NEMANJA: SMIRENOUMLJE

srijeda, 16.01.2008.

Kiklop na ćupriji

Dalibor Šimpraga, Anastasia
Durieux, Zagreb, 2007

Image and video hosting by TinyPic

Nenad Perković*

Tko želi postati klasik samo neka se uhvati pisati o nekakvim ćuprijama - kao da čudnovati daemoni šapuću našim piscima u besanim noćima i stvaralačkim vrućicama. Na svu sreću, na ovaj se lijepak nije uhvatio Dalibor Šimpraga iako, avaj i do vraga, diskretno ali središnje mjesto njegovog romana Anastasia zauzima također ćuprija, ona mostarska. No roman je ambiciozan i Šimpraga je postupio inteligentno. Zaluđenost mostom, alegorijsku, psihološku, povijesnu pa i ezoterijsku, prepustio je glavnom junaku Goranu Kanevskom, urbanom kitu koji „brine svoju nevolju i to ga veseli“, a jedina mu je prava i zdrava opsesija koja daje smisao i održava ga na životu da napiše povijesni roman o padu Bizanta, odnosno, u daljnjem stadiju razrade glavnog junaka i njegovih nasljednika, o sudbini mostarske ćuprije, od gradnje pa do pada u proteklom ratu. S tom idejom u glavi, koja je intrigantna i obećavajuća jer bi mogla iznjedriti uistinu lijep povijesni roman, Goran dangubi po ulicama, bircevima i tulumima sivog i čemernog poslijeratnog Zagreba devedesetih. Šimpraga pri tom, hvala muzama i drevnim božanstvima, ne upražnjava „stvarnosnu prozu“. Piše pametno, ekonomično, stilski izbrušeno i ne bježi od vokabulara, za razliku od stvarnosnih prozaika koji nas kao po zapovijedi maltretiraju nemuštim uličnim govorom svoje lokalne birtije u kojoj se ne događa baš ništa vrijedno spomena. Ne, ne zastupam jezični elitizam ili, nedajbože, čistunstvo, problem sa „stvarnosnom prozom“ je u tome što ona uopće nema razloga za postojanje: kao čitatelju, daleko mi je zanimljivije da sam odem van i doživljavam stvarnost nego da čitam nečija prežvakavanja o banalnoj svakodnevici koja je njegova banalna svakodnevinca, još k tome ispričana banalnim govorom, kao da me se to tiče i kao da me zanima. Šimpraga je, nasuprot tome, pisac koji uživa, pa valjda u svakoj rečenici koju je brusio, i zato kroz Anastasiu plovimo lako i s užitkom. Goranov unutarnji život nije isprazan, iako je žrtva ispraznosti suvremenih okolnosti. Svaki rat/poraće/predraće, izgleda, ima svog Melkiora Tresića, pa ga je tako iznjedrio i ovaj prošli, u liku Šimpraginog junaka. Senzibilan, upetljan u vezu bez ljubavi koju mora prekinuti, romantično zaljubljen u nedostižnu i idealiziranu djevojku koju ne poznaje (ali često susreće), zaposlen na krivom poslu (ali sretan što uopće ima posao, dapače, dobro plaćen), luzer u poslijestudentskom vakuumu koji se približava tridesetoj i još živi kod mame... Iako djeluje stereotipno, autor nas nježno i vješto prisiljava da ipak upoznamo Gorana i njegovu škvadru, a bome i da uronimo u dramatična zbivanja Goranove opsesije: posljednje bitke za Carigrad.
S karakterizacijom likova autor je također ekonomizirao. O desetak Goranovih prijatelja, te nešto rođaka i poznanika saznajemo upravo koliko je dovoljno. Bez cifranja, premda ne i škrto. Sve su to živi ljudi, ali glavni lik ih, svjesno ili ne, kao grublje ili preciznije izrađene slike drži na obodu svog unutarnjeg svijeta u koji slabo tko može penetrirati. Na vrhuncu zapleta to uspjeva psihijatru čijem se jungovskom tretmanu psihoanalize Goran podvrgava, a to je, naravno, u pripovjedačkoj funkciji, pa autor to njemu jedinom i dopušta. Goran psihološku krizu, koja je, realno gledajući, ontološka, razrješava putovanjem u Makedoniju, zemlju svog porijekla, netom prije nego što će i nju zahvatiti najnoviji balkanski ratni plamen. Slučajno, koliko je slučaj dopušten u sudbinama junaka na prostorima nekadašnjeg Bizantskog Carstva, Gorana na put prati i Anastasia, tajanstvena djevojka u koju se zaljubio, ostvarivši mu, napola snovito, a napola istinskije nego je to uopće moguće, neostvarenu ljubav i ostavivši mu svoje neobično ime. Jer nekoga znaš tek ako mu znaš i ime, dio je spoznajnog puta Šimpraginog junaka. Napose, na ohridskoj obali dogodi se i susret s Konstantinom, jedini fantastični moment romana, jer Konstantin je junak Goranove nenapisane priče. Jedan od likova, od kojih se vrijeme radnje kao vezivno tkivo obje priče odmotava i unaprijed i unazad, je i Stari most u Mostaru, no moramo prešutjeti njegovu ulogu kako ne bi pokvarili gušt čitanja onima koji još nisu.
Šimpraga se upustio u pisanje složenog romana i čitavo je vrijeme, od prve pa do tristo i neke zaključne stranice, jasno kako je svjestan svakog rizika. Ipak, unatoč ćupriji, nigdje se ne oklizne i ne završi u pseudopovjesnom davežu wannabe klasične megalomanije. Još bolje, rizik s ćuprijom pretvorio je u čisti dobitak, tim prije što je već unaprijed uspio izbjeći bilo kakvu stereotipnu stoljetnu obiteljsku sagu, na što ćuprijakluci uvijek smrde.
A to mu je uspjelo zahvaljujući neobičnoj kompoziciji romana. Ne znam je li jedinstvena, no originalnost joj je teško poreći, jer je spiralna. Pa ako smo se do sita načitali, prije svega linearnih, svejedno da li dvoslojnih, troslojnih ili višeslojnih, kockastih, kružnih ili eliptičnih, razdrobljenih ili monolitnih, inverznih ili obrnuto proporcionalnih, teško se sjetiti romana spiralne kompozicije, i zato Šimpragi svaka čast i čest, ako već ne bi bilo ni za što drugo.
Letimičan pogled na naslove onih poglavlja koja započinju s Alefom i Betom, a završavaju s Tau, obećava čvrstu strukturu kompozicije, ili barem autorovo opredjeljenje za čvršćim okvirom, tim prije što je hebrejski alfabet bremenit simbolikom već sam za sebe. Urbana svakodnevica prvog sloja i povijesna priča drugog daju naslutiti nekakav, eventualno alegorijski, paralel-slalom. Ipak, tijekom čitanja događa se nešto neobično. Umjesto linearnosti, pa makar i dvije paralelne u suprotnim pravcima kroz vrijeme, autor najprije zahvaća široko kroz priču, gotovo u krug, no točke oštrijih skretanja radnje iz poglavlja u poglavlje postaju sve bliže, da bi se na kraju strmoglavo i brzo obrušile u jednu jedinu točku: susret Gorana i Konstantina. Ipak, u toj točki nema natruha magijskog realizma ili, možda, borhesovske ili kafkijanske fantastičnosti. Čitatelj je pukom strukturom romana uvučen u vrtlog nalik onom koji stvara odvod u kadi ili umivaoniku i sva dramatičnost se seli u očekivanje: što li će zateći s one strane crne rupe. A s druge strane je, naravno, ocean, kako je i naslovljeno posljednje poglavlje. Goran je preživio, iako nisu neki drugi likovi. Sad je miran. „Tvrdi Kaleb da smo svi mi umjetnici iz međuvremena, dok ne stignu novi ljudi koji će sve razvaliti, zatrpati svojim talentom i velikim djelima.“, veli Goranu jedan od prijatelja, i samo nam može biti drago što je i Šimpraga to glasno najavio.
Za one koji žele znati manje: da, u romanu ima seksa, i da, opisi su eksplicitni.
___________

* Dobrotom Nenada Perkovića tekst sam dobio prije objavljivanja u listu za koji je pisan. Stoga sam prikaz Anastasie povukao s Vaseljene do objavljivanja u Zarezu. Sada, kad je objavljen u matičnoj novini, nema prepreka za njegovu distribuciju diljem cyber-vaseljene.
Hvala svima koji mi tekstove već neko vrijeme šalju na objavljivanje u ovom mediju svih medija - to je nekoć kanio biti "Studio", no tek je Vaseljena postala pravi transmedijski, skjuz maj frenč, cyberspace: Vaseljena je otprilike nešto kao blue-box u Mulholland Driveu, portal između paralelnih univerzuma, mjesto rasapa stvarnosti koja u nj uvire, prostor gubitka individualiteta u megapolisu iluzija (posljednje dvije definicije dugujem mom dragom prijatelju koji želi ostati anoniman). Ovim tekstom, kao što je shvatljivo, zakapam ratnu sjekiru između Dalibora Šimprage i Vaseljene: Dalibor se junački držao i podnio je i ono za što jest i za što nije kriv, pa je već i stoga vrijedan poštovanja.
Ja ne znam što mi je: ili herojski, kao u sagama, poštujem svoje neprijatelje, ili, im opraštam. Ja sam zaista čovjek vrijedan divljenja. Šta čovjek...!

- 16:27 - Komentari (4) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se