NEMANJA: SMIRENOUMLJE

ponedjeljak, 31.12.2007.

Image and video hosting by TinyPic

- 16:02 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 30.12.2007.

HNY

Dragi moji,

Uz malu pomoć dizajnera Trevora Browna, uspio sam koncipirati adekvatnu novogodišnju čestitku: u ova predapokaliptička vremena vjerojatno nema prikladnijeg načina da vam za Novu, 2008. godinu poželim zaista sve najbolje, nego da vas, kao s luneta glavnoga portala romaničkih crkava, pedagoški podsjetim na ono najgore: moguć nepovoljan ishod ove kozmičke melodrame u kojoj, kao što svi možemo prisegnuti, Dobri baš ne kotiraju!
Stoga, unatoč jasnoj svijesti da sudjelujem u unaprijed izgubljenoj bitci, želim vam svako Dobro!
I, neka vam Bog pomogne!

Image and video hosting by TinyPic

Über die Verführung von Engeln

Engel verführt man gar nicht oder schnell.
Verzieh ihn einfach in den Hauseingang
Steck ihm die Zunge in den Mund und lang
Ihm untern Rock, bis er sich naß macht, stell
Ihn das Gesicht zur Wand, heb ihm den Rock
Und fick ihn. Stöhnt er irgendwie beklommen
Dann halt ihn fest und laß ihn zweimal kommen
Sonst hat er dir am Ende einen Schock.

Ermahn ihn, daß er gut den Hintern schwenkt
Heiß ihn dir ruhig an die Hoden fassen
Sag ihm, er darf sich furchtlos fallen lassen
Dieweil er zwischen Erd und Himmel hängt —

Doch schau ihm nicht beim Ficken ins Gesicht
Und seine Flügel, Mensch, zerdrück sie nicht.

Bertolt Brecht

Image and video hosting by TinyPic

O zavođenju anđela

Anđela se ili uopšte ne da zavesti, ili brzo.
Odvuci ga jednostavno u haustor
Zabi mu jezik u grlo i trljaj
ispod haljina, dok ne ovlaži, postavi ga
licem prema zidu, uzdigni mu suknju
i jebi ga. Prostenje li nekako stisnuto
ti stegni ga čvrsto i pusti neka dvaput svrši
Inače će ti se na kraju šokirati.

Upozori ga da dobro meša guzicom
Pozovi ga da te slobodno ščepa za muda
Reci mu da da se bez straha moze prepustiti padu
Dok visi izmedju Zemlje i Neba -

Ali, ne gledaj mu dok ga jebeš u lice,
I njegova krila, čoveče: nemoj da ih zgnječiš.

Prevod: Baron Hlumecki/TAFKAIgra

- 13:18 - Komentari (7) - Isprintaj - #

Milenko Jegerhörn: najnoviji roman godine!

DEBILTANTICA

Hommage Samsari, poetesi

U međuvremenu, internet sve brže postaje Borgesova babilonska knjižnica, Rushdijevo more priča – sve se tu pojavljuje u potencijalno promiskuitetnom odnosu sa svim drugim. Sve se događa odjednom, na istome mjestu, bez hijerarhije. Kao da su se urušili vrijeme i prostor. To je uzbudljivo, ali i zastrašujuće. Tko je to uhvatio u romanu?

Julian Gough

Image and video hosting by TinyPic

O začepljenoj artikulaciji, suosjećajnim željama, sisanju sintakse, emocionalnoj pismenosti ili Kako izjedriti ideju!

Bila je diluvijalna, olujna noć nad Zagrebom te tisućudevetstodevedesetiosme godine, i neke su se anakrone marijaterezijanske cehovske tmine povlačile po purpurnoj pospanosti baršuna od gornjih sparnih loža Hrvatskoga Narodnog Kazališta pa sve do garderobe u kojoj je između koketnog ciktaja lepeza i kristalnih refleksija monokla lelujala fragilna sudentesa prve godine civilne medicine, Kosana-Rumena Fleisch-Borčić, gornjogradska debitantica i uzdanica Sokolskoga društva "Sturm ": zureći preda se, negdje između zida i nosa, Rumena se prilično neodređeno pitala - ili joj se činilo da je sve to nekako u pitanju! - a kud svi ti ljudi idu i koja je to otajna entelehijska tendenca tog njihovog euforičnog klajnbirgerskog organiziranog kretanja preko svih ovih naših žalosnih provincijalnih prilika?
Kosana-Rumena je bila introspektivna, bizarno skurilna a opet nekako neautentična, atipična Fleischerica, lišena one dvijestogopedesetgodišnje patiniranosti jedne patricijske gornjogradske agramerske familije nesumnjiva regnikolarnog utjecaja i sumnjiva porijekla kapitala - o kakvim "glupostima" liest man in der ganze Statd, a nema tog liziola s kojim bi čovjek mogao sa sebe da spere sav taj proleterski ateistički smrad skandala dostojnog posljednjeg vinkelblata Panonije - posvećena dakle samo samoj sebi i svom kapricu first-class jahačice, koja je taj hir plaćala odveć skupo, možda preskupo za svoje godine i izdašne prilike Fleishovih, koji su na Borčićeve i njihov arivizam gledali kao što se u HNK iz lože, von oben dakle, Kosana je gledala na enervantnu kurioznost partera kao na kakofoniju prizemnih, efemernih sudbina i sporadičnih egzistencijala, koteriju koja za tren ili dva, u stanci kakve tokate, možda može razbiti onu upornu desetljetnu i višedesetljetnu dosadu svojstvenu konzervativnim krugovima zagrebačkog devetnaestostoljetnog fin de sieclea, ali je tu uglavnom da služi kao statiserija na sceni povijesnih turbulencija kraja stoljeća, opterećenog tranzicijskom anomijom neokapitalističkog revivala kao i posvemašnjom erozijom i posljednjih moralnih obzira, između zadrigle visokparnosti nouveau riche i tupog plebejskog asistiranja patosa, Kosana je sricala prvu rečenicu romana što ga je izmeđ svih onih u veprovu kožu uvezanih folijanta sasvim slučajno, nasumično, ili možda, sudbinski, uzela iz biblioteke svog pokojnog pradjeda Ignjata Fleischa, viteza od Doga-Resze i prvog tajnog savjetnika Ivana Krstitelja Jelačića-Bužimskog, nećaka bana Jelačića, sestrića Njegovog Veličanstva Franza Krautz-Dorfmeister von Spillsusche de Lotta, prestolonasljednika Lotaringije i Gotte i strastvenog igrača pola:"It was a dark and stormy night; the rain fell in torrents--except at occasional intervals, when it was checked by a violent gust of wind which swept up the streets (for it is in London that our scene lies), rattling along the housetops, and fiercely agitating the scanty flame of the lamps that strled against the darkness."
Je, da, bila je tamna i olujna bulverlitonovska noć u Horvatzskom, bumo rekli Narodnom Kazalištu te vehementne devetstodevedesetiosme godine, kad je jungfrau Kosana-Rumena oćutila prolaznu vrtoglavicu izazvanu nejasnim osjećajem da se neka davnašnja banalna londonska noć možda zbiva iza soptavim dahom svjetine zamagljenih stakala ove montažne kuenhedervarijevske provincijske javne kuće. Trebalo bi se svakako eksponirati, pomisli Kosana, tijeskobeći se pod neizdrživim naslagama dokolice, malograđanštine, žamora i dima, vapeći za savjetom svoje neprežaljene tete, kontese Eugenije von Csupak de Mokri Loug, udovice cesaro i kraljevskog titularnog general-majora von Čupaka, znamenitog još iz svojih grencerskih dana: teta Eugenije je arbitrirala u stvarima elegancije četiri puna desetljeća serklovima i budoarima Agrama, i ona bi ovu situaciju apsolvirala rezolutno, apodiktički, bezpogovorno, a opet, cum grano salis - s onim neophodnim odmakom i minimumom šarma koji sebi jedna notorna dama smije, ili mora, dopustiti u kolokvijalnim okolnostima Bala, Opere i Karnevala. Samo, kontesa već punih pet godina snivaju pod mirnim boleovim arkadama Mirogoja, ne pokazujući ni najmanje znake volje da se uzme učešća u aktualnim zbivanjima arogantne hrvatske metropole, koja se netom emancipirana uzdigla do bahate samosvijesti skeptične spram svakog ćudorednog poretka svijeta; Kosana je, ovako ili onako, bila melankolično sama, do zebnje osamljena u ovom uzbibanom gradu kojim se tromo gibaju sesilni profili panonskih šaušpilera, pomišljajući, kroz izmaglicu, što bi na sve to kazao Jeržinski, njezin kavalir, da samo na tren može proniknuti u sve to mutno u njoj, sada, ovdje, kad joj treba njegova bijala ruka na njenoj tamnoj glavobolji! Ah, Kosana, a gdje si ti, sada, tu, tisućudevetstodevedesetiosme, u Zagrebu, jedne mračne olujne noći, kad je prerani snijeg zatrpao kulisni glavni grad Hrvatske i njegove kaširane ljude i njihove kazališne drame i sudbine i krike i šaputanja i das sind alles nur Worte, Worte, Worte, i sve vrvi od impoderabilija, u tim našim malim, skučenim, jednosobnim životima, a ja bih u plein air, da udahnem punim plućima, da dosegnem puninu dinamike jednog široko zamišljenog života dostojnog jedne autentične Fleisch-Borčić, gornjogradske debitantice i uzdanice Sokolskoga društva, koja se upravo, prenarazivši samu sebe i možda svoju pokojnu tetu, kontesu von Csuzpak de Mokri Loug, spremala da izbunari sve te kunske, lisičje, vučje i umjetne bunde zagrebačke novopridošle tranzicijske menažerije, pa da se s tako stečenim kapitalom uputi u taj i tako shvaćeni i zamišljeni plain air, s Jeliborom, studentom treće godine jure i ekonomije na visokoj školi "Benko Koržuljić de Gratisz Korčulanin", pa da demoralizirana i podmukla statika panonskog crnožutog kaundka socijalnog i nacionalnog i realnog fizičkog blata spadne kao oklop s njene fragilne, neodvagane, flescherske duše! To bi si ona htjela, ove Nove, tisućudevetstotinadevedesetiosme godine. Ali, das alles sind Hirngespinste! Sve su to tlapnje, moja Kosana, pomisli debitantica Fleisch-Borčić, i instinktivno, neurotski se počeše po opičju, nesvjesno se okrenuvši en face, kao da odvraća pažnju od tog svog instinktivnog gesta, te svoje zlehude karnalnosti i tika usuda.
It was a dark and stormy night; for it is in Zagreb that our scene lies!...

....zapisala je prvu rečenicu svoga novog romana Kosana Calzzone, mrzovoljno se prisjetivši da sada, nakon prve rečenice, mora riješiti još jednu veliku nedaću, naime naslov: naslov uvijek nešto naslovljava, a što, Kosana još nije znala: je li sretnije rješenje Debiltantica ili Debilantica, bog će ga znati! Roman je zamislila kao obiteljsku kroniku ispisanu na fonu vehementnog dvadesetog stoljeća, u stvari veličanstveni hommage vremenu u kojem su čuda još bila ne samo moguća, nego i stvarna, štoviše nužna. No, prije svega ovo je priča o Kosani i ženama kakvih više nema. Pozornica, grad koji je savršen, istodobno blizak i dalek, vječno mjesto čežnje i žudnje, atopijski je Zagrob, mjesto za posljednjim grebom, izmješteno/izmaštano mjesto. Htjela je zapravao napisati roman koji je vrijedilo čekati jer u njemu se u cijelosti ostvaruje misao da je naš život ono čega se sjećamo, a ne ono što smo proživjeli, kako je jednom negdje o nekom romanu jednog klasika pročitala uzgred i površno, između sna i kave. Roman plastičnih likova životnih i čvrstih u karakterima što, u kombinaciji s realnom okolinom i vremenom radnje, daje odličan hrvatski suvremeni roman. Kroz Kosanin besmisao zrcalio bi se besmisao cijelog našeg tranzicijskog društva, ali i Zapada kojem stremimo. Kosana možda jest u egzistencijalnoj krizi, ili bi tako ugodila, ali ta kriza nije samo njezina, osobna, to je kriza smisla, kriza s kojom se može identificirati svaki inteligentni mladi čovjek od Vladivostoka do San Francisca. Gomila "znanja" i informacija kojima se obasipamo, sve te beskrajne mogućnosti koje imamo na raspolaganju kako bi si "pomogli" i učinili život udobnijim, zapravo su potpuno beskorisni ako ne želimo živjeti. Na kraju s razlogom postavljamo pitanje: Čemu živjeti besmisao?
Roman bi tako predstavljao Kosaninu reinterpretaciju Ernst Jüngerova koncepta odmetnika, napose 'hic et nunc', iako je Kosana slutila da se nema kamo odmetnuti ili otići. Protagonistica, naime, Kosana-Rumena, neprakticirajući je ateist i liječena ovisnica o čitanju koja sada pati od posttraumatskog stresa, ali i demonstrira tvrdu volju za životom, pače i bezrazložnim. Pojačanu čitateljsku pozornost zahtijeva složena narativna struktura rečenica koje se ponekad protežu na čitave pasuse i u kojima se kontinuirano prelijevaju upravni i neupravni govor, deskriptivne halapljive panorame i minuciozni psihološki detalji ('pripovijedanje poput usporenog panoramskog snimka koji bez nametljivosti dopušta istodobno proučiti sve detalje i sagledati cijelu sliku.'). Kosana je smatrala da je to bio jedini mogući stil kako bi sve ispalo uvjerljivo, a ona sama je «ushtjela biti vrlo iskrena». Na prvu loptu mogla bi se povući paralela između ovog romana i hit-romana «Metastaze» Alena Bovića, autora koji se kasnije razotkrio kao ginekolog Ivo Balenović. Čitanje, apsint i psihička tortura koji se u oba romana pojavljuju ipak nisu dovoljni za potpunu usporedbu. Možda bi sretnija usporedba bila s nevoljama koje je proživljavao kontroverzni pandit, publicist i novinar s kraja XX. vijeka, Denis Kuljiš, u trenutku slične inspiracije, kad mu je pala na pamet ideja da i on napiše - roman! Poslušajmo samog nesuđenog autora:

Veliki hrvatski roman

Image and video hosting by TinyPic

Ministarstvo kulture raspisalo je natječaj za jednogodišnje stipendiranje pisaca. To mi je odmah dalo ideju za jednu šemu. Poslao sam im e-mail ovakvog sadržaja:

Poštovani,

Odlučio sam napisati Veliki hrvatski roman (Great Croatian Novel), s tim da se veličina, naravno, odnosi na opseg - predviđam oko 400-500 kartica autorskog teksta.

Kad sam tiskao drugo, prošireno izdanje svoje publicističke zbirke "Majmuni, gangsteri & heroji", mnogi su me kolege, pa i kritičari, počeli nagovarati da "pređem u čistu literaturu". Dvije priče koje sam ranije objavio nisu, doduše, naročito dobro prošle - prva, kvazipublicistička, u zbirci "Pokaži koliko me cijeniš i druge priče" (Vuković & Runjić) još i kako-tako, druga, u knjizi "Dva pamfleta protiv Tuđmana" (Jesenski & Turk) dosta slabo... No, kad sam predao knjigu "Ad hominem" (Profil), urednik (Velimir Visković) me opet počeo ohrabrivati na nešto tako, rekavši da bih naprosto trebao poširiti "scope", zahvat, pa to postići u sklopu neke publicističke forme u kojima sam se dosta izviještio. Napisao sam puno portreta, najduži je imao oko 50 kartica ("Mirko Norac u gospićkoj luburićevskoj antiutopiji").

U ruksaku imam samo jednu ideju - i nosim je okolo dosta dugo - koja bi se, poput riže u mikado čokoladi dala ekspandirati u Veliki hrvatski roman, napisan kao kvazipublicistički "portret" osobe i vremena, socrealističku prozu o kulturnom uzdizanju i seksualnoj revoluciji. U toj priči iz stvarnosti riječ je o čovjeku (tu sad ne smijem ići u detalje) koji je dugo vodio jedno od zagrebačkih periferijskih kina, u doba kad su još djelovala u sklopu domova kulture, odnosno općinskih Narodnih sveučilišta. On je na zagrebački repertoar plasirao prve porno-filmove, koji su se u Jugoslaviju počeli uvoziti preko normalnih državnih firmi. Nije to kao poslije išlo preko mafije i raznih žicara - u Hrvatskoj, primjerice, odmah po stjecanju nezavisnosti, domaće videoteke opskrbljivao je srpski mafiozo koji je za cijelog trajanja rata kontrolirao naš distribucijski "teritorij".

Kad je naš junak postao direktor kina - mislim da se priženio kod sekretara mjesnog komiteta, pa je tako osigurao ovo najniže mjesto u nomenklaturi - naišao je na nepremostiv problem: kinom su vladali mjesni hulići. Stoga je on prvo osnovao sportski karate klub, pa poveo veliki rat protiv lokalnih bandi (prije mejora Giuliania u New Yorku, uveo je zero-tolerance na Kustošiji). Kad je kino etički očistio, zasnovao je filmsku tribinu, na kojoj su se premijerno prikazivali filmovi za normalnu obiteljsku publiku. Osamdesetih godina tribinu su vodili najrenomiraniji hrvatski filmski kritičari i sve pretpremijere u Zagrebu prvo su išle ondje, na periferiji, a tek poslije u kinu "Zagreb" u centru grada. Usporedno, počeo je puštati porniće, s tim da je ledolomac bio "Carstvo čula" Nagishe Oshime, art-movie s nešto japanskog seksa, davljenja i kastracija, festivalska atrakcija s beogradskog "Festa". To je početak - poslije postaje još zanimljivije (kulturna kaznena ekspedicija u Gornje Vrapče itd.) Kako sam o ovoj prijelomnoj zagrebačkoj pretpremijeri na periferiji pisao za ondašnji "Start" - a znamo kakvo mjesto ima taj liberalni - libertinski? - magazin u razdoblju ocvalog socijalizma i poznog samoupravljačkog autoerotizma - i to u sklopu moje onda vrlo zapažene serije "Jugoslaveni i seks: izvještaj Bruna Bratića", koju bih sad iskoristio kao podlogu za dokumentarni roman, bliže sam se familijarizirao s ovim likom, pa bih sad htio osvijetliti njegovo djelo, ali i ondašnje prilike, cijelu kabalu delegatskog sistema i represivno-permisivnog kaotičnog društva koje implodira, jer su se poslije Titove smrti - sve je tada počelo - vlastodršci načas stiltali, trepnuli, pa dok je propadala ekonomija, smeteni, nisu spriječili uspon alter-kulture: istodobno su nastali zagrebački rokerski Novi val, avangardna retrogarda Neue Slowenische Kunsta, sarajevska Top-lista nadrealista i beogradski Memorandum SANU, dakle procvjetale su tikve, pornografija, nacionalizam i demokratske ideje... I to je trajalo dok se Udba i partijska reakcija nisu sabrale, pa započele s novim ciklusom progona, procesima na koje su izvedeni beogradska šestorka, Šešelj i ostali, uključujući i bezazlenog ludonju, relikt iz Šezdeset i osme, čovjeka po imenu Vlada Revolucija, o kojemu je Slobodan Šijan snimio film ("Kako sam totalno uništen od idiota"), a Vlado Šeks branio ga na sudu, pa i sam zaglavio zatvor. U Hrvatskoj započela je šuvarovska boljševička revolucija, samo što je to išlo usporedno s popuštanjem masama - punk je pretvoren u pop, a pornografija legalizirana... Ovo je, naravno, background, pa bi se o tome samo usput nešto čulo i vidjelo u romanu koji se zapravo bavi likom genijalnog Makar Čudre sa zagrebačke periferije...

Moj je problem što, kao novinar, pisati mogu samo na deadline, u sklopu nekog profesionalnog aranžmana. Kad bih od dobre države primao novac da isporučim odgovarajuću količinu teksta, ne bih, mislim, s tim imao nikakvih problema, jer nikad u životu nisam promašio deadline, a dok sam u "Globusu" redovno objavljivao feljton "Majmuni & gangsteri" dok nisam imao nikakva druga savjetnička ili urednička zaduženja, producirao sam bez problema oko 20 kartica tjedno (i to na puno lošijem kompjuteru od ovoga kakvim sada raspolažem), sve uz prethodna ekstenzivna istraživanja te pripremne intervjue. I ovaj rad zahtijevao bi nekoliko dužih intervjua, te obradu izvora u novinskoj arhivi - standardne procedure s kojima sam familijaran - a jedino što se nameće kao nov izazov jest problem kompozicije veoma opsežnog teksta, jer to više neće biti običan portret, ni megaportret (uzunportret?), nego stvar mora poprimiti složenu strukturu romanesknog djela... Imam nekoliko ideje kako da to riješim - oslonio bih se, prvo, na ono što sam prokužio kod Gaya Talesea, jednog od rodonačelnika američkog Novog žurnalizma (referenca je njegova knjiga Thy Neibourgh's Wife). Toma Wolfea, koji je moj idol, neću ni spominjati, da se ne ureknem, i da me ne pogodi strijela nebeska. Drugo, budući da smo na filmskom terenu - zašto ne? - ugledao bih se na Wellesov scenaristički predložak "Građanina Kanea". Napor da se s takvim publicističko-literarnim prosedeom napiše Veliki hrvatski roman, isplatio bi se ionako samo ako posluži kao scenaristička građa za film (s hrvatskom verzijom historije filmske pornografije - što bi Šime Đodan rekao, "hrvatska ruka u hrvatskom džepu" - ili je to bilo u vezi s privatizacijom?)

U taj bih se pothvat upustio pod uvjetom da dobijem inicijalna sredstva za pisanje ovog dokumentarnog romana. Svota od 7.000 kuna mjesečno za posao koji bi trajao godinu dana, čini mi se posve prikladnom!

Što na kraju kazati, nadasve kada smo tek na početku kraja? Možda tek ponoviti sada već antologijske rečenice:
Roman, kad je dobro napisan – kad je u njega uneseno najbolje od autorove darovitosti ili zamaha – uvijek je veći od romanopisca. Inteligentniji je. Širi, prostraniji. On može promijeniti vaš cijeli unutarnji život. Naravno, to može i znanstvena istina. I religiozno iskustvo. I neke droge. I uzvišeni događaj u prirodi. Ali, roman radi na toj visokoj razini. Sjedeći negdje, sam, dosta miran, čovjek se smije, mrmlja, plače i može se, na kraju, pojaviti s novim svjetonazorom, u novoj stvarnosti. To je kontrolirani živčani slom ili bitan pomak. To je opasno.

Image and video hosting by TinyPic

Bonustrack

Kad će suvremeni roman napokon postati zabavan?

Julian Gough

Što ne valja sa suvremenim književnim romanom? Zašto je tako častan i dosadan? Zašto je toliko tjeskoban? Zašto je tako dosadan? Vrijeme je da se pisci vrate ozbiljnom poslu – nasmijavanju čitatelja

Hajd’mo, za početak, malo unatrag. Prije dvije i pol tisuće godina, u Aristofanovo vrijeme, Grci su vjerovali da je komedija nadmoćna tragediji – tragedija je tek ljudski pogled na život (mi se razbolijevamo, umiremo). Ali, komedija je pogled bogova s visina na naš beskrajan i repetitivan krug patnje, našu stravu od toga, našu nemogućnost da mu pobjegnemo. Veliki, pijani, kvarni, puteni grčki bogovi gledali su nas iz zabave, kao prljav, smiješan, nasilan crtić. A najbolje među starim grčkim komedijama pokušale su nam dati tu opuštenu, zabavnu perspektivu na naše nesavršene osobnosti. Postajali smo poput bogova, smijali se vlastitim glupostima.
Mnogi od najboljih romana – a svakako romani koje osobno najviše volim – u toj su grčkoj komičkoj tradiciji, a ne u tragičkoj: Rabelais, Cervantes, Swift, Voltaire, sve do Kvake 22 Josepha Hellera i Klaonice 5 Kurta Vonneguta.

Povijest protiv komedije

Ipak, zapadna kultura od srednjeg vijeka daleko više vrednuje tragično od komičnoga. Tragedija je velika, komedija je mala. Briljantne komedije nikad ne dobivaju Oscara za najbolji film. Žiri Bookerove nagrade također je sklon tragičnom. Martin Amis je 1984. godine ponovno otkrio Rabelaisa u svojem komičnom remek-djelu Novac. Iako je riječ o najboljem britanskom romanu osamdesetih, nije bio ni predložen za nagrade. Te je godine pobijedila Anita Brookner s Hotelom na jezeru, napisanim, kako je navedeno u Observeru, s “prekrasnom, ozbiljnom formalnošću”.
Pogreška je u našoj kulturi. Ali nju su “pounutrili” i pisci koji se samoograničavaju i autocenzuriraju. Ako je tema velika, teška i ozbiljna, pisac vjeruje da joj mora pristupiti na tragičan način. Kad se Amis pozabavio Holokaustom u svojem manje zahtjevnom romanu Time’s Arrow (1991.), prekinuo je sa šalama i energijom, i bio je nagrađen nominacijom za Bookera.
Ali, čemu taj pritisak iznutra i izvana? Dva su valjana razloga. Prvi je nepropitan kulturalni strah Zapada od Grka. Posljednjih pet stotina godina Homer i Sofoklo uglavnom se smatraju vrhunskim predstavnicima svojih umjetnosti (hvali se čak i Homerovo ponavljanje stalnih fraza, umjesto da ih se prepozna kao zamarajući klišej).
Drugi je razlog da je naše klasično naslijeđe jednostrano. Imamo bogat spektar tragedija: Sofokla, Eshila i Euripida (samo Euripidovih je osamnaest). A od komičnih pisaca preživio je samo Aristofan. U doba kraljeva vrijeme je filtar i radi protiv komedije. Dramska djela koja kažu: “Čovječe, voditi narod gadan je posao!”, imaju velike izglede da prežive, a ona što ističu: “Naše vođe su glupe guzice, baš kao i mi”, uglavnom nemaju izgleda.
Osim toga još i važnije – Aristotelovo je djelo o tragediji preživjelo, a o komediji nije. Imamo klasična pravila za tragediju, ali za komediju ne, i to je utjecalo na razvoj cijele zapadne književnosti. Od tada smo izvan tog središta.
Ali, naravno, Europa je u srednjem vijeku bila posebno pripremljena na to da ponovno otkrije tragediju – jedna crkva govorila je u jednom glasu, izvučenom iz jedne knjige, a ta je knjiga u svojoj srži bila tragična. Cijela ljudska povijest od postanka bila je priča s klimaksom u sadističkom smaknuću čovjeka, kojega su ubili oni koje je htio spasiti, a njegova kobna pogreška je to što je bio savršen u nesavršenu svijetu. Najboljeg čovjeka ikad ubili su svi. I to nije samo tragedija – to je kič tragedija, pretjerana tragedija, šala. Ona ne može preživjeti smijeh, previše je ranjiva na njega. A Biblija, od jabuke do propasti svijeta, ne sadržava ni jednu šalu.

Pod nadzorom Crkve

Crkva je govorila jednim glasom, jer je bila na vrlo krhkim temeljima. Najveće i najbogatije carstvo imetka svih vremena bilo je izgrađeno na evanđelju siromašnih. Svi drugi glasovi morali su biti potisnuti, čak i nesuglasna evanđelja. Samo jedanput na godinu, tijekom karnevala, na slavlju luda moglo se govoriti neizgovorivo. Luda je bila okrunjeni kralj i držala je propovijed lude s oltara koja je preokrenula uobičajene pobožnosti. Ali ti se govori nisu smjeli zapisivati ili širiti. Oni su postojali jedan dan i – nestajali. Do kasnog srednjeg vijeka paraliza je bila gotovo potpuna. Promijenite li jednu riječ stare Biblije (Vulgate), sve dolazi pod sumnju. Sve što ste mogli čuti jest jedan glas kako čita jednu knjigu, Vulgatu, latinski prijevod grčkog izvornika. Kad je Erazmo konačno ponovno preveo Bibliju i izručio je interpretaciji, prouzročio je krizu koja je na kraju razdijelila crkvu.
Taj problem nije samo specifično kršćanski. Islam je oduvijek imao problema s komedijom na svoj račun, kao što je pokazao Salman Rushdie u Sotonskim stihovima. U Medini, u drugoj godini Hidžre, dok Meka još nije pala, prorok je tražio od vjernika da ubiju židovsko-arapskog pjesnika Ka’b ibn al-Ashrafa, jer je recitirao svoje pjesme u kojima je Proroka izvrgnuo satiri (i šalio se na račun muslimanskih žena). Vjerni su ga poslušali.
Zanimljivo je, iako ne iznenađuje, da su svi satiričari koji su bili ubijeni ili navodno ubijeni prema Muhamedovim nalozima, bili uglavnom Židovi. Sa svojom živom tradicijom talmudske rasprave, te bez židovske države koja bi gušila ili nadzirala tu raspravu, judaizam nikad nije bio zahvaćen paralizom mlađih monoteizama. Njega nikad nije, blago rečeno, odobrila država. Judaizam, isključen iz establišmenta u tolikim kršćanskim i muslimanskim narodima, kao posljedicu je proizveo razmjerno mnogo velikih svjetskih satiričara, komediografa i romanopisaca. A u jidišu je stvorio možda prvi svjetski kompulzivno-komičan, antiautoritaran jezik, sa svojim strukturnim izrugivanjem visokome njemačkom.
U kršćanskoj Europi, ponovno otkrivanje klasičnih tekstova u renesansi, dogodilo se kad je običaj podložnosti autoritetu bio dosegnuo krajnost. Kad je izumljen tisak, nitko nije ni pomišljao koristiti se njime za išta drugo osim za kršćansku Bibliju, jer to je bio mit Europe, pravi istinski mit.
Pisci su se počeli oprezno kretati podalje od teološke obale, ali su i dalje osjećali potrebu da ih vodi sveta knjiga, da im govori kako pisati. Aristotelovo Pjesničko umijeće bila je ta knjiga. Ako želite napisati tragediju ili ep, tu su bila pravila. Ne trebate sami misliti. Osobito je tužno vidjeti ograničenost tema i stila u likovnoj umjetnosti tog doba – jedna djevica Marija za drugom djevicom Marijom ružičastih obraza; jedan svetac za drugim svecem-mučenikom. Toliko talenta, a sve izgubljeno na stvaranje renesansnog ekvivalenta sovjetskog soc-realizma.

Kaos karnevala u romanima Rablaisea i Cervantesa

A zatim se dogodilo nešto iznenađujuće – izum romana privatizirao je mit jer roman, izumljen nakon Aristotela, nije imao svoju svetu knjigu. Romanopisac je bio sam. Ponekad čak sama, dakle u ženskom rodu. Nema pravila. Kaos karnevala našao je svoj oblik. Propovijed lude može se objaviti, može živjeti dalje. Sve što naučite iz Rabelaisa i Cervantesa jest izrugivati se svemu svetome, svemu što je bilo prije. Uključujući i njih.
A reakcija je bila vrlo snažna. Rabelais je zbog svojih divljih komedija završio u zatvoru. Voltaire, hvaljen zbog ranih tragedija, zatvoren je zbog svojih satira. Cervantes je počeo Don Quijotea u dužničkom zatvoru. Svi su povremeno morali bježati iz grada zbog straha da bi im se moglo dogoditi i nešto gore. Tiskanje se moglo obaviti tajno, u inozemstvu, a knjige krijumčariti do njihovih odredišta. Rane godine romana djeluju poput gerilskoga rata, u kojemu probiblijske snage pokušavaju ugušiti bune romana diljem Europe. I jedni i drugi bore se za isti dio teritorija – teritorij u vašoj glavi.
Sad je čovjek mogao izumiti vlastiti mit i širiti ga diljem svijeta. A čitatelj, glave sagnute nad romanom, mogao je imati viziju bez religije – potpunu viziju, prenesenu kroz vrijeme i prostor oznakama na papiru, služeći se umijećima romanopisca.
Roman, kad je dobro napisan – kad je u njega uneseno najbolje od autorove darovitosti ili zamaha – uvijek je veći od romanopisca. Inteligentniji je. Širi, prostraniji. On može promijeniti vaš cijeli unutarnji život. Naravno, to može i znanstvena istina. I religiozno iskustvo. I neke droge. I uzvišeni događaj u prirodi. Ali, roman radi na toj visokoj razini. Sjedeći negdje, sam, dosta miran, čovjek se smije, mrmlja, plače i može se, na kraju, pojaviti s novim svjetonazorom, u novoj stvarnosti. To je kontrolirani živčani slom ili bitan pomak. To je opasno.
Otpor monoteizama komediji ima jedan drugi, suptilniji razlog. Komičko gledište – to jest gledište bogova – mnogo je neugodnije za onoga tko vjeruje u jednog svemoćnog Boga, nego za politeistične Grke. Imati bogove koji nam se smiju kroz naše fikcije prihvatljivo je ako je bogova mnogo i ako imaju pogrešaka, kao i mi, te se smiju zbog simpatije i prepoznavanja – ako su grčki bogovi. Ali imati jednog svemoćnog, sveznajućeg boga koji nas tjera da se smijemo sebi samima, nešto je posve drukčije – to je sadistički, gotovo nepodnošljivo. Ne želimo čuti zvuk jednoga boga kako se smije. Zapadni komičan roman često ima opor, osuđujući ton. Swift ima trunku Jahve u sebi. Ali, nedavna smrt Boga oslobodila je mnogo prostora komičnom romanu. Znanost nam je dala visoku, neosobnu i ne-osuđivačku perspektivu iz koje možemo poštovati sebe (čime se sjajno koristi Vonnegut u knjigama kao što je Doručak šampiona). Različiti istočni filozofi daju nam druge, povišene točke. Doista, i fizika i zen mogu se nositi sa smijehom i vrhunska su sredstva za pisanje zapadnog komičnog romana, jer ne zahtijevaju apsolutnu vjeru i ne tvrde ništa s apsolutnom sigurnošću. Oslobođeni od smrću-opsjednutog-monoteizma i s novim sredstvima, novim mjestima s kojih je moguće sagledavati ljudsko stanje, trebali smo ući u zlatno doba komedije.

Suvremeni roman – industrija tragičkoga

Neki su pisci zgrabili tu mogućnost. Evelyn Waugh je postao možda najbolji britanski romanopisac 20. stoljeća – primjenjivao je tu savršenu, mrtvo-hladnu, komičnu tehniku na sve, od modernih običaja do modernog ratovanja. PG Wodehouse razvio je najčišći komičan stil svojega doba ali, za razliku od Waugha, nije osjećao potrebu da ga primijeni na stvarni život. Veliki komički pisci preživljavaju ali ih se kao velike prepoznaje tek mnogo kasnije. Sklonost tragičkome duboko je usađena u književnu industriji. I što je više originalno komično remek-djelo, to mu je teže proći kroz filtre zapadnog komercijalnog izdavaštva. Treći policajac, Flanna O’Briena, jedan od triju najvećih irskih romana, nije mogao naći nakladnika za autorova života. Roman Urota tupana Johna Kennedyja Toolea odbilo je trideset i šest izdavača i Toole se na kraju ubio. Samo desetljeće nakon njegove smrti roman je objavljen. Objavljivanje je također oblik autoriteta.
Ne, roman općenito nije bio sposoban prihvatiti tu slobodu – nije postao komičan. To ima posljedica. Nepotrebna sklonost tragičkome, u nečemu tako moćnom kao što je roman, prouzročit će veliku količinu patnje koja se mogla izbjeći. Goetheov roman Patnje mladoga Werthera, sa svojom revoltirajuće sentimentalnom suicidalnom notom, deprimirao je cijeli naraštaj i prouzročio val pomodnih samoubojstava diljem Europe. (Samoubojice su se čak i odijevali u isti plavi kaput i žuti prsluk.) Autobiografski romani posebice dobro pokazuju sklonost kulture – u stvarnom životu Goethe nije osjećao potrebu ubiti se nakon što mu je srce bilo slomljeno, ali kad je napisao knjigu o tome, to je morala biti tragedija i junak je morao umrijeti. No, komedija bi bila daleko prikladnija. Možda bi čak dovela do radosne Europe kasnoga 18. stoljeća. Ali ne, on nam je namro duboko zamišljene romantičare.
Tragično (ili komično, ovisno o vašem temperamentu), sklonost koju su potaknuli Aristotel, Sofoklo, Euripid, Eshil i crkva, nastavlja se i danas. Mladenačko čelo i dalje je naborano i duboko zamišljeno.

Image and video hosting by TinyPic

Zašto toliko tuge?

Bilo bi korisno pogledati na reprezentativan presjek najboljih mladih romanopisaca u Sjedinjenim Državama, najvećoj i najraznolikijoj državi engleskoga govornog područja. To je velik posao, ali srećom časopis Granta obavio je taj posao za mene i objavio Najbolje mlade američke romanopisce, popis od dvadeset i jednog talenta. U tom sažimanju, predsjedajući suda, urednik Grante, Ian Jack, spominje smrt, tugu, neizvjesnost i tjeskobu. “Sve što znam jest da smo čitali mnogo knjiga natopljenih gubitkom i osjećajem da sadašnje stvari ne mogu trajati zauvijek.” (Riječ je o piscima uglavnom u dvadesetima i ranim tridesetima). Na kraju, Ian Jack žali što Joshua Ferris nije na popisu, jer je njegov “prvi roman… bio jedini različit od drugih po tome što me potaknuo da se glasno smijem, i to dosta često.”
Nema glasnog smijeha među vrhunskih 21. Dvadeset i jedan Apolon, ni jedan Dioniz.
“Zašto toliko tuge, ljudi?”, kao što se pita Zadie Smith.
Pa, to je pomalo postao običaj. Toliko je usađen u našu kulturu da je postao nepropitana, default pozicija. Ono što to čini još gorim jest da se to sad uvježbava, pojačava. Svi pisci s Grantina popisa pohađali su programe kreativnog pisanja na sveučilištima. Svi su se, drugim riječima, podredili autoritetu. To je katastrofa za njih kao romanopisce.
Roman se ne može podrediti autoritetu. On je stvoren protiv službenog jezika, protiv službenosti i protiv bilo kojeg fiksnog oblika koji roman počinje uzimati – on uvijek umire i uvijek se rađa.
Ako je književni roman okoštao u žanr, novi romanopisci moraju raskinuti s tim često neizgovorenim pravilima na kojima se temelji. I ne samo propitivati autoritet, nego ga i odbaciti. Roman se, u najboljem slučaju, ne može podrediti ni autoritetu romanopisca: Gogolj je spalio nastavak Mrtvih duša jer je, pročitavši knjigu koju je napisao, bio zaprepašten kad je otkrio koliko se duboko s njom ne slaže.
Ali, sveučilišta su autoriteti ili nisu ništa. Kako je Zapad postao svjetovan, sveučilište je, dosta organski, preuzelo od crkve to da je granični entitet koji tvrdi da je univerzalan, da utječe na moćne, ali da se sam ne priklanja moći. Danas je “obrazovanje” izlika za tu samoobnavljajuću strukturu moći, baš kao što je nekada i “vjera” bila izlika. Moderna sveučilišta mogu tvrditi da nemaju nijednu ideologiju, ali isto se može reći i za Vatikan u doba Medicija ili Borgia.

Pisci u akademskom hladu

Problem nije u tom što su sveučilišta zloćudna – ona to nisu. Ona nemaju ozbiljne namjere preuzeti roman, profesionalizirati ga, akademizirati ga. Kao većina onih koji koloniziraju teritorije kojima je sasvim dobro išlo i bez njih, tako i oni vjeruju da ne čine veliku štetu, vjeruju da je to za dobro romana – da su dobroćudni, idealistični i trunku pametniji od urođenika. Kao i uvijek, nijedno od tih stajališta nije posve točno.
Književni roman, prihvaćajući taj zagrljaj sveučilišta, pomaknuo se u establišment i izgubio kontakt s onim što ga je učinilo vitalnim. On je, kao rezultat toga, izgubio masovnu publiku kakvu su imali Dickens i Twain. Književni roman – rođen u Cervantesovoj zatvorskoj ćeliji, a od tada je živio u podrumima, barovima i iznajmljenim sobama Dostojevskog, Joycea i Becketta – danas se piše iz visine. Ne korisne visine bogova, sa svojim oštrim, božanskim pogledom na sve ljudske klase, svu ljudsku glupost, nego s distancirane, tek ljudske visine vladajuće elite koja je previsoko da bi vidjela što se zbiva dolje, na ulici.
Srećom, ta je situacija autosatirična. Sveučilišni autoriteti stvaraju sveučilišne komedije. Stariji akademski romanopisac zatočen je u malom svijetu sveučilišta, odsječen od velikoga svijeta, utjelovljujući autoritet a ipak s poticajem da piše. U toj se situaciji roman, želi li živjeti, mora okrenuti protiv romanopisca. Malcolm Bradbury i David Lodge su, pišući romane noću, napadali svoje dnevno biće, svoje akademsko biće, kao apsurdni lakrdijaši čiji je rad besmislen. I romanopisac u njima imao je pravo.
Taj sveučilišni model, bilo koji model poduke, po nužnosti podrazumijeva da postoji platonski idealan roman u nekoj drugoj dimenziji, sa svim značajkama “romanstvenosti” i da – što više tih atributa roman ima – to je više nalik na savršen roman. Takav koncept vrijedi za tragično, vrijedi za epsko, za lirsko (u manjoj mjeri, ali ipak vrijedi), ali ne vrijedi za roman jer, kao što je istaknuo Mihail Bahtin, roman je jedini post-aristotelovski književni oblik. On nije sputan klasičnim pravilima. Nije sputan nikakvim pravilima. Roman nije žanr. Roman je uvijek nov (novel). Roman uvijek ulazi u bivanje. Roman se ne može podučiti, jer roman još ne postoji.
Ta će profesionalizacija od loših pisaca napraviti ugledne. I od potencijalno velikih pisaca napravit će prikladne. Veliki romanopisci pišu za velike suvremenike. Loši romanopisci pišu za svoje učitelje. Ako morate zadovoljiti stariju generaciju da prođete (kao student koji piše za starijeg učitelja, ili učitelj koji piše da bi se održao u svojem zvanju), završavate s opreznim, staromodnim romanima. Ili još gore, sustav suvremenike pretvara u učitelje. Uništeni kao pisci, mnogi se odmah zapošljavaju na drugim mjestima te počinju podučavati kreativno pisanje.
Šteta koju to čini romanu, piscu i publici, posebice je izrazita i razvijena u Americi. Posljednjih trideset godina vidjeli smo učinak pretvorbe pisanja romana u akademsku profesiju, s iscrtanom karijerom. Kad postanu profesionalni, pisci počinju pisati o piscima. Kako postanu akademizirani, pisci počinju pisati o pisanju.

Umjetna patnja i tjeskobni jezik

A jezik američkoga književnog romana počinje se udaljavati od bilo čega čime se koriste ljudska bića igdje na zemlji. Trideset godina sprege “povratne veze” dovelo je do vrste američke generičke književne proze, odmah prepoznatljive, ali ne i odmah shvatljive. Profesije stvaraju privatne jezike smišljene da druge drže izvan tabora. To iritira kad to rade arhitekti. Ali je katastrofa za romanopisce i za roman.
Mnoga djela takvih pisaca sadržavaju ne toliko tragediju, koliko čistu tjeskobu. Nagnani tražiti tragediju u životima koji je ne sadržavaju, stvarati patnju da bi bili pravi pisci, oni se sile biti tmurnima umjesto da se smiju: i njihov se rad ispunjava samo-ugađajućom tjeskobom koju bi možda najbolje trebalo nazvati wangst.
Podučavati znači misliti da se drukčije ne bi moglo učiti. Podučavamo li djecu disanju? Iluzija da postoji rješenje dolazi od iluzije da postoji problem. A ne postoji. Šuma je otvorena. Krenite.
Ambicija romanopisca nije učiniti nešto bolje od preteča, nego vidjeti ono što oni nisu vidjeli, reći ono što oni nisu rekli. Flaubertova poetika ne obezvrjeđuje Balzaca ništa više negoli što otkriće Sjevernog pola čini zastarjelim otkriće Amerike (kako kaže Milan Kundera u Zavjesi).
Ako mi se ne dopada što roman radi, imam li kakvih naputaka što bi on trebao raditi? Možda imam.
Roman raste zahvaljujući krađi i opažanju, kako stvarnog života tako i onih “novijih”, a često konzervativnijih, umjetničkih oblika (film je primjerice imao jako velik utjecaj na Joycea). Problem s romanima, recimo, Johna Banvillea jest taj da, iako su briljantno napisani, oni samo posuđuju od drugih romana (i nekoliko ulja na platnu). U njegovu svijetu internet ne postoji, a televizija jedva. A ipak novi umjetnički oblici i njihovi sustavi širenja informacija, mijenjaju način na koji čitamo roman i zato moraju promijeniti način na koji ga pišemo. To nije katastrofa, nego mogućnost. Slobodni smo raditi nove stvari s romanom koje se prije ne bi mogle shvatiti.
Pripadnici moje generacije, i onih još mlađih, provode mnogo vremena uzimajući informacije ne u dugim, linearnim, strukturiranim, koherentnim i samoograničenim jedinicama (filmu, romanu), nego u kratkim štrcajima, s najrazličitijim tonovima. Mlad čovjek koji provodi vrijeme mijenjajući kanale daljinskim ili surfa internetom reprogramira svoj mozak. (Isto tako i mladić koji provodi vrijeme čitajući kritičku teoriju: budite oprezni!). Pogledajte 10 tisuća holivudskih filmova i putovanje junaka postaje posve predvidivo – već na početku možete naslutiti obrasce zapleta i završetak. Tradicionalna priča možda se slama pod tim pretjeranim teretom – ona, to je sigurno, pati od ozljede nastale ponavljanjem. Televizija je odgovorila na tu krizu. Roman nije.

Kradite od Simpsona, ne od Henryja Jamesa

Usporedba između Simpsona i sapunice poučna je. Sapunica je zatočenik vlastitih pravila – sve sapunice nalikuju jedna na drugu (poput psihološki uvjerljivih realističkih romana). Ono što su kreatori Simpsona učinili jest da su uzeli sapunicu i nacrtali okvir oko nje – “Simpsoni su crtić o sapunici”. To ih je oslobodilo potrebe da tempo događaja slijedi tempo stvarnog života – mogli su ga stvarati da slijedi tempo života u crtićima. Brz tempo događaja inherentno je komičan – tako da je ton, nužno, komičan. Ali, to ne znači da to nije ozbiljno. Simpsoni su duboko ozbiljni. I duboko komični. Kao Aristofan koji je raspravljao o ratu između Atene i Sparte, pišući o seksualnom štrajku atenskih žena.
Sa svojim tempom događaja kao u crtiću, Simpsoni imaju više ideja iz cijelog kulturnog spektra negoli ijedan roman napisan u istoj godini. Svojom brzinom, gustoćom informacija, rasponom referencija; količinom, kvalitetom i bogatom ljudskošću svojih šala – Simpsoni gotovo sve suvremene romane čine sporim, strogim, monotonim i gotovo bezidejnim.
Serija Obitelj Soprano suptilnije je pristupila problemu slomljena junaka – slomljena saga o junaku, preko dekonstrukcije junaka psihoanalizom, unutar klasičnog okvira. Serije Twin Peaks i Izgubljeni preuzeli su više razmetljivo radikalan, metafikcijski pristup slomu priče.
U međuvremenu, internet sve brže postaje Borgesova babilonska knjižnica, Rushdijevo more priča – sve se tu pojavljuje u potencijalno promiskuitetnom odnosu sa svim drugim. Sve se događa odjednom, na istome mjestu, bez hijerarhije. Kao da su se urušili vrijeme i prostor. To je uzbudljivo, ali i zastrašujuće. Tko je to uhvatio u romanu? Jer, roman je mjesto na kojem se to može uhvatiti. Roman ima slobodu koju televizija nema. On može oblikovati i strukturirati mnogostrukost i kaos na načine na koje to internet ne može.
Romanopisci mogu uzimati iz tih novih umjetničkih oblika nove strukture i pripovjedne tehnike, kao što je Joyce uzeo od filma. Ali, tko je to učinio? Čudno, ali modernisti točnije zahvaćaju sadašnjost nego najnoviji romanopisci nagrađeni Bookerom. Finnegan’s Wake čita se poput smjese Googleove prerade svega i svačega. Ali, John Banville i Anita Desai čitaju se poput nostalgije (za Nabokovom, za Dickensom, za tradicionalnim vrlinama, za kanonom). Doživljavamo ih daleko manje suvremenima od Puste zemlje – koju bi Bahtin nazvao romanesknom pjesmom: pjesmom koja je izmigoljila Aristotelovu Pjesničkom umijeću i kvači se na energiju romana. Kao što je Baudrillard trebao reći – postmodernizam se nikad nije dogodio. Od Joycea i Woolfove (i Eliota) kotači romana okreću se u pijesku.
Dakle, kradite od Simpsona, ne od Henryja Jamesa.

Image and video hosting by TinyPic

Roman – umjetnost trajnog kaosa

Realistična tekstura i ritam događaja crtanog filma sa širokim spektrom referencija – je li to revolucionaran nov način pisanja romana? Naravno da nije. To je stari način. Voltaire je to, primjerice, napravio u Candidu. Ali, mi zaboravljamo. Kultura stalno gura roman prema častnome, prema Aristotelovu Pjesničkom umijeću, prema tragediji. Sljedeći će veliki roman sa suvremenim književnim romanom učiniti ono što je Cervantes učinio s viteškom romansom. Nije riječ o tome da su suvremeni romani loši. Redak po redak, knjigu za knjigom, oni su često prekrasni. Kome to više treba?
Možda ćete pomisliti da me to čini barbarom, to što hvalim Simpsone na račun Henryja Jamesa. Pa, i čini me, ali ja sam vrlo kulturan barbar. Književni je roman ušao u kasno-rimsku fazu. Trebaju mu barbari. Potajice čezne za njima. To ih pokreće. Koliko se samo romana, pod utjecajem Henryja Jamesa, vrlo pristojno izborilo za knjigu godine 2004.?
GS Frazer, pišući 1964. o Henryju Jamesu, istaknuo je: “Romanopisac mora prepoznati da su temelji svijeta kojim on hoda opasno pomični, da živimo u svijetu brze i uznemirujuće promjene te da zato ne možemo sa sigurnošću reći kad će se pojaviti neki novi model razmjerne stabilnosti, ni kakav će to model biti. Pa ipak, zadatak romanopisca je, kako ljudsko srce žudi za trajnošću, projicirati neku sliku trajnosti i dati romanu koherenciju koju život u cjelini ne posjeduje.”
To je potpuno krivo. Zadatak romanopisca posve je suprotan – ne lažno predstavljati koherenciju koje nema, nego uhvatiti kaos koji postoji. I čineći to, možda ćemo otkriti da kaos i trajnost nisu, zapravo, suprotstavljeni. Roman, samo-preporađajući, samo-uništavalački, uvijek isti, uvijek nov, umjetnost je trajnog kaosa.
I da razjasnim – ne želim da svi pišu komedije. Samo ne želim da svi pišu minorne, tjeskobne, banalne tragedije, a da pritom ne razmisle zašto su izabrali tako prenapučen modus. Zašto se svi okupljaju pod jednim drvetom kad postoji cijela šuma za istraživanje? Ne živimo u tragičnim vremenima. Ne živimo u komičnim vremenima. Živimo u novim/romanesknim (novel) vremenima.
Ah da, to hvaljenje komedije na račun tragedije trajalo je oduvijek. Vratimo se u Grčku, prije Muhameda, prije Krista, i prepustimo nekome drugom završnu riječ. U Platonovoj Gozbi Aristodem, malo ljut, upravo se probudio da bi shvatio kako “su budni ostali samo Aristofan, Agaton i Sokrat, jer su pili iz velikog vrča koji je kružio okolo, dok je Sokrat razgovarao s njima. Aristodem nije čuo cijeli razgovor, jer je bio tek napola budan, ali se sjećao da je Sokrat ustrajao pred tom dvojicom da je genij komedije isti kao i genij tragedije, i da pisac jednoga treba biti i pisac drugoga. S tim su se obojica složili, jer su bili pospani i nisu baš shvatili što je time mislio. I prvo je zaspao Aristofan, a zatim, kad je dan svitao, i Agaton.”

S engleskoga prevela Irena Matijašević.

Image and video hosting by TinyPic

bonustrack II

PARIS, Nov. 6 — Jonathan Littell, a New York-born writer whose French-language novel about a murderous and degenerate SS officer has been the sensation of the French publishing season, on Monday became the first American to win France’s most prestigious literary award, the Prix Goncourt.

Readers’ Opinions

The 903-page book, “Les Bienveillantes,” was the strong favorite for the century-old prize that goes to novels written in French. Previous winners include Marcel Proust, André Malraux, Simone de Beauvoir and Marguerite Duras; non-French citizens including Tahar Ben Jelloun, Amin Maalouf and Andreď Makine have also won the Goncourt.
“Les Bienveillantes,” or “The Kindly Ones,” has been acquired by HarperCollins for publication in the United States and has already been sold for translation into German, Spanish, Hebrew and several other languages. Last month the book, which has so far sold some 250,000 copies in France, won the Académie Française’s annual fiction prize.
Mr. Littell, 39, who has tried to escape the circus atmosphere surrounding his sudden celebrity, even refusing to appear on television to promote his novel, recently moved to Barcelona and did not come to Paris for today’s announcement.
“He hopes his absence will not be misunderstood or, even less, be interpreted as disdain for the jury,” his French publisher, Antoine Gallimard, told reporters here. “He has no need for publicity, both out of modesty and because he believes that literature is not part of show business, that what’s important is the book.”
Still, part of the novelty of “Les Bienveillantes” is that it was written in French by an American, although one who grew up in France after his father, Robert Littell, a journalist-turned-thriller writer, moved the family here in the 1970s.
Later, after attending college in the United States, at Yale, Mr. Littell spent much of the 1990s working for the French humanitarian group Action Against Hunger, in conflict zones including Bosnia, Afghanistan and Chechnya.
In occasional interviews with French newspapers, he has explained that the idea for the project first came to him in 1989 after he saw “Shoah,” Claude Lanzmann’s landmark documentary about the Holocaust. But it was only in 2002 that he began research for the book, whose first draft he wrote in 112 days.
Mr. Littell eventually gave the manuscript to his father’s agent, Andrew Nurnberg, who offered it to four French publishers under the pseudonym of Jean Petit. Éditions Gallimard bought it for an advance of $38,000 (30,000 euros) and, this summer, printed 12,000 copies. Almost immediately French critics enthusiastically responded, with one even comparing it to “War and Peace” and other epic novels.
That said, “Les Bienveillantes” is an improbable best seller, not only because it comprises 903 pages of small print, but also because, apart from a long-forgotten science fiction book, “Bad Voltage: A Fantasy in 4/4,” published in the 1980s, this is Mr. Littell’s first attempt at fiction.
Written in the first person, it is the memoir of Maximilien Aue, a well-educated former SS officer who has managed to escape punishment after the war and reinvent himself as a lace manufacturer in northern France. It is not a confession, though, because Aue sees no reason to apologize. Rather, it is a matter-of-fact description of his decadence — homosexual sadomasochism and incest with his sister — and of his murderous role in the Nazi nightmare.
“Brother humans, let me tell you how things happened,” Aue begins, soon adding: “If I have finally decided to write, it is no doubt to pass the time and also, possibly, to clarify one or two obscure points, perhaps for you and for myself. Moreover, I think it will do me good.”
Born of a German father and a French mother, Aue notes, to explain his fluent French, that he attended secondary school and college in France. “Like most people, I did not ask to become an assassin,” he writes. “If I had had my way, as I said, I would have gone into literature.”
The war takes him to Ukraine during the massacre of Jews at Babi Yar; to Stalingrad, where he is wounded; and to Auschwitz. Like Forrest Gump, he meets historical figures, in this case infamous Nazis, among them Adolf Eichmann, Albert Speer, Rudolf Hess and, in the book’s final pages, Hitler himself. All in all he personifies Hannah Arendt’s famous notion — she applied it to Eichmann — of the “banality of evil.”
Unsurprisingly, “Les Bienveillantes” has been debated here as much for its historical accuracy as for its literary qualities, with Mr. Lanzmann lamenting that Mr. Littell “is fascinated by horror and the décor of death,” and other critics complaining that the novel is weighed down by documentation. But a more typical view, like this one from the weekly Le Point, is that the book “exploded onto the dreary plain of the literary autumn like a meteor.”
Every year what they call the “literary autumn” — or “la rentrée littéraire” — spawns a veritable avalanche of fiction, with no fewer than 475 new French novels and another 207 in translation published this season. In the summer French publishers choose which novels they will promote for various literary awards guaranteed to boost sales.
No less a ritual, though, is a heated debate about the maneuvering by French publishers that precedes these awards. Critics complain that, unlike those who select most American and British literary prizes, the same jurors for the French prizes sit in judgment for years on end, and that most are themselves writers closely aligned to leading publishers like Gallimard, Grasset and Le Seuil.
This year the credibility of the prizes was freshly battered by the timely publication of two books of journals. Jacques Brenner, a former senior editor at Grasset who died in 2001, described how publishers agreed to support one another’s books on juries. In one entry in 1985, he writes that, to thank Alain Robbe-Grillet for helping Bernard-Henri Lévy win the Médicis prize the previous year, Grasset “will publish a bad erotic novel” by Robbe-Grillet’s wife.
More topically, a diary published last month by Madeleine Chapsal, a longtime juror for the Prix Femina, included a bitter observation that last year’s verdict was determined before the jury even met. This prompted the Femina jury to expel Ms. Chapsal; another juror, Régine Deforges, then resigned in solidarity.
Still, this year’s Femina prize, awarded to the Canadian-born writer Nancy Huston for her new novel, “Lignes de Faille,” or “Fault Lines,” was considered well deserved. And with “Les Bienveillantes” winning 7 of 10 votes in the Goncourt jury, no one has sested that this result was fixed.

French literati unite to praise American's Holocaust debut

By John Lichfield in Paris

Modern French literature is sometimes accused of being inward-looking and parochial. No longer: the most extravagantly praised novel of the traditional French publishing season this month is a 900-page blockbuster on the Holocaust, which was written in French by an American who lives in Spain.
Les Bienveillantes (The Well-Meaning Ones), by Jonathan Littell, is the first-person story of an SS mass murderer who recalls, without emotion, his activities in Nazi execution squads and death camps. The novel, written in a four-month frenzy after five years of research, has been compared by French critics to Tolstoy, Dostoevsky, Flaubert and Stendhal.
The book,Littell's first novel in any language, is already strongly tipped to win the most coveted French literary prize, the Goncourt, this autumn.
The critic of the magazine Le Nouvel Observateur wrote: "This is not only a big book. It is a great book. In recent, French, literary history, no new author has shown such ambition, such skill in writing, such meticulous attention to historical detail and such a serene mastery of terror".
How does an American come to have such a command of the French language that he can write a 900-page novel in French in four months? And why did he choose to write the book in French? (He is already translating his own work into English.)
Jonathan Littell, 38, who lives in Barcelona with his Belgian wife and two children, is Jewish-American but he was brought up and educated partly in France. His father, Robert Littell, is an espionage writer and former journalist who exiled himself in France in the 1970s.
Littell, who also speaks English, Russian and Serbo-Croat, says that he chose to write in French because it was the language of his literary heroes, Flaubert and Stendhal. French is also the adopted language of the fictional narrator of his novel, Max Aue, an intellectual turned SS officer and mass murderer who has taken refuge in France under a false identity after the war.
Les Bienveillantes gives Aue's reminiscences, and justification, and philosophical observations, on his work with mobile SS death squads in eastern Europe. It also contains scenes in Auschwitz and in Adolf Hitler's bunker.
Littell said that the idea for the book came to him after working with non-governmental organisations in Chechnya and Bosnia. Mass murderers, he says, are almost always silent. He wanted to force one to speak, in the first person.
"That was the only way to understand these people. The question I put to myself before I wrote my novel was, 'what would have become of me if I had been born in Germany in 1913, rather than in America in 1967?' The reply is my novel ... I am very conscious of the fact that we don't always choose our lives."
The book begins with the sentence: "Freres humains, laissez-moi vous raconter comment ça s'est passé ..." (My fellow humans, let me tell you how it happened...")
Because France's literary prizes are judged in the autumn, almost half of all French novels year emerge in early September. There have been few of the traditional literary feuds this year, but unanimous, almost breathless praise for Littell's novel.
Most contemporary French novels are thin volumes of 300 pages or fewer. They are often taken up with the author's childhood, literary strles or random musings. Les Bienveillantes (Gallimard, €25) stands out for its size and subject matter alone.
Leading French critics are convinced that the book will become an international classic. Samuel Blumenfeld in Le Monde wrote: "One does not want to bury Jonathan Littell in superlatives. [But] like Flaubert he possesses an enormous talent for putting history into a novel form or rather placing a novel in history." Le Figaro Magazine said that the book was a "monument of contemporary literature".

- 06:47 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 29.12.2007.

SENZACIONALNO: JEGERHORN-BUDALAŠ!

Po štukinu naređenju II

Image and video hosting by TinyPic

Živjela u selu braća, dva pametna, a treći Jegerhorn – budalaš.
Od one dvojice, prvi pisao muziku. Uglazbi on tako seoske napjeve, i kad vidje da se pjesme sviđaju narodu, pođe on i caru da mu ih otpjeva. Sakupi on seoske momke, nađe i Hazare da ga prate, a oni udri u talambase, i gle – muzika svira, narod uživa. I caru se pjesme svidjele i on ga bogato nagradi. Što da se kaže – svaka mu lipa procvjeta.
Drugi brat, opet, kad vidje prvoga, uzme njegovu muziku, nađe još Hazara, sve još jednom ukomponira i u slike zapakira. Narod slike gledao, muziku slušao, oči i uši širom otvarao. I ovo se caru svidje, a taj drugi brat, ne budi lud, promjeni svoje i uze carevo ime pa pođe u svijet da i tamo pronese slavu.
Tako se braća proslaviše, nagrade i novce zaradiše. A naš Jegerhorn – ništa. Niti pjeva, niti snima. Ali, ne budi lijen, dosjeti se i on nečega, i kud - počne pisati. Ali, niti narod čita, niti se car zanima. Misli Jegerhorn, što će sada? U selu ga u kuće ne primaju, drugi pisci ga ni ne spominju. Ljuti se on na selo, ljuti na druge pisce, ali ne pomaže. I tako, onako nesretan, sjede uz Muljacku, raščupao kosu, pustio bradu. Nema kome ni da se požali. Kad odjednom, iz vode izroni štuka. A štuki se onakav tugaljiv bio sažalio.
- Što si tužan Jergežiću? Po glavi te tuku, i za kosu vuku. Ali, pokazat ćeš ti njima. Pođi kući i poželi što ti se prohtje. Samo reci neka bude „po štukinu naređenju“.
I pođe Jegerhorn kući. Tek što sjede i ono promrmlja, kad eno bombe padaju, selo se trese, a naš Jerža poče pisati. Kako bolje bombe padaju, tako bolje Jerža piše.
Vidjeli ljudi da nema pomoći. Bombe padaju, selo se trese, pa stali Jerželju moliti da prestane pisati.
- Ser Jerža, brate, nemoj tako po nama, ako smo što i krivi, ispravit ćemo.
- Kako krivi? Carevinu srušiste, a mene nagrdiste, u kosurinu obrastišste, u bradu zabradiste. Neću više ni da imam posla s vama. Odo ja u Kraljevinu gdje me i zovu. Sam kralj piso preko Karalice da mu dođem preko Hercežice.
Tako dođe Jegerhorn u Kraljevinu, a tamo – same počasti. Nego, jedino, nema se o čemu pisati. Ode u kafić, tamo časte. Čak i lokale prozivaju po njemu. Ode u novine, tamo objavljuju i pitaju ima li još što. Udri pisat Jerželja, ali o čemu? Piši pohvalno – hvale, piši kritički - opet isto hvale. A on naviknuo na batine. Vidi Jerko da nešto ne valja. I počne razmišljati kako bi to bilo kad bi se s nekim važnim posvadio. I udri on po jednome – taj šuti. Udri on po drugome, taj jedva nešto odgovara. Ocrni trećega – taj nit ne haje; bit će u sebi što i promisli, na primjer - vidi ti to smeće – ali šuti, a što će?
Sjede tako Jera u auto. Auto nov, premium, a on opet nesretan. Nitko ga ne dodiruje. Sjeti se on ponovno štuke, pa je zove da ga savjetuje, ali i štuka šuti; želje ispunjava, ali ne savjetuje. Vidi Jergouška da sam mora odlučiti što još da poželi, a sve već ima. Tako dođe do jednog raskrižja. A na tom raskrižju svakog dana prosila djevojčica sa žigicama. Pruža ona tako svoje male promrzle ručice sa žigicama, i sažali se ona Jergsenu. I promisli Jergsen:
- Vidiš, ja sve imam, a društvo ni na što ne reagira, niti na mene. A kako bi bilo kad bi sada ubio ovu djevojčicu sa žigicama? Da li bi barem onda to društvo reagiralo? I ovako će je ubit studen, a onako bi to neosjetljivo društvo moralo reagirati.
I tako po štukinu naređenju ubi ovaj Jergsen djevojčicu sa žigicama. I dođe Jegerhorn na patologiju. A tamo se okupilo društvo da proslavi dolazak novog leša. Bila je i Ruta, Kizo, Nemanja, Inhibitor i drugi.
I ja sam tamo bio,
med i vino pio.
Od meda se ulijepio,
a od vina povraćao.

- 16:33 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Novi roman Milenka Jergovića

- Divna priča. Podsjetila me na roman "Srda pjeva, u sumrak, na Duhove" koji je napisao Miljenko Jergović. Zanima me kada je Miljenko Jergović napisao roman "Srda pjeva, u sumrak, na Duhove" i bila bih vam zahvalna ako imate ikakvih informacija. Inače ja sam velika obožavateljica pisca koji se zove Miljenko Jergović koji je, usput budi rečeno, autor romana "Srda pjeva, u sumrak, na Duhove" i na polici držim sve njegove knjige. Sve osim, pogađate, romana "Srda pjeva, u sumrak, na Duhove" koji bih tako željela dodati mojoj kolekciji, premda nisam članica Kluba Jutarnji koji je pokrenuo biblioteku EPHŠKART u kojoj je moj omiljeni roman "Srda pjeva, u sumrak, na Duhove".
Isto tako želim znati zašto se jedan od likova u romanu preziva kao prijatelj pisca znanog kao Miljenko Jergović, autora romana "Srda pjeva, u sumrak, na Duhove". Ovom prilikom pozdravljam Milenka Jergovića koji je konačno pokazao spisateljsku hrabrost i kročio na Zavod za patologiju gdje vrebaju opasnosti svakojake poput vampira i onih rogatih stvorova. Ne boji se moj Miljenko, autor romana "Srda pjeva, u sumrak, na Duhove", o ne!

anna 27.12.2007. 20:57

- Draga Anna, nimalo čudno što te je ova priča podsjetila na novi roman Miljenka Jergovića, "Kronika Travnog", no moram te ispraviti: "Srda pjeva, u sumrak, na Duhove", predzadnji je roman Miljenka Jergovića, napisan u utorak; u međuvremenu, auktor je napisao taze štivo od svojih 100 000 riječi, kojima virtuozno iscrtava svu složenost i bogatstvo asocijacija koje se javljaju u duhu nobelovca Ive Andrića pri berlinskom susretu s nesuđenim nobelovcem Adolfom Hitlerom: Fűrer i ambasador Kraljevine Jugoslavije u Njemačkoj vode razgovor o kojem Andrić - unatoč činjenici da je Nobelovu nagradu dobio za književnost i da je jedini nobelovac koji je susreo Hitlera - nikada nije napisao niti jedne jedine riječi, u danima neposredno nakon što je on, Andrić, potpisao Trojni pakt u Beču, i sada Miljenko Jergović uzima na sebe da rekonstruiše sve začkoljice toga susreta i neposredne refleksije na nj što su se zrcalile u otmenom duhu nobelovca Andrića, kao u kakvom finom venecijanskom ogledalu. Taj je roman već izazvao velik interes inozemne štampe, jer je shvaćen kao literarna ovjera onodobnih političkih prilika, izvanredno crpilište iznenađujućih historijskih spoznaja. Evo što su o tome rekli strani diplomati akreditovani proteklih deceniju i pol na tlu Jugo, bože mene Regije:
- odlazeći u kolovozu 1993. na odmor, njemački ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel je objavio da sa sobom nosi Andrićevu Na Drini ćupriju;
- zapovjednik UNPROFOR-a u BiH general Philippe Morillon navodi u memoarima kako je, ponukan savjetom francuskoga ambasadora u Beogradu, na noćnom ormariću držao Andrićeve romane s temama iz bosanske prošlosti;
- dugogodišnji predsjednik španjolske vlade i u devedesetima član nekih posredničkih izaslanstava za postjugoslavenske ratove Felipe Gonzalez izjavio je potkraj 1998. kako je "iz romana o mostu na Drini naučio o Balkanu više nego iz tisuću službenih informacija";
- hrvatski ambasador za zemlje Beneluksa Janko Vraniczany-Dobrinović kazivao je novinarki u kolovozu 1994. kako je glavnom tužitelju Haškog suda Richardu Goldstoneu i suradnicima preporučio da pročitaju upravo Na Drini ćupriju "da bi se malo približili srpskom pogledu na problem, koji je jako specifičan i koji se ne može opisati kao crno-bijeli" ;
- britanski general Michael Rose, od siječnja 1994. do siječnja 1995. zapovjednik UNPROFOR-a u BiH, u memoarskoj knjizi o tom dobu navodi da je pročitao Travničku hroniku, pa ju čak i uvrštava u popis literature kojom se služio pišući knjigu, zajedno s nizom historiografskih i vojnoteorijskih djela.

NEMANJA 27.12.2007. 22:15

Image and video hosting by TinyPic

KRONIKA TRAVNOG


KOSANA, UVODNO PJEVANJE: O začepljenoj artikulaciji

A što se moralne čistoće tiče, meditirao je doktor Alojz Weber, rutinski zašivajući kadaver neke male Romkinje onako kako zašivaju sirotinju, tim hrvatskim pleterom, kao na grbu, zastavi i predsjedničkom odlikovanju, primjetio sam da ne mogu više ševiti žene koje su u ranim tridesetima, vazda razočarane i prevarene, potom one moralno posrnule, kao ni one čije je srce, poput Hrvatske, toliko puta osvajano i pustošeno. Što ću, ne mogu, volio bih da je drukčije, ali ne mogu – takav sam čovjek! Primjetio sam to nakon posjete čudljivim Malim sestrama povrtlaricama i njihovom samostanu Sv.Agate, pretprošlog ljeta na Pašmanu. Odmah ću vas razočarati: s tim uzoritim sestricama nisam imao ništa osim nekoliko uzgrednih razgovora o Ivanu od Križa i finesama hrvatskoga prijevoda „Tamne noći“. Nažalost, razumnom oprezu usprkos, napiknuo sam se na sestričnu, ili nećakinju, nadstojnice Imakulate Delorko - sedamnaestgodišnju nimfu kose teških otočkih vina. Bilo je za očekivati: njenom je dušom lepršala tramuntana Imakulatinih učenja, nazora i vjerovanja – tim redom - i njena je nesavitljiva čednost i danas prispodobiva jedino možda toj celestijalnoj ljepoti: bila je lijepa poput mene, ili gotovo poput mene, da ne pretjeram.
Kosana, dakle, jer tako se zvala ta sestrična ili nećakinja prečasne Imakulate od Povrtnjaka, imala je kosu morski mirisnu i slanu, nošenu istim onim vjetrovima koji su sapinjali i Odisejeva jedra: bila je očekivano mlada i neočekivano opaljena, fatalna kći Juga. Radila je u mjesnom dućanu s obućom, imena Fet-ish-shoe; točnije, a to će se ubrzo pokazati presudnim turističkih kuriozitetom, radila je u jednom od dva pašmanska dućana cipela. Drugi dućan, malo niže niz Ulicu šest zastava, držao je Maestro Fabio Calzonne, tamošnja sedma generacija vrsnih postolara, koji su znanje prenosili s oca na sina, a nesreću s majki na kćeri. Maestro Fabio, distanciran, introvertan čovjek u ranim šezdesetima, imao je kćer jedinicu, respektabilnu blondinu Kosanu, koja je kao blijeda sjena lelujala očevim dućanom prevrćući prozirnim rukama prašnjave kartonske kutije s talijanskim cipelama. Kosana je imala jednu veliku vrlinu i, s tim u vezi, jednu veliku manu: znala je već po hodu čovjeku izabrati cipelu, ali, avaj!, cipele su bile njena jedina prava ljubav, bolje kazano: fiksacija! Klečeći pred mušterijom, držeći dugim pijanističkim prstima lijeve ruke cipelu, a desnim dlanom petu moje profinjene noge broj 44, Kosana je gotovo opčinjena stajala pred tim prizorom za tren predugo, taman toliko dugo da shvatim svu opčaranost magičnim predmetom koji je držala u ruci: rječju, Kosana je bila tiha sljedbenica vjekovnoga kulta Nicolasa-Edme Retifa, Retifa Bretonskog, prvog sliedbenika komunizma, francuskog književnika i izdavača, autora više od 250 romana čiji mu je detaljni realizam priskrbio epitet 'Voltera sobarica': naravno, riječ je o čovjeku čije je ime postalo sinonim netrimične i sablažnjive opčinjenosti cipelama. U trenucima postolarsko-erotskoga transa, Kosana bi lascivnom nježnošću obuvala cipele na stopala svojih mušterija, odmjereno ih potom odlažući na pod, paralelno, jednu do druge, da bi samo tren zatim dlanovima na kojima se još od sinoć palucala mjesečina razdvajala klecava koljena tih miljenika sreće, što su pod njenim oprobanim poticajima tonuli u more zadovoljstva. Slučaj ili sudbna, no toga sam se prašnjavog srpanjskoga popodneva koje je lijeno vuklo svoje sumporne sate pustim gradskim kalama, našao u zagušljivoj postolarskoj butigi maestra Fabia, oči u oči s Kosanom, čija je slika u enciklopediji Južnih mora ilustrirala pojam: Mora. U suknji azurne boje, ovosezonskim Havaianas japankama, u bluzi bijeloj poput oblaka i čipkom heklanom od morske pjene, stajala je neprozirna, zasjenjena, tiha, ona, Kosana, himera iz Vrta Toruture. Sjeo sam na stolicu koja je tradicionalno bila darovana u diskretnoj smjeni generacija Calzonne, i bez glasa pratio Kosanu koja klizi kamenim podom zasjenjena dućana njena dobrog oca, Fabia, koji tek što je nakon dobra objeda i dva žmula vina usnuo prvim, dubokim popodnevnim snom. Kosana je sama birala: u poluprofilu, uvirući u tminu, njena je figura zakrivala neopoziv izbor; okrenuviši se rezolutno kao srednjoškolska profesorica koja provjerava prepisuju li učenici tijekom testa, pogledala me je kao da posljednji put samoj sebi potvrđuje prvotnu procjenu, moga karaktera ili njenog izbora, nisam bio siguran, i, polako, kao magla po uglačanom kamenu primorskih trgova, kliznu prema meni. Spuštajući se na lijevo koljeno gestom balerine, pokazuje mi cipelu kao sommelier bocu vina, i, dotiče me kao što me je prvi puta žena dotaknula! Svega se ostaloga sjećam kroz izmaglicu: njenih njegovanih ruku toplih od ljeta i nježnosti, zapravo njene pojave koja me je podsjećala na trikolor: plave kose, bijela lica, crvenih usana! Ah, liberte, egalite, fraternite, buncao si penjući se Ulicom šest zastava, ulazeći, valjda u vrućici ili zbog poželjne simetrije, u dućan stamena naziva: Fet-ish-shoe. Kosana, ah, Hosana! Kada bi ona samo znala da pod milim bogom ni za što na ovome svijetu, i nikome, a nekmoli meni, nije bila kriva. Jednostavno, takav je bio red stvari, poredak događaja u vječnom protokolu svijeta, i ona je jednostavno došla prekasno, nažalost: kao druga! Uglavnom, Kosana je bila dijete mora, sva od bronce pašmanskog ljeta i pakla okomitog sunca, koje je žarilo put i kužilo misli, koje je mutilo vid i pamet, i koje me je odvelo u propast: taman se Kosana poduhvatila obrane časti gornjouličnih cipelara, dohvativši se mog žezla strasti u nakani da i ona da svoj obol turističkom prosperitetu mjesta, kadli se začuje glas iz mojih napaćenih grudi, glas koji pali usne, glas koji iz cijele te magnezijski bijele i ekplozivne jare misli i osjećaja vapi kao prorok u pustinji: Nemoj sestro, majke ti, plav mi je od pušenja! Kosana me pogleda zabezeknutim očima osobe kojoj se neke situacije događaju prvi puta u životu, odmakne se, i kao da je ushtjede reći: Ja sam Kosana! I ja sam htio kazati: Znam, dušo, znam, ja sam primarijus! Htio sam kazati štošta, ali nisam. Pogladio sam je po obrazu, još jednom pogledao u bademaste oči - jedna je izlišna suza kliznula niz moje lijepo lice i kanula na moj skupocjeni Rolex Daytonu - i, držeći je za drhteću bradu, upitah: "Jesi li za večeru?", oporim prizvukom slogana: Jezi li za kino?
Eto, tako sam upoznao Kosanu. Nimfu kose boje teških, pašmanskih vina. Ah...


Nisam htio o tome odmah na početku govoriti, ali brzo biste me razotkrili: Kosana je bila slijepa, gluha i nijema transrodna patuljica. No imala je nešto posebno: Kosana je bila sinestet! Njena nenadražena osjetila imaju sposobnost osjeta taktilnih podražaja, pa Kosana vidi, čuje i imenuje svu raznolikost pojavnoga svijeta prokušanog dodirom.
Te 1990. godine, dovršavajući tranziciju, ne znajući da je upravo osnovan HDZ, Kosanu zatičemo kako leži u bolnici Sestara milosrdnica: u postoperacijskoj dokolici, pokušava rekoncipirati kulturu i politiku osobe koja kroz svoj individualni konstrukt identiteta i izražavanja negira i/ili nadilazi društveno zadate i kreirane spolne i rodne norme i uloge.
Ja, Kosanin doktor, primarijus Weber, ne propuštam zapaziti halapljivu radoznalost njenih prstiju. Počinjem eksperimentirati: namaćem Kosanine male šake u mlaku vodu, isprva pola minute, pa gradualno po pola minute duže, da bih pri različitoj naboranosti jagodica Kosani pružio mogućnost da opipa originalni orden Reda hrvatskoga pletera. Eksperiment se ponavlja tijekom tri tjedna: mjereći elektroencefalografima intenzitet theta, beta i gama moždanih valova, istraživanje pokazuje fascinantan rezultat: Kosanin je unutarnji život kudikamo intenzivniji i raznovrsniji od vanjskoga svijeta fenomena; Kosana je, slikovito kazano, poput kuće koja je veća iznutra nego izvana, o čemu svjedoči i ovaj tok misli:
Počnimo s kraja: ne morate mnogo da brinete za moj pogolomiot kur, jer za sada su, kao što vidite, deca mirna, spokojna, sišu dugu i cevče pitona, a i da se koje probudi i zaderlja, de će s tako mali zubi nezna pasta pa u tubi išta da mi gricka, a da me to samo ne napali!? pa ti si barem, doktore, kaže mi Bata Manga, bio u buksi pa i sam znaš što sve živ čovek može da uradi s bezubi mačiči. nego, alal ti kurac kako si lepo o'piso ono psihodeličko putovanje po kazamatima autostrougarske dunavske K.und K. monarkije: te tetovacija, te ste vi ženirani, pa ona tamo delo vaše spada: čoveče, ej, ti zaista ovde gubiš vreme i drkaš kurac plašiš vrane, umesto da se baviš ozbiljnom umetnošću! kako ti vešto ulaziš u te likove (jebiga, nije mi bila namera, pustimo sad to...) i kako samo imaš uvo za govor, ton i način, to je stvarno žali blože gubiti vreme s ovim protuvama. mada, opet, teško je biti čovek kad se zoveš Weber! znam. ne možeš daleko ako si Ferdiščenko. tako si i ti tragički predodređen. samo, lakše je promeniti prezime nego svet: to je kao da promeniš birtiju ili ženu, prosto odeš u drugu. ne znam, vidi sam, samo, protrat ćeš Pižonov talenat igrajući za Jagodinu, da prevedem Dinamo, Zagreb. nego, u nečemu grešiš: nemoj tako bre nekritički odmah, samo zato jer ti sve mora da pročitaš i profesionalno se informišeš, u zvezde da dižeš vidim sada nekog Bulića, i te Gromače i ostale Glihe kurce palce ko su ti ti lipicaneri i epizodističke nule!? kakav kurac Vlada Bulić, jesi ti lud čoveče, pa ti koda imaš jedan mozak za sebe, dok pišeš ili čitaš svu onu lepu dramsku litaraturu u kojoj stoji da nama trebaju dulji kreveti a ne umetnost, a drugi za arvacku i regionalnovozemnu literarnu produkciju panonskih kulova i drkađija!? pa odakle bre ta prisila da ovde mora da se bude pisac? i odakle pomisao da ovde sve nešto vrvi Kunderama, Musilima i Brochovima, jer smo mittelojropa, nabijemnakurac ja sad i osrednju O'jropu i tu prisilu da se pod svaku cenu nešto bude, pa makar i pisac! a i šta se tu opisuje, kakav bre život!? onaj naš idiota snoriše s klonjama u kojima cevči koks pa na spidu misli da će da uhvati Pticu Trkačicu, a ovaj vaš Vlada Budala Bulić opisuje svet marketinške agencije, u, jebote, alaj ga se naživio i opisao, zbilja to se pre njega niko nije setio! jedino je nešto Kafka opisao Kosmos kao Ured, a Kundera to poetološki i definiso, je li!? nego ste vi, Hrvati, sad našli da od toga raditi humoresku, jer što bi vi drugo nego se bavili humorom, koji vam već celu jednu povest sjajno ide - jebote, ceo svet prevodi hrvatske komediografe, i ko zna de bi nam bio kraj da se ne valjamo od smeha čitajući Krugovaše, Borgesovce, Kvorumaše i ostale Lepe naše! uzmi jednu stranicu Lolite, Majstora i Margarite, Čarobnoga brega, pa pročitaj tog tvog Vladu Budalu (dobra vam je ona: KRIJE LI SE VLADA BUDALA U ZAGREBU? ne, eno je javno zasjeda na Markovom trgu! genijalno, da znaš!) i ako je to zaista isti sport onda jebeš i Manna, i Nabokova, i Bulgakova i mene i tebe. da je Mate Matišić iole od značaja, pa ne bi njega razumeo Krsto Papić, koji opet, da je Hrvat, ne bi bio Krsto, nego Križo. košto bi i Vice Vukojević bio Vice Vukov. no, o tom, po tom, gotovac. jebite me, ali ne razumem hrvatski! nema me godinu dana, a vaš se jezik do te mere promenio i osložnio, da vas zaista teško pratim, puno teže nego ti doktore teatar!....da dobro, drugovi, otkada se to kod vas činjenica da je i moj, s oproštenjem, velik kur u njenim ustima, opisuje visokoparnom sintagmom: začepljena artikuliranost? vi stvarno niste normali! odem da vidim hu d fak is Alis Gromača Gliha, a ono, u recenziji drkađije s Radija 101 piše: na razmeđu gnoseološkog i semantičkog pesništva! ma nabijem vam majci, pa vi niste normalni! i onda mu nekako dođe pod normalno to što se moje prelepo arhivsko ime u vas kobajagi može da preveda nešto kao "žena s velikom kosom"! stvarno ste odlepili od silne želje za razlikovnim rečnikom! neverovatno. a uopšte nije tako, i sami to znate, ili slutite…


Patologija. Diskretna neonska rasvjeta. Frižideri i prazan stol. Inhibitor; gol. Na njemu samo bijela pregača. Otvara frižider. Izvlači Ferića. Ferić čita "Gavrana": objašnjava kako je Filozofija kompozicije ironična šala jednom romantičara koji se, za tu prigodu, pretvarao da je teoretičar klasicizma. Inhibitor ga prska iz dječjeg pištolja-žabe ružičastom otopinom tuša. Ferić ga pogleda i zahvaljuje mu. U kadar ulazi Tomić i pita je li netko vidio Grlića. Cut. Skalpelom. Frižider se vraća u prvodno stanje. Iz njega, onostran, sonoran glas: Tu, sam, tetkice, tu sam, gledam i ne verujem svojim plavim, prelepim očima: dobro, bre, jajare, čovek vam lepo ponudio da navučete na glave kurton pa da pod stare dane i vi postanete neki kurac, a vi ušutili ko šarani! Evo, ako niko neće ili ne zna, ja ću da se učipim s predlogom za taj tvoj Cabaret Voltaire Ireal-show, dragi naš doktore Weberu. A vidite što mi se netom zbilo:

obreo sam se nocas u snu U Zagrebu. vozio sam se tramvajem, do pozorista, u kojem je svecano obelezen neki cudni drzavni dan: priredba je bila sastavljena od svih pora drustva: bilo je tu cak i zgodnih devojcura, koje su u sceni na plazi sunchala dupeta i cvrkutala svojim patvoreno kurvanjskim sopranchicima. a onda je dosao red na navijache -bbb i torcida- kojima je takodjer palo u cast da u popularnom skechu ili, pre ce biti, horu obeleze ovaj chudan dan drzavnosti. ja sam izgubio cipelu, i trazeci je zashao u sam back-stage, gde je u toku bila priprema navijachke momchadi za izlazak na glavnu binu. lud od muke shto ne mogu da nadjem cipelu, bauljao sam po podu. onda me je jedanchetvorooki iz navijachke momchadi, svojim jalovomrachnim izrazom upitao ' da li je sve u redu'. osmotrio sam ga na chas, a onda iz zablje perspektive preshao pogledom preko ostalih dobrovoljnih kandidata, ovom tragichnobezizglednom prizoru tupe hrpe omladinskog mesa, koji su svi, valjda ne bi li potisnuli tremu od bliskog nastupa, zadrzavshi dah ochekivali moj odgovor. zbunio sam se i rekao da nemam vazduha i, tek onda shvativishi da sam rekao VAZDUH, zgrozen od straha ponovio "nedostaje mi vazduha", i poslilnichki preveo 'zraka', spreman vec da kao stampdeo predju preko mene i raskvase me. no, o olaksanja!, volonterska duznost pozvala ih je na binu: a ja sam odahnuo. opet sam imao srece.

- 00:14 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 26.12.2007.

Ekskluzivno: KAKO SMO JEBALI SANSKU KOZU

G(H)OA(S)T of SANA

klasično delo ciklusa Književni terorizam

Image and video hosting by TinyPic

• Molio bih nekog od Jergovićevih prijatelja, konfidenata, fanova ili vodonoša, najbolje kakvog grbavca s govornom manom, tek da sve otprve bude pitoreskno i filmično, da Miljenku od Bosne prenesu sljedeću genijalnu ideju za scenario/film koja, ako se samo brižno razvije i realizira, garantirano donosi Palmu, Medvjeba i Oskara:
Elem, budući da su belosvetske hulje redovito nečiste savjesti, pa se post festum bave onime što su trebale spriječiti - bosanskim žrtvama naime - predlažem Jergosu da zaigramo na sigurnu kartu: na ultimativnu Žrtvu! Dva su arhetipska obrasca izraubana, pederluk i silovanje, pa nam ostaje samo igra va banque, dakle, bez golmana: idemo s životinjama i djecom! Jer, zvjerstva traže adekvatnu alegoriju, a, osim toga, pokažite mi kad su to dječica i životinjice u svijetu agitpropa omanula?
Radni naslov filma neka bude: Sanska koza! U prvom kadru, u sinemaskopu, vidimo full-moon ponad Jajca. Mjesec zaprema gotovo trećinu kadra, žut kao dukat i mirisan k'o cimet, što će Jerga lako opjevati. Usred mjeseca amblematski, noge en face, tijelo u profilu, glava en face, dakle egipatski, starodrevno simbolički, koči se ona, taj mračni predmet želja: sanska koza! Tu sliku koristit ćemo i na plakatu, jer ta slika posjeduje amblematičnost Batmanova logoa: ima da je zafrljačimo i na sve proizvode koji će da prate promičbenu kampanju u Cannesu, Berlinu a i šire, po Hollywoodima. Uz tu sliku, silhuetu koze crne kao unutrašnjost bosanske šume/duše, što će također Jergos lako glasom naratora da dočara (najbolje dvoglas Rade Šerbedžije i Mire Furlan) - naracija je ovde sankcionirani prosede film-noirea, jer radi se o hard-bihoiled thrilleru - ide tema one stare 'Mujo kuje konja na mjesecu...', i, odjednom, kao udarac Edhema Šljive rezantan meket koze, pun nekog praiskonskog, animalnog derta ili čežnje, bog će ga znati. U levom gornjem kutu srebrnog ekrana može da ide logo 'Želje', a u desnom citat iz Meše Selimovića: recimo, ono o četres' godina, ružno doba, jebiga, to može da se prevede s tu old tu rok en rol, tu jang tu daj. U kadru se pojavi i naslov filma, na engleski:G(h)oa(s)t of Sana, pun inicijalne dvoznačnosti i volšebne šeretske mistike.
Da se vratim prvotnoj ideji, oprostite, ja se uvijek lako zanesem kad god pišem scenario za Oskara. Dakle, kamera ide negde dole, put Jajca, i čuje se u offu: Nije čudno da je sve otišlo ukurac, kad je počelo u Jajcu! Onda idemo na lika koji je to rekao, delija u šajkaći, da se olakša strancima praćenje filma, jer tko će se snađe u tom izobilju naroda i narodnosti. Drugi mu lik, onaj kojem je ovaj prvi govorio, kaže: Nego, jesi l' ti ikad razmišlj'o što se kaže: E, izjebaćute k'o sansku kozu? Tu se zametne razgovor o ljepoti sanske koze, postojanju prirodno lijepog i specifičnostima bošnjačke faune, pa se dva ratna druga, Stevan i Nemanja, odluče da pojebu tu legendarnu sansku kozu. Iz više razloga, jer film je strašno dubok i funkcionira na više niveaua: prvo, iz erotske i intelektualne znatiželje - kao odgovor na uvodno pitanje; drugo, ne bi li ponizili ono bosansko u samoj njegovoj biti; treće, film funkcionira i kao potraga za nečim što ne postoji, i tvrdi da to tražimo upravo zato jer nepostoji (u, jebote, kad ovo Jergos obradi jebaće im mater evropsku!); ondak, potraga za sanskom kozom vazda može da se shvati i kao tjeranje maka na konac vlastitih predrasuda: 'ajde da istjeramo do kraja taj klasični topos bosanske nacionalne mitologije i da vidimo kako se stvarano jebe sanska koza; dakle, riječ je o razbijanju uvriježenih predrasuda i plemenskih mitova! Formalnoproceduralno, potonje je tipičan tuzemni nadrealistički prosede: reč je o realiziranju metafore, par exellence!
Da ne bi odbio širu publiku, film je u pizdu materinu pametan već u prvih par kadrova, je l' tako? Jes! E, ali tek sad dolazi... - šta? Pa dete, jebemlivas ćopave! Sad se dvojici Srba suprotstavlja mali Muhamed, koji se cijeli film uopće ne pojavljuje, jer se Muhameda ne smije prikazivati! Genijalno, a? Pojavljuju se samo učinci Muhamedovih dijela, tako da cijeli film zadobiva tipično bosanskomelanholičnu mističnost svojstvenu dervišima mevlevijama, koje ćemo da pokažemo što više, kako plešu, kako se probadaju s mačevi, kako padaju u trans itd., da dobijemo na egzotičnosti i atraktivnosti celoga projekta. Lokacije su bazične: Jajce slapovi dva do tri puta, Mostarski most u krupno (eventualno da se vidi da se organizuje rušenje za potrebe snimanja filma, ako je moguće...), stećci, Pale sam na svetu ponad Sarajeva, i, u finalu, kao seting konačnog obračuna, olimpijska bob-staza! Jebiga, ako od ovog ne može da se uradi dobar film, onda ja stvarno ne znam! Ako neće Jergos, da pitamo čika Abdulaha Sidrana? Muziku će da napiše Dino Merlin (jebiga, lakše će da ga izgovore kad podigne Oskara), a casting je neopoziv: Dejan Aćimović kao Stevan, Kusturica kao Nemanja (!), mali Muhamed se ne pojavljuje, a u drugom su redu iza choruslinea Rade Šerbedžija kao skakač sa staroga mosta, Mira Furlan kao vidjelica iz Međugorja, Nele Karajlić koji posuđuje glas sanskoj kozi i još brojni drugi drugari. Otvoreni smo za brojne predloge!

Sesil Miličević 20.03.2006. 05:07

Image and video hosting by TinyPic

Bonustrack

MEMORIJALNI CENTAR 'MILENKO JERGOVIĆ'

Vidi, Kizo, kako kongenijalno mislimo:
Mislim da ne bi trebalo Miljcu ići niz picinu dlaku, Magda, i, molim te, ne cjepidlači.
Čujem da je daidža Miljenko završio kurs brzog čitanja, pa je "Istoriju ružnoće" pročitao nadušak, između dve rakije od suhe šljive i telećih odrezaka na žaru u umaku od suhih šljiva.
Čujem isto to da je amidža Miljenko završio kurs brzog pisanja, pa je zbiru poezije "Na Ilidži filidžan" napisao između druge dve rakije od suhe šljive, i još dva teleća odreska na žaru u umaku od šljiva suhih kao usne beduina što šute o šumoru šedrvana.
Kizo, kasnije bum obradil vazda na šalu spremnog Miltona Jergosa Seljosu, šereta iz šeher-Sarajeva, vazda frustriranog namještenika korporativnih komunikacija. No već sada mogu kazati kako je ova bilješka oslonjena na tipičnu agramersku predrasudu da je istina života samo tamo gdje se živi u dreku. Ta predrasuda, na koju su Jugoslaveni silno ponosni, na kojoj je Kusturica, očima Sidrana, napravio cijelu jednu balkansku magičnorealističku mitologiju manjinskih naturščika što lete po svadbama i sprovodima, a Bregović zaokružio u integralni romskomeđimurski glazbeni idiom, nažalost nije hrvatski patent: prolazi u Cannesu kao i u San Remu, dakle je očito riječ o lošoj savjesti i difuznome fenomenu europske malograđanštine. U jednu riječ: gospođe u bundama odlaze u Lisinski na premijeru "Oca na službenom putu" misleći, ili samo vjerujući, da su gledale dokumentarac o istinskom, sirovom životu koji počinje iza drugog perona glavnog zagrebačkog kolodvora jugoistočno! Zagreb je idealan grad za ovakav sehnsucht. kako veli moj prijatelj: nereflektiranu melankoliju; znaš ono, Suada, Suadaaaaa, onaj imbecilni adolescentski dert kojim odiše sve bosansko, od Gazi Husref-bega do Saše Lošića:
Hajdemo drugovi moji kao nekada
Kada smo subotom išli u zelenilo
A nedjelju mrzili zbog ponedjeljka
Drugovi budimo iskreni
Već nam se bliži dvadeseta
A treba živjeti i pjevati
Idemo kao na maturskoj večeri
Uno, duo, tre, quatro

E, to ti je Jergosov tekst o Milanoviću: drukamo za 'građansku' Hrvatsku, živimo na jugoslavenskim parama gazda Nine, a kad netko dirne u korporaciju - o kojoj, zanimljivo, u članku ni riječi! - onda opletemo po grabači sve građansko onako, po srpsku: ma sve su to bre pederi i civili, kažem ti, nije to videlo života ni iz tramvaja, majku im jebem lezilebovićsku! Milanović je gradsko dete, izravno je kao fakultetlija otišao u MVP, propustio je Armiju i zastavnika Jeftu Pantića, nema svoje klasiće ni sitttnoooooooo ni septembarsku klasu, ne zna taj za frustraciju vožnje u stojadinu i par-nepar, socijaldemokrat je a jebemliga nije ni jugonostalgičan… e pa stvarno je taj Milanović živeo i radio koncem dvadesetog veka sasvim izvan sveta, pošteđen i zaštičen roditeljskom brigom i ljubavlju, kako kakva tetkica i civil, da skratim: pederčina, ba!
Jasno, Jergović je u to vrijeme već prekapao po fekalističkim Bregovićevim home-video uspješnicama, koje je kasnije u sličnom caracter-assasination tekstu prodao sličnoj korporacijskoj publikaciji, predstavivši se agramerskoj blaziranoj publici debutom dostojnim i aplauza i prisjećanja: dokumentarnim svjedočanstvom o seksualnom životu najveće pop-zvijezde bivše države, ej, jebotebog, samom esencijom upravo onoga što bi takva imbecilna supijana provincijalna publika mogla smatrati Autentičnim životom Podneblja! Zna nas Jergos, velim: zna on nas, jeb'o ti nas!
Je l' istina, sinovac?
A to što pitaš je li on HDZ-ovac za novac, ma nije on hadezeovac, nego je samo za novac. Tko da (više). Propagandist. Došavši u Hrvatsku, pisao je u "Slobodnoj Dalmaciji" a posao mu je - čik pogodi? - dao Miroslav Kutle (koji je uostalom potpomogao mnoge svoje kasnije dušmane!). Jasno, to Jergosa nije spriječilo da docnije nepatvoreno prezire hercegovačkotajkunsku bagažu i ognjištarski šljam, koji, po potrebi, pričepi li ga netko drugi, Kuljiš ili Milanović sasvim svejedno, patentirano brani kao vlastiti zabran. Jergos je jednostavan lik: Nino Pavić je oformio pretorijanski književnoinetelekutalni zdrug - doduše, nema tu nikog tko bi recimo tebi, kao dipl.phil., mogao točno odgovoriti na bilo koje pitanje o Parmenidu, Tertulijanu, Baconu, Kantu ili Fregeu, npr., jer, ovo je najneukija generacija hrvatskih književnika otkako je književnosti i Hrvatske - koji se samoobnavlja po logici: Jergović je klasik, jer smo ga uvrstili u inicijalno kolo svjetskog romana XX. stoljeća; Tomić je genij, jer to veli Jergović; Pavičić je genij, jer to veli Tomić; a Pavičić i Tomić jamče da je izbor Jergovića u kolo svjetskoga romana XX. stoljeća pravovaljan, ispravan i utemeljen, dakle da je auktor genije! U tim samohvalećim krugovima što se suzuju, Jergović je neka vrst književnog dobermana: Gazda Jeza naučio ga je da na komandu "Drugi" ispiše petnaest kartica pitkog štiva o beogradskim kavanama, zalogajnicama i splavovima u kontralihtu izobilja Sajma knjiga, na naredbu "Šerba" laje se dugo u noć o hrvatskoj kulturi kao hrvatskoj pa zato nekulturi, a na sam spomen "Hrvata" skače se Aralici za vrat žedan srpske krvi svih Aralica, ili se Drugi, ako je Hrvat odrastao u Beogradu, istom tretira kao rosno dupe i patetični fašist, pri čemu je Jergoviću svakako vazda zanimljivije ovo prvo. To je nevjerojatna škvadra: stalno iznova ponavljam da je Pavičić autor teksta u kojemu se izrijekom spominje autohtona i genuina hrvatska mržnja spram drveća!, da je Tomić autor putopisa u kojom četničku ikonografiju kokardi Guče tretira kao Gucci, ili barem kao etnograski kuriozitet, a da je dirljiv napor Miljenka Jergovića da nas kao neadaptirana bosanska budala privede građanskoj svrsi već mjerodavno opjevan i opisan u hrvatskoj i bosanskoj literaturi 21. stoljeća:

Bojan Žižović

Prijatelj iz Sarajeva

Imam prijatelja u Sarajevu
Igora Banjca
Rijetko se srećemo
I još rjeđe viđamo
Dugujem mu gajbu piva
Sjećam se njegove priče
Memorijalni centar Miljenko Jergović
Strašno dobra priča
Jednom me Igor ugostio
U Sarajevu
Na književnom druženju
Upoznao sam tada i njegovu ženu Fernalu
S kojom nisam imao ništa
Igor me vodio u Baybooka
Da mi pokaže da Sarajevo ima knjižaru
U kojoj se može piti
Nadam se da se još uvijek može
Otišli smo i na ćevape
Popili tursku kavu
Razgovarali o pametnim stvarima
O tome kako ja živim u Puli
A on u Sarajevu
I kolika je udaljenost između dva grada
Zračne linije
Igor mi je rekao da ujutro imam vlak
Za Zagreb
Polazi ujutro
S glavnog kolodvora
A onda smo se napili
Sarajevsko me jutro iznenadilo
Došlo je prebrzo
Ostao sam u krevetu
Igor je zatim za časopis napisao
Žiža je zakasnio na vlak
Htio sam mu reći da me zovu Žižo
A ne Žiža
Ali nisam imao srca


Igor Banjac

April ili Memorijalni centar Miljenko Jergović

Izraslina, mislim, i volim tu riječ,
ali ne i samu strvar, što god
bila. Kasno noću bole me zubi
i telefon zvoni. Bolestan sam,
nesretan i sam. Gospode!


Raymond C


Izraslina se pojavila prije 30 dana; na donjoj vilici. Noću je veća, a ujutro manja.
Možda je tumor, a možda i ne.
Kada gnječim izraslinu, kao da se pomjera i bježi od prstiju.
Otišao sa, u strahu i nevolji, kod ORL specijaliste gosn. Katice.
Katica je istočnjak, prezadovoljan svojim poslom u lokalnoj ambulanti. Znate te spike:
Ispiši recepte, utješi nekoliko kretena i bježi kući na ručak
i popodnevni odmor.
Išao sam i na ultrazvuk, ponovno u strahu i nevolji.
"Kud baš svi na vilici", rezignirano je ustvrdio ljekar, i dodao:
"Ma kakvi, to vam nije tumor".

Izraslina se povećava.
Izraslina - supruga.
Svaki dan je kaotičan i pun svađa. Za smirenje koristim sitne plave tablete i smotuljke.
Poznate su takve kombinacije u književnosti naših naroda.
Tome bi trebalo dodati alkohol i veće količine opojnih droga.

Naravno da je potrebna legalizacija, često mislim u muci nabavke.

Fernala sve učestalije izražava žaljenje i blago kajanje zbog našeg braka.
Ja sam zapitao samog sebe.
Miron sjedi na klackalici, počesto pada na tlo - razbije se, posječe se.

Tresem se od hladnoće u vlažnom sobičku. Staklo je puklo. Olovka klizi po papiru.
Mara pere noge u kupatilu,
česma i vodokotlić su sjebani, bojler huči.
Imam dva jastuka na krevetu: žuti i bijeli. U društvu sam Mammilarie, Astrophytuma, Rebutie, Hamatocactuca i Choryphante.

Mladi, neafirmirani i uplašeni pisac Ib, uz silnu muku, uspio je skrpiti zbirku priča
i izdati je.
Posvetiti je ženama: Fernali, Mirzeti i Belmi.
Gdje je sljedeća zbirka, kolege pitaju.
"Piše li se štogod?"
Nešto je tek naznaka stiha, ponešto, pak, nalik priči. Skice i vodoravne crtice.
Ovisnost - tekst.
Uperen prst kritičarev, kvrgavi doktorov prst.
"Ti si narkoman", uzvikuje doktor.
"Fakat bed, ti si narkoman", dodaje Tašo.

Pisac je opterećen 'egzistencijalnim užasom', 'surovim realizmom',
'paklom svakodnevnice'. Mara lupa u kuhinji, sprema posuđe za jutarnju kafu.

Promatram školjke naslagane na zidu, žute i zelene zmije pokrenute desnom i lijevom rukom, jedem sladoled i naginjem se da vidim kaktuse u maloj cvjećarnici na rivi.
Uzimam Pixy, brzo ga prelistavam i sjetim se Radovanove promocije u vojarni Karlo Rojc.
Mara je bolesna. Što bih mogao učiniti da sam tamo?

Izraslina se povećava.
Pristupam čišćenju hrpice od sjemenki. Čašicu sa sjemenkama čuvam za proljeće.
Grozno, sutra moram zvati dilera.
Hrpica je 5, 6 manjih smotuljaka. To je za večeras i možda sutra.
Plavu tabletu ću uzeti ujutro.
Lijepo je posjetiti neveliku apoteku Neuropsihijatrije i poslužiti se lijekovima iz ormarića. Mama Jozefina prepisuje raspored i nudi mi kesicu sitnih raznobojnih bombona.

Hu, hu, već je bolje.
Zapalio sam, hrpica je donekle očišćena.
Dim ispunjava sobičak, ugodan i okrepljujući.
Rak pluća ili grla, ko zna? Zastajkujem - bolest? Zastajkujem - izraslina?
Mara je zaspala i jedini zvuk je škripa kreveta dok se pomjeram.
Potiha molitva se ne čuje.
I Mara je izgubila vjeru u Svemogućeg, Sveznajućeg.
Dodirujem TA peć, nije ni mlaka. Počinjem se ponovno tresti i osjećam jad Iba,
u hladnom, vlažnom sobičku,
sa hrpicom manjom iz sata u sat,
u prizemlju trošne zgrade - preko puta Memorijalnog centra Miljenko Jergović.
Sepetarevac, bivša ulica Mile Radojevića, Mejtaš.
Memorijalni centar vodi piščeva majka, ne birajući trenutak da spomene
talentiranog i uspješnog sina.
Sin objavljuje romane, priče, pjesme, oglede; član je žirija; dobitnik nagrada,
i stalno uzvikuje: "Sretan sam!"

Kaktusi i ostali sukulenti su dobro.
Već nekoliko sezona biljke zimuju kod Mare, u hladnoj i tamnoj sobi.
Temperatura je 10° C; kišem i poskakujem.
Ib u svom vlažnom sobičku, okružen žutim i bijelim jastucima
i prekriven dekom.
Bez hrane i pića, sa uznemiravajuće malom hrpicom.
Ponekom Mironovom igračkom.

Zvrnda telefon.
Stapelia se smežurala,
zalijevanje toplom vodom, hibernacija.
Greškom sam izvadio dva papirića.
Smotuljak pomalo pucketa, nikako da se čovjek riješi sjemenki.
Žuti jastuk i žuti papirnati svitak.
Kako bi ove hladne martovske večeri izgledao susret s Ninom?
"Svršavam, ajme majko, svršavam", uzvikuje Nina.
Jadna ona Fernala sa ovakvim čovjekom, kakav će tek Mironov život biti!?

Konačno se naslonih na žuti jastuk.
Gledam u "Sarajevske sveske". Potreban je još mali napor utipkavanja.
Memorijalni centar Miljenko Jergović je prazan,
svjetla su ugašena.
Mali prstić sudbine bocnuo je Iba,
koji uz svu zavist i ogorčenje promatra kuću preko puta svoga jadnog i vlažnog sobička.
Prije petnaestak godina poklonio sam ploču Nedi,
a tip je rekao: "Gledaj poltrona".
Vidim da si dugokos i bradat, primaš nagrade. Svaka čast!
Ja, pak, opipavam izraslinu i trošim zadnje mrvice sa hrpice.

Trznuo sam se u 7. Ptičice pjevaju, oblačno je.
Izgleda da pada kiša. Ostalo je nešto snijega na dvorištu.
Sada stenjem na starinskoj wc šolji, fakat sam se prežderao sinoć.
Memorijalni centar, mjesto gdje je naš pisac rođen, napisao prve knjige.
Čovjeku ponekad godi da putuje, trucka se u praznom kupeu ili osjeti lupanje srca dok se propinje ka nebesima.
Uskoro krećem. Termin kod zubara Emira je dogovoren. Tortura se nastavlja.

Izraslina je manja no sinoć.

leech's funeral service

Mara umire
Pišemo molbu za starački dom
Mali preuzima stan
Mara leži u sopstvenim govnima
I mokraći
Smrad je neizdržljiv
L. moli Razoritelja da uzme Maru
I ide kući odmarati se

Jučer su zakopali Maru
Gosti su razgovarali o sjebanom križu
I Memorijalnom centru Miljenko Jergović

SUTRA: "Književni terorist" - KAKO SMO JEBALI KLASIKA, sabrana dela, rasprava!

- 23:46 - Komentari (8) - Isprintaj - #

utorak, 25.12.2007.

Djed Mraz na Patologiji

Image and video hosting by TinyPic

Odmrmorio si ti svoje, Djede Mraze, nema od tebe ni go' kurac!
Ležiš tu, na hladnom stolu Patologije, u idili cvijeća, u dvorani kobnoj, agoniji svijeća, ležiš, i sigurno se čudiš što ti tu radiš.
Kako što, sad ćemo se još praviti blesavi!?
Pa sve je ukazivalo na takav kraj, kaj se sad praviš grbav!
Lažno predstavljanje, noćne provale kroz dimnjak, trespassing...
Uostalom, kakvi su ti to pokloni? Kaj je to?
Kome si to donio?
Meni?
Ma nabijemtenakurac, i tebe i takav poklon.
To si mami v čujšpajz rini, da ti čušpajz bude fini!
Ja sam te liepo upozorio, a ti si tjerao po svome i inatio se.
E, sad ležiš mrtav-hladan i zuriš u jednu točku, a ta točka nije kabaretska, dapače.
Morao si se ti praviti pametan, morao si ti iz godine u godinu inzistirati na konzumerizmu. Dokazi? A kaj je ovo?

Image and video hosting by TinyPic

Kaj? To je marketing?
Ma boli mene kurac za tebe i Kotlera i integrirano tržišno komuniciranje, sve je to čista boza.
Objašnjavaj ti to sada dr.Tulpu a ne meni, nemam ja vremena za tebe i tvoje savijanje prostora, jesi čuo!?
Nisi, jasno da nisi, kad si mrtav kao Hamlet i Elsinor, pače, čak je i Fortinbras pokojni, i ni on ne vidi koliko ni mrtav mrav.
Ne razumeš hrvatski?
Ma nemoj...
Now that we’re alone we can talk santa man to man
though you lie on the stairs and see no more than a dead ant
nothing but black sun with broken rays
I could never think of your hands without smiling
and now that they lie on the stone like fallen nests
they are as defenceless as before The end is exactly this
The hands lie apart The heart lies apart The head apart
and the knight’s feet in soft slippers

Je l' sad jasno, Djede, ili još nekaj moram dodati?
A liepo sam ti rekao, nisam li: Tko na nas krene, s mjesta ga je najeb'o!
I nisi slušao.
Šteta.
A bio si tako perspektivan showman, Djede, tko ti je to uradio?





- 04:48 - Komentari (15) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.12.2007.

ŽELJKA ČORAK

NEKOLIKO PJESAMA DRAGOM BOGU

Image and video hosting by TinyPic

Bog u krijesnici
Leti po mome vrtu
Da se sjetim koliko ga puta nisam primijetila
Kad nije svijetlio


U dnu vrta uvezeno stabalce
Nordijske jele koliko se u to razumijem
Kao surogat za moju šumu
Resilo mi je Božić toliko koliko je programirano za
život u tegli
Onda sam ga posadila
Kao da se Božiću može produžiti vijek
Ali nije mu odgovarala tuđa zemlja
Što se globalizacije tiče šume samo uzmiču
Pa sam mu razgovarajući s njime svaki dan
Počela obećavati mrtve darove
Toliko toga meni dragog i prolaznog
Da mu popravim humus
Premaleno je da mu ponudim sebe
Te sam naviještala manje stvorove
Kad dođe čas
A onda sam shvatila
Da to možda sluša smrt i požuruje se
Pa sam brzo
Počela misliti na kukuruzni kruh
Od toga se debljam


Kad netko moli savršenu molitvu
»Učini srce moje po srcu svome«
Misli da moli za srce ponizno
Puno topline i dobrote
Okruženo baroknim plamičcima
Ne imajući toliko u vidu ono poglavlje na križu
A pogotovo ne misleći
Da je u to srce uračunat
Sav mrak ovoga svijeta
I svaki povod te molitve
Pa je prema tome riječ
O savršenoj tautologiji
Jer je to srce već učinjeno
Po svim našim srcima


Kako li me Ti vidiš Bože
Kad ispitujemo zdravlje organizma
Ekran nam pokazuje mrlje boja koje se pretapaju
Tvoreći neprekidno nove kaose ili nazovimo ih
prizorima
Navikli na apstrakciju i na kinetiku možemo ih smatrati estetskim doživljajima
Čas prevladava noćni mir modrine čas žuti pijesak
Bezbroj prijelaznih nijansi i oblika
U kojima nema ni dobra niti zla
Ali se sve neumitno odvija u vremenu
Kad Ti gledaš na mene odozgo
A dakako da sam dio prozirnoga svijeta
Vidiš od oblika i zrnce na granici tvarnog
Od boja i onu koja se između dviju susjednih nije ni
stigla zaustaviti
I svaka moja misao moj čin moj propust
Riječi namjerno u tom slijedu ne spominjem
Svojom brzinom mijenja taj krajolik koji jesam
Ali to živo polje
Miješa dobro sa zlom i svakoga časa pokazuje
drugačiju prevlast
Ili izjednačenje
I prelijeva me iz trenutka u trenutak do posljednjeg
trenutka
Kad se gibanje zaustavlja u kumulativnom efektu
I ja sam izradila svoju definiciju ili dijagnozu
Koja je privremenog karaktera ali neizmjenjiva i u
najsitnijoj pojedinosti
I odjevena samo u nju
U to krzno koje se prelijeva u duginim šarama
Vidjevši se tako gola i postiđena poput pronevjeritelja
zemaljskog raja
Stupit ću preda te na sudnji dan
I čekati
Da sve oblike vratiš u svjetlost
A sve boje u bjelinu


Nebo je mjesto razlaza zemaljskih priča
U televizoru na nekom programu jedna radnja drži na
okupu razna lica
Ali programa je mnogo a priča još više
Između njih neke zračne pregrade koje ih drže da se
ne pomiješaju
I toliko ih je u isti trenutak a ovdje se isključuju
međusobno
Ujedno čine svemir skliskim ničijim vlasništvom
I ukazuju na mnogoćelijski osmotični sustav vremena
Kakve su šanse ljubavi kad završi priča na programu
Ili kad se radnja iznevjeri prebacivanjem u drugu
elektronsku maticu
Ruše li se sve figure u grotlo za pretapanje
Gdje bi vatra paklena imala svoju funkciju
Ili lahor rasprši duše kao krilate sjemenke u
Amarcordu
Pa se one mogu tražiti među zvijezdama
I možda se sustići ako znaju što je Put Istina i Život
I onda gle što je zapravo pogled na Mliječnu stazu
Mnoštvo onih koji su se voljeli i koji su se uspjeli naći
U istoj sapunici


Gospodine moj i Bože moj
U Tvojoj je kući toliko žagora
Nadvikuju se kerubini i serafini
Zveckaju ključevi roštilji i drugi ikonografski atributi
Mučenicima pada kamenje s ramena kao težacima
koji s kamenjem kopaju
Da ga na kraju skinu i osjete posvemašnju lakoću
Dobro su viđeni stripovi i crtići jer oni općoj atmosferi
ipak pružaju pomalo
arhaičnu notu
Čuje se glazba raznih slobodnih usmjerenja
Za koju moram priznati nemam suviše smisla
Pa papskija od pape tako rado slušam na primjer
gregorijanske korale
Što ne znam da li se i kod Tebe upisuje u dobro
Budući da moja kuća time slijedi zastarjelu koncepciju
raja
A raj kako kaže papin legat nije muzej
I treba mu prema tome unositi stalno nove sadržaje
A to nije automatizam po kriteriju kvalitete
Nego se ponekad visoki dužnosnici zažele naive
I misle da će to vječno krijumčariti pod Tvojim blagim
pogledom
Eto to je to moj Bože loše opraštam nisam naučila opraštati
Pa kako ćeš mi Ti oprostiti duge moje
A život je već došao tako daleko
I nisam slutila da će mi Venecija koju sam toliko
voljela služiti kao model
podlokanosti svih stvari
Baš sve čega se sjetim leži na temeljima mračne vode u
kojoj su cigle
izbijeljene do kosti nafta se drži algi orunjeni temelji
poslali su latice u nebo
Gospodine budim se u moru tjeskobe tišina mi postaje
teška
Da mogu prisilila bih Te da pogledaš na me
Ovako sama sebi počinjem govoriti ti
Kako bih i ja to nekome bila


Danas ću Gospodine vjerojatno dobiti od Tebe treće
pismo namjere
Razumjela sam otprve
Ali znaš kako je ljudi putem kojih mi poštu šalješ
Misle da valja ponavljati
A lažne nade spadaju im u najdraže žanrove
Ovako odmaknuta
U bijegu
Imam prilike i vremena razmišljati o svom životu
Ne zato što bi sad valjalo svoditi račune
Nego zato što mi daješ razdoblje pojačanih intenziteta
Možda odatle ova preuzetna odluka da se počnem
izražavati na granici
dopustivog
Olovkom je išlo mnogo teže
Ova nova tehnologija otkrila mi je poetsku funkciju
škara
Odrežeš tok svijesti s jedne strane
Pričekaš malo
Pa odrežeš opet
Onda Floppy A
I spasio si ono što bi voda odnijela
Sjećajući se života tražim raskršća odakle je krivo
pošlo
Za tuđu nesreću možda si kriv za svoju sreću uvijek
O kakva je to panorama prepuna svojstava pogodnih
za interpretaciju
U rasponu od patetike do groteske
I natrag
Pa mislim kad se otisnuti odsječak može pokušati
smatrati pjesmom
Kad će jednom cjelina biti viđena kao takva
A što Ti o tome misliš
Autore


Čitala sam što je rekao britanski glazbenik Sting
O čijoj glazbi uostalom ne znam ništa
Rekao je da je za nj crkva osoba s kojom živi
I da je to njegov dodir sa svetim
I učinilo mi se to jednom od najljepših rečenica s
kojima sam se susrela
Obuhvatnijom od Tristana i Izolde
Obuhvatnom toliko da je u nju stao sav moj život
I sve što sam izmišljala
Čeznući zatim za vlastitim izmišljotinama
I sve moje površno bavljenje arhitekturom
Koje je odjednom ukazalo na činjenicu da nije riječ o
zdanjima nego o crkvi
A ona se ionako sasvim mimo mene
Penje u nebo


Po prolasku svetoga Ivana
Krijesnice su se najprije razrijedile pa zatim nestale
I onda kad već niti jedne nije bilo
Primijetila sam jedno malo svjetlo u travi
Najprije sam pomislila da se odmara i da će odletjeti
Onda sam vidjela da se dugo i uopće ne miče
Onda sam se ponadala da ju je opteretila rosa pa će
otići kad se osuši
I prepustila sam je njezinoj noći
Druge večeri kad se ugasio dan ona se upalila na istom
mjestu
Shvatila sam da su je neprijatelji promašili
Nijedna je ptica nije pojela
Niti krtica zakopala
Zato da komadić neba dulje trpi na zemlji
Bila bih tako rado ma što učinila za nju
Digla je
Pokrila je
Razgibala zrak oko nje
Teško je smisliti pravu dobrotu za krijesnicu
Ali kao i obično
Dobre namjere nedovoljno bole
Tako su i moje bile nagrađene
Tek svjetlošću tuđe agonije

- 14:08 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Dornröschen

Image and video hosting by TinyPic

Škvadrice, poglećte kak vu Zagrebu život piše romane, nabijemvasnakurac blazirane - kaj treba jedan neadaptirani bosanski dotepenec napisati ovakvu scenu koja vam se tu, a clef, odvija(la) pod nosom, što ga već agramerskiendemično indignirano okrećete u stranu cijeli jedan život, svoj, vlastiti, i cijelu jednu povijest, ovoga grada i naroda, ne videći što vam se pod tim obješenim mrzovoljnim frktavim zagrebačkim nosom događa! A događaju se vazda čudesa, kako ih precizno a živopisno opisuje kroničarsko pero Miljenka Jergovića; uredno zavedena u njegovu 'Kroniku iz Travnog', scena se zbila...

"U ljeto 1994. tražili su noćnog čuvara mrtvačnice. Nekoliko mjeseci ranije jedan je čuvar umro, a drugi, Saša Imširević, pobjegao je preko granice, nakon što je izbila Afera Trnoružica. U samo dva tjedna gradska je mrtvačnica tako ostala bez oba noćna čuvara. Imširevića, bivšeg basista u poznatom zagrebačkom punk bandu i jedno od najpoželjnijih muških lica u ženskim modnim magazinima, redovitog gosta na okupljalištima bogatih i slavnih, optužilo se da je u mrtvačnici otvorio bordel i nazvao ga Trnoružica. Navodno je cijena ulaznice bila nekoliko tisuća maraka, dolazila su poznata zagrebačka gospoda, poduzetnici, liječnici i umjetnici, čak i dvojica odvjetnika koji su poslije branili hrvatske generale u Haagu, ispijale su se litre najboljeg pjenušca, jeo se kavijar koji je, umjesto na tanjurićima, Imširević servirao na ledenim dlanovima mrtvih mladića i djevojaka, koje bi, nakon što se dobro podnapiju i izgube razum, gosti obljubljivali, iživljavali se nad njima i igrali igru Trnoružice. Ali nijedna se nije probudila. Kada je afera izbila u javnost, Imširević je priznao da je za svoje društvo održavao tulume u mrtvačnici, da bi onda, usred istrage, nestao iz grada i pojavio se mjesec dana kasnije na stranicama jednog od novinskih magazina u kojima je bio zvijezda. Slikao se u Salzburgu, ispred Mozarteuma, s gitarom u rukama i šeširom ispred sebe, izigravajući siromaška koji je progonjen i lažno optuživan u domovini pa se, eto, mora izdržavati kao ulični svirač. Publika je pala na njegovu tužnu priču, tjednima se oplakivao “Don Juan hrvatskoga punka”, koji je u eri Huljića i Tutića pozornicu morao zamijeniti mrtvačnicom, a slučaj nekrofilskoga bordela Trnoružica sam se od sebe ugasio jer ni policiji ni vlastima nije bila u interesu denuncijacija tolikih uglednih građana, te poneke razuzdane građanke."
Iz romana "Srda...", Miljenko Jergović

E, sad da vidim, društvo, kaj velite: je li ovo Jergović ili Život? I, je li ovo dostojno Patologije ili nije?
Usput budi kazano, nos je organ volje, a volje instrument intuicije, pa kad Heraklit veli da duše mirišu u Hadu, onda zapravo kaže da duše umrlih očituju svoju moralnu kakvoću: u Mrtvačnici se zapravo odvija presudna scena naših intimnih drama, vaganje naših duša i srca, i tko u tom obdukcijskom nalazu bude nađen težim od pera, s mesta ga je najeb'o! Vidite kako je narod pametan, ovdašnji narod, kad kaže: Imao sam ja nos da će se to dogoditi! Kažu ljudi da je tu nešto smrdi od samoga početka, vele: njušio sam ja to...hoće kazati: intuirali su oni da nešto tu ne valja, neko početno zlo!
Hah, usred takve Odbukcije smjestiti bordel, prilično je poduzetno, bio to Imširević ili Jergović: kavijar rashlađen dlanom pokojnika, ke chic!
Morbidno? Kaj god! Pa vi ste onda krivi čovjek na krivom mjestu. Ovdje se naime radi o literaturi. Ni manje, ni više.

NEMANJA

... Još sam dobio ideju za novi roman u kojem se neki propali slikar Filip vraća u Zagreb nakon dugo godina.

Inhibitor, RIŽUV

To je Krleža več sročio, probaj nešto po Jergoviću.

gusti sok

Ja ti bum nekaj po Jergoviću sročil, ba. Ziher ti bu se svidlo. Jamačno.

NEMANJA

Image and video hosting by TinyPic

RUTA TANEBAUM

"Osim toga, naslućujem jedan odvratni oportunizam, koji se već pretvorio u književnu školu - svaki literarni Bosanac mora napučiti svoju prozu Židovima, valjda kao pečat multietničkog Sarajeva koji tobože posvuda vuku za sobom, kad već optiraju za neku metropolu, sad više ne Beograd, kao u doba Andrića i Selimovića, nego, primjerice, za Graz i Berlin. No, njihovu banalnu eksport-literaturu, više ne možeš izvoziti, nego samo dilati regionalno."

Denis Kuljiš

Image and video hosting by TinyPic

eine klajne gezamstkunstwerk

Po izistinskim motivima Milenka Jegerhorna
Lazar gleda kako se od maloga trbuha pa sve do vrata proteže dug, širok i nepravilan bod, koji je od Srdine kože načinio hrvatski pleter. Tu je bio rez, otvorili su je, ispremiješali joj sve organe da saznaju kako je Srda umrla, a onda su je zašili onako kako zašivaju sirotinju, tim hrvatskim pleterom, kao na grbu, zastavi i predsjedničkom odlikovanju. Pleter sad njezino tijelo dijeli nadvoje. Na dvije pravilne polovice, obje jednako lijepe i Lazarevim prstima nedodirnute. On svakako želi da se to zna. To da je nije dodirnuo.

Onakav kakva je sva ona, pa se Lazaru čini kako Srde nikada nije ni bilo bez tog dugog strašnog reza, i bez šava šivenog urijetko, onim najdebljim koncem koji je, kao i uvijek, doktor Weber ispleo tako da nalikuje hrvatskome ukrasu.

Sjedio je uz Srdu Kapurovu, uz to skladno maleno tijelo, razrezano po sredini pa zašiveno poput zlatom obrubljene šahovnice na predsjedničkom grbu, hrvatskim pleterom doktora Webera, i mislio je Lazar gledajući ju golu, mislio je svake noći, o njezinom posljednjem uzdahu.

Iz prvog poglavlja "Srda,...", Lazar, Miljenko Jergović

Image and video hosting by TinyPic

Ta je djevojčica 'slavujska' glasa odrastala u Zagrebu, Agramu kako mu tepaju stari Zagrepčanci. Imala je glas tako zavodljiv da je uz njega kanonik Paramblić volio začešljavati prorijeđenu kosu unazad.
Shvativši kakvo mu blago kćerka posjeduje u grlu Rutin otac Šimun odlučio je to nekako uparičiti. Domislio se da njegova kćerka pjeva u HNK. Ali tamo su uglavnom u prvim redovima partera i loža sjedili fašisti. Mala Juda im je pjevala. Jedan oficir često je plakao (prema njemu će 1986. biti snimljen film 'Oficir s ružom'.). Zarađeni novac od pjevanja Rutin otac je trošio u birtijama na Črnomercu, gdje se znao potući, a bogme i izgovarati demonske formule iz Kabale.
U vrijeme kad je dobila prvu mjesečnicu, ležeći na jastuku bijelom kao snijeg, krv je također kanula i iz Rutina oka i kliznula niz zlaćani uvojak u lijevo uho.
Dok je kopnila, Rudi i njegova supruga Ljerka objedovali su u susjednom stanu puricu s Mlincima. Mlinci su bili stara agramerska famiglia, fini ljudi. S radio-prijemnika 'Lorenz supercel.sen KW' na četvrtom katu čuo se iz stana Kanclerovih song:

Noću kraj Save
ja tebi sam
poklonil lepi cvet.

Jegerhon, jegerhon, jegerhon...


Jegerhorn

Majn šaci je imal gefil, la-la
A bil je gemitlih i feš, pom-pom
Ich bila sam klajne debil, ja-ja
Dok ten mi je bio već reš. Trum-trum!

Ruuuuuta, o Ruuuuuuta,
Ja ziher sam Ruta Taaaaanenbaum!
Tuuuuuuta, o Tuuuuta,
U Hagu on ima lebensraum!

Mejn šaci ich kome, ah doch, la-la
Du šprice mich zelo i sploh, ja-ja
Ti mene si šaci gešpreh, pom-pom
Moj naci ti lep si ko greh, trum-trum!

Ruuuuta, o Ruuuuta,
Rutava tvoja pleća su,
Tuuuuuta, o Tuuuuta,
Štrcenzi malo tam pa tu!


...ja ne bi štela izvan konteksta, samo se pitam gdi se je zgubil jedan od naših glavnih junaka, doktor Zimmerman (najme)?

cveba

Štekljače ga u guzicu sobovi Djeda Vraza, draga Cveba, eto gdje je.

Valter Štemajzl

joj ba, Štemajzl meraka.
E jesi pravi meraklija, ba
jebo te ja

inhibitor

Tema je, ako sam dobro shvatio - Sarajevo, i to što se ondje pod firmom urbanog prodaje jugoslavenstvo, odnosno da se jugoslavenskim internacionalizmom prikriva seljačija. Po tebi ispada da je seljačija kod Jugoslavena a ne kod nacija i nacionalista, kako to predstavljaju Sarajlije. Takva povezivanja stvari su već sama po sebi podvala i apstrakcija. (Wer Denkt Abstrakt). Nit je jugoslavenstvo a priori seljčcija, nit je a priori urbano. Pa ni Hrvati nisu samo urbani, ima i seljačina i seljačke tradicije sve kroz HSS. I danas u Hrvatskoj 20 posto stanovnistva živi od poljoprivrede na posjedima koji kao u antici služe isključivo za održanje obitelji, a nista za tržište. Samo su nepravedno u socijalizmu (vjerojatno radi ravnopravnosti s drugima gdje je seljacije bilo i do 90 posto), dobili jos i razne vrste socijalne pomoci. Pročitaj što piše Rudolf Bičanić, Kako živi narod. Pola stanovnika Hrvatske (Banovine) prije Drugog rata nije imalo kreveta i spavalo je s kamenom pod glavom. Što misliš kako je bilo u Sarajevu. Zato kad oni pišu o građanskom Sarajevu, kad Jergović izvlači svoje roditelje i njihove roditelje koji su bili građani onda ga je stvarno pun kurac. To je laž. Ali, za taj Hamonov tekst i to Sarajevo postoje dvije olakotne okolnosti. Prva je da se oni izvlače - nismo to mi klali, to su oni, seljačine - što znaci da barem podsvjesno (iako ja vjerujem da je to vrlo svjesno) imaju neku impresiju o odgovornosti. Naravno, klali su baš oni, na Sarajevo su pucali Sarajlije i dok oni osjećaju odgovornost ali je ne osvješćuju (nasuprot Nijemcima i Japancima) dotle se njih može razumjeti ali nikako prihvatiti, jer - naravno - nova avantura samo što nije tu. Druga je olakotna okolnost da se izvlače težeći urbanosti, na način da je glume, da je izmišljaju sve s nadom da će ta kulisa oživjeti. Ali, neće, ne na taj način. Ne ide, ne ide vec stopedeset godina. Dakle, nije problem u intenciji, pa čak ni u prebacivanju krivnje na druge (na Thompsona) problem je u metodi, u kulturnom kodu. Ono što kod tog Sarajeva živcira, i što pomaže srljanju u nove slične pothvate opet i opet, to je taj stil, ta melodramatika. Čuo sam za Aleksandra Hemona, ali je ovo prvo njegovo što sam pročitao i nikad vise ništa neću. Znam te spike s klupom u Vilsonovoj, promjenom godišnjih doba (lišće i snjegovi), s rijekama koje teku, rajom, tugom i boli, s djecom... Stvarno, u ime političke korektnosti sarajevske bi filmske i kvaziknjiževne propangadiste trebalo upozoriti da više prestanu s tom kusturičasto-sidranovskom djecom jer to nije istina. Djeca u Bosni nisu djeca u Českoj, ni u Švedskoj. U Českoj kad autobus stane vozač iziđe i pomogne mami da unese kolica, a nijedan se putnik ne buni i ne pita je čije ti je to. Dakle, kao nekakva "umjetnost" se iz Bosne oduvjek prodaje ta ljiga, potpuno nerefleksirana melankolija, zauvijek i neprestano i to je kao neka autentičnost, koja se nameće, a to je zapravo magla koja sve skriva. Nisu humor i emocije (šega i šora) Bosnu spasile, nego rasturile. Točno je to, Hrvatska to redovito puši, to odbijanje refleksivnosti. Glavni promotor pastirskog rocka u Hrvatskoj i Jugoslaviji bio je onaj Glavonja koji je prijetio Johnnyju da će mu kad ga uhvati urezati šahovnicu na čelu. Zamisli okrutnosti. E, taj je tip u Startu s Bregom objavio intervjua dovoljno za penziju. Ljiga, to je problem, bez ijedne misli, bez ijednog apstraktnog pojma, samo slutnje, magle, mokri pločnici, nostalgije, prve ljubavi... ima li boljeg i plićeg nacina da se stvari zamute. Nemrem se sad sjetit nijednog pastirskog sentiša ali u svakom je rijeka, ili ružmarin i šaš ko kod Kuste i Jerge. Oni su braća po sentimentu, kuže se. Bosna je susjedstvo i dakle neizbježna, al' ne mora se odande izvlačit' ono najgore, taj nered, ta lakša rješenja, to pjevanje i pijenje kad god bi trebalo zasukat rukave pa ako hoćeš i u umjetnosti, nešto iskonstruirat a da ima nekog smisla, nešto razumno, nešto malo dublje a ne samo žice tanahne. Odvratno, da se ispovraćaš i pobjegneš , što svima od sveg srca želim. Najpametniji su oni Bosanci koji su se raselili. Nije lako, ali je barem stvarno.

Denis Sulimanac

ih ba jarane šta jes, jes
odn. - bitak je to što jest

inhibitor

U jednoj priči s "Patologije" spominju se čuvari trupla biskupa N. koji dolaze u mrtvačnicu. Pripovjedač se pita nisu li to možda nekrofili došli na party? Dakle Milenku je toliko omilio taj detalj da ga je razradio do krajnjih granica moje prljave nekrofilne mašte.
Joj ba meraka!

inhibitor

NE-VE-RO-fucking-VATNO

kulturpolitik

Ja mislim da postoje NEkrofili i DAkrofili. Između te dvije antagonističke, i, možda, krišom povezane skupine, postoje vazda neke čarke, koje se protežu čak i na ahiret, onaj svijet. Sve ih je teže razlikovati, osim što je vožd nekrofila čakarast, raznobojnih očiju, i pušća muške vjetrove a jelo soli barutom. Kažu alimi da na noktima govori grom, Ar-Ra’d, da su uz svakoga od nas meleki, pa i ispred njega i iza njega, po Allahovu naređenju, i nad njim bde. Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni. A kad Allah hoće da jedan narod kazni, niko to ne može spriječiti, osim Njega nema mu zaštitnika. O tome ti razmišljaj, ugursuze, a ne o mrtvozorničkim eventima dokone fukare.

NEMANJA

Bonustrack

MILENKO JERGOVIĆ I HRVATSKI PRAVOPIS

Sjedio je uz Srdu Kapurovu, uz to skladno maleno tijelo, razrezano po sredini pa zašiveno poput zlatom obrubljene šahovnice na predsjedničkom grbu, hrvatskim pleterom doktora Webera, i mislio je Lazar gledajući ju golu, mislio je svake noći, o njezinom posljednjem uzdahu.

Brinuo se za ženu, prevrtao ju u postelji, čisto i mazao njezine vječne rane, postao je njezin glas, pa je jaukao zbog njezinih bolova, niz lice su mu tekle Stojine suze, a pred Božić 1981. prvije puta nakon djetinjstva otišao u crkvu i usrdno se molio Boguza njezino čudesno ozdravljenje, ili barem da joj se rane na leđima povuku.

Bilo je to u godinama kada je rat već ostao daleko iza njih, Rastkase udala i otišla za mužem u Novi Sad, Gorana je završavala fakultet, a Tisa, eh Tisa, ona je bila sva na djeda, niti je završila škole niti je što radila, nego je dane provodila u crkvi na Cvjetnome placu, sve dok jednom nije došla i rekla im da ide u manastir i da ju više neće vidjeti.

Milenko Jergović nikako da nauči materinji jezik: stalno ga proganja JU.
Podučimo Jergovića kako se hrvatskim jezikom pravilo piše nenaglašeni oblik zamjenice ona, jer on bi to, kao jugoslavenski klasik, barem kao kuriozitet trebao znati:

Ju ili je?

Dojadilo mi je stalno iznova ponavljati pravila o pisanju nenaglašenog oblika zamjenice ona pa evo posta i o tome. Kao mali podsjetnik, deklinacija glasi:

N ona
G nje, je
D njoj, joj
A nju, ju, je
V ----
L njoj
I njom, njome.

Jednom za svagda: pogrešno je reći Idem ju posjetiti. Pravilno je samo Idem je posjetiti. Odnosno: Idem posjetiti nju.

Jer, oblik ju dopušten je samo kad se iza zamjenice nalazi nenaglašeni oblik glagola biti ili kada joj prethodi riječ koja završava na -je:

Marko JU je vidio. (ne može biti: Marko je je vidio.)

Kupuje JU.

Nije JU strah.

Usput, budući da nijedna hrvatska gramatika ne spominje slučaj promjene zamjenice ako iza nje slijedi riječ koja počinje na je-, što je (provjerljiva) praznina u sustavu, može se zaključiti kako ne treba izvlačiti analogije s prethodnim primjerima pa rabiti ju:

On JE jede.

S tim se vjerojatno ne bi suglasili svi filolozi, ali pozivanje na jezični osjećaj - bez ikakvog uporišta u preskriptivnoj tradiciji - u ovom je slučaju upitan argument, koji može zagovarati i jednu i drugu stranu, ovisno o sklonostima ili o dijalektološkom naslijeđu.

Stitch, Jezički savjetnik

- 00:06 - Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 23.12.2007.

Povijest i poruka božićnog otajstva

Image and video hosting by TinyPic

Marko Matić

Crkvena liturgijska godina kruži u biti oko dva stožerna blagdana naše vjere, oko Uskrsa i Božića. Uskrs je najstariji i najznačajniji blagdan u Crkvi, blagdan na koji se Crkva kroz stoljeća pripravljala i pripravlja punih četrdeset, a slavila ga i slavi pedeset dana. Sve to vrijeme od korizme do svetkovine Duhova zove se vazmeno vrijeme. Uskrs je neprolazni blagdan. On se slavi zapravo svake nedjelje, jer nedjelja je dan Gospodnji, uskrsni dan, tako su u istočnoj Crkvi zvali nedjelju kroz stoljeća i tako se nedjelja zove na ruskom jeziku i danas »voskresen'je«.
Dok je Uskrs u prvom tisućljeću kršćanstva sačuvao svoje prvenstvo kako u liturgiji tako i u svijesti vjernika, u drugom tisućljeću sačuvat će ga doduše u liturgiji ali u svijesti vjernika prevladat će postupno drugi veliki blagdan kršćanstva, Božić.

Povijest božićnog otajstva

Božić se počinje slaviti tek u četvrtom stoljeću, i to najprije u Rimu. Povod je bila reakcija na glavnu zabludu četvrtog stoljeća, na arijanizam koji je nijekao pravo Isusovo božanstvo. Crkva ne samo da je na Prvom općem saboru u Niceji 325. godine osudila tu zabludu i proglasila da je Isus Krist pravi Bog, istobitan s Ocem i da se utjelovio po Duhu Svetom od Marije Djevice i postao čovjekom, nego je to svoje vjerovanje potvrdila uvodeći blagdan Kristova rođenja, Božić
Zašto je Crkva odredila da se taj blagdan slavi 25. prosinca? Sigurno ne zato jer bi znala da se Isus rodio upravo toga dana. Ne znamo točno ni dan ni godinu Isusova rođenja. Ali znamo zasigurno da se je rodio u vrijeme cara Augusta (27-14), potkraj života Heroda Velikoga (37-4. pr. Kr.), a to znači u proljeće 7. ili 6. god. pr. Kr. Crkva se odlučila za 25. prosinca iz više razloga:
Židovi su od makabejskih vremena slavili 25. prosinca (Kislev) blagdan Posvećenja Hrama (Hanuka). Toga je dana 168. godine pr. Kr. sirijski kralj Antioh IV. oskvrnuo Hram žrtvujući nečiste životinje bogu Zeusu, što je, među ostalim, bio povod makabejskom ustanku. Tri godine kasnije istog dana 25. prosinca Juda Makabejac dao je očistiti i ponovno posvetiti Hram i odredio da se spomen na taj događaj slavi svake godine osam dana. To su dani radosti i dani svjetla jer se običavalo po zalasku sunca na osmerokrakom svijećnjaku »hanukiji« ispred kuća i u Hramu paliti svijeće. Tih dana darivalo se djecu, pjevalo radosne pjesme »hallel-psalme«, tako da neki Židovi nazivaju taj blagdan »židovskim Božićem«
Na odluku Crkve da se Božić slavi 25. prosinca najviše je utjecala židovsko-kršćanska predaja prema kojoj se Isus utjelovio i umro na isti dan kada je Bog dovršio stvaranje svijeta, a to je 25. ožujka. Devet mjeseci nakon toga je 25. prosinca, dan Isusova rođenja.
Rimljani su po odredbi cara Aurelija iz 275. godine slavili 25. prosinca »natale Solis invicti«, rođendan nepobjedivog (boga) sunca. Crkva je smatrala da je taj dan prikladan za slavljenje rođendana Isusa Krista, jer se od tog dana skraćuje noć, a povećava dan, i jer su kršćani prvih stoljeća običavali Krista nazivati svojim Suncem koje je smrću zašlo u carstvo mrtvih, a na uskrsno jutro izišlo kao Sunce spasa i Sunce pravde. Sveti Augustin opravdava 25. prosinca kao dan Isusova rođenja kad veli: »Slavimo 25. prosinca ne zbog rođenja sunca, kao nevjernici, nego rođenja onoga koji je stvorio sunce.« Slavljenje Isusova rođenja 25. prosinca širi se tijekom četvrtog stoljeća iz Rima najprije po Africi, zatim sjevernoj Italiji i Španjolskoj. U Galiji se uvodi tek potkraj 5. a na Istoku sredinom 6. stoljeća
Širenju slavlja božićnog otajstva tijekom srednjeg vijeka pridonio je, možda, najviše sv. Franjo uvodeći običaj božićnih jaslica. Božić je dar neba i stoga je Martin Luther u 16. stoljeću običaj darivanja o blagdanu sv. Nikole prebacio za Božić.
Diljem kršćanskog svijeta kiti se za Božić i božićno drvce. Možda mnogi i ne znaju zašto. Božićno drvce simbolizira stablo života. Nakon grijeha Bog je istjerao čovjeka iz raja zemaljskog i nastanio ga istočno od vrata edenskog vrta, postavio kerubine i plameni mač da straže nad stazom koja vodi k stablu života (Post 3, 24). Isusovim rođenjem i smrću na drvu križa otvorila su se vrata edenskog vrta i imamo pristup k stablu života.

Tri božićne mise

Običaj da se na Božić slave tri mise: polnoćka (in nocte), zornica (in aurora) i dnevna (in die), potječe iz Rima. Na početku se slavila samo dnevna, papina misa u crkvi sv. Petra. Nakon proglašenja Blažene Djevice Marije Bogorodicom na Efeškom saboru 431. godine, uvodi se noćna misa, po svoj prilici po uzoru na jeruzalemsku Crkvu, koja je u 4/5. stoljeću slavila polnoćku (tada još uvijek uoči 6. siječnja!) u Betlehemu. Budući da se u crkvi sv. Marije Velike čuva kopija betlehemske štalice, papa je u njoj slavio noćnu misu. Vraćajući se u zoru od crkve sv. Marije prema Svetome Petru, papa bi se zaustavio na Palatinu u crkvi sv. Anastazije i, iz poštovanja prema bizantinskom Istoku, koji je uvelike štovao tu sveticu, slavio s bizantinskim službenicima misu zornicu. Običaj slavljenja triju misa proširit će se u srednjem vijeku iz Rima po cijelom Zapadu. U tom trostrukom slavlju mistici 12. stoljeća vidjeli su trostruko Isusovo rođenje: u polnoćki slavi se vječno rođenje Logosa od Oca, u zornici - rođenje Sina od djevice Marije, u dnevnoj misi - rođenje Boga u dušama vjernika. Crkva Drugoga vatikanskog sabora sačuvala je taj običaj i dala mogućnost da svaki svećenik na Božić može, ali ne mora, reći tri mise. S vremenom se ustalilo da se Crkva kroz četiri tjedna pripravlja na Božić i slavi ga osam dana. Vrijeme od prve nedjelje došašća pa do svetkovine Bogojavljenja - božićno je vrijeme.

Božićno otajstvo otkriveno - pastirima

Poruka božićnog otajstva, prema Lukinu evanđelju koje čitamo na misi polnoćki i zornici, glasi: »Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj, koji je Krist Gospodin« (Lk 2, 10-11). Prvi kojima je ta poruka priopćena bili su pastiri koji su čuvali noćnu stražu kod svojih stada na betlehemskom polju. Zašto baš njima? Postoje različita tumačenja. Neki tumači Svetoga pisma vide u njima i u kraju u kojem su čuvali noćnu stražu kod svojih stada prije svega mesijanski motiv koji podsjeća na Davida kojeg je Bog s tog betlehemskog pašnjaka uzeo od stada i učinio kraljem. Prema tome Luka želi reći da je dijete u jaslama onaj potomak kojeg je Bog preko proroka Natana obećao Davidu da će se roditi od njegova tijela i da će mu utvrditi prijestolje zauvijek (2 Sam 7, 12 sl.).
Drugi pak vide u pastirima prve predstavnike Isusovih prijatelja iz Lukina evanđelja: malene, siromašne, carinike i grešnike. Pastiri u židovstvu Isusova vremena ne samo da nisu bili u cijeni nego se na njih s prezirom gledalo kao na kockare, lihvare, poreznike i carinike. U javnom životu nisu nikada mogli nastupiti kao svjedoci. Njihovo zvanje nije im dopuštalo da pohađaju pouku u sinagogi niti da izvršavaju ritualne obrede zbog čega su ih farizeji smatrali izgubljenima i bez nade u spasenje. Sumnjičilo ih se da kradu i stoga je bilo zabranjeno od njih kupovati vunu, mlijeko ili mladunčad.
Prezreni u očima svijeta postadoše miljenici Božji te noći. Njima, neočekivano i bez ikakvih njihovih zasluga, pristupi anđeo Gospodnji i slava ih Gospodnja obasja. Iako Luka ne spominje anđela poimence kao u navještenju Ivanova i Isusova rođenja (Lk 1, 19. 26), neki komentatori misle da se i ovdje radi o anđelu Gabrielu, jer sve što je njemu svojstveno, ovdje se ostvaruje: on je glasnik posljednjeg doba (Dn 8, 17 sl.), ukazuje se miljenicima Božjim (Dn 9, 23. 10, 11. 19) i donosi im radosnu poruku (Lk 1, 19. 28). Pojavu anđela prati slava Gospodnja, izvanjski odsjev unutarnje Božje biti, odnosno svetosti, znak njegove nazočnosti u događaju božićne noći. Obasjani Božjom blizinom pastiri se silno prestrašiše, što je redovito popratna pojava u susretu čovjeka s Bogom, odnosno njegovim glasnikom (Iz 6, 5; Dn 8, 17; 10, 7-11; Lk 1, 12. 29). Anđeo ih oslobađa straha i javlja im veliku radost: »Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj, koji je Krist Gospodin« (Lk 2, 10-11). Svaka je riječ važna. »Danas« je više od kronološke oznake. To je teološki pojam kojim se Luka često služi u svom evanđelju bilo da želi istaknuti ispunjenje starozavjetnih obećanja, npr.: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima« (Lk 4, 21), bilo da upozori da je došlo spasenje u ovaj svijet, primjerice kad Isus veli Zakeju: »Danas je došlo spasenje ovoj kući« (Lk 19, 9). Važno je uočiti posvojni dativ u anđeoskoj poruci: »vam se rodio«. Kao što je Isus za nas umro, tako se je za nas i rodio. Uzvišenim imenima anđeo objavljuje tko je to dijete u jaslama: Spasitelj, Krist, Gospodin. To je vrhunac anđeoske poruke, središte zgoda Isusova djetinjstva. Imenima Spasitelj i Gospodin, koja se u Starom zavjetu primjenjuju isključivo na Boga, anđeo upozorava na Isusovo božanstvo, a imenom Krist (Mesija) na njegovo ljudsko podrijetlo od Davidova roda. Nakon objave identiteta novorođenčeta, anđelu se pridružila silna nebeska vojska koja u kozmičko-nebeskoj liturgiji pjevajući hvalospjev »slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim« (Lk 2, 14) objavljuje značenje tog djeteta za Boga i ljude, nebo i zemlju. Bogu je vraćena čast i slava, a ljudima, miljenicima Božjim mir i spas. To je u biti poruka evanđelja s mise polnoćke.

Utjelovljenje Sina Božjega

Na misi zornici slušamo nastavak Lukina evanđelja. Nakon što su pastiri čuli radosnu vijest, trebalo je i da vide taj događaj, da budu očevici i da mu postanu svjedoci. Pohitješe. Ponuda spasenja ne trpi odgode. Pronađoše Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama. Trebala je velika vjera prepoznati u tome znaku ono što im je anđeo navijestio: Spasitelja, Krista, Gospodina. Malenima Bog daje i tu milost! Svaki susret s Bogom, odnosno s Isusom, ovdje s Marijom, Josipom i novorođenčetom, uvijek je i poslanje. Pastiri su postali prvi novozavjetni apostoli koji pripovijedaju svima ono što su vidjeli i čuli, a svi koji su to slušali divili su se tome što su im pripovijedali pastiri. Tu je Luka pokazao Crkvi svih vremena kako Božju riječ treba naviještati i kako ju treba slušati. Poput Marije treba sve te događaje u sebi pohranjivati, prebirati ih u svom srcu, o njima razmišljati i svjedočiti.
Na dnevnoj misi slušamo svake godine Ivanov izvještaj o utjelovljenju i rođenju Sina Božjega. To je posljednji biblijski osvrt na božićno otajstvo. U njemu nema nikakva božićnog nakita, nego čista gola istina: »I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu - slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca - pun milosti i istine« (Iv 1, 14). Zanimljivo je usporediti taj posljednji novozavjetni osvrt na božićno otajstvo s prvim koji donosi sv. Pavao u Poslanici Galaćanima, a glasi: »A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi, te primimo posinstvo« (Gal 4, 4 sl.). Nijedan od njih ne spominje anđele, pastire, štalicu, jasle, pa čak ni ime žene od koje je Isus rođen, nego samo potresnu istinu utjelovljenja Sina Božjega. Kao da nam žele reći: Otklonite od Božića sve kulise i sav nakit, zaustavite se pred potresnom činjenicom da je Bog postao čovjekom radi nas ljudi i radi našega spasenja. Samo tako ta božićna istina može sve obradovati. »I ne smijemo biti žalosni danas« - govori papa Leon Veliki - »kad slavimo rođendan života. Gospodin je uništio strah od smrti i obradovao nas obećanjem da će nam dati vječni život. I neka se nitko ne izvlači od te radosti. Svi imamo jedan jedini razlog općeg veselja: naš je Gospodin uništio grijeh i smrt i kao što nikoga nije našao bez grijeha, tako je došao da nas sve spasi. Neka se raduje pravednik, jer se približava pobjedi. Neka se veseli i grešnik, jer je pozvan na oproštenje. Neka kliče od radosti i nekršteni jer je pozvan na život.«

Image and video hosting by TinyPic


- 06:45 - Komentari (4) - Isprintaj - #

JEZUŠ KRISTUŠ

Image and video hosting by TinyPic

O križu i oko njega

Prije gotovo dvije i pol godine, u ponedjeljak, 27.06.2005., Stitch je objavio post koji vrijedi ponovo pročitati, naročito ovih dana, o Božiću. Dakle, veli Stitch, koji riječ odmah predaje profesorici Opačić:

"Ovo mi je jedna od dražih rasprava profesorice Opačić, a kako je nema u knjizi koju spomenuh, pročitajte je ovdje...

Jedna priča (koja bi kao podnaslov mogla imati i izbacivačko-lektorska) počela je prije nekih pet godina u prepunom tramvaju br. 12 (nije bila jedanaestica, inače bih pomislila da su to pučke stilske vježbe in situ). Tramvaj, pun znojnih tijela nervoznih putnika, približavao se Trešnjevačkom trgu, još jednom trbuhu metropole bez metroa. Ondje će, sva je prilika, 50 posto baba sići da optereti mrežama iz kojih vire pera poriluka, rotkvica, riblji repovi, čuperci ananasa, iz kojih curi nedovoljno ocijeđeni kravlji sir i vrhnje svaki slobodni prst pa će se i tramvaj svesti na ljudskiju mjeru. U očekivanju toga bliskog raja »pri placu«, kad su sve oči bile uprte u vrata koja će donijeti tračak spasa i nekakva zraka, nisam povjerovala svojim već pomalo gluhoćom načetim ušima čuvši dva priprosta čovjeka kako u tom posvemašnjem civilizacijskom jadu razgovaraju. Osoba A: Kako kažeš da se zoveš? Osoba B: Krsnik. Osoba A: Krsnik? Ti bi se sada trebao zvati Križnik. Krst kažu Srbi, a mi Hrvati kažemo križ.

Priča je simptomatična. Nastavak na istoj razini može se čuti i od kumica na tržnici (»Kaj vi, gospa, ne znate da se hrvatski veli tisuća, a ne hiljada?«). »Običan« puk, vrlo osjetljiv na jezik, ali u prvom redu pod utjecajem politike i masovnih medija, a nedovoljno školovan da razluči što je što i zašto je tako, lako podliježe »općim mjestima« — pa što je neupućeniji u neku materiju, to je i netolerantniji i agresivniji.

Sličica iz tramvaja dala mi je misliti. Jezični čistači ne vrebaju samo u izdavačkim kućama, na radiju i televiziji, u novinama; vrebaju na svakom koraku. A mentalni im je sklop isti. Jedni će izbacivati pojedine riječi zato što su im sumnjive, a kako im je i znanje sumnjivo, sigurnije će biti ako postupe onako kako pjeva masa. Samo ne isticati se i utopiti se u sivilu bez razmišljanja. Drugi su plašljivi. Samo da se ne zamjerim, samo da ne stanem kojemu moćniku na žulj. Dobri stari oportunizam na djelu. Treći se žele grlatim intervencijama pročuti — ni karijerizam nije bez pobornika. Najteže je (i najnepopularnije) provjeriti kako zaista stvari stoje, proučiti stručnu literaturu, prekopati po rječnicima, razmisliti — pa tek onda prosuditi (riječi nikada osuditi!). Narod je svoju stoljetnu mudrost znao sažeti u poslovicu: ispeci pa reci!

Kako, dakle, stoji stvar s križem i krstom u hrvatskom jeziku? Križ je osnovni simbol kršćanstva, znak samoga Krista i vjere u Krista, simbol molitve, posvećenja i blagoslova. Križeva ima zaista svuda oko nas: na crkvenim oltarima, na crkvenim tornjevima, na zvonicima, uz ceste, na grobljima, nekomu kao nakit oko vrata, nekomu u uhu, na prstenju. U »križu« stoji i bor za Božić da se ne prevrne itd. Riječ križ ima u hrvatskom jeziku toliko značenja da ih ni izdaleka neću moći sve nabrojiti — samo Akademijin rječnik, na primjer, ima o toj riječi i nekim njezinim izvedenicama 14 gusto pisanih stupaca.

Križ je, dakle, drvena sprava na kojoj je bio mučen Isus Krist i na kojoj je on i umro. Križ je općenito bio oruđe kazne, sprava za mučenje i ubijanje krivaca u nekih naroda (npr. u Rimljana ta je kazna bila predviđena samo za robove), ali sličnih primjera ima i u novijoj povijesti (npr. u Japanu). Isusova smrt na križu učinila je od križa simbol slave i spasenja, pa se kao takav časti i često naziva svet. Raspinjanje na križ izmislili su kao mučenje Feničani. Kao mučilo služila je isprva uspravna greda, a kasnije joj je pri vrhu ili na vrhu dodana poprečna vodoravna greda (tzv. antena). Na dnu uspravne grede nalazio se mali oslonac za noge (supedanej), a na vrhu pločica s imenom i krivnjom osuđenoga (tzv. titulus ili natpis).

Križ, međutim, može biti i znamenje, znak koji se čini rukom po zraku na sebi, na drugom ili na nečemu. Križ je kasnije postao i znak kraljevske vlasti, a može biti i zajedno s kuglom na kojoj je križ, kao i vrsta odlikovanja (bilo vojničkoga ili civilnoga). Vitez s križem od zasluga znači čovjeka koji je u viteškom redu jedan od glavara.

Kako sam već rekla, i nekoć i danas križ se nosi i kao nakit. Trebao bi izražavati i religiozne osjećaje onoga tko ga nosi, no čini mi se da danas vrlo često prevagu odnose pomodnost i dekorativni razlozi.

Središnje mjesto križa jest Isusova muka, smrt i uskrsnuće. Taj je prizor nadahnuo mnoge umjetničke obradbe. U ranoj Crkvi do 4. st. kršćani su bili vrlo oprezni u slikanju križa jer ih je preotvoreno prikazivanje križa moglo izložiti raznim nedaćama, pa i smrti. Kad je car Konstantin priznao kršćanstvo kao religiju, ukinuo je i smrtnu kaznu pribijanjem na križ te promovirao, kao simbole kršćanstva, i golgotski križ i titulus: Isus Nazarećanin, kralj židovski. Nekoliko stoljeća nakon cara Konstantina kršćani su slavili križ kao znak Kristove pobjede nad silama zla i smrti, izbjegavajući realistično prikazivanje Isusove patnje. Na najranijim slikama raspeća vidimo Krista živa, otvorenih očiju i raširenih ruku — vidimo, zapravo, sliku njegova božanstva čak i kad je proboden i mrtav kao zemaljski čovjek. No od 9. st. umjetnici počinju naglašavati Kristovo trpljenje i smrt. U skladu s tim, zapadnjačko prikazivanje raspeća — bilo u slici ili u nekom kiparskom djelu — sve više izražava bol i agoniju. Romanika često na Kristovu glavu stavlja kraljevsku krunu — prikazujući Isusa kao pobjednika i kralja — a gotika zamjenjuje kraljevsku krunu onom od trnja.

A odakle potječe sama riječ križ? O njezinu postanku vrlo se mnogo pisalo u stručnoj literaturi. Svi se slažu da je postala od lat. crux, crucis. No mišljenja se razilaze je li lat. naziv došao k nama neposredno ili kroz neko tuđe jezično sito. Tako neki naš izraz izvode iz starovisokonjemačkoga chrinzi ili chruzi, a drugi opet iz romanskih oblika — croce, krog'e (krođe), krože, kruže. Promjena o u i (krože u križ) poznata je i u nizu drugih primjera. Tako je od Roma postao hrvatski oblik Rim, od Salona Solin itd. Ovdje se rado sjetim i danas još uvijek živa oblika koji čuva starije stanje u jeziku, a to je kruč, i to baš u Italiji. To je jedno selo u kojem žive moliški Hrvati, a zove se Živa Voda — Kruč (Aquaviva — Croce). U svih Slavena katolika nalazimo oblik križ, čak se preko poljskoga proširio i u ruski jezik (ali samo za katolički križ), a ima ga i litavski — križius. U stsl. jeziku nalazimo oblik križ', no on ne dolazi u najstarijim spomenicima. Kao stariji oblik javlja se jedan drugi, a taj je upravo kr'st. Izraz potječe od grč. Christós, preko lat. Christus. U stsl. jeziku kratko je u dalo tzv. poluglas, koji će dati oblik kr'st. Imenice križ i krst u katolika su se polarizirale, pa neke riječi izvodimo samo od riječi križ, a druge samo od krst. Tako ćemo za pripadnike nekih redova ili organizacija uvijek reći: križar, križarica itd., a za vrste plovila npr. krstaši, krstarica. Možemo ići na krstarenje po Jadranu, ali samo na križni put itd. U pravoslavaca su se spojila značenja i riječi križ i riječi krst u jednu imenicu — krst. U katolika ono što potječe od lat. crux, crucis, dakle što ima oblik križa, najčešće i izvodimo iz osnovne riječi križ. Međutim, ono što odgovara grč. báptosma, a što je postalo od glagola baptízein, a znači smočiti, uranjati, prati — priklonit će se korijenu krst. A evo i zašto. Slavenski glagol krstiti izravno kazuje: Ja te krstim, što znači: Ja te pokrišćujem, ja te uranjam u Krista, da budeš njegov sljedbenik i da pronosiš Krista u sebi. Zato se i zovemo kršćani. Jezično se postanak te riječi lijepo može pratiti preko oblika krstjanin, u kojem još nisu provedene glasovne promjene (jotacija i jednačenje suglasnika po mjestu tvorbe), koje će — kada se provedu — dati današnji oblik u hrvatskom standardnom jeziku — kršćanin.

Krst je prvi i temeljni sakrament u svim kršćanskim crkvama, kojim se brišu posljedice istočnoga grijeha. Na krstu (a ne na križu) dobivamo i krsno ime, uz — naravno — krsnoga kuma ili kumu. Nakon krštenja u crkvi roditelji i rodbina počastit će sebe i svoje prijatelje biranim jelima i pićima; slavit će krstitke. Danas se sakrament krsta podjeljuje u odjeljku crkve zvanom krstionica. U prva tri stoljeća kršćanstva krštenje se obavljalo svugdje gdje je bilo vode — na potocima ili u termama, a tako se obred obavljao još donedavno u nekim protestantskim crkvama — recimo, u Baptističkoj crkvi, koja je po tom ključnom događaju u životu jednoga kršćanina i dobila ime. Težilo se za tim da voda bude tekuća, kao što je i Ivan Krstitelj krstio u rijeci Jordanu, gdje je i Isus primio krštenje. Kad se u 4. st. počinju graditi posebni prostori za liturgijsko bogoslužje kršćana — a to su bazilike — grade se naprije pokraj njih, a potom u njima, i posebne manje prostorije za krštenje. U 9. st. počinju se, najprije u alpskim krajevima, zbog jake zime, sve više graditi krstionice u samim crkvama, pa se i sam obred krštenja mijenja — od potpunog i višekratnog uranjanja krštenika u vodu do polijevanja vode po glavi. Danas su i količina vode i količina ulja simbolične.

Kako vidimo, prema korijenu krst — što je zapravo Krist — suludo bi bilo da imamo ikakvih jezičnih rezervi. Treba samo znati da se u hrvatskom ne zamjenjuju značenja križ i krst. Na Krku, recimo, kad puk odgovara svećeniku u misi, pjeva: Gospodi pomiluj, Krste pomiluj, plna su nebesa itd. Ovo Krste, naravno, znači Kriste pomiluj. Tko nije čuo za ime Isukrstovo? A Isukrst nije ništa drugo nego stezanje (kontrakcija) dvaju imena: Isus + Krst u jedno — Isukrst, što je Isus Krist.

Vratimo se makar još na trenutak u smrdljivi tramvaj. Gospon Krsnik, ostanite Krsnik i dalje. Vjerujem da sam dovoljno potkrijepljeno pokazala kako je pogrešno riječ krst smatrati (samo) srpskom. Ona je, vidjelo se, i te kako i hrvatska. Ako je pod utjecajem jezičnih neznalica počnemo izbacivati iz hrvatskoga jezika (lako je za tipove iz tramvaja, no od te riječi zaziru i neki nazovi lektori), što će biti s krštenjem, krsnim imenom, kršćanstvom, kršćaninom i nizom drugih hrvatskih riječi, bez kojih ne možemo, a sve su one izvedene iz korijena krst. Od te riječi imamo i drugih plodnih izvedenica — npr. prezime Krsnik, Krstić, Krstičević i sl. (i na spomen imena Krsto doživjela sam sumnjičavo kimanje glavom; je li to hrvatsko ime ili je srpsko? No nitko nikad nije doveo u pitanje Frana Krstu Frankopana kao hrvatskoga pjesnika i mučenika. Samo usput, ime njegova oca izaziva ne samo nevjericu nego otvorenu sumnju. On se, naime, zvao Vuk Krsto Frankopan, a plebs koji je čuo samo za Vuka Stefanovića Karadžića nema pojma da je staro ime Vuk nekoć bilo često upravo među hrvatskim plemstvom). U pučkoj tradiciji u Istri i u Hrvatskom primorju, sporadično i u Gorskom kotaru, živi osoba rođena u košuljici — krsnik; to je susjed, rođak, koji štiti bližnje od svojega antipoda, vješca vidovine, štrigona s kojim vodi bitke. A čakavsko i kajkavsko narječje ne preklapaju se — kao, recimo, štokavsko — ni jednim svojim dijelom sa srpskim jezikom, pa ipak, naravno, imaju i riječ krst i njezine izvedenice.

Ono što je u jeziku duboko ukorijenjeno nemojmo iskopati danas tako brzopletim jaružalom, jer će i sami korijeni nepovratno usahnuti. A ako se to uz svesrdnu pomoć agresivnih novopečenih zahuktalih bagerista u jeziku dogodi — zbogom i naši najstariji spomenici, zbogom cjelokupna hrvatska baština."

Image and video hosting by TinyPic

- 05:34 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 22.12.2007.

Image and video hosting by TinyPic

- 15:43 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 21.12.2007.

Image and video hosting by TinyPic

Dobri don Ivan Grubišić poslao mi je božićnu čestitku kakvu bi svatko od nas trebao dobiti; stoga vam je prosljeđujem:

Na svijetu smo putnici i prolaznici, vrlo kratko. Imamo malen krug dragih i bliskih osoba i svakim danom, osjećamo, sve ih je manje. Izgubili smo dublji smisao života i sve neodgovornije se odnosimo jedni prema drugima. Zajednice se raspadaju, izgubljeno ili napušteno zajedništvo teško se ponovno uspostavlja. Čini nam se da živimo vrijeme apsurda. Dok sve možemo kupiti, gubimo najvrjednije - čovjeka u sebi i u okruženju u kojem živimo. Slavimo navodno događaj u štali pun znakovitosti i poruka na način, da su se poruke zaboravile pa nam „štala“ smrdi, premda je u njoj „toplije“ /Krleža/.

Želio bih da blagdane, kao rijetke trenutke u ritmu života, provedete u prihvaćenosti, razumijevanju s najbližima, jer, privremeno smo zajedno.


Srdačno i prijateljski

- 00:45 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 20.12.2007.

Skočibuha

Carski rez

Image and video hosting by TinyPic

Iznebuha, skoči buha skočibuha
po sred pupka, sred trbuha,
i sve otada polako dvije tone
teži
a buha leži. Skočibuha, već rekoh.

I tak, leži ona leži, i dođe komarc
kaj je z buhom plesal
(sav cimer se je tresal)
i hezne buhu
sikirom po trubuhu:
carski rez!

- 18:46 - Komentari (3) - Isprintaj - #

KAKO JE MILJENKO JERGOVIĆ DOŠAO NA IDEJU ZA NOVI ROMAN

I OD NJE ODMAH ODUSTAO

Image and video hosting by TinyPic

Leži Srda Kapurova, na hladnoj zelenoj ploči, gola i siva, glave zabačene unatrag, kao da je mala dama na dalmatinskoj plaži i htjela bi osunčati vrat, ili gleda iza sebe, da vidi kakav je svijet kada se izvrne naopako. Srdine grudi s dvije sitne dječačke bradavice, pomalo nepravilne i razroke, njezine ruke, kraljevski tanke i dugoprste, besposleno položene niz bokove i bedra, njezine noge duge kao u manekenke, pravilne i pune, noge Meštrovićevih slavenskih čuvarica; sve je na Srdi tako savršeno točno izrađeno, kao da nije obična žena, ili djevojka, djevojčica zapravo, jer koliko god bila lijepa i privlačna, da ju sad zagrliš i više ne puštaš, nešto na njezinome tijelu kazuje da joj je tek trinaest, možda četrnaest, najviše petnaest godina. A ne zna se što je to, i to neznanje evo zbunjuje Lazara Hranilovića, i on već dugo pokušava u Srdi Kapurovoj vidjeti neku drugu, svakako stariju i dodirivaniju ženu, možda svoju vršnjakinju, pa da je zagrli i dobro se isplače u njezinome zagrljaju. Nakupilo mu se i plakao bi, kao što se u svakome nakupi. Nipošto on ne bi dramatizirao svoju situaciju. I dok ju on tako zagleda, i prstima obigrava oko njezina tijela, približava se kažiprstom njezinu spolu, čiji je trokut jedva obrastao s nekoliko rijetkih tamnih dlačica, a ostale kao da su s vremenom otpale, Lazar osjeća strah od toga da bi netko mogao naići. Taj strah je, naravno, bezrazložan, tri su sata poslije ponoći, zabravljena su i zaključana golema gvozdena vrata, teška kao na ulazu u atomsko sklonište, i nitko ih osim njega ne može otvoriti.

Vazda neka čapri.
Evo ba jedna.
Milenko Jergović "Geštetner" napisao je novi roman. Roman se zove 'Srda pjeva, u sumrak, na Duhove’. Srda je naslovni lik koji živi u Zagrebu, buahahahahaha, e, vazda neke šege, jebote...
S autorom je u povodu izlaska romana za "Jutarnji list" razgovarao dobri Branko Pofuk.
Odmah na početku zamolio je autora da "predstavi naslovni lik i radnju romana onoliko koliko je moguće, a da se budućim čitateljima ne otkrije previše."
Miljac je na to odgovorio kao netko tko se 90-ih godina - iz različitih razloga bezuspješno - doseljavao u Zagreb, taksistički taksativno naučivši njegove ulice, ali se nikada stvarno unj ne doselivši:
- Srda Kapurova je mala prosjakinja koja je u priči prosila na velikoj raskrsnici Vukovarske i Držićeve. Roman je priča o njenom ubojstvu i o pet ljudi koji su s njim povezani na razne načine, bilo kao istražitelj, kao noćni čuvar mrtvačnice ili netko tko je često prolazio tom raskrsnicom. To je i priča o ljudima koji su su 90-ih godina iz različitih razloga doseljavali u Zagreb.
• Otrcano pitanje: kako ste došli na ideju za ovaj roman?
- Roman je krenuo od ideje da oko nas postoje ljudi poput Srde Kapurove, djeca prosjaci za koju se pravo ne zna ni tko su ni odakle su. Dobro se sjećam djece koja su uoči pretprošle Nove godine išla okolo u trojkama i prosila, a jedan mali među njima fenomenalno je svirao harmoniku. Počeo sam razmišljati što bi bilo kad bi netko od njih bio ubijen? Kako bi društvo gledalo na takvo ubojstvo? Bi li policija uopće tražila ubojicu? Bi li se za njih pobrinula država iz koje su došli i kakva je uopće društvena šteta od takvog ubojstva? Ovo zvuči okrutno, ali tako funkcionira naša zajednica, a ne vjerujem da i druge sredine, mnogo bogatije i s većom demokratskom tradicijom od Hrvatske, drukčije gledaju na tu vrstu ljudi.
• Ubojstvo se dogodilo na Duhove, 15. svibnja 2005., u Zagrebu. Koliko u svemu ima stvarnosti?
- Ja volim onu vrstu realizma gdje se prepoznaju adrese. Međutim, to katkad stvara probleme i tjera čovjeka da izmišlja. Recimo, morao sam izmisliti nešto što se zove Gradska mrtvačnica, što u Zagrebu ne postoji. U stvarnosti to je Zavod za sudsku medicinu, međutim mogu samo zamisliti što bi bilo da sam posve izmišljenu priču s elementima nekrofilije doista smjestio u frižidere mrtvačnice tog zavoda. Vjerojatno bi se ravnatelj već sutra oglasio u Jutarnjem listu tražeći demanti i tvrdeći da je to napad na instituciju. Kod nas ljudi šokantno često fikciju doživljavaju na najdoslovniji mogući način, kao crnu kroniku, sport ili unutarnju politiku. Ta doslovnost u čitanju književnih djela kod nas nije ništa novo. Ranko Marinković zbog svojih otočnih priča skoro više nije ni navraćao na svoj rodni otok Vis, a veliki srpski i hrvatski pisac Simo Matavulj zbog svog je romana ‘Bakonja fra Brne’ gotovo prognan iz hrvatske književnosti.

Image and video hosting by TinyPic

OK, Jergos je napisal novi roman; ali, o čemu je čapri?
Na površini, riječ je o tradicionalnom bosanskom džeparenju sudbina: ono počiva na duboko amoralnom uvjerenju da je istina života tamo gdje se živi u bijedi. Amoralna je nadasve ta prividno humanistička zainteresiranosti autora (Jergović veli: "Počeo sam razmišljati što bi bilo kad bi netko od njih bio ubijen? Kako bi društvo gledalo na takvo ubojstvo? Bi li policija uopće tražila ubojicu? Bi li se za njih pobrinula država iz koje su došli i kakva je uopće društvena šteta od takvog ubojstva?"), koji je u stvari za bijedu zainteresiran samo izvanjski, poslovno, čak ne ni estetski, nego naprosto utilitarno, u smislu nepisanog zakona profesionalnog akademskog humanitarizma po kojem svaki Opus ima onoliki vrijednosni volumen koliko pathosa istisne iz ethosa (ethos anthropo daimon): autor je ponajprije zainteresiran za društveni efekt svoga djela, dakle, ni za sudbinu (daimon/ehtos) svojih les misérables, što bi spadalo u etiku, niti za estetsku vrijednost života transponiranih u svijet njegova djela (to je mučilo Kafku, to da njegovo djelo ima samo estetsku vrijednost, misli Anders), nego je autor za jad života svojih likova zainteresiran koliko i trgovac robljem: on od te bijede živi! Tek je pitoresknost takva života kapital na kojem autor temelji vlastiti profit: kod Jergovića je sada već nesnosno preočita njegova anakrona i dozlaboga nekulturna koncepcija položaja književnika u Kozmosu: on bi da je Krleža/Aralica, onaj Žretac koji po povlaštenom položaju svoje umjetničke jurodivosti ima izravan kontakt s onostranim, otkuda crpi nadahnuće, i izravno, in spiritu, bez cenzure zemaljskih sila, tumači volju višnjih sfera, prekoravajući i opominjući suvremenike zbog neospornih i bogoneugodnih društvenih aberacija i svekolikih anomalija:'Ovo zvuči okrutno, ali tako funkcionira naša zajednica, a ne vjerujem da i druge sredine, mnogo bogatije i s većom demokratskom tradicijom od Hrvatske, drukčije gledaju na tu vrstu ljudi.', grmi Jergović, prašnjavim timbrom starozavjetnog proroka: Pokajte se, kraj je blizu!
I zato uvijek neki Cigani lete/bivaju uzdignuti u Nebo, što je opća struktura bosanskoartističkog moroderstva: samo nam dajte neku Fukaru, i mi ćemo je već dostojno upokojiti: make-up na leš, kako je u mantru tu pljačku žrtava povijesti sročio Bregović, treći bosanski klasik, izbunaren od prvog, Jergovića, za Miljenkovog zagrebačkog debija (vidi: fekalistički home-video). Mrtvi ionako ničemu ne koriste, ako ne koriste živima, ponajprije doslovno, a budući da Balkan stvara previše povijesti, čemu su dokaz prostrana groblja, reče Churchill, Bosanci su s vremenom zaključili da u moroderstvu nema ničeg sramotnog: abnormalno je ponašanje u abnormalnoj situaciji - kakva je vijekovima bosanska - sasvim normalno, reče Frankl, pa ako je održivom razvoju neophodan i kanibalizam, a jebogati, pa pojedi bližnjega, ionako je mrtav! Bogumilskom ili već nekom drugom nevjerničkom Bogu hvala na prezrenima na svijetu, jer o čemu bi Miljenko Kusturca pisao/snimao svoje filmove/priče da nije Cigana/prosjaka, izopćenika uopće, pa će tako i Denis Kuljiš, povodom drugog bosanskog klasika, Karahasana naime, kazati:"Osim toga, naslućujem jedan odvratni oportunizam, koji se već pretvorio u književnu školu - svaki literarni Bosanac mora napučiti svoju prozu Židovima, valjda kao pečat multietničkog Sarajeva koji tobože posvuda vuku za sobom, kad već optiraju za neku metropolu, sad više ne Beograd, kao u doba Andrića i Selimovića, nego, primjerice, za Graz i Berlin. No, njihovu banalnu eksport-literaturu, više ne možeš izvoziti, nego samo dilati regionalno." Na površini, dakle, priča je to o rutiniranom bosanskom kičeraju koji svugdje oko sebe vidi goblenske uzorke života: malu prosjakinju kojoj nije dovoljno vlastite bijede, nego je za potrebe novog Jergovićevog dobročinstva neophodno jadnicu i umoriti, pa potom otpremiti u nepostojeću Gradsku mrtvačnicu. Regbi da je kič i u onom oku koje oko sebe svuda vidi samo kič, i ponajprije je u njemu: ono od tog kiča živi, kao smetlar od smeća a cvjećar od cvijeća. Jergović se vozi ulicama Zagreba, i na križanju Vukovarske i Držićeve vidi udarne prosjačke trojke: vazda neki motiv! Samo, insuficijentan: trebalo bi ovdje nekoga ubiti, pa promptno isporučiti u Gradsku mrtvačnicu koja prigodno glumi Kaptolski kolodvor, nešto čega nije bilo, nema i nikada neće biti (samo s manje smisla i uspjeha i bez ikakve metaforičke i druge vrijednosti i značaja), i tako svježe olešenu prosjakinju izložiti na Jergovićevom Času anatomije društvu na uvid, da se konačno zapita: Kako bi društvo gledalo na takvo ubojstvo?, i, konzekventno, suoči sa samim sobom.
Jergović se konačno vratio na mjesto svoga zločina: evo morodera u mrtvačnici! Ali, tamo gdje (svaka bosanska) priča završava: u mrtvačnici Svijeta, gdje su ljudi samo leševi, koje, da bi priča bila gotova, još samo treba opljačkati ni manje ni više nego za njihov humanitet, upravo je dakle u toj Mrtvačnici, sada kao Patologiji, moguće započeti sasvim drugu priču: ako se Kaptolski kolodvor, kao utopija povratka autentičnoj zavičajnosti, ironično prometnuo u neminovno, atopijsko/neumjesno mjesto na koje se svi moramo i možemo vratiti, Mrtvačnicu je moguće, dapače nužno, osmisliti kao Patologiju: još uvijek nam ostaje mogućnost da, ako već kao ljudi ne možemo živjeti, a onda barem istražimo od čega smo to umrli, što nas to ubija, kakav je to smrtonosan život: osim smrti, još uvijek možemo konstatirati i njen uzrok, uglavnom život, kako nas iskustvo smrti i života uči! Naša je navlastita ljudska mogućnost, post mortem i festum iz Grada kao Mrtvačnice progovoriti kao kadaver, u vječnoj noći vesele gotike: kao živi mrtvaci, što je drugorazredni horror ali prvorazredna teorija: kao biološki živi, a politički sasvim obespravljeni ljudi, kakvi su danas u ovoj zemlji uglavnom svi, a ne samo Jergovićeva prosjakinja Srda. Mrtvi, jer su politički beznačajni, živi, jer još uvijek daju znake tipično ljudskoga života: govore, makar bestjelesni; rekli bi klasičari: zoon logon ehon! Jergović, ne bi li po ne znam koji put ponizio 'društvo' u kojem živi, jer on od toga naime živi, posiže za djetetom koje ne samo da prosi po zagrebačkim ulicama, nego je i nehrvatskoga imena, ergo porijekla, ergo je, bit će, samim time isključeno iz hrvatskoga društva. Pritom Jergović ne razumije da društva nema, da ono što od društva postoji jest efekt njegova izostanka: on ne razumije vlastiti motiv, ne shvaća da su iz 'društva' ovdje odavno izopćeni svi koji nemaju privilegiju govora iz mističnog centra organizacije bilo kakvog 'društva', centra koji Jergovića suludo gura čak i u najljepše božićne priče ne bi li ga proizveo klasikom kojemu se ne može pogovoriti i čija je zadnja, ne bi li se falsificirala činjenica da po ovo društvo nije toliko sraman odnos njegovih pojedinaca ili ustanova prema Srdi, koliko je sramotan odnos njegovog prešućenog središta prema građanima koji to društvo tvore; primjerice, u toj ideji bespogovornosti, ukinuća razgovora i govora: imamo klasika, on će kazati pravorijek, i nakon njegove završne riječi - nema više zbora! Kao u polemici s Katunarićem. Kad javnost jednom tako koncipirate, onda preostaje uzvratiti upravo otamo odakle svijet danas progovara, jezikom, kako je jednom rekao Buden, koji ljudi poput Jergovića ne samo da ne razumiju, nego ne razumiju ni to zašto ga ne razumiju: progovara se otamo gdje se glas daje, gdje građani kao nikad prije dolaze do riječi, s neta.
Tamo gdje je internirana javnost.
Logor a ne grad jest biopolitička paradigma današnjeg Zapada, kaže Agamben, u svome djelu posvećenom izopćeniku: Homo sacer. O tome bi htio pisati Jergović. Ali, to je jedna sasvim druga priča, nimalo nekrofilijska, sasvim živa i humana, priča kojoj Miljenko Jergović nije dorastao!
Priča, ispod površine, ide ovako: Vjekoslava Boškovića upoznao sam na blogu Književnog terorista. Kao Inhibitora. Simbolično, i tada se pričalo o Jergoviću (vidi: bonustrack). Par mjeseci zabavljali smo se kod Terorista, po Zagrebu i Beogradu, i nekako usput Vjeko je otvorio svoj blog: legendarnu i kultnu Patologiju, blog Nabijemtenakurac. Da je Patologija otvorena i za javnost, čuo sam na Zrinkinom: Zrile je Patologiju oglašavala među blogovskim miljenicima kao književnu sekciju obdukcijskog zavoda ili tako nekako. U svakom slučaju, Bošković je u srijedu, 15.03.2006., napisao post naslovljen:

Obdukcija – kako me nažuljao stol na patologiji

Neudobni su ovi stolovi na odjelu patologije. Dok čekam svog anatoma razmišljam kako su se medicinari u srednjem vijeku mučili s religijskim i društvenim predrasudama. Iako je katolička kršćanska dogmatika smatrala dušu jedinom poveznicom s onostranim koja u trenutku smrti napušta tijelo, tada naprosto nije bilo u redu sjeckati svježe leševe i tragati za odgovorima na mnogobrojna pitanja. Renesansa nije samo donijela obrat u stanju duha, umjetnosti, književnosti, znanosti, već i u stanju leša. Potvrdu svojim razmišljanjima nalazim u jednoj, kasnije nastaloj, Rembrandtovoj slici Sat anatomije dr. Nicolaesa Tulpa. Koliko je otada trupala izrezano, organa pregledano da bismo dobili jasniju sliku o patogenezi bolesti. I koji kurac ja sad ovdje radim? Čekam, neudobno mi je, ali ipak postoji neka prednost u svemu tome. Konačno sam okružen tišinom. Čujem korake koji se približavaju. Iz razgovora zaključujem da je u zatvorskoj ćeliji umro Milošević zbog, kako kažu obdukcijski nalazi, neuzimanja lijekova za srce. Patolozi kažu da će se sa mnom pozabaviti kasnije jer sada idu na kavu. Profesija im jednostavno ne dozvoljava da preskoče tako atraktivan materijal za razgovor. Smiješno je to, pomislih, umre ratni zločinac i odmah obave obdukciju, a ti truni ovdje dok ne zasmrdiš cijeli odjel. Lijepo je biti povijesna ličnost pa makar i zločinac; imaš vrhunski tretman, dostojan pokop i boli te kurac što si klao, rušio i ubijao. Barem se dobro zabavljao, izvozio zlatne poluge iz trezora Narodne banke, pio Chivas, guzio turbofolk zvezde, omogućio svojoj djeci (koja su nota bene plod neuspješne kiretaže) nebrojene estetske zahvate koji nisu uspjeli prikriti njihovo zloćudno porijeklo. O Miro, podla mrcino zločinačkog uma, tuguješ li sad za svojim zlo(tvorom). Nekako mi cijela ta priča djeluje kao loš krimić. I jebe se njima što me je stol već svojski nažuljao i ne mogu promijeniti položaj. Pomislim kako bi bilo lijepo raditi obdukciju na Miloševićevu lešu. Prvo bih mu skalpelom na tijelu iscrtao kartu SFRJ i onda krenuo na posao. Slovencima bih, primjerice, dao kurac jer je to otprilike primjeren ekvivalent trajanju rata u deželi. Hrvatskoj bih ritmičkim pokretima ruke izrezao sve udove jer mi se to čini kao pravedna raspodjela; ruke i noge personificiraju kretanje što bi u hrvatskom slučaju bio otpor. BiH dobiva torzioni dio s tim da srce bacam psu, tu nema dvojbe. Glava, u konačnici, odlazi na Kosovo jer u redu je da mozak ode tamo odakle je krenuo u svoj pohod. Što napraviti sa čmarom? Po jedan guz Makedoncima i Crnogorcima pa neka se i oni vesele. Zabavno je biti leš, naročito ako se zoveš Slobodan Milošević. Meni najveći problem predstavlja činjenica da se ne mogu kretati, ali barem mogu razmišljati. Smrt oslobađa.

Image and video hosting by TinyPic

Drugim riječima, dok Jergović iz društvenih obzira može samo „ zamisliti što bi bilo da sam posve izmišljenu priču s elementima nekrofilije doista smjestio u frižidere mrtvačnice tog zavoda“, pitajući se kako bi društvo reagiralo i zaključujući da „vjerojatno bi se ravnatelj već sutra oglasio u Jutarnjem listu tražeći demanti i tvrdeći da je to napad na instituciju“, Bošković je priču doista smjestio u frižidere mrtvačnice, i, godinu dana potom, između korica djela „Truliks“! Bošković je imao i građanske i artističke hrabrosti učiniti ono što se Jergović nije usudio, jer se nije, poput Jergovića, pitao ono što se Jergović zasigurno pita pri svakom izlasku iz kuće: A što će ljudi reći?
Ali, priči nije kraj: a ne!, nije kraj u mrtvačnici, zaboga, pa zar nismo rekli: tu smo među moroderima, ne patolozima, i sada još slijedi pljačka: ideju koju Jergović ovlaš spominje i od koje je odustao ne bi li se lišio izlišne polemike s ravnateljem Zavoda za sudsku medicinu (dakle iz konformizma uglavnom), tu je ideju Jergović pokupio na Patologiji!
Kak znam?
Tak: Jergovićeva je bolja polovica lektorirala „Truliksa“.
Eto. Nabijemvasnakurac.
O tome je čapri.

Image and video hosting by TinyPic

Bonustrack I

Evo da spasim nesto iz spaljenog samostana svog, o spaljenom samostanu Jergovicevom. Radi se o briljantnom komentaru romana gloria in excelsis, koji donosim u integralnoj verziji, bez diranja u dijakriticke znake te velika i mala slova. autor je nemanja, a ja kao asistent doktora tulpa mogu samo reci, skidam kapu majstore. dakle, pocinje nemanjina kritika jergovicevog romana iz ljeta 2005.
citat. Kad sam već Jevremu preporučio da se primi prve stranice 'Dvora', evo da s prve stranice 'Glorije' pročitamo Jergovića. U eseju 'U obranu Bouvarda et Pecucheta', Borges navodi da je Henri Ceard već par mjeseci po izlasku te Flaubertove knjige knapisao da je riječ o 'nekoj vrsti Fausta u dvije osobe'; Faguet tezu sažima epigramom: 'Bouvard et Pecuchet priča je o Faustu koji je istodobno i slaboumnik'. U svojim napomenama uz 'Ime ruže' Umbero Eco kaže da je problem onoga tko govori kanio riješiti glasom nekoga 'tko preko događaja prelazi, svi ih bilježi fotografskom vjernošću adolsecenta, ali ih ne razumije'; kanio je 'postići da se sve razumije iz riječi nekoga tko ne razumije ništa'. Osamdesetogodišnji Adson pripovijeda o onome što je doživio kao osamnaestgodišnjak. Tko dakle govori, jedan ili drugi Adson, stari ili mladi: obojica, kaže Eco. Odmah na početku 'Glorije', Jergović ovaj problem narativnih instanci rješava vrlo pametno: kaže da o požaru u samostanu govori fra Marjan, 'riječima dijelom izgovorenim a dijelom i napisanim': ako fra Marjan govori riječima napisanim, riječ je dakle o kronici; ali, kako govori i riječima dijelom izgovorenim, očito je da uz fra Marjana govori još netko – da je dakle riječ o dvoglasu, priči koju priča narator onako kako je fra Marjan govorio, i onako kako bi fra Marjan govorio. Da čovjek ne povjeruje: odmah na početku 'Glorije in excelsis', u jednoj jedinoj rečenici Miljenko Jergović apsolvira problem složene fokalizacije na nevjerojatno ekonomičan i efektan način, čineći pritom od suhoparnog književnoteorijskog toposa pristojnu poetsku legitimaciju: evo, poput Andrića, posegnuo sam za starim bosanskim crkvenim dokumentima i kronikama, čiji ću glas pokadšto oponašati, a kadkad ću mu u priči izravno prepustiti riječ. Dakle, Jergović nije bedak, štoviše, pametan je to tip! Ali, da stvar bude još gora, Jergović je i nadaren književnik: desetak redaka niže, opisujući širenje kuge, Jergović veli: 'Išla je kuga po redu, od jame i željezne rude u njoj, sve do kose, potkovice i eksera...". Briljantno: kao ona pomisao da je željezo dragi Bog stvorio samo zbog čavala na Golgoti! Kvragu, sad ispada da je Jergović i pametan i talentiran! Da, jest, to nitko nije osporavao, ali, on je nažalost i više od toga, a taj prokleti suvišak, Jergovićev je najveći manjak: on je narposto amoralan, jer je kalkulant! Kalkulira s efektima svoje literature, računa unaprijed što bi pojedina knjiga za njegovu karijeru mogla značiti, i u svakom detalju te knjige, nažalost, o tome daje do znanja! Prije ove nesumljivo briljantne slike zaraze, Jergović govori: 'Ubrzo je bolost zaimalo i naše, počev od najgore sirotinje, rupara i njihovih familija, da bi malo kasnije stigla do dimača i mejdandžija, a nakon njih polegoše i pločari, otucači, klinčari i pokovci." Što je sad tu amoralno? Jergović se očitledno trudi, neke besane noći dvijetisućeineke, oko jezika fra Marijana, oko jezika kronika, ili oko svoga jezika koji bi rekonstruirao 17. stoljeće fra Marijana. Kao što Krleža izmišlja jezik Balada, ako se malo smije usporediti s velikim, tako sada Jergović pobraja i popisuje stanovništvo, cijelu njegovu arbitrarnu hijerarhiju: tucači, pločari, muzgenlije, handžačari, otucači, janjičari, klinčari, basramaci, i još stotine i stotine drugih od kojih su većna njih, poput imena kineskih careva, sasvim fikcionalni likovi! Trudi se Miljenko ostaviti dojam, drugim riječima. Iako na raspolaganju ima svoj nesumnjivi talent, dobro bi bilo biti pravim klasiko, a to zahtjeva eruditivni dokaz! U ovom mom gornjem popisu sasvim je jasno da basramaci i još poneki nikada nisu zemljicom Bosnom ni jezdili ni pezdili, jer sam ih ja upravo izmislio, baš kao što Pervan u onom genijalnom skeču izmišlja instrumente kolinja. Čemu to izmišljanje i parodija? Pa parodija se uvijek nameće sama od sebe tamo gdje je riječ o usiljenosti: sva ta kavalkada klinčara, pločara i otucača Miljenku je tu dokazom marljivosti, magisterija, i sada, nakon fascinacije doslovnom veličinom Franzenovih 'Korekcija', Miljenko kreće u golemim razmjerima neophodnima na ulasku u Akademiju: eto, to je Jergovićevo kalkulantstvo, tu je on račundžija i u velikom i, metonimijski, u literarnoj minijaturi: dokazuje se Jergović bez ikakve potrebe i razloga, evidentno i dokazano i pametan i nadaren, i nakon 20 litar mljeka, nažalost, mora on sve to proliti! Možda ćete kazati da cjepidlačim, pretjerujem i da ga jednostavno ne volim - ne! Ja jednostavno mislim da iz stranice u stranicu takav detalj (jebiga, Lacan je tu najzahvalinij: takav 'clue' kao suvišak manjka) odaje tu savim transeutnu, vanliterarnu ambiciju: sve te riječi nisu tu kao integralni tekst kronike 17. stoljeća, niti čine svijet toga vremena ili Jergovićeva dijela, nego su one upućene da se svide, da koketiraju, da zavedu, da dokažu Miljenkovu marljivu spremu, dapače spremnost za Parnas! (Vjerojatno će LEB to sumirati bolje i kraće, poslovično, kao u onoj: legalizacija banalnosti). Ti detalji Jergovićeve literature, koji iz njegova teksta strše i poprimaju najrazličitija kontekstualna značenja, u rasponu od opisanog namigivanja Povijesti pa do kurentnih ideološkopolitičkih obračuna na lijesnici (recimo, reći će Miljeniko da logornik 'Skorvatzy ne spušta samokres'; ha, ha, sjajno, kakav stegovni korienski hrvatski!: Jergović bi trebao pročitati Perinčićevu 'Liepu Plavku' pa da se okani barem oružja, ako ne jezika kao oružja), denunciraju Jergovića kao kalkulanta. Njegova je kalkulacija dvostruka: s jedne strane tipično se bosanski bavi specifičnim trafficingom mrtvih u svijet živih, pod pretpostavkom da se živi vječno zgražaju nad tragičnom žrtvom mrtvih, koji su nažalost i opet tipično bosanski redovito u tisuća mrtvi uglavnom zbog živih, dakle: komercijalizacijom žrtve, dok s druge strane ni ne mrči pera ako nije nakanio napisati Richard IV, jer prvih je tri sjajno prošlo kako kod publike, tako i na dvoru! Jergović je u svojoj projekciji Notar Historije, Ivo Andrić drugi, po mogućnošću s drugom Nobelovom za šeširom, koji nakon odlaska prvog zbraja što se još po Bosni od zuluma zbrojiti ima, a ima se hvala Bogu uvijek dosta, jer, ako usvali, već će se oni poklati iz estetskih potreba! U tom smislu, najupečatljiviji simbol Jergovićeve sudbine je srušeni Mostarski most: most koji nedostaje, SRUŠENI most, čista je sublimacija svih estetskih težnji Miljenka Jergovića: moroderska esetetika ratišta poslije bitke: proljetne trave orošene krvlju, urešenih handžara, uzaludnih života, vojski, sultana i raje, i vječnih bosanskih kroničara koji mimogred gledaju nekako sve to notirati, sve te pločare i druge popisati, uredno uvezati najbolje u travniku kroniku, i onda ispručiti Zapadu, koji voli svoj Balkan kao vlastito kolektivno nesvjesno, iskreno i iracionalno, pružitimu mu još jedan dokaz ovdašnjeg generičkog ludila, i, zauzvrat, molim, za to dobiti i adekvatnu nagradu: a ona se, za ljudska prava, filantropiju i galanteriju, redovito dodjeljuje Pjesniku potlačenih! Pa, računa Miljac, i njega će neka dopasti, nakon klinčara i drugih. Dobro računa! Jednoga će dana, vrlo skoro, Miljenko Jergović biti klasik, jer imat će stranu čitabu! I nitko mu više od suvremenika ne će moći ništa: ni logornik sa samokresom, ni rosna dupeta, ni kurac ni palac! A njegove će kronike čitati u ulici Cvijića neki novi klinci. Kao obaveznu (ne više obveznu) lektiru. Da, i...? Kao da će zbog toga bilo tko na ovome svijetu ma i jednome trenutku pomisliti da to ima veze s onom čuvenom kravom Mukom (po kojoj, nažalost, Valent nije dobio ime)! Ili s danima šarenih oblaka rođenih iz morske pjene? Ili s vrhom jezika koji kreće na put niz nepce a bi na tri...? Ili s purpurnim plaštem prokuratora Judeje? Ili s bilo čim zaista velikim u literaturi stoljeća u kojemu je i Miljenko Jergović mrčio pero!? Ima li? Na kraju, ona uvodna napomena o Flaubertu i Ecu poprima sasvim novi smisao: umjesto primjera koji svojim značajem sasvim zasigurno ide Jergoviću u prilog, problem narativne instance koja se udvaja u genija/idiota (uostalom, taj motiv je imanentan povijesti romana; vidi: Cervantes!) prije počinje bivati problemom psihologije stvaralaštva. Štoviše, izgleda da tako shvaćen, problem uopće više nije opći, teorijski, nego je sasvim privatan, Jergovićev problem. Pa, neka ga on riješi sam sa sobom. kraj citata.

NEMANJA, objavljeno na blogu Knjizevni terorist, 16.4.2006 u 02:09

Image and video hosting by TinyPic

Bonustrack II

Štovani gospodine Nemanja,

Svojedobno sam u okviru mojih tipoloških istraživanja iz Opće kurologije bio opisao i nalaz tipa Dissidens Vulgaris (duplex). Kako se taj kurološki tip opet učestalije javlja, najčešće kao Cmičak na Pavićevom oku, učinilo mi se prikladnim da na njega i Vama skrenem pažnju...Nalaz je prilično patobloški. Zanima me Vaše cijenjeno mišljenje, možda i mišljenje literarne sekcije odbukcijskog odjela na kurologiji.
Ostajem Vaš,

Dr. Kuro

DISIDENT

Izdao je zbirku priča iz Postojbine. Jedna, naslovna, bila je stvarno dobra, skoro do pred sam konac - tu se nešto spetljao. Druge su bile prilično bez veze, ali su naglašavale zloću ljudi, degradaciju čovjeka. Zbirku mu prevedu na mnoge jezike, jer je odisala zlokobnošću Balkana i tom univerzalnošću ljudskih načela, koja su se tamo, u srcu tame, nesmiljeno kršila. Postane poznat. Zatim ode iz Postojbine i nastani se u Domovini. Postojbinu zadrži u srcu, a stvaralaštvo okrene Domovini. Tu otkrije još više tame i kršenja ljudskih načela. Za to primi nekoliko nagrada. U Europi stekne glas disidenta, te se dosjeti da još malo pospješi svoju književnost. Univerzalni principi sada postanu europski principi, a njihova kršenja principi njegove Domovine. Dobije još nekoliko nagrada, neke i u samoj Domovini. Vidi da to dobro ide, te se nad Postojbinom još više sažali. Odluči da joj otplati grijehe vlastitog odlaska; njegova Postojbina sada postane žrtvom njegove Domovine. Tako i u Postojbini, koju je davno napustio, on postane slavljen kao disident Domovine koju nije napustio. Povremeno ode iz Domovine u Postojbinu, ali se tamo ne zadrži, nego se vrati, te i dalje nastavi na savjesti nositi to svoje teško breme, breme Eneje - Paladij Božice iz onoga rata i zgaženu Sličicu Gospe iz ovoga rata.

Image and video hosting by TinyPic

Bonustrack III

Čitajući Jergovićev intervju ponovo, zaustavio sam se na rečenicama koje su mi isprva bile manje značajne:
"Kod nas ljudi šokantno često fikciju doživljavaju na najdoslovniji mogući način, kao crnu kroniku, sport ili unutarnju politiku. Ta doslovnost u čitanju književnih djela kod nas nije ništa novo. Ranko Marinković zbog svojih otočnih priča skoro više nije ni navraćao na svoj rodni otok Vis, a veliki srpski i hrvatski pisac Simo Matavulj zbog svog je romana ‘Bakonja fra Brne’ gotovo prognan iz hrvatske književnosti."
Shvatio sam odjednom da upravo te rečenice savršeno ilustriraju cjelokupni habitus Miljenka Jergovića, njegov kreativni mentalitet, njegovu etiku i svjetonazor, ukratko, sve što Jergović uistinu jest: Jergović zorno pokazuje da je zainteresiraniji za kontekst nego tekst, za učinak nego uzrok, korist ili štetu od literature po život nego za književnost samu. Argumentirajući zašto je odustao od ideje koja je nekonformna, koja bi ljude moguće nagnala da zamjenjujući fikciju za fakticitet Jergovića optuže kao nekrofila, recimo, u krajnjoj liniji obrazlažući kakav utjecaj na njegov prosede ima svijest o mogućim učincima djela koje stvara, Jergović je spremno naveo primjere slavnih ovdašnjih predšasnika, ne ostavljajući nimalo mjesta dvojbi o svom kompromiserstvu i proračunatosti. Jedino, mislim da Jergović ne shvaća da će mu kad-tad zamjerititi upravo trezvenost: da bi čovjek bio Bard, dođavola, mora nešto i propatit'!

- 15:40 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 15.12.2007.

Hrvatsko novinarsko društvo u kutu

Zaštita prava novinara

Image and video hosting by TinyPic

Zagreb, 14. prosinca 2007.


Udruzi Partnerstvo za društveni razvoj obratila se skupina novinara HRT-a vezano uz regularnost izbora predsjednika ogranka HND-a na HRT-u Nikole Kristića.

Manipulacija izbornim procesima u udrugama za zaštitu profesionalnih i radnih prava novinara se nastavlja. Nakon što je dio novinara upozorio na neregularnost izbora predsjednice Sindikata novinara Hrvatske, odnosno na djelomičnu suprotnost procesa statutu SNH, slično se ponovilo i tijekom procesa izbora predsjednika ogranka HND-a na HTV-u u listopadu ove godine.

Naime, četrdeset novinara HTV-a upozorilo je potpredsjednika HND-a Zdenka Duku da im nije omogućeno valjano sudjelovanje u izbornom procesu. Prema izjavama novinara i tekstu njihovog javnog prosvjeda, informacija o izboru predsjenika ogranka HND-a na HTV-u nije bila dostupna većem dijelu novinara sve do dva sata prije izbora kada je na oglasnoj ploči (zidu pokraj lifta bloka 30) bila izvješena obavijest.

Iako su unutar HTV-a imali mogućnost pravovremeno infomrirati sve novinare putem intraneta ili putem poziva svim članovima na izbornu skupštinu ogranka, organizatori izbora odlučili su stvoriti kvorum zasad nepoznatom metodom. Izbor se proveo, a za predsjednika ogranka izabran je Nikola Kristić.

Četrdeset novinara javno je izrazilo svoje neslaganje s ovakvim pristupom izboru čelnika ogranka HND-a. Zatražili su ostvarenje svojeg statutarnog prava da sudjeluju u izbornom procesu (birati i biti biran) te njegovo poništenje i ponavljanje.

Budući da više od mjesec dana iz HND-a nije stizao odgovor na njihove zahtjeve, te budući da nisu imali drugog načina ostvariti svoja statutarna i članska prava, odlučili su se organizirati u „Ogranak profesionalnih novinara HND-a na HTV-u“ što je izazvalo podjele u javnosti i cehovskoj organizaciji.

Ne ulazeći u rasprave je li na sjednici na kojoj je Nikola Kristić izabran za predsjednika ogranka HND-a bilo 43 ili 65 prisutnih, važno je naglasiti činjenicu da četrdeset novinara nije imalo priliku sudjelovati u izbornom procesu, ponovljeni proces im nije omogućen i to je praksa koja ozbiljno zabrinjava.

Udruzi Partnerstvo za društveni razvoj u posljednje tri godine za pomoć u zaštiti profesionalnih i radnih prava obratilo se desetak novinara. U većini zahtjeva pokušali smo osigurati osnovne uvjete zaštite njihovih prava, a često smo u našim aktivnostima komunicirali i s HND-om i Sindikatom novinara Hrvatske.

Činjenica je da i jedna i druga organizacija u slučajevima kada prava novinara ugrožavaju predsjednicima/cama poznate osobe, oni/e izbjegavaju oštriju reakciju spram kršitelja. Šutnja je također vrlo izvjesna i kada se radi o velikim i moćnim medijskim subjektima.

Gledajući dosad postignuto na planu zaštite profesionalnih i radnih prava novinara nikako ne možemo biti zadovoljni suradnjom s navedenim organizacijama i njihovima djelovanjem po ovim pitanjima.

Novinari koji su pokušali od navedenih institucija zatražiti pomoć uglavnom su na kraju odustajali od zaštite svojih prava ili su morali promijeniti profesiju.

Neučinkovitost HND-a i Sindikata novinara Hrvatske posljedica su njihovog monopolističkog ponašanja u kojem se nitko osim ove dvije institucije ne smije baviti zaštitom novinara čak ni onda kada to navedene dvije institucije nisu u stanju ili ne žele same učiniti.

Svaki monopol je po definiciji koruptivno ponašanje te se postavlja pitanje kada će se i kako proces degradacije novinara i novinarstva kao struke zaustaviti uz institucije koje nisu u stanju osigurati niti valjan izborni proces za članove koji im uredno plaćaju članarinu?

Ovakvom modelu ponašanja može se suprotstaviti na dva načina - organiziranjem u više različitih i kompetitivnih udruženja novinara te stvaranjem tržišne utakmice u kojoj će pobijediti oni koji budu više i bolje radili. Moguće je i unutarnje preslagivanje, odnosno restrukturiranje u kojem će se omoguićiti lakše samoorganiziranje novinara u ograncima, a što je na HTV-u dio novinara i pokušao.

Kako je danas možda jedan od ključnih trenutaka za HND i novinarstvo u Hrvatskoj u posljednjih 10 godina, nadamo se da će novinari i novinarke članovi HND-a smoći snage i donijeti odluke koje će omogućiti reformu sustava zaštite prava novinara jer prije ili poslije zaštita će trebati svima, a prevencija je uvijek efikasnija i bolja od liječenja.


Za Partnerstvo za društveni razvoj:

Ana Profeta
predsjednica Izvršnog odbora udruge

- 14:20 - Komentari (12) - Isprintaj - #

kaniktshartluk

PROŠARICA

Image and video hosting by TinyPic

Arcimboldo, Zima

Pao je snijeg, i, moram priznati - samo sam to čekao! Prije par mjeseci listao sam korisne, upućene i razgovjetne postove našeg dobrog i pametnog Stitcha, naišavši na tekst koji ovdje prenosim kao prigodan doprinos zimskim radostima.
(Inače, Stitch, u Disneyevoj viziji, izgleda ovako:)

Image and video hosting by TinyPic

Iako bi i to bio dobar razlog za tekst, povod su velim prve pahulje, a razlog je briljantna Stitchova štorija o predrasudi o eskimskom jezičnom izobilju u nijansiranju pojma snijeg.
Voila! Ostat ćete zapanjeni, vjerujte:

Image and video hosting by TinyPic

Caesar, Blackbird

pon - 28.05.2007

Pahuljice, padajte...

Među jezikoslovcima raširena je zabluda kako Eskimi imaju jako mnogo riječi za "snijeg" – i nijednu primjerice za "rat". Zašto zabluda? Zato što to vrijedi za gotovo sve narode i jezike, pa tako i Hrvate i hrvatski. Problem je dakako što smo ih većinu zaboravili, a to ponajprije ovisi o tome koliko je ljudima neki pojam bitan za osiguravanje egzistencije.
Eskimi žive na sjeveru i život im u okrutnom, nemilosrdnom okolišu doslovce visi o niti ako ne poznaju snijeg i njegova svojstva. Kao što, recimo, ribari moraju poznavati more i vjetrove da bi ostali suhi, ili barem iznad površine. Zato su i zapamtili varijacije kojima ga razlikuju po gustoći, čvrstoći, topljivosti... Tako i beduini kategoriziraju deve ili Bušmani životinjske tragove, koje opisuju s pedesetak leksema. No nama takva sustavnost jednostavno nije bila potrebna pa su mnogi pojmovi nestali iz naše svijesti – i jezika.
Evo 18 eskimskih riječi za snijeg (lingvisti obično spominju 20-25 "pravih", jer se zbog brojnih narječja i jezika ne mogu složiti u tumačenju značenja, ali ostatak do čak devedeset ili stotinu nisam našao):

kaniktshaq – snijeg općenito
qanik – snijeg koji pada
anijo – snijeg na tlu
hiko (tsiko u nekim dijalektima) – led
tsikut – velike razlomljene kocke leda
hikuliaq – tanak led
quahak – nov, svjež led bez snijega
kanut – svjež snijeg bez imalo leda
pugtaq – snijeg koji pluta
peqalujaq – star led
manelaq/ivuneq – led koji je (jako) izlomljen
maneraq – gladak led
akuvijarjuak – tanak led na morskoj površini
kuhugaq – ledenica, ledena siga
nilak – svjež, tek oformljen led
tugartaq – čvrst zimski led
kaniktshartluk – loš snijeg.

Vidimo dakle da riječi koje sam naveo ne opisuju samo snijeg nego i led, odnosno razne snježne tvorevine. K tome, eskimski jezik polisintetičan je, što znači da kombiniranjem različitih korijena riječi stalno tvore nove lekseme, npr. pridjevu tluk (loš) dodajte imenicu kaniktshaq (snijeg) i dobit ćete kaniktshartluk, loš snijeg (posljednji primjer). A nalijepite li na to još "mokar" ili "ljepljiv", eto vam pak kaniktshaqnevtluk.
Slijedi samo djelić našega blaga, za usporedbu:

snježina – debeo snijeg
cijelac – negažen i netaknut snijeg, po kojem se hoda bez propadanja
čvrstac – čvrst i tvrd snijeg
pršić – sitan i suh snijeg
pršak – sinonim za pršić
prošarica – snijeg koji zaostane kad kopni
oprašak, oprašica, oprha – sve nazivi za sitan snijeg
solika – sitne snježne kuglice
stojser – snijeg koji "stoji"
sušac – suh snijeg
susnježica – snijeg s kišom
snežnak – kajkavski naziv za susnježicu
snježenica – mokar snijeg
slota – susnježica
bljuzgavica – razgažen i vlažan snijeg
blječkavica – dubrovački naziv za bljuzgavicu
ponovac – snijeg koji padne na stari
škvrljinjak – snijeg u veljači
rodinjak – proljetni snijeg
istresine – posljednji snijeg
vjekovnik – vječni snijeg.

Dalo bi se tome dodati još mnogo istoznačnica i bliskoznačnica (npr. prtina, mećava, vijavica) koje i dan-danas postoje u jeziku i govoru, no u ovom sam se zapisu ograničio na rjeđe inačice. Led i inje čak sam preskočio.
Možda bi ih trebalo izvaditi iz formalina i oživiti. Ne samo zato da bismo očuvali vlastitu baštinu. Nego i da nam razni stručnjaci u oholoj težnji za afirmacijom ne bi štošta podvaljivali.

Stitch

- 13:33 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 12.12.2007.

STUDENICA

BLAGOMIRISNI KOŠTUNICA I VOLŠEBNA MENSTRUACIJA

Image and video hosting by TinyPic

Piše mi A.B.I., iz Srbije među šljivama.
"Agonija se nastavlja.
Danas je u tvom iskonskom domu, ups, da ne kažem mestu počivanja, održana ceremonija povodom 800 godina od osnivanja prve srpske bolnice. U tvojoj lepoj kućici, manastiru Studenici.
Koštunica je bio tamo, razumljivo.

Juče su moju prijateljicu M. koja, prinuđena da zaradi dodatno, radi kao dopisnica iz N. za informativni program televizije T., pozvali iz Ministarstva zdravlja da joj saopšte da za tu priliku mora obući suknju!
Začudo, nisu je pitali o njenom menstrualnom ciklusu.
(Inače, ženama je u Srbiji nepisanim zakonom zabranjeno da odlaze u crkvu ako imaju mensturaciju, što svaka "istinski pobožna" žena veoma poštuje.)
Ona je popizdela. BiiiiiiP
Isprva je bila zgranuta, jer za 17 godina bavljenja novinarstvom, ni jednom joj se nije tako nešto dogodilo.

Moj predlog je bio da suknju obuče preko pantalona:)
I da - ako joj bude prebačeno zbog ogrešenja o dress code, izvede performans - prvo polako svlačiti suknju, pa onda pantalone i onda naravno - gaćice sa sve dnevnim uloškom ili bez, baciti direkt u pravcu Koštunjavog, posle čega bi ponosno trebala preći na ponovno navlačenje suknje. Na žalost nije imala menstruaciju, pa da sve to bude još zanimljivije.
Još je nisam videla, tako da ne znam sve sočne detalje.

Ispred ulaza u svaki manastir, kao što ti je verovatno poznato, stoji natpis sa pravilima ponašanja i odevanja, ali nigde ne piše da žene moraju nositi baš suknju da bi mogle ući u manastir.
Pretpostavljam da je direktiva došla iz Koštunjavih ustiju, ili su njegovi bliski saradnici hteli da mu upriliče boravak u manastiru!"

- 22:16 - Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.12.2007.

Globalizacija: naša i njihova

Antun Vujić

Image and video hosting by TinyPic

Stranke se se, pa i socijaldemokratske, bave raznim političkim pa i uže interesnim pitanjima, ali socijaldemokracija se uvijek bavi i bitnim političkim pitanjima - tj. globalnim političkim odnosima. Ti su odnosi danas uvelike određeni globalizacijskim procesima. Zato je potrebno prvenstveno kritički razmotriti svijet globalizacije u kojem živimo, i izvući ono što mi, hrvatski socijaldemokrati, mislimo da je za nas najbitnije. Nama je najbitnija, dakako, uloga socijaldemokracije u tom svijetu koji se mijenja, pitanje opstanka njenih vrijednosti u svijetu koji često nudi nešto drugo - redukciju socijalnih i sužavanje emancipacijskih prava (položaj žena, mladih, starijih, kulturnih identiteta i dr.). Jednom riječju, bitna nam je uloga socijaldemokracije u svijetu koji nudi podređivanje nacionalnih, socijalnih, gospodarskih i kulturnih interesa interpretatorima globalnih interesa.

Socijaldemokracija u globalizaciji

Za razliku od ranijih epoha, današnji je svijet nešto drukčiji: on je postao masovni svijet - ne samo svijet globalnog tržišta, nego i svijet globalnih komunikacija. U epohi dominacije masovne kulture i masovnih medija, klasične društvene suprotnosti, kao i društvene vrijednosti, više se ne reflektiraju neposredno – da tako kažemo kroz susjedstvo - niti se mogu neposredno izraziti, niti riješiti. One se preoblikuju, politički i vrijednosno na takvoj globalnoj razini koja je teško uhvatljiva nekom određenom političkom voljom. Mehanizmi masovne kulturne i medijske (re)produkcije te suprotnosti zapravo “pokrivaju”. Oni su sposobni nametnuti i vlastite vrijednosti, vlastite lidere, vlastite političke opcije. Kakve? Takve kakvi odgovaraju njihovom položaju, a njihov položaj nije neutralan. Npr. veliki dio medija igra u sastavu globalne tehnologije vlasti, oni su zainteresirani a ne neutralni dio globalnih odnosa, pa je na globalnoj razini teško ovladati političkim instrumentima koji bi mogli predstaviti neku kritičku alternativu svijetu globalizacije, ako nam se nešto u njemu ne bi svidjelo. Pojednostavljeno, ni informacije nisu neutralne, one su posredovane interesima njihovih vlasnika. Nema takve efikasne globalne neutralne tehnologije koja bi omogućavala neposredno artikuliranje onih interesa koji nisu globalno poželjni, koja bi, dakle, otvarala prostor za političke putokaze i grupiranja prema nekom drukčijem tipu društvenog razvitka. Socijaldemokracija nije u okruženju neutralnog (poštenog) medijskog prepoznavanja, dok se tradicionalne metode političkog djelovanja na lokalnoj razini povlače pred moćnijim pritiskom globalizatorskih politika. Držim da socijaldemokracija u globalnim odnosima nema nikakve garantirane prijatelje. Ona se mora naučiti boriti i bez njih.

Jedna, dvije ili više socijaldemokracija

Sredinom 20. stoljeća socijaldemokracija je, kao još uvijek jedinstven radnički pokret, držala da može riješiti glavna pitanja ondašnjih socijalnih nevolja i suprotnosti, pa i samog daljnjeg gospodarskog razvitka tako da, kako se onda govorilo, socijalizira (nacionalizira) sredstva rada - eksproprijacijom kapitalista. Vlasništvo se smatralo preprekom težnji prema socijalnoj pravdi, i društvenom razvitku. Naravno, uskoro se od tako radikalne teze moralo odustati, pa tako dolazi i do prve revizije socijaldemokracije. Početkom 20. stoljeća socijaldemokracija se i dijeli na dva velika dijela: na one koji, zapravo, prihvaćaju parlamentarnu borbu i vlasništvo, želeći im dati svoja obilježja, i na one koji drže da te suprotnosti treba rješavati socijalnom revolucijom – komunističkim društvom. Kao što je poznato, ta druga varijanta, pobijedivši na europskom istoku, okončala se koncem prethodnog stoljeća, nakon što nije postigla veće socijalne rezultate od Zapada, a u političkim i ljudskim pravima se kompromitirala. Ipak, nije bila bez utjecaja niti na Zapadu, prvenstveno stoga što mu je predstavljala prijetnju, pa se i tamo kapitalizam uvelike socijalizirao, a i cijeli kasniji proces dekolonizacije omogućen je, vjerojatno, postojanjem jedne takve alternative. Zapadna socijaldemokracija, međutim, nakon što je u Europi najprije izgubila sraz s fašizmom i komunizmom, poslije Drugog svjetskog rata je stvorila socijalnu državu, državu blagostanja. To je ogroman doprinos zapadne socijaldemokracije društvenom razvitku koji je i danas aktualan. Smisao te aktualnosti je upravo u stalnom preispitivanju i unapređivanju države blagostanja, ili barem onoga što se danas, mnogo skromnije, naziva europskim socijalnim modelom. Ta koncepcija i praksa ima svoje pobornike, ali i protivnike. Potonji drže da je ona preskupa! Traže redukciju. Njihova je ideološka perjanica - neoliberalizam. Socijaldemokratske politike tzv. “Trećeg puta”, od 2000. godine naovamo, trebale bi odgovoriti na pitanja kako funkcionirati u socijaldemokraciji unutar izmijenjenog karaktera i strukture rada, novih socijalnih odnosa, relativno visokih dostignutih prava i, istodobno, velikih izazova u okviru svjetskoga tržišta bitno obilježenog masovnim komunikacijama, novim tehnologijama, otvorenim tržištem rada i migracijama koje utječu i na cjelokupnu etničku sliku svijeta... Treći put, kao što je poznato, najprije s Clintonom, pa onda s Blairom, obvezao se sve te nove globalne uvjete prihvatiti, vjerujući pritom da im je moguće dati neko vlastito socijaldemokratsko obilježje s ljudskim likom. To je značilo priznavanje tržišne ekonomije, pa i svih njenih grubih oblika, ali zato ipak veća izdvajanja za zdravstvo, obrazovanje, socijalnu skrb. Politike Trećeg puta nisu se pritom ustezale niti od upotrebe onih državnih poluga koje, barem kada je o Americi i Engleskoj riječ, znatan dio unutrašnjih nevolja mogu prebaciti u tuđe dvorište, nerazvijenima, ali i Europi. U tom smislu, neki smatraju, da ono što se tamo naziva globalizacija, i nije nešto drugo nego američki (ili angloamerički) nacionalni interes. Zato se danas i u europskoj socijaldemokraciji čuju različiti stavovi i o Trećem putu, i o onome kako politički odgovoriti na izazove globalizacije.

Globalizacija kao demokracija

Mi smo, međutim, u Hrvatskoj (i u sličnim tranzicijskim zemljama za razliku od zapadnih) u jednoj posve drukčijoj poziciji - gospodarski i politički. Kod nas se isti proces globalizacije odvija u vrlo posebnom obliku: bez zaštite gospodarskih moći i političkih tradicija kakve ima Europa te, još gore, u mentalitetu ukidanja svih oblika socijalnih aspiracija i socijalne solidarnosti kao nekih relikata komunističke prošlosti. Živjeli smo u jednoj relativno razvijenoj zemlji, s poprilično naprednim socijalnim pravima, dijelovima gospodarstva, znanosti, obrazovanja itd. Ono što je nedostajalo bila je - demokracija. U svojim očekivanjima demokracije, mnogi su demokraciju poistovjetili s globalizacijom. Nama su se tako globalizacijski zahtjevi najprije predstavili kao demokratski zahtjevi: tko bi mogao biti protiv toga? Demokracija, međutim, nije bila samo cilj, nego i sredstvo, sredstvo novih socijalnih odnosa koji su morali zadovoljiti pojavu novih socijalnih aspiranata, novih vlasnika društvenih dobara i političkog predstavništva takvih vlasnika. Tako je demokracija vrlo brzo dobila antisolidarističke oblike. I zapravo sadržaj naše demokracije, ako ga gledamo socijalno, jest uvelike antisolidaristički. U samoj političkoj retorici, on je vrlo često označen gotovo povikom na svaki socijalni prosvjed, kao na nešto nazadno, “komunjarsko”, nešto čega svakako ne bi smjelo niti biti. Ranih devedesetih govorilo se čak i o tome da niti sindikati nisu potrebni jer ćemo u ovome demokratskom svijetu svi automatski postati kapitalisti. I glasnogovornicima takvih “ideja”, naravno, ubrzo je postalo jasno da se umjesto toga dogodilo nešto drugo. Dogodio se, putem privatizacije, jedan novi, stvarni socijalni odnos. Za razliku od razvitka kapitalizma u razvijenoj Europi, pa donekle i u Latinskoj Americi, gdje je on išao organskim tokovima, razvijajući istodobno i socijalne institucije, ovdje je kapitalizam išao protiv socijalnih institucija koje su već postojale. Revizije socijaldemokracije na Zapadu istodobno su i njeni uspjesi u premošćivanju jaza između asocijalnog, posve ekonomski shvaćenog razvitka i njegove socijalne opreme. Mogli bismo slobodno reći da je liberalizam na Zapadu gotovo fusnota socijaldemokracije, ili barem da su oni u bliskom suodnosu ekvilibrija. Kada socijaldemokracija ostvari određena socijalna i druga prava, neoliberalizam ukazuje na nove potrebe elita. Te su potrebe, obično asocijalne, ali donekle razvojne. Tada se socijaldemokracija počinje mijenjati prebacujući se sa starih na te nove probleme, nastojeći izbjeći novo predloženu asocijalnost. Tako ta priča traje od 19. stoljeća. Zato ono što neki smatraju uzmakom socijaldemokracije pred neoliberalizmom, s više prava može se smatrati ostvarivanjem socijaldemokratskih ciljeva unutar neke epohe i prelaženje na nove izazove nove epohe. Cijelo to vrijeme radnici, seljaci, umirovljenici, manjine, jednom rječju radno i socijalno zavisno stanovništvo, ostaju ovisnici o uspjesima socijaldemokracije, jer ona i jest njihova. Liberalizam se na Zapadu, mogli bi smo reći, politički aktivno javlja kad socijaldemokracija ispuni njegov prazni socijalni sadržaj. Tada (neo)liberalizam postavlja nove izazove tržištu jačajući dinamiku političkih odnosa u korist tržišta, ali to ne može izvesti socijalno neodgovorno jer su institucije zaštite socijalne odgovornosti isuviše jake. Kod nas dinamika tog odnosa bila je posve drukčija. Nova klasa kompradorskog tipa nastala je na odnosima koji u političkoj sferi nisu zaštićivali društveno vlasništvo, ali ga nisu ni izlagali ravnopravnom tržišnom natjecanju, niti ga na pravedan način pretvarali u pojedinačna vlasnička prava. Stoga ta nova, kompradorska klasa nije bitno usmjerena poduzetništvu i nije izvjesno hoće li to postati, a kolonizirala je gotovo ukupno gospodarstvo i veći dio politike, uglavnom antisocijalno i primitivistički. Ispred svega stoji sama koruptivnost izvornog čina socijalne preobrazbe (privatizacije). Zato borba protiv korupcije počinje ličiti na klasnu borbu našeg vremena, ona je politička i bitno socijaldemokratska.

Hrvatski kapitalizam

U Hrvatskoj (i drugim tranzicijskim zemljama) upravo najprimitivniji oblici nerazvijenog kapitalizma predstavljali su se kao demokracija. Zato se i pogrešno govorilo kako mi sada imamo neku “prvobitnu akumulaciju kapitala”, koju su razvijene kapitalističke zemlje imale prije. To je obična glupost. Tu „prvobitnu akumulaciju” već je prije, i to obilato, obavila socijalistička država, stvorivši golema sredstva rada, pa i vlasništva (ali ne privatnog) . Umjesto prvobitne akumulacije, ono što smo mi imali, bila je prvobitna redistribucija akumuliranog kapitala - umjesto stvaranje kapitala, njegovo posvajanje - uglavnom krađa. To je to izobličenje posebnog tipa kapitalizma - postkomunističkog kapitalizma, sa svojom vlastitom inačicom političkih odnosa koja je zakonima omogućavala takvo prebacivanje vlasništva i imovine od društvenog na privatno, da to nije pljačka samo zato što je pljačka ozakonjena. Taj postkomunistički kapitalizam (koji nije niti europski, niti demokratski) bilo bi dobro da pokušavamo ocjenjivati iz njega samoga. Model političkog odnosa prema kapitalu i vlasništvu koji su stvarani radom i zalaganjem, ne može biti isti kao model odnosa prema kapitalu i vlasništvu koji su nastali pukim zaposjedanjem i mešetarenjem. Uza sve sličnosti, ipak imamo i takvih postkomunističkih društava koja su bolje čuvala svoja dobra instrumentima radničke participacije: u Sloveniji, primjerice, radnička participacija nije bila ukinuta. Ona je tamo, barem u određenoj mjeri, predstavljala instrument za očuvanje poduzeća u privatizaciji. Hrvatska poduzeća nisu imala takav mogući instrument zaštite: ovdje se tvrdilo da je društveno vlasništvo izmišljotina, ono može biti samo privatno ili državno. Tako se društveno vlasništvo pretvorilo u državno vlasništvo, a onda se državno vlasništvo podijelilo u privatno, zaobilazeći u potpunosti prava onih koji su to vlasništvo stvarali. Tako se upravo u ratu izvlastilo radnike u Hrvatskoj od onoga što su mogli očekivati da im pripada kao njihovo. Hrvatska socijaldemokracija i tada je predlagala modele koji su uvažavali visoku postignutu razinu radničkih prava putem radničkog dioničarstva i sudjelovanja u upravljanju, ali oni, kao što je poznato, nisu prolazili. (U tom kontekstu aktualno vladajuće pozivanje na ESOP - Employment Stock Ownership Plan - ma kako dobrodošlo, toliko je zakašnjelo, da bi se već moglo smatrati “ezopovskim”.) Globalizacija, Europa i mi Europa se postkomunističkom kapitalizmu javlja kao neka jedinstvena sila, dapače idilična slika. Budući da smo pobrkali kapitalizam i demokraciju, mislimo otprilike: što budemo prema sebi socijalno štetniji, bit ćemo kapitalističkoj Europi prihvatljiviji. Jednako tako držimo da su sve preporuke koje nam iz europskih i drugih tijela stižu, sveto slovo koje nemamo pravo mijenjati niti prilagođavati nacionalnom interesu. Vjerujem da je moguće izvesti i malo drukčiju političku platformu, na političkoj metodologiji koja će nas i dalje držati na europskom kursu, ali na samosvjesniji i politički aktivniji način. U prvom redu treba shvatiti da sama Europa nije nešto jedno i jedinstveno: ona se u sebi razlikuje, možda ne toliko drastično ali barem, u principu, koliko se razlikujemo i mi. Niti je jedna globalizacija niti je jedna Europa. Ako možemo govoriti o socijalnim odnosima u Hrvatskoj kao odnosima između rada i stvaralaštva na jednoj strani, a mešetarenja i upravljanja na drugoj, onda isti vokabular u određenoj mjeri možemo primijeniti i u europskim razmjerima. U razvijenim europskim zemljama također postoje različiti socijalni pristupi, dovoljno je spomenuti samo raspravu o (ne)mogućem (jedinstvenom) socijalnom modelu i pratećim polemikama u Uniji, itd. Glasovanje o Europskom ustavu također pokazuje da europska raspoloženja nisu uvijek takva da delegitimiraju vlastite i legitimiraju zajedničke institucije, ako bi to dovelo u pitanje ono što pojedine zemlje i političke grupe putem nacionalnih ekonomija još uvijek zaštićuju. Sudbina tranzicijskih zemalja unutar toga je nešto posebno. One su dvaput podložne negativnim aspektima globalizacije. Jedanput kao i sve druge razvijene europske zemlje koje su kritične prema nekim aspektima globalizacije, a drugi put tako što su i te razvijene europske zemlje, na neki način, “globalizatori” tranzicijskih zemalja. Ovdje ponavljamo staru tezu s posve aktualnim prizvukom: socijaldemokracija jest za tržišno gospodarstvo, ali socijaldemokracija nije za tržišno društvo. Društvo je nešto što ne bi trebalo biti tržišno, ono mora biti zaštićeno. Čovjek je proizvođač roba, ali sam čovjek nije roba. To je prilično velika razlika, i u tu razliku uglavnom se smješta odnos između socijaldemokracije na jednoj strani, te neoliberalizma i neokonzervativizma na drugoj. (Kod nas je još i dodatni problem to što kod hrvatskog neoliberalizma i neokonzervativizma treba izbaciti ono - neo.) I čovjek i društvo imaju pravo na zaštitu svojih vrijednosti i svoga dostojanstva. Ono isto što je oblik socijalne borbe u Hrvatskoj, podjednako je oblik socijalnog konflikta i u Europi. Oni koji u Hrvatskoj zagovaraju stranu rada, stvaralaštva, radno zavisnog stanovništva, u savezu su s onima koji to isto čine u Europi. Oni koji to isto čine u Europi ne dolaze u Hrvatsku pokupovati ostatke hotela, obale, tvornica, uspješnih ili neuspješnih korporacija. S tim interesom dolaze oni drugi. Ti su drugi saveznici onima ovdje, kojima smo mi ovdje protivnici. Mediji su sastavni dio tehnologije vlasti. Politika koja konfigurira kritiku ovakvog tipa socijalnih odnosa mora proći medijske filtre koji nipošto nisu neutralni. Ti filtri, kad su mediji u pitanju, filtriraju politiku prema interesu zainteresirane stranke u procesu. Zato smo mi za slobodu medija, kao slobodu od pritisaka njihovih vlasničkih i drugih struktura i interesa. Zato smo mi za punu slobodu medija, a oni drugi za punu slobodu medijskih koncerna. Dakle, naša socijaldemokratska Europa nije njihova neoliberalna Europa, prema tome niti naša globalizacija nije njihova globalizacija. Naša je globalizacija - gobalna afirmacija ljudskih i socijalnih prava, kulturnih, nacionalnih, manjinskih identiteta... , njihova je globalizacija, globalna negacija tih prava. Ova programatska slika aktivne socijademokratske pozicije - kako da ostanemo proeuropski orijentirani i unutar globalizacije, tražeći u Europi saveznike za naš odnos prema globalizaciji, kao i za naš odnos prema Hrvatskoj - skicirana je prema vrijednostima rada, zaštite prava, socijalnih i drugih: manjina, žena, mladih, starijih, potrebitih, svih onih skupina čiju perspektivu u svojim najgrubljim vidovima, globalizacija dovodi u pitanje. Mi vjerujemo da Hrvatska može konfigurirati vlastitu aktivnu politiku spram europske integracije i nasuprot tome vidimo da politika aktualne vlasti elementarne nacionalne interese stavlja na bubanj. Ono što za nas nema cijene, za njih je to potrošna roba.
Te dvije različite političke platforme na budućim će izborima igrat će veliku ulogu, a mi ih moramo naglašeno predstaviti kao različite - i u Europi i u Hrvatskoj. Iznimno je važno da što većem broju hrvatskih građana bude predstavljena ta dilema i obujam različitosti glavnih hrvatskih političkih aktera spram globalizacijskog procesa i Europe, a jednako tako to moraju znati i naši europski prijatelji. Postoje i dvije Hrvatske i dvije Europe. Jedna pripada gavanima i mešetarima, i njihovim i našim, a druga onima koji rade, i našim i njihovim. Naša Europa ne želi popljačkati našu Hrvatsku, a njihova to čini. To je i razlika između socijaldemokrata na jednoj, i onih drugih, na drugoj strani.

- 16:03 - Komentari (11) - Isprintaj - #

subota, 08.12.2007.

LUKIN MARATON NADE

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Ozdraviti i živjeti normalnim životom četrnaestogodinjaka za Luku je najveća i jedina želja. Želja koju mu svi mi možemo pokušati ostvariti - pomoći mu u liječenju i nabavi lijeka koji mu je nužno potreban.
Ukoliko ste u mogućnosti financijski pomoći Luki, najljepše Vas molim da to učinite na žiro-račun njegove majke Melite Čehulić pri ERSTE STEIERMAERKISCHE BANK

Broj: 2402006 - 1031262160 - 3101496733

ili se možete obratiti direktno Lukinoj mami Meliti na broj mobitela:

098/783-649.

Image and video hosting by TinyPic

M.A. Bulatov

PO ŠTUKINU NAREĐENJU

Živjela u selu braća: dva pametna brata, a treći Jemelja - budalaš.
Spremila se jednom dva starija brata u daleki grad, na sajam, pa vele Jemelji:
- Čuj, Jemelja, ne ljenčari, na toploj peći ne lješkari, naše žene lijepo slušaj. A mi ćemo ti darove donijeti : nove čizme, haljetak i k tome kapu crvenu.
- Dobro - odgovara Jemelja - bit ću poslušan.
Tu se braća sa svima pozdraviše i odoše.
Malo zatim snahe rekoše :
- Skokni Jemeljice, do rječice, donesi nam vodice, prazne su nam vedrice.
A Jemelja s peći odgovara:
- Nije me volja!
- Kako te nije volja ? A tko je obećao da će nam biti od pomoći ?
- Pa dobro!
Spuzne Jemelja s peći, obuje se, nabaci zobunac, natakne za pâs sjekiru, uzme vedra i obramnicu pa ode.
Spustio se s uzvišice do rijeke pa poče oko otvora led siječi. Kad gle - ispliva velika štuka. A Jemelja ne budi lijen, zgrabi štuku za rep i izvuče je iz vode.
Progovara štuka ljudskim glasom:
- Zašto si me, budalo, uhvatio?
- Kako - zašto ? Odnijet ću te snahama : juhu će mi skuhati, mene će nahraniti.
Stade štuka Jemelju moliti :
- Poštedi me, Jemeljice, pusti mene u rječicu. Mogu te obogatiti.
- Neću - odgovara Jemelja - mogu i bez tvog bogatstva.
- Onda ću učiniti to da se sve na tvoju riječ ispunjava. Samo reci : " Po štukinu naređenji i mome htijenju."
- E, to je već bolje! - reće Jemelja.
Baci on štuku u prosjekotinu na ledu pa prozbori:
- Po štukinu naređenju, po mome htijenju, zahvatite vedra vodu i pođite kući sama!
Tek što on to reče - zahvatiše vedra vodu i pođoše sama uzbrdo. Gegaju kao patke.A Jemelja za njima ide, smijucka se.
Vidješe to susjedi - nađoše se u čudu, sjatiše se iz dvorišta i iz kuća.
- Ma gledajte - zagrajaše - gledajte što Jemelja izvodi!
Njemu vedra sama idu, ne spotiču se, vodu ne prolijevaju!
Vidješe snahe Jemelju - stadoše se došaptavati:
- Što bi on bio budalaš? Vidi ga kako je prepreden: natjerao vedra da idu sama!
Stigoše vedra pred kuću, popeše se po stubama na trijem - ni kapi vode ne proliše, na klupice se smjestiše.
A Jemelja se svukao, izuo, na peć uzverao, pa kaže :
- Hej, snahe! Peć se ohladila, ne grije!
- A kako da grije kad nije naložena. Pođi u šumu, nasijeci drva, pa ćemo peć naložiti.
- Nije me volja!
- Je li, opet te nije volja ? Tad ni darova biti neće i sjedit ćeš na hladnoj peći!
Nema druge. Siđe Jemelja s peći, obuče se i izađe na dvorište. Stade se u šumu drva spremati. Izvukao saonice, baci u njih sjekiru, pilu, dugo uže pa i sam u njih sjede.
- Hej, snahe - vikne - otvarajte širom vrata: odoh ja u šumu!
- Što ti je - rekoše snahe. -Jesi li pri pameti ? Konja nisi upregnuo, a već bi se u šumu vozio. Daj da ti pomognemo upregnuti konja!
A Jemelja odgovara :
- Čemu konja zamarati ? Meni ga je žao! I bez konja ću se provozati! Otvorite vrata!
Snahe se začudiše, ali vrata otvoriše. Tad Jemelja šapnu :
- Po štukinu naređenju, po mome htijenju, pojurite saonice same do šumice!
Saonice pojuriše kao da ih je tko bičem ošinuo - samo snijeg škripi pod salincima!
Jure saonice kroz sela, kroz zaselke, rudo na sve strane lamata - zaboravio ga Jemelja privezati.
A selo je u to doba svetkovalo, bilo je prepuno naroda. Trči narod za saonicama i straga i sa strane, gura se pred njih. Kakvo je to čudo neviđeno, kako to saonice bez konja jure ? Rudo ljude razgrće. Mnoge je porušilo, u smetove pobacalo. Svjetina se razgnjevila, nagnala za Jemeljom : htjedoše ga ščepati i nazad potjerati, ali ga ne sustigoše.
Dojuriše saonice kroz šumu i stadoše. Izašao Jemelja iz saonica, osvrnuo se oko sebe pa izusti :
- Po štukinu naređenju, po mome htijenju, ti, pilo, drva pili ali biraj ona suša, ti sjekiro, drva cijepaj, a vi, drva, sama se pod sjekiru podmećite i sama na saonice slažite i užetom se vežite!
Tako se sve od riječi do riječi zbivalo. Pila pili drva i obara, sjekira ih cijepa, a drva sama trče k saonicama i sama se slažu.
Poslagaše se, čvrsto - čvrsto užetom se svezaše : vrijeme je da se kući kreće!
Privezao Jemelja rudo da ljude putem ne obara, opružio se na vozu pa poviče :
- Po štukinom naređenju, po mome htijenju, pojurite saonice doma same.

Saonice pojuriše, samo snijeg pršti.
A u selu narod već čeka Jemelju - tko s vilama, a tko sa žaračima, tko s motikama i batinama, tko s konopima. Kane ga uhvatiti i kazniti : što li ih je poplašio, na tle poobarao u šumu kad je polazio!
- Drži ga! Lovi ga! Hvataj ga!
Ma gdje ćeš njega uhvatiti, gdje ćeš njega zadržati ? Saonice jure, snijeg trag zameće.

Stigoše saonice prd svoja dvorišna vrata pa se zaustaviše.Cjepanice s njih iskočiše i potrčaše: jedne u dvorište da se slože u hrpu, druge preko trijema u kuću pa ravno u peć. I skaču li, skaču cjepanica preko cjepanice. A sjekira i pila same pod klupu legoše, pa se protegoše.

Snahe se poplašile - ne znaju u strahu što bi mislile, što bi činile. Kamo im se djeti, kamo im se skriti - pa jedna pod stol, druga pod krevet.
- Tužit ćemo te braći! - viču.
A Jemelja im se ruga :
- Baš ste mi neke strašljivice! Izlazite brzo pa me kašom nahranite : do kosti sam u šumi prozebao!

I dok se Jemelja kaše naužio, na peći opružio, dotrčao narod k Caru pa mu se žali : živi u tom selu Jemelja - budalaš, bez konja se na saonicama vozi - snijeg se praši , a Jemelja čeljad plaši, u smetove ruši.
Prohtjelo se Caru vidjeti kakav je taj Jemelja. Posla Car svog velmožu da mu dovede Jemelju nek se pred Carem opravda.
Stigao Carev velmoža u selo, ali ne sam, već sa slugama. Našao on Jemeljinu kuću. Ušao unutra, pa udri prijetiti i vikati :
- Gdje je tu Jemelja - budalaš ? Ovamo s njim!

Snahe se u strahu za peć zavukoše, boje se nos pomoliti, riječ jednu izustiti. Samo se Jemelja nije uplašio.
- Tu sam - reče - na peći sjedim, u tebe gledim. Što hoćeš ?
- Obuci se, budalo! Obuj se, budalo! Vodim te, budalo, pred samog Cara!
- Ma nije me volja.
- A tako ! Ti mi još odgovaraš!
Pritrčao Carev velmoža Jemelji, odalami ga preko uha.
- Držite se - viče - vežite ga !
Ne dopada se Jemelji pa prošapta :
- Po štukinom naređenju, po mome htijenju, daj, batino, počasti nezvanog gosta medom i šećerom! A ti, metlo, pometi ga!
Podiže se batina, iskoči metla, pa udari - ogari po Carevom velmoži.
Tu grdnje prestadoše - on jauče, pocupkuje, ugiba se, milost moli.
Strugnuo Carev velmoža sa svojim slugama iz kuće - potprašio pete. A batina i metla ne zaostaju : milosti im ne daju, kosti im pretresaju, leđa naravnavaju. Sve do carskoga dvora ih ispratiše.
Dopuzao velmoža k Caru četvoronoške pa reče :
- Tako i tako! Na snagu ga ne možeš dobiti, valjat će lukavstvom...
Posla Car po Jemelju drugog glasnika : manje znatnog, znatnije pametnijeg. Ponio glasnik medenjaka, oraha, slatkiša, zaputio se k Jemelji.
Stigao u selo, pronašao Jemeljine snahe pa ih ispituje :
- Što se vašem Jemelji sviđa, a što mu se ne sviđa ?
Snahe odgovaraju :
- Ne sviđa mu se kad se s njim grubo govori, sviđa mu se kada mu se lijepo zbori.
Ušao Carev glasnik u kuću, pristupio peći, duboko se poklonio pa reče :
- Dobro vam zdravlje, Jemeljane Ivanoviču! Izvolite medenjaka, oraščića i slatkiša pa pođite sa mnom k Caru. Volio bi vas Car vidjeti !
- Ne da mi se s peći silaziti! - odgovara Jemelja.
- Hajdemo Jemeljane Ivanoviću! Ako ne budete pošli, život će mi naš Car oduzeti, glavu će mi zbog vas odrubiti!
Sažali se Jemelja na Careva glasnika.
- Nek bude na tvoju - kaže - idem. Samo ti idi naprijed, put mi krči, a ja ću te slijediti.
Carev glasnik šapće snahama :
- Neće li budalaš prevariti ?
- Prevariti neće - odvraćaju snahe - naš Jemelja nije takav : što reče, to i učini!
Ode Carev glasnik. A Jemelja se proteže na peći pa govori :
- Neće mi se s tople peći silaziti! Vani je vijavica i ciča zima...
Zobunac mi je rupa do rupe, zakrpa na zakrpi...Poteci, peći, po štukinu naređenju, po mome htijenju, vodi me Caru!
Tako se peć promeškolji, zagunđa, iskobelja iz doma i krenu.
Krenu preko polja i dolova, preko sela i zaselaka. Dostignu i prestignu Careva glasnika.
Ide peć, s puta ne skreće, iz dimnjaka suklja dim: a Jemelja uz dimnjak sjedi, pjesme pjeva. Stiže peć u prijestolnicu, pred Carev dvor. Sav se dvor uskomešao : ljudi prstima upiru, galame, psi laju, konji ržu, pijetlovi kukuriču...
Potrčaše sluge k Caru:
- Požuri, svijetli Care! Jemelja - budalaš na peći se dovezao!
Izašao Car sa svojom kćeri, s kneževima i velmožama. Stade ispitivati Jemelju :
- S kojim se to pravom na saonicama bez konja voziš ? S kojim to pravom podanike moje plašiš, u smetove rušiš?
Jemelja mu odgovara:
- Ma što sam ja kriv ? Nisu se s puta sklanjali, pred saonicama su mi stajali. Da si tamo stao , i ti bi bio pao!
Razljuti se Car, zapovijedi da Jemelju skinu s peći, istuku ga korbačem i bace u tamnicu. Vidi Jemelja - nema šale pa kriomice šapnu :
- Po štukinom naređenju, po mome htijenju, idi, peći, natrag kući. A ti, careva kćeri, preko ušiju se zaljubi u mene i plači da hoćeš za me poći!
Okrenu se peć i natrag pođe. Car povikne : " Držite ga, s peći ga skinite, konopima vežite!" - ali gdje ćeš : bez pozdrava Jemelja došao, bez pozdrava i pošao.
Stiže peć, stade u kut, pa kao da je cijelog svog vijeka tamo stajala, kao da nikamo nije izlazila.
A u Carevu dvoru - cika i vika. Caru kćerca ne da mira, u srce ga bolno dira :
- Što ste Jemelji prijetili ? Što ste Jemelju strašili ? Za njim plaču oči moje. Samo za nj hoću poći!
Car je vikao, i šakam se grozio, i nogama je lupao - ništa ne pomaže : carevna i dan i noć plače, ne sklapa oči, ne jede, ne pije - sva se usukala. Nema druge, zapovijedi Car da mu dovedu Jemelju.
- Samo - veli - ne na peći. S peći ga ni vrag ne bi skinuo.
Dovezite ga na saonicama. Onda ćemo ga se otarasiti!
Pohitao u selo lukavi carev glasnik, obrlatio Jemelju prepredenim riječima, uspavao travama, svezao ga čvrsto- čvrsto konopcem, uvalio u saonice pa nagna konje u pomaman trk.

Dovezao se Jemelja Caru, A Car već pripremio veliko bure.
Uhvatiše sluge Jemelju, strpaše u bure. A carevna to vidi pa istrča, uhvati se za bure objema rukama - ne možeš je od njeg otrgnuti.
- Kamo Jemelja - tamo i ja ! - viče ona.
U bijesu Car izgubi razum - zapovijeda da i carevnu strpaju u bure :
- Kad joj je budala tako draga, nek nestane s njom bez trag!
Kako Car reče, tako uradiše. Nabiše na bure čvrste obruče gvozdene, bure zasmoliše i u more baciše. Zaplovilo bure po valovima...
Odvezala carevna Jemelju, stade ga buditi :
- Nemoj spavati Jemeljice! Probudi se! U buretu čučimo, u sinje nas more baciše. Bez pila, bez jela umrijet ćemo od gladi!
Jemelja progovara :
- Spava mi se.
- I meni se spava, no nije mi sad do sna! Izbaci bure na obalu.
Pametan si, ti sve možeš!
- Hajd neka bude na tvoju - zbori Jemelja. - Po štukinom naređenju, po mome htijenju, skotrljaj se, bure, u polja zelena, na pijesak zlaćani i raspadni se!
Ni izreći nije stogao, bure se skotrlja na otok i raspadne. Izađoše oni u polja zelena, na pijesak zlaćni.
Carevna pogleda uokolo pa govori :
- Jemeljice, a kako ćemo živjeti. Vidi, tu nema ni sela, ni grada. Bar da nam je kakva kolibica...
- Imat ćemo i ne kolibicu - odgovara Jemelja - E, pa po štukinom neređenji i mome htijenju, neka se stvari dvorac, još ljepši od Carevoga!
Tek što reče, dvorac je tu. Kao da je iz zemlje iznikao. Stoji na sedam stupova, neopisive ljepote : krovovi od čistog srebra, kupole od žežena zlata, trijemovi se na sve strane razilaze - ukrštavaju.
A oko dvorca i vrtovi, i jezerca, i još zgrade svakojake.U vrtovima slavuji poju, po jezercima labudovi bijeli plove.
Uđoše oni u dvorac, a odaje su još divnije: s tavanica jarko sunce sjaji ; sunce zađe, a mjesec izađe, srebrn mjesec i sićane zvijezde...
Stadoše oni živjeti na otoku, u dvorcu - sve imaju, a jedno nemaju : svud okolo ni žive duše.
- Bar da nam je vidjeti koga od rodbine - moli carevna.
- Dobro! - kaže Jemelja. - Po štukinu naređenju, po mojemu htijenju, neka more most željezni premosti! A po moru nek u goste braća dođu sa ženama!
Tek što reče, gle - more most premostio, ograda mu od žežena zlata, a stupvi od dragoga kamenja - i blješti li, blješti! A po mostu taljige stižu, u taljigama braća sjede sa ženama. U novim su košuljama i u novim rubačama - cvatu kao ruže! Stadoše Jemelju grliti i ljubiti.
- Spadosmo - rekoše - s nogu, tražeći te, budaletinu. šumu i močvaru prevrnusmo. A eno ga, gdje si!
Tad začuju - pucaju topovi. Pristala lađa uz obalu, a na lađi Car sa cijelom svitom. Pita Jemelja :
- Kamo li se, putnici, zaputiste ?
- Tko zna koji dan već plovimo morem, tražimo bure.
- A što će vam bure ?
- Kako to - što će nam ? - odgovara Car. - U njemu je moja kćer i Jemelja budalaš. Pamet mi se pomutila, htio sam ih pogubiti...
Jemelja reče :
- Čuješ, bolje me pogledaj : nisam li to ja na peći k tebi bio dolazio ?
Car pogleda - smrtno li se prestrašio. Baci se pred Jemelju :
- Oprosti mi Jemeljice, poštedi mi glavu...
- Dobro- reče Jemelja - neka ti bude, ovaj put ti opraštam!
Tada izađe careva kćer.
- Izvolite - kaže - k nama u dvorac!
Posjedoše za hrastove stolove, za kićene stolnjake, u radosti i veselju dugo tu blagovahu i pjesme pjevahu.

I ja sam tamo bio,
med i vino pio,
s brkova je teklo,
u usta nem doteklo!


preveo : Radomir Venturin
prepisala: Catma

- 19:18 - Komentari (7) - Isprintaj - #

Luce za Vaseljenu

Image and video hosting by TinyPic

Odricanje - Dan prvi

Na radni sam se stol nalaktila
Kao da radim na porti tekstilne tvornice Čak nisam ni rasprostrla papire pred sobom Jebe mi se za image mog radnog tima (Ide hladna zima)

Lijeva mi se ruka zalijepila za lijevi obraz U kadru mi fali pola nosa Odričem se (od danas) i bonusa i ponosa Srednji prst dižem ispred srednjeg lica (Ide zima, vesele se dječica)

Drkam po tipkovnici samo desnom rukom
Da nađem jedno slovo treba mi dvadeset sekundi Kad želim klikati po mišu - nemam čime Strelicama i enterom, noktima i zubima Kidam usnice do krvi A tek sam u prvoj rundi Tek dan je prvi

Ne događa se ništa posebno snažno
Temperatura je iz solidarnosti noćas nisko pala Ali to nije dovoljno dobro Za moje odricanje Još uvijek nije propao svijet U zemlju su propali samo miševi i crvi Sve ostalo životom vrvi

Kao da nije, pička vam materina svima, dan prvi (Mali zeko bundu ima)

Image and video hosting by TinyPic

Loituma aka Leekspin



- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Šljive u Karlobagu, logo Evrosonga 2008. u Beogradu

Ovaj pobednički logo Eurosonga izgleda upravo onako kako bi ga Koštunica nacrtao, crtač je samo crpio iz kolektivnog nesvesnog - simboli koji će budućim generacijama biti arhetipovi.
A.B.I.

SRBIJA MEĐU ŠLJIVAMA

oj, Srbijo među bunama, među šljivama,
oj, Srbijo među ljudima
na njivama,
oj, Srbijo među pesmama u grudima,
oj, Srbijo,
buno među narodima.


Oskar Davičo

Image and video hosting by TinyPic

"Kroz cijelu srpsku povijest pokušavaju nas uništiti, pokušavaju nas staviti pod jednu šljivu, ali zahvaljujući Vojislavu Šešelju i ideologiji srpskog nacionalizma, ja sam siguran da će kad-tad ta šljiva biti na granicama Karlovac-Karlobag-Ogulin-Virovitica. Živjela Velika Srbija! Živio Vojislav Šešelj." - poručio je Dragan Todorović, predsjednik Izvršnog odbora SRS-a.

Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog demokratskog foruma, kazao je da poslije iskustva iz posljednjeg rata, san Radikala o šljivama u Karlobagu predstavlja "najcrnju stranu srpske politike 20. stoljeća."

Image and video hosting by TinyPic

- Groznih li ptičurina!, reče A.B.I., komentirajući dvoglavog srpskog heraldičkog orla pod ocilima državnoga grba. Evo grafičkog idejnog rešenja za predstojeći Eurosong u Beogradu, čiji je autor dobio 10.000 evra. Šta logo promoviše? Jednu šljivu, jednu Guča - trubu, lascivne usne i noticu koja kao da leprša.
- Plurabelle, ti se šališ? Čekaj, čekaj, ovo nije moguće...to je zaista idejno rješenje logoa Eurosonga?, čudio sam se ja.
- Jeste, Nemanja, živ mi ti. Ne bih se zezala posle ovakvog posta. Ovaj pobednički logo Eurosonga izgleda upravo onako kako bi ga Koštunica nacrtao, crtač je samo crpio iz kolektivnog nesvesnog - simboli koji će budućim generacijama biti arhetipovi. Koštunica je, recimo, pre nekoliko godina hteo da spreči održavanje koncerta Residentsa na Kolarcu, jer ne ide da na Krstovdan tamo vilene satanisti. Naime, čuo je da Residents promovišu album pod nazivom 'Demons dance alone', pa mu se to nikako nije uklapalo u krstovdanske ceremonije. Pa još na Kolarcu! Isti taj, ovog puta u sprezi sa Tijanićem - danas još uvek vlada, i vladaće godinama, čak i ako uzme drugačije obličje... Evo, uveri se sam:"Svako će u ovom logotipu videti ono što želi, pitanje je šta će videti ljudi izvan Srbije."
Pluhurabelle 07.12.2007. 22:49



SRBIJA MEĐU ŠLJIVAMA

Oskar Davičo

Ja znam sva tvoja lica, svako šta hoće, šta nosi,
gledao sam sve tvoje oči, razumem sta kažu, šta kriju.
Ja mislim tvoju misao za čelom ti u kosi,
ja znam tvoja usta šta ljube, šta piju.
Ej, piju od tuge, od znoja, od muke,
od noći, od sijerka koji se teško melje.
Ja sam u mlinu, sred buke
žrvnja, čuo sve tvoje želje
i brige tvoje, oj, Srbijo među pesmama među šljivama
oj, Srbijo među ljudima
na njivama,
oj, Srbijo među pesmama, među stadima,
oj, Srbijo, pesmo među narodima.
Pesmo tužna, meka si milošta
što plače kao krv grožđa, kao suza mosta,
kao onaj poljubac, onaj miris perja što utka
u gugutanje svoje gugutka.
Oj, milošto meka, klik si divlje plovke
nad jarom iz koje stasa
crveni ugalj sunca
u zrnu svakog klasa,
ali bosa pesmo gluve žalopojke,
kad prestaju pesme, kad počinju psovke?
Gladna ruke, slepe jadikovke,
kad će hajduk bune iz tebe da grune?
Psovke i psovke, ej, u čije zdravlje
zalud je oranje, zalud je letina?
Kletve i kletve, za čije je truplo kravlje
nabrekla Mačva od žita, oteklo Pomoravlje,
bure u bune, za čije se zube lavlje
dimi od mleka ovca i dimi planina,
kad Mačva nije sita, kad Mačva nije sita?
Kroz mukle lance dana, koža suvonjavih.
Svu su je proderali duboki rovovi bora.
Od rovovskog rata od zemlje poplavi
i skori se lice preko gladi - kora;
to lice što nije lice, ti dani što nisu dani,
ti dani ranjenih lica, ta lica kao tabani;
trnje im ne može ništa i ništa - udari…
A svako od tuge za dan
kao vek čitav ostari

I zbrčka se, oj, Srbijo među bunama, među šljivama,
oj, Srbijo među ljudima
na njivama,
oj, Srbijo među pesmama, među brdima,
oj, Srbijo,
pesmo među narodima.
Tužna pesmo, majko stara,
brat nam je u taljigama dovukao iz grada
kamenu ploču, kamenog dinara,
za med našeg znoja, vino našeg rada.
A đikaju deca u lazigaćama, pod kosom,
u blatu, među svinjama, među patkama,
hraniš ih, Srbijo, druže, više prosom, više postom,
više bajkama, uspavankama, više gatkama,
i pokrivaš ih mrakom što tako teško pada
da gnev po cele noći do oblaka pali
bunom iz koliba, polja, vinograda,
pevajući srcem što sebe ne žali
niz sedmu rupu na krajnjoj svirali,
oj, Srbijo među bunama, među šljivama,
oj, Srbijo među ljudima
na njivama,
oj, Srbijo među pesmama u grudima,
oj, Srbijo,
buno među narodima.

Image and video hosting by TinyPic

Goxxy o logou Evrosonga 2008:

"Vidim da se digla velika dževa oko logotipa za Eurosong 2008. I to sasvim sa razlogom. Sve što su su na sajtu RTS-a za Eurosong rekli je jedna ogroman i neuspešan pokušaj da se objasni smisao i poruka logotipa. Ne želim da omalovažavam autora, dao je sve od sebe, ali je žiri taj koji je (opet) kiksirao.

Na šta mene originalan logo podseća? Kratko i jasno:

Šljiva - Pa mi Srbi, jako volimo da cugnemo i da se zarakijamo. Šta se u tim trenucima pijanosti dešava, nije za javnost. A Bogami ni za Eurosong. Mada, možda je u pitanju balon, ili prenaduvani kondom... sa ukusom šljive?

Truba - Svetska je činjenica da sečemo vene za Guču, da volimo da odemo na poljanu i da kao prasići gacamo po blatu dok nas deru za pare za mesište i pivo, a limeni instrumenti trešte oko nas.

Usne - Izuzetno volimo ljubljenje. Tri poljupca, kada sretnemo nekog nam dragog, su neophodnost. Da ne spominjemo kako se to radi na ispraćajima, venčanjima, slavljima... Razmenjuju se ogromne količine pljuvačke, sigurno.

Nota - Muzički smo odlično potkovani. Pogledajte samo kakve smo muzičke fenomene ispilili: Cecu, Jecu, Jami, Daru, Seku... Pa onda Džeja, Kebu, Acu... Svetski smo poznati po tome što gostuju u Némáčkog, Ameriki, pa i Engléskoj (akcénat je obavezan).
Ne mogu da imam ikakve dobre asocijacije, odnosno ništa dobro mi ne može pasti na pamet kada pogledam ovaj logo. Pardon... logo. Da je nešto bolji, pa bi mi valjda na pamet padali i mnogo bolji pevači, i recimo džem umesto šljivovice, džez umesto Guče... Ovako, ostaje na tome na čemu sam trenutno - trash i smejurija.
Ali, dok je logotip stvarno da se ne ostavi komentar, toliko je scenografija sasvim ok, i pored nekih glupih komentara i asocijacija od strane javnosti. Ah, napokon da žiri bude malo i pametan...

Image and video hosting by TinyPic

Pero Luković o Eurosongu
Image and video hosting by TinyPic
Odavno poremećeno uverenje da je svaka teniska ili muzička pobeda Trijumf Države i naučni dokaz supremacije Srpskog Nacionalnog Bića, već se mesecima pompezno širi kroz najave da će "buduća Evrovizija" Beogradu značiti ono što je Zagrebu predstavljala Univerzijada ili Sarajevu – Olimpijada: kao da Eurovision Song traje nekoliko nedelja u nekoliko desetina disciplina sa pedesetak tisuća sportista!
Svejedno: rešena da ovu televizijsku priliku iskoristi za propagandu Vaskolikog Srpstva, Država Srbija delegirala je Radio Televiziju Srbiju kao nosioca posla od presudne važnosti za zemlju; kao jedan od prvih koraka organizovan je konkurs za lokalni logotip i idejno rešenje scene u "Centru Sava".
Ispostavilo se da je srpski design – baš kao i ovdašnja politika – u raljama primitivne mitomanije o čijim bolesnim razmerama govori prvonagrađeni rad pod šifrom "Mama 2008" (pažljivo pogledati fotografiju): beogradsku Evroviziju predstavljaće četiri nezavisna elementa za čije uzročno-posledične veze savremena nauka još nije našla racionalno rešenje, jer na logotipu imamo a) šljivu koja oblikom liči na dunju ili na bundevu, b) trubu koja valjda treba da upozori Eurovision Song da je Guča njen najveći ideološki protivnik, c) usamljenu notu koja visi u bezvazdušnom prostoru, i, konačno, najveću misteriju d) ženske usne, dovoljno otvorene da u jednom cugu popuše trubu, šljivu u obliku dunje i notu.
Obrazloženje žirija da je nagrađeni logotip "skup znakova koje objedinjuje slična simbolika: muzika, Srbija, Evropa, ljubav, mladost, sreća..." otkriva da su članovi žirija bolesniji nego što se mislilo; šta, recimo, reprezentuje mladost na ovoj čudovišnoj tapiseriji – da li je to truba, i ako jeste, otkud veza između duvačkog instrumenta i mlađih godišta? Jebeš trubu i mladost, nego je pravi question u obliku nadrealne misterije: šta na ovom horror-kolažu reprezentuje Evropu? Truba sigurno nije, jer je u Srbiji na delu Prvi Zavijajući Koštuničin Zakon koji glasi "Ko ne razume trubu, ne razume ni Srbiju". Opet, šljiva sigurno nije predstavnik europskih demokratskih vrednosti, ne samo zbog činjenice da ovakva grafički oblikovana šljiva više liči na ovcu Doli nego na vrstu voća – već zbog samoubilačke potrebe da se pretvori u šljivovicu, što nikako nije u skladu s europskim zdravstvenim standardima.
Ostaju, dakle, nota i usne kao mogući branioci Evrope: ovako iscrtana nota, bez ikog svog, otuđena od ognjišta, suđena je da ode na đubrište istorije – čime ostaju poluotvorene, napućene, dementno dizajnirane usne koje kao da su lečene od herpesa. Kako je samo srpski RTS žiri to uočio, proučavaće se decenijama!
Kao u Da Vincijem Codu, svako rešenje otvara novi filozofski problem; na redu je "sreća" koju valja prepoznati u jednom od četiri retardirana crteža; da je sreća sakrivena u destilatima čak i ovakve deformisane šljive, poznato je svakom alkoholičaru koji se prima na srpski design; truba i sreća, zna svaki posetilac Guče koji se valja u blatu, imaju zajedničke roditelje: Velju Ilića i Vojislava Koštunicu; nota je simbol srpske sreće, naročito kad se nota čuje na srpskom Kosovu; finally, finale pripada ženskim usnama čija oralna veština predstavlja tradicionalnu konstantu sreće u seksualnim potrebama ovdašnjih Eurovision-konzumenata.

Ova površna analiza ovakvog remek-dela tek je predvorje budućih dilema i rasprava; od pitanja gde rastu šljive koje pažljivijim gledanjem sve više liče na Rubikovu kocku, preko pitanja da li je Eurovision Song trubačko takmičenje jer je truba jedina zastupljena od svih instrumenata, do pitanja zašto je nota sama i da li je to prekor Evropi koja Srbiju vidi kao poslednji otok na kontinentu? Šta god da odgovorite, bujica novih pitanja će vas oboriti na zemlju: Zašto je truba žuta? Zašto je nota zelena? Zašto su usne dramatično ljubičaste? Zašto šljiva ima bolesnu tamnoplavu boju? Zašto usne prekrivaju deo šljive? Da li je to istorijska pretenzija na tuđu teritoriju? I gde su sise? Zašto najbolji srpski proizvod nije našao mesto na logotipu? I zašto logotip izgleda kao delo retardiranog autora inspirisanog tekućom šljivom? I zašto samo 10.000 eura za nagradu?

U trenutku kad sam se još jednom ispovraćao po logotipu, shvatio sam da najgore tek dolazi: naime, video sam i idejni nacrt buduće Evrovizijske scene u "Centru Sava"! Koliko se uspelo naslutiti iz metafizičkog dizajna, Eurovision Song biće neka vrsta tribute-koncerta dinosaurusima, jer sve što na pozornici visi i njiše se, neodoljivo podseća na ova monstruozna stvorenja s dugačkim vratom i odgovarajuće malom glavom u kojoj je mozga baš onoliko koliko kod nagrađenih! Nekakve plave daske sleva i zdesna simbolizuju valjda Savu i Dunav, ali se zato iz dubine podruma ka vrhovima tavanice diže plastični urbanosaurus čije stilističke replike po zidovima podsećaju na Spielbergovo filmsko ostrvo. Podrazumeva se da će po završetku Eurovizije, dinosaurusi oživeti i po kratkom postupku pojesti sve izvođače, naročito slasno one iz NATO-država!
Tako bismo konačno pomirili ugodno i praktično!



- 05:58 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 07.12.2007.

JASMINA MIHAJLOVIĆ

PRIČA O DUŠI I TELU

Slojevitost pripovedačke proze Milorada Pavića

Image and video hosting by TinyPic

Uvod

Između mnogih književnih poslova kojima se Milorad Pavić bavi: romansijer, istoričar književnosti, pesnik, esejist, pripovedač, moramo se zapitati - šta je on zapravo? Kome dati primat? S obzirom na temu - pripovedaču. Međutim, sve ove sfere interesovanja i rada međusobno su, na neki način, isprepletene i povezane. Taj prepletaj moguće je videti ako hronološkim redom pratimo izlaženje njegovih knjiga, ali i ako bismo pravili dubinsku analizu uticaja rada u oblasti istorije književnosti, na književni rad i obrnuto. Na ovim našim kulturnim prostorima prava je retkost da se jedan čovek, sa istim kvalitetom i uspehom, bavi stvarima koje su (bar u našoj svesti) oštro podeljene.

Ušavši u književnost kao pesnik, zbirkom Palimpsesti, Pavić se opredelio da svoj lirski iskaz iskaže koristeći se iskustvom i unutrašnjim odlikama takozvane intelektualno-racionalne struje poezije. Svakovrsnom slojevitošću, koju je već sam naslov potencirao, ova zbirka je za dominantne osobine imala jezičko-motivske dodire s baroknom i klasicističkom tradicijom. Mesečev kamen, zbirka pesama slične misaone i stilske orijentacije kao i prethodna, sadržavala je osim poezije i nekoliko proznih celina, uključenih kasnije u Pavićeve zbirke pripovedaka. Interesantno je napomenuti da su i neke pesme iz Mesečevog kamena, prerađene na poseban način, prerasle u pripovetke i nastavile svoj književni život kao proza. Vrativši se poeziji mnogo kasnije, već kao osvedočeni prozaista, zbirkom Duše se kupuju poslednji put, Pavić će nastaviti svoj manir mešanja ova dva književna roda, pokazujući na taj način izvestan ironijski stav prema podelama takve vrste. Iako pretežno sastavljena od pripovedaka, ova zbirka sadrži pesme modernijeg jezičkog izraza bliskog nadrealizmu.

Zajednička odlika sve tri zbirke poezije jeste specifičan jezički izraz nastao korišćenjem brojnih tradicijskih pesničkih idioma, starih motiva i simbola starog književnog jezika, metrike i rime, a nadgrađen savremenim pesničkim sredstvima. Njegova novina i svežina jeste baš u tom spoju starog i modernog, dakle, ne u obnavljanju, već u obogaćivanju tradicije. Opsednutost vremenom, u njegovom najširem značenju, i težnja da se ono prevlada, tematska je okosnica ovih zbirki.

Književna je kritika sva ta pesnička ostvarenja dočekala blagonaklono, ističući i njihovu zrelost i originalnost, pa ipak, Pavić se okrenuo prozi. Šta je dovelo do preokreta? Verovatno ono što i sam autor kazuje u jednom od svojih specifičnih pogovora pripovetkama: nemogućnost kontakta sa širom čitalačkom publikom. Nešto zbog hermetičnosti ove poezije, a nešto i zbog duha modernog čitateljstva koje je više naklonjeno i naviknuto na prozno stvaralaštvo.

Poezija je odvela Pavića do pripovetke, a ova opet do romana. U zbirku Nove beogradske priče uključen je, kao zaseban deo, "Mali noćni roman", delo na granici dve književne vrste, pripovetke i romana, sa temom saznavanja generacijskog identiteta. Pojava Hazarskog rečnika, romana-leksikona, dela složene strukture i značenja, predstavlja, u stvari, kulminaciju Pavićeve težnje za eksperimentom, modifikacijom, prevladavanjem i ukidanjem svega dostignutog i postignutog. Predeo slikan čajem, "roman za ljubitelje ukrštenih reči", kako pisac u podnaslovu kaže, nastavlja igru formom, preplićući na sadržinskom planu političku, ljubavnu i ekološku tematiku. Predeo je nastavak potrage Atanasija Svilara (Razina), iz "Malog noćnog romana", za sopstvenim i generacijskim identitetom. Unutrašnja strana vetra ili Roman o Heri i Leandru na planu strukture takođe donosi novinu, jer je reč o knjizi-klepsidri koja se može čitati s obe strane. Dakle, postoje dva početka i kraj koji je u sredini, i od čitaoca zavisi odakle će krenuti u avanturu sklapanja celine i pronicanja u višeslojna značenja koja ova ljubavna povest pruža.

Od početka provokativan, Pavićev književni rad predstavlja jednu uzlaznu liniju i želju da se bude klasičan i antiklasičan u isti mah.

Ovaj rad će se ograničiti na proučavanje tri zbirke pripovedaka: Gvozdena zavesa, Konji svetoga Marka i Ruski hrt, jer Nove beogradske priče, i pored nekoliko novih pripovedaka, predstavljaju izbor iz ove tri originalne zbirke, dok su Atlas vetrova i Srpske priče u potpunosti izbori. Izvrnuta rukavica, četvrta po redu zbirka pripovedaka, biće analizirana nekom drugom prilikom.1

Cilj razmatranja biće, da se sa što više strana osvetli pripovedačko delo ovog autora. Istraživanje osnovnih formalno sadržinskih odlika, kako celokupnih zbirki tako i pojedinačnih pripovedaka, predstavljaće osnovu za utvrđivanje postojanja svakovrsnih slojeva i značenja. Još jedan od zadataka biće određivanje položaja pisca i čitaoca u ovoj prozi i ukazivanje na neke inovacijske postupke.

Pavićevoj pripoveci dali bismo atribute: nova, polifona i fantastična. Pre svega, treba odrediti zašto baš termin pripovetka, a ne priča (kako ih sam autor zove), odnosno kratka priča. Bez sumnje, svaka ovakva diferencijacija svodi se na tanane razlike gde su dokazi za i protiv dosta relativni. Čini se, ipak, da suštinski Pavićeva pripovetka počiva na razvijenijoj fabuli i strogoj kompoziciji i da je u svom korenu vezana za tradicionalno pripovedanje, čak za prasituaciju pripovedanja (pod ovim pojmom podrazumevamo skoro opsesivnu potrebu da se nešto ispripoveda slušaocu i da to ima magijsku snagu). Sve ovo joj ne oduzima pravo da bude i nova, jer ne zaboravimo, Pavić je pisac koji stalno ujedinjuje tradicionalno i moderno. Pod značenjem novo podrazumevamo eksperimentisanje formom, mešanje pripovedačkih postupaka, izuzetno posvećivanje pažnje strukturi, asocijativnost, ironičnost, metaliterarnost itd., i naravno fantastiku. Polifonom bismo je nazvali zbog izrazite višeslojnosti i višeznačnosti.

Svet u kome danas živimo obnovio je interesovanje za fantastiku i fantastično. Ona je prisutna u raznim medijima: filmu, stripu, muzičkom spotu, čak i u rok-tekstovima, i normalno u literaturi.

Milorada Pavića smatraju rodonačelnikom moderne srpske fantastike. Šta bi bila moderna fantastika?2 U čemu je osnovna razlika između nekadašnje i ove fantastike koju zovemo modernom? Navešćemo nekoliko stavova:

- " ... problem odnosa između mašte i stvarnosti sada [se] rešava njihovim sjedinjavanjem, postepenim pretapanjem i usklađivanjem, dok je taj odnos ranije rešavan sudarom, distorzijom i raskidom... Fantastični realizam predstavlja mešavinu mašte i stvarnosti, sudar između stvarnog i imaginarnog."3
- " ... u literaturi prava fantastika [je] ona koja sebe predstavlja kao suštu stvarnost, koja u potpunosti preuzima ulogu realnosti."4
- "Logičko i irealno metafizičko uskladiti tako da nam ne smeta to je zadatak fantastike."5

Evo i bitne razlike između fantastičnog i realnog: "Fantastika se služi realnim svetom da bi ga dovela u pitanje. Mimetička književnost se služi realnim svetom ne dovodeći u pitanje njegove osnovne pretpostavke." (Cvetan Todorov)

Moderna fantastika bi, dakle, bila rušenje jednog prepoznatljivog sveta i poretka kauzalnosti njegovim sopstvenim sredstvima, i stvaranje novog. Taj obrt, kontrast, jeste fantastika. Još jedna njena bitnost bila bi ta što se namesto jednog stvara mnoštvo. Pluralizam svetova, saznanja, stvarnosti, ta sloboda opredeljenja, jeste takođe fantastika.

Napomene:
1 Izvrnuta rukavica jeste originalna zbirka, mada je većina pripovedaka već objavljena u raznim časopisima i listovima.
2 U literaturi o ovom problemu susrećemo se i sa terminima: "fantastični realizam", "magijski realizam", "kritička fantastika".
3 Dalibor Soldatić: Antologija hispanoameričke pripovetke, predgovor, SKZ, Beograd 1984, str. XXIV.
4 Zoran Mišić: Antologija francuske fantastike, predgovor, Nolit, Beograd 1968, str. X.
5 Milorad Pavić: Istorija, stalež i stil, Matica srpska, Novi Sad 1985, str. 270.

"U dubini od šest lakata otprilike mogli su se videti, kao geološke naslage, sve jedan iznad drugog tragovi ranijih puteva koji su tom istom dolinom prolazili. Na dnu su bile teške ploče, ostaci rimske ceste, tri lakata iznad njih ostaci kaldrme srednjovekovnog druma i, najposle, šljunak i nasip sadašnjeg turskog puta koji mi gazimo. Tako su mi se u slučajnom preseku ukazale dve hiljade godina ljudske istorije i u njima tri epohe koje su pokopale jedna drugu."

Ivo Andrić - Travnička hronika

Gvozdena zavesa

U uvodu ovog poglavlja daćemo strukturalnu analizu pripovetke "Čuvar vetrova" koja se nalazi u zbirci Gvozdena zavesa. Cilj analize je određenje kompozicionih i značenjskih slojeva u pripoveci i pokušaj traženja modela za analizu ostalih pripovedaka i zbirke kao celine.

Na samom početku pripovetke nalazi se iskaz koji kaže: "Na potpuno isti način jedna se ista stvar može sačuvati i izgubiti." Pretpostavljamo da pripovetka koja sledi želi na neki način da ilustruje ovaj sud. Pratimo, dakle, tekst. (Radi lakšeg razumevanja i praćenja radnje, a i zbog kasnije analize, podelićemo pripovetku na slojeve, a narativne celine na delove.)

Prvi sloj - manifestno značenje

Prvi deo je istorijski uvod koji govori:

a) o Jeleni Anžujskoj, ženi srpskog kralja Uroša I,

b) o građenju manastira Gradca,

v) o tajnom mestu u kojem je zazidano blago.

Pretpostavljamo da je osnovni motiv ove pripovetke, pa i ovog njegovog dela - blago, jer se zbog njega i započinje pričanje. Blago je i vezivni motiv između delova, jer ono inicira nastavak radnje. Primećujemo da pisac, verovatno zbog pojačavanja verodostojnosti, ovaj deo potkrepljuje:

1) sopstvenom naracijom (kao osnovnim principom),

2) uvođenjem citata iz pesama tog vremena,

3) uvođenjem citata iz biografije Jelene Anžujske arhiepiskopa Danila.

Spomenimo još dva momenta koja će biti važna za dalju analizu teksta. To je, pre svega, lokacija na kojoj je manastir sagrađen (naime, on je podignut sa elementima francuske gotike na ruševinama stare vizantijske građevine), koja ukazuje ia arheološku slojevitost i na mešavinu stilova.

Na drugom mestu to je spominjanje arhiepiskopa Danila, kraljičinog biografa, za koga se kaže da je bio "graditelj i negovalac vrtova".

Drugi deo nastavlja priču o motivu blaga i tajni o njegovom mestu. On govori:

a) o upadu Tatara na srpsku teritoriju i njihovim poharama,

b) o eklisijarhu i anegdoti o slučajnom spasavanju blaga,

v) o knjizi i zapisu u njoj.

Treći deo donosi novu celinu, zasebno naslovljenu, dakle, neku vrstu priče u priči:1 "Ispovest čuvara vetrova". To je deo u kome saznajemo:

a) biografiju Jabučila Pribca,

b) priču o vrtovima i "prstenu što peva",

v) razrešenje tajne nastale Pribčevim traganjem.

Ovde treba napomenuti da je Pribac jedan od omiljenih Pavićevih likova, čovek sa izuzetnom nadarenošću za obavljanje svog posla.

Četvrti deo je svojevrsni epilog u stvarnosti. To je u osnovi ponavljanje anegdote događaja s Tatarima, samo su sada vreme i akteri drugi, a ishod dijametralno suprotan: blago je, naime, ukradeno, a ne sačuvano.

Pripovetka se završava istim iskazom kojim je i počela, a taj iskaz je imanentan samom događaju (fabuli), ali i samoj strukturi pripovetke: ona je specifične prstenaste strukture.

Drugi sloj - aluzivno značenje

Vratimo se opet početno-završnom iskazu: "Na potpuno isti način jedna se ista stvar može sačuvati i izgubiti." Upitajmo se sada šta je dovelo do toga da blago bude na isti način jedanput sačuvano a drugi put pokradeno. Blago je, setimo se, jednom slučajno sačuvano, drugi put slučajno otkriveno, a treći put namerno odneto. U prošlosti je ono bilo sačuvano, u sadašnjosti ukradeno. Pitamo se: nije li možda razlog u izvesnoj moralnoj razlici između dva vremena, onome koje čuva blago (tradiciju, prošlost, moralnost) i onom koje ga krade (netradicionalnost, savremenost, amoralnost), ili u čemu drugom. Ako prihvatimo ovo stanovište onda iz njega možemo izvući sledeću pouku: treba otkrivati tajne i blaga prošlosti, ali ih i sačuvati za budućnost.

Pogledajmo sada koja je razlika u načinu kako je Pribac otkrio tajnu, a kako Francuzi. Njegovo traganje je bilo dugo i postupno, pri čemu se koristio moćima i imaginacije i racionalizacije. Osim toga, njegova potraga je bila zbog duhovnog zadovoljstva a ne radi materijalne koristi. On i ne želi da stigne do cilja zato što je doći do cilja opasno u načinu razmišljanja Pribčevog vremena i u njegovom moralnom kodeksu. Opljačkati blago s jedne strane je svetogrđe, a i konačno otkrivanje tajne je povezano sa onostranim, sa demonskim. Francuzi su se, nasuprot Pribčevom metodu, koristili dostignućima nauke i informisanja, što im je omogućilo da lako dođu do blaga i odnesu ga.

Apstrahujmo problem: opasnost otkrivanja i potpunog tumačenja je u tome da kad se stvari eksplicite daju, to dovodi do konačnih istina, uništenja, kraja. Ako razmotrimo sada obrasce pisanja u ovoj pripoveci, lako uočavamo da je:

1. prvi deo obrazac naučnog stila (jezik istorije),

2. drugi deo obrazac realističkog stila (anegdota),

3. treći deo obrazac fantastičnog stila.

To nas dovodi do saznanja da "Ispovest čuvara vetrova" treba posmatrati kao globalnu metaforu umetnosti - književnosti, jer je za Pavića, očigledno, prava književnost, književnost fantastičnog obrasca. Zašto? Pa očigledno zato što ostali obrasci stila do vode do konačnih istina, a one su opasne. Pokušajmo sad da Pribca posmatramo kao autora, stvaraoca. Ponovimo: on ima moć imaginacije i racionalizacije, duhovno zadovoljstvo mu je otkrivanje tajni ali i njihovo čuvanje (njegov poziv i jeste poziv čuvara), on i ne želi da stigne do cilja, već samo da diže velove. Vratimo se sada tekstu.

Postoji:

- sedam članova Pribčeve porodice

- sedam vrtova,

- sedam vrsta drveća,

- sedam slova,

- tri svoda.

Sedam je broj Salominih velova. Veo je simbol tajnosti, prikrivenosti, zamagljenosti. Čitamo: "neuvijena i gola istina može da bude opasna, stoga veo štiti, kako istinu tako i njenog ispitivača."2 Sad nam je već mnogo jasnije zašto je "Ispovest čuvara vetrova" tako komplikovano građena i zašto treba toliko prikrivanja značenja.

Da bismo pokazali koliko Pavićev pripovedački rad ima formalno i sadržinski sličnosti sa krugom, ali i sa simbolima-arhetipovima, grafički ćemo predstaviti tlocrt3 manastira i vrtova. Ovu činjenicu potkrepićemo i razrešenjem ključnih reči u pripoveci, posmatrajući ih kao simbole. Te reči su: KRUG, BROJ SEDAM, BROJ TRI, PTICE, DRVEĆE, VRT, PRSTEN.

KRUG = "sveukupnost; celovitost; jednovremenost; beskonačno; ukida vreme i prostor ali takođe označava ponavljanje; svekoliko ciklično kretanje. Tri koncentrična kruga označavaju prošlost, sadašnjost i budućnost."4

BROJ SEDAM - "potpunost; sveukupnost; prvi je broj što sadrži i duhovno i svetovno. Sedam je: glavnih planeta, stubova mudrosti, dana u nedelji, svetskih čuda."5

BROJ TRI = "mnogostrukost; sinteza (nebo, zemlja, voda) - telo, duša, duh; rođenje, život, smrt; sveto trojstvo."6

VRT = "raj; boravište duša; vrtlar je tvorac a u središtu vrta raste životodavno drvo, voćka ili svet, nagrada onom koji pronađe središte."7

PRSTEN = "večnost; zaštita; ciklično vreme; darovati prsten znači preneti moć, združiti ličnost darodavca i onog koji prima; vezivni simbol."8

Poseban krug, prsten, čini i vrsta drveća zasađenog u ovom vrtu.

HRAST = "snaga; zaštita; trajnost."9

ZOVA - "veštičluk; magija; senovite moći."10

VRBA = "začarano drvo, posvećeno boginji meseca."11

BREZA = "štiti od veštica i isteruje zle duhove."12

SMRDLjIKA = "moć protiv vila i veštičluka."13

JASEN = "povezan sa krvlju."14

JABUKA = "znanje; mudrost; smrt; zabranjeno voće."15

Treći sloj - suštinsko značenje

Vratimo se Pribcu. On je, dakle, tvorac i čuvar umetnosti koja je svojevrstan začaran vrt. Čuvar je zato što štiti suštinu, a tvorac zato što je i razrešitelj tajni. Priča o njemu je koliko priča o umetnosti uopšte, toliko i priča o procesu stvaranja i saznanja. Pogledajmo na koji način Pribac traga, koji je njegov proces saznavanja. Da traga postupno, ali sistematski, koristeći se i iracionalnim i racionalnim saznanjem, o tome nema sumnje. Što je njegovo otkriće na kraju krajeva slučajno, nije toliko bitno, jer "pogrešnim proračunima se može otkriti novi kontinent kao što se tačnim može izgubiti drugi" (parafraza iz jedne Pavićeve pripovetke). Nešto drugo je bitno, a to je trenutak konačnog saznanja. "Ti prozori su mu ranije, gledani SPOLjA (istakla J. M.) i razbacani bez reda po licu manastirskog bedema izgledali besmisleno ... Sada, kada je IZNUTRA (istakla J. M.) bacio pogled napolje kroz njih i oslušnuo šta se u njima čuje, odmah je shvatio da je našao prsten koji peva."1 Pribac suštinu spoznaje iz centra, iz same unutrašnjosti, iz srži problema. Njegov put vodi sa periferije ka centru. "Svako pravo otkrovenje sadrži bezbroj malih tajni, koje mu služe i u njemu drže svoj ključ"17 ili, put do svakog saznanja je dug i inicira još bezbroj saznanja, a krajnji cilj nije jedno saznanje, već množina svih saznanja, svest o celini koja nije jedna već mnoga. Ključ tajne (saznanja - celine) je ključ novih svetova.

Ali gde je tu čitalac, opsesivna preokupacija Pavićeve proze? "Prema svakom od sedam prozora starog konaka nalazio se po jedan mali vizantijski vrt, svaki sa svojim posebno ukomponovanim ptičijim pevanjem, planiranim još PRE (istakla J. M.) rođenja ptica koje će pevati, i gajen tako da poraste i propeva POSLE (istakla J. M.) smrti onoga ko ga sadi."18 To je u stvari ona dosetka o dva čitaoca, iz pogovora Ruskom hrtu, prošlom i budućem. Tu su se susreli pisac i čitalac.

Iz svega rečenog možemo izvući zaključak da je Pavićeva proza višeslojna i da smo u ovoj pripoveci otkrili bar tri sloja:

1) manifestni - onaj koji klizi po površini (fabula),

2) aluzivni - onaj koji se odnosi na književnost, funkcionalne stilove, simbole,

3) suštinski - onaj koji se odnosi na proces stvaranja i saznanja (ideje).

Pokušaćemo sada da na osnovu određenja ova tri sloja izvršimo globalnu analizu ostalih pripovedaka ove zbirke, prateći njihove zajedničke osobine.

Manifestni sloj19

Svaki čitalac primetiće da u ovoj zbirci postoje, grubo podeljeno, po fabularnim odlikama, dve vrste pripovedaka. Prvoj grupi bi pripadale one duže, sa razgranatom fabulom, nelinearnom kompozicijom, mnoštvom epizoda, zasebno naslovljenim celinama koje bi mogle da predstavljaju i samostalne pripovetke. Reklo bi se, na prvi pogled, jedan haotični mozaik. Tek na nivou jedinstvenog smisla i ideje, ove pripovetke dobijaju svoju simetriju, celovitost i strogo promišljenu organizaciju delova. Takve su po strukturi na primer: "Blejzer boje mora", "Ikona koja kija", "Krčma kod sedam sisa", itd.

Druga grupa, u koju spada manji broj pripovedaka, ima samo jednu fabularnu nit; pripovedanje teče mirnije, bez izrazitijih vremensko prostornih skokova; obimom su kraće od prethodnih, što ne znači da im je smisao jednostavniji i prozirniji. Ovoj grupi bi pripadale: "Cvetna groznica", "Treći argument", "Zavesa".

Većina pripovedaka prve grupe ima takozvanu binarnu organizaciju. "Siže svake pripovetke, sastoji se u ponavljanju i neminovnom nastavljanju prošlosti u sadašnjosti."20 Posmatra se jedan događaj u prošlosti, pa se zatim u sadašnjosti daje njegova paralela poentirana kroz obrt. Između ova dva pola "pripovedanje teče postupkom analize i rekonstruisanja".21

Sve ovo ukazuje ia jednu intelektualnu konstrukciju i kombinatoriku, ali koja, začudo, ne stvara prilikom čitanja utisak hladnoće i sterilnosti, već naprotiv efekat beskrajne priče. Tako dolazimo do, naizgled, apsurdnog stava da imaginaciji nije strana kombinacija, ako se ova shvati kao specifična igra duha. Efekat beskrajnosti ne izaziva samo kombinatorika, i naravno višeznačnost, nego i poenta. "Ta poenta nije nimalo eksplicitna i nimalo ne sadrži u sebi samo onu misao ili asocijaciju koju nam obično sugeriše finale, ona sadrži u sebi još puno štošta od one višezvučnosti prethodnog pripovedanja… ,"22 Dakle, kraja nema; i kao što se u okviru tkiva same pripovetke na pitanje postavljeno u jednom njenom delu odgovara novim pričanjem, koje opet ne mora sadržavati odgovor, tako se i na njenom prividnom kraju, slično Hiljadu i jednoj noći, stvara mogućnost za novo pričanje koje se može nastaviti u svesti čitaoca, ili pak u nekoj novoj pripoveci.

Kada smo na početku ovog rada govorili o razlici između pripovetke i kratke priče, mislili smo upravo na ovu osobinu Pavićeve proze, na vraćanje korenima pripovedanja, na zadovoljstvo koje ono nudi.

Shvatanje prostora i vremena u Gvozdenoj zavesi, kao i u ostalim zbirkama, predstavlja bitnu specifičnost Pavićevog fantastičnog proznog iskaza. Prostor događanja i kretanja likova prilično je širok: Vizantija, srednjovekovna Srbija, barokni Dubrovnik i onaj u vreme drugog svetskog rata, Sveta gora, Beograd, itd. Primećujemo da svako od ovih prostornih određenja nosi kao svoju dopunu istorijsku, odnosno vremensku dimenziju. Svaki, segment pripovetke daje nam preciznu informaciju o mestu i vremenu radnje, pa ipak u ravni celine, mešanjem brojnih vremenskih planova, stvara se jedno zasebno vreme, vreme same pripovetke, koje sugeriše osećaj bezvremenosti i svevremenosti. Kritičari ga zovu "dijagonalno vreme", dok Pavić za njega ima termin "prenapregnuto vreme".

To univerzalno vreme kao da nam poručuje: sve je u saglasju, sve se vraća i ponavlja, ali - poenta tog ponavljanja nije zapravo u sličnosti već u razlici! Setimo se "Čuvara vetrova"; jeste da se mehanizam događanja ponovio, ali sa kvalitativno različitim ishodom. Slična situacija je i u "Aerodromu u Konavlju" šta u pripoveci "Raznobojne oči". Vreme je statično i dinamično u isti mah.

Nerazlučivo povezano sa pojmom vremena je i Pavićevo shvatanje istorije. Apstraktnu kategoriju kao što je vreme, najlakše je i najupečatljivije predstaviti na konkretnom planu kao istorijsko vreme. Većina pripovedaka Gvozdene zavese, ima za tematsku podlogu neki marginalni istorijski ili kvazi-istorijski događaj, osvetljen na neobičan način. Podsetimo se Andrićevih reči: "U tim ponajčešće izmišljenim pričama krije se, pod vidom neverovatnih događaja i maskom često izmišljenih imena, stvarna i nepriznavana istorija toga kraja, živih ljudi i davno pomrlih naraštaja."23 Nesumnjivo, između Andrićevog i Pavićevog shvatanja vremena i istorije ima bitnih razlika, ali i nužnih sličnosti prirodnih za ljude koji se bave istom problematikom. Jer zbilja, ispod sloja Pavićevih fantastično-ironičnih kazivanja krije se jedan sloj ideja i poruka upućenih našem vremenu, izrastao kao plod bavljenja prošlošću i istorijom. Naravno, "uvek treba uzeti u obzir i ono što je potpuno prećutano."24

Prethodna rečenica uzeta je iz pripovetke "Vedžvudov pribor za čaj" kojom se otvara Gvozdena zavesa. Ova parabola, kombinovana po principu zagonetka odgonetka, ima za tematsko jezgro mit o Balkanu i Evropi. Ako je shvatimo kao prolog zbirke (a mit kao praizvorište istorije), možemo primetiti da ostale pripovetke čine na neki način literarnu razradu istorijskih problema vezanih za tlo Balkana. Najmarkantnije u tom pogledu su "Zapis u znaku device" i "Ikona koja kija". Radača Čihorić iz "Zapisa" i otac Manuil iz "Ikone" su ljudi koji se sele. Njihovo kretanje kroz .prostor i vreme odslikava istorijski tok vezan za ovo podneblje.

Izvorište i uporište Pavićeve fantastike je upravo u jednom ovakvom poimanju prostora, vremena i istorije. Pomak koji je izvršen u odnosu na "tradicionalno" shvatanje prostorno-vremenskih relacija rađa fantastiku. Poremećen je uobičajen red stvari. Namesto linearnog (hronološkog) sleda vremena dobili smo dijagonalni. Prostor je umnožen i time defakto ukinut, a istorijsko, kao nekakva realistička baza, prevaziđeno je sopstvenim sredstvima, kumulacijom podataka i istorijskih ravni.

Razaranje realnog čudesnim i neobičnim ostvareno je postupno, bez izrazitijeg reza, ali tako da efekat sumnje, straha i iznenađenja prema onome što je rečeno, ipak ne izostaje. Rafiniranost kojom je izvedeno oneobičavanje poznatog govori u prilog činjenici da je tkivo Pavićevih pripovedaka ispleteno od niti koje za svoju osnovu imaju intelektualizam. "Fantastika, dakle, za razliku od bajke uspostavlja logičan i uverljiv, čak neosetan prelaz od realnog ka irealnom od mogućeg i svakodnevnog ka nemogućem."25

Osnovnu pokretačku snagu Pavićeve naracije čini događaj, uvek zanimljiv i nesvakidašnji, ali i lik čiji je on nosilac. Skoro svi ti likovi koji žive na različitim prostorima i u različitim vremenima imaju jednu zajedničku odliku - to su po nekim svojim osobinama izuzetne osobe. Oni su majstori svog zanata u kojem dostižu savršenstvo, ili poseduju neku neobičnu moć, darovitost, ili u dokolici savladavaju neku veštinu. Poneki od njih pozajmljeni su iz istorije kao na primer: Sava Vladisavljević ("Blejzer boje mora"), Kuvelja Grk ("Jedanaesti prst"), Gavril Stefanović Venclović ("Silazak u Limb"), dok su drugi plod piščeve imaginacije. Interesantno je napomenuti da se u pripoveci "Silazak u Limb" pored Gavrila Stefanovića Venclovića, kao osobeni lik javlja i sam autor.

Pripovetka, posmatrana kroz perspektivu lika, predstavlja njegovu celovitu ili delimičnu biografiju. Pisac se tako javlja kao biograf postojećih i nepostojećih ličnosti. Naravno, ti su životopisi građeni kao spoj istorijskog i fiktivnog (uostalom kao i većina pripovedaka ove zbirke), ali oni daju još jedan podatak o Pavićevoj fantastici i njegovom prikazivanju istorije.

Iako događaj čini temelj fantastičnog, likovi, njihove osobine i ponašanja, minuciozni opisi njihovih duhovnih kvaliteta, dograđuju ovaj model fantastike. Ne retko, oni čak poseduju moći koje su na granici okultnog (Stanislav Spud može putem sna da domaši budućnost - "Suviše dobro urađen posao") ili, opšte sa demonskim (dum Radič - "Večera u Dubrovniku"). Istovremeno, psihološke i moralne zakonitosti njihovog ponašanja daju obilje obaveštenja o istorijskim zbivanjima, a običaji, obredi, verovanja, duh i atmosferu vremena.

"Pavićeva fantastika, koja je negde na sredokraći između borhesovske fantastike filozofsko-metafizičkog tipa i satiričko-ironičke kritičke fantastike Mihaila Bulgakova, nije, dakle, čista i prava fantastika, već jedan osoben tip groteske, iz koje su svi uklonjeni elementi komičnog zamenjeni elementima apsurdnog."28 Ako je fantastika već po svojoj suštini alternativni pristup stvarnosti, može se pretpostaviti da u njoj (stvarnosti) nešto nije kako valja, čim se traže drugi modeli njenog prikazivanja i sagledavanja. Prema tome, ako fantastiku shvatimo kao pogled na svet, zašto je ne bismo posmatrali i kao kritički pogled na svet.

Ironija kroz grotesku, kod Pavića se suštinski ostvaruje spajanjem nespojivog, čime se osim fantastičkog utiska stvara izobličena predstava stvarnosti, čiji prividni smisao, a u stvari besmisao, rađa osećanje tragikomičnog.

U pripoveci "Silazak u Limb", putem obrta i drugačijeg sagledavanja činjenica (imaginarno putovanje u prošlost da bi se saznala sadašnjost, ali i sama prošlost) ostvaruje se takva relativnost svih naših spoznaja o pojmu vrednosti i saznanja, da to dovodi do osećanja straha. Apsurd koji je nastao usled poljuljanosti temeljnih predstava o vremenu u kojem živimo izazvan je u osnovi ironijom i groteskom.

Paradoksalna situacija na kraju pripovetke "Čuvar vetrova", stvorena antitezom dva naizgled slična događaja, govori alegorijom o amoralnosti i degradaciji jednog vremena. Ironija je ovde čak i na planu stila; uzvišeno je zamenjeno trivijalnim, poetski jezik šturom informacijom.

Ironično, alegorično, groteskno, paradoksalno, javlja se tako u ravni opšteg kao odnos prema svetu i stvarnosti, a u ravni pojedinačnog kao ilustracija tog sveta.

Okrenimo se sada drugom problemu ove proze - razlici između autora i naratora, a istovremeno, njihovoj vezi sa čitaocem. Pavić se služi pripovedačkim prvim i trećim licem. "Pavićev narator u prvom licu ima funkciju ne da ispoveda svoju ličnost već da svedoči o psihološkoj autentičnosti onoga što je ispričano, da i čitaocu i samom autoru pruži psihološko uporište o životnoj legitimnosti onoga što je ispričano ... Prvo lice je u ovakvim slučajevima zamena za dokument, za istorijsku, naučnu ili literarnu činjenicu, za autentični životni podatak."27 Naravno, prvo lice služi, osim kao zamena za verodostojnost, za uspostavljanje bliskosti sa čitaocem, što kod Pavića, videćemo, nije samo književni šablon, već unutrašnja potreba. Dosta je takvih pripovedaka: u "Aerodromu u Konavlju" narator u prvom licu se javlja kao saopštilac događaja koji je čuo; "Blejzer boje mora" i "Crvena groznica" odnosno jedno "lično" duhovno iskustvo; "Vino i hleb" govori o porodičnim sećanjima; "Raznobojne oči" o događaju iz detinjstva, itd.

Međutim, o prisutnosti autora ne samo kao naratora, svedoče, svaka na svoj način, pripovetke - "Suviše dobro urađen posao", "Silazak u Limb", "Zapis u znaku device", "Bahus i leopard" i naravno, pogovor. "Silazak u Limb" interesantan je utoliko što se autor javlja kao glavni lik pripovetke i što ga je moguće zbog dosta detalja i činjenica (namerno navedenih) identifikovati kao Milorada Pavića. Pripovedač "Suviše dobro urađenog posla" se u celini služi objektivnom naracijom, da bi se tek na kraju pojavio u jednom drugom liku, liku autora koji izražava bojazan da ga ne stigne sudbina junaka pripovetke. Na kraju "Zapisa u znaku device" autor potvrđuje istinitost svega prethodno rečenog. "Bahus i leopard", poslednja pripovetka u zbirci, mogla bi se shvatiti i kao kvazi-autobiografska, da na svom kraju ne postavlja pitanja vezana kako za problem autorstva, tako i za shvatanje suštine zbirke. Pogovor, između ostalog, govori o iskustvu drugog čitanja pripovetke "Vedžvudov pribor za čaj" (što se mutatis mutandis može odnositi i na ostale tekstove ove zbirke), ali se opet postavlja i pitanje autorstva. Sva ova pitanja, naznake, zapisi, imaju za cilj, osim toga što su nekakav dijalog autora sa samim sobom, pokušaj komunikacije sa čitaocem. Njihova namena je da se čitalac iznenadi i zainteresuje, pa da se takvim putem uvuče u ravan samog dela. Problem autor-čitalac-delo zaoštriće se tek u ostalim zbirkama Milorada Pavića, tako da se Gvozdena zavesa može posmatrati kao uvod u otvaranje ovog problema.

Jedna od specifičnosti Pavićevog proznog iskaza jeste korišćenje mnogobrojnih literarnih i jezičkih modela. Služeći se mitom, legendom, hagiografijom, apokrifnim spisom, predanjem, uopšte uzev, starim tekstom kao početnim impulsom, pretekstom, ne izbegavajući pri tom dostignuća moderne proze, uvodeći istorijsko i dokumentarno (međutim, i pseudoistorijsko odnosno pseudodokumentarno), Pavić gradi jednu šaroliku književnu strukturu. Uvođenjem pak metaliterarne dimenzije u delo (narušavanje fikcionalnosti uvođenjem problema autorstva i suštine stvaralaštva) on istovremeno razara sve prethodno stvoreno.

Obilje jezičkih izražajnih sredstava nužno proističe iz mnogobrojnosti korišćenih literarnih modela. Leksika narodne književnosti smenjuje se leksikom: srednjovekovlja i baroka, istorijska informacija rečnikom modernog, apstraktnog izraza. Koristeći se iskustvima sveukupne književne tradicije, Pavić tako uspostavlja kontinuitet i sintezu između starog i novog.

Iz svega rečenog moglo bi se pomisliti da je Pavić neka vrsta eklektičara nacionalnog i opšteg literarnog iskustva. Upravo suprotno tome, ova čudesna mešavina predstavlja tek građu za stvaranje samostalnog, specifičnog stila. Mogli bismo ga kvalifikovati kao manirizam, ali ne u pežorativnom smislu, već u smislu orginalnosti koja je na granici šablona. Nesumnjivo je da je on (manirizam) dograđeni temelj baroknog stila obilja - ali dograđeni. Osnovne osobine takvog Pavićevog stila jesu: iskazi koji podsećaju na narodne poslovice, izreke ili zagonetke (svojevrsni tajnopis, ali koji, u svakom slučaju, traži dešifrovanje svog zagonetnog značenja), detaljisanje u opisu koje dobija fantastične razmere i s tim u vezi stilske figure gomilanja - kumulacija i amplifikacija, čudne metafore i poređenja koje do bizarnosti i apsurda dovode izraz u kome je već poremećen uobičajeni odnos reči, alegoričnost i hiperboličnost.

Suštinski cilj ovakvog manirističkog jezičkog izraza jeste sprečavanje psihičkog automatizma u primanju poruke, težnja da se čitalac začudi i šokira pa na taj način natera na "budnost".

Uobičajeni red stvari u Gvozdenoj zavesi remeti i postojanje grafičkih priloga na kraju nekih pripovedaka: drevna mapa sa ucrtanim slovom teta u "Zapisu u znaku device"; saobraćajni znak u "Ikoni koja kija"; računska operacija na kraju "Večere u Dubrovniku"; slovni oblik krsta u sredini "Blejzera boje mora"; brojni podnaslovi, nadnaslovi i kurzivi.

U celini uzev, Gvozdena zavesa (a i cela Pavićeva proza), kao da nagoni na traženje dubljeg smisla svega izrečenog i korišćenog, na traženje ključa za odgonetanje zagonetki.

"U svakom slučaju, čitalac je sigurno primetio da već prvi među tekstovima ove knjige liči na malu zagonetku koja se razrešava tek u poslednjoj rečenici povesti. Upravo zahvaljujući tome, taj tekst - ,Vedžvudov pribor za čaj' - nije mogućno pročitati dva puta na isti način. Onoga trenutka kada se na kraju prvog čitanja doznaju imena junaka, novo čitanje više nikada neće imati onaj ukus realnog zbivanja, koji je brižljivo sugeriran za prvo čitanje."28 Dakle, iskustvo drugog čitanja, zavirivanje iza gvozdene zavese, sadrži ključ za odgonetanje.

Aluzivno-suštinski sloj

Višeslojnost Pavićevih tekstova predstavljena manifestnim nivoom kao mnoštvo fabulativnih, tematsko-motivskih i jezičko-stilskih ravni, izražava temeljnu opredeljenost za višeznačje. U "Vedžvudovom priboru za čaj", pripoveci koja daje osnovne informacije o pripovedačkoj poetici i pogledu na svet, nalazi se sloj naoko esejističkog razmatranja koje pokušava da (na tipično pavićevski način - jedan pojam objašnjava drugim, ali ne analoški već spajanjem nespojivog, i tako u nedogled) suštinu ikone, kao oznake našeg kulturnoistorijskog prostora, objasni matematičkim pojmovima, matematikom kao oznakom racionalnog, evropskog, uopšte uzev našeg današnjeg načina mišljenja. "To je prelaz sa višeglasja na jednoglasje. Matematika ikone o kojoj govori Balkan jeste ta "matematika" višeglasja nasuprot "matematike" jednoglasja ... Ideja koju čitamo u toj ikoni jeste ideja teksta kao lavirinta višeglasja.. ."29

Motiv ikone koji se pojavljuje u velikom broju pripovedaka ove zbirke predstavlja Pavićevo shvatanje suštine umetnosti. Ikona daje sliku realnosti ali na simboličan i alegoričan način kao i svaka umetnost. Stoga njena višeznačnost simbolizuje cilj umetnosti da se pomoću jednog izrazi mnoštvo.

"Bunar značenja" koji Pavićeva pripovetka nudi, saznatljiv je u zavisnosti od čitaočevog znanja, obaveštenosti, mašte, asocijativnih moći, iracionalnosti. Tako se u ovoj prozi čitalac odmah ustoličava kao ravnopravni sudionik dela, analitičar i stvaralac novih svetova koji mu se pružaju "otključavanjem" slojeva i značenja. Zanimljivost fabule i interesantnost zapleta nude se čitaocu kao provokacija i kompenzacija prilikom ulaganja napora u traganju za smislom. "Znao je da je književnost saradnja, znao je da je dobar čitalac ređi od dobrog pisca i trudio se da pridobije pažnju; znao je baš zato da dosadna književnost ne može biti dobra književnost i nije prezao od prihvatanja takozvanih trivijalnih oblika."30

Istovremeno, ovakvom artificijelnom igrom31 izmiren je pripovedačev intelektualizam sa težnjom ka pripovedanju.32

Slojevitost fabule u smislu složenosti zapleta ima za svrhu, s druge strane, da prikrije i zaštiti ideju koja je u njoj data. S tim u vezi je i jedno od značenja apstraktnog motiva nagote, datog u ovoj zbirci, naročito u pripoveci "Blejzer boje mora". U njoj autor, pomoću bizarne podele metaforičkog značenja na tri znoja odnosno tri dela jedne dolame (osnova, potka, postava) daje shemu svekolikog čovekovog iskustva koje se javlja kao zbir kolektivnih, porodičnih i ličnih iskustava. Opsesivni naratorov san o potrazi za blejzerom boje mora simbolizuje u stvari čovekovu nasušnu potrebu da se sve ono što je lično, intimno, nago, zaodene i zaštiti slojevima tkanine. Nemogućnost da se blejzer pronađe svedoči o postojanju permanentne opasnosti povređivanja. Ako sada taj šifrovani jezik motiva simbola prevedemo u ravan problematike Pavićevog književnog stvaralaštva, zaključujemo sledeće: tekst shvaćen kao tekstura, tkanina, tkanje (etimološki to i jeste koren ove reči) sastoji se od različitih prepletaja koji tvore njegove zasebne delove; Pavićevo pripovedačko stvaralaštvo globalno je moguće podeliti na pripovetke sa istorijskom, porodičnom i autobiografskom tematikom; stvaranjem zaštitnih slojeva u "istorijskim" pripovetkama nagota je delimično prikrivena, ali težnja za otkrivanjem sopstvene duše jača je nego li strah od susreta sa samim sobom u "autobiografskim" pripovetkama, gde je i opasnost najveća. Tu negde, u okviru ovih razmatranja, krije se Pavićeva poetika straha od reči, od eksplicitnog kazivanja.

Smisaona umnoženost prisutna u svakom Pavićevom kazivanju vidljiva je i u shvatanju prostorno-vremenskih dimenzija. Vreme i prostor on vidi kao celinu, kao apsolut. Ta esencija prošlosti, sadašnjosti i budućnosti - univerzalni tren nudi saznanje o totalitetu. Ali, kako doći do takve spoznaje? Predstavom o višedimenzionalnosti stvarnosti nastalom taloženjem događaja u vremenu i prostoru. "Vreme je uvek prezent i sve je istovremeno. Tako se i prošlo i buduće vreme moraju shvatiti kao delovi jednog širokog prezenta, pri čemu ni taj prezent nije neograničen iako je beskrajan."33 Onaj koji spozna sadašnjost putem prošlosti stiče iskustvo kojim može da postane gospodar budućnosti.

Za takvo saznanje totaliteta potreban je čovek čija će imaginativna moć u književnosti umeti da stvori žižu svevremenosti. Pavić kaže: "Ja moram biti onaj koji živi u svim tim vremenima, a ne onaj koji o tim vremenima piše. Jedno je pisati o tim vremenima, a drugo živeti u njima. Pisac mora da živi u svojim vremenima, bez obzira na to koliko ih ima."34 Nemogućnost pravilnog transponovanja u prošlost (da bi se osvojila sadašnjost i budućnost) skupo se plaća. U slučaju Delfe Dorijanović iz pripovetke "Aerodrom u Konavlju" - životom! Njena kobna greška je bila ta što je tražeći odgovor u prošlosti išla logikom savremenosti. Dakle, gospodar budućnosti može biti samo apsolutni znalac prošlosti.

Dodir između prošlosti i sadašnjosti ostvaren je u nivou fabule, kao što smo već rekli, ponavljanjem događaja ili stanja, ali kroz suprotnost, obrt. Ta dvostrukost prikazivanja krije u sebi ideju o relativnosti vremena. (Kontradikcija koja se javlja u svim Pavićevim shvatanjima izraz je antinomičnosti, postojanja teze i antiteze, koja za sintezu ima, kao koren, pojam relativiteta.) Svet je uvek isti, a ipak beskrajno različit u svom pojavljivanju. Vreme je ograničeno, da bi se odmah zatim izrazilo i pokazalo kao neograničeno. Linija kretanja se zamenjuje krugom, ali pošto "krug se potire krugom" (deviza na planu Beograda iz 1688. godine koja čini moto Pavićevih Novih beogradskih priča), ne ostaje drugo do spirala. Ona dozvoljava postojanje ciklizma ("uvek isto") udruženo sa postojanjem razlike, koja je, shvaćena na metafizičko filozofski način - sloboda. "Večno vraćanje" govorio bi Niče za takve varijacije u istoriji koje oživljava Pavićevo delo. Večno vraćanje u najstrožem smislu i ne znači drugo do da svaka stvar postoji po tome što se uvek vraća, svaki put sa izvesnom razlikom koja postojanje pretvara u neprekidno postajanje, koja vreme prevodi u istoriju."35

Velika kulturno-istorijska središta, Vizantija, srednjovekovna Srbija, Atos, Dubrovnik, izabrana baš posredstvom oficijelne istorije, oživljena su zbivanjima u kojim učestvuju "mali" ljudi. Univerzalna istorija nastala mešavinom istorijskih, antropoloških, psiholoških, etnografskih i fikcionalnih podataka ima za cilj da sazna suštinu nacionalnog bića, njegov nacionalni identitet. Saznanje istovremeno sadrži i poruku za očuvanje tradicije i nacionalnog. S tim u vezi je drugo značenje motiva nagote, implicitno sadržanog u mnogim pripovetkama.

Čovek je zbirna reinkarnacija ili produženo trajanje nagomilanog kolektivnog i porodičnog iskustva. U svojim "istorijskim" genima on nosi šifre i oznake prošlog, nedoživljenog a ipak prepoznatljivog. Međutim, zanemarivanjem prošlosti kao tradicije ovo se "sećanje" može zapresti. Na taj način gubi se veza sa svojim prastanjem, nit između prošlosti i sadašnjosti. To dovodi do specifične nacionalne nagote. Podsećanjem na sopstvene korene možemo se odenuti i opremiti za budućnost. U protivnom, opasnost od neprepoznavanja prošlosti u sadašnjosti i budućnosti može dovesti do potpune nacionalne dezorijentacije i kraha. Istovremeno, duhovno obilje kulturnih (pa i drugih) slojeva u čoveku pokušava da spreči gubitak ličnog identiteta, a ne samo nacionalnog.

Ova poruka-pouka, data kao vremensko upozorenje, odnosi se i na samog pisca. I on mora, slično Radači Čihoriću iz "Zapisa u znaku device", da ostavlja tragove iza sebe prilikom seoba, da gradi, doduše drugačijim materijalom, ali to jeste jedini spas od uništenja i zaborava.

Iako izrazito nacionalno obeležena, Pavićeva proza jeste kosmopolitska. Njena vrednost i savremenost, između ostalog, leži u tom spoju nacionalnog i kosmopolitskog duha. Kosmopolitsko nije samo u mešavini naroda i kultura na stranicama ovih pripovedaka, već u jedinstvu poruka, ideja, zaključaka, opštoj vizuri njihovih značenja, u "ponovnom otkrivanju izvesnih večnih stvari" (parafraza Borhesovih reči). "To je mogućno zato što je ovde u pitanju zavičajnost duhovna. A ona i jeste shvaćena kao polazište ka svetskome, kao osnovica gde se sveopšte kalemi na osobenosti kulturne, klasne, istorijske, jednog podneblja."36 Kosmopolitsko je i u fantastici shvaćenoj na način novog senzibiliteta vremena i novog izraza stvarnosti u kojoj živimo.

Istorijsko, shvaćeno u smislu vremenskog podatka ili događaja, Paviću čini konkretno utemeljeno polazište i alibi za postepen ulazak u drugu stvarnost, seobu u domenu fantastičkog. Vezivno sredstvo, pri tom, uzimaju na sebe motivi-simboli najrazličitijeg sastava. Od onih tradicionalnih, možemo ih nazvati spoljnim, površinskim, do onih koji su plod piščeve imaginacije, svojstvenih samo njegovom delu, unutrašnjih, dubinskih. Pri tome svaki od njih ide od svog konkretnog značenja do niza apstraktnih značenja, odnosno prati onu slojevitost prirođenu Pavićevoj prozi u svakom pogledu. Većina ovih motiva-simbola eksplicitno je izražena u tekstu. Moguće ih je pratiti od pripovetke do pripovetke i od zbirke do zbirke, dok su neki utkani na implicitan način, kao formalni princip, ideja poruke, uopšte uzev kao misaona nadgradnja.37 Ovde je potrebno jedno objašnjenje. Termin "motiv" shvatili smo u smislu predmetnog ili apstraktnog pojma, situacije, slike, koji ima za cilj da svojim ponavljanjem ostvari unutrašnje jedinstvo dela i omogući asocijativnost. U teoriji književnosti ovakvo shvatanje bilo bi najbliže terminu - lajtmotiv. Međutim, odrednica "simbol" dodata je upravo zbog izrazitog ponavljanja sa sličnim ili različitim slojevima značenja i asocijacija.

Većina događaja u Gvozdenoj zavesi povezana je na ovaj ili onaj način sa pojmom granice. Reč granica već sama po sebi nosi obeležje dvostrukosti, dvostranosti. U svom osnovnom značenju, linije koja razdvaja različita područja zemljišta, ona se javlja u "Blejzeru boje mora" kao državna granica između Jugoslavije i Grčke, u uvodnom delu koji simulira "savremenost" i kao granica između Rusije i Kine, ustanovljena u XVIII veku, u povesti "Đavolov znoj". U pripoveci "Vino i hleb" reč je o ratnoj granici, dakle, već relativnoj, u Galiciji 1916. godine, između kozaka i naših ljudi iz Banata. Predstavljena je u obliku rova između zaraćenih strana. Kao vremenska granica, odnosno granična godina, 1944. javlja se u "Raznobojnim očima" i "Večeri u Dubrovniku". U vidu imaginarne granice, ali još uvek jasno prepoznatljive, podzemno-nadzemno, svetlo-tamno, život-smrt u pripoveci "Aerodrom u Konavlju", a kao svojevrsna granica dva kulturna područja i načina mišljenja, Balkana i Evrope, u pripoveci "Vedžvudov pribor za čaj". Međutim, u pripoveci "Zbirka Romana Meloda" most uzima na sebe značenje granice u potpuno metafizičkom smislu kao ravni između ovostranog i onostranog. Da ne govorimo o graničnim situacijama u kojima se nalaze likovi.

Moguće je naći još mnogo sličnih primera, varijacija najrazličitijeg smisla granice u ovoj zbirci. Svrha utvrđivanja granice u ovim slučajevima je njeno prevazilaženje na bilo koji način. Sticanje slobode i prava da se istina o svakoj stvari dozna sa obe strane (ili sa svih strana). U protivnom, dodir svetova, događaja, ličnosti, kultura, vremena nije moguć. Za Pavića, fantastična književnost je jedini put i mogućnost da se zaviri s one strane. Granica predstavlja ulaz, a njeno postojanje pripremu za prelaženje iz spoljašnjeg u unutrašnje, za dizanje gvozdene zavese.

Ukazali bismo ovde na još jedno skriveno značenje povezano sa pojmom fantastike. Naime, reč je o dve specifične posvete upućene stvaraocima fantastične književnosti. U okviru pripovetke "Blejzer boje mora" nalazi se kazivanje naslovljeno kao "Groblje kod četiri vetra". Njegov cilj je da na planu značenja čitave pripovetke objasni postojanje porodičnog iskustva. Međutim, iako se radi o smrti naratorovog dede, kojoj je prethodio jedan volšebni događaj, pravi smisao kazivanja je sasvim drugi. Čudesno i fantastično u ovoj epizodi, stil i jezik kojom je pisana, asocira na staru fantastiku, takozvanu "čistu" fantastiku, čudesni realizam, koji svoje korene ima u folkloru, a čije tekovine Pavić obilato koristi u stvaranju sopstvene fantastike. S druge strane, šinjel koji igra jednu od uloga u zapletu, mogao bi aludirati na Gogolja i njegovu poznatu pripovetku. Tako se sve rečeno može posmatrati kao posveta tradiciji, korenima fantastike, ali istovremeno i kao posveta ocu moderne fantastike - Gogolju. Ne zaboravimo osim toga da je Pavićeva ironija, kao prožimanje fantastičnog i grotesknog realizma, gogoljevskog porekla.

U pripoveci "Ikona koja kija" glavni lik, otac Manuil, s pravim imenom don Jorge Rueda el Sabio (većina Pavićevih likova ima po dva ili više imena, što govori na poseban način o problemu identiteta) doživljava čudesno transponovanje kroz vreme. Izvorno ime Manuilovo, pa u neku ruku i događaji povezani sa njim, mogu da asociraju na Borhesa, bez sumnje, najvećeg Pavićevog književnog uzora. Ovom svojevrsnom igrom uvođenja Borhesa u "nacionalnu fantastiku", tajanstveni i mnogoznačni iskaz s kraja pripovetke - "Mesto onog koji se seli nikad ne ostaje prazno" - shvaćen u ovakvom kontekstu označava da se duhovno književno očinstvo prenosi na "sina" bez obzira na vreme i na prostor.

Pavićevo sažimanje različitih umetničkih iskustava, stvaranje kolaža od raznorodnih pripovednih modela i - nadgradnja svega toga, predstavlja "pokušaj da se nemoguće ostvari u svim pravcima",38 težnju za stvaranjem totalne književnosti. Istovremeno i paralelno ovom procesu stvaranja, a shodno Pavićevom shvatanju jedinstva suprotnosti, teče i jedan proces razaranja, destrukcija svega sagrađenog. Prisutan već u obliku fantastike (stvaram novi svet putem starog, uništavam ga sopstvenim sredstvima) i ironije (rugam se svemu pa i sopstvenim naporima), ovaj se proces nastavlja u metaliterarnom sloju teksta, shvaćenom u smislu pojavljivanja autora na stranicama samog dela.

"Suviše dobro urađen posao" ima na svom kraju sledeću rečenicu: "Pišući ovu knjigu autor se čuvao da ne prođe kao Stanislav Spud",39 koja je u duhovnom srodstvu sa rečenicom na kraju pripovetke "Bahus i leopard": "Ko je mogao biti čovek koji je pisao u mojem snu, čovek kojeg sam ja hteo da ubijem? Ko je bio leopard? Ova knjiga je pokušaj da se na to pitanje pruži odgovor."40 Pavić i daje odgovor u svom tekstu "Hazarski ćup i druga lažna sećanja", koji možemo shvatiti kao neku vrstu eksplicitne poetike. On kaže: " ... potrudio sam se da pisca u svojoj prozi dovedem u pitanje što je više mogućno…" 41 Reč je zapravo o vrlo ,složenom pitanju odnosa autorstva i književne fikcije. Kao što Stanislav Spud homeopatskim principom leči bolest snova, tako Pavić sličnim sredstvima pokušava da reši problem autorstva. Uvođenje sopstvenog identiteta u samo tkivo dela ne predstavlja igru sa čitaocem, dosetku, kao što na prvi pogled može da izgleda, već težnju ka samouništenju imanentnim metodom. "Književnost za autora postaje izraz skrivene, nepriznate čežnje za susretom sa sopstvenom smrću i čežnje da se taj susret preživi."42

Proces traganja za izgubljenim identitetom, koji opseda sve Pavićeve likove (uopšte, modernu prozu) i samog autora, svodi se, dakle, na proces samouništenja kao jedino sredstvo prevazilaženja ovog problema. Međutim, sumornost ovakvog stava je relativna. Na scenu stupa treće kao ujedinitelj suprotnosti. Samouništenje je nužno da bi se dogodilo ili stvorilo novo. Reinkarnacija likova, koincidencija u situacijama, fikcionalnost autora stvorena insistiranjem na autorstvu, sve su to dokazi novog, nastalog stvaranjem, razaranjem i ponovnim, kvalitativno drukčijim stvaranjem. Kretanje je, na kraju krajeva, jedino tako i moguće.

Organsko jedinstvo svih pripovedaka u Gvozdenoj zavesi ostvareno je na prvom mestu njihovim nivoima dubinskog značenja. Shvatanjem sveta gde se opštost može iskazati samo kroz zbir pojedinačnog. Posmatrana kao uvod u ostale zbirke pripovedaka ona otvara, rešava ili pokušava da reši niz pitanja koja će se nastaviti, razrešiti ili umnožiti u Konjima svetoga Marka ili Ruskom hrtu.

Konji Svetoga Marka

Ova zbirka, za razliku od prethodne, sadrži znatnim delom pripovetke u kojima je koncentracija pripovedanja veća time što se prati samo jedan događaj, vremenski i prostorno naizgled ograničen. Koherencija ostvarena linearnim povezivanjem pripovednih segmenata ne dozvoljava eksplicitno ponavljanje vremenski razuđenih događaja, karakteristično za Gvozdenu zavesu. Naravno, postoje i pripovetke sa sličnom strukturom iz prethodne zbirke (npr. "Borba petlova"), ali u malom broju.

Događaji iz davno prošlog, "istorijskog", vremena, smenjuju se onima iz bliže prošlosti ili relativne sadašnjosti. Shodno tome, naratora u trećem licu, onog čiji je cilj bio da zbivanja davnih vremena prikaže objektivno i sa distance, zamenjuje narator koji se služi prvim licem, sugerišući ili simulirajući autobiografski karakter ispričanog.

Beogradski pejzaž kao mesto događanja preovlađuje u odnosu na prethodna razuđena prostorna određenja. Slika Beograda iz prošlih vremena u "Borbi petlova" i "Konjici" dopunjuje se onom sa savremenom urbanom atmosferom, pripovetkama "Krevet za tri osobe", "Peglana kosa", ili onom iz perioda drugog svetskog rata u "Tajnoj večeri".

Fantastika sve diskretnije prekriva sugerisano ruho realnosti. Njeno uporište počinje da biva sama rečenica, a u ravni celine, smisaoni obrt na kraju pripovetke nastao kao posledica suprotnosti između prikazane situacije i njenog epiloga. Često i bizarnost događaja oscilira između realnog i fantastičnog.

Nastavljajući igru uvođenja "stvarnih" likova u delo, Pavić za glavnog junaka pripovetke "Anđeo s naočarima" uzima Dositeja Obradovića, opisujući jedan detalj iz njegovog života. Romansirajući istorijske ili književno istorijske činjenice pisac nadopunjuje i ono što je već romansirano, u ovom slučaju Dositejevu autobiografiju. Videli smo već u Gvozdenoj zavesi Pavićevu težnju da bude specifični biograf sudbina i života fiktivnih likova ili onih sa istorijskih margina. Proširujući to sa sebe samog (autobiografske pripovetke), on likom Dositeja postaje i biograf ljudi koji su već dali autobiografiju. Sve može biti potencijalna građa za pripovetku, čak i tuđe književno delo. Put nadgradnje realnog fiktivnim, nastavlja se nadgradnjom fiktivnog fiktivnim.

Stidljivo naznačavajući prisustvo Zorana Mišića u pripoveci "Konjica", Pavić u "Dvoboju" potpuno uvodi "žive junake" (na žalost, neke sada već pokojne). Praveći omiljenu paralelu sličnosti i razlika između nekad-sad, on suprotstavlja likove mitropolita Stratimirovića, dvorskog pesnika Hranislava i Lukijana Mušickog, likovima Dimitrija Vučenova, Mladena Leskovca i - Milorada Pavića,48 koji povodom ovog kaže: "Ne vidim zašto bi jedan slikar, jedan karikaturista ili jedan vajar mogao mirno da slika ili oblikuje svoje žive savremenike, ističući ponekad i crte koje ne doprinose ulepšavanju, već, naprotiv, životnoj uverljivosti, a da se to isto osporava jednom piscu."44

Uznemirujući čitaoca ovakvim realističko fantastičnim uvođenjem stvarnih ljudi, savremenika ili onih iz prošlih vremena, u književno delo, Pavić naslovnom pripovetkom zbirke - "Konji svetoga Marka", nedvosmisleno čini čitaoca učesnikom književnog zbivanja. "I tamo, gde su oči Inoroga razbistrile talase, spazio je na dnu vode tebe, što čitaš ove redove i misliš u svojoj skamiji ili naslonjači da si u bezbednosti i izvan igre."45 Pošto se ova rečenica nalazi na kraju pripovetke, posle jednog dugog "proročanskog" teksta raznih civilizacijskih zala, čitalac kao svedok pročitanog treba da izvede pouke i opomenut izađe iz pasivnosti koje mu je knjiga do sada pružala.

Dok je Gvozdena zavesa zbog korišćenja mnogobrojnih jezičkih modela donekle skrivala osobeni pavićevski stil, Konji svetoga Marka u potpunosti konstituišu izraziti manirizam u jeziku. Navešćemo sledeći citat kao primer: "U prodavnici su se mogle dobiti punjene žabe, zmije i gušteri snabdeveni muzičkim instrumentima. Njihova koža i smesa kojom su bili ispunjeni reagovali su na promenu atmosferskih prilika i njihovi noktići, repovi ili zubi, odapinjali su žice sami od sebe pri svakoj promeni pritiska, vlažnosti ili toplote vazduha. .. Uz njih, mogli su se dobiti tanjiri koji se stavljaju pod jastuk da bi se sanjao obed naslikan u njima. Tako je kupac mogao da naruči kakav ručak hoće da dobije u snu. Bilo je tu astečkih kalendara, najtačnijih na kontinentu između dve velike vode, izlivenih od mlevenog mramora, i jastuka od kože koje kupci sami naknadno prilikom svakog podšišivanja pune sopstvenom kosom, brkovima i bradama, a možda i bradama predusretljivih prijatelja."46 Primećujemo, pre svega, fantastičan opis, donekle bizaran i ironičan. Istovremeno, naglašena slikovitost prikazanog stvara iluziju realističnosti protkanu poetskim tonovima. Fantastično, realistično i poetsko, ne protivurečeći jedno drugom, čine građu ovog manirističkog stila.

Kao glavnu osobinu zbirke Konji svetoga Marka istakli bismo dvostrukost svega izrečenog, opisanog, prikazanog ili prikrivenog u njoj.

Pripovetka "Konjica" ima dva dela. U prvom, uvodnom, dat je izvrstan opis jednog, običnom posmatraču nevidljivog noćnog Beograda koji zbog rušenja sve više nestaje ustupajući mesto novom i savremenom. Naizgled realistički opis pun intimne atmosfere viđenog. Pažljivijim posmatranjem reči-znakova izdvajamo sledeće: jaruga, s jedne strane; s druge strane, kućerci spojeni leđima; srasli dimnjaci koji mešaju dimove; ulice s jedne strane slepe a sa druge pritvorene; vrata blizanci, itd. Konkretna slika grada rastače se pod uplivom reči i opisa koji sugerišu lavirint i izvesnu dvostrukost. Kulminaciju čini reč AUTOMEHANIČAR pročitana kao A U TOME HAN I ČAR. Dakle, svaka se reč, tekst, može pročitati na dva ili više načina. U tome je, čini se, i ključ za čitanje Pavića.

Jedan od radnika koji učestvuje u rušenju neke kuće počinje da priča povest iz davnih vremena o dva brata. Njihova imena, Vit i Omir, polovina su jedinstvenog imena Vitomir. Karakterne osobine ove braće i događaji vezani za njih simbolizuju najrazličitije suprotnosti: svetovno-duhovno; lutanje-ostanak; muški princip-ženski princip; eros-tanatos, itd. Mitski, snovidni grad, u kome bi trebalo da se radnjom razreše sve navedene suprotnosti, paralela je "konkretnom" gradu s početka pripovetke. Predanje o dva brata završava se potpunim rušenjem navedenog grada, trijumfom tanatosa kao destruktivnog principa. S obzirom da je kod Pavića predmetni svet uvek pandan apstraktnom svetu, zaključujemo da pripovetka govori o procesu rušenja i građenja. Pavić kao da kaže: zlo je uvek vidljivije prisutno u svetu ali njegovo postojanje nemoguće je bez protivteže dobra. Tačnije, svaka stvar ima suprotne polove čiji je opstanak nužan i jedino moguć u jedinstvu.

Radnici s početka pripovetke jesu i konjica s njenog kraja. Priča koja ih povezuje simbol je dobra, građenja, humanosti. Istovremeno, pripovedač-svedok javlja se u ulozi ujedinitelja suprotnosti, time što posredovanjem omogućuje da se ispriča jedna od brojnih varijanti opšteljudskog mita o dobru i zlu. Učesnici i svedoci podjednako su važni za budućnost.

Dvojnost data kao muško-ženski princip ili eros-tanatos vidljiva je ponajviše u pripovetkama "Krevet za tri osobe" i "Peglana kosa". Osobeni transvestizam u "Krevetu", nastao kao posledica brižljivog prikrivanja gramatičkog roda tokom cele pripovetke, da bi se tek na kraju otkrio polni identitet glavnog junaka to jest junakinje, sem što uvodi još jedan problem identiteta, govori opet i o relativnosti saznanja. Pavić, naime, razlikuje i zakonomernost i relativnost svega. Relativitet izražen ponajbolje rečenicom iz pripovetke "Anđeo s naočarima" (naočari - dvostrukost vida): "Ne znam šta sam video od onog što sam video", svoju ilustraciju doživljava u "Tajnoj večeri". Isajla Suka, glavnog junaka ove pripovetke, muče neki problemi saznanja. U nemogućnosti da sazna neposrednim putem svet oko sebe, a već profesionalno opterećen svojim zanimanjem kopiste fresaka, on se obraća slici, odrazu stvarnosti. "Vođen mimetičkom željom da jednu "boju" iz scene živog događaja uskladi sa bojom slike biblijskog zbitija i tako postigne savršenu "kopiju", savršeno ponavljanje drevnog događanja, Isajlo Suk diže prst kao kičicu i istog časa shvati da njegova uloga na pozornici istorije nije Hristova već Judina, ne mučenika i spasitelja već izdajnika."47 Relativnost identiteta (ko sam ja u odnosu na sebe i u odnosu na druge?) povezana sa motivom dvojnika, ovde se javlja kao ponavljanje određenih moralnih karakteristika likova kroz vreme i prostor. Ne praveći distinkciju između prošlosti i sadašnjosti Isajlo Suk greši. Time se vraćamo nekim pitanjima Pavićevog stvaralaštva i saznanja: "Kad god pokušava da savršeno ,kopira' umetnik izneverava sebe... Ljudi i događaji se ponavljaju na najrazličitijim ravnima, a u svakom ponavljanju deluje neka demonska razlika. Opisujući upečatljivo u svakom tekstu ,slučajeve' takvog ponavljanja, Pavić nam otkriva jedno nepoznato, fantastičko vreme književnosti."48 Pritajena polemika sa realističkom književnošću se nastavlja.

Ma koliko Pavić poistovećivao fikciju i stvarnost, on shvata da je stvarnost mnogo šira i sveobuhvatnija nego što fikcija može da izrazi. Zato stalna podvojenost na pripovetke koje teže da omoguće saznatljivost stvarnosti i one koje tu težnju ironiziraju. Osim toga, fantastična književnost, kao drugačiji motivacioni sistem, dozvoljava postojanje kontradikcija koje su, u stvari, njena nužnost.

Konji svetoga Marka, uvode jedan nov motiv u pripovedački opus - motiv smrti. U pripoveci "Partija šaha sa meksičkim figurama" kaže se: "Hijerarhija smrti u stvari je ono jedino što omogućuje sistem dodira između različitih ravni stvarnosti u jednom inače nesagledivom prostranstvu u kojem se smrti kao u crnim ogledalima ponavljaju u beskonačnost."49 Jedino smrt nije relativna, ona je konačno i potpuno saznanje.

Nastavljajući ovom zbirkom i svojevrsno prikrivenu polemiku sa savremenošću, datu u vidu metaforičkih opomena, pisac se u "Borbi petlova" obračunava sa dogmatičnošću i duhom palanke. Radnja pripovetke se dešava u Beogradu osamnaestog veka, kada je on bio granica između Austrije i Turske, katoličanstva i islama. Graditelji dveju kula koje treba da čine kapiju Beograda, Levač i Sandalj, suprotstavljeni su svojim različitim osobinama, a naročito načinom gradnje. Levač gradi na močvarnom, nestabilnom i neraskrčenom tlu, a Sandalj na stabilnom i proverenom. Po završetku gradnje ispostavlja se da je i pored mnogobrojnih čaršijskih sumnji, Levačeva kula viša i stabilnija, ali da je petao na njoj "pokazivao neko drugo, svoje vreme, vreme vezano očigledno za široke prostore njegovih vidika i za vetrove nasilnika koji ne duvaju dole pri zemlji."50 Jedan od ove dvojice graditelja prelazi neprijatelju (iako Pavić ne odaje njegovo ime, nije se teško dosetiti o kome je reč), Turcima, koji konjicom ulaze kroz kapiju i ruše grad. Simbolizujući na taj način umetničku revolucionalnost, napor da se staro zameni novim budućim, Pavić upozorava i na neke druge probleme vezane za naš mentalitet i odnos prema darovitim pojedincima.

Ova parabola o umetniku i društvu oživljava nanovo staru Pavićevu obuzetost nacionalnim identitetom. Koristeći se u ovoj pripoveci Ciceronovim rečima da postavi određena pitanja: "Gde smo na svetu? U kojem gradu živimo? Kakvu državu imamo?" Pavić odgovara na njih i u pripoveci "Krevet za tri osobe". Naslovljavajući u njoj umetnuti deo - esej - kao "Anđelarova viljuška", on na vrlo komplikovan način raspravlja o jednini, dvojini i množini. Poistovećujući dvojinu sa pojmom međuprostora (međuprostor je viši stupanj Pavićevog motiva granice), a ovaj pak sa Balkanom, pisac daje ,formulae' uz koje se na ovom terenu jedino može živeti". Međuprostor je sredina koja ne pripadajući nikome pripada svakome. U borbi između leve i desne strane, istoka i zapada svako teži da proguta, kao stari mitski Kronos, sopstveni porod, ono što mu smeta da se ostvari celovito, granicu i prepreku koja mu je postavljena. Da se ne bi i sa nama na Balkanu desila slična sudbina kao Anđelaru51, ili gramatičkoj dvojini, dakle nestanak, uništenje; stalno balansiranje između dve suprotne polovine pričinjava se kao jedini spas. Čuvanje specifičnosti međuprostora uz istovremeno prihvatanje i onog što se nalazi s jedne ili druge strane, nužan je uslov opstanka. Reklo bi se, nekakva ideja koegzistencije.

Istorijsko potkrepljenje ovakvog stava nalazimo u pripoveci "Anđeo s naočarima".52 Izabravši epizodu iz Dositejevog života koja s jedne strane ilustruje njegovu vernost sopstvenoj veri i Istoku, a s druge prihvatanjem prosvetiteljstva Zapadu, dakle, situaciju međuprostora, Pavić potvrđuje ispravnost svaje ideje - ali, u jednom vremenu. Sumnja koju Dositej izražava na kraju pripovetke u pogledu konačnosti ovakvog obrasca opstanka i Pavićeva je sumnja. Na žalost, gotovih i apsolutnih obrazaca nema, opasnost je tako stalna, a mogućnost izbora ipak neograničena.

Povezanost pripovedaka u ovoj zbirci nesumnjivo je primetnija nego u prethodnoj. Neka vrsta ciklizacije suštinski opet počiva na nivou dubinskih značenja, ali su sada i na površini vezivna sredstva lako uočljiva. Vreme i mesto događanja, videli smo, koncentrisaniji su. Naslovi pripovedaka i njihovi motivi isprepletani. Na primer: "konj", čiji naziv ilustruju naslovi "Konji svetoga Marka" i "Konjica", a sadržinom "Borba petlova" i "Bogumilska priča". Ime glavnog junaka "Kreveta za tri osobe" denotativno i konotativno je vezano za pripovetku "Anđeo s naočarima". Grad i građevina iz "Konjice" nadovezuju se na one iz "Borbe petlova". Postojanje likova koji su izraziti nosioci međusobnih suprotnosti primetno je u većini pripovedaka. Vit -Omir u "Konjici", Pariž-Jelen u "Konjima svetoga Marka", Grgur-Kosača u "Peglanoj kosi", Levač-Sandalj u "Borbi petlova", itd, Dubinska povezanost počiva pre svega na tome što je za delimično ili potpuno razumevanje jedne pripovetke potrebno pročitati i druge koje segmentarno razrađuju sličan problem.

Ruski hrt

U pogovoru ove zbirke pisac kaže: "... Ja bih upozorio na činjenicu da ova knjiga sadrži dve sasvim zasebne i celovite priče... Na pitanje postavljeno u jednoj dobija se odgovor u drugoj od tih priča, a ako se pročitaju zajedno, one čine treću priču, koja bi se mogla shvatiti i kao autobiografija pisca u ženskom licu."53 Te dve pripovetke su "Jaje" i "Varšavski ugao". Međutim, u Ruskom hrtu postoji još mnogo pripovedaka koje su međusobno povezane raznim pojedinostima.54

Ciklizacija pripovedaka je korak ka romanu. Ovakvim svojim postupkom, Pavić je naznačio da je struktura Hazarskog rečnika već tada bila osvojena. Stvorivši tip romana koji ne protivureči njegovom pripovedačkom prosedeu, on je potvrdio svoj stav da se opšte saznanje može ostvariti samo nizom pojedinačnih saznanja, te da je takav proces najprirođeniji čovekovom načinu mišljenja.

Ruski hrt među ostalim zbirkama pripovedaka predstavlja kulminacionu tačku svih dotadašnjih Pavićevih književnih postupaka, ideja, pitanja, problema.

Pogledajmo na koji je način ovde ostvaren odnos čitalac-autor. Transponovanjem biblijske legende o isterivanju Adama i Eve iz raja u naše prilike55 ("Zapis na konjskom ćebetu"), Pavić likom Pavla Grubača aludira na pisca. "Polako lutam tim spletom hodnika od peći do peći, palim vatre i šapućem iz mraka svoju priču nekome koga ne poznajem i neću nikada videti. Ne znam kakvo lice imate vi, kojima pričam kroz oganj i zid, ne znam vam ni pol ni uzrast ni namere ni razloge što plačete, svađate se ili veselite."56 Strah od "progonstva", od čitaoca, od opasnosti koje reči nose, slabiji je ipak od želje da se izolovanost pisca probije komunikacijom sa čitaocem.

Pripovetkom "Akseanosilas" čitalac zajedno sa autorom postaje saučesnik u jednom fiktivnom, književnom zločinu, što naravno, zapanjen, saznaje tek na kraju. "I suviše smo navikli čitaoca da je mašta samo u nadležnosti pisca. I da se njega, čitaoca ta stvar uopšte ne tiče."57 Ovaj naizgled agresivan odnos ima katarzičko-terapeutsko dejstvo.

Pogovor, čija je već poslovična zaduženost da kontaktira sa čitaocem, donosi u stvari najdominantniju Pavićevu ideju shvatanja književnosti, a ne samo odnosa autor-čitalac. "Bilo bi razložno poželeti takvu književnost koja bi se u svakoj rečenici borila za čitaoca. I to ne jednog, nego za dva čitaoca odjednom. U istoj rečenici za oba. Jednog, koji živi sada i drugog koji će živeti sutra. Mogli bismo poželeti književnost čije bi geslo bilo: ko pročita jednu rečenicu ne može da ne pročita sledeću."58 "Sve to govori o piscu, o artisti na trapezu nemogućeg, koji želi postati alternativa totalitetu kojem je težila klasičnim ambicajama determinirana književnost."59

O autoru, identitetu, saznanju, govori pripovetka "Atlas vetrova". Atlas vetrova fantastična je zamisao knjige koja bi predstavljala sveznanje života, univerzalnu enciklopediju, priručnik o nepogrešivosti i umeću življenja. Pandan ovoj knjizi je delo samog autora (ova pripovetka spada u one koje smo uslovno označili kao autobiografske), knjiga sveznanja o jednom vremenskom segmentu, sveobuhvatnost pojedinačnog. Fantastični događaji koji u daljem razvoju radnje prate autorove knjige, možda govore o ideji da delo počinje da živi samostalno tek kada se potpuno odvoji od autora, kad on počinje da ga doživljava kao tuđe.60 Gubitak ličnog identiteta, imena ko privremenog identiteta, ilustracija je autorskog samouništenja o kojem smo već govorili.

Varvarski vetrovi koji duvaju ovim stranicama dodir su stvaralačkog sa demonskim. Nepoznatom silom što pisca neminovno vodi u rascep ličnosti, u dvojnika.

Rušeći ustaljene racionalne predstave o saznanju, Pavić kaže: "Ali sad znam: do tajne se ne stiže drumom, nego stranputicom, ona nije na kraju pravog, nego na kraju pogrešnog puta. Trebalo je bar jednom zanemariti vetrokaze, izabrati smer koji svi smatraju pogrešnim, odlučiti se za netačan proračun i okušati mogućnost koje se većina odriče."61 Ironišući večnu muku umetnosti da izrazi totalitet koji stalno uzmiče pred tom težnjom, Pavić ironiše i sopstveno delo. Kao alternativa saznanju totaliteta, o kojoj govori Donat, javlja se slučajnost namesto određenosti.

Ironija u najrazličitijim vidovima prati pripovetke ove zbirke. Usmerena ka društvenoj kritici i udružena sa satirom, "politička" fantastika pripovetke "Akseanosilas" ironiše totalitarnu ideologiju. Izopačeni politički mesijanizam povezan sa stvaranjem lažnih veličina na udaru je u pripoveci "Lozinka". Bizarno-lascivna rečenica s kraja "Varšavskog ugla" izaziva paradoks. Mnoga razmišljanja i postupci Eustahije Zorić iz pripovetke "Jaje" predstavljaju autoironični pristup sopstvenom delu. Ne štedeći ni jednog trenutka sebe, Pavić čak parodira svoj maniristički jezički izraz. Na primer, rečenica "Kad bi sve budale belu kapu nosile, bilo bi kao da uvek pada sneg" (uzeto iz Ruskog hrta), svojevrsni je antipod iskazu dubinskog značenja "Mesto onog koji se seli nikad ne ostaje prazno" ("Ikona koja kija"). Takvih primera je bezbroj.

Ironična oštrica prati takođe slojevitost Pavićeve proze. Prisutna na različite načine u celokupnom stvaralaštvu ona se ostvaruje u rasponu od dubinskog, kritičkog značenja do trivijalnog, parodirajućeg. I sve to kao ironija i samoironija ujedno.

Brojnost pripovedaka sa "živim junacima" ("Terazije", "Večera u krčmi ,Kod znaka pitanja", "Soba Andrije Anđala"), pokazuje Pavićevu opredeljenost da nastavi ovim putem. "Istovremeno se može zapaziti da su pripovetke u kojima se koriste prava imena ličnosti nešto složenije i teže za čitanje ukoliko čitalac ne zna delo ličnosti o kojoj je reč. Pavić govori o suštini ličnosti, a čitalac samu ličnost i njeno delo zna samo površno, on oseća nedostatak obaveštenosti preko kojega je izvršeno pomeranje".62 Ovaj stav se naročito odnosi na pripovetku "Večera u krčmi ,Kod znaka pitanja'", u kojoj se kao likovi javljaju Boža Vukadinović, Vlada Urošević, Zoran Mišić i Milorad Pavić. Dakle, ljudi koji su se bavili ili bave fantastikom na bilo koji način. Pomak iz stvarnosti izveden je putem sna kao medijuma za ulazak u drugu "stvarnost", tuđe književno delo. Naime, pripovetka je komponovana iz delova pripovedaka Milorada Pavića i Vlade Uroševića. Tako se od čitaoca zahteva da poznaje stvaralaštvo obojice, ne bi li doživeo pun efekat ovakve kombinatorike. Nešto drugačiju, ali ipak sličnu ekstremnu kombinatoriku nalazimo u pripoveci "Izvrnuta rukavica".63 Ona govori opet o Dositeju Obradoviću i sastoji se iz dve skoro identične celine. U stvari, prvi deo je "normalna" pripovetka, dok je drugi sastavljen iz drugačije montiranih celina epizoda, ali besprekorno smisaono povezanih. Efekat "izvrnute rukavice" potpuno je ostvaren time što su početak i kraj sasvim izmenili mesta, a takođe i tok događaja. Ovakvo krajnje eksperimentisanje formom, koja može da donese začuđujuće mnoštvo potencijalnih značenja, ipak ima svoju konačnost baš zbog smisaonih ograničenja.

Tradicionalni motiv fantastične književnosti, san, dvojnik ogledalo, korišćeni su obilato u pripovetkama ove zbirke. "Otrovna ogledala" donose neku vrstu eseja o ogledalu dok čitava pripovetka i njeno značenje počivaju na efektu koje ono izaziva. "Kada je Lewis Carollova Alise skočila iza ogledala, onda taj skok nije bio upriličen tek tako, poradi spisateljskog hira ili zbog bezobzirne eksploatacije slobode koju pruža pjesnički govor oslobođen gravitacije socijalne i psihološke kauzalnosti - u glatkoj površini ogledala sjala je tajna dimenzija jednog neprostora i jednog nevremena što ih je mogla osvojiti riječ, ona ista riječ koja ih je i stvorila."64 Nesumnjivo da iluzija umnoženog prostora i svi ostali utisci koje ogledalo nudi odgovaraju idejama Pavićeve fantastične proze. Međutim, sastav ogledala (kojim Pavić obogaćuje ovaj motiv) dat posredstvom alhemijske tradicije, pretenduje da ovaj predmet prikaže kao jedinstvo živog i neživog sveta.65 Pavićevsko - sve je u vezi - proširuje se na taj način u svojevrsni panteizam shvaćen kao jedinstvo prirode.

Pojava dvojnika u književnosti dvadesetog veka prouzrokovana je egzistencijalnim problemima i krizom identiteta. Suštinski povezan sa njima, Pavićev motiv dvojnika pokriva i sve dvostranosti, podvojenosti i dvosmislenosti kojih u ovoj prozi ima napretek.

"Proza ovog pisca kao da je jednim svojim značajnijim tokom ostvarivana po latentnom diktatu sna. San je i tema i inspiracija njegove proze. San je osnovna inspiracija njegove fantastike ... Pavićeva fantastika je najsvežija, najneposrednija kad je onirička, kada njena motivacija proizilazi iz ona i želje za izjednačavanjem imaginativnosti sa snom.66 San kao sinonim stvaralaštva, poetike mnogoznačnosti, ali i celokupnog shvatanja sveta dobiće svoju krunsku potvrdu u Hazarskom rečniku.

Nastavljajući i ovom zbirkom da se bavi problemom vremena i identiteta, Pavić u pripoveci "Ruski hrt" proširuje taj problem smenom generacija, generacijskim identitetom, glavnom temom svog nešto kasnijeg "Malog noćnog romana". Kao što sadašnjost guta prošlost ali se na njoj i uči, tako i deca gutaju oca da bi uspostavila svoju vlast. Tačno poput priče o hrtovima i vuku. Pavićevska granica je ovde onaj trenutak kada će se smena dogoditi, kada će se po ko zna koji put obnoviti proces uništenja i građenja, revolucija koja stalno teče. Pripovetka "Crveni kalendar" ulazi u samu srž granice dva vremena. Prelomne tačke smene istorijskih doba. Govoreći o Oktobarskoj revoluciji pisac jasno pokazuje kako u graničnim situacijama vreme može da ide napred ili nazad ukidajući sadašnji trenutak, kako se u prošlosti ostvaruje budućnost.

Napomenuli smo već da su pripovetke "Varšavski ugao" i "Jaje" u međusobnoj vezi. Ne ulazeći dublje u njihove uticaje, razmotrićemo samo shvatanje prošlosti, odnosno budućnosti u njima. Traganje Staše Zorić u "Varšavskom uglu" za srušenom roditeljskom kućom simbolizuje u stvari traganje za prastanjem, arhetipom. Sećanje na naše bivše biće (kolektivno nesvesno) omogućuje prepoznavanje. U njemu je pohranjen čitav naš život kao jedinke i kolektiva. Zato je Staši moguće da na svakom mestu nađe prostor svoje kuće. Varšava u kojoj se događa rasplet, izabrana je kao neosimbol rekonstrukcije prošlosti.

"Jaje"67 likom i događajima vezanim za Eustahiju Zorić i Kaćunčicu, govori o budućnosti. Eustahija, antipodna dvojnica Staše Zorić gubi polako jezički osećaj za sadašnje i prošlo vreme služeći se samo potencijalom, da bi na kraju nestala iz ovog sveta obeleženog sadašnjim trenutkom. Slično njoj, Kaćunčica, nevidljivo dete, prisutno je tek kao mogućnost, potencijal. Izuzetno složenim i skoro neuhvatljivim mnogobrojnim značenjima ove pripovetke Pavić govori, čini nam se, o podmlatku, potencijalnim ljudima čije je vreme, buduće vreme. Naglašavajući pak da su ove dve pripovetke njegova autobiografija u ženskom licu možemo zaključiti sledeće: Staša zna prošlost i živi u njoj, a Eustahija u budućnosti - one su zametak nečega što će se smenom generacija, Kaćunčicom, ostvariti ili ne, tek bitno je da postoji mogućnost. Pošto Pavić uvek u književnosti piše i o književnosti, preneto na ovaj plan to znači zametak literature budućnosti koju će nekada neko možda ostvariti. Jer, "Mesto onog koji se seli nikad ne ostaje prazno".

Završna napomena

S Pavićevim zbirkama pripovedaka dogodilo se nešto pomalo čudno. Iako napisane pre više od jednog desetleća, one su ponovo, i možda tek sada, među nama.68 Verovatno je pojava Hazarskog rečnika, njegov uspeh kod nas i u svetu, omogućio da pređašnje knjige ovog, po sopstvenim rečima (nekada) "najnečitanijeg pisca" ponovo budu rođene, te da u novom životu ne budu vlasništvo samo "posvećenih" čitalaca.

Ali, čini se da ni Hazarski rečnik nije ona ključna karika koja je odlučila sudbinu Pavićeve pripovedačke proze (moglo bi se reći njegove proze u celini). Izgleda da je vremenski trenutak odigrao glavnu ulogu, odnosno sazrelost i ukus publike. Te knjige su u vremenu u kom su nastale bile pisane za budućnost i neke nove generacije.

"Dva stoleća književne tradicije kristalizovale su Pavića u velikog romansijera.69 Iako upotrebljene u odnosu na Hazarski rečnik, ove reči se, bez imalo preterivanja, mogu primeniti i na njegove pripovetke. Uspostavivši most izmeću književne prošlosti i sadašnjice, unevši nacionalno biće u fantastiku, Pavić je pokušao da nam da put u književnost sutrašnjice, onu koja bi bogatstvom slojeva i značenja omogućila i bogatstvo čitalačkog doživljaja.

(1990)

1 U celokupnom daljem tekstu ovog rada, pojmom "priča" koristićemo se u njegovom najširem značenju, a ne uskom, književno-teorijskom.
2 Dž. K. Kuper: Ilustrovana enciklopedija tradicionalnih simbola, Prosveta - Nolit, Beograd 1986, 182.
3 "Tlocrti se, međutim, ne poklapaju samo zato što je jedan nikao na ruševinama drugoga, nego zbog toga što pripadaju univerzalnom kulturnom arhetipu, praobrascu ljudskog mišljenja, svjedočanstvu o cjelovitosti i kontinuitetu civilizacije svjedočanstvu o cjelovitosti uopće". Morana Čale u pogovoru romana Umberto Eka Ime ruže, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1984, str. 548.
4 Dž. K. Kuper, navedeno delo, str. 79.
5 Dž. K. Kuper: Ilustrovana enciklopedija tradicionalnih simbola, Prosveta - Nolit, Beograd 1986, str. 24.
6 Navedeno delo, str. 21.
7 Navedeno delo, str. 188.
8 Navedeno delo, str. 138.
9 Navedeno delo, str. 51.
10 Navedeno delo, str. 200.
11 Navedeno delo, str. 188.
12 Navedeno delo, str. 20.
13 Navedeno delo, str. 152.
14 Navedeno delo, str. 56.
15 Navedeno delo, str. 53.
16 Milorad Pavić: Gvozdena zavesa, str. 53.
17 Navedeno delo, str. 55.
18 Navedeno delo, str. 53.
19 Naravno, nemoguće je jednu shemu bukvalno primeniti na svu ostalu Pavićevu prozu, ali je moguće na taj način srediti obilje podataka za analizu koje ona nudi. Manifestni sloj bi u ovom slučaju predstavljao iskustvo prvog čitanja i zapažanja površinskih, skupnih odlika Pavićevih pripovedaka.
20 Mirjana Draganova Stefanović, "Gvozdena zavesa", Polja, februar. 1974, broj 180, str. 28.
21 Ana Ćosić: "Poseban svet fantastike", Književna kritika, 1979, br. 6, str. 104.
22 Momčilo Milankov: "Konji svetoga Marka", Književnost, 1976, br. 9-10, str. 816.
23 Ivo Andrić: Priča o vezirovom slonu, Udruženi izdavači, Beograd 1981, str. 41.
24 Milorad Pavić: Gvozdena zavesa, str. 11.
25 Milorad Pavić: Istorija, stalež i stil, str. 270.
26 Predrag Palavestra: Kritička književnost, Prosveta, Beograd 1983. str. 217.
27 Marko Nedić: "Hazarski i drugi palimpsesti Milorada Pavića", Savremenik, 1986, br. 1-2, str. 83.
28 Milorad Pavić: Gvozdena zavesa, str. 221.
29 Jovica Aćin: Paukova politika, Prosveta, Beograd 1978, str. 258.
30 Milorad Pavić: "Odlazak Borhesa", Politika, 21. jun 1986, str. 9.
31 Strukturu Pavićevih pripovednika moguće je uslovno porediti sa kompjuterskom video igrom. Kod njih je prostor prividno neograničen tako da se simulira beskrajnost. Prelaskom iz nivoa u nivo, odozgo odozdo, levo desno, rešavaju se zagonetke i sakupljaju saznanja da bi se od mozaika dobila celina, a to mogu samo majstori igre.
Pavićeva pripovetka kao ulaz ima uvod dat obično stilom realističke naracije udružen sa istorijskim informacijama najrazličitije vrste. Zatim se pripovedanje grana na mnoštvo epizoda sve fantastičnijih, koje, opet sa druge strane nose različita značenja i slojeve, svoje dijagonale. U centru je smešteno jezgro, obično posebno naslovljeno ili izolovano na bilo koji drugi način, dato kao esej, antiesej, "priča u priči", filozofska rasprava. Zatim se pripovetka naglo završava, epilogom ostvarenim poentom u kojoj je sadržan obrt svega prethodno rečenog.
32 Izrazita fabularizacija moderne proze, nasuprot defabularizaciji 50-ih godina, u ime intelektualizma, pokazuje da se i sa razvijenom, interesantnom pričom može biti intelektualan.
33 Jovica Aćin: Paukova politika, str. 252.
34 Milorad Pavić u intervjuu Snežani Zarić, Start, Zagreb 1986, br. 455, str. 15.
35 Jovica Aćin: Paukova politika, str. 248.
38 Milan Komnenić: "Skaske o suprotnostima", Politika, 19. januar 1974, str. 14.
37 Na primer, motiv simbol ogledala predstavlja tradicionalni simbol. On je u vezi sa dvojnikom, tradicionalnim motivom fantastične književnosti. Oba su data kod Pavića, implicitno, u ravni teksta, sa svojim konkretnim značenjem. Apstraktna značenja izvedena iz njih: razlikovanje muško ženskog principa u svim pojavama takođe je prisutno u samom tekstu, tj. tekstovima; ali, identitet, dvostranost, relativnost nalaze se u ravni asocijativnog.
38 Milorad Pavić: "Barokni sloj u Hazarskom rečniku", delo, 1986, br. 6, str. 4.
39 Milorad Pavić: Gvozdena zavesa, str. 27.
40 Navedeno delo, str. 217.
41 Milorad Pavić: Istorija, stalež i stil, str. 275.
42 Jovica Aćin: Paukova politika, str. 260..
43 Izvesne neprilike koje su pisca pratile zbog ove pripovetke na najbukvalniji način govore o njegovom strahu zbog "nagote".
44 Dušan Veličković: "Živi junaci" (razgovor sa M. Pavićem), NIN, 1978, br. 1423, str. 41.
45 Milorad Pavić: Konji svetoga Marka, str. 114.
46 Milorad Pavić: Konji svetoga Marka, str. 81.
47 Jovica Aćin: Paukova politika, str. 242..
48 Navedeno delo, str. 242.
49 Milorad Pavić: Konji svetoga Marka, str. 85.
50 Navedeno delo, str. 155.
51 Ime junaka ove pripovetke asocira na anđela, bespolno stvorenje, niti muško niti žensko.
52 U tradicionalnoj simbolici anđeli su glasnici, čuvari i vodiči, bića izuzetne blagosti, ali istovremeno i simboli "sublimiranih ljudskih funkcija ili nezadovoljenih i neostvarenih težnji". A. Gherbrant: Rječnik simbola, Nakladni zavod, Zagreb, 1983, str. 13.
53 Milorad Pavić: Ruski hrt, str. 216.
54 O ovom problemu vrlo iscrpno i argumentovano pisala je Snežana Brajović u tekstu "Naporedni svetovi", Književnost, 1980, br. 5, str. 8
55 Pavić stalno pokazuje kako se sve opšte može predstaviti i kao nacionalno (i obrnuto).
56 Milorad Pavić: Ruski hrt, str. 213. 37 Milorad Pavić: Istorija, stalež i stil, str. 277.
58 Milorad Pavić: Ruski hrt, str. 215.
59 Branimir Donat: "Fantastika kao poetika tautologije", Književnost, 1980, br 5, str. 880.
60 "Smatrao je da dobre priče nastaju i žive nezavisno od toga da li ih njihov pisac shvata ili ne. Čak je verovao da pisac zaista dobru priču ne može da shvati i tako se našao u položaju ogledala i ikone. Jer, ikone, kažu, nije dozvoljeno i uputno hvatati u ogledalu. Tako je i Borhes smatrao da piscu - tj. ogledalu - nije dato da sagleda svoje delo - tj. ikonu." M. Pavić: "Odlazak Borhesa", Politika, 21. jun 1986, str. 9.
61 Milorad Pavić: Ruski hrt, str. 90.
62 Sava Babić: "Priča kojoj se samo slute pravila", Letopis Matice srpske, 1980, br. 2, str. 412.
63 Izvrnuta rukavica, Matica srpska, Novi Sad, 1989.
64 Branimir Donat: Približavanje beskraju, Nolit, Beograd, 1979, str. 58.
65 Skoro identično shvatanje nalazimo u pripoveci "Obed na poljski način" gde su violine (predmet) - čovek - priroda prikazani kao neraskidivo jedinstvo.
66 M. Nedić: Hazarski i drugi palimsesti Milorada Pavića, str. 89..
67 "Jaje" = "vaseljensko jaje: životni princip; nediferencirana sveukupnost; potencijalnost; vaseljensko vreme i prostor; sve što postoji u zametku; savršeno stanje sjedinjenih suprotnosti; uskrsnuće" itd. Dž. Kuper: Ilustrovana enciklopedija tradicionalnih simbola, str. 54.
68 Gvozdena zavesa i Konji svetoga Marka izašle su 1976, a obnovljene 1989; Ruski hrt, iz 1979. obnovljen je 1986.
69 B. Mikasinovich: "M. Pavic: Hazarski recnik", World Literature Today, winter, 1986.

Neki istorijski izvori o Hazarima i njihova transpozicija u hazarski rečnik

Jedan deo čitalaca Hazarskog rečnika postavlja sebi pitanje šta je činjenica a šta ne u ovom delu, odnosno, kakav je istorijski predložak koji je uslovio literarno oblikovanje i u kojoj meri, s obzirom ia svekoliku specifičnost romana, on uopšte postoji. Ova nedoumica se posebno odnosi na Hazare, njihovo poreklo, postojanje i sudbinu.

Hazari su svakako postojali, ali se ne zna tačno njihovo poreklo, jezik, religija, način života, oblik državne organizacije, međusobni odnos raznolikog stanovništva koje je živelo na hazarskoj teritoriji, niti da li ima njihovih potomaka.

Sva saznanja o Hazarima su hipoteze iz jednostavnog razloga koji je ujedno i najsloženiji kad mu se priđe s naučnog stanovišta. Naime, pisani istorijski izvori o Hazarima, koji su ionako relativno oskudni, do te mere su fragmentarni, protivurečni i tendenciozni, pošto su prelomljeni kroz prizmu hrišćanskih, islamskih ili jevrejskih polazišta svojih autora, da pre zamagljuju već zamagljeno nego što pružaju jasan podatak. Istovremeno, odsustvo pisanih spomenika i arheoloških nalaza koji se sa sigurnošću mogu pripisati samim Hazarima pojačavaju zagonetnost hazarske istorije i njihovog munjevitog iščeznuća iz vremena i prostora. S druge strane, ogromna literatura o njima, interesovanje za Hazare koje oživljava u XVII veku a seže do naših dana, ne razrešava problem nego ga dodatno komplikuje mnogobrojnim tumačenjima.

Piter Golden (Peter B. Golden), profesor istorije na Radžers univerzitetu (Rutgers University), stručnjak za istoriju Hazara, navodi sledeće zapažanje: "Traganje za neumitnim činjenicama, predstavlja naporan proces prosejavanja naslaga parcijalnih 'istina', iz kojih izranja kompleksni mozaik od višebojnih i često loše uklopljenih kockica. Ovo područje je poznato proučavaocima istorije srednjovekovne Evroazije. U oblasti punoj zamki, linija između stvarnosti i fantazija... često je nejasna. Možda je ovaj neuhvatljivi kvalitet hazarskih i srodnih studija privukao Milorada Pavića. Njegov 'roman-leksikon' Hazarski rečnik bavi se 'hazarskim problemom' kao sredstvom istraživanja prastarih pitanja o objektivno-subjektivnoj percepciji istine i stvarnosti i poteškoćama do kojih dolazi kada se jezik upotrebljava da izrazi kaleidoskopski svet. U središtu ovog rašomonskog istraživanja leži pitanje hazarskog preobraćenja u judaizam, stvarnog, ali ipak veoma problematičnog događaja čiji je značaj veći od antikvarnog."1

Verovatno su, dakle, upravo ove saćaste šupljine, tačnije istorijske praznine i nedorečenosti opredelile Pavića da, između ostalog, izabere takvu temu za romaneskno uobličavanje,2 dok je mozaička forma organizacije teksta uspela da odrazi eliptičnost dokumenata o Hazarima, kao i raznolikost modernih objašnjenja.

Služeći se prilikom svog istraživanja prvenstveno literaturom koju sam autor navodi u delu (Artamonov, Danlop, Dvornik, Žitija Ćirila i Metodija) i onom do koje se moglo doći (Ibn-Fadlan, Ostrogorski, Gumiljov, Golden, Diter Ludvig, Saopštenje sa skupa Menore iz Čelareva) došla sam do zaključka da se Milorad Pavić, prilikom pisanja Hazarskog rečnika, u velikoj meri služio istorijskim izvorima i sekundarnom literaturom o Hazarima: vizantijskim hronikama, arapskim putopisima i geografskim delima, hebrejskim svedočanstvima, literarnim delima, legendama, itd kao i modernim istorijsko tekstološko-lingvističkim studijama.

Praćenje transponovanja istorijskih izvora u tkivo romana vršeno je ispitivanjem tzv. hazarskog sloja koji predstavlja autentično-metaforičko-ironijski spoj. Analiza je vršena prvenstveno u odrednicama Hazari, Hazarska polemika i Kagan u sve tri knjige, mada su uzimane u obzir i sve druge odrednice koje imaju oveze s hazarskom istorijom, kao i uvodni deo knjige - Prethodne napomene.

Treba napomenuti da se od trideset šest odrednica Hazarskog rečnika3 njih dvanaest odnose na istorijske ličnosti, događaje ili pojmove, koji imaju veze baš s Hazarima. To su, date azbučnim redom, sledeće odrednice: Al Bekri Spanjard, Daubmanus Joanes, Kagan, Liber cosri, Metodije Solunski, Sangari Isak, Tibon Jehuda Ibn, Ćirilo, Halevi Jehuda, Hazari, Hazarska polemika i Čelarevo.

Istorijski izvori o Hazarima transponovani su u roman na dva osnovna nanina: u izvornom i umetnički prerađenom obliku.4

Istorijski izvori koršićeni su kao nizovi podataka ili činjenica, ali i u vidu citata. Prerađeni podaci, koji imaju fikcionalni kvalitet, transponovani su metaforičko-ironijskim putem, mada su, pre svega, zasnovani na sintezi fakata i interpretacija kao pretekstu, tako da prerastaju u višeznačnu i globalnu "hazarsku metaforu".

Nizovi istorijskih podataka nalaze se najčešće na početku odrednice,5 ali su kao grupe informacija navođeni i u daljem tekstu, gde se mešaju s fikcijom. Sve godine, lična imena i zbivanja odgovaraju u potpunosti istorijskoj istini, tačnije istorijskim izvorima koji dolaze iz tri religijske sredine pa imaju različit i selektivni pogled na hazarsku istoriju. Upravo zbog toga, taj izbor informacija verzija može čitaocu izgledati haotičan, neverovatan i proizvoljan, jer nema sinteze, mada su, u stvari, navedene sve neophodne i važne činjenice o odnosima date sredine s Hazarima. Nešto drugačije stoje stvari u uvodnom delu naslovljenom kao Istorijat "Hazarskog rečnika". Ovde je, naizgled, dat opšti pogled na hazarsko pitanje, ali se pisac zapravo zadržao na kraju istorijskog sećanja o njima i zbunjujućoj činjenici da sem šturih razasutih zapisa iza Hazara nije ostalo ništa.

Ovakva kumulacija suvoparnih podataka predstavlja ironijski pristup istorijskom faktu koji je, čini se, nemoćan da pruži suštinsko i celovito saznanje, te se na taj način dovodi u pitanje izvor istorijske istine kao i njeni dometi.

U ovom delu istorijskog tkiva Hazarskog rečnika rečenica koja simulira obrazac naučnog stila retko je razbijena literarnom intervencijom, a kad se to i desi pre je reč o oneobičavanju nekom vrstom poetizacije negoli o upadu potpune fikcije ili pseudofakta. Utisak fantastičnog izazvan je, pre svega, samom hazarskom problematikom; zatim, gomilanjem činjenica krhotina, ili korišćenjem legendi i književnih dela kao istorijskih dokumenata, koji su u nauci merodavni kada se proučava daleka prošlost, ali tek onda kada se kritičkom analizom proseju naslage literarnog, što ovde namerno nije rađano; kao i nekim opisima hazarskog načina života, koji zbog velike vremenske distance i nepoznavanja materije današnjem čitaocu deluju neverovatno. Na primer: svedočanstva o Kaganovom haremu, njegovoj letnjoj i zimskoj rezidenciji, narodu dvojniku,6 crnim i belim Hazarima, hazarskom dvojnom kraljevstvu, nizovima, fazama, pa čak i nekim razlozima preobraćenja itd., mogu izgledati fantastično, ali odgovaraju istorijskim izvorima ili savremenim pretpostavkama.

Kad je reč o citatima7 koji su navođeni iz autentičnih izvora, mora se dotaći značajan problem Hazarskog rečnika - razlika između originala i pseudo dokumenta. Ovo vrlo složeno i zamršeno pitanje može se delimično razrešiti jedino ako čitalac razlikuje istorijske ličnosti od imaginarnih likova, jer pisac nikad neće stvarnoj ličnosti i njenom imenu pripisati fiktivni iskaz; i ako zna da je Daubmanusov Lexicon cosri - pseudo predložak. Naime, Joanes Daubmanus, poljski štampar iz XVII (veka, zbilja je postojao i jeste objavio jedan poljsko-latinski rečnik, ali ne i Lexicon cosri. Pavić daje brojne tekstualne naznake u čitavom romanu iz kojih čitalac može zaključiti da ovaj rečnik ne postoji, ali je isprepletanost stvarnog i izmaštanog toliko velika da se ovo gubi iz vida. Ime-znak Daubmanus ipak ima značajnu funkciju u razgraničavanju fakta i fikcije. Uostalom, na samom početku romana pisac kaže: "... ovaj se rečnik ne bavi Hazarima onakvim kakvim ih mi danas vidimo, nego je samo pokušaj rekonstrukcije Daubmanuosvog izgubljenog izdanja. Današnja saznanja o Hazarima su dakle, korišćena samo kao neizbežna i neophodna dopuna odlomcima nesačuvanog izvornika" (str. 18).8 Ovakvim stavom Daubmanusovo ime prerasta i u vrednosni sud o odnosu istorijsko-neistorijsko u književnosti.

Nemoguće je u ovom ipak kratkom i sumarnom osvrtu na transponovanje istorijskih izvora u Hazarski rečnik pomenuti sve citate koji su preuzeti iz različitih izvornika, ali se treba zadržati bar na dva. Jedan od njih je onaj Al Ištarkhija, arapskog geografa iz X veka, i nalazi se u odrednici Kagan u Zelenoj knjizi (str. 135), a govori o suvladarstvu kod Hazara. To svedočanstvo deluje fantazmagorično, bizarno i groteskno, ali je istinito utoliko što je doslovno preuzeto iz izvornika.9 Drugi citat, tačnije citati, odnose se na Jehudu Halevija (1075-1141), hebrejskog pisca iz Španije, i preuzeti su iz njegovog dela Kitab al Khazari ili Liber cosri, kako glasi prevod naslova na latinski, izdavača i prevodioca iz XVIII veka Džona Bukstorfa. Ujedno, ovu knjigu smatram najvažnijim predloškom Hazarskog rečnika. S obzirom da je reč o filozofsko-teološkom delu koje predstavlja odbranu rabinskog judaizma, ali se odnosi na hazarsku polemiku, pa je u tom obliku i pisano (nemački romantičari ga upoređuju s Platonovim Dijalozima), jasan je utisak koji umetnuti fragmenti ovog teksta mogu da izazovu. Od Halevija je preuzet i onaj deo koji govori o kaganovom snu, kao i čuvena i zagonetna rečenica što mu je upućuje anđeo, a koja se lajtmotivski provlači kroz ceo Hazarski rečnik: "Tvorcu su drage tvoje namere, ali tvoja dela nisu." (str. 136)10

Hazarska problematika je do te mere složena da praćenje metaforičkog transponovanja predstavlja pre asocijativnost negoli čvrsto utemeljene stavove. Pogotovu zbog već iznesenog mišljenja o sintezi saznanja o Hazarima kao pretekstu, a ne o pojedinačnim tekstovima, iako su povremeno i oni korišćeni.

Čini mi se da globalnu metaforu Hazara, ako se izuzme zračenje celog Hazarskog rečnika, ponajbolje predstavlja izraz "hazarsko lice". O pojmu "hazarsko lice", koji se povezuje s vizantijskim patrijarhom Fotijem, što odgovara istorijskoj istini, ali pre svega s princezom Ateh, izmaštanim likom, pisac kaže: "Hazarskim licem nazivana je osobina svih Hazara, pa i princeze Ateh, da svakoga dana osvanu kao neko drugi, pod sasvim novim i nepoznatim licem tako da imaju muke i s najbližim srodnicima da se prepoznaju. Putnici beleže, opet, da su hazarska lica sva ista i da se nikad ne menjaju i da otuda dolazi do teškoća i zabuna... hazarsko lice je pojam lica koje se teško pamti" (str. 30). Osim kao uopštena slika hazarske problematike, ovaj se opis-karakterizacija može shvatiti kao aluzija na etničku i versku mnogolikost stanovništva hazarske države, tako da se zapravo ne zna ko su pravi Hazari, jer nisu nađeni materijalni ostaci njihove kulture - gradovi, predmeti i grobovi koji bi pouzdano rekonstruisali antropološke i etničke osobine ove populacije, odnosno njihove običaje, obrede i način života. Istovremeno su ia teritoriji koja se smatra hazarskom (međurečje Dnjepra, Dona i Volge) pronađeni grobovi koji se prema načinu sahranjivanja sa sigurnošću vezuju za hazarski period (VII-X vek) i za brojne podanike hazarske imperije,11 koji su u okviru države sačuvali svoj jezik, veru, običaje, sudstvo, itd., sažeto integritet i identitet. Takođe, promenljivost hazarskog lica može simbolizovati problem konverzije Hazara. Prema savremenim hipotezama Hazari su na početku i kraju svog postojanja prelazili u islam, ali je to izgleda bilo kratkotrajno i površno, jer su u stvari ispovedali judaizam. Obraćenja u judaizam, pošto je, čini se, ono prolazilo kroz više faza, beleže gotovo svi izvori, mada ih različito datiraju. Međutim, sve konverzije se odnose samo na gornji sloj, plemstvo hazarskog kaganata, a ne na podanike koji su ispovedali islam, hrišćanstvo, judaizam ili bili pagani.12

Parabola o "Velikom pergamentu", odnosno hazarskoj istoriji koja je zapisana -istetovirana na kožu poslanika, što poput žive knjige luta prostorom od dvora do dvora hazarskih suseda, može se dovesti u vezu s činjenicom da nema sačuvanih pisanih spomenika samih Hazara. Svi druga narodi s kojima su Hazari dolazili u dodir (ratovi, trgovina, savezništvo, naplaćivanje danka itd.) ostavili su svedočanstvo o njima, ali oni sami - ne. Postoji doduše nekoliko dokumenata koji se u nauci zovu "Hazarska korespondencija", mada je njihova autentičnost sporna. Najznačajnije među njima je pismo iz X veka na hebrejskom jeziku kagana Josifa, sačuvano u dve verzije, koje je nastalo kao odgovor na pismo Hizdaja Ibn Šapruta, Jevrejina, visokog dostojanstvenika u muslimanskoj Španiji.13 Ono pretežno govori o hazarskom judaizmu i konverziji pod kaganom Bulanom, ali sadrži i kratak osvrt na hazarsku istoriju. Bitno je to što ovaj kagan ne poznaje dobro istoriju sopstvenog naroda,14 to jest zna je uopšteno i fragmentarno; njegovo ili kolektivno sećanje ne seže duboko u prošlost i ne pamti početke i korene. Podaci zapisani na pergamentu od krvi i mesa ironijski reprodukuju ovu činjenicu: "Početak pergamenta je izgubljen i to zato što je poslaniku bio prilikom nekog kažnjavanja odrubljen deo tela na kojem su bile ispisane prva i druga velika hazarska godina." (str. 68)

Josifovo pismo dalje spominje i to da su hazarski vladari po obraćanju promenili imena i dobili jevrejska, koristeći ih paralelno sa svojim pređašnjim. Odraz ovog podatka može se pratiti kroz ceo Hazarski rečnik koji zapravo govori o preokupaciji celokupne Pavićeve proze - problemu identiteta - ali je u ovom romanu značaj zadržavanja ili gubitka verskog identiteta dobio ogroman značaj za sudbinu i opstanak jednog naroda. Međutim, detalj o promeni imena može se prerušen naći i u odrednici Kagan u Zelenoj knjizi, dakle transponovan u islamske izvore: "Kaganu koji je primio islam sa svojim doglavnicima nije sačuvano ime... druga izvori kažu da se zvao Katib pre no što se izuo i oprao noge da bi ušao u džamiju. Svoje staro ime i obuću nije više našao kad je posle molitve izašao na sunce." (str, 137)

Istorijski izvori su protivurečni i kad je reč o hazarskoj ekonomiji. Raspon svedočanstava i tumačenja ide od toga da su Hazari bili dobri stočari, poljoprivrednici i trgovci, pa do mišljenja da su imali parazitsku ekonomiju zasnovanu na uvozu, za koji se novac obezbeđivao od naplaćivanja danka i korišćenja povoljnog geopolitičkog položaja. Možda se aluzija na ovo drugo stanovište može prepoznati u sledećim Pavićevim opaskama: "Ima jedna dolina u njihovoj zemlji gde se zimi skupi mnogo vode te od njih biva jezero. Tu gaje ribu koja se toliko ugoji da je peku bez masnoće, na njenom sopstvenom ulju" (str. 126), ili "toliko su dovitljivi da im na drveću rode ostrige. Oni savijaju grane drveća koje je na obali mora... kroz dve godine toliko se ostriga (kamenica) uhvati za grane da treće godine oslobađaju drveće, grane se podignu i iznesu iz vode silan rod školjki ..." (str. 126)

Višeznačna priča o stvaranju novog a veštačkog kagana-džina od delova tela različitih pripadnika hazarske države, koji zatim svojom snagom preti opstanku pravog kagana,15 kao i mnogobrojno spominjanje postojanja naroda dvojnika, mogu se dovesti u vezu i tumačiti na više načina. Većina istorijskih izvora vezuje poreklo Hazara za predanje o preistorijskim ljudima, džinovima Gogu i Magogu. Verovatno su uzrok tome neki opisi Hazara kao izuzetno divljeg i krvožednog naroda, ali biće da je tajanstvenost njihovog porekla osnovni uzrok. Sledeća asocijacija bi se temeljila na postojanju nedoumice oko pojma Hazar - da li je to politički ili etnički termin, plemenski savez ili pleme. Postoje pretpostavke da je Hazarija bila veštačka tvorevina, sa vladarima u svakom pogledu otuđenim od raznorodnih podanika, tako da je svako vukao na svoju stranu i komadao državu. Takođe, etničko šarenilo hazarskog kaganata u kojem je vladala potpuna verska i svaka druga tolerancija - izvesni kosmopolitizam - naveo je neke istoričare na mišljenje da je upravo to izazvalo krah državne zajednice, čija se koheziona moć zasnivala na vojsci a ne na asimilaciji mnogobrojnih plemena koja su je nastanjivala. U simbolima veštačkog kagana i naroda dvojnika može se s druge strane opet nazreti problem religijskog preobraćenja, odnosno prihvatanje judaizma kao jedne krajnje ekskluzivne vere same po sebi, a posebno u odnosu na tadašnji evroazijski prostor. Zatim, moguće je iz svega ovog "pročitati" i pretpostavku o hazarskom državnom ustrojstvu tzv. dvojnom kraljevstvu (poput drevne Sparte i Japana), gde postoje dva vladara, jedan formalni i drugi koji ima stvarnu moć, što je izgleda bio plod raznih socijalnih, verskih ili političkih potresa i prevrata.

Dakle, o celokupnoj verskoj, etničkoj, političkoj, ekonomskoj i kulturnoj problematici Hazara postoje brojni primeri u Hazarskom rečniku. Izvori su transponovani u obliku istorijskih podataka, metaforičkih prerada i ironijskih aluzija. Ironijski sloj (posebno odrednica Hazari u Žutoj knjizi - hebrejski izvori o hazarskom pitanju) kao kritička transpozicija-žaoka koja se odnosi na Srbiju i Jugoslaviju jasno se može videti iz navedenih podataka o Hazarima. Ali, identifikacija i drugih naroda s njihovom sudbinom govori o činjenici da je svet, izgleda, suočen sa strahom od globalnog gubitka identiteta.

Međutim, postavlja se sada jedno drugo, naizgled teorijsko pitanje: da li je Hazarski rečnik istorijski roman ili nije? Piter Golden kaže: "Istoričara može impresionirati njegovo [Pavićevo - prim. J. M.] poznavanje mnogih osnovnih izvora hazarske istorije. Ali, to nije istorijsko delo. To je fikcija, koja povremeno pruža veoma originalan, mada često šaljiv uvid u neka od ključnih istorijskih pitanja Evroazije devetog veka... Događaji su naduvani, stopljeni, iskrivljeni i izmišljeni. Ali, veoma često u središtu im je stvarni događaj."16 Ovo je mišljenje istoričara, a ne književnog teoretičara. Čini se, ipak, da su formalno-sadržinski razlozi za i protiv toga da li je ovo istorijski roman ili nije - podjednaki. Postoje u Hazarskom rečniku istorijske ličnosti i događaji, korišćeni su istorijski podaci, preovlađuje istorijska svest, ali koja po ovaku cenu želi da se predstavi i, shvati kao aistorijska, da se obezvredi i ukine. Zato ja ne mogu da dam odgovor na ovo pitanje. Izneću samo jedan svoj utisak. Proučavajući literaturu o Hazarima, što sam više saznavala o njima to sam manje znala, dok mi se, istovremeno, Hazarski rečnik sve više činio pravom, objektivnom istinom.17 Fikcija je preuzimala fakticitet i postajala pravi izvor saznanja.

(1990)

1 Peter B. Golden: " The Khazars of Record", The World & I, Washington, November 1988, Vol. 3, N0 11, p.368.
2 Sam pisac navodi podatak da je dugo želeo da napiše studiju iz istorije uporednih religija na temu hazarske polemike, ali da je s obzirom na malobrojnost sačuvanih podataka o Hazarima bilo obeshrabrujuće prići temi s naučnog stanovišta. "Onda mi je sinulo: minus za naučnike, plus je za romanopisce." (Iz intervjua datom Zoranu Beriću, Stav, Novi Sad, 22. 1. 1988, str. 36-37).
3 Četiri odrednice koje se ponavljaju u sve tri knjige brojane su samo jedanput.
4 Slično istraživanje, samo mnogo podrobnije, vršio je Midhad Šamić u studiji Istorijski izvori Travničke hronike Ive Andrića i njihova umetnička transpozicija ("Veselin Masleša" Sarajevo, 1964). Međutim, reč je o sasvim drugačijim istorijskim izvorima i literarnom predlošku.
5 Od ovog principa u većoj meri odstupa jedino odrednica Hazari u Žutoj knjizi gde se nalaze hebrejski izvori o hazarskom pitanju.
6 O narodu dvojniku će još biti reči, ali radi opšte ilustracije treba navesti podatak. koji daje Mala Prosvetina Opšta enciklopedija pod odrednicom Hazari: "Pod istim nazivom poznat je i narod mongolskog porekla koji živi u Avganistanu." Prosveta, Beograd, 1978, str. 550.
7 Pod pojmom citat podrazumevani su samo i isključivo znaci navoda, a ne kurzivni delovi teksta ili upravni govor.
8 Svi navodi su davani iz knjige - Milorad Pavić: Hazarski rečnik, Prosveta, Beograd, 1990.
9 Uporediti:D. M. Dunlop: The History of the Jewish Khazars, Princeton, New Jersey, 1954, r. 97. Ovom prilikom upućujem zahvalnost Jevrejskom istorijskom muzeju u Beogradu koji mi je omogućio da koristim ovu knjigu.
10 Uporediti: D. M.Dunlop: Navedeno delo, r. 117.
11 Videti: M. I. Artamonov: Očerki drevneéšeé istorii Hazar, Gosudarstvenna˙ akademi˙ istorii materi˙lnoé kulüturi imeni N. M. Marra, Leningrad, 1936, L. N. Gumilev: Otkrűtie Hazar, Akademi˙ nauk SSSR, Moskva, 1966; Menore iz Čelareva, Jevrejski istorijski muzej, Beograd, 1983.
12 O religijskim problemima opširno je pisao u svojoj disertacionoj studiji Ludwig Dieter: Struktur und Gefellschaft des Chazaren-Reiches im Licht der schriftlichen Quellen, Philosophischen Fakulat, Münster, 1928, pp. 305-333. U ovoj knjizi se nalazi i opširna bibliografija primarne i sekundarne literature o Hazarima.
13 O Pitanjima koja je Šaprut postavio hazarskom kralju videti u odrednici Hazari iz Žute knjige, str. 196. Uporediti i:D. M. Dunlop: Navedeno delo, rr. 125-128.
14 Ovaj termin se koristi vrlo uslovno.
15 Odrednica Kagan u Crvenoj knjizi, str. 77-79.
16 P. B. Golden:: Navedeno delo, r. 376.
17 Uostalom, u ovom smislu je prikazao Hazarski rečnik i francuski pisac Alen Boske (Alain Bosquet) u članku "Iščezla imperija", Le Figaro litteraire, 5. 4. 1988. (Videti i u: "Strana književna kritika o Hazarskom rečniku Milorada Pavića", Polja, Novi Sad, novembar 1988, XXXV, br. 357, str. 501).

Korišćena literatura o Hazarima

1. Artamonovü M. I: Očerki drevneéšeé istorii Hazar, Gosudarstvena˙ akademi˙ istorii materna˙ l noé kulüturi imeni N. M. Marra, Leningrad, 1936, 136 str.
2. Golden, Peter V: "The Khazars of Record", The World & I, Washington, november 1988, Vol. 3, ą 11, pp. 368-377.
3. Gumilev, L. N.: Otkrite Hazarii. (Isstoriko-geografičeskié ýtţd), Akademi˙ nauk SSSR. Institut narodov Azii, Izdatelüstvo "Nauka", Moskva, 1966, 188 str.
4. Dvornik, Francis: Byzantine Missions among the Slavs. SS. Constantine-Cyril and Methodius, Rutgers University Press, New Jersey, 1977, 484 p.
5. Dieter, Ludwig: Struktur und Gesellschaft des Chazaren-Reiches im Licht der schriftlichen
Quellen, Philosophischen Fakultat der Westfalischen Wilhelms-Universitat, Münster, 1982, S.
364 + (233).
6. Dunlop, D. M. The history of the Jewish Khazars, Princeton University Press, New Jersey, 1954, 293 p.
7. Ibn-Fadlan: "Putovanje Ibn-Fadlana, izaslanika halife Al-Muktadira u zemlje Turaka, Hazara, Rusa, Sakaliba i druge", Književnost, Beograd, 1987, knj. LXXXIV, sv. 1, str. 108-131 (prevod s arapskog: Nijaz Dizdarević).
8. Menore iz Čelareva. naučni skup, Jevrejski istorijski muzej, Beograd, 1983, 55 str.
9. Ostrogorski, Georgije: Istorija Vizantije. Sabrana dela Georgija Ostrogorskog, knj. 6, Prosveta, Beograd, 1969, 582 str.
10. Trifunović, Đorđe: Solunska braća, Beograd, 1964; Ćirilo i Metodije. Žitija, Službe, Kanoni, Pohvale, Beograd, 1964.
11. Homann, Binja: Phantastik und Realitat. Zu den schriftichen Quellen in Milorad Pavics "Hazarski recnik", Philips-Universitat Marburg, Marburg, 1992, 115 S.

Predeo slikan čajem kao ekološki roman

"Najednom sav pretrnem. Osećam, jasno osećam neko me posmatra. Nečiji nepomični pogled počiva na meni. I odjednom shvatam: iz naočara, sasvim blizu, gleda me netremice moje desno oko pretvoreno u levo..."

Iz Predela slikanog čajem Milorada Pavića

U ukrštaju mnogih tema utkanih u zdanje Predela slikanog čajem Milorada Pavića može se slediti nit ekološke problematike. Ona je provučena kroz sve slojeve romana, upletena u međuodnose junaka, njihovu vezu sa svetom, prirodom i kosmosom. I ako na jednom kraju te niti stoji Tkač, koji pletući mrežu zatamnjuje svetlost i boje našeg sveta, koji želi da splete spletku protiv čovečanstva i vaseljene, onda na suprotnom kraju stoji druga osoba, vična rasplitanju, nova Arijadna. Obrisi te druge osobe, koja je među javom i međ' snom, slikani su nijansama čajnog akvarela, te nisu oštro raspoznatljivi kao na jasnom fotografskom snimku, ali biće da je reč o liku čiji je dom - ovaj svet. Jer, ne treba zaboraviti, splet dve starogrčke reči - oikos i logos- dom (kuća) i reč (govor) tvore pojam ekologija.1

Kao velika umetnička sinteza svih vidova ekoloških problema, Predeo slikan čajem govori o opstanku i otporu Apokalipsi, on je poziv za uspostavljanje ravnoteže, odbijanje otuđenja i samootuđenja, povratak umeću življenja, optužba i osuda, zastrašujuća opomena. Poput odraza u ogledalu ovaj roman fiksira lice i naličje čoveka, njegovu dvostruku prirodu i izvesnost. Ta priča o usponu civilizacije i blistavom razvoju uma preobražava se u sliku građenja sopstvenog uništenja, u jednu arhitekturu razaranja doma i domovine, prirode i sveta - velikog zdanja čovečanstva.

Povest o klici težnje ali i otpora pretvaranju sveta u predeo bojen ujednačavajućom belinom ili crnilom, bez odsjaja neba u vodi, bez senke oblaka na zemlji i bez odbleska podzemnog žara, ima svoje junake u Muškarcu, Ženi i Satani. U njih, naravno, utkani su Čitalac i Pisac, prošli i budući naraštaji, kao i sadašnji čovek koji živi u trenutku balansiranja na niti koju zovemo - ekološka kriza.

Ekološku ravan u Predelu slikanom čajem moguće je delimično sagledati kroz jednu od centralnih tema celokupne Pavićeve proze - kroz problem identiteta. U ovom romanu slila se na dramatičan način, poput neke vavilonske kule, množina glasova koja traži odgovor na pitanja o ličnom, polnom, porodičnom, generacijskom, nacionalnom, religijskom, kolektivnom i kosmičkom identitetu Potraga za identitetom kao saznanjem suštine ustrojstva sveta današnjice, kroz uronjavanje u prošlost i predviđanje budućnosti, jeste traganje za našim pralikom da bi se video potonji. I da bi se svet sačuvao.

1.

Preko lika Atanasija Svilara alias Razina, alias..., koji je pokušao da prerušavanjem promeni sve svoje identitete i na taj način izgubio svaki, prikazan je privid mogućnosti otuđenja od sopstvene prirode, prirode uopšte, od kosmički zadatog poretka. Atanasijev hibris kažnjavaju one sile koje su za njega i zadužene, nebeske svakako, ali ne božanske već satanske, što je izgleda jedino i moguće u jednom naopakom svetu u kome novi Mesija može postati Đavo lično.

Osim Atanasa, čitava galerija likova traga za izgubljenim identitetom, pokušavajući ili da ga promeni ako ga nađe, ili da ga ponovo stekne, ili da zadrži onaj postojeći. Razlika među njima je u načinu na koji to čine: odnosno, u tome da li kreću u susret sami sebi, čuvajući svoju unutrašnju prirodu, ili zadržavajući samo spoljašnju sličnost sa svojim ljudskim, a time i božanskim likom, gube svoje suštastvo. A kad čovek sazna nešto o svom korenu, on se određuje.

Atanasije Svilar se odredio onda kada je, saznavši na Svetoj Gori da pripada samcima, odlučio da promeni svoj svekoliki identitet, smatrajući da će mu to doneti uspeh u njegovoj profesiji arhitekte, zanimanju koje pripada opštežiteljima. Promenivši ime, jezik i domovinu, preobrativši se, dakle, u Atanasija Razina, on doživljava vrtoglavi svetski poslovni uspeh, ali ne u svom zanimanju, nego u oblasti inženjeringa i farmaceutike, posedujući pri tom i "2% svetskog dohotka od plasmana nuklearne opreme u miroljubive svrhe".

Sve ono što je vezano za Atanasijev posao, uspeh, delovanje, hobi ili privatni život, može se sagledati kroz ekološku, tačnije antiekološku dimenziju. Njegova kalifornijska tvrtka započela je rad proizvodnjom boja, lakova i premaza, dok je, istovremeno, Razin u slobodnim trenucima, odrekavši se boja i mladalačke ljubavi prema njihovom proučavanju, počeo da slika čajem predele i zdanja u kojima su (bile) smeštene rezidencija Josipa Broza Tita. Nedugo zatim, firma se preorijentisala na bavljenje farmaceutikom, na proizvodnju lekova i hemikalija. Ali, kako hemija danas često nije daleko od moderne alhemije koja pokušava da stvori novog čoveka - degenerika, Atanasije Razin umesto da leči, u punoj životnoj snazi, s popriličnim brojem godina i svotom od milijardu dolara, sklapa jedan od svojih poslova stoleća prodajući Američkoj armiji, za potrebe ratnih operacija u Aziji, protivbiljne otrove.

"Njegovi otrovi uništili su sve na metar u dubinu gde god su pali, a oni su pali i u ljudsku krv, a ne samo u zemlju. Bivši vojnici koji su petnaest godina ranije prošli predelom koji je sada bio go, tužili su Atanasovu tvrtku sudu za strahovita i trajna telesna oštećenja koja su polako, sve više i više, dolazila do izraza.

Tražili su visoke odštete i Atanas ih je isplaćivao trljajući ruke zadovoljno, jer se nisu setili da traže odštetu i za tri pokolenja svojih potomaka"

Zamišljen kao roman za ljubitelje ukrštenih reči, Predeo slikan čajem je delimično oklopljen od kockica koje tvore spomenicu u čast Atanasija Fjodoroviča Razina, nekada Atanasija Svilara, američkog magnata rusko-srpskog porekla. Spomenica sastavljena od strane nepoznatih priređivača sadrži obilje raznorodnog materijala: sećanja, pisma, ispovesti, priče, napise, skice, isečke. Upravo navedeno svedočanstvo o Razinovim poslovnim kretanjima i uspesima jeste sećanje Atanasijeve majke. Jedna njena rečenica - "Dragi Atanas, sada vam nedostaje još samo jedno slovo na početku imena (ono s kraja) pa da postanete čovek" - otkriva sve kasnije namere, težnje i ostvarenja ovog Dobrotvora i Osnivača.

Nepoznati priređivači Spomenice podvlače zagonetnost uzroka munjevitog multinacionalnog poslovno-finansijskog uspeha Atanasija Razina i nesaznatljivost onih činjenica koje su jednog talentovanog arhitektu, koji ne uspeva ništa da sagradi u svojoj zemlji, preobratile u "gospodina od 2°/o", s imetkom od kojeg bi mogla da žive pokolenja.

Šta je to omogućilo Razinu profit, moć i prestiž? Promena identiteta i napuštanje zemlje, svakako, ali ne samo to. Raskrsnicu na životnom putu Atanasijevom, čini se, predstavlja susret s izvesnim arhitektom Oborenom Opsenicom u Beču, neposredno po promeni svega onog što je Svilar Razin nekad bio. Opsenica, Razinov školski drug i administrativni moćnik u njihovoj nekadašnjoj otadžbini, onaj koji je "starog" Atanasija, između ostalog, onemogućavao u građenju, odjednom, posle bečkog sašaptavanja-ugovora, postaje, davanjem novca, saučesnik u stvaranju kompanije AVS Engineering& Pharmaceuticals. Na taj način, u temelj poslovnog hrama Atanasija Razina biva uzidana žrtva koja se zove promena, ili izdaja nacionalnog identiteta. Sledeći trgovački potez i stepenicu ka uspehu čini jedan Razinov čudni poriv - kupovina stolica. On širom sveta kupuje sedišta, naslonjače, klupe, stolice n fotelje u parkovima, knjižarama, pozorištima, crkvama, čak i u italijanskom Parlamentu. Zaposedajući na taj način neprimetno ali detaljno sadašnji prostor, kockice sveta, svojom prisutnošću i neprisutnošću u isti mah, Razin, u stvari, priprema teren za konačni uspeh koji će mu doneti bezgraničnu moć, ne samo nad prostorom, već i nad vremenom. Moć upravljanja prošlošću, sadašnjošću i budućnošću, svetovnim i duhovnim poslovima, (pod)zemnim i nebeskim stvarima.

Centralnu (a)ekološku priču u žitiju Atanasija Razina čini povest o tri sestre - Olgi, Azri i Ceciliji. Razin se, naime, odlučuje da od sestara, svojih nekadašnjih ljubavi, kupi "bele pčele", budući naraštaj, nerođene duše. Uz zakup duša ide, svakako, i zakup njihovog poseda, budućeg životnog prostora. Oživljenim Gogoljevim mrtvim dušama Razin sprema novi grob u budućnosti.

"Pored onog starog načina izrabljivanja čoveka čovekom ili staleža staležom, sada se ukazuje jedno mnogo praktičnije rešenje: eksploatacija jednog pokolenja od strane drugog pokolenja... Za izrabljivanje su mnogo podesniji budući, još nerođeni naraštaji, oni koji dušu još nisu na ulici našli, oni što će se tek napiti svojih suza, nerođene dušice, što ne potpadaju još uvek ni pod kakve zakonske odredbe, ne mogu da se brane ni pljujući u oči. Zato ne treba izrabljivati sinove, kako su učinili naši naivni očevi, nego budućnost, unuke i praunuke, čukununuke i bele pčele... Cilj je da se izrabljuje i dobije i njihov životni prostor, da se njihova zemlja, voda i vazduh posednu, popiju i udahnu već sada... A uz vodu, zemlju i vazduh zna se šta još ide. Ide grob."

Jer, veli dalje glas jedne od sestara, gde bi našli stanište vozovi puni ozračenog mleka i brodovi s nuklearnim otpadom što ukleto lutaju diljem zemaljske kugle, nego u grobljima koja Atanas kupuje uz nerođenu decu i zemljište. Ali, "inventarisanje budućeg sveta, znači kršenje nebeskih pravila i ulaženje u nadležnost neba".

Ostvarenje unosnog posla milenija, totalan zakup prošlosti i budućnosti u savremenosti, doneo bi Razinu konačnu prevlast nad svetom u kome se nalazi privremeno. Atanasije Razin alias Čovek, alias Lažni Satana, koji je zagadio ovaj svet, hoće da izvrši prevrat i u vaseljeni. Međutim, veliku sahranu sveta sprečava (ili će oprečiti) jedno dete dvostrukog porekla, a tu mogućnost drže u svojim rukama junakinja i čitateljka romana. Dete je mladi đavo, Satana koji se ponovo rađa, ne bi li spasao čovečanstvo od nadiruće kataklizme. Jer, uništenjem sveta prekida se i ona poslednja nit koja Satanu preko čoveka vezuje za Boga, za ono sećanje na nekadašnju sopstvenu anđeosku prošlost, pre pada na Zemlju ili u Pakao. Zbog toga će Satana pokušati da osujeti Razinovu težnju. Žena kao drugi potencijalni spasitelj čovečanstva, čiju moguću misiju pisac nagoveštava temeljeći svoju nadu za budućnost na odrazu prošlosti i ustrojstva sveta, ta tema biće osvetljena nešto kasnije.

Zastrašujuća Razinova zamisao (koja, na žalost, nije samo ideja književnog junaka, već fantastična stvarnost čije dugove već vraćamo) ostvarila bi se vrlo lako s obzirom na pristanak tri sestre da se ovakav kupoprodajni ugovor sačini, jer, danas se više ne sklapa individualni nego kolektivni ugovor s đavolom, mimo naše volje. Međutim, celokupni plan dobija još čudovišniji obris ako se ima u vidu činjenica da su tri sestre simboli upravo našeg religijskog, kulturno-duhovnog i ideološko-ekonomskog prostora. I ponekad se čovek zbilja upita da li samo pojedinac može izdati domovinu ili stvar teče obrnutim smerom, bar kod nekih zlosrećnih naroda koji žive na volšebnim međuprostorima, gde poništavanje prošlosti omogućava rasprodaju budućnosti.

Nebo modernog čovečanstva smrskano je u borbi za sticanje bogatstva i vlasti. U svetu gde novi a lažni Bog postaje novac koji od sujetnog čoveka današnjice željnog prestiža, moći i uspeha, ište prinošenje strašne žrtve - pravog Boga iliti prirodu, prvi su na udaru mali a razjedinjeni narodi. Njima ponajpre preti opasnost od samozvanih iznedrenih dobrotvora koji se iskupljuju gradeći zadužbinu za sebe a protivu potomstva, od trgovaca uvezenih vrednosti i kultura koji bi da upravljanjem iz daljine ujednače raznovrsnost ovog sveta, njegovo praiskonsko obilje, zarad veštačkog raja u kome bi svi bili isti i "srećni".

Atanasije Razin je čovek bez oca i bez dece, bez prošlosti i budućnosti, bez identiteta. Duboko svestan da, u stvari, nije uspeo ni kao Svilar ni kao Razin, da je ostao neostvaren, razapet, lažan i jalov, on se odlučuje da opstanak u sadašnjici ostvari poistovećivanjem s nečim što bi mu povratilo izgubljenu autentičnost. Smatrajući da je to upravo njegov prvobitni poziv arhitekte koga se odrekao, Razin se odlučuje da ponovo gradi, ali i da konačno pronađe oca.

Rekonstrukcija Atanasijevog života započinje upravo traganjem za ocem. Ali, kako njegov problem nije zapravo u tome da se nađe pravi koren - otac, nego da se pronađe snažni otac koji će mu kao čoveku s misijom odgovarati, Razin, tvorac bez individualnosti, počinje da gradi kopije zdanja u kojima je boravio predsednik Josip Broz Tito - Plavinac, Brione i Beli dvor. Razin - anti Edip se, dakle, odlučuje da kroz identifikaciju imitacijom povrati i produži život sebi i jednom vremenu koje ga je koštalo gubitka -odricanja samosvojnosti.

Odnos Atanasija Razina prema svom idolu, "trećem ocu", može se donekle sagledati preko drevnog načina slikanja i poštovanja ikone. Tragično raspolućen, nezadovoljan a samozaljubljen i željan moći, ovaj će trgovac tuđom budućnošću pokušati da svoje uspinjanje prema božanstvu s kojim želi sjedinjenje ostvari postepeno, poput ikonopisca koji ikonu gradi slojevitim slikanjem: najpre doličnog, onog što je spoljašnja oznaka lika koji se prikazuje (zdanja, brežuljci, odeća...), pa tek onda ličnog. Put kojim Razin građenjem kopija ade, biva smisleniji ako se uzme u obzir činjenica da ikona pretpostavlja ontološku vezu između pralika i lika, te se stvaranjem ikone kopira stvaranje čoveka. Takođe, u osnovi pagansko verovanje u sticanje energije drugog putem slike, preobražava se s hrišćanstvom u pouzdanje da ikona ima čudotvorno-isceliteljsku moć. Kopiranjem, snaga ikone ne slabi već se umnožava, kao što i osveženje stare ikone novim bojama nije tek restauratorski postupak, nego davanje postojećoj slici nove energije. Na taj način Atanasijev odnos prema alter egu, svom dvojniku, nije samo ritualno-magijske prirode, već je to put koji dvojinu vodi ka pluralu.

Međutim, ikone mogu biti i palimpsesti čiji slojevi kriju neki sasvim drugi, nevidljivi i lažni lik, odsutno prisutan, tako da poštovanje svete slike može zadobiti sasvim suprotni smer od željenog.

Kopirajući zdanja i predele oko njih, Atanasije Razin stvara izolovani svet, privatni raj za danas, ličnu ekološku oazu, surogat obilja života, sopstvenu Nojevu barku. Gradeći paralelnu lažnu domovinu pretežno u Americi, na novom kontinentu koji već ima svoj Pariz, Aleksandriju, Atinu, Birmingem, on u jednoj od svojih kuća-palata, u kojima živi sam, biva zasut snegom usred leta, kao dvostrukom najavom: sopstvenog iščeznuća (bar onog Atanasija s prezimenom Razin) i onog deteta čije vreme tek nastupa.

I pored brojnih "zlodela", Atanasija Razina nije moguće posmatrati kao negativnog junaka (postmoderna uostalom i odriče postojanje ovakvih obrazaca) zbog toga što se kroz njegovu profesionalnu, a time i životnu sudbinu, reflektuje slika jednog sveta koji zarad spasa sopstvene jalovosti teži ujednačavanju i prosečnosti, osujećujući pri tom svekoliko kreativno ostvarenje pojedinaca i generacija. Lažna monolitnost, koja predstavlja osobeni izostanak protivteže, može dovesti do veće eksplozije s katastrofalnim posledicama nego negovano protivurečje.

Ideološki dugovi, kao moralno-egzistencijalno zagađenje budućnosti, skoro su podjednako strašni kao i dugovi tehnološko-naučnog razvoja, koji vode biološkom zagađenju budućnosti. Najnovija naučna istraživanja pokazuju da u genetski kod ulazi i društveno nasleđe, a ne samo prirodno.

Ako je književnost otkrovenje čovekove situacije u svetu i ako se to otkrovenje metaforički shvati kao slika, onda bi njen okvir omeđivao prikazani isečak stvarnosti, jer, svaka se knjiga piše za sadašnjicu. Perspektiva ove slike i unekoliko njena osnova, s obzirom da je to pogled unutra ili iznutra, bila bi prošlost i svekoliko iskustvo kojim nas je jučerašnjica podučila. Sve, pak, ono što bi predstavljalo izlazak iz rama slike bio bi, ili život sam, ili nadolazeća sutrašnjica - potvrda u budućnosti svega onog što je slika prikazala.

Predeo slikan čajem jeste takav roman-slika iz više razloga. Onaj koji se čini najmarkantniji leži u činjenici da se jedan deo budućnosti koji je ovo delo, odnosno njen autor, na neki način predvideo (roman je ugledao svetlo dana sredinom 1988. godine), ostvario i potvrdio. Naime, svekolike promene imena, identiteta i ljubavi junaka, njihovi mnogobrojni brakovi, razvodi, vanbračna deca i mnogo šta drugo, mogu se tumačiti i kao odraz naše trenutne (jugoslovenske i istočnoevropske) stvarnosti.2

Atanasije Razin se na gradnju kopija, kao naopakom pokušaju povratka izgubljenom suštastvu, odlučuje onda kada ostane bez svoje velike i jedine ljubavi - Vitače Milut. Njen prvi muž, major Pohvalić, odlučiće se na bezuman korak - ubistvo dece - onda kada, takođe, bude ostao bez žene. Sličnosti između Razinovog i Pohvalićevog lika temelje se na činjenici da obojica, uništavajući sopstvenu, rođenu decu, odnosno, tuđi, nerođeni porod, idu istom cilju - zatiranju nacionalnog i uništenju života uopšte. Razlike među njima su pak u svesnosti čina i krajnjem ishodu. Pohvalić, čovek bez sećanja, koji zaboravlja ubistvo kćeri, jeste simbol zapretene nacionalne samosvesti, ali, samoubistvo koje vrši posle stravičnog saznanja, pokazuje se kao znak probuđene s(a)vesti. Razin, međutim, perfidno i proračunato ide svom cilju, pa biva osujećen tek mehanizmom više kosmičke pravde. Ipak, majorov zločin ima otežavajuću okolnost u činjenici da on zlodelo čini (Razinova ideja može i ne mora biti ostvarena) i to kroz ubistvo ženske dece-nerotkinja. Jer, pisac nam poručuje, postoji bitna razlika u ženskim smrtima, ona između rodilja i nerotkinja, mada je ubistvo žene uopšte, na neki način, ubistvo sveta. Smrt rodilja je jedna jedina, lična smrt, dok nerotkinja koja umire, svojom smrću gasi čitavu žensku lozu predaka; ta smrt "kosmičkih je razmera i uhiljadostručena je. To je gašenje cele jedne ljudske loze po mleku ...", pa predstavlja specifično rušenje mosta između prošlosti i budućnosti.

Pohvalićevo "nesvesno" ubistvo dece može se shvatiti kao višestruko ekološko upozorenje na opasnost po budućnost čovečanstva. Zapretenost nacionalne svesti na poseban način ubija pretke i potomke, te dovodi do samouništenja, odnosno u Razinovom slučaju, do tavorenja i tvorenja bez osobenosti, pukog podražavanja tuđeg ili preživelog - do tihog umiranja i iščeznuća, kao što i "bela smrt", opadanje nataliteta, zatire početak i nastavak ljudskog roda, onemogućavajući postojanje "belih pčela". Ženski rod, kao biološki bitna karika u lancu života i omogućavanju opstanka, vraća nas Vitači Milut, njenoj poziciji u ekološkoj orijentaciji romana i onoj niti koja drži rasplitanje ekološkog i antiekološkog. Vraća nas ljubavi, jer Predeo slikan čajem je i ljubavni roman.

Atanasije Razin, poput modernog Odiseja, luta svetom ne bi li našao ovoju Itaku i Penelopu, vrednosti koje je nekad posedovao. Istom stazom-lavirintom idu i ostali likovi romana, tragajući za izgubljenom domovinom-rajem i drugom polovinom davno posedovane celine.

2.

Predeo slikan čajem je roman slojevite, dinamičke strukture, kao i celokupno Pavićevo književno stvaralaštvo. S obzirom da je to i roman za ljubitelje ukrštenih reči, on ima svoj vertikalni, vremenski nivo i svoju slojevitu horizontalu. Ukrštaj te dve dimenzije tvori treću, dubinsku dimenziju, koja u prostoru omogućava različite perspektive sagledavanja. Višeznačnost koja iz svega ovoga proishodi, omogućava mnogostrukost tumačenja.

Zadržavajući se na ekološkom aspektu tumačenja treba skrenuti pažnju da u odnosu na

muške i ženske likove romana postoji različita prozirnost teksta. Ako bi se, vrlo uslovno, napravila podela po vremenskoj osi, onda bi muško-ženski princip, oličen prvenstveno kroz Atanasija Razina i Vitaču Milut, mogao imati i različit odraz u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Odnosno, događaji vezani za Atanasija reflektovali bi u većoj meri sadašnjost, te bi i njihova simbolika, kao aluzivno-kritički odnos prema stvarnosti, bila prepoznatljivija - jer, alarm prema nadirućim opasnostima sada i ovde mora biti jasan. S Vitačinim likom, naravno, stvari stoje obrnuto.

Kroz lik Vitače Milut prelama se spektar ekoloških, filozofsko-metafizičkih, i estetičko-poetičkih tema ovog romana. Ako Atanasijev lik odražava političko-istorijski, vremenski trošan svet taštine, onda Vitačin lik, kao protivteža, ostavlja otisak svevremenosti i lepote večnog. A večno je u mitu.

Pavić je koristeći se reinterpretacijom mita, njegovom transformacijom kroz parodiranje ili trivijalizaciju, stvarajući novu, privatnu mitologiju i služeći se složenim međuodnosima mitskog, simboličnog i arhetipskog, naslikao predeo svog romana. Jer, mit kao priča nad pričama, kosmos u malom, univerzum u atomu, izražava sveopšte u pojedinačnom, duhovno u materijalnom, unutrašnje u spoljašnjem. Mit čuva sećanje na vreme kada je čovek bio Bog, i na vreme kada je to prestao da bude.

Za lik Vitače Milut vezan je čitav niz karika-simbola, koji poput genetskog lanca u našem organizmu, omogućavaju, složenim spletom ukrštaja, kretanje unapred, ponavljajući prastaro-nedokučiv kod prvobitnog, šifru iskonske i tajanstvene suštine postojanja.

Predeo slikan čajem je porodični roman, saga o precima i potomcima. Priča o Vitačinim precima, porodici Riznić, seže do XVIII veka i kroz mnoštvo likova i njihovih životnih sudbina zahvata velike geografske prostore na kojima je živela srpska građanska klasa van matice zemlje. Ovo razgranato porodično stablo prekida se smrću Vitačinih kćeri i time, gašenje ženske loze u sadašnjosti prerasta u razaranje istorijskog, kulturnog i životnog obilja. Ali, to isto rodovsko stablo, koliko god predstavljalo bogatstvo različitog kroz blagotvornu mešavinu mnogih naroda i njihovih kultura, sadrži i opasnost od odnarođavanja. Granica između prožimanja i nestajanja tanušna je i skoro neprimetna, Zbog toga je žena kao majka ta koja se stara o budućnosti. Ona je kuća i stub porodice, karijatida domovine, ali i nešto mnogo više - osnova drveta života. Četiri rajske reke, koje po predanju izviru iz vrela ili bunara u podnožju drveta života, središtu raja, teku ka raznim stranama sveta.

Razinova, "otmica" Vitače podseća na mnoge druge mitske otmice koje se nisu dobro završile bar po jednu stranu, otmičara ili otetog. Ali, taj njihov nasilni a ipak dobrovoljni odlazak, asocira i na bekstvo, odnosno, na izgon iz raja.

Raj, taj zeleni vrt-ostrvo, u kome je nekad postojalo savršeno zajedništvo čoveka, Boga i svega živog, gde su biljke, životinje i čovek živeli u saglasju govoreći istim jezikom, jeste izgubljeni zavičaj Adama i Eve, izgubljena otadžbina-domovina Atanasija i Vitače i zapretena veza savremenog čoveka s prirodom i sobom.

Mnogobrojni mitsko-simbolični dvostruki polni identiteti junaka romana, razna prerušavanja i preobražaji, svakojake ambivalentnosti, spajanja i razdvajanja, lutanja i potrage, dobrim delom su znak težnje da se putem ponovne sjedinjenosti muškog i ženskog principa - androgina - ostvari povratak raju - praiskonskom savršenstvu. Androgin, kao celovitost ljudskog roda, simbolizuje savršenu ravnotežu muške i ženske energije u svemiru, koje, noseći svaka ponaosob klicu one druge, suprotne moći u sebi, podrazumevaju da ne postoji isključivo muška ili ženska priroda.

U našem crno-belom svetu svakojakih podela sve se doživljava, pa i različitost polova, kao krajnja suprotnost, borba i suparništvo, a ne kao uzajamno partnerstvo, podsticajna napetost ili bogatstvo drugačijeg na kome počiva svet. Kroz implicitnu simboliku androgina, koji nije ni jedno ni drugo a ipak je oboje, te time predstavlja specifično prerušen princip jedinstva suprotnosti, izražen je Pavićev filozofsko-antropološko-ekološki kredo. Dakle, mogući spas nacionalnog i opštečovečanskog, čoveka i prirode, u krajnjoj liniji - budućnosti, vidi se u stalnom prilagođavanju i koegzistenciji uz čuvanje specifičnosti, i uz otpor svekolikom polaritetu, unifikaciji i redukciji kojima teži savremeni svet.

S druge strane, u ženskom "pasivnom" principu, oličenom u Vitači Milut, viđena je mogućnost opstanka čovečanstva, ali ne samo biološki, nego se u ponovnom vraćanju blagotvornosti ženskog senzibiliteta vidi jedna od šansi prevazilaženja aktivnog, muškog principa, koji već dugo vuče konce velike igre - života, sve nespretnije i tragičnije. Vitačin "izlazak" iz knjige, njen pokušaj ostvarenja besmrtnosti kroz zaljubljivanje u čitaoca, odnosno, njeno otelotvorenje u čitateljki koja joj spasava život, mogući su odrazi ovakvog shvatanja na sadržinskom planu romana. Još neki, naizgled beznačajni detalji, svedoče u prilog ovom stavu. Sestre Vitača i Vida, koje su na neki način ista osoba, upoređene su sa Serafimom, odnosno heruvimom. Na ikonama jevanđelisti su prikazivani u obliku krilatih životinja, a jevanđelist je objavljivač spasenja. Njihova imena pak, Vitača i Vida, etimološki se mogu dovesti u vezu sa očnim vidom, vidarima, vidovitošću, čak i sa Svetovidom, za koga se smatra da je bio vrhovni bog svih Slovena. Simbolika glasa, pojma-stožera vezanog ponajpre za Vitaču, mnogoznačna je, ali se posmatrana iz ovog ugla može tumačiti kroz izraz - glasnik budućnosti. Takođe, samci (idioritmici), oko čijeg se životnog izbora i principa okreću centrifugalne i centripetalne sile romanesknih događanja, suštinski su povezani sa ženom i stvaranjem kroz kult Bogorodice. Uopšte uzev, u ovoj knjizi se junakinja, a ne junak, posmatra kao prototip spasitelja, kao što je sličan obrt ostvaren i preko lika Satane.

Predeo slikan čajem je roman krstaste strukture (vertikala i horizontala ukrštenih reči, ukrštanje raznih priča itd.) i ta njegova kompoziciono-formalna odlika metaforički se može shvatiti kao krst koji su nosili naši preci, nosimo ga mi a nosiće ga i budući naraštaji, ako ih bude bilo. Međutim, krst koji svojim telima prilikom ljubavnog odnosa stvaraju Atanasije Razin i Vitača Milut, taj privid ili trenutak spajanja, vraća nas univerzalnoj simbolici krsta, androgina i drveta života.

Krst kao spoj dve ravni, horizontalne n vertikalne, simbol je praiskonskog androgina i arhetipskog čoveka kadrog za bezgranično-harmonično širenje u oba pravca, uvis i naniže. Tačka spajanja omogućava opštenje neba i zemlje, silazak duha u materiju i obrnuto, pretpostavljajući time mogućnost večnog života. Krst obrazuju već pomenute četiri rajske reke koje teku iz korena drveta života. Vitačino istrajno traganje za izgubljenim jedinstvom, kroz pokušaj pronalaženja nebeskog, zemaljskog i podzemnog ljubavnika jeste alegorijsko vaspostavljanje vaseljenskog stabla života.

Axis mundi - drvo života je Imago mundi - slika sveta. Ukorenjeno u dubini zemlje - osi sveta, dodirom s vodama, ovo drvo raste u svet vremena i naviše, dalje ka nebesima i večnosti. Stalno se obnavljajući i obavijajući prošlost, sadašnjost i budućnost, ono omogućava život, a sjedinjenošću podzemlja, zemlje i neba, spojem suprotnosti u jedinstvo ono ostvaruje savršenu ravnotežu. Drvo života i drvo poznanja rastu u raju, ali se, bitno razlikujući upravo u stvaranju ravnoteže, na specifičan način reflektuju na sudbinu sveta i sudbinu junaka romana. Drvo poznanja suštinski je dualističko zbog saznanja dobra i zla koje je dovelo do praroditeljskog greha i izazvalo pad iz rajskog stanja. Drvo života, pak, kao vaseljenska osa trojedinstva, prevazilazi dualnost i ostvarenjem principa jedinstva suprotnosti, vrši uravnoteženje. Mladi Aleksandar Pfister, jedan od likova u Predelu slikanom čajem, kad spozna drvo poznanja gubi drvo života, ali svojom smrću ne nestaje zanavek, nego upravo kroz Vitaču, složenim spletom naznaka, doživljava neku vrstu reinkarnacije. U Pfisterovom zagonetnom životu i sudbini, (on što više saznaje brže stari, te u sedmoj godini umire, imajući sva fizička i umna svojstva zrelog čoveka), koji se, svakako, mogu na različite načine tumačiti, moguće je prepoznati jednu bitnu situaciju u kojoj se nalazi savremeni čovek.

Čovek (post)modernog doba se upravo kroz sopstveni umni razvitak približava samouništenju, kataklizmi koja mu preti kao bumerang i kroz povratno dejstvo prirode.

Ljudska satanizacija, čini se, proizvod je prevazilaženja božanskog u smislu umnog, ili potiskivanja božanskog u smislu prirodnog. Taj ubrzani negativni proces stoga zahteva povratak onom drvetu života, koje u svom svekolikom trojedinstvu čuva i ravnotežu duha, duše i tela. Jer, ono što, izgleda, Pavić u svom delu proglašava suštinskim uzrokom odsustva ravnoteže, jeste odricanje jedinstva (ili udaljavanje) duhovnog i materijalnog.

"Androginsko-ekološka" priča o duši i telu koja je više no jednom u romanu ispričana, a ponajviše odbolovana kroz Vitaču Milut koja traga za izgubljenim nebeskim odrazom svoje duše, opomena je da se treba vratiti prirođenoj celovitosti, onom jedinstvu koje je sadržano u kosmičkom ustrojstvu.

Moderni čovek doživljava svet i vreme kao stihiju koja dolazi spolja, upravo zato što se odvojio od sebe, te više nije u sadejstvu s prirodom i velikim ritmom svemira. Ali, ova knjiga nije poziv na vraćanje unazad, već poziv na mudrost, moralnost i čovečnost, na umeće da se na svetu bude.

Slika posunovraćenog sveta istorijske zbilje i izobličene stvarnosti koju nam jednim svojim delom Predeo slikan čajem pokazuje, jeste odraz nas samih. Katarzična moć knjige-ogledala trebalo bi da onemogući strmoglavi pad u ništavilo i vrati svetu izgubljenu suštinu i unutrašnju ravnotežu.

Zmijolika stolica na kojoj sede pisac i čitateljka/čitalac bliski je susret probuđene ovesti, savesti i ljubavi.

(1990)

P.S.

Dinamički monizam, kao balansiranje i iskušavanje oba pola suprotnosti, predstavlja oblik kretanja u okviru Jednog, koji upravo u različitom vidi neprekidno postojanje. Beskrajnost je u nepostojanosti, a besmrtnost u večnoj promeni i vraćanju, u unutrašnjem kretanju prema samom sebi, jer je subjektivno jedini način postojanja Univerzuma.

Veliki prelaz koji omogućava sticanje besmrtnosti možda je ostvariv odbijanjem kraja na nekoliko načina: preko stalnog dovršavanja a ne dovršenosti (neprekidnog delovanja a ne dela), kroz shvatanje vremena kao apsolutne relativnosti, što omogućava sadašnjosti da postane pokretljiva beskrajnost ili žižna sjedinjenost sva tri vremena i preko neprestanog prilagođavanja koje relativnost sama po sebi zahteva.

U Predelu slikanom čajem na planu sadržine i forme, ovakav ili sličan pogled na svet ostvaren je različitim sredstvima, ali se najmarkantnijim čine: zaljubljivanje Vitače Milut u čitaoca, priča-slika o ptici i pregradi iz poslednje Razinove beležnice, prividna nedovršenost romana i razmišljanje o praznini, tačnije izazivanje efekta praznine haosa na planu celokupnog romanesknog zbivanja.

Svekoliko stanje razjedinjenosti i rasparčanosti u romanu, prividna nepovezanost i ispreturanost događaja i likova, nesumnjivo odražava istorijsku zbilju i naše nevreme, haos u kome živimo. To je slika sveta koji je postao hrom izgubivši ravnotežu i prvobitnu boju. Zvukovna sličnost prideva hrom i predmetka u složenicama koje označavaju boju, čista je slučajnost, ali podudarnost između haosa i hronosa jeste suštinska.

Haos je zaustavljeno vreme, bezvremenost i svevremenost u isti mah, kao što je i vraćanje u to prestanje, u utrobu pramajke, ništavilo i smrt, ali i ponovno rađanje. Pavić je u Predelu slikanom čajem poremećajem prostorno-vremenskih odnosa izvedenih putem ispreturanih događaja, prividno nepovezanih ili ispričanih na neobičan način, uspeo da stvori utisak premitskog vremena, onog prvobitnog haosa prilikom stvaranja sveta, ali i efekat neprolaznog večnog trajanja, objedinjenja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. S obzirom da je haos kao prevreme trenutak stvaranja svega i ničeg ni iz čega, to se u ovom romanu tek na planu celine, ujedinjavanjem delova, dobija smisao ili svet.

U jednom naglavačke okrenutom svetu samo se obrnutim sagledavanjem, onim iz pozicije samog haosa (iz unutrašnjosti i centra), može uspostaviti prava slika. Haos je, dakle, s jedne strane smetnja opažanju istine, a s druge strane, u toj punoj praznini sadržana je istina i bitnost. Praznina je svemoćna jer sve sadrži i iz svoje celine upravlja delovima, vladajući kretanjem kao stvaranjem, koje je samo u njoj moguće, kao i razaranje.

(1991)

1 Rečnici, leksikoni i enciklopedije na različit način objašnjavaju ovaj pojam, ali svakako je reč o proučavanju međusobnih odnosa svih živih bića prema sredini u kojoj žive. Ti zamršeni odnosi zajedničkog življenja prvobitno su bili podvedeni pod granu biologije i fiziologije da bi se onda proširili u biološko-sociološku disciplinu, a danas postali nauka o načinu života. Put do naučnog punoletstva, koji je ekologija prešla u svom razvoju, rezultat je vremena i pre svega čovekovog delovanja u njemu. Zbog toga ova oblast izlazi iz okvira naučnog razmatranja seleći se u druge oblasti - umetnost, politiku, svakodnevni život...

2 Na sličan način, kao anticipacija sloma "istočnoevropskog carstva", može se danas pročitati Pavićeva priča Konji svetoga Marka.

Unutrašnja strana vetra
ili
Roman o žudnji za celinom


"Tu stoji, kao neka ispovest, naslikano ušće reke Save u Dunav, pod Beogradom. U ušću je naslikano ostrvo ali na jednom mestu kao da je oko slikara udarilo na prepreku, kao da je predeo pregradio nevidljiv uspravan zid. Kao da je tu od zemlje do neba postavljeno čudno sito. Prolazeći kroz njega voda se u daljem toku pretvara bez prelaza u kopno, a kopno u vodu, nebo dalje lebdi zaustavljeno kao zemlja, a zemlja teče kao nebo s oblacima po sebi. Iza te nevidljive prepreke Beograd više nije Beograd, a Dunav nije reka. Jedna ptica u brzom letu i žudnji za slobodom, udarila je u tu prepreku, kao što ptice uhvaćene u sobu udaraju u prozor ili u staklo slike iza kojeg je predeo naslikan čajem, i razbijaju ga. Tako isto udarila je ptica na Razinovoj slici u tu nevidljivu pregradu, razbila je i proletela kroz nju. Ali se ne zna da li se domogla slobode, jer je, izašla na drugu stranu krvava i njena krv teče niz onu drugu, spoljnu stranu pregrade kao niz staklo, dok ona raščupanih krila pokušava da s one strane uhvati vetar."

Predeo slikan čajem

"Obično je sedeo na bregu u tvrđavi i polagao oči na krila nekoj ptici, koja bi se strmoglavljivala u dubinu, i puštao da mu ptica nosi pogled po varoši koja je u vidu kamenih zuba zemlje nicala duž reka obnavljajući se sama iz sebe. Tako, na ptici ništa nije moglo biti prepušteno slučaju i ostati neprimećeno; s vremenom, morao se mrežom ptičijih letova obuhvatiti i osmotriti ceo drevni grad, svaki kut u njemu, a Leander je upijao u sebe, trepćući kao da guta, svaku pojedinost koju bi mu pogled na ptici dotakao u tom padu... A potom bi ptica u oštrom letu prišila za nebo kao postavu ovaj svet u kom je Leander, kao u mreži, ležao ulovljen."

Unutrašnja strana vetra

Ove dve slike, a mogle bi biti i koje druge, potvrđuju kako su sve knjige Milorada Pavića povezane, ugrađene jedna u drugu, kako se u njima vrši uzajamno prelivanje sadržaja, likova, motiva i osećajnosti.

Celokupno dosadašnje Pavićevo delo liči mi na onaj čudesni raznobojni pesak zarobljen između dva stakla gde se sopstvenim pokretima slika oživljava i tvori minijaturni svemir uvek novih šara, oblika i ornamenata; stvara se jedan svet sa zadatim sadržajem, ali i sa prividno neograničenim mogućnostima ukrštanja zrnaca. Ta utešna iluzionistička igra, u slučaju Pavićeve literature, umnožena je time što u njoj učestvuju ruke i pisca i čitaoca.

U Unutrašnjoj strani vetra je više no u pređašnjim romanima ovog autora korišćen usložnjen metod iz priče Izvrnuta rukavica, jer je Milorad Pavić dekonstrukcijom sopstvenih priča, uz promenjen odnos narativnih delova i preko interpolacije novih tekstualnih celina, stvorio delo potpuno novih značenja i strukture. To je jedan od fascinantnih rezultata ovog postmodernog romana-klepsidre - istovremeno ostvarenje kontinuiteta i novine, uz stvaranje nesvakidašnje celine.

Roman o Heri i Leandru, ta dvostrana pesma u prozi, čuva u svojim naizgled raspolućenim delovima s različitim ritmom, dve priče o muškarcu i ženi koji žive u raznim vremenima. Ona je prividno zatvorena u vremenskoj krletki XX veka, dok on obitava, lutajući i gradeći, na razmeđi XVII u XVIII vek. Ali, njihova zajednička prapovest mnogo je starija i seže u mitske vremenske dubine, počivajući na antičkoj legendi o ljubavi i smrti Here i Leandra.

Priča o Heri i Leandru je priča o neprekidnom savlađivanju prepreka, ne bi li se ostvarila apsolutna ljubav. Taj Praleander, zaljubivši se u Afroditinu sveštenicu Heru (Heroju, Heroneju), svake noći je preplivavao morski tesnac između dva kopna, kontinenta i sveta - između maloazijske strane Helesponta (današnji Dardaneli), s koje je poticao, i evropske strane, na kojoj je u jednoj kuli živela Hera. Ona bi mu u sumrak palila svetiljku, a on bi prema tom tankom mlazu svetlosti pronalazio put, prolazeći kroz opasne morske struje, do svoje ljubavi. Ali, jedne olujne noći vetar je ugasio Herin treperavi plamičak, njen ljubavnik je u tami izgubio smer i utopio se, a ona, kada je u svitanje opazila mrtvog Leandra, bacila se u očajanju u provaliju. Na oštricama litica podno kule nađeni su zajedno, sjedinjeni i u smrti.

U Pavićevom romanu čitalac će pronaći složene spletove ukrštaja različitih aluzija, naznaka i kopči s ovom starom pričom, ali će mu se učiniti kao da mu ona glavna, suštinska veza stalno izmiče. To je delimično tako jer je u romanu izvedena postmoderna reinterpretacija mita, međutim, što je važnije, ni suština ne bi bila to što jeste da nam stalno ne izmiče, jer je za njeno spoznanje potrebno uložiti životni napor, pa je i tada ne dosegnuti, već samo okrznuti, kao ona ptica s početka teksta.

Ptica u poletanju je od drevnih vremena u slikarskoj veštini bila simbol duše, a duša, ta latinska anima, ima veze s vazduhom, dahom, i vetrom naravno.

Unutrašnja strana vetra je roman o našoj unutrašnjoj strani; to je priča o duši; prozna kompozicija o muškarcu i ženi i njihovim dušama - muškoj i ženskoj; o zameni polova duše (ako duše uopšte imaju pol); povest o mogućnosti i nemogućnosti ljudskih dodira u vremenu i prostoru; pesma o smrti, ljubavi, besmrtnosti - i o žudnji za celinom.

Roman o Heri i Leandru nazvan je, između ostalog, i androginim romanom (prof. Miodrag Radović). Prema priči (ili mitu) o androginu, koji je zabeležen i u Platonovoj Gozbi, prvobitna ljudska rasa bila je u stanju praiskonskog savršenstva i celovitosti, jer su ta bića u sebi sadržala sjedinjena oba principa, muški i ženski, bila su, dakle, na neki način dvopolna. Samim tim ovi praljudi posedovali su čudesno umnoženu moć i energiju, sličnu božanskoj, a pošto je ona bila hibris bogovi su naumili da im snagu oslabe rasecajući ih na dve polovine, koje su od tada pa do sada, sećajući se maglovito tog davnog i prvobitnog, u stanju stalnog lutanja i traganja ne bi li se našle i nanovo sjedinile. U filozofiji, mistici i umetnosti postoje brojna tumačenja i varijacije ove priče o sećanju na izgubljenu uzajamnu pripadnost, ali se sva ona suštinski svode na čežnju za ostvarenjem apsolutnog i potpunog bića putem ljubavi. Androginska priča je ljubavna priča, a poslednji cilj erosa u njoj jeste ostvarenje besmrtnosti.

Unutrašnja strana vetra je i ljubavni roman, mada u njemu ljubavna priča ne postoji u klasičnom smislu, iako ljubavnih epizoda ima i u Herinom i u Leandrovom životopisu. Međutim, potpuno ostvarenje njihove ljubavi, ono metafizičko ostvarenje erosa, nebesko venčanje, jeste tek u njihovoj smrti, a ta najdublja sjedinjenost ne predstavlja privremenost već večnost, pa time i besmrtnost.

Da li je, dakle, Unutrašnja strana vetra androgini roman? Može se odgovoriti i potvrdno i odrično, zavisi s koje strane se prilazi problemu, s unutrašnje ili spoljašnje, iz smrti ili iz života. Ali, treba pogledati ima li i u prethodnim Pavićevim romanima varijacija androgine teme. U Hazarskom rečniku androgin je bio raspolućen, postojao je ženski i muški primerak romana, koji su doduše, čitateljka i čitalac mogli da spoje u jedinstveni primerak, sastajući se u podne neke plave srede na glavnom trgu svoje varoši u poslastičarnici, ali bi ipak knjiga, nakon onog što se njima dogodilo, nastavljala svoje postojanje i život u dva odvojena primerka, U Predelu slikanom čajem, pak, brojne transformacije likova, njihovi dvostruki polni identiteti, preobražaji, prerušavanja, lutanja i potrage, bili su znak želje da se dospe do androginog stanja. Najzad, u Unutrašnjoj strani vetra, ideja i forma u kojoj je knjiga ostvarena - mogu se nazvati androginom.

Ali, ono što spaja junakinju i junaka romana, ona suštastvenost i celovitost - jeste smrt. Herin i Leandrov jedini stvarni, mogući i pravi dodir, njihovo jedinstvo, leži u njihovim smrtima, bez obzira što su ih oni zamenili, jer Hera umire Leandrovom smrću i predstavlja reinkarnaciju njegove muške duše, dok Leander prisvaja Herinu smrt za svoju. Uz to oni putem tih reinkarnacija života, smrti i duša plivaju kroz okean vremena. Hera umire svojom pravom smrću u prošlosti, Leander u budućnosti.

Doduše, ne treba smetnuti s uma da postoji još jedan bitni stalni i trajni susret Here i Leandra, onaj ostvaren putem književnosti i umetnosti. Od mita, od Musejeve pesničke povesti, preko Vergilija, Ovidija, Bajrona, Kitsa, Rubensa, Tarnera (i mnogih drugih), pa sve do Pavića, Hera i Leander su u kontaktu - rečju, zvukom ili bojom.

U stvari, prava celina Unutrašnje strane vetra pohranjena je u onoj plavoj stranici na sredini knjige koja razdvajajući spaja priče, sudbine, vremena, likove i smrti. Ovoga puta pavićevska belina je plava, i bez obzira kakve će boje ili izgleda biti u ostalim izdanjima i na različitim jezicima, ona predstavlja vremenski rez sličan onom u Kjubrikovom filmu Odiseja 2001.

Međutim, do telesnog, ovozemaljskog dodira junakinje i junaka, do takve ljubavi kao vrhunskog ostvarenja života, ne dolazi; mada se ne isključuje mogućnost da će u budućnosti do toga doći (paralelne linije se možda ipak u nekoj tački susreću i spajaju), ali ta priča se odvija u i van stranica romana, u mašti, asocijativnosti, želji ili stvarnosti čitaoca.

Možda će u novom Pavićevom romanu, ako ga bude bilo, a nadajmo se zbog čitalačkog zadovoljstva da hoće, biti ostvarena ta ovozemaljska, životvorna čežnja za celinom; odnosno, da ćemo dobiti jedan pravi androgini roman, pa ma kako on izgledao (možda sasvim klasično).

Ali, može se i s jedne druge strane postaviti pitanje da li je Unutrašnja strana vetra androgini roman, posmatrajući ga sa stanovišta dubinske psihologije i psihologije stvaralaštva. Androginska priča Karla Gustava Junga, koja preko teze o postojanju animusa i anime govori o višestrukim slojevima našeg bića, svodi se, zapravo, na zaključak da svaki čovek ima u sebi kao potencijal mušku i žensku silu, odnosno senzibilitet, da svako od nas pored sopstvenog pola čuva u sebi i suprotni pol. Smatram da ovako posmatrana Unutrašnja strana vetra pre može biti androgini roman, jer Hera i Leander mogu biti metafore za animu n animusa, odnosno, mogu predstavljati jedan lik u dva principa - muškom i ženskom, dok bi sama Hera, čak, mogla simbolizovati jedinstvo oba principa, a njen odnos prema vremenu - naše nesvesno koje je bezvremeno i slično stanju sna, zaljubljenosti, periodu detinjstva ili trenucima umetničkog stvaranja. Ovakav stav bi, istovremeno, dešifrovao jedno od mogućih značenja zagonetnog epigrafa o polovini i celini s početka Leandra; mada se njegova poruka da tumačiti i preko sledećih polariteta koje nam je "podarila" moderna civilizacija: telo (pol) i duša, duh i duša, život i smrt, itd. Takođe, (ne)androginsko stanje shvaćeno kao razapetost između duha i materije i svih drugih sličnih dualiteta, a naročito između svesnog i nesvesnog, kao da je na putu da bude prevladano i pomireno ovim Pavićevim romanom. Uostalom, u Unutrašnjoj strani vetra je odsutno prisutna jedna priča ovog pisca koja se lajtmotivski provlači kroz sva njegova dela, a zove se - Priča o duši i telu.

Posmatrana, pak, s pozicije psihologije stvaralaštva Unutrašnja strana vetra potvrđuje stanovište da visoke umetničke vrednosti Pavićeve proze počivaju, između ostalog, i na velikom emotivnom bogatstvu koje je postignuto prožimanjem muške i ženske osećajnosti (čak i kada se insistira na razlici, a ionako celokupna Pavićeva proza predstavlja pokušaj prevladavanja suprotnosti njihovim isticanjem), odnosno, na tome što nije potisnut kod pisca ženski senzibilitet, što je retkost, naročito u srpskoj književnosti. U stvaralaštvu onaj ko uspe da ostvari spoj animusa i anime oslobađa ogromnu umetničku energiju, a to se desilo u Pavićevim knjigama.

Ali, Unutrašnja strana vetra je i roman o smrti koja je kao i vreme - unutrašnja strana, postava našeg života. Jedna od centralnih tema Pavićeve proze jeste problem identiteta - ličnog, polnog, porodičnog, generacijskog, nacionalnog, religijskog, kolektivnog, kosmičkog, ali se u ovom romanu javlja i jedan novi problem - problem identiteta smrti.

Kartografija smrti u Unutrašnjoj strani vetra, izvedena na način jednog Hijeronimusa Boša, nadovezuje se na Hazarski rečnik koji je govorio o muškim smrtima i na Predeo slikan čajem koji je fiksirao razliku između smrti rodilja i nerotkinja. Kog je polnog identiteta smrt duše u ovom romanu? I da li duše uopšte umiru? I koliko puta umiru junaci romana i u koliko se obličja reinkarniraju? I da li je ovo roman o smrti u kojem nema umrlih a ima smrti? To su neka od pitanja na koja valja tražiti odgovore.

Tačke spajanja u ovom romanu su međuprostori, saćaste šupljine pune meda i polena, između građenja i razaranja, erosa i tanatosa, ljubavi i smrti, večnih tema umetnosti i večnih nepoznanica naše unutrašnje, zamagljene strane života. U svom poetskom tkanju Unutrašnja strana vetra čuva mnogo ljubavi za ovaj svet i život, bez obzira što joj je smrt jedna od tema, ali smrt i jeste potvrda našeg života, kao i ljubav.

(1992)

Elementi postmoderne poetike Milorada Pavića

Početak proglašavanja romana Milorada Pavića postmodernim delima vezuje se za jedan članak Andreasa Lajtnera, slaviste, docenta na Univerzitetu u Klagenfurtu, koji je 1988. godine u "Bečkom slavističkom almanahu" Hazarskom rečniku dao atribut "postmoderno delo". Nešto kasnije slična određenja javljaju se i kod naših književnih teoretičara i kritičara (Radoman Kordić, Sava Damjanov, Aleksandar Jerkov), koji su razmatrali neke elemente postmodernističkog stilsko-poetičkog koncepta u celokupnom Pavićevom proznom delu, a prevashodno u romanima Hazarski rečnik i Predeo slikan čajem.

U Evropi, a naročito na nemačkom govornom području, glasovi koji stavljaju znak jednakosti između Pavića i postmoderne jačaju posle prevoda Predela slikanog čajem, tako da je nedavno bečki "Algemajne cajtung" proglasio ovog pisca predvodnikom evropske postmoderne, a profesor Rolf-Diter Kluge, sa Slavističkog seminara u Tibingenu, najavio za 1992. godinu međunarodni naučni skup pod nazivom Pavić i postmoderna.

Do sada nesumnjivo snažnija određivanja Pavića kao postmodernog pisca iz zapadne Evrope, a nešto tiša sa našeg kulturno-književnog prostora, potiču, verovatno, iz nekoliko razloga. Zapadni svet podjednako zbunjen književnim slučajem Milorada Pavića kao i naš, mada sa drugačijim i bržim smislom za prilagođavanje i prihvatanje novog, ali i za unifikaciju, uspeo je da prilično bezbolno uvrsti i klasifikuje Pavića pod oznakom "postmoderna". Tim činom su, možda, donekle ili za neko vreme izbegnuta drugačija određenja i traganja za vrlo složenim temeljima i naslagama iz kojih je izrasla ova proza. S obzirom na to da se ti temelji nalaze i u kosmopolitskom nasleđu, ali prevashodno u onom vezanom za istočni prostor i drugačiju duhovnost, jasna je izvesna skepsa naših književnih poslenika, kojima se i ja pridružujem, kada je reč o odnosu Pavić - postmoderna. To je, u stvari, bojazan da bi se olakim a isključivim etiketiranjem Pavića kao postmoderniste suzilo obilje mogućih pristupa prozi ovog autora. Ovakav stav, naravno, ne isključuje mogućnost proučavanja Pavićevog književnog dela i sa postmodernističkog stanovišta.

Za sada jedini književnoteorijski tekst koji isključivo razmatra postmodernistički prosede ovog autora jeste rad Dagmar Burkhart, slaviste iz Hamburga, saopšten 1990. godine na Sastanku nemačkih slavista u Berlinu, pod nazivom - "Lovci snova, trialozi i predeli slikani čajem. Postmoderna poetika Milorada Pavića". U tom tekstu ona navodi sedam suštinskih odlika postmoderne književnosti, koje zatim analizira na primerima iz Hazarskog rečnika, dodirujući ovlaš i Predeo slikan čajem. Ja sam se, pak, odlučila da preuzimajući njene osnovne formulacije, tačnije tih sedam tačaka, pokušam da sažeto skiciram neka od karakterističnih obeležja Pavićeve proze u celini koja se mogu tumačiti u postmodernističkom ključu i time omogućim eventualna traganja u tom pravcu.

Prva odlika postmoderne književnosti koju ova autorka navodi jeste odbijanje zauzimanja ideološkog stava. Generalno gledano ovakav stav većine postmodernista svodi se na otpor logocentrizmu i racionalizmu kao proizvođačima ideološkog nasilja, a to suštinski govori o dovođenju u pitanje temelja i dometa dosadašnjeg saznanja uopšte.

U Pavićevim delima ova karakteristika može se, pre svega, prepoznati kao prezir i ironija prema istorijskoj istini i istorijskom iskustvu. Kompromitovanje fakticiteta izvedeno formalno sadržinskim sredstvima u Hazarskom rečniku u ravni pojedinačnog i opšteg, moglo bi se svesti na aforizam koji bi bio komplementaran Pavićevoj dosetki "Istina je samo jedan trik", i glasio bi - Istorija je samo jedan trač.

S druge strane, korišćenje fantastičnog, ironičnog, alegoričnog i paradoksalnog za ilustraciju jednog sveta pokazuje i odnos prema tom svetu. Na taj način ostvareno izobličenje stvarnosti (bila ona projektovana u prošlost, sadašnjost ili budućnost), sadrži svakako snažnu kritičku dimenziju, ali implicitno i suptilno ili netipično izraženu. Na primer, u Predelu slikanom čajem najupečatljiviji kritičko-ironični stav predstavlja specifično bezlični odnos naratora prema delanju i "poduhvatima" Atanasija Razina, kao i paradoksalni obrt gde đavo postaje, budući ugrožen za svoj opstanak od čoveka, spasilac čovečanstva (neki italijanski kritičari definišu ovaj roman kao postmodernističku reinterpretaciju faustovskog mita).

Intertekstualnost i citatnost u ravni žanra i motiva, jeste sledeća i verovatno najtipičnija oznaka postmoderne književnosti. Korišćenjem različitih žanrova, modela pripovedanja i stilova, putem kombinatoričke igre stvara se jedna hibridna struktura i polifon tekst. Ovaj aspekt dovodi u sumnju, slično prethodnom, načine saznavanja stvarnosti i sveta, insistirajući na tome da se taj svet može saznati samo preko tekstova, zapravo njihovih krhotina, odlomaka i tragova, što je analogo psihoanalitičkoj terapiji koja kroz slobodno povezivanje detalja, prividno nestalih elemenata, hoće da omogući vraćanje početnom zaboravu i izgubljenoj suštini.

Ova, danas označena kao postmoderna odlika, prisutna je u Pavićevom književnom delu još od prve zbirke pesama, pod nazivom Palimpsesti, jer je značenjska i stilska slojevitost centralna oznaka njegovog izraza i poetike.

Služeći se mnogobrojnim literarno-jezičkim modelima: mitom, legendom, hagiografijom, apokrifnim spisom, predanjem, istorijskom povešću itd. (uopšte uzev starim tekstom kao pretekstom), ujedno ih koristeći i kroz reinterpretirane ili parodirane oblike, Pavić svoju šaroliku književnu strukturu obogaćuje i svim dostignućima moderne proze. Na taj način se uspostavlja kontinuitet i harmonizacija kultura i ostvaruje sinteza između starog i novog.

Treća karakteristika postmodernih tekstova bila bi odsustvo kauzalne logike fabule, koja se ostvaruje destrukcijom realističkog načina pripovedanja, napuštanjem hronološke linearnosti i uzročno-posledičnih veza priče.

Mehanizam ostvarivanja ovog aspekta u Pavićevim delima zahtevao bi dublju analizu, ali čini se da se način njegovog izvođenja može svesti na korišćenje različitih fantastičkih paradigmi (Sava Damjanov to naziva "postmodernizacijom" fantastike), koje se najčešće temelje na efektu sna. Takođe, kada je reč o odsustvu kauzalne logike fabule u romanima ovog autora, sklona sam mišljenju da je to u stvari artificijelno izveden privid. Jer, u Hazarskom rečniku smisao gradi čitalac sam u zavisnosti od izbora načina čitanja, tako da se logika priče svodi na logiku izbora. Nasuprot tome, u Predelu slikanom čajem, čiji smisao takođe zavisi od čitaočevog opredeljenja, no u manjoj meri nego kod Hazarskog rečnika, ova odlika je, bar po mom mišljenju, vidljivija, iako je naizgled Predeo slikan čajem bliži obrascu klasičnog romana, sa čvršćom kompozicijom i koherentnijom pričom. Uzrok tog utiska je izgleda postojanje prividnog vremenskog haosa, što ima veze sa sledećim obeležjem postmoderne književnosti, a to je razlaganje prostorno-vremenskih odnosa. Ovaj aspekt sadržan je donekle već u prethodnom jer se bazira na razaranju realističkog i na nepoštovanju logičnog redosleda vremensko-prostornih relacija.

Ova odlika mi se čini najmarkantnijom u odnosu na Pavićevu prozu, zbog toga što se u njoj putem mešanja i kumulacije različitih vremenskih planova stvara jedno zasebno vreme, vreme samog teksta, koje ostavlja utisak bezvremenosti i savremenosti, a umnožavanjem prostornih odrednica prostor se u stvari ukida, pa se tako stiže do nekog fluidnog stanja mesta i trenutka. A upravo takav doživljaj predstavlja osnov specifične recepcije dela ovog autora, koju bih u najradikalnijem vidu nazvala magijskom recepcijom.

U Hazarskom rečniku prostornovremenski slojevi su vidljiviji, jer se jasno mogu prepoznati i pratiti "hazarska", "barokna" i "savremena" ravan, dok je u Predelu slikanom čajem sve izvedeno na dublji i tananiji način, mada je efekat isti. Smatram, takođe, da bi proučavanje poetike vremena u Predelu slikanom čajem bilo dragoceno za književnu teoriju i teoriju recepcije, iako bi i teorijska fizika mogla da koristi neke delove ovog romana za potvrdu svojih stavova ili pretpostavki.

Peta odlika postmoderne književnosti bila bi težnja za otvorenošću umesto koherencije u naraciji, koja se može tumačiti u svom suštinskom vidu kao težnja da se preko "otvorenog dela" izrazi ideja odbijanja kraja.

Efekat beskrajne priče koji je prisutan u celokupnoj Pavićevoj prozi izveden te korišćenjem različitih formalno-sadržinskih mogućnosti, mada se najuočljivijim čine: u pričama obrti na samom kraju, u Hazarskom rečniku - forma romana, dok u Predelu slikanom čajem njegova prividna nedovršenost ima istu funkciju.

Problem književnog junaka koji ne funkcioniše na psihološkom planu jeste sledeće obeležje postmodernih beletrističkih tekstova i svodi se na činjenicu da je odsustvom psihologizacije lika ukinuta mogućnost klasične identifikacije. Difuzija junaka ostvarena je istovremenim postojanjem različitih stanovišta i perspektiva lika koji može biti i autor i narator i sam junak, s obzirom da njihova razgraničenja namerno nisu dovoljno izoštrena.

U Pavićevim delima ova je odlika najuočljivija kroz jednu od centralnih preokupacija njegove proze - kroz problem identiteta likova i autora samog. Svi Pavićevi junaci nalaze se u stanju potrage za pronalaženjem najrazličitijih vrsta identiteta - ličnog, polnog, porodičnog, generacijskog, nacionalnog, kolektivnog, kosmičkog ... Istovremeno, razne udvojenosti, metamorfoze i ambivalentnosti likova jesu znak njihove pripadnosti simboličkom mitsko-arhetipskom poretku, a ne individualnom.

Sedma i poslednja odlika postmoderne književnosti, bar po određenju Dagmar Burkhart, bila bi autotematizacija, preciznije, postojanje metaliterarnog diskursa koji je najmarkantniji onda kada spada u domen poetičkog iskaza.

Metapoetski govor upravljen čitaocu u Pavićevoj prozi predstavlja eksplicitnu primenu ovog postmodernog načela i za svoj cilj ima uspostavljanje promenjenog načina komunikacije sa čitaocem, a time i promenjenu estetiku recepcije. Stvaranje kreativnog čitaoca omogućava i potpuniju realizaciju pluraliteta značenja i smisla svojstvenu Pavićevim književnim delima. S druge strane, postojanje brojnih implicitnih autopoetičkih tekstualnih delova umnogome usložnjava ovaj fenomen.

U ovoj kroki-analizi nekih od mogućih elemenata u prozi Milorada Pavića koji se mogu tumačiti sa postmodernog stanovišta, cilj je bio da se prepoznaju, naznače ili uopšte neki problemi koji će zahtevati dublju i svestraniju analizu. Ta proučavanja, svakako, imaju svoju perspektivu, ali i ograničenja, pa i opasnosti od jednostranog tumačenja, o kojima sam već govorila.

(1991)

Kreativni lov u knjizi Hazari,
ili
Obnova Vizantijskog romana


Knjiga razgovora Ane Šomlo s Miloradom Pavićem Hazari, ili obnova vizantijskog romana razlikuje se od knjiga slične koncepcije u našoj i svetskoj književnosti. Mislim da je ova knjiga specifična prevashodno zbog toga što su razgovor vodila dva pisca i to muškarac i žena, pri čemu je žena-pisac bila ta koja je postavljala pitanja. To pletivo muškog i ženskog glasa, taj spoj dva senzibiliteta, dali su osnovni ton i boju tekstu. Takođe, prepletaji pitanja i odgovora tvorili su jednu strukturu ili teksturu koja je kao u beletrističkom tekstu vukla napred, čineći da knjiga bude zanimljiva, uzbudljiva, pitka, komunikativna i da se čita kao nekakav roman s dobrim ritmom - u jednom dahu.

Bitni kvalitet ovih razgovora temelji se i na životnosti koja zrači iz pitanja i odgovora, na tome što nema pretencioznosti, što knjiga nije bila pravljena da bi bila umna po svaku cenu, pa su i misaonost i informativnost i zanimljivost našli pravu meru, a čitalac, verujem, u čitanju - zadovoljstvo.

U Pogovoru Ana Šomlo kaže da je za ovaj dugi razgovor s Pavićem koji je trajao bezmalo godinu dana (jednosatne razmene reči iz nedelje u nedelju), imala pripremljenih par stotina pitanja, ali da skoro nijedno od njih nije postavila. Pitanja su, jednostavno, bivala stvar trenutka, sama su se nizala, nametala i dolazila spontano iz razgovora, a da ipak ono univerzalno nije prenebregnuto. Balans se izgleda sam uspostavljao zato što nije bio nasilno tražen.

Ono što je posebno zanimljivo a što se odvija na stranicama ove knjige, nazvala bih kreativnim lovom: na primer Ana Šomlo bi postavila pitanje, Pavić bi ga izbegao: u drugom pokušaju i na nekom drugom mestu ona bi ponovila to pitanje, samo malo preformulisano ili stavljeno u drugačiji kontekst; upornost bi ponekad urodila plodom, ponekad ne, no svejedno, ta prećutanost i belina bila je pun odgovor, i to je posebna draž knjige - ova igra u okviru crnih i belih polja. Uostalom, u celokupnoj Pavićevoj prozi te beline neizrečenog ili neizrecivog, taj hijatus i ponor prećutanog, imaju svoje izuzetno mesto, vrednost i svrhu, naročito u stvaranju ravnoteže s crnim štampanim delovima teksta. A kako kaže junak jedne Pavićeve priče: "Uvek treba uzeti u obzir i ono što je potpuno prećutano."

Knjiga Hazari, ili obnova vizantijskog romana pleni i zato što je odustajanje Ane Šomlo od postavljanja tematskih blokova pitanja dovelo do toga da odgovori ne budu zamorni, da se jedna tema ne iscrpi u jednom dahu, već da čitalac mora da luta i više puta iščitava tekst ne bi li svoje interesovanje za neku dimenziju problema zadovoljio u celosti, neku temu obujmio u potpunosti i svoj "plen" ulovio.

Zbog svega toga, čini mi se da čitalac stiče privid učesnika, kreatora ili sudionika razgovora, da postaje duh trećeg koji lebdi nad knjigom.

S tim u vezi nameće mi se jedna paralela. Nekoliko književnih kritičara poredilo je ovu knjigu s Ekermanovim Razgovorima s Geteom, spominjale su se Besede Brodskog, dijalozi Birgina s Borhesom i Singerom ... Mene, pak, po nekoj suštinskoj atmosferi ovi razgovori najpre podsećaju na one između Borhesa i Sabata, gde postoji i suptilni treći akter, Orlando Barone, inicijator razgovora i njihov priređivač, koji povremeno kao kakav duh, uskače u dijalog kada ovaj pokuša da zamre, ili ga usmerava u nekakvim željenim pravcima.

Nesumnjivo je da osobenosti knjige Hazari, ili obnova vizantijskog romana leže prevashodno u ličnosti samog Pavića, ali ja bih ukazala na još neke činjenice koje osvetljavaju i Anu Šomlo i njen odnos prema sagovorniku.

Sličnosti između Ane Šomlo i Milorada Pavića temelje se na tome što je ona kao i on, pisac romana i kratkih priča, prevodilac i esejista, a uz to, kao i njen sagovornik, ima dva zanata, jer je i novinar. Zbog toga je Ana Šomlo mogla da uđe u razgovore s Pavićem kroz dvostruku vizuru, koja joj je omogućila da pitanja postavlja novinarskim nervom, s osećanjem za dnevno, trenutno, aktuelno i ovozemaljsko, dok joj je sopstveni književni rad pružio šansu za unutrašnje doživljena pitanja komentare koja se tiču suštine stvaralaštva.

"Glas" Ana Šomlo u knjizi vrlo često je vezan za zapažanja, konstatacije i primedbe koje su podsticajno delovale na sabesednika, koliko i klasična pitanja, tako da je tim putem sačuvana i individualnost partnera u razgovoru, ali omogućeno i prožimanje njihovih posebnosti, kao ličnosti i umetnika, koje se oseća u celom tekstu.

Naravno, ne treba zaboraviti i to da je za konačni izgled knjige bio potreban priređivački rad koji su, verovatno, obavila oba autora; tako da sinkope u tekstu, krijumčarski rezovi između pitanja i odgovora ili u samim pitanjima i odgovorima, ukazuju i na veštinu stvaranja, post festum, ritmički dobre kompozicije s beletrističkim kvalitetima, koji su uočljivi u različitim ravnima knjige, pa, između ostalog, i u maštovitim, intrigantnim podnaslovima.

Kada se zaroni dublje u stranice ove knjige počinju da iskrsavaju i iskre neke njene nove odlike. Naime, Pavićevi odgovori kao i koncepcija cele knjige dovode do zaključka da ona iako ne pripada beletristici ima i te kako veze s prozom. ovog pisca - i to jezički, strukturalno i, naravno, po osnovnoj osećajnosti.

Što se tiče jezičke podudarnosti između Pavićevih odgovora i njegovog stila u proznim delima, sličnosti na prvi pogled ne postoje. Međutim, neobične paralele, duhovita poređenja, parabole i anegdote, metaforički i aforistički iskazi daju tekstu autentičan i prepoznatljiv literarni kvalitet. Takođe, ma koliko Pavićevi odgovori izgledali jednostavni, prozirni, pitki, i baš zbog toga daleki od njegovog umetnički oblikovanog proznog izraza; ma koliko oni imali prizvuk one iskrenosti i intimnosti koja privlači, "otvara" i zavodi čitaoca u njegovim, uslovno nazvanim, autobiografskim pričama; dakle, ma koliko to izgledalo i bilo istinito, ne treba smetnuti s uma da postoji i druga strana. Postoji u ovoj knjizi i kodiranost teksta, slojevitost svega izrečenog i višeznačnost proistekla iz toga - kao i u celokupnoj Pavićevoj prozi. Na taj način čitalac može da dobije od knjige onoliko koliko sebe uloži u nju, odnosno, u zavisnosti od svojih asocijativnih moći, poznavanja Pavićevog dela ili tema o kojima se ovde govori. Dalje, on može, poput čitaoca Hazarskog rečnika ili Predela slikanog čajem, iščitavajući knjigu na preskok i krećući se kroz nju napred-nazad, da segmentirano i fragmentarno prati izvesne tematske ili problemske nizove razasute na stranicama knjige: biografske momente, poetička razmatranja, književno istorijska podsećanja, kulturološku, antropološku ili ekološku problematiku, istorijske paralele, estetička razmišljanja - svo ono obilje koje Pavićevi odgovori nude.

Dotičući se odgovora koji imaju veze s piščevom poetikom, istakla bih da se oni mogu razvrstati u tri tipa iskaza. Prvom bi pripadali oni koji na eksplicitan način izlažu poetički kredo, a iskazani su jednim šarmatnim kolokvijalnim tonom kojim odiše cela knjiga. Drugu grupu predstavljaju slike, metafore ili čitavi poetski pasaži koji šifriranim jezikom, dakle, implicitno, izražavaju Pavićev pogled na književno stvaralaštvo. Treću vrstu čine oni iskazi koji svedoče o postojanju nesvesne poetike i koje mora sam čitalac ili proučavalac Pavićevog dela da pronalazi, ili su, pak, skriveni u već spomenutim belinama i prećutanosti.

Svakako da se dublji poetički (a i biografski) sloj iz ove knjige može izvući prvenstveno iz poslednja dva tipa iskaza, mada je i to nedovoljno, jer se pravi odgovori nalaze samo i uvek u knjigama, u stvaralaštvu, što pisac i sam na nekoliko mesta poručuje.

Moj utisak je da Hazari, ili obnova vizantijskog romana običnom čitaocu pruža dobar uvid u Pavićevo stvaralaštvo i njegove poglede na književnost, ali da pažljiviji proučavalac dela ovog pisca može da dobije tek krhotine smisla ili neke blage naznake puta kojim treba ići dalje u istraživanju. Mislim, čak, da postoje i zamke, svesna ili nesvesna zamagljivanja, koja tragača za bitnim mogu da zavedu u spoznaji suštine Pavićevog umetničkog stvaranja. Uostalom, zna se da iz raznih razloga piscu nije poželjno uvek verovati.

Iako cilj ovog teksta nije razmatranje Pavićevih stavova o sopstvenom književnom stvaranju ili književnosti uopšte, zadržala bih se, ipak, na dva momenta koji se tiču poetike i psihologije stvaralaštva ovog pisca. Prevashodno na Pavićevom doživljaju Pavića kao pisca, jer je to žižni trenutak ove knjige.

Pisac je medijumska polupropustljiva membrana između života i književnog dela. On poput kradljivca lepota i bogatstava života pretače u tkivo umetničkog onu parčad ili zrna koja se mogu literarno uobličiti. A pojam Život za Pavića ima višestruki smisao: život je svet oko nas i svemir u nama, kao što su to i palimpsesti tradicije, kulture i istorije - tragovi vremena sačuvani u opipljivom obliku ili pak pohranjeni u našim nesvesnim dubinama.

Karl Gustav Jung psihologiju stvaralaca smatra ženskom psihologijom, jer "stvaralačko delo izrasta iz nesvesnih dubina, upravo iz carstva majki". Nešto slično kazuje i Peter Sloterdijk u svom predavanju "Poetika rađanja" koja se dotiče postmodernističkih prosedea. U ovoj knjizi razgovora pak može se naći niz primera i detalja, koji se na ovaj ili onaj način, skriveno ili razotkriveno, odnose na ženski senzibilitet, a imaju, čini mi se, dubinsko značenje za Pavićevu psihologiju stvaralaštva. Tako se kroz mnoge stranice knjige provlače različita kazivanja o "muškom" i "ženskom", podvlači se činjenica da su porodična predanja s ženske strane bila ta pokretačka sila koja je uslovila nastanak pojedinih dela, tako da je za pisca dobro da razmisli ko je otac a ko mati njegovih knjiga; takođe, prosijavaju i naznake da je snažna potreba za ljubavlju drugog dovela do književnog stvaranja, a koja se u delo projektovala kao uzajamnost izmeću pisca i čitaoca, time što je čitalac upisan u Pavićeve knjige.

Navela bih nekoliko citata koji ilustruju ovaj stav o dubinskoj utkanosti ženske osećajnosti u Pavićeva književna dela, a isto vremeno potkrepljuju tezu o postojanju tri tipa poetičko-psiholoških iskaza u ovoj knjizi:

"Pisac mora biti sve i ništa. Pisac mora da bude i muško i žensko, i dete i vrag. Ne znam da li može Bog da bude, ali može da bude sve i u isto vreme ne sme da bude ništa".

"Pisac mora stalno da usklađuje svoj unutrašnji pritisak utisaka sa spoljašnjim pritiskom utisaka, kao ribe u dubinama okeana koje traže onu podmorsku dubinu i onaj pritisak koji odgovara njihovom unutrašnjem pritisku da ne bi eksplodirale. Ali, to nije sve. Najbitnije dolazi tek kada dođe do tog usklađivanja spoljašnjeg i unutrašnjeg pritiska utisaka kod pisca. Tada on treba da krene ka remećenju tog sklada u onom pravcu koji će dovesti do takvog opadanja spoljnog pritiska da on najzad eksplodira u svoje književno delo. To kao osećaj liči na porođaj koji se kad mu dođe vreme, ne može odložiti".

"Jednostavno, svet ima neku vrstu duhovne materice. Svet je jedan veliki uterus koji usisava onu vrstu semena koja mu je potrebna iz celog svemira koji nas okružuje. I ako ste vi to seme, bićete usisani. To mi nazivamo genijalnim, to mi nazivamo uspehom ... Zato ja kažem: nije važan pisac, već uterus - ona potreba koja će biti zadovoljena... Dakle, sve se ipak svodi na neku vrstu ljubavi."

(1991)

- 18:05 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 06.12.2007.

BORIS BUDEN, Strategic Universalism: Dead Concept Walking

NAPUŠENI TAMJANA

Image and video hosting by TinyPic

Svetlana Lukić: Danas je tačno tri godine od početka suđenja za atentat na premijera Zorana Đinđića. Najavljuju nam da će presuda biti doneta, gle koincidencije, krajem januara, možda dvadesetog. Čudno je ili nije da svi jedva čekaju da se ovo suđenje završi i to svako iz svojih razloga. Sudeći po dosadašnjem iskustvu, igranka će se nastaviti dok svi ne zaborave ko je uopšte bio taj Zoran Đinđić. O tom atentatu, njegovoj političkoj pozadini tek ćemo govoriti, a o odnosu ove vlasti prema ovom suđenju, kao i prema suđenjima za ratne zločine, govori činjenica da je naša država pre neki dan od Amerikanaca uzela 50.000 dolara, valjda da plati komunalije i čistačice u specijalnom sudu. Ni za toliko nisu hteli da izdvoje iz budžeta, treba im valjda za Cecin koncert, a honorari nisu mali. U nastavku Peščanika ćete čuti Borisa Budena. Boris Buden je hrvatski filozof i pisac koji se pre nekoliko godina odrekao hrvatskog državljanstva i od tada živi širom Evrope. Trenutno je u Berlinu i s njim je tamo razgovarao Ivan Kuzminović.

Boris Buden: Bio sam nedavno u Prištini i razgovarali smo o situaciji na Kosovu. Tamo postoje dvije strane koje se međusobno isključuju i rješenja ne može biti dok god ostajemo u toj staroj perspektivi, koja je ujedno i evropska, a to je perspektiva narodne suverenosti. To je ideja po kojoj je politička zajednica bazirana na konceptu suverenosti naroda. To je nekih 300 godina star koncept, koji je danas u teškoj krizi, dakle ideja da je nacionalna država politička zajednica par excellence i da je cijeli koncept demokracije također modeliran prema konceptu narodne suverenosti. U vremenu globalizacije, upravo ta suverenosti više ne funkcionira, i to ne samo ekonomska baza suverenosti, nego ona ne funkcionira ni na klasičnoj demokratskoj razini, jer više ne postoji klasična nacionalna javnost. Taj sistem se raspada u svim sferama.
Dakle, osnovno pitanje koje sam postavio u Prištini bilo je - imaju li Srbi i Albanci danas u političkom smislu nešto zajedničko. Naravno, svi misle da imaju odgovor koji je negativan, to jest da oni nemaju ničeg zajedničkog. Rekao sam da su oni na potpuno kontradiktornim pozicijama samo ukoliko i dalje vjerujemo da je koncept suverenosti jedini koncept političke artikulacije. Moja je teza da ono što Srbi i Albanci imaju zajedničko jest da su obje nacije prešle prag preko kojega koncept suverenosti više ne vrijedi. Drugim riječima, i jedan i drugi narod su s onu stranu suverenosti. Konkretno, Srbi više nikada neće ostvariti punu suverenost na svom takozvanom teritoriju, to mogu zaboraviti, nastupio je kraj koncepta suverenosti za Srbe. Kosovski Albanci nikada neće postići punu suverenost na Kosovu u smislu nacionalne države. Dakle, i jedni i drugi trebaju početi nešto iznova što bi im bilo zajedničko, a morali bi početi od tih činjenica o kraju koncepta suverenosti. Samo suočavajući se sa nemogućnošću da se u tom starom sistemu izrazi politička volja, obje strane mogu pronaći nekakav izlaz, platformu zajedničkog razmišljanja, političkog djelovanja, kulturne komunikacije i tako dalje.
Naravno, meni je jasno da samo jedna manjina može shvatiti u čemu je zapravo problem. To je manjina koja zapravo shvaća da je stari svijet, svijet nacionalnih država, naroda, demokracija, svijet zamišljen kao klaster nacija, svjet šarenih političkih karti, gdje svaka državica ima svoju boju sa jasno razgraničenim granicama - da je taj stari svijet nestao, odnosno da on nestaje pred našim očima. Drugim rečima, šansa da se izađe iz tog zatvorenog kruga, iz tih proturječja, ona postoji, ali samo ako se ta transnacionalna perspektiva shvati kao nova perspektiva i to ozbiljno. Danas to politički uopće ne igra nikakvu ulogu niti kod jednih, niti kod drugih, time se ne može mobilizirati niti masa, niti nekakav skup politički mislećih i djelujućih pojedinaca, ali drugog izlaza nema.
Kad kažem da je koncept suverenosti došao do svog kraja, onda mislim to u kulturnom smislu, u smislu nacionalnog jezika, svega onoga što smo učili, što se reproducira u tim našim kulturnim, obrazovnim sistemima, kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji i u Njemačkoj i tako dalje. Taj stari sistem koji se reproducira više ne funkcionira i sad je samo pitanje koji ljudi, koji slojevi su već stigli do tog apsurda. To znači da i koncept demokracije više ne funkcionira, vidite da ljudi više ne pokazuju interes da sudjeluju u političkom životu. Razlike među partijama su minimalne ili zanemarive, a ono što je svima njima zajedničko je da one ne mogu odlučivati o sudbini svoga naroda, zato što su temeljni parametri tih odluka u drugim rukama, u transnacionalnim centrima moći. Suočenje s tim realitetom prvi je korak ka otvaranju nečeg novog. A ostajanje u starom konceptu je ono što se lijepo na engleskom kaže - dead lock ili sljepa ulica.
U Prištini je sve puno mladih ljudi, kafića, to je jedan intenzivni život, pri čemu niko ne zna gdje ti ljudi rade. Kosovski Albanci su najmlađa evropska populacija i najnezaposlenija, što znači da Prištinu ne treba gledati kao nekakvu perspektivu. Priština ima smisao mjesta sa kojeg se odlazi i takozvana evropska perspektiva Prištine i Kosova je u tome da omogući tim ljudima da nestanu sa Kosova. Kosovo je mjesto s kojeg se mora otići da bi se živjelo, a ne mjesto na koje treba doći. To nije samo sudbina Srba, to je sudbina i Albanaca. Nema nikakve šanse da tamo krene nekakva nova industrija koja će zaposliti te mase. Pitanje je šta to znači kulturno, da li za kosovske Albance ima smisla graditi klasičnu nacionalnu kulturu, zato što će kultura većine tih ljudi biti migracijska kultura koja će se mješati, hibridizirati sa kulturama zemalja, naroda i kultura gdje će oni raditi i boraviti. Jedni će govoriti njemački, drugi će govoriti francuski, treći engleski, tako da se Priština više ne treba posmatrati iz kosovsko-albanske, niti iz srpske, niti iz balkanske, niti iz bivše jugoslavenske perspektive. Taj grad je grad u čekanju da se isprazni od ljudi bez posla.
Mislim da to nije bitno različito od Beograda ili od Zagreba, i to su mjesta s kojih se odlazi. U njih još uvjek ljudi dolaze, međutim, elita će se školovati vani, djeca elite će se školovati vani, jezici na kojima će oni recipirati nove ideje biće strani, neće biti domaći. To vrijedi za Albance, vrijedi za Srbe, vrijedi za Hrvate. To je konac ideje nacionalnog projekta. Čak i u trenutku kada i Srbi i Albanci još uvijek ne vide ništa izvan tih nacionalnih projekata, to ne znači da je u tome bilo kakva budućnost.
Logika nacionalizma je perpetuum mobile, jer ona se uvijek bazira na obećanju nacionalnog boljeg sutra. Ta logika je mrtva, ali ti ljudi, nacionalna elita ne odustaje od tog koncepta zato što je to jedini koncept unutar kog ona je nekakva elita. To je kao kada bismo očekivali od akademika da sami kažu - koncept SANU je zapravo mrtav koncept u kulturnom smislu, taj sistem kanonizacije najboljih muškaraca svoga naroda na području fizike, umjetnosti i tako dalje. Kakve to ima veze sa modernim, globalnim medijima, sa globalnim znanjem, sa globalnim temama i tko su uopće ti ljudi na globalnoj razini, imaju li oni nekakva imena, nekakvu važnost, značenje, nekakve ideje koje su transnacionalno od odsudne važnosti za svijet. Naravno, sve to nije nikakvo pitanje, jer oni preživljavaju, jer nacija njih kao treba u biti, oni trebaju naciju i jedni druge trebaju. U tom smislu oni nikada neće odustati, a Srbi mogu gubiti dalje - ne znam šta mogu još izgubiti, gotovo su sve izgubili.
Ali ne treba tu imati iluzije da su Hrvati suvereni ili da su Slovenci suvereni u Evropi. Teritorijalnost, ta opsesija teritorijom, koja je opsesija i Hrvata i Srba, je danas nešto patološko. Drugim rečima, moje takozvano hrvatstvo, koje sam ja konkretno odbacio upravo iz tog razloga, moglo je imati smisla samo ukoliko mi u političkom smislu osigurava pravdu, život u nekakvoj manje-više pravičnoj zajednici, a što kod nas nije slučaj. Ja doista mislim radikalno - zašto biti Hrvat, budi nešto drugo, odaberi si nešto što ti bolje paše, možeš to unutar svoje zemlje napraviti, ili izvan nje. Firme za koje rade ljudi koji žive u Hrvatskoj i onako nisu hrvatske, banke u koje odlažu svoje novce i onako nisu hrvatske, provajderi komunikacija i onako nisu hrvatski, mediji koji ih informiraju i onako nisu hrvatski. Mislim, zašto bi onda insistirali na tome da budu Hrvati? Činjenica da i u Srbiji i u Hrvatskoj ljudi to čine, ne znači da oni imaju dobre razloge za to. Po mome sudu oni su u krivu, ljudi koji vjeruju da srpstvo ima još nekakvog smisla su u krivu, jednako kao ljudi koji vjeruju da hrvatstvo ima još nekog smisla, njemstvo, austrijanstvo - ja sam konkretno Austrijanac, i dakle, u krivu sam ako to austrijanstvo za mene znači nešto bitno u kulturnom, političkom smislu.
Drugim rečima, Glavaš je samo ta - kako se to kaže srpski - žvaka zalijepljena ispod stola i svaki put kad primiš stol imaš tu sažvakanu pljuvačku svoje nacionalne prošlosti i ne možeš je se riješiti, ne možeš je se oprati i tako dalje. Hrvatska će morati na neki način to razriješiti, ali ne zato što bi političari to htjeli, ne zato što bi narod to htio, nego zato što neko izvana postavlja parametre koji se moraju poštivati, e da bi se riješili neki problemi. Da bi se recimo rješio problem nezaposlenosti, koji će se riješiti tako da ljudi mogu slobodno ići po Evropi tražiti posao, što je vjerojatno i srpski slučaj. Mislim, ako naciji nije stalo do pravde, čemu nacija. Tako da u tom slučaju Glavaš nema ničeg zanimljivog, ničeg novog, osim što taj tragikomični dramolet, koji se odvija po medijima, pokazuje koliko je ta vlast još uvijek slaba, koliko nema kritičke javnosti koja bi prevagnula. Svi znaju i svi vjeruju da je u stvari Glavaš krivac, da je on nalogodavac i niko ne vjeruje da je nekakva 19 ili 20-ogodišnja cura okolo naređivala smaknuća. Dakle, manje-više je svima to jasno, riječ je samo o tome da neki ne misle da je to zločin, ubijati ljude pod određenim okolnostima. Tako da prevelika opsesija, fokusiranje na taj problem ne vodi nikamo. Ja ne mogu utjecati na hrvatsku javnost - pokušao sam početkom devedesetih - niti ta javnost je tako strukturirana da nekakav utjecaj igra bitnu ulogu. Danas javnost više ne funkcionira onako kako je to Habermas sebi zamislio - kao mjesto na kome se odlučuje demokracija. To isto vrijedi za Srbe. Činjenica da ljude ne smeta da je Mladić na slobodi znači da srpstvo više nema smisla.
Nije riječ o tome da je Berlin zanimljiviji od Zagreba, riječ je o tome da to što radim, to što mislim, to što pišem, to što diskutiram s ljudima mogu puno bolje raditi u Berlinu nego u Zagrebu. Tamo je čovjek zaposjednut gomilom činjenica, tema, opsesija koje su potpuno irelevantne po mom sudu. Primjer je Glavaš. Ima li smisla nakon 15 godina ponovo ponavljati sve ono što sam 1993, 1994. napisao u knjizi, potrošiti cijeli život ponavljajući jedno te isto: da je ubojica loš, a da je pravda dobra, mislim, do kad se ta banalnost treba ponavljati. Očito to ne funkcionira, nacija nije tijesto koje bih ja više mjesio. Da mi netko da apsolutnu vlast nad tom nacijom, ne bih znao šta da napravim s tom vlašću.
Kada srpske države na primjer uopće ne bi bilo, onda bi Mladić već bio uhapšen. To bi uradila neka druga vlast. Eto, to je razlog više da sam ja protiv srpske države, a uostalom, bio sam i protiv hrvatske države. Ja priznajem da ovo o čemu govorim je jedna veoma manjinska pozicija, ali riječ je o jednoj perspektivi koje je sve više ljudi svjesno, ljudi koji se na toj globalnoj razini suočavaju sa globalnim problemima i koji razmišljaju kako da artikuliraju političku volju u nekom transnacionalnom prostoru. Slučajno u Berlinu ima puno takvih ljudi, pa se ovdje osjećam kod kuće, to je definicija doma. Definicija doma nije to u smislu tradicije, jezika, kulturnog identiteta, budući se sve to može promijeniti u životu. Postoji kako u Srbiji, tako u Hrvatskoj jedan broj ljudi koji shvaća da tako dalje više ne ide. Taj broj ljudi je možda malen, sutra će sigurno biti veći, njihova perspektiva jest radikalna perspektiva. To znači ne prihvatiti cijeli koncept nacionalne autoritarnosti, kao što je vjera da nacionalne akademije znanosti i umjetnosti doista emaniraju nekakvu kvalitetu, pamet, logiku, simbolički autoritet.
Da Srbi nikada nisu imali srpsku Akademiju nauka i umjetnosti danas bi im bilo puno bolje, da nikada nisu vjerovali u to da sami trebaju vladati sobom, što je zasnovano na klasičnoj ideji suverenosti, također bi im bilo bolje. Možda bi za Srbe bilo zgodno da potraže po Zagorju kakvog bravara da se pozabavi problemom Kosova. Naravno, lako je zezati se izvan srpske političke scene, ali šta je ta srpska politička scena reproducirala u zadnjih 20 godina? Ništa osim jedne te iste iluzije, koja je neprestano zakazivala u realnosti. Tvrdnja da nacija ima bit i da postoje ljudi koji znaju šta je ta bit, ta ideja je ono što tim ljudima omogućava elitnu poziciju, da im neko plaća gluposti kojima se bave. Oni u konkretnom, dakle, materijalnom smislu reproduciraju tom ideologijom, tom znanstvenom laži svoj život.
Imam puno prijatelja u Berlinu koji ovdje samo žive, ali ne rade ovdje. Ja 90 odsto svog novca ne zarađujem ovdje gdje živim, čak ne u državi u kojoj živim. Mogu zamisliti da radim na nekom projektu u Zagrebu ili u Nišu, kao što sam radio u Rumunjskoj, u Jašiju, dakle na istoku Rumunjske. Nailazim na ljude koji dolaze sa različitih strana i s kojima se odlično razumijem, ali sam apsolutno siguran da se sa 99 odsto Hrvata uopće ne razumijem, da ne dijelim isto političko mišljenje, da ne dijelim isto uvjerenje o zajedničkoj kulturi i da potpuno različito upotrebljavamo takozvani maternji jezik. Cijelo to obrazovanje u socijalizmu nije bilo samo komunističko-ideološko, ono je bilo klasično, ono je bilo patriotsko, ono je bilo lokalpatriotsko. Ono je bilo zasnovano na uvjerenju da je Zagreb jako važno mjesto. To mi je danas smiješno, jer kad čovjek odraste, on shvati da je sve to manje-više neupotrebljivo. Biti u Hrvatskoj, raditi u Hrvatskoj ne znači za mene biti u političkom smislu Hrvat, biti u kulturnom smislu Hrvat. A ljudi koji su ostali tamo su u krivu ako vjeruju da su ostali na istom mjestu. To mjesto se također promijenilo. Ako ste u centru Zagreba, vi ćete kupovati robu, oblačiti se na isti način kao u Berlinu, kao u Štokholmu, kao u Londonu, a sve je to proizvedeno ili u Turskoj ili u Banladešu ili na Dalekom istoku, nema nikakve bitne razlike. Dakle, to su slični oblici života.
Ta mobilnost nije po sebi nešto ugodno, to je posao, to je oblik rada, oblik reprodukcije materijalnog života, to znači da ja živim izvan onoga što je bila klasična socijalna država, što znači da je moja budućnost potpuno nesigurna, da ja nemam radno mjesto i ne znam šta ću zarađivati u ljeto sljedeće godine, da li ću uopće išta zarađivati. To znači da sam ja u tom smislu potpuno iskorijenjen i vjerojatno imam jako puno zajedničkog sa nezaposlenim radnicima u Kragujevcu, u Zadru, u Bosni, sa nezaposlenom Albancima na Kosovu. To je iskustvo koje dijelimo, ta činjenica da smo svi ispali iz socijalne priče klasične za industrijski modernizam, klasične ne samo za Istok u smislu socijalističkih država, nego i za Zapad. I njemačka je država nekad bila socijalna država kao što danas više nije. Dakle, naši ljudi su devedesetih vjerovali u naciju u tom klasičnom, razmaženom, socijalnom smislu - a onda ćemo ostati sami na svjetu, nitko nas neće potkradati, sve ćemo dijeliti pravično među sobom kao nacija, bićemo slobodni na svom teritoriju. Sve to danas ne vrijedi pišljiva boba. Šta sada Srbima uopće znači teritorijalnost, to je samo opsesija starih akademika koji su doslovno ulupali, ne samo svoj vlastiti život, nego život milijuna drugih ljjudi u jednu praznu ideju, s kojom se ne može napraviti nikakav korak u budućnost. I to je tragični moment.
Hrvati su počeli sa tom opsesijom vjerom, katolicizmom, crkvom, puno ranije nego Srbi. Srbi se još nisu dovoljno izdivljali, još se nisu napušili tamjana dovoljno da im bude zlo. Hrvatima je već zlo, pa znaju da iza crkve stoji zapravo posao s nekretninama, pedofilija, amoralna opsesija materijalnim bogatstvima, a ne nikakva vjera u boga. Crkva je osim toga politički faktor, ona u Hrvatskoj igra onu istu ulogu koju je nekad igrala komunistička partija, koja nije bila dio sistema nego vansistemski opći regulator tog sistema, ne preuzimajući ni u jednom trenutku odgovornost. Naravno, hrvatske majke trebaju rađati po mogućnosti stotine sinova hrvatskih, jer to je dobro, ali crkva nema koncept kako će prehraniti te sinove, kako će te majke raditi i tako dalje. Crkva živi još samo od ideje identiteta, a ne od ideje boga, ona je potpuno amoralna. To je posebno žalosno u Srbiji, gdje ta pravoslavna crkva stvarno jest epohalno potpuno jadna. Najbolje je crkvi dati što je moguće veću slobodu utjecaja na sve pore društvenog života, tu će se ljudi suočiti stvarno sa tom bijedom, sa tim praznim mjestom duhovnosti.

Image and video hosting by TinyPic

Strategic Universalism: Dead Concept Walking
On the Subalternity of Critique Today

Boris Buden

Universalism has been declared dead as a concept. Not only the exact time of its death but even the cause have long since been announced: in the West it has been dead since 1968, and it died in Eastern Europe a bit later, specifically in 1989. At least, this is what is maintained by Agnes Heller and Ferenc Fehér, both of them post-Marxist philosophers and famous followers of Lukacs, in their book “The Grandeur and Twilight of Radical Universalism”, published in 1991.[1] In fact, the book takes leave of this concept that, according to the authors, has been one of the most important and influential visions of high modernism since the late 19th century. They explicitly emphasize that they take leave of this concept retrospectively, looking back at the past of radical universalism, and not in terms of a vision of its new practice.[2] The methodological concept of the book also reveals the true cause of the death of radical universalism: it has not died of internal theoretical weaknesses and deficits, but rather of the attempt to practically apply it.
What Heller and Fehér understand as radical universalism is actually Marxism, or, as they call it, the philosophy of praxis.[3] For them, radical universalism is nothing other than a philosophy of praxis, for which reason they represent Marx as a kind of Super-Hegel. Instead of deconstructing the Hegelian system and with it metaphysics and the grand narrative, which first Feuerbach and then Kierkegaard had attempted, they maintain that Marx restored and radicalized it. The same applies to Hegelian universalism, to the idea that there is a universal history, whereas all other histories are particular and only significant to the extent that they are able to contribute to this universal history. Hegel understood this universal history as a progress towards freedom. For him, there was also a universal model of society, a universal science, etc. According to Heller and Fehér, Marx radicalized Hegel’s all-encompassing universalism yet again, projecting it into the future and functionalistically reinterpreting it. He sought to reestablish Hegel and transform universalism from an “interpretive device” into a “predictive and action-orienting device”. And it is precisely this practical application of universalism, its transformation into a philosophy of praxis that, according to Heller and Fehér, is what sealed its fate.
Consequently, all the iniquity of Marxism, meaning most of all the horror of communist totalitarianism, all the civil wars, mock trials, the gulag, etc., is said to come not from Marx’ critical philosophy, but rather from the will to change the world through its practical application. Thus an interpretation of the world became a manual for action. In the language of philosophical tradition: the devil of radical universalism qua philosophy of praxis is found in the convergence of theoretical and practical reason, in other words in the idea of a realization of philosophy.[4]
Hence we can say that the fate of radical universalism was sealed in a single statement from Marx – in the famous eleventh thesis on Feuerbach: “The philosophers have only interpreted the world, in various ways; the point is to change it.”[5] This was, so to speak, its death sentence.
Many intellectuals – including Agnes Heller and Ferenc Fehér by their own admission – have since then toyed with the idea of giving the project of radical universalism a third chance, following the failed attempts of social democracy and Bolshevism. However, this hope has been abandoned once and for all in the West since 1968 and in the East since 1989.[6] Thus the whole project of radical universalism has been scrapped forever.
So this is the death of universalism. What came after that cannot really be described, according to Heller and Fehér, as post-universalist or post-Marxist, because these descriptions would only make sense in an autobiographical context, as they say. “Therefore, we prefer to be postmodern,” they write, which does not mean merely “after history”, but rather “after the era of radical universalism”. It is allegedly this radical universalism that became the past in postmodernism, along with all the universalist movements, ideologies, parties, and the philosophy and social theory based on radical universalism. Neither a new universalist vision nor a reanimation of the old vision is possible in postmodernism. Instead, there are endeavors again to understand the world, explore certain new possibilities, and supply arguments for everything that appears to be better, more beautiful or more equitable.[7]

A Universalism That is Not Really Dead

There is, however, a general problem with all the postmodern pronouncements of death. They do not really mean what they think they mean. The human being declared dead in postmodernism somehow lives on. Althusser or Foucault, for instance, even made this death the starting point for contemporary thinking. Also the death of art does not yet mean that it no longer exists. Danto, for instance, expressly defines contemporary art as art made after its postmodern death.[8]
Benjamin called this life after death the “afterlife” and used it to explain his concept of translation. According to Benjamin, a translation is nothing other than an afterlife of the original. However, this also includes the death of the original. No path leads from a translation back to the original. This is the context, within which we are confronted with the concept of “strategic universalism” today. It is to be understood as a form of afterlife – a life after death – of the old, radical universalism, which means as its translation, which has liberated itself from the original once and for all. What is irretrievably lost in the translation, what died with the original and can therefore no longer be grasped in the translation, is the revolutionary meaning of the old concept of universalism, its practical aspiration to change the world. This is consequently the paradox of the globalized world, in which everything can be changed except this world as world. The global is specifically not the universal, but “only” its translation. One can recognize the echo of the original in it, but not the original itself. The world in its universalist sense is dead. The global world is the form of its afterlife.
It is in this historical context that the concept of strategic universalism can first be understood. It belongs unequivocally to the global and not (no longer) the universal world. For this reason, its real meaning first becomes clear in the language of this global world. It results more from the relationship between the concept and other phenomena of the global world than from the relationship to its original, to the meaning it had in the language of the universal world.
What does that mean specifically? First of all, it means that even without being an expert in postcolonial theory, one can immediately recognize in the concept of strategic universalism a reaction formation: it was coined in a direct analogy to the concept of strategic essentialism. If we understand Spivak’s “strategic essentialism” as an anti-anti-essentialism, than Paul Gilroy’s concept of strategic universalism can thus be understood as a kind of anti-anti-anti-essentialism.[9]
At the same time, we must not forget that essentialism and universalism are not opposites per se. Essentialism – actually an old-fashioned or old-modernist position – stands for the conviction that identities necessarily have a positively tangible substance, something like a set of timeless and immutable properties that definitively determine the essence and are clearly and unequivocally distinct from other identities. In this way, it is possible to define gender, for example, or political communities or political subjects such as nation, class or even – as is most frequently the case nowadays – a certain “culture”. Yet one of these properties can also be universality. Hence the West’s concept (of culture) that has become so politically important today, for instance, is identified by certain values – “our values”, such as individuality, freedom, democracy, secularity, etc. – that are understood as being universal. In Marxism the working class was also defined in an essentialist way, for example by Lukács, with its specific, unique class consciousness. Yet particularly this class consciousness is the consciousness of the universality of the working class as class, or of its role in world history respectively: by suspending itself through the revolution, it abolishes the class relationship as such and thus all classes.
In short: that which was understood in modernism as universal, has become in postmodernism a specific property of a particularity. More precisely, in postmodernism every universal position was confronted with its outside, with which it is in a power relationship, whether it is one of open antagonism, a battle for hegemony or for recognition. It was thus, for example, that the universality of the West was challenged by the colonized. The Black person proved to be the outside of the now particular, Western universality; in other words this universality proved to be white and racist. The proclaimed universality of the working class underwent something similar. It also proved to be mainly male and patriarchal by excluding women.
The position that is theoretically directly opposite of essentialism, which we may call constructivism, also forms no parallel politically, no counterweight to political essentialism. Although one can theoretically deconstruct the identity of a nation and show that it is nothing other than the effect of a discursive construction, that it is void of content and only consists of relationships to other identities, the political use value of this kind of knowledge is minimal. Deconstruction does not produce politically effective subjects. It is not capable of politically challenging an essentialistically founded community – such as a nation with all its political and cultural institutions and reproductive mechanisms, especially with its political expression, the nation-state.
This division between knowledge and action – in this concrete case between theoretical deconstruction and political essentialism – is constitutive of the concept of strategic essentialism. Indeed, this concept is nothing other than a bridging maneuver, an attempt to close this division again, to reconnect thinking and acting, theory and practice, but this time under the aforementioned postmodern preconditions, which means, most of all, after the death of universalism.

Yet Another Strategic Concept: Essentialism

As is well known, with Can the Subaltern Speak Gayatri Spivak excluded and theoretically deconstructed the possibility of a subaltern subjectivation and thus also of political articulation. She showed that subalternity can only be grasped through elite thinking, which is why it does not even exist outside the elite presentation, and that it is always only a purely discursive phenomenon. This is the background of the thesis that a subaltern woman cannot speak and that some father or the rebel of the nation takes her place and speaks in her name. In other words, subalternity as such precludes a subjectivation that is transparent to itself, can never be the subject of its own history and hence the subject of its own emancipation. Yet this is something that we only know, something that only applies at the ontological level, where the concept of subalternity is void.
At the strategic level – for Spivak this means at the level of political articulation – this void can be filled with an essentialist projection. Although a subaltern woman cannot speak per se, the Subaltern Studies Project can do so in her name, as long as it has a clear political interest in sight, namely as long as this interest means subverting official Indian history. This means the history, from which the subaltern woman is already excluded. It is only in the name of this interest that it makes sense to essentialize subalternity, thus making it politically effective.
With the concept of “strategic essentialism”, Spivak attempts to provide a theoretical legitimization for a subversive political practice based on essentialism and to have it approved by deconstruction, despite its theoretical incompatibility with deconstruction. The point here is to attempt to salvage the political dignity of deconstruction and of postmodern thinking.
The ideal political role of strategic essentialism that Spivak projects is to enable oppressed people of all kinds – nations, ethnic, sexual and other minorities – to present themselves and pose political demands, but without extinguishing internal differences and internal debates. It is to be used only temporarily and only for a specific political purpose, because otherwise there is a danger of abuse, nationalisms, totalitarianisms, etc.
The concept of strategic essentialism actually became necessary, because the historical situation that we live in is articulated in two different languages: on the one hand in the language of postmodern, anti-essentialist reflection and on the other in the language of old essentialistic politics. Strategic essentialism is proof that there is no way to relate these two languages back to one another or to suspend them in another, universal language. Therefore, they can only be translated into one another. Since Humboldt, however, we know that no word in one language ever finds a perfectly corresponding word in another language. Translation is by definition imperfect, or it is only possible as a compromise that necessarily leaves a blind gap behind that constantly seeks its ultimate closure. Every translation – and in this it differs essentially from the original – urgently requires a further translation. For this reason, it is an endless task. In addition to a further meaning of the original, it also produces the need for yet another meaning and so forth. It can only close the gap by reopening it. This is specifically why the term strategic universalism was coined. It is not at all merely a reaction to the concept of strategic essentialism, which articulates a contrary and now allegedly neglected political motivation, such as the universalistic side of the binary relationship between the universal and the particular, but rather a kind of Derridian supplement: the concept of strategic universalism was developed to close the non-reducible gap between two languages of our historical experience, between the language of reflexive critique and the language of political practice.

Can the Critique Speak?

Yet which should one ultimately choose under these circumstances: critical deconstruction or essentialist politics? Which translation of these two languages is preferable, the essentialist or the universalist? Is it not time now, after all the attempts to articulate a leftist political engagement in the sense of strategic essentialism, to try out the other, universalist strategy?
The best that one can do in this dilemma is probably to make a decision for the dilemma itself. That means lingering in the gap that neither of the concepts can close. It would not mean evading all the extorted decisions and foul compromises once and for all, but rather recognizing them as such. There is something worse than yielding to extortion and opportunistic calculations, namely praising them as an emancipatory strategy.
As an example, let us take the famous case of the Mohammed caricatures. Which choice should one have made in this case? Racism disseminated in the name of freedom of speech and press? Or fundamentalism appealing to the democratic rights of minorities? Should a decision have been made following the logic of strategic essentialism or the logic of strategic universalism? The right answer in both cases is: neither nor!
Naturally the reproach is heard that keeping silent in the face of the burning problems of our world is not a strategy of resistance, but rather the ultimate capitulation of critical thinking and of political engagement!
Our response to this is another question: Can the critique speak? In analogy to Spivak’s question about the speechlessness of the subaltern, the answer is already given: it is the critique itself that has become the subaltern today. What is meant by this is a critique that is articulated through the integration of critical thinking and a changing practice. This critique is speechless today, which means that it is now only expressed through elite thinking. Academic knowledge, for instance, appears in its place and in its name, specifically the professors of deconstruction and the scholars of all the forms of critical studies: post-colonial, cultural, subaltern, etc. Yet critique itself can neither represent nor subjectivate itself. In other words, at the ontological level the concept of critique is completely void in the same way as Spivak’s concept of subalternity. At the strategic level, however, at the level of political articulation, critique dives into an interplay of universalism and essentialism: sometimes in a fight for the recognition of an oppressed (essentialistically subjectivating) identity (nation, gender, culture or various minorities); sometimes in the universalist transgression of the boundaries of identity and the identitary logic of political subjectivation as a whole. Or as the driving force of multiculturalism: as its parasitic correction, a kind of plastic surgery on it. The aim of a universalist critique of multiculturalism essentially resembles the task of a plastic surgeon, which does not consist, as we know, in operating an anomaly of nature away from the body, but rather in tailoring this body to the dominant ideal of beauty.
To summarize: in the two forms of the strategic appearance of critique – the essentialist and the universalist – it is not their fundamental contradiction that is manifested, but rather their mutually complementary character. Universalization is conventionally understood as a proto-democratic and thus also a proto-political event. An inherently particular position suddenly raises a universalist claim, thus evoking a new antagonism, which divides and newly articulates the given political field. One of the most famous examples for this kind of event was the slogan articulated in 1989 by the dissidents and rebelling masses of the former German Democratic Republic: “We are the people!” The portion of the people excluded from power and declared a counter-revolutionary mob suddenly declared themselves the people – representative of society as a whole – and thus induced the fall of the ancien régime. This is often cheered as the birth of the political per se and thus as a model of a radical critique of our post-political era. As it is well known, however, a short time later these same masses changed their slogan somewhat: “we are one people”, is the slogan now. The original event of “the democratic revolution of 1989” was now only present in its translation “German reunification”, which is generally interpreted as a kind of regression: as a new closure of the only just opened space of the politically possible and as a return from the actually political to that which Rancičre calls the police[10], in other words to the existing order, in which every part is in its corresponding place. In this way, political universalizing – or the appearance of strategic universalism in a concrete political situation – appears as a kind of intermezzo of the political in the normal course of essentialist post-politics. An essentialistically generated political action, on the other hand, appears as an unpolitical phenomenon. This imbalance is implausible. It is actually an effect of the same post-politics, through the critique of which it is articulated. This also explains why the concept of strategic essentialism became necessary – namely to reestablish the balance between universalism and particularism, which had been disturbed by the universalist and deconstructivist critique of multiculturalism. Yet just like its counterpart strategic universalism, strategic essentialism always remains bound to the hegemonic liberal-democratic order – and not its critique. What the two have in common is the vision of a gradual progress of emancipation that takes place as a clever balancing between the two poles of the existing political world order, the particular essentialist and the universal constructivist world order.
Yet the position of critique is a different one. The first step of its subjectivation is the certainty of its own subalternity, which is also a step that it has in common with the artistic avant-garde today[11]. This immediately changes its task: instead of seeking a balance of impossibilities, it prefers to face the radical impossibility of balance.
What is it that the probably most famous maxim of the global world, “Think global, act local!” wants to tell us? That one can outwit the limitations that globalization imposes on our thinking and acting and even manipulate them for one’s own advantage, if one is clever enough? From the perspective of a critique that is conscious of its own subalternity, this formula for success of globalization proves to be pure extortion: “think global, act local”, because there is nothing else you can do. Today it is actually impossible to offer resistance against global power that is politically effective at the same level. In the same way, it is impossible to articulate a reflexively effective critique at the local level. Local, political essentialism makes all critical thinking mute, just as reflexively universalist critique leaves every locally effective political act untouched. Seeking to overcome this division can be a noble task, but it is not the task of critique. It is not there to balance a world again that has lost its balance, but rather to probe the depth of the crisis in which this world finds itself. For this reason, it must dare to gaze into the abyss, even if it loses its tongue at the same time. This is part of its historical experience. Those who do not believe it should recall the words of Karl Krauss, which he wrote – completely isolated in his critique – on the horror of World War I in 1914: “Those who have nothing to say, because the deed is speaking now, continue to talk. He/she who has something to say should step forward and be silent!”[12]
The sense of a genuine critique does not consist merely in intervening in current antagonisms and speaking up in the name of one side. It can often better fulfill its purpose by being silent in the name of an emerging antagonism.
________________________________________

[1]Agnes Heller and Ferenc Fehér, The Grandeur and Twilight of Radical Universalism, New Brunswick, London: Transaction Publishers 1991.
[2]Ibid., p. 5.
[3]Their concept of a philosophy of praxis should not be confused with the philosophy of praxis from the so-called Yugoslavian “Praxis school”.
[4]Ibid., p. 3-4.
[5]Cf. Karl Marx and Friedrich Engels, Werke, Vol. 3, Berlin: Dietz Verlag, 1969, p. 5-7; http://www.marxists.org/archive/marx/works/1845/theses/theses.htm.
[6]For Heller and Fehér, the year 1989 is “Eastern Europe’s 1968”.
[7]Ibid., p. 4.
[8]Cf. Arthur C. Danto, After the End of Art: Contemporary Art and the Pale of History, New Jersey: Princeton University Press 1997.
[9]Cf. Paul Gilroy, Against Race: Imagining Political Culture Beyond the Color Line, Harvard University Press: Cambridge, Mass. 2001.
[10]Cf. Jaques Rancičre, Das Unvernehmen. Politik und Philosophie, Frankfurt/Main: Suhrkamp 2002, p. 40ff. (Engl.: Disagreement. Politics and Philosophy, University of Minnesota Press, 1998).
[11]“The task of an artistic avant-garde in this context is defined less by achieving global recognition within the proliferating artworlds, than by positioning itself below the radar as a subaltern, globally connected underground that serves, not the warring factions, but those civilian multitudes who are caught in the crossfire.” In: Susan Buck-Morss, Thinking Past Terror, London, New York: Verso 2003, S. X.
[12]Karl Kraus, “In dieser großen Zeit”, in: Die Fackel, issue 404, Vienna December 1

- 11:37 - Komentari (12) - Isprintaj - #

srijeda, 05.12.2007.

Kud god da krenem tebi se vraćam ponovo

TUGA ZA HRANOM I KNJIGAMA

Moj drug Igra ima mlađu sestru, A.B.I..
A.B.I. živi u Srbiji.
Često se dopisujemo, pa i čujemo.
Recimo, prije dan, dva, A.B.I. mi je poslala recenziju 'Vavilonske jame'.
Nedavno 'Pachad', Yael Naim.
Da ne duljim, ne znam gdje ti književnici pronađu 'Srbiju pod šljivama'? U glasu, u mailovima A.B.I. je nema.
Kao ni licitarske Hrvatske u mojim javljanjima.
Imao je pravo Platon: sve bi pjesnike trebalo istjerati iz države.
Obje.
I nebeske i zemaljske.
Ovaj post je pisan kao isprika građanima Srbije u ime građana Hrvatske koji s neugodom čitaju opise Srbije u putopisima ovdašnjih pisaca.
Pročitajte, uostalom, sami:

Image and video hosting by TinyPic



Kad god odu u Srbiju, jugoslavenski književnici ostanu osupnuti autentičnošću života: u, bre, majkemuganabijem, al' se tamo dobro jede, jebe, svira, piše, čita...živi!
Evo kako su dva eminentna jugoslavenska pisca, Ante 'Čiča' Tomić i Miljenko Jergović 'Klasik', u razmaku od nepune godine dana, u dva svoja divot-putopisa, objavljena u multikulturalnom "Jutarnjem listu", opisali Sturm und Drang nach Osten, svojim riječima:

Welles na Neretvi

Deseci su štandova na kojima se možete opremiti da izgledate baš kao Orson Welles u “Bitki na Neretvi”. Na stotine njih šeta s kokardama na sivim šajkačama ili čak pod crnim vunenim šubarama, potpuno neshvatljivim na plus 30 Celzija. Neka budalasta djeca prolaze pokraj nas kočopereći se u majicama s fotografijom Ratka Mladića.
Slobodan Salijević je, kaže, svirao u Kusturičinim filmovima, ali sam prema tome ponešto rezerviran jer mi se baš svaki ciganski glazbenik s kojim sam razgovarao na majčin grob kleo da je on igrao u “Undergroundu”.
“Šta sviramo? Sve”, jednostavno reče Salijević glasom promuklim od pjevanja i vikanja u posljednja dva dana. “Šta god treba, brate."
“Gdje god dođemo, mi sviramo muziku koja je otamo”, govori Slobodan unoseći mi se u lice. “Razumiješ, mene bi sramota bilo da mi dođemo u, šta ja znam, Francusku, a ne znamo valcer.”
Počešao sam se po glavi i odlučio mu prešutjeti da valcer nije iz Francuske. Što da se ja miješam u to? On možda ne zna note, ne bi znao što je točno polka, a što mazurka, ali u sebi, u svome mesu savršeno osjeća svaku notu. Jer ta muzika, to što ovi ljudi sviraju, upravo i jest to. Meso. S izuzetkom možda crnačkog rhythm & bluesa, nisam čuo muziku koja bi bila mesnatija od ove. Ona drhti u tijelu, crvena i sočna, i slušajući je nekako znaš da ćeš jednog dana umrijeti, ali te ovaj čas nije briga za to.

Ante Tomić-Čiča

Odličan je Čiča, je l' te!? Pa jeste, jeste, odličan je: četnička ikonografija kao etnografski kuriozitet, Guca kao Gucci, dragačevski trubači kao autentičan balkanski jazz: slušajući tu glazbu znaš da ćeš jednog dana umrijeti, možda čak i u Srebnici, ali te ovaj čas nije briga za to, jeste!
Ako, Ante, samo ti daj, idemo, sitno...



Drugi je putopis kudikamo odmereniji. Preporučam ga čitati punih ustiju. To čini i autor, Milenho Jergos Seljosa, klasični pisac romantičnih priča o bivšoj državi i njenim narodima i narodnostima.
Klasik je bio u Beogradu na "Sajmu knjiga". On je tamo prodao kravu. Onda je uglavnom jeo, pio i pazario. Usput je uspio pročitati, s nogu, pitku Ecovu "Istoriju ružnoće", na što posebno upozoravam: da bi knjigu preveli do Sajma, kaže Milentije, "na knjizi je radilo sedam prevoditelja i čak pet redaktora", što njega, Jergosa, nije spriječilo da tako zamašno djelo pročita prilježnošću srednjovjekovnog prepisivača inkunabula: u tili čas, tek što je stigao na Sajam, pročitao je knjigu doslovno slovo po slovo. Greške je u prevodu gotovo nemoguće naći, veli Jergović, već nakon prvog listanja red Istorije, red lenje pite, ili nekog drugog poguzluka.
Što je to sad 'poguzluk'? Otkud znam. Znam samo da mi se je Jergović definitivno popeo na kurac. Nema teksta u koji ta neadaptirana budala ne ugura to svoje vazda i nekakav nesklapni turcizam za koji se ovdje nije čulo čak ni u križaljkama "Vjesnika", i s tim bosanskim idiomom usred Zagreba kenja o beogradskoj pijaci baš kao da to ikoga, u Sarajevu, Beogradu ili Zagrebu, osim Ninoslava Pavića više zanima.
Prvi i posljednji put kad sam za nekakav beogradski pijac čuo bilo je to ovako:
Beogradski Mali pijac poplavila Sava, moju malu, moju malu zabolela glava.
Na to se Minimax - u čijoj su emisiji 'Od glave do pete' nekakvi autohtoni ridikuli pjevušili taj starobeogradski hit - šarmantno nasmeja.

T'ga za Juga

Ta tuga, naravno, nije politička, kao što to šuftovi i hulje misle, nego je tuga za hranom i knjigama.

Za putnika koji u Beograd stiže cestom sa zapada to je danas, u svejedno koje doba dana, grad kojem je skoro nemoguće prići zbog nezamislivih prometnih gužvi.
Kako ne postoji zaobilaznica, nikad nije sagrađena, bez obzira na religijsko vjerovanje naših starih kako Hrvatska radi a Beograd se gradi, tako se prema centru grada kreću i oni koji će nastaviti put prema unutrašnjosti Srbije, da bi se promet razdvojio tek kod Hercegovačke petlje, praktično na popišaj puta od Terazija.
U svakom slučaju, putnik ima dovoljno vremena da osmotri arhitekturu novobeogradskih blokova, sagrađenih uglavnom u šezdesetima, u vrijeme jugoslavenskoga privrednog čuda, sivih i nakaznih, bez imalo zelenila, i tu shvaća kakve je, zapravo, Zagreb imao sreće što je u toj stvari kasnio za prijestolnicom, pa je Novi Zagreb izrastao s više urbanističke mjere, a manje vjere u socijalistički progres. Nigdje beton nije tako siv kao u bivšim socijalističkim metropolama.
Osim što se neshvatljivo umnožio, vozni park Beograđana se u posljednjih godinu-dvije obnovio i ušminkao. Sve je više povoljnih kredita, kupuje se na lizing, a ljudima je važnije kupiti auto nego se kruha najesti. A onda se svi, bez izuzetka, čude tom fenomenu i govore kako tako nije nigdje na svijetu, osim, naravno, u Hrvatskoj.
Očito su Srbi i Hrvati postali utjehom jedni drugima, iako kad stigneš u Beograd i malo popričaš s ljudima, brzo shvatiš kako tu vjeruju da je tamo sve bolje, ljepše i bogatije, a da su Hrvati neki pametniji i sposobniji ljudi. Općenito, nitko o Hrvatima danas nema tako visoko mišljenje kao Srbi.
Kada dođeš u centar grada, pred bivšu Skupštinu Jugoslavije, koju si cijelo djetinjstvo gledao na televizijskoj razglednici Beograda, ili na Terazije, pred tobom se ukaže neka drukčija slika grada. Knez Mihailova je renovirana, a broj knjižara u toj ulici i oko nje skoro da je veći od broja knjižara u cijeloj Hrvatskoj. Mnoge od njih rade do deset navečer, a neke su otvorene nedjeljom i praznikom.
U njima ima ljudi, iako je tek završio Beogradski sajam knjiga, najveći i po svemu neusporedivi sajam u ovome dijelu svijeta, koji je prema grubim procjenama u sedam dana posjetilo oko 150 tisuća ljudi. Plaćale su se ulaznice koje uopće nisu bile tako jeftine. Prevedeno u naše novce, oko dvadeset kuna, a pošto su plaće u Srbiji barem dvostruko niže nego u Hrvatskoj, taj iznos realno je bio i veći.
Na sajmu se kupovalo sve i svašta, sa džambo plakata na prilazima izložbenim halama smješkale su se lokalne književne zvijezde, ali najveća zvijezda sajma bila je Che Guevarina kći, koja je predstavljala i potpisivala knjigu sjećanja svoje majke Aleide March de la Torre, koja je u izdanju Geopoetike prije objavljena u Srbiji, nego u španjolskome originalu. Nekoliko desetaka metara dalje, na štandu Večernjih novosti, svoje je memoare potpisivao Vuk Drašković.
Prva naklada od 50 tisuća primjeraka već je rasprodana, knjiga je po mnogo čemu zanimljiva, a najviše po tome što je Drašković definitivno jedini političar s ovih prostora koji se kaje i javno priznaje da je u nečemu griješio. Priznanje objavljeno u “Meti” nije iskupljujuće, niti će njime Savle postati Pavle, ali jest zanimljivo.
Umberto Eco nije stigao u Beograd u golemoj i vrlo uglednoj talijanskoj delegaciji pisaca i izdavača, ali njegova nova knjiga, “Istorija ružnoće”, jest. Izdavač Plato objavio ju je rekordno brzo nakon talijanskoga izdanja. Na knjizi je radilo sedam prevoditelja i čak pet redaktora, tako da je greške gotovo nemoguće pronaći. Ovakav izdavački pothvat kod privatnih izdavača u Hrvatskoj nije moguć.
Među ono što u Hrvatskoj nije moguće spada i to da su najugledniji srbijanski listovi Politika i Danas svakodnevno objavljivali specijalne kulturne dodatke koji su se bavili događanjima na sajmu, a na reklamnim štandovima kod ulaza u hale svim posjetiteljima besplatno su dijelili primjerke današnjih novina.
Pritom, ti kulturni dodaci nisu bili ni reklamni prospekti, niti trivijalni cvrkut i blebet iz Pola ure kulture, nego su bili ozbiljno ispisani i u njih je utrošena otprilike ona urednička i novinarska energija kakva se u nas uloži u, recimo, Svjetsko prvenstvo u nogometu. Više se u tih sedam dana u beogradskim novinama pisalo o knjigama, nego što se u Hrvatskoj napiše za godinu dana.
Ali pustimo knjige i knjižare, trebalo bi nešto i pojesti. U Beogradu postoji ponešto različita kultura prehrane po restoranima, krčmama, mehanama i roštiljarnicama, nego u Zagrebu. Osnovna razlika sastoji se u tome da se tamo i običan svijet, koji baš i nije pri parama, rado i često hrani na javnom mjestu.
Ono što je u Zagrebu džank fud, trovačnica za radničku klasu, učenike i studente, to su u Beogradu genijalne male zalogajnice, ne veće od novinskoga kioska, pred kojima se često za nikakve novce bolje jede nego po zagrebačkim novinskim gastro rubrikama. Očuvana je i tradicija krčmi u kojima se može samo piti, ali kad ogladniš, jest ćeš kao gospodin, a zadnjih godina sve se više otvaraju i restorani s tradicionalnom beogradskom i srbijanskom kuhinjom, što je nastala na vazda inspirativnom književnom i gastronomskom razmeđu Istoka i Zapada, koje rađa poguzluke svake vrste.
Jedno od takvih mjesta je restoran Dača, na Karaburmi, u ulici Patrisa Lumumbe, u kvartu koji još uvijek izgleda poput predgrađa u filmovima jugoslavenskoga Crnog vala. E, tu se piju najbolje rakije od marelice, dunje, suhe šljive, maline… i jede se koješta od onoga što je dio te neke veličanstvene srbijanske i beogradske gastronomske tradicije, koja se posve nepravedno obično svodila na priču o roštilju, pasulju prebrancu, kavurmi, sarmi i kojekakvim varijacijama carigradskih izvornika.
Dača već godinama inzistira na izvornijim i građanskijim jelima, čiji su se pojedini recepti mogli naći u Politikinoj Velikoj kuvarici, golemoj knjižurini objavljenoj još početkom tridesetih, ali većine recepata nije bilo ni tamo nego su izranjali iz arheologije sačuvanih kuhinjskih bilježnica nečijih baka i prabaka. Ali kako ovaj putnik nema naročitog istraživačkog dara, još na putu prema Beogradu razmišlja samo o Dačinim telećim odrescima na žaru u umaku od suhih šljiva, pa ih uvijek i naručuje.
Potpuno drukčiji dojam ostavlja Dorian Gray, restoran na uglu ulica Kralja Petra i Strahinjića bana, na šminkerskom korzu koji zlobno nazivaju Silikonska dolina. Recimo kako je Dorian Gray francuski restoran, iako nije, i recimo da ima sličnosti sa zagrebačkim Marcellinom, iako ni to nije točno. Konobari imaju držanje kao da su nesvršeni studenti dramaturgije, vinska karta je kao stvorena za goste koji se vole prenemagati znanjima iz vinogradarske geografije, a gosti za divno čudo izgledaju sasvim pristojno za lokalne šminkere i bogataše.
Vjerojatno bi nam i njihova zagrebačka subraća jednako izgledala kada ih ne bismo prepoznavali. Jedino po čemu se, recimo, zna da Dorian Gray nije u Zagrebu, to su cijene - barem trostruko niže nego u Marcellinu, te preglasna i grozna muzika, nekakvi lažni Andalužani, na tragu Gipsy Kings. A kako se jede? Pa, onako kako je i red da se jede na takvom mjestu, dakle jako dobro, zapravo genijalno, ali naravno i silno pretenciozno.
Ono što je, međutim, nezaboravno i po čemu je Dorian Gray neusporediv jest čokoladni kolač Oscar Wilde. I na kraju, s tovarom knjiga i lakom depresijom koja nas prati pred povratak kući, vrijedi još obići i zelenu tržnicu. Ipak su to mjesta po kojima se prepoznaju gradovi i na kojima im možemo iskazati svoje najveće poštovanje.
Ako ste se vrzmali po Knez Mihailovoj i Terazijama, najbliži vam je Zeleni venac, drevna pijaca pri dnu Prizrenske ulice. Većine onoga što ćete tu naći ima i u Zagrebu, a većina je i istoga, španjolskog, makedonskog ili grčkog podrijetla, ali je vrijedilo doći zbog onoga čega u Zagrebu više nema: prave aleve paprike, slatke i ljute, sušene svinjske i govedske pečenice, užičkog i zlatiborskog kajmaka, te kao vrhunac - sjeničkog sira.
I tako, dok kupuješ, obraćajući se na svome jeziku starcu sa šajkačom, doživiš i to da ti on na kraju kaže da opet dođeš, on je tu svake subote i nedjelje. Uhvati te tada neka nepodnošljiva tuga, zbog onoga što ti znaš, a on ne zna, niti ga je briga, jer on u Beograd dolazi iz srca Srbije, što je dovoljno daleko da mu bude sasvim normalno da misli kako i ti, s takvim svojim zapadnim govorom, živiš u tom gradu. Ta tuga, naravno, nije politička, kao što to šuftovi i hulje misle, nego je tuga za hranom i knjigama. Ali puno je dublja i trajnija od svake političke tuge i nostalgije.

Miljenko vazda Jergović



Posle svega, evo i Glasa Razuma:

Ok, da se nije desilo to što se desilo sa današnjim vestima i utiskom nedelje i svim tim boleštinama verovatno ne bih ni imao potrebu da bilo šta kenjam o “Srpskom Vudstoku”. Ali eto obratio nam se Predsednik Vlade, euforija raste, Velja kao pravi domaćin verovatno večeras u jednoj ruci drži kamu i ubada neku njusvi na ražnju a u drugoj drži novčanicu od soma jura koju će uskoro zalepiti na čelo nekom radosnom ganciju sa trubom (ne mislim ništa ružno kad kažem ganci - naprotiv - izujte volove iz cipela - sve im pare uzmite majstori, ovo je vaših par dana !)
Evo šta nam je gospodin Koštunica danas poručio preko sredstava informisanja (drao se, pretio pogledom, podsećao me svakom svojom grimasom na Gazimestan, Vukovar, Dubrovnik, Dedinje, Air MAX četvorku, splav Ambis…) :
Koštunica je rekao da je Guča, prestonica trube, danas drugi po veličini grad u Srbiji i da je truba postala naš nacionalni brend, vrednost sa kojom možemo u svet.
‘Oni koji ne mogu da razumeju i da vole Guču, ne mogu ni da razumeju Srbiju’, poručio je Koštunica i navodeći reči akademika Matije Bećkovića, kazao da ‘ako ćemo u Evropsku uniju bez svojih melodija i boja onda ne bi znali ko smo’.
E pa nek ga da izvinete gospodin pljuga : ja ne razumem Guču, ja to ne volim. Ali mislim da razumem Srbiju. Odakle mu pravo da mene i ostale koji to ne kapiramo napušava ? Pa nema ga, ali može mu se. Predizborno je vreme, udri, rokaj šuške u trubu, zamagljuj činjenicu da je specijalni sud praktično rasformiran, pljuj metar dana po Ahtisariju - napujdaj narod, daj im red trube red dizanja tegova pred ogledalom… Jadnost.
Jel nacionalni identitet mora da se poistoveti sa trubom iz sve snage u uvo, znojem i lojem ? Jel nam je to najbolje čime se možemo pohvaliti ? Ko će jače da prdne ove godine ? Sram vas bre bilo ! Ko yebe EKV, Ljubu Tadića, Pekića, Andrića… Ma to su sve incidenti, ajmo svi kome više smrdi ispod miške - to je naš fazon - tu smo mi jaki !
I sve one priče koje iz godine u godinu slušamo : ma ja slušam normalnu muziku ali nema pravog slavlja bez narodne muzike… Šta je to ? Koga bre lažu ? Pa jel smo svi mi to programirani da nam se diže samo uz trubu u uvo ? Celog života sam se pravio da mi je podnošljivo na takvim skupovima/mestima/svadbama/rodjendanima… Nikad mi nije bilo dobro. Ni meni ni nekim drugim ljudima koje poznajem. Uvek smo morali da se prilagodimo trubi, da se smejemo, da klimamo glavom. U suprotnom nisi bio deo društva. Ne pogadja te u srce kada krene kolce ili kada se široko udari po jagnjetini ? Pa ti si onda izdajnik - deo neke zavere…
Sećam se jedne svadbe, najbolji ortak mog burazera… I nije se još ni stiglo do svadbe - pred opštinom orkestar čeka, vreba… Provale mene (sa tv-a valjda) i zalete se sa sve trubama. I pravac u glavu - jedna truba na 50 kvadratnih centimetara.. Svi se okolo smeju kao super zezanje a ja pokušavam da se smejem a loše, baš loše. I tad pomislim pa jebote jel ta svadba mora da bude kao vojska ? Jel to nešto što moraš jednog dana kao zatvor da prebrodiš ? Tu dreku paniku, Guču…
Ma jebala vas bre Guča !

Posted in Srbija septembar 3rd, 2006 by kalvados

- 17:48 - Komentari (17) - Isprintaj - #

Velika koalicija

IREALITY SHOW

Image and video hosting by TinyPic

Jednom davno objavio sam post RORSCHACH TE(K)ST; točnije, objavljen je u 00:48 sati., 20.04.2007.
Post je zajedljiva fus-nota analizi sveopće društvene ano/emije i nemoći pred zapanjujućom činjenicom da ispod površine privida o nepomirljivoj političkoj konkurenciji stranke kapitala i rada, HDZ i SDP, u hrvatskoj metropoli zapravo nenametljivo koaliraju: njihova je koalicija postojana, interesno povezana, drsko samosvjesna i sasvim emancipirana: u Zagrebu se politička elita konačno osamostalila od svoga elektorata u samosvršnu igru lukrativnim gradskim businessom: zemljištima, oglašavanjem, medijima, gradnjom etc.etc., i ovdje se vlast odvija glatko i samodovoljno kako kakav real-Monopoly show, na municipijalnoj karti novoizglasanog GUP-a: ovdje stambeni neboderi, ondje garaže, tu točkasti urbanizam, tamo rukometna dvorana, pa onda poslovno-stambeno-trgovački kompleksi i veća katnost, prenamjene zemljišta u stambenu zonu, prenamljene zemljišta u rekreacijsku zonu… egzekutiva kao Holding, ein Volk, ein Reich, ein Wille zur Macht: jedna partija i jedna stranka na jedinstvenom poslu, onom nastojanja oko vlastite dobrobiti.
Tada sam zamislio hrvatsku budućnost metonimijski, pars pro toto, shvativši da bi to mogao biti uzorit model nastojanja oko općeg dobra, jasno, dobra svih političara Hrvatske, jer građane tko jebe, oni su ionako kreteni koji ništa ne razumiju.
Ponavljam ovu usputnu opasku 'nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka kao izazov. Ne znam šta će biti zabilježeno, ali će u kukama slova ostati nešto od onoga što je bivalo u meni, pa se više neće gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam šta je bilo. Tako ću moći da vidim sebe kakav postajem, to čudo koje ne poznajem, a čini mi se da je čudo što uvijek nisam bio ono što sam sad. Svjestan sam da pišem zapleteno, ruka mi drhti zbog odplitanja što mi predstoji, zbog suđenja koje otpočinjem, a sve sam ja na tom suđenju, i sudija i svjedok i tuženi. Sve ću biti pošteno koliko mogu, koliko iko može, jer počinjem da sumnjam da su iskrenost i poštenje isto, iskrenost je uvjerenost da govorimo istinu (a ko u to može biti uvjeren?), a poštenja ima mnogo, i ne slažu se među sobom.'
Ponavljam je u vrijeme obnovljenog interesa za Veliku koalicju: građani RH sve više shvaćaju da će nova vlast biti skuplja od žene i ljubavnice zajedno, da će koštati više no i jedna druga do sada, pa kad već trebaju platiti ceh nestabilne hrvatske Vlade, barem da minimiziramo troškove: umjesto seljaka, liberala ili manjina, mogli bismo platiti vrh HDZ-a i SDP-a! To su ionako listom bogati, situirani ljudi, men in gray, i tu na svaki način barem znamo na čemu smo: kao što je pokazao veliki gospodin Neven Mimica, u deset dana je moguće od osporavatelja GUP-a, za interne potrebe, doživjeti metanoju i u kasnoj konverziji postati njegov gorljivi zagovaratelj i apologet, pa budući da su takvi obrati javno besproblematični i ne izazivaju čak ni znatiželju a kamoli protest, opovrgnuće ili gađenje, ja stvarno ne znam što se više čeka?!
Ponavljam ovu svoju usputnu opasku nizašto, bez koristi za sebe i druge, jer i bez metafizičkih svjedoka, alfe i omege, vremena, mastionice i pera, u Hrvatskoj je svaki čovjek uvijek na gubitku.
Uz moj tekst, objavljujem i tekst pametnoga Žarka Puhovskog, koji sve ovo vidi i zna i koji je pametan baš stoga jer u ovim zlehudim vremenima pokušava spasiti što se spasiti da i iz svih ovih nemilih događaja nekako za nas izvući najbolje od onoga što iz njih izvući možemo! Jasno, uzalud.

KAKO ĆE SVE ZAVRŠITI

"Jutarni list" ne smije ni zucnuti o tome da je famozni Z1 puno značajniji simbol budućnosti ne samo SDP-a, nego i Hrvatske: kao što sam tjedan dana prije "Jutarnjeg lista" najavio bliskost Milana Bandića i Željke Antunović, tako ću sada mirne duše najaviti postizbornu veliku koaliciju HDZ-a i SDP-a, tj. političko formaliziranje ekonomski već uvelike postojećih odnosa.
U intervjuu šefa IGH, Jure Radića, čitamo recimo sljedeće:

- Koliko vam u poslovima pomaže činjenica da su dioničari IGH i ministrica Marina Matulović-Dropulić i jedan od čelnih ljudi Zagreba - Slavko Kojić?
- Nema ta činjenica nikakvog utjecaja jer dobivamo velike poslove na različitim razinama, uključujući i one gdje ne rade suvlasnici našeg konzorcija.

Neka ovaj primjer posluži kao metonimija: SIZ SDP, tj. SDP Zagreba već uvelike koalira s HDZ-om. Nekon parlamentarnih izbora 2007., ta će gospodarska koalicija prerasti i u političku koaliciju. Svima koji politiku prate izbliza, ili u njoj sudjeluju, ta je koalicija očita već gotovo dvije godine. Stoga je za očekivati da se Milan Bandić ipak uključi u borbu za predsjednika stranke, jer, sklopi li kao predsjednik SDP-a koaliciju s HDZ-om nikako ne će biti gubitnik, nego višestruki izborni dobitnik: u par mjeseci provedenih na čelu SDP-a, stranku bi mogao odvesti u povijesnu koaliciju, koaliciju koja potpuno mijenja tijek hrvatske povijesti: SDP bi jednom za svagda za HDZ prestao biti partijom anacionalnih boljševika, a HDZ bi sa SDP prestao biti strankom nacionalističkih izolacionista! Prokleti bi se hrvatski crveno-crni rulet zaustavio! Konačno, agenda je ionako zadana, i bez obzira tko dobio izbore, sljedit će jedan te isti zadani politički program. Ako je već tako, zašto konačno ne učiniti nešto dobro i za podsvijest nacije? Zašto konačno ne iživjeti te traume? EU je ionako još na dugom štapu, ima se vremena još i mandat, dva, pa, riješimo konačno i te dvadesetostoljetne komplekse i podjele: oni koji govore o tome da bi bilo za Hrvatsku štetno kada bi koalirale stranke tako različitih vrijednosnih opredjeljenja, ništa od politike ne razumiju: SDP i HDZ u ovoj se zemlji ne javljaju kao stranke rada i kapitala, nego su SDP i HDZ duboko ukotvljeni u arhaični predodženi svijet hrvatskih političkih atavizama: jedni su sinonim za crvene, drugi za crne, oboje dakle za ekstremne, fatalne totalitarne projekte 20. vijeka. Upravo to valja razriješiti, a tome nema boljeg načina nego Velikom koalicijom koja eo ipso ukida spomenute uzajamne predrasude, ukidajući taj balast ekstrema, oslobađajući hrvatsku politiku za puninu njenih građanskih ideološkopolitičkih mogućnosti.
Učiniti ovu zemlju konačno normalnom, malom, modernom, suvremenom europskom demokratskom zemljom, posao je jednako velik koliko i zapošljavanje i posljednjeg od ovih 300 000 nezaposlenih; dapače, možda bi potonje, nakon obavljenog prvog posla, bilo kudikamo lakši zadatak!
Ja nikako ne razumijem zašto SDP skriva koaliciju s HDZ-om kao zmija noge! Pa nije to ugovor Vlade i EPH o prodaji "Slobodne Dalmacije" ili nedajbože informacija o pre/odaji Hypo-Consultantsa Ninoslavu Paviću, pa da se mora skrivati od građanstva! Kao da se takvo što, uostalom, i može sakriti. Konačno, kao da bi takvo što uopće trebalo skrivati.
Ta, nije valjda riječ o koaliciji stranačkopartijskih oligarhija? Ne radi se valjda o interesnom povezivanju vrhova dviju vodećih hrvatskih stranaka daleko od očiju naroda, građana, institucija ove zemlje, demokratskih procedura...!? Bit će da je ipak riječ o nekakvom nastojanju oko općeg dobra, mislim.
Bilo kako bilo, ne znam koja je od ove dvije stvari maloumnija: ustrajno skrivanje notorne činjenice velikog dogovora HDZ-a i SDP-a, ili ljutnja čelnika tih stranaka kad se na taj dogovor ukaže! Prvo nas strahovito vrijeđa, jer nas se podcjenjuje, drugo nas ljuti, jer se politika precjenjuje: ovdje nitko od političara nikako da izvuče pouku kako u ovom podneblju ničija nije dogorila do jutra - svi se ponašaju kao da im je drugarica Jovanka ili drug Tito.
A bez veze! Kao da to nije nešto najnormalnije, ta Velika koalicija: budući da je politika najunosnije hrvatsko zanimanje, sasvim je normalno da se ljudi dogovore oko vlastitih želja, potreba i interesa: kao što kaže Jure Radić, dobivaju se tu veliki poslovi čak i na razinama na kojima ne rade predstavnici SDP-a i HDZ-a, što je veliko ohrabrenje za malog građanina: lijepo je znati da postoji i treći put, te level gdje vaše firme osvajaju poslove bez pomoći vaših partijskostranačkih kolega!

Žarko Puhovski

Turbo-koalicija, "Večernji list", 02.11.2007

Zahuktalost prijeizbornih dogodovština svagda iznova pokazuje naizgled zbunjujuću značajku: svaki tjedan kao da ima zadanu raspravnu temu, koja sve ostale (nerijetko nedvojbeno značajnije) potiskuje u pozadinu. Netko od ovlaštenih govornika u javnost ubacuje ('provokativnu') temu, a svi se ostali o njoj obvezatno očituju. Javnost se time kanalizira, neke od egzistencijski bitnih tema tako se vjerojatno marginaliziraju, no izlaza nema – jer odsutnost komentara na zadanu temu i opet će biti interpretirana kao stav.

Trenutačna je obvezatna figura sadržana u sintagmi 'velika koalicija'. Svi su o kojima je pritom nužno riječ otklonili 'i samu mogućnost' takve tvorbe, no pritom su propustili uzeti u obzir vlastitu poziciju određenu samom naravi političkoga jezika. Nijekanje/negiranje/dementi uvijek se 'kontekstualizirano' shvaća – nerijetko, zapravo, kao 'elegantna' potvrda. U danome slučaju komentatori će imati 'razumijevanja' za to da su agonisti u kampanji te ne mogu 'već sada jasno reći neke stvari', niječući tako zapravo značenje njihovih nijekanja.

U osnovi, međutim, ova hipotetska situacija – o kojoj je već davno bilo riječi – zaslužuje barem načelan komentar. To više što ga se, čini se, može formulirati gotovo u obliku formule. Velika bi koalicija, naime, bila blagdan za hrvatsko društvo i noćna mora za hrvatsku političku zajednicu. Dakako, uz uvjet da se i jedna i druga razina života, za promjenu, uzima u obzir.

Većina je aktualnih komentara prispjela iz pozicije onih koji bi tom koalicijom bili ugroženi – od malih stranaka prije svega. Ma koliko one pritom bile vezane svojim interesima, njihove su kritike očito pogodile dio problema koji se dotiče političke razine. Odista bi situacija u kojoj vlast stranačkom stegom kontrolira tri četvrtine parlamenta do kraja obesmislila ovu ustanovu. Očito bi tajne vladajućih bile bolje sačuvane od radoznalih očiju outsidera (a, u opisanoj situaciji, bili bi to gotovo svi izvan dvostranačke nomenklature). Kontrola nad postupcima vlasti bila bi, riječju, minimalizirana (to više što regionalni utjecaji na Zagreb praktički ne postoje, pa ni odgovarajuća vertikalna dioba vlasti). U situaciji drečećega nedostatka i elementarne političke i pravne kulture (tipičnoga za tranzicijske poligone), posljedice bi, vjerojatno, bile neprimjerene demokratskim težnjama.

No postoji i druga, u mnogome baš za Hrvatsku specifična strana. Tektonska razvalina usred društvenoga tkiva koja razdvaja utvrđena uporišta zvana Jasenovac i Bleiburg vjerojatno bi, barem djelomice, mogla biti premoštena, realnost društvenoga reagiranja na političke igrokaze odgovarajuće ublažena. Jer, i u trenucima najbolje suradnje dviju najvećih stranaka, njihovi su pristaše u kafićima i krčmama diljem domovine začas dospijevali do Jasenovca odnosno Bleiburga kao 'pitanja svih pitanja', do popularnoga moraliziranja s čašom u ruci (u težim situacijama u rukama bi se znale naći i – okrhnute – boce).

Koalicija bi tomu postavila ozbiljne prepreke. Za razliku od dosadašnje – ipak posve sporadične – suradnje, društvo bi se našlo pred njezinom (razmjerno) trajnom institucionalizacijom. Pripovijesti o 'neprincipijelnosti' takve koalicije ostale bi i dalje u igri, no pouka bi se, s vremenom, pokazala neizbježnom (čak i za najlošije đake) – svaka je koalicija, po svojoj naravi, neprincipijelna. Ova bi, ipak, relativirala ideologijske, dapače: svjetonazorske naboje u svakidašnjici. Upozorila bi, dapače, na ispraznost učestala moraliziranja o politici – smislenoga tek pod pretpostavkom da se od političara očekuje da budu ljudi 'posebnoga kova', posebice u moralnome pogledu.

No koalicija bi donijela i neke konkretne političke koristi. Omogućila bi Sanaderu i Milanoviću (uz uvjet da su osvijestili probleme) da sebe (dapače: nas) oslobode nesposobnih ministara, odnosno Jurčića/premijera. Omogućila bi, možda, i da se promijeni neodrživa administrativna podjela zemlje, izborni zakon itd. – ukratko mnogi zakoni koje se već godinama ni jedni ni drugi ne usuđuju dirati, premda znaju njihovu pogubnost. To bi bio svakako najveći doprinos ovako zamišljene tvorbe boljitku nacije.

Objektivno govoreći, velika koalicija nema realnih šansi. Ona stranka koja dobije (makar i minimalnu) većinu privući će gotovo automatski petnaestak glasova umirovljenika i manjinaca i bit će blizu tako željene apsolutne većine (za koju i ne znamo kolika će biti, jer ukupni broj zastupnika neće biti poznat do završetka prebrojavanja glasova iz 'dijaspore'). No raspravljajući o njoj može se, djelomice, vidjeti što to sve zemlji nedostaje – prije i poslije izbora.

Image and video hosting by TinyPic

Bonustrack

"Propaganda mora održati optimalni nivo anksioznosti kod publike."
J.Goebbels

U nastavku donosim novi prilog posebnoj povijesti beščašća. U Zagrebu ne samo da se ubija po ulicama već 17 godina a da nitko za to nikada nije odgovarao, nego se zagrebačke ulice pretvaraju u poprište sasvim navjerojatnog poduzetničkog transa u kojem anonimni studenti trguju gradskim nekretninama, a kako kaže naslov:

Nepoznati bi Splićani kupili Zagreb plakat!

Autor: I. Puljić Šego, V. Mazzocco

Iako se očekivalo da će posao desetljeća u vanjskom oglašavanju od Zagreba dobiti neka velika tvrtka, gotovo polovicu Zagreb plakata kupila je nepoznata tvrtka Media iz Splita. Oni su, potpomognuti Agrokorom Ivice Todorića, ponudili 109 milijuna kuna za 49 posto tvrtke, a početna cijena bila je 55 milijuna kuna. Još su samo dvije tvrtke dale ponude za Zagreb plakat, koji jedini ima pravo oglašavanja na svim gradskim površinama, Outdoor Akzent (80.4 milijuna) i Europlakat (80 milijuna).

Bez iskustva u EU

Međutim, iako se sve čini čisto, konkurentske tvrtke kojima je Media preotela posao s oglašavanjem u Zagrebu bune se iako tiho i anonimno.

- Prvotno je uvjet natječaja bio da tvrtka koja kupuje Zagreb plakat mora imati iskustvo s oglašavanjem u deset većih europskih gradova. Kad je u posao ušao Todorić, taj je uvjet naglo nestao tvrdi naš sugovornik, koji kaže da pod tim uvjetom Media nikad ne bi dobila posao.

Iskustvo iz Europe bila je ideja gradonačelnika Milana Bandića, ali to nikad nije bilo navedeno u natječaju. Nismo željeli ograničavati potencijalne partnere, a pogotovo mi je drago što u Zagreb plakat ulazi hrvatska tvrtka demantira optužbe Slobodan Ljubičić, šef Zagrebačkog holdinga, vlasnika Zagreb plakata.
Sumnje u regularnost proizlaze i iz činjenice da ponude nisu otvorene javno, uz nazočnost zainteresiranih tvrtki i medija.

- Tvrtka Media bavi se postavljanjem platna na skelama, a nedavno su im dva platna skinuta jer nisu imali dozvolu optužuje konkurencija te tvrdi da se Media uopće ne bavi vanjskim oglašavanjem što je bio uvjet natječaja
- Nemam komentara na te optužbe. Jasno mi je da je konkurencija ogorčena odgovorio je Matko Boban, direktor Medije. Sadržaj strateške suradnje s Agrokorom javnosti je obećao pokazati nakon 22. prosinca, kad će biti objavljeni službeni rezultati prodaje dijela Zagreb plakata.

Dugogodišnji partneri

- Agrokor i Media dugogodišnji su poslovni partneri. Oni jamče za našu ponudu - zaključio je Boban.

Iz Agrokora poručuju da su u taj posao ušli zato što se neke njihove kompanije bave prodajom oglasnih prostora te je to samo logičan nastavak djelatnosti. U kuloarima se pak počela pojavljivati i priča da će se Zagreb plakat baviti i prodajom na kioscima, no to jučer nitko nije želio potvrditi.

- 10:23 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 04.12.2007.

Boris Buden

serbokaotische schprache

Image and video hosting by TinyPic

Der Schacht von Babel: Vavilonska jama

Vezali ste maternji jezik za problem prevođenja?

Ne zastupam tezu da je maternji jezik sastavni deo čovekove suštine. Maternji jezik je društveno proizveden, on je stvoren politički, kao i u kulturnom smislu. Teorija prevođenja posle Valtera Benjamina ne podrazumeva odnos takozvanog originala i prevoda. Benjamin je srušio takozvani binarni odnos između originala i prevoda, logiku prema kojoj postoji original, i prevod kao sekundarna produkcija originala.

Šta govori Vaš primer i imigrantsko iskustvo koje imate?

Moj primer je najbolji. Hrvatski jezik, koji je nekada bio moj maternji jezik, neprekidno se menja. Otišao sam i više ne živim u Hrvatskoj, zadržao sam taj moj maternji jezik koji se, u međuvremenu, promenio tako da se današnjim novim generacijama moj maternji jezik ne čini i njihovim maternjim jezikom. Država, nacija i esencijalna nacionalna kultura kontrolišu maternji jezik. Problem je u tome što je svaki maternji jezik najmanje jezik majke koja nas rađa, ali je uvek jezik škole, države, ideologije, hegemonijalne kulture koja guši druge kulture.

Zanimljiva je Vaša teorija o „austro-ugarsko-komunističkom” hrvatskom jeziku…

U slučaju hrvatskog jezika takozvani vodeći lingvisti, oni koji su odgovorni za oblikovanje, standardizaciju i kanonizaciju tog današnjeg hrvatskog jezika, polaze od pretpostavke da taj jezik ima nekakav koren, originalnu bit negde u prošlosti. Oni u arheološkom smislu vrše iskopavanja te originalne biti. Istina je sasvim suprotna. Ne postoji original u prošlosti koji je prekriven naslagama stranoga i ideologije, naslagama srpskog, jugoslovenskog, austro-ugarskog, komunističkog, koje treba očistiti da bi se došlo do čiste srži hrvatskog maternjeg jezika. Koren jezika proizvodi se i danas, svakodnevno, u ideološkom i političkom smislu. Lingvisti izmišljaju reči, ali da bi one postale standardne, moraju u literaturi imati potvrdu. Onda nazovu pesnike koji te reči uvrste u svoje pesme, i tako lingvisti dobiju književni predložak na osnovu kojeg mogu da tvrde da te reči originalno pripadaju hrvatskom jeziku.

Onoga trenutka kada ja kažem da je moj hrvatski jezik u prvom redu isti jezik kojim govore i Srbi i Bosanci i Crnogorci, nemam političku podršku. Suprotna struja je ima. Ali, ja se mogu pozvati na nauku i na mišljenje drugih lingvista koji tvrde da je to jedan jezik.

A kako je bilo u vreme komunizma?

Svi govore o komunističkoj netoleranciji i totalitarizmu, a ja smatram da su to bili drugačiji oblici slobode. Tada je, mnogo više nego danas, jezik bio otvoreniji prema stranom uticaju. Kada se kaže da je, na taj način, komunistička internacionalistička ideologija podjarmljivala nacionalnu bit i jezik i uništavala ga dovođenjem stranog, onda treba reći da, po samoj romantičarskoj humboltovskoj ideologiji jezika na kojoj su zasnovane ideje nacionalne kulture i duha, zadatak prevođenja nije čistiti jezik od stranoga, već taj strani element uvoditi u vlastiti jezik i tako ga obogaćivati. Dakle, ono što je strano obogaćuje jezik, a ne prlja ga. Paradoksalno zvuči da je ta ideja komunističkog internacionalizma omogućila da jezik bude slobodniji.

Iz te perspektive čistote jezika Vi, svakako, niste patriota?

Ne, ja nisam nikakav patriota. Patriotizam mi je politički i ideološki potpuno stran. Kada odbacujem ideologiju i sve ono što ide uz patriotizam, politički se smeštam izvan postojećeg sistema nacionalnih država, koji je zasnovan na vestfalijskom poretku. Pripadam političkoj i socijalnoj manjini koja taj postojeći sistem dovodi u pitanje. To je teza sa dalekosežnim političkim, kulturnim i moralnim posledicama, i potpuno je u vezi sa činjenicom da sam napisao ovu knjigu koja je antipatriotska i koja je kritika svake ideologije patriotizma.

Kako vidite Evropsku zajednicu kao prevodilačku zajednicu?

Evropa očigledno ne može imati jedan zajednički jezik, jer je Evropa pluralitet mnogih nacionalnih jezika. Drugi odgovor engleski jezik definiše kao hegemonijalni jezik komunikacije. Ali, engleski ne samo da je nacionalni jezik jedne od članica Evrope, nego je uvek i globalni jezik kojim se govori i u Aziji i u Africi, i svuda u svetu. U Evropi postoje i jezici koji su marginalizovani, a daleko od toga da su marginalni, kao što su portugalski i španski. Danas sve više ljudi zapravo govori portugalski, a ne engleski. Nema za svagda zadate hegemonije jednog jezika. Odgovor francuskog filozofa Etjena Balibara je da moramo evropski jezik da zamislimo kao proces stalnog prevođenja. To znači da zamislimo jezik kao da je on prevođenje samo. Kada se mi, sa prostora bivše Jugoslavije srećemo, koristimo naš jezik; u to su uključeni ljudi koji ga ne govore, ali ga razumeju. To su Slovenci, jedan deo Albanaca, Makedonaca. U tom trenutku, naš jezik premašuje svoje vlastite granice i postaje moment prevođenja, trenutak u kojem se ljudi razumeju kroz prevođenje.

Da li verujete u demokratiju?

Danas svi, naravno, veruju u demokratiju, čak i oni koji je ruše i izdaju sa svih strana. Zato ću ja reći, ne, ne verujem. Ne verujem da je oblik reprezentativne demokratije liberalnog kapitalističkog tipa jedini i ultimativni oblik, i mislim da je on u velikoj krizi usled promena koje je sa sobom donela globalizacija i neoliberalni preokret, i usled činjenice da živimo u svetu migracija. Najrazvijenije države Evrope i sveta veliki deo svog društvenog proizvoda ostvaruju na račun ilegalnog rada emigranata, dakle na crno. U Francuskoj postoji pokret ljudi „bez dokumenata” koji su u postojećem sistemu demokratije proglašeni „ilegalnim ljudima”. Postoji, međutim, politička subjektivizacija koja polazi od toga da nijedan čovek ne može biti ilegalan po sebi, i da ljudi „bez papira” najavljuju novi oblik društvenosti i političke organizacije s onu stranu sistema nacionalnih država i reprezentativne demokratije.

Vavilonska kula je, dakle, srušena i ostaje jama. Znači nema fundamenta?

Svi smo mislili da kada je kula srušena, ostaje fundament na kojem se može nešto graditi. Moja je teza da ne postoji fundament, da postoji jama, temeljni manjak koji se ne može ničim ispunjavati. Osim ideološki. Onda kažemo da je to identitet ili duh jezika. Sve je to Humbolt bolje rekao od nas, ali on je odavno mrtav.

Image and video hosting by TinyPic Image and video hosting by TinyPic

TESLA

Problem Tesla u stvari je problem jednog sasvim ograničenog i povijesno zastarjelog pojma kulture. Riječ je o kulturi kao ključnom elementu identiteta političke zajednice, u konkretnom slučaju, hrvatske nacije. Otuda dvostruki redukcionizam u samoj artikulaciji problema: Najprije se sva mnogoznačnost fenomena znanstvenika Nikole Tesle svodi na jedan element njegova navodnog identiteta (mi smo danas uvjereni da svaki čovjek ima neki identitet pa takav identitet kao nešto samorazumljivo retroaktivno pripisujemo i Tesli). Tako je on za nas najprije samo "hrvatski Srbin", što omogućuje da se problem svede na pitanje njegove kulturne pripadnosti, odnosno na dileme koje iz odgovora na to pitanje proizlaze.

Hrvatskosrpski, odnosno srpskohrvatski znanstvenik

Čini se da je hrvatska javnost danas spremna prihvatiti Srbina Nikolu Teslu kao "svog", što će reći kao lik i djelo koji pripadaju hrvatskoj kulturi. Ta je činjenica u danim okolnostima bez sumnje pozitivna. Prije svega zato što prihvaćanje Tesle mijenja sam pojam hrvatske kulture, čineći ga inkluzivnijim, a time i univerzalnijim. Ako je Srbin Tesla dio hrvatske kulture, onda su i hrvatski Srbi, odnosno njihova kultura, također dio hrvatske kulture; ako to vrijedi za njih, onda vrijedi za ostale, za Talijane, Mađare, Slovake, itd. odnosno za tzv. manjinske kulture u cjelini, dakle i kulture raznih marginalnih grupa, seksualne ili druge subkulturne naravi, itd. Na koncu to znači da hrvatska kultura nikako ne može biti samo hrvatska, odnosno da se, u krajnjoj konzekvenci, ne može temeljiti u svojoj etničkoj supstanci.
To, međutim, također znači da hrvatska kultura ne može pretendirati ni na ekskluzivnost.

Nitko ne može zabraniti Srbima da Teslu kao Srbina također posvoje u vlastitu nacionalnu kulturu. Tako se jedan dio hrvatske kulture preklapa s jednim dijelom srpske kulture. Zašto ga onda, recimo, ne bi zvali hrvatskosrpski, odnosno srpskohrvatski? Tako bi, gledano iz zagrebačke perspektive, Tesla bio hrvatskosrpski znanstvenik; iz beogradske, bio bi srpskohrvatski znanstvenik. Bilo bi to sasvim logično, zar ne. Ali znamo, za takav korak hrvatska javnost nije spremna (kao uostalom ni srpska), jer... danas Tesla, sutra jezik i evo nas ponovno u bivšoj Jugoslaviji. A upravo smo s tog razloga i izašli iz nje, da dio našeg identiteta koji je zajednički sa Srbima, što se prije svega odnosi na sam jezik i to u gotovo apsolutnom - čitaj: lingvističkom - smislu, ne moramo dijeliti ni s kim drugim, a pogotovo ne sa Srbima.

Kultura s figom u džepu

Ali problem s Teslom je i u tome što njegov slučaj daleko nadmašuje hrvatsko-srpske odnosno bivšejugoslavenske okvire. Čovjek je školovan u Austrougarskoj Monarhiji, u Grazu i Pragu, započeo karijeru kao inženjer u Budimpešti, radio u Parizu i napokon završio kao America's greatest electrical engineer, odnosno jedan od najvažnijih pronalazača svjetske povijesti. Ne potvrđuju li te činjenice apsurd pitanja o kulturnoj pripadnosti Nikole Tesle, odnosno apsurd ideje kulturnog pripadanja kao takve? Nisu li one najbolja potvrda hibridnog karaktera hrvatske kulture odnosno hibridnog karaktera svake kulture? No ako bismo tu ideju konzekventno slijedili i pretvorili je u predmet spora, u proturječje koje delegitimira samu ideju kulturnog identiteta, došli bismo u sukob s društvom, s aktualnom ideologijom na kojojoj ono počiva, s konkretnim političkim snagama koje artikuliraju danas hegemonijalnu politiku identiteta, došli bismo u sukob s državom, s njezinim institucijama, prihvatili bismo prije ili kasnije rizik isključenja, iz nacionalne kulture, iz društva, države... S druge strane, to je prije ili kasnije ionako neminovno. Tko ne vjeruje u ideju kulturnog identiteta, sebe je već isključio, bio toga svjestan ili ne.

Kao što je poznato, ideja kulturnog identiteta počiva na modelu kanonizacije. Kulturni identitet i nije ništa drugo nego jedan kanon kanona, naprimjer kanona hrvatskih povijesnih i političkih velikana, kanona hrvatskih književnika, hrvatskih znanstvenika, slikara, sportaša (ženski spol nije potrebno ni isticati, jer su nacionalni kanoni ionako gotovo stotpostotno muški), kanona povijesnih događaja koji tvore ono što zovemo hrvatska povijest, kanona hrvatskih običaja, jela, pjesama, narodnih nošnji, itd.

U tom kontekstu razumljivo je zašto bismo htjeli imati Nikolu Teslu u jednom od kanona hrvatske kulture. Što je slavniji velikan, to je značajniji kanon, odnosno kultura, odnosno čitava nacija. Zato ćemo se na sav glas ponositi Teslinim imenom i zaboraviti, na tren, njegovo srpsko porijeklo i transnacionalno značenje njegova djela. Korist je veća od štete, slast intenzivnija od gađenja. "Jebiga, naš je...", smoći ćemo hrabrosti i reći, držeći naravno, figu u džepu. Što nam neće biti teško jer ta figa u džepu je naša hrvatska konstanta, autentični sastojak našeg nacionalnog identitata, naše hrvatske kulture koja, uostalom, i nije ništa drugo nego kultura s figom u džepu.

Boris Buden

Image and video hosting by TinyPic

The Pit of Babel
or: The Society that Mistook Culture for Politics

What are you building?
--I want to dig a subterannean passage.
Some progress must be made. My station up there is much too high.
We are digging the pit of Babel.

Franz Kafka

Can culture be translated? It is not often that we are confronted with a question that becomes all the more difficult, the easier it is to answer: no. Culture cannot be translated, we can state that much with certainty. All our experiences – of both the here and the beyond – have been translated into the language of culture, but the experience of culture itself no longer finds any language that it could be translated into. Culture is untranslatable, because it is itself the ultimate translation.
This insight is derived from a different question: How has translation – this relatively insignificant term from linguistic and literary practice – had such an important societal and emancipatory role ascribed to it today? Something strange has happened in the course of answering this question. The concept of society has been lost, or rather it dissolved into a different concept, that of culture. What used to be society has now become culture. The fate of the concept of translation mirrors this process of transformation like a kind of symptom.
In the beginning, in its purely literary form, translation was given a clear social significance: this was found in its task, as defined by Humboldt, of forming the national cultural community. Thereafter we find translation as a kind of terminus technicus in a comprehensive project of social emancipation, conceived within the framework of a social criticism respectively inspired by Marxism or psychoanalysis. In the form of "cultural translation" it ultimately became the concept of a new transnational culture and as such also a model of universal emancipation.
From this perspective of the history of the term, there is no point in talking about the social significance of translation, as though this were one of its – more or less important – characteristics. Translation is no more social today than it was in Humboldt's day. Then it was national. Now it is cultural, which means both transnational and transsocial. "Nation", "society", "culture" are not epochal attributions in a diachronic sense in this context, but rather paradigms, which only tell us today how much more translations should be than translations. What is the basis of the national, social or cultural added value of the translation concept, which can no longer be traced back to the facticity of multilinguality? The paradigms form a kind of perspective, a view from the Tower of Babel, which changes again and again in historical time. In one of these perspectives – from the view of culture – we have perceived the blueprint of today's "post-emancipatory" emancipation, yet not as an added value of translation, but rather as this – cultural – translation itself. As though emancipation were not the landscape that could be seen from the Tower of Babel, but instead the tower itself.
"Every translation is an indeterminate, endless task," wrote Friedrich Schlegel1. As such, it conforms perfectly to the notion of a postmodern and postcolonial emancipation. It relates to the old ideal of revolutionary politics in the same way as Benjamin's translation relates to the original, namely as its cultural afterlife. It remains quietly in the background, authorizes no ideological content and no social agents and takes no responsibility for reality. Since there is no longer any stable original today that it could betray and no authoritative instance that could hold it accountable for its infidelity, it may constantly invoke its immaculate innocence. As an expression of a virtually ideal imperfection, the concept of translation thus best conforms to the needs of postmodern emancipation politics, which have long since canceled the occupation of old centers of power – especially the nation-state – from their strategic program. Since these politics no longer need to fear any fateful defeat and can be a little victorious everywhere, they can always feel superior to even the worst reality and one of their greatest enemies, nationalism. They can always find a blasphemous poem, a heretical play, an iconoclastic exhibition or a transgressive performance that has successfully subverted the respective nationalism. The real victims of these nationalisms, the millions of people dead and exiled, are left to the rigid and essentialist identities believed to have been overcome, and their political and militaristic institutions, in the final consequence this nation-state or another.
The anti-nationalism of postcolonial theory is notorious. In an emphatic sense it is also expressed in the concept of cultural translation, which not only represents a normative counterpoint to nationalistic identification, but also challenges its political practice – by constructing a radically hybrid space, in which every claim to a pure, essential identity principally becomes impossible. The main problem of an emancipation project of this kind has already been named several times: it no longer happens in any real place, in which the hybrid identities conceived by postcolonial theory as absolutely singular could be politically articulated. It lacks a political form that could turn its cultural mission into concrete historical reality. In short, it lacks a state, and this can still only be a nation-state. Yet exactly this is what postcolonial theory wants nothing to do with. For this reason, no matter how loudly anti-nationalism is expressed culturally, politically it necessarily remains silent. It is specifically in this depoliticization that the sharpest critics see the ultimate downfall of postcolonial theory and its emancipation project2. Instead of fostering it, they hinder what is regarded as the most important political task of our time – the articulation of completely inclusive and egalitarian political principles, which are specific to the special situation in which they are declared, yet nevertheless transcend their immediate cultural environment.
In the world of late capitalism, culture is thought to have finally lost the autonomous status that it once enjoyed alongside other areas of societal life. Fredric Jameson, one of the most famous theoreticians and critics of postmodernism and who propounded this diagnosis, wants us to imagine this dissolution of the autonomous sphere of culture not as a mere disappearance or extinction, but rather as a kind of explosion: culture expands throughout the entire area of society to a point where we could say that our entire societal life – from economic value to state power all the way to the structure of our psyche itself – has become "cultural" in a sense that has not yet been reflected3. Dispensing with a separate, clearly delimitable and easily localizable sphere has not resulted in any disadvantage for culture, according to Jameson. On the contrary, in its omnipresence it has achieved a dominant position in society. In its own way, it permeates postmodern society just like "religion in the Middle Ages, philosophy in Germany of the early nineteenth century, or natural sciences in Great Britain of the Victorian age"4.
The general culturalization of the whole of societal life is not only an objective fact of the postmodern world. It has also become a symptom of reflection. Critics of British Cultural Studies, such as Francis Mulhern, for example, refer to a similar phenomenon in cultural theory5. Here too, culture has become the authority of a discourse on social conditions, specifically thanks to a peculiarity of Cultural Studies that distinguishes it from other theories or sociologies of culture: the peculiarity of postulating its analytical object, culture, as its subject. This self-referentiality of culture, its manner of speaking of itself, is what Mulhern calls "metaculture": the discourse in which culture, regardless of how it is defined, makes itself the object of its own reflection in its generality and in reference to the conditions of its existence. In the ability to generate a metacultural discourse, Cultural Studies resemble, according to Mulhern, the old cultural criticism, the tradition of which they sought to overcome: both regarded culture as the neglected truth of a society that has, for its part, succumbed to politics. What the old cultural critique and Cultural Studies most essentially have in common, however, is found in their utopian impulse to resolve the tension in the relationship between politics and culture. Mulhern warns that this attempt ends in a culturalist dissolution of politics itself: culturalization is understood as a form of depoliticization.
Gayatri Spivak formulates a similar criticism of Cultural Studies, in which she refers directly to Jameson's theory of the explosive expansion of culture into every sphere of postmodern society. "Recoding a change in capital relations as a cultural change," writes Spivak, "is a terrible symptom of Cultural Studies and especially of Feminist Studies. Everything has been made into culture. I hope the reader will notice the difference between this statement and Jameson's."6 The difference, of course, is in the word "made". For Jameson, on the one hand, everything has "become" culture. For Spivak culturalization is not a social fact, but rather a symptom of Jameson's methodology, which declares everything as culture. What Jameson regards as culture – in the form of its heterogeneity and its relativism – is for Spivak only one culture, specifically the dominant western culture7. Similarly to Aijaz Ahmad, she accuses Jameson of universalizing his own – particular – cultural experience. This criticism implicitly applies to Butler's and Bhabha's concept of cultural translation or hybridity as well. The position from which culture is no longer regarded as an essentialist totality, unified and homogeneous in itself, but rather as an endless process of cross-cultural translation (Butler), is for Spivak only one particular – but privileged – position, namely that of the dominant culture.
In her theoretical approach, Spivak remains true to the dualism of politics and culture. This is especially evident in her concept of "strategic essentialism". This is based on her recognition of the political inadequacy of critical thinking: although we can easily completely deconstruct an essentialist identity in theory, it still continues to function smoothly at the level of political practice, as though it had never heard of its "merely imaginary" character. Conscious political engagement cannot simply disregard this simple, yet often forgotten truth, as Spivak knows, because aside from the language of theory there is also another language or another texuality: that of politics, whose terms – such as that of the nation-state – cannot simply be replaced with cultural terms. Yet she considers communication between these two languages principally possible; it is to be taken for granted that this can only be imagined as precise translation work. However, this kind of translation could certainly have emancipatory effects. Nevertheless, we must not confuse Spivak's concept of translation with Bhabha's concept of cultural translation. For him the language of culture has become the universal language of all human experience, for which reason it can also no longer be (re-) translated into another language, such as that of politics. Specifically as the language of culture, it is already the language of politics and emancipation.
Ernesto Laclau's political theory is also called "post-foundationalism"8. What this means is that society no longer has a foundation and that it circulates in its political being around the empty place of the universal. In Laclau's view this empty place is occupied by hegemony. For Bhabha and Butler it is (re-) articulated through the process of cultural translation, through which emancipation also takes place. This sheds a new light on the metaphor of the Tower of Babel, the crash of which, as we all know, caused the need for translation. Is it not the consequence that after the "death of the grounding", there is no longer any foundation in the place of the collapsed tower? How can one translate, if there is nothing left to build on? One obviously translates "groundlessly". In fact, one digs the pit of Babel. "Some progress must be made," writes Kafka. And emancipation too, we add.
To conclude by illustrating the dangers of an emancipation that has become the untranslatable language of culture, we call to mind a famous psychiatric case of "cultural translation":
Dr. P., one of Oliver Sacks' patients, had developed a strange symptom – he mistook his wife for his hat9. Whenever he wanted to put on his hat, he reached for his wife. Due to an illness of his brain, Dr. P. had lost the capacity of visual perception, or more precisely the ability to see certain things. Yet while he overlooked faces and scenes, for example, his visualization of various abstract schemata remained intact or became even more clearly focused. Despite his illness, Sacks' patient, who was a teacher in a music school, was able to continue working almost normally in his profession. In everyday life, on the other hand, or at home, he could no longer do anything without translating his actions into some song. So he sang all the time – songs of eating, songs of getting dressed and undressed, songs of washing, songs of everything possible. For him, all the places where images had been were taken over by music. Yet Dr. P. was not at all unhappy. He even maintained that he had never felt better.
What music was for Dr. P. – the universal language of life – is what culture has become for the highly developed, postmodern societies of the west. Here too, people are no longer able to do anything without translating it into culture. Thus they not only have their culture of eating, culture of sleeping, culture of clothing, culture of shopping or body culture, they also have, first and foremost, what they believe to be a continuously progressing – democratic! – political culture, which even now promises to rid the world of all social conflicts in the near future.
Poor Dr. P. also had a hobby. He was not only a talented singer, but also a talented painter. His paintings, which were initially naturalistic and realistic, in time became increasingly more abstract, even wholly geometrical or cubist.
Sacks discussed this phenomenon with Dr. P.'s wife and pointed out to her the growing absurdity of her husband's most recent works. For Sacks these paintings were nothing more than a bunch of chaotic lines and spots of color thrown together without any kind of logic.
"Oh, you doctors are such philistines," she cried. "Don't you see his artistic development?"
Of course, what was actually progressing was not the art, but rather the illness, noted Sacks.
Perhaps we should remember the fate of poor Dr. P., when we celebrate the next cultural victory – a heretical novel or a subversive play – over rigid nationalism. It could, in fact, be the case that we have just experienced the progress of our political pathology.What was actually the illness that caused the relentless progression, misinterpreted as art, of the unfortunate Dr. P.'s suffering? Oliver Sacks tells us that too: it was the complete breakdown of the left side of his field of vision. The man had become blind on the left.

- 07:20 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Kako se noću zabavlja zlatna hrvatska mladež!

ŠEKS & GRAD

retrogardni komad

Image and video hosting by TinyPic

Mjesto radnje : virtuelin blog.
Vrijeme radnje: 04.12.2007. (00:00) - 04.12.2007. (03:47)

Lica: Srdelica, Skaska, Nemanja.

Image and video hosting by TinyPic

Ulazi Nemanja, car.

Cin, cin, cin, don, don, don Kaćunko...hahahahahaha....
NEMANJA

srdelica
nema na cemu! dapace ;)))))))))

NEMANJA
Srdelice, ako dapače znači što Skaskina patka misli da znači, ne znam što sad da velim...kako ide daljnja procedura?

skaska
Hi hi hilary clinton.
Jesam li morti kaj izostavila

srdelica
nema daljnje procedure, kako si i rekao.,drugim rijecima doduse - life is short, do things, take chances. skaska nije mislila nista lose. ja volim njene komentare.

skaska
hi hi hi i zato ja volem srdelice petkom

srdelica
ja skasku volin svakin danom!!!!

skaska
Utrčala učiteljica u vlak:
- Oprostite, je li ovo prvi razred?
- Jest.
- Dobar dan, ja sam vaša nova učiteljica.
...................................laku noć

srdelica
nemanji i skaski
http://www.youtube.com/watch?v=VgdDySHsuLc

NEMANJA
Srdelice, nisi me shvatila: Kad si kazala "dapače", ja sam mislio da si bila na Skasinom blogu i da si vidjela što dapače u tom kontekstu znači. To te i pitam: znači li "dapače" što i patku i patki?

srdelica
i nemanju, da se razumimo!

skaska
idu dva indijanca pustinjom. jedan ima luk i strijelu a drugi rođendan

srdelica
nemanja, nisam, jel´ vazno? otici cu.

skaska
srdlc nemoj, sarmu probla nisi

srdelica
bila, citirala bi damu koja se zove xiola bleu (i like) -"muhe zuje".

NEMANJA
Dođe čovjek u "Muzičku nakladu" i pita;.
- Molim vas imate li konjske strune za žice za gudala?
Prodavačica ga pogleda pa odgovori:
- Ne, ali imamo goveđe pizde za usne harmonike.

Postoji li još danas "Muzička naklada"?
Ma ne zadnji post, nego predzadnji, 'Cigojnerska posla'!

srdelica
ajmo lec vas dvoje. x

NEMANJA
Srdelice, o tome se i radi. Samo nismo znali da si tak slobodoumna pa da ćeš nas oboje pozvati.

skaska
mislim da ju je Marko Perković Armonika preuzel. u tijeku je brendiranje u "Glazbena klada"...Nego, čestitke. Ovo je pedeseti.

skaska
e jebiga. kortikosteroidna čeljadi. sad više nebum zbrajala.

NEMANJA
Skaska, nisam znao da je Srdelica takva djevojka. Zove nas leć! Što sad?

srdelica
slobodoumna, eh;))))))

NEMANJA
Skaska zbraja komentare kao Virtuela sekunde. Čuj, Skaska, možda mi možeš pomoći, kad smo kod zbrajanja. Dok smo mi bili deca, znao se je vrtiti nekakav lokalni hit čiji je refren išao otprilike ovako:
"Čemu snovi, daj se zborijiiiiiii...."
Znaš li ti čija je to stvar? Ozbač, već više godinu dana se raspitujem, i svi znaju stvar, ali nitko izvođača.

NEMANJA
Kako je Skaska pocrnila!
A i cool su mi ti koncerti po Africi. U srijedu od 19.00 je koncert, a u četvrtak je interniranje opozicije s javnim egzekucijama oporbenih prvaka. Odličan program.

skaska
Bum pitala praunuka pa ti vimja

srdelica
;))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))

skaska
bumo potrošili Virtueli blog

NEMANJA
Barem nekaj!:)))))))))))))))))))))))))))))
Skaska, ne zajebavam se. Hit je iz sedamdesetih. Pa i ti si valjda jednom bila dijete, jebemu.
Možda i mlada. Pokušaj se sjetiti, Skaska, molim te! Ne ostavljaj me, sada, u presudnom trenutku, na tzv. cjedilu!

srdelica
http://www.youtube.com/watch?v=LGM5GkINMMI
;)))))))))))))))))))

skaska
a zaprav bi ja štela da me netko zbriše
možda bu nas ona zbrisala pa bum kolateralno uživala

NEMANJA
Srdelice, ti mene želiš ubiti?

skaska
ma daj kaj ti je care, uostalom moje cjedilo ima tak velke rupe da na njemu ne bi ni Jeli Žužinek, a bogme ni Čobi mogli ostat. daj se pistr, mora da investigejtam, posljednje čega se sećam iz djetinjstva bile su rupe na Zrinjevcu, zaprav jedna velka rupapapa

srdelica
obe muve ovim udarcem!
http://www.youtube.com/watch?v=riJJbPdCxBY

NEMANJA
Nije to bilo na Zrinjevcu, nego, sudeći po Budenu, u Vavilonu.

srdelica
i jebite se oboje, vidite vi koja ura! ko ce me ujutro probuditi. virtuela. aha

NEMANJA
Kako si pronašla Rufusa, koji je, BTW, fabulozan plesač?

NEMANJA
Gađaj Virtuelu bundilicom.

skaska
dok ja pušim pljugu srdelica zdvojna, ta nemoj kasti da spavati, nemoj ić spat, ja sutra zborim već u devet pred tristo dotepenaca pa nejdem spat neg sad idem čitat Nevidljivu Ivu S.

NEMANJA
Pa kako je čitaš, kad je nevidljiva?
Khahahahazaahahastahahahan:))))))))

srdelica
skaska i nemanja
http://www.youtube.com/watch?v=xCzJTn6KpY0&mode=related&search=

srdelica
nu ova
http://www.youtube.com/watch?v=FUffLZc6N8w

skaska
srdelica je prosta ko šlapa, jel to ima igdje da su srdelice proste? a ja mislila da se ranim jednostavno. ispada prostački da se ranim. Nemanjasna palić picukarić, čuješ ti mene?

skaska
ajme meni, ima osjećaj ka da san već o'kitila borben vladović

srdelica
skaska , rokaj
http://www.youtube.com/watch?v=FUffLZc6N8w

NEMANJA
Ja ne znam što je tom djetetu. Imao sam jednog prijatelja, DJ na Rabu, koji je u jednom trenutku odvrnuo i cijelu je godinu, od ljeta do ljeta, i bez sata u sekundu znao točno vrijeme.
Tako i Srdelica: ti veliš rupa, a ona pomisli džon i eto ti linka na TBF. Jemti...

NEMANJA
Rokaj ti je ista ka i nu ova. Nema veze kaj mucaš, isto si mi smišna.

srdelica
ti si nemanja, kralj i car!

NEMANJA
Kaj sam sad napravil?

skaska
ma daj mu ne podilazijad gračić

srdelica
mater ti muca.ja se se zezam.

srdelica
imas pravo skaska.

NEMANJA
Skaaaaaaska, bjež babo! Pusti dijete da me hvali, avetinjo!
Srdelice, kud mater u ovaj kasni sat? Rađe ćuka il' netopira.
A....Kaj si rekla! Da mi podilaziš! Zločesti čudovišt jedan da bi li!

Image and video hosting by TinyPic

srdelica
na van ova
http://www.youtube.com/watch?v=jf7wRe4AUtU

skaska
hvali svoje drž se krajadranka kosor

NEMANJA
A koja je metoda izbora? Zakaj sad baš ta?

skaska
vele da je sova bila pekareva kćiro blažević

skaska
amendo i teta Slavica

skaska
mislim da sam pobrkala programe, centrifuga me jebe, nije običaj, za kraj

srdelica
i ova
http://www.youtube.com/watch?v=2lu44Tfekng

skaska
pojest ću sve eeeehehehe kolačiće

NEMANJA
Skaska, to je iz romana "Šeks i grad"?

NEMANJA
Debila djevojka.

skaska
budem li vas jošte pratila ispljunut ću sve bubrežne kamenceca ražnjatović

NEMANJA
Vidi, molim te, Doboy George!

skaska
a di smo ono stalili marlen

srdelica
a ova
http://www.youtube.com/watch?v=BMT3jk67-rA

NEMANJA
Skaska, sutra ti dućani ne rade šerbedžija, kam ćeš s dojdekim il sungom?

skaska
ja ne kužim ovu srdelicu, mislim da joj fali mali mlaz vinskog octa il možda pati od deficita češnjaka, a vani mrak, a vani noćenifa

NEMANJA
Da mi je znati tko je noćas jubi 40?

skaska
domo vina zoveco holjevac

NEMANJA
Jebe se se za nas Virtueli, ona se fino po trbuhu češka i slovačka i samo se smješka.

skaska
e jope se vratismo na kariranovi marof

NEMANJA
Je li to ženski veco holjevac?

srdelica
deficit cesnjaka.

skaska
cajger na cajgerudi zora

NEMANJA
Prodaju li na kisocima u Marofu Že min ži bao bab?

srdelica
ajmo svaki po pismu nazad.

srdelica
sad. bez pizdjenja!

NEMANJA
Bobi i rudi zora.

NEMANJA
Tko prvi pisme...

srdelica
psssssssst. pravim se vazna jer vas ne mogu pratit.

NEMANJA
S ponistre se vidi Šolta,
piva klapa s Gornjeg Volta.

NEMANJA
Pravi se vlažna.

skaska
šašavi šuško šuškavac šetao šumom Švedske švercajući šarene šuškavceo svet da me razume ovo sam morala da reknem poradi higijene zubaladislav prežigalo

NEMANJA
To te je naučio Budalaj lama?

skaska
ajte vi meni svi lepo vritalo calvino.

NEMANJA
Winetu i tam smo uspjeli nekaj reći, kaj ne?

NEMANJA
Borges what?

skaska
što se to bijeli u mojoj vešmašini, da nijesam vidjelica postala

NEMANJA
Virtuela se zna šetati po Mutavaclavskim namestima.
A i namesti se dadu kojekako tumačiti. Namestim ti...

skaska
ramisu

skaska
gle malu školjku poslije piše

NEMANJA
Moj Prag tolerancije je zbiljam visok, ali vas ste dvije zbiljam prevršile za mašinom mjerubikon.

skaska
olovka srcem

srdelica
idemo dalje
http://www.youtube.com/watch?v=e-VrfadKbco&feature=related

NEMANJA
Bravo! Tiramisubito!

NEMANJA
Srdelice, bez strančarenja! Kam dalje, pa sastavljate vladu cepeša drakula, kaj ne?

skaska
osećam se ko srednjoškoljkatica ivanišević

NEMANJA
Pata Pata? To je već pajapatologija.

skaska
dajte ljudi, najte se zahebavati, pa svi nas čitajurica radić vrginmost

NEMANJA
goran. ivanišević, naime. Na ime: Goran...Issamiki, ovo je circulus vitiosusak.

srdelica
na za laku noc
http://www.youtube.com/watch?v=SbeMhtIUMZU

skaska
srdelice zipa ide tsunami hvala skasko

NEMANJA
vrginmost na rijeci kwai, i na rijeci kwai not

NEMANJA
Imaš ti sKasko?

skaska
"na za laku noć?!", ta srdelice visprena mala plava, nismo v zverinjaku...a da pivamo na brijegu kuća malada kos

NEMANJA
Anthony Soprano.

srdelica
vas dvoje - :)) moj naklon

skaska
ne nečeju mi ga datito-partija

NEMANJA
Na Širokom Brijegu kućka malana pavić.

NEMANJA
O'mladina, akcija i FBI.

srdelica
moze pisma? jos1?

NEMANJA
Baš sam htio pitati a tko će nam sada biti di džej tu i mali Mujo?

NEMANJA
Sakaska, kaj si se zadihalada kos?

NEMANJA
Skaaaaaaaaaaaaaaaskaaaaaaaaaaaaaa? Di siiiiiiiiiiiiiii? Jesi još s nama u Ilici?
Skaska, kad si zadnji put šetala Namom?

Image and video hosting by TinyPic

skaska
meni se čini da sam kosicu već povalilamija alečković

NEMANJA
Zašto nam Srdelica ne pusti onu našu-šu, svi već šuškaju o tom i jerry?

NEMANJA
Klavirtuitamoela će sutra biti zgranuta kad grane sunce i ugleda ove krasne komentarere i gange naše Srdelice-ce mušice.

skaska
u zadnje vreme volem otuđivati knzm kolica, imam ih već sedamerička ambasada preselila (više ne zapišavaju haustor, Francuzi stišću), a ja previše pričamerički žigolo

srdelica
;))))))))))))))))))))))))))))))
http://www.youtube.com/watch?v=3PJpFUQ4ApY

srdelica
susu.... nemanja...

NEMANJA
A kaj Srdelica ne voli ska?

skaska
a jel ti Nemanja voliš srdelice...eto, ja ću podastrijet intimu pa reć: ja volim. Petkom obično delam paradajz juhu s noklicama, pak skuham krumpir, ondak metnem v njega crveni ravnokotarski il mladi luk, pa butjino ulje, a srdelice sfrigam kak bog zapoveda s obje straneven ciganović

NEMANJA
Kolica nacije voli i Bilić, Branimirogoj, a merička ih ambasadam husein ima i previše-manje, pa ih je poklonila a po bacila i polovna u kontejnervira me kaj je već tak kasnovito.

srdelica
http://www.youtube.com/watch?v=DnTmRKuMqqs

NEMANJA
Ja isto tak delam paradajz s niklicama razdora, i isto skuham krumpirga ili bambija, ali onda metnem u njega crveni ravnokotarski mladi luk il' strijele, koje otmem od divljaka iz pjesme u divljaka luk i strijelada kos, koju si već spomenula-nula, u Maksimiru, pred 15 000 gledatelja.

skaska
kad sam bila mala ja sam uvijek volila piti šeri šeri hajde me uberi

NEMANJA
Youtube or not tu be.

srdelica
;)))))))))))))))))))))))))))))

skaska
kaj srdelici ljušte krljšt

srdelica
not to be!

NEMANJA
Da Medness! Kaj time hoćeš reć? Ti mali stvor zločesti!

NEMANJA
Ja jako volim našu Srdelicu, samo je ne volim srditi, je li, Jelicu, mislim...

srdelica
kaj bi bi ljustili krljesti? cerekam se vama dvoma.

skaska
osećam se ko msi, imam četri izlaza a nijedan da uđelem đelem

NEMANJA
Zanimljivo, Skaska, i u marketingu je popularan taj šeri branding!

skaska
naravno da je zanimljivo sanader

srdelica
http://www.youtube.com/watch?v=5AlzsP4jN1E
na van pickeeeeeeeeeeeeeeeeeee

NEMANJA
Imaš li možda đelemilicu, nekaj mi tu čips treba opravito corleone, ne?

skaska
gospođo, imadete li vi komparativne književnosti, pardon prednosti meni ja tebi

NEMANJA
Da navijem uzbudilicu?

skaska
niste pospanikad robom

NEMANJA
Ne, samo se tak češljam...ovaj motiv bolje da ne razvijam, ovo sa šljamom, mislim...

NEMANJA
Nikad garderobom!

srdelica
sta je djelemnica, oprostite meni neukoj?

NEMANJA
Nešto mi je upalo u oči nove godine...

skaska
moš ti navijat ko mladen grdović al uzbudilica slabo zvonikita hruščov

NEMANJA
Đelemilica? To je đelem, đelem + lemilica, jebem te ludu!

NEMANJA
Zanimljivo, i meni je sletio neki hruščov na prozor, koji mora pasti, travu, jasno ko dan figenwald.

NEMANJA
Mirko Galić i Slavko Linić. Malik.

NEMANJA
Mate Kabalota. Mišo Mate Kabalota.

srdelica
ne mogu ja tako brzo tipkat, minus 2 i pol je u pitanju. ne vidi se vako.

NEMANJA
Sviće Zoran Milanović.

NEMANJA
Swatch my lips!

skaska
čega minus dva, jesmo rekli da smo u plususka mu jebežljivog

srdelica
ne svice on. lazes ka pas.

skaska
nego jebat ga lijene brokere, umjesto da sad pizde, sad kad je mir i spokoj uokolo naokolo, oni spavajuraj strossmayer (josip+)

srdelica
minus dva i pop, minus dva i ppol. corava san skaska!

NEMANJA
Sorry, zekam se. Zašto se kaže da laže ka pas? I čiji pas? Dupli pas? Morski? Morskijalište bum otvoril dogodine, u Bolu u križima i na Braču, prvom.

NEMANJA
Pop Rock Đujić, kad smo kod minus dva i pop. Sad ne samo da mucaš, nego i frflaš. Polako se zaljubljujem. Imaš li još koju vrlinu lenu?

NEMANJA
Sapavajuraj jezverinac.

skaska
kaj bi bila ćoravasco de gama

srdelica
skinula naocale. stavila natrag. sve moguce. di si skaska?

NEMANJA
I + kardinal Kuharičet.

srdelica
laze se ka morski pas. taj je najgori, ako se mene pita.

NEMANJA
Vasko de gama, tu i lima jomu.
Možda si ih krivo stavila natrag, onako kratkovidna? Vidiš da ne vidiš ni di je skaska.
I velim ti, mucaš: ska-ska...

NEMANJA
Laže sakska morski pasternak, boris, ljut ko ris, o kojem, risu naime, svi znamo sve.

skaska
komentar je pohranjententini sava raka tinivritni mimoja domovina, moja domovinaguzna minaršipakmogranj

srdelica
mozda....... ska...ska

skaska
ja mislim da bum si opet išla zapalit pljuguram guram al nikak da udje

srdelica
di su van pisme? nemanja i ska...ska...?

NEMANJA
Sveti sava raka na plućima tini....isse, koji crnjak, kaj nemamo više belega?

NEMANJA
Zapali si se.

skaska
srdelica, jel se ježiš kad napišem: mrežicarski rez

NEMANJA
Kaj si se zapalila za ska?

NEMANJA
To je moj domeningitis. To carsko meso...

NEMANJA
Majmun čita a Tarzan ne!

skaska
deca, kak je do ovog opće došlolek i bolek?

NEMANJA
Usrdelica, a di ti živiš?

srdelica
jebite se drugarixxx
http://www.youtube.com/watch?v=Nm1g8FFRArc

skaska
Vreme radnje znamo, a sad se traži i mesto. Kakva bu poukaj su jeli naši stari?

NEMANJA
Kak smo puno komentaras buljbi napisali, Virtuela bu nas sve zbrisala fonten.

NEMANJA
Lulek i Bourek.

skaska
je pa to sam i štela, ovak potna nis za drugo neg da me teta V. brišengenski sporazumijau

NEMANJA
Boney, em si lep, em si hamer.

NEMANJA
Meni bi bilo krivo sanader, ovdje ima puno amfora i bescarinskih fazona.

srdelica
luleki i bourek. to i ja velim. http://www.youtube.com/watch?v=uJkrA6DtDgQ

skaska
kaj se srdelica zmarinirala il zmanirirala. viš, to mi nigdar ni bilo jasnostradamusa mu banjalučko senjskog. ja mislim da bum senkera išla zjutra to pitati samo ti i samo ti moja ljubavi

NEMANJA
Keanu Reeves of Babylondonderi k'o blesav.

NEMANJA
I ja imam senkera, kokera, španijela ( i pila, ako sam pila, za svoje sam novce pila! Bracu.)

skaska
jel i vi vidite bele leptirekerekeš ljubomir na kompjutoružica renić il ja moram piti opet nekaj za migrenu?

NEMANJA
Smrdelica. Jesu te zekali tak dok si bila velika?

NEMANJA
Nemoj piti za migrenu, pij za mrvu ljubavi.

NEMANJA
Tri su lara su.



skaska
jebu me ovi oglasi i slogani nadesno za vilepa brena

NEMANJA
Kaj je, ajmo, Wake up!

NEMANJA
I kak se jebu? Mislim, slugani i o'glasi?

NEMANJA
A da je naša ribica? Išla je pajacti? Limačica je popananas?

srdelica
nemanja -nisu, sta sad? i usput, ja ne pijem uopce. tu i tamo pljugam. ali tu i tamo. vrlo sam dosadna osoba.

NEMANJA
Došao je Sandman i mala je začorila k'o mRTV-a.

skaska
gdje je onaj cvetek žuti što ga davno znadoh jagna pogačnik u izdanju neovisne tvrtke "pramenovi uma"i eto, tu smo gdje smoj očka ma konjička dva

NEMANJA
Oba stabilna, šimelna drini ćup i ja.

skaska
jebo vas ja

skaska
ušo si mi ko tampon zonarodi nam se kralj n.......

NEMANJA
Srdelice, joj, meni je malo neugodno kaj ti tak slobodno pričaš o svojim afinitetima. Ne znam gdje to živiš, pa ne kužim kaj misliš kad veliš da pljugaš i tu i simo tamo matavulj? Meni nisi do sad na...

NEMANJA
Ako ovako na stavimo, sutra će biti zlo i na opako.

srdelica
nije...
http://www.youtube.com/watch?v=s66S-SMGNXs

NEMANJA
Biljana kist i platno belešinari nadlijeću strvinedu ukraden.

NEMANJA
Kaj nije? Zgodna je ta Sophie Ellis-Bextor. Ima ona dečka? Ili curu? I puši li i ona tu i tamo?

skaska
spomenuh već kolačiće, elem će nam sutra okice biti ko poslije svadbe, a uz to jebu me oni mali plišani kurčići na ključevima s izlohanim nožicama, mislim da ture u njih prisluškivačeče ovo veče

skaska
inače mi je strana paranoja za jaje

NEMANJA
nE, Ture bure valja bula bure gura one maNje! ihihihihi...

skaska
srdelica se javlja svako tako niko mako

NEMANJA
Ti zbilja tražiš vukodlaku u jajetu i tam.


skaska
kokonobarnacugivara

NEMANJA
Nojevo jajo Houra!

NEMANJA
Che Guevara na kartama!

srdelica
ej, to je prednost dobrog oka, ja ne mogu tako brzi odgovarati;)))

srdelica
brzo ;))))))))))))))))))))))))))))))))))))

NEMANJA
Ti možeš varati i brže.

skaska
sad bi bilo dostarik filipović i kulenović (vidi kolumne vidim Šoltu)

skaska
mislim da je ovo od Srdelice prelaznoćca bum vas sanjala

srdelica
http://www.youtube.com/watch?v=8q9NtQppkOQ

NEMANJA
Okie mi se sklapaju na san, Dokie. Možemo ići spat garrett i debilly the kid?

skaska
sad sam morala trčat sa zahoda da se ne primim

NEMANJA
Jeste vi debilly the kid na moru ove godine, ili idete u planine badrić?

skaska
bude li kerozina gledat vas odzgor bit će milinara i kokakola to su para dva

http://www.youtube.com/watch?v=8q9NtQppkOQ
na nemanja i ska-skaxx

skaska
idem sanjat Rohatinskog

skaska
srdelica! s tim svojim pepljarama brzo tipkuješ, svaka častipe mesić

NEMANJA
Ha, ha, opet mucaš! Pa pustila si nam već 1000 miles, od konstantina nadalje!

NEMANJA
Lakukaračan noć!

NEMANJA
Celestina Srdelić, liepo spavaj i sanjaj Princa na konjaku.

skaska
laka vam noću bicikl!

srdelica
laku noc vas 2!

NEMANJA
U2!

srdelica
bio mi je uzitak. ;)x jel´ se tako veli? (bez naocala, tate mi)

NEMANJA
Bio ti je užitak?

srdelica
je.

srdelica
(stavljam naocale), ;)))))))))))))))

NEMANJA
Skini ih. :)))

srdelica
ne vidin, inace... a nije ni da iman sta vidit....

NEMANJA
OK. Onda se samo opusti...

srdelica
opustena, cak nakon slucaja jurcic lovim sebe da navijam za hdz. a to nisam. hdz nacin razmisljanja, mislim.

NEMANJA
:)))))))))))))))))))))))))))))))))))))))
A u kurac! Nakon svega, nakon cijele večer, ja ti velim skini se, opusti se, a ti meni: Opuštena, čak nakon slučaja jurčić lovim sebe...
A u kurac!
Ljubavi, ne mogu večeras. Boli me glava. Idemo ponovo...

srdelica
e, a!;))))))))))))))))

NEMANJA
Volim te, draga, laku noć!

Image and video hosting by TinyPic

- 03:32 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.12.2007.

ROGUE STATE OF MIND

CRNI NOVEMBAR

"Nemam brata do Sadata,
ni jarana do Bumedijana.
Tko nas može, tko nas smije,
rastaviti od Zambije..."


Davor Slamnig

Image and video hosting by TinyPic

piše: Denis Kuljiš, pandit

Bio je to jedan normalni radni tjedan predsjednika Republike: u nedjelju 23. rujna, doputovao je u New York... U New Yorku prvog jesenskog vikenda vlada neopisiva ludnica. Normalni ljudi koji idu na posao na Wall Street ili na 5. aveniju strahovito kunu, jer ulične zapreke i njujorški policajci, blokiraju većinu raskršća u centru, kuda promiču motorkade limuzina sa zatamnjenim staklima, u kojima se opskurni afrički diktatori voze na East River, na sjednicu Generalne skupštine.

Ove je godine domaćin donedavni direktor naše firme - šef za balkanske operacije njemačke kuće WAZ, suvlasnice EPH, nekadašnji makedonski diplomat Srđan Kerim, koji je postao predsjednik Generalne skupštine Ujedinjenih naroda, odnosno, kako sam kaže, "predsednik sveta". Posljednji posao što ga je obavljao u Bivšoj i Propaloj, Blagopočivšoj i Nezaboravnoj državi, bio je - šef kabineta jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Budimira Lončara. Lončar se, naravno, i ove godine prezentira na East Riveru, sad kao vanjskopolitički savjetnik hrvatskog predsjednika Stipe Mesića. Stipe će u New Yorku provesti nekoliko dana u nevjerojatno hektičnoj aktivnosti. No, stari momak (ipak mu je sedamdeset i jedna) perfektno se drži: preletio je Atlantik, pa se odmah uključio u diplomatske operacije na 62. redovnom zasijedanju. Njegov je rokovnik gusto ispunjen. Održat će govor predstavnicima 192 zemlje, koji su se okupili da raspravljaju nadasve o klimatskim promjenama. Govorit će na posebnoj sjednici posvećenoj izazovima modernog vodstva i vanjskoj politici u 21. stoljeću. Bill Clinton pozvao ga je na sastanak Inicijative, skupine državnika koji pokušavaju iznaći rješenja za vruće globalne probleme. Predsjednik Bush pozvao ga je na večeru. Posjetit će B'nai B'rith, židovsku "samoobrambenu ligu". Sastat će se službeno s predsjednikom Nigerije, Umaru Musom Yar'Aduom, turkmenistanskim predsjednikom Gurbangulyjem Berdimuhamedovim, zatim kraće i manje službeno, s predsjednicima Afganistana, Iraka i San Salvadora, te s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel i turskim premijerom Erdoganom, čija žena nosi zar. Dospio je radno doručkovati s filatropom financijerom Georgeom Sorosom, pa s njim razgovarati "o djelovanju zaklade Otvoreno društvo u Hrvatskoj". Baš nisu imali puno štofa za razgovor - Soros je svoj ured u Zagrebu zatvorio još prošle godine; nije ostavio ni polovni službeni auto koji su ondje koristili. Tako se, bit će, žvaknuo po kroasan - diplomacija je, kao što je poznato, "kroasan sa sedam kora" - pa je Stipe opet jurnuo po hodnicima zgrade na East Riveru, ispred koje se propinje Augustinčićev apstraktni jahač, spomenik "neznanom državniku", da uspostavlja i održava kontakte: "Bok, Gurbanguly, šta ima?", "Ogbo, Musa, kak je?", "O, i vi ste tu, Mahmude, kako ide nuklearni program?"
Jer, "na marginama sastanka na vrhu", kako to formulira protokol, Stipe se Mesić, sastao i s premijerom Irana, Mahmudom Ahmadinedžadom, "na zahtjev iranske delegacija".

O čemu su razgovarali? "O odnosima dvije zemlje", i to "vrlo otvoreno".
A kakvi su odnosi između dvije zemlje? Zapravo nikakvi - otkad se Ćiro Blažević vratio iz Teherana gdje je trenirao domaći klub, neprežaljen od Bad Mudžahedin Boysa, Hrvatska i Iran uglavnom se drže svaka za sebe, preokupirane duboko različitom agendom. Hrvatska nastoji ući u Europsku zajednicu i pretvoriti se u mirnu, civiliziranu turističku zemlju u kojoj će hasesovsaci uzgajati organsku mrkvu, dok Iran izgrađuje divovsku podzemnu tvornicu za obogaćivanje urana pomoću deset tisuća centrifuga ilegalno pribavljenih preko Pakistana od "oca islamske A-bombe", dr. Abdulkadira Kana. Iran ne dopušta inspekciju komisiji Ujedinjenih naroda, pa je zemlja zbog toga pod sankcijama. Budući da je razgovor bio "sasvim otvoren", Stipe je rekao Mahmudu da "Hrvatska odobrava samostalni razvoj nuklearne tehnologije za miroljubive svrhe", ali samo uz regularni međunarodni nadzor. Također, upozorio je kako Hrvatska nikako ne može prihvatiti stavove uperene protiv zemalja u punopravnom članstvu Ujedinjenih naroda, ili proizvoljne ocjene o povijesnim događajima. To se odnosilo na Ahmadinedžadova obećanja da će izbrisati Izrael s mape svijeta, te njegov revizionistički odnos prema Holokaustu - u Teheranu je, naime, nedavno, pod pokroviteljstvom svoje vlade, upriličio znanstveni skup na kojemu je dokazano da je Holokaust obična židovska izmošljotina. Kako se Stipe ne bi našao u nezgodnoj situaciji kad ode u B'nai B'rith da ogovara Jašu Binenfelda, ili na doručku kod Sorosa te na večeri kod Busha, morali su, prvo, diplomatskim rječnikom, raščistiti te nesuglasice, pa pošto je svaka strana ostala kod svojih ranijih stavova, zaključili su da bilateralna suradnja ipak ostavlja mnogo mogućnosti za unapređivanje. Stpe je prihvatio prijedlog da posjeti Teheran, "čim se za to stvore političke okolnosti". Treba, naime, vidjeti što će biti s najavom francuskog ministra vanjskih poslova Bernarda Kouschnera, da Zapad, ako Mahmud ne odustane od centrifuga, namjerava vojno intervenirati.

Ipak, kolikogod im platforme bile različite, Mesić i Ahmadinedžad dotakli su se u jednoj točki, pa je to zapisano i u priopćenju sa sastanka. I jedan i drugi, naime, smatraju, da male i slabije zemlje ne smiju biti majorizirane od onih velikih i snažnijih. Zalažu se za ravnopravnost u međunarodnoj zajednici i jednakost u Ujedinjenim narodima. Stipe, kako je negdje izjavio, "ne želi biti američka pudlica". Mahmud pak nije spreman, s milijardu i pol muslimana u svijetu, da ga potiskuje ili izmanipulira Veliki Šejtan. Tu su se Mesić i Ahmadinedžad na čas zagledali, i sve razlike među njima na sekundu su nestale. Tako različiti, a opet, ima tu nešto, kako je bio primijetio Jim Marshall, kad je ugledao 63 godine mlađu Anne Nicol Smith.

Mali, zbrčkani bradonja od pedeset godina, građevinski inženjer, politički fanatik koji je, navodno, sudjelovao u zarobljavanju diplomata u američkoj ambasadi u Teheranu, uspio je u politici kao veći radikal od fundamentalista koji su ga podržavali, predvođeni njegovim mentorom, ajatolahom Mohamedom Jazdijem, najkonzervativnijim pripadnikom kleričkog vijeća, koje zapravo upravlja Iranom.

Urbani hrvatski bradonja u dobrom odijelu, diplomirani pravnik, direktor arhitektonskog biroa, politički prilagodljiv lik koji je ustašama na njihovom skupu znao reći jedno, a partizanima drugo, bio je najbliži Tuđmanov suradnik još u hadezeovskoj prvoboračkoj baraci, a zatim se osamostalio s podrškom svog iskusnog starog kamerada, Josipa Đolija Manolića, praudbaša u službi samostalne Republike Hrvatske.

Kako ta dva toliko različita politička iskustva mogu komunicirati?

Naravno, preko posrednika i ljudi zaduženih za ideološki format hrvatske diplomacije. Koga zanima kako zaista funkcionira taj "otuđeni centar moći" hrvatske vanjske politike, najbolje će shvatiti ako na Internetu, na portalu YouTube, gdje su razotkrivene mnoge tajne državne politike, pogleda sajt 3 Caballeros-Song (subititled). Vanjsku politiku, naime, osim Stjepana "Stipe" Mesića (71), koji je utjelovljuje, vode njegov specijalni operativac Budisav "Budo" Lončar (83) i Tomislav "Jantar" Jakić (64), analitičar zadužen za, što bi Rusi rekli, "teoretičeskaju pastanovku".

Pojava Stipe Mesića dobro je poznata, a lik Bude Lončara, dovoljno osvjetljen. Malo poznati "treći čovjek" - anoniman poput Krasa u Prvom i Lepida u Drugom rimskom trijumviratu - Tomica Jakić je, zapravo, jedan bizarni lik sa zagrebačke žurnalističke scene, koji se neslućenim obratom sudine, pretvorio u sivu eminenciju hrvatske vanjske politike, uporište njene antiameričke orijentacije. Zbog takva njegovog usmjerenja, Stipe Mesić morao ga se, poslije dvije godine u službi, otarasiti 2003., pod Račanovim pritiskom, ali ga je, poslije dvije godine u progonstvu, opet vratio u svoj predsjednički ured, kod posljednje rekonstrukcije 2005. godine. Papirnati geostrateg, profesor Siniša Tatalović sad je tu vanjskopolitički frontman, a analitičar Jakić - ostrašćeni ideolog. Hladni, pak uljudni i proračunati Budo, premazan svim hidratantnim kremama, s milijun nagradnih milja u predsjedničkom zrakoplovu, diplomatski point-man, naš je čovjek u njihovu glavnom gradu, istodobno Caliban i Ariel (Shakespeareov, a ne Henkelov).

Kako je Tomica Jakić, sa skromnog mjesta novinara u vanjskopolitičkoj rubrici zagrebačke televizije, dospio na ključnu poziciju u Aneksu predsjedničkih dvora, koji je Pašalić izgradio na Pantovčaku da odande upravlja domenom diktatora s metastazama na mozgu? I, uostalom, kako je Tomicu obuzela pizma prema američkoj politici, stvar koja bi bila donekle razumljiva da je riječ o iskompleksiranom primitivcu koji je u grad došao iz vlaškog ili hercegovačkog kamenjara, ali nikako kod jednog pravog Zagrepčanina - zagrebačko građanstvo uvijek je iznad svega obožavalo Ameriku, slušalo "Glas Amerike", a na Božić pohađalo novogodišnji prijem u Američkoj ambasadi - i to komunisti, ništa manje nego građanski desničari...

Tomica Jakić je, kažu svi koji ga poznaju, posve atipična pojava.
U žurnalizam ulazi, još kao student prava, 1964. godine. Tada je po prvi put bio raspisan javni konkurs za prijem djelatnika u tu važnu državnu i partijsku ustanovu, pa je, na probni rad i interno školovanje, primljeno dvjestotinjak ljudi, uz ostale, recimo, Obrad Kosovac, pa Neda Ritz, Saša Ivančević, Drago Flego, a zatim i sam Tomica Jakić. Tesali su ih godinu i pol pa tek onda zaposlili one koje su se kvalificirali, a Jakić je istodobno, u dvadeset i trećoj, diplomirao na Pravnom fakultetu. Bacilo ga je u reportere. Zlatna prilika za klince kojima je bilo stalo do novaca - u socijalizmu se, za razliku od sadašnje situacije u državnom kapitalizmu, plaćalo po učinku, pa tko se htio umjesto starijih, bezvoljnih kolega, lomatati u reportažnim kolima s ekipama po terenu, mogao je namlatiti veći "osobni dohodak" od direktora Televizije. To Tomicu baš nije privlačilo, on je bio od mladosti uštogljen i zalizan, štreberko s očalima, no ta vanjština nije, kao kod Kosovca, skrivala normalnu personu mladog grebatora koji inklinira novcu, ženama i alkoholu. Jakić je iz bolje familije, roditelji su mu bili sveučilišni nastavnici i kod kuće, navodno, govorili njemački. Tako je Tomica dospio u vanjsku - prvo na radio kod nepodnošljivog gnjavatora Ante Kesića, kojemu je kao mlad novinar i šefov posilni morao pomagati u njegovom hobiju, skupljanju raznovrsnog zanimljivog kamenja. Kesić je na partijskom savjetovanju o kulturi, koje se održavalo poslije 1971. kad je trebalo napraviti inventuru i ustanoviti je li ostao kamen na kamenu od partijske ortodoksije u sferi koju su najteže poharali nacionalisti, s govornice obavijestio sudionike kako je barem očuvana njegova zbirka kamančića što nalikuju svjetskim državnicima, u kojoj se ističu jedan koji je pljunuti Tito i drugi, pronađen na plaži na Brijunima, koji frapantno nalikuje na Indiru Gandi. Možeš se okladiti da je to otkriće, kako se često događa, umjesto profesora, načinio njegov asistent. Stari radio-udav, koji je inače izumio nažalost neprihvaćen termin "Blistok" (za "Bliski istok"), pustio je naposlijetku Tomicu da ode na televiziju, kod Žarka Božića, pionira televizijskog vanjskopolitičkog žurnalizma, pouzdanog partijskog kadra, koji je drugovao s eurokomunistima. Besmrtna je Božićeva splitska invokacija intervjua s Felipeom Gozalezom. Žarko (s jednom nogom zakoračio je na stepenište na kojem stoji mladi španjolski socijalistički premijer, nalaktio se rukom kojom drži mikrofon na koljeno, a nogavica mu se zadigla, pa otkriva kratku čarapu i dlakav sinjski gnjat): "Kanži nan Felipe..." Tu je Tomica opet bio kontrast, sav on - dok su drugi dečki na desku uvijek brbljali, ogovarali, pokušavali nešto pričepiti ili se negdje uvaliti, on je uspravan sjedio na stolici, ne dodirujući leđima naslon, te odbijao da participira u trošku za zajedničku narudžbe crne kave. Držao se za sebe, bio je jako ozbiljan, apartan. Oženio se, doduše, sekretaricom generalnog direktora. Onda su mu sugerirali da uđe u partiju. Odbio je - a to je na televiziji bilo posve nezamislivo. No, nisu ga dirali, i nije mu nimalo smetalo u potonjoj karijeri, kad je putovao po cijelom svijetu s državnim delegacijama i povjerljivo razgovarao s visokim dužnosnicima - recimo s Budom Lončarom, koji je tada bio šef inozemne obavještajne službe SID, jugoslavenske CIA-e. Ima još jedan takav, podudaran slučaj u ondašnjem zagrebačkom novinarstvu - i Maroje Mihovilović nije nikad ušao u partiju, a uživao je isto takvo povjerenje, te bio, uostalom, umnogome sličan lik, no Maroje je svoju poziciju naprosto naslijedio od oca, Ive Mihovilovića, koji je bio mason, pa mu se moglo vjerovati da nije krriptoklerikalac i hrvatski nacionalist...

Vanjska politika kojom se Tomica isprva bavio na televiziji bila je posve papirnata - uzimali su vijesti s "Tanjugova" teleksa, pa u studiju čitali s dramatičnom intonacijom. Vanjsokopolitički događaj koji se prati kamerom bio je samo ako negdje otputuje drug Tito. Drugo se rješavalo telopom. Ako Indira Gandi, osoba portretirana u škriljcu koji je more izbacilo na brijunsku plažu pred noge zadivljenog Jakića (ili Kesića), primjerice pošalje rođendansku čestitku drugu Titu, u ugao "blue screena" stavi se Titova fotografija u "maršalki", pa Tomica pročita vijest s role istrgnute iz "Tanjugova" dalekopisača, narihtanog na "prijem", pošto još nije bio izumljen "blesimetar", od kojega su svi voditelji dobili strabizam...

Tada još, zapravo, nije postojao ni zagrebački Dnevnik, nego samo večernja informativna emisija ("Jučer, danas, sutra"), dok su se centralne vijesti svakog dana emitirale iz beogradskog studija, sve do 1968., kad je Savka uvela zasebnu hrvatsko izdanje. To je povećalo važnost osoblja vanjskopolitičke rubrike, iako se tehnologija nije puno promijenila - i dalje su, dramatičnim glasom, čitali vijesti, ali sad su mogli uvesti i svoje vanjskopolitičke komentare. To nije bila jako komplicirano - uvijek imaš "Zapad s jedne strane ovo", a "Istok s druge strane ono", dok smo u sredini mi, Jugoslavija, Tito i nesvrstani, najvažnija stvar u ambijentu koji zovemo "svijet". Dakle, fućkaš Italiju, fućkaš Francusku i Englesku, ako se ondje ne održava neki sindikalni kongres, ili ako teoretski časopis pariške disidentske komunističke ćelije "Trockisti sa Saint-Germaina" nije objavio reportažu o uspjesima samoupravljanja. Ono što je zaista bitno jest hoće li genocidni režim Pol Pota izgubiti mjesto u Ujedinjenim narodima u korist prokineske frakcije Henga Samrina, ili će je zauzeti predstavnik reakcionarnog režima bivšeg Titova prijatelja princa Norodoma Sihanuka. Jedan od najvećih uspjeha nesvrstane diplomacije u doba kad je tromotornim poslovnom džetom "Myster" Saveznog izvršnog vijeća nebom špartao Budo Lončar, bila je pobjeda u tom nastojanju da se u UN, na sjednici Generalne skupštine, za Kampućiju sačuva tzv. prazna stolica. Pol Pot, koji je u mladosti sudjelovao na radnim akcijama u Jugoslaviji, tako nije delegitimiran na međunarodnoj sceni. To su bili podvizi iz vremena kojemu je zagrebački rock-pjesnik Davor Slamnig ispjevao odu:

"Nemam brata do Sadata,
ni jarana do Bumedijana.
Tko nas može, tko nas smije,
rastaviti od Zambije..."


Normalnim ljudima te su nesvrstane misterije poslužile da se situiraju, pa su kroz to iskustvo prošli kao kroz hladnu vodu, izašavši na drugoj strani posve spremni da, poput Hide Biščevića, prihvate tekovine tuđmanizma, ili što se već ukaže na putu. No, Tomicu Jakića i njegovu pritajenu uobrazilju, to je, čini se, puno dublje obilježilo. Većina revolucionara i fantasta potječe iz boljih obitelji - Lenjinovi su bili seoska gospoda, a otac maoista Jean-Luca Goddarda, ženevski bankar. Da je Jakić fetišist tajne politike, blokovskih nadmetanja, borbe potlačenih i tlačetalja u svjetskom sukoba Dobra i Zla, shvatio sam prilikom promocije knjige Markusa Wolfa, "Čovjek bez lica", koju je preveo i predstavio zagrebačkoj javnosti u nazočnosti autora. Wolf je legendarni istočnonjemački špijunski šef, Nijemac odgojen kao Rus, kagebeovac koji je ušao u Stasi, pa svoje agente ubacio u sve najvažnije institucije Zapadne Europe. Njegov čovjek, šef kabineta Willyja Brandta, srušio je vladu tog karizmatičnog socijalista, jer je cilj istočnonjemačke službe bio da se dokaže kako se u Zapadnoj Njemačkoj politikom mogu uspješno baviti jedino nepopravljivi fašisti. Wolf je memoare napisao kad je, prilikom njemačke lustracije poslije ujedinjenja zemlje, izveden pred sud, kao vlastitu apologiju, obranu i alibi. Predstavljanje prijevoda u Novinarskom domu u Zagrebu 2003. godine, pretvorilo se u jedinstven, nikad ranije ni kasnije ostvaren drugarski susret svih bivših i sadašnjih obavještajaca, policajaca i špijuna. Kao "obavještajnom kritičaru" činilo mi se da sam jedini "civil" u dupke ispunjenoj sali. Za predavačkim stolom sjedio je "Miša" Wolf, njemu slijeva tronuti - nikad ga nitko nije vidio tako uzbuđenim - Tomica Jakić, a s desne, drugi obavještajni fantast, dr Miroslav Tuđman, biši šef Hrvatske izvještajne službe svoga pokojnog tate... U prvom redu sjedio je Đoli Manoli, bio je ondje prisutan Boljkovac, a zastupljeni Udba, KOS, VONS, SZUP, Sedma uprava, Treća linija (po kleru), te pripadnici kolegija Službe državne sigurnosti na Zrinjevcu 7 koji se nisu pojavljivali u javnosti od posljednjeg sastanka koji je s njima održao Josip Perković radi prozivke pripadnike srpske mreže "Labrador"... Kad smo donijeli knjige na posvetu (u mojoj piše: To Denis Kuljiš, s vrlo pravilnim "š"), ispred mene je, sa suzom u oku i dijamantskom rinčicom u uhu, smjerno čekao na red rmpajlija iz sadašnjeg sastava vojne službe, hercegovačkog SIS-a.

Tomica Jakić s tim ljudima nema veze, ali s njima dijeli fascinaciju. On je iskreni borac za novi svjetski poredak, kontra od kontraša, vjernik ideje nesvrstanosti, kojoj je najveći neprijatelj jedina preostala globalna velika sila, Sjedinjene Američke Države. Nikad Amerika nije imala slabijeg ni upornijeg protivnika i rezultat toga sraza, još se ne može predvidjeti.

Ako je Tomica Jakić neshvaćeni fanatik, Budo Lončar i Stipe Mesić to sigurno nisu. Stoga se vanjska politika koju vode "Los tres Cablleros", sastoji od dvije komponente - idealističke (Tomičine) i pragmatične (Stipine i Budine). Susreti s Ahmadinedžadom na 62. sjednici Generalne skupštine i sa Chavezom uoči 61. idu pod prvo, kao kamuflaža, a veze s ruskim, kazahstanskim i azerbajdžanskim predsjednikom, pod drugo. Libiju ne znaš bi li ubrojio ovamo ili onamo. No, kad Stipe u Bakuu, gdje policija masovno prebija novinare i baca ih krvave na veliku hrpu na glavnom gradskom trgu (irfs.az.press@gmail.com) kaže da će Azerbajdžan uskoro postati "azijska Švicarska", ne govori to jer mu je tako napisao Jakić, nego stoga što mu je Budo tamošnjeg diktatora Ilhama Hajdara oglu Alijeva predstavio u povoljnom svjetlu - ta poznavao je još njegova oca, Gajdara Alijeva, legendarnog šefa KGB-a, koji je trebao naslijediti Černjenka umjesto Gorbačova - bio je protukandidat - pa bi propast komunizma bila još zadugo odgođena... I regionalni vanjskopolitički biznis - odnosi sa Crnom Gorom, Kosovom i Bosnom, spadaju u taj okvir. Kad se Stipe u Bosni domunđava sa Silajdžićem, te s njegovim eksponentom, "podržavljenim" Hrvatom Željkom Komšićem - a s Harisom povezao ga je preko zajedničkih prijatelja Hrvoje Petrač - to je sve pragma, o kojoj se ne zna puno, i nije ni jako važna, jer se svodi na normalno političko lobiranje za neke kompanije i poslovne interese, ali cijeli taj sklop naftno-građevinsko-vanjskotrgovinskih PR-operacija i pothvata ne bi se mogao ostvariti da Pantovčak striktno primjenjuje proeuropsku politiku "Europa zdaj" kao glavni nacionalni prioritet. Petljanje s nepoćudnim tipovima i "rogue" državama tom nastojanju sigurno ne koristi, nego šteti. Najviše šteti oponiranje Americi, ali kad bi Stipe od toga odustao, više ne bi bio međunarodni frajer, nego ustavni fikus. Budući da je moćan na domaćoj sceni, opasan uoči izbora, nijedna mu vlada ne može to spočitavati, pa Hrvatska tako ima dvije vanjske politike: jednu redovnu, pješačku, europsku i real-ekonomsku, te drugu flamboajantnu, koja leti na krilima predsjedničkog "Challengera", u kojem tri čila postarija momka briju globusom u potrazi za skarednim društvom i sumnjivim prijateljima... Još dvije godine valja se strpiti da se ta povijesna anomalija otkloni iz društvenog života, skupa s gomilom kadrova iz iste ekipe, koje je Stipe, na Budin nagovor, potrpao u svjetska veleposlanstva. A onda će, nadaj se, doći neki normalni mlađi tipovi, koji nemaju pojma tko je u Beogradu Carlosa vodio na ručak, ni tko je Mossadu izdao momka iz "Crnog septembra", kojega su u beogradskom hotelu "Balkan", gdje ga je SID skrivao, ujutro našli u krevetu prerezana grla...

- 09:09 - Komentari (10) - Isprintaj - #

Urn Burial

HYDRIOTAPHIA
or a Discourse of the Sepulchral Urns lately found in Norfolk

Image and video hosting by TinyPic

Sir Thomas Browne

Urn Burial

'Few people love the writings of Sir Thomas Browne, but those that do are the salt of the earth'.
Virginia Wolf

CHAPTER V

Now since these dead bones have already out-lasted the living ones of Methuselah, and in a yard under ground, and thin walls of clay, out-worn all the strong and specious buildings above it; and quietly rested under the drums and tramplings of three conquests; What Prince can promise such diuturnity unto his Reliques, or might not gladly say,
Sic ego componi versus in ossa velim.
Time which antiquates Antiquities, and hath an art to make dust of all things, hath yet spared these minor Monuments. In vain we hope to be known by open and visible conservatories, when to be unknown was the means of their continuation and obscurity their protection: If they dyed by violent hands, and were thrust into their Urnes, these bones become considerable, and some old Philosophers would honour them, whose souls they conceived most pure, which were thus snatched from their bodies; and to retain a stranger propension unto them: whereas they weariedly left a languishing corps, and with faint desires of re-union. If they fell by long and aged decay, yet wrapt up in the bundle of time, they fall into indistinction, and make but one blot with Infants. If we begin to die when we live, and long life be but a prolongation of death; our life is a sad composition; We live with death, and die not in a moment. How many pulses made up the life of Methuselah, were work for Archimedes: Common Counters summe up the life of Moses his man. Our dayes become considerable like petty sums by minute accumulations; where numerous fractions make up but small round numbers; and our dayes of a span long make not one little finger.
If the nearnesse of our last necessity, brought a nearer conformity unto it, there were a happinesse in hoary hairs, and no calamity in half senses. But the long habit of living indisposeth us for dying; When Avarice makes us the sport of death; When even David grew politickly cruell; and Solomon could hardly be said to be the wisest of men. But many are too early old, and before the date of age. Adversity stretcheth our dayes, misery makes Alcmenas nights, and time hath no wings unto it. But the most tedious being is that which can unwish it self, content to be nothing, or never to have been, which was beyond the male-content of Job, who cursed not the day of his life, but his Nativity; Content to have so farre been, as to have a title to future being; Although he had lived here but in an hidden state of life, and as it were an abortion.
What Song the Syrens sang, or what name Achilles assumed when he hid himself among women, though puzling Questions are not beyond all conjecture. What time the persons of these Ossuaries entred the famous Nations of the dead, and slept with Princes and Counsellours, might admit a wide resolution. But who were the proprietaries of these bones, or what bodies these ashes made up, were a question above Antiquarism. Not to be resolved by man, nor easily perhaps by spirits, except we consult the Provinciall Guardians, or tutellary Observators. Had they made as good provision for their names, as they have done for their Reliques, they had not so grosly erred in the art of perpetuation. But to subsist in bones, and be but Pyramidally extant, is a fallacy in duration. Vain ashes, which in the oblivion of names, persons, times, and sexes, have found unto themselves, a fruitlesse continuation, and only arise unto late posterity, as Emblemes of mortall vanities; Antidotes against pride, vain-glory, and madding vices. Pagan vain-glories which thought the world might last for ever, had encouragement for ambition, and finding no Atropos unto the immortality of their Names, were never dampt with the necessity of oblivion. Even old ambitions had the advantage of ours, in the attempts of their vain-glories, who acting early, and before the probable Meridian of time, have by this time found great accomplishment of their designes, whereby the ancient Heroes have already out-lasted their Monuments, and Mechanicall preservations. But in this latter Scene of time we cannot expect such Mummies unto our memories, when ambition may fear the Prophecy of Elias, and Charles the fifth can never hope to live within two Methusela's of Hector.
And therefore restlesse inquietude for the diuturnity of our memories unto present considerations, seems a vanity almost out of date, and superanuated peece of folly. We cannot hope to live so long in our names, as some have done in their persons, one face of Janus holds no proportion unto the other. 'Tis too late to be ambitious. The great mutations of the world are acted, or time may be too short for our designes. To extend our memories by Monuments, whose death we dayly pray for, and whose duration we cannot hope, without injury to our expectations, in the advent of the last day, were a contradiction to our beliefs. We whose generations are ordained in this setting part of time, are providentially taken off from such imaginations. And being necessitated to eye the remaining particle of futurity, are naturally constituted unto thoughts of the next world, and cannot excusably decline the consideration of that duration, which maketh Pyramids pillars of snow, and all that's past a moment.
Circles and right lines limit and close all bodies, and the mortall right-lined circle, must conclude and shut up all. There is no antidote against the Opium of time, which temporally considereth all things; Our Fathers finde their graves in our short memories, and sadly tell us how we may be buried in our Survivors. Grave-stones tell truth scarce fourty years:Generations passe while some trees stand, and old Families last not three Oaks. To be read by bare Inscriptions like many in Gruter, to hope for Eternity by Ćnigmaticall Epithetes, or first letters of our names, to be studied by Antiquaries, who we were, and have new Names given us like many of the Mummies, are cold consolations unto the Students of perpetuity, even by everlasting Languages.
To be content that times to come should only know there was such a man, not caring whether they knew more of him, was a frigid ambition in Cardan: disparaging his horoscopal inclination and judgement of himself, who cares to subsist like Hippocrates Patients, or Achilles horses in Homer, under naked nominations, without deserts and noble acts, which are the balsame of our memories, the Entelecchia and soul of our subsistences. To be namelesse in worthy deeds exceeds an infamous history. The Canaanitish woman lives more happily without a name, then Herodias with one. And who had not rather have been the good theef, then Pilate?
But the iniquity of oblivion blindely scattereth her poppy, and deals with the memory of men without distinction to merit of perpetuity. Who can but pity the founder of the Pyramids? Herostratus lives that burnt the Temple of Diana, he is almost lost that built it; Time hath spared the Epitaph of Adrians horse, confounded that of himself. In vain we compute our felicities by the advantage of our good names, since bad have equall durations; and Thersites is like to live as long as Agamenon, [without the favour of the everlasting Register: Who knows whether the best of men be known? or whether there be not more remarkable persons forgot, then any that stand remembred in the known account of time? without the favour of the everlasting Register the first man had been as unknown as the last, and Methuselahs long life had been his only Chronicle.
Oblivion is not to be hired: The greater part must be content to be as though they had not been, to be found in the Register of God, not in the record of man. Twenty seven Names make up the first story, and the recorded names ever since contain not one living Century. The number of the dead long exceedeth all that shall live. The night of time far surpasseth the day, and who knows when was the Ćquinox? Every house addes unto that current Arithmetique, which scarce stands one moment. And since death must be the Lucina of life, and even Pagans could doubt whether thus to live, were to dye. Since our longest Sunne sets at right descensions, and makes but winter arches, and therefore it cannot be long before we lie down in darknesse, and have our lights in ashes. Since the brother of death daily haunts us with dying memento's, and time that grows old it self, bids us hope no long duration: Diuturnity is a dream and folly of expectation.
Darknesse and light divide the course of time, and oblivion snares with memory, a great part even of our living beings; we slightly remember our felicities, and the smartest stroaks of affliction leave but short smart upon us. Sense endureth no extremities, and sorrows destroy us or themselves. To weep into stones are fables. Afflictions induce callosities, miseries are slippery, or fall like snow upon us, which notwithstanding is no unhappy stupidity. To be ignorant of evils to come, and forgetfull of evils past, is a mercifull provision in nature, whereby we digest the mixture of our few and evil dayes, and our delivered senses not relapsing into cutting remembrances, our sorrows are not kept raw by the edge of repetitions. A great part of Antiquity contented their hopes of subsistency with a transmigration of their souls. A good way to continue their memories, while having the advantage of plurall successions, they could not but act something remarkable in such variety of beings, and enjoying the fame of their passed selves, make accumulations of glory unto their last durations. Others rather then be lost in the uncomfortable night of nothing, were content to recede into the common being, and make one particle of the publick soul of all things, which was no more then to return unto their unknown and divine Originall again. Ćgyptian ingenuity was more unsatisfied, contriving their bodies in sweet consistences, to attend the return of their souls. But all was vanity, feeding the winde, and folly. The Ćgyptian Mummies, which Cambyses or time hath spared, avarice now consumeth. Mummie is become Merchandise, Mizraim cures wounds, and Pharaoh is sold for balsoms.
In vain do individuals hope for Immortality, or any patent from oblivion, in preservations below the Moon: Men have been deceived even in their flatteries above the Sun, and studied conceits to perpetuate their names in heaven. The various Cosmography of that part hath already varied the names of contrived constellations; Nimrod is lost in Orion, and Osyris in the Dogge-starre. While we look for incorruption in the heavens, we finde they are but like the Earth; Durable in their main bodies, alterable in their parts: whereof beside Comets and new Stars, perspectives begin to tell tales. And the spots that wander about the Sun, with Phaetons favour, would make clear conviction.
There is nothing strictly immortall, but immortality; whatever hath no beginning may be confident of no end. All others have a dependent being, and within the reach of destruction, which is the peculiar of that necessary essence that cannot destroy it self; And the highest strain of omnipotency to be so powerfully constituted, as not to suffer even from the power of it self. But the sufficiency of Christian Immortality frustrates all earthly glory, and the quality of either state after death, makes a folly of posthumous memory. God who can only destroy our souls, and hath assured our resurrection, either of our bodies or names hath directly promised no duration. Wherein there is so much chance that the boldest Expectants have found unhappy frustration; and to hold long subsistence, seems but a scape in oblivion. But man is a Noble Animal, splendid in ashes, and pompous in the grave, solemnizing Nativities and Deaths with equall lustre, nor omitting Ceremonies of bravery, in the infamy of his nature.
Life is a pure flame, and we live by an invisible Sun within us. A small fire sufficeth for life, great flames seemed too little after death, while men vainly affected precious pyres, and to burn like Sardanapalus, but the wisedom of funerall Laws found the folly of prodigall blazes, and reduced undoing fires, unto the rule of sober obsequies, wherein few could be so mean as not to provide wood, pitch, a mourner, and an Urne.
Five Languages secured not the Epitaph of Gordianus; The man of God lives longer without a Tomb then any by one, invisibly interred by Angels, and adjudged to obscurity, though not without some marks directing humane discovery. Enoch and Elias without either tomb or buriall, in an anomalous state of being, are the great Examples of perpetuity, in their long and living memory, in strict account being still on this side death, and having a late part yet to act upon this stage of earth. If in the decretory term of the world we shall not all dye but be changed, according to received translation; the last day will make but few graves; at least quick Resurrections will anticipate lasting Sepultures; Some Graves will be opened before they are quite closed, and Lazarus will be no wonder. When many that feared to dye shall groane that they can dye but once, the dismall state is the second and living death, when life puts despair on the damned; when men shall wish the coverings of Mountaines, not of Monuments, and annihilation shall be courted.
While some have studied Monuments, others have studiously declined them: and some have been so vainly boisterous, that they durst not acknowledge their Graves; wherein Alaricus seems most subtle, who had a River turned to hide his bones at the bottome. Even Sylla that thought himself safe in his Urne, could not prevent revenging tongues, and stones thrown at his Monument. Happy are they whom privacy makes innocent, who deal so with men in this world, that they are not afraid to meet them in the next, who when they dye, make no commotion among the dead, and are not toucht with that poeticall taunt of Isaiah.
Pyramids, Arches, Obelisks, were but the irregularities of vain-glory, and wilde enormities of ancient magnanimity. But the most magnanimous resolution rests in the Christan Religion, which trampleth upon pride, and sets on the neck of ambition, humbly pursuing that infallible perpetuity, unto which all others must diminish their diameters, and be poorly seen in Angles of contingency.
Pious spirits who passed their dayes in raptures of futurity, made little more of this world, then the world that was before it, while they lay obscure in the Chaos of pre-ordination, and night of their fore-beings. And if any have been so happy as truly to understand Christian annihilation, extasis, exolution, liquefaction, transformation, the kisse of the Spouse, gustation of God, and ingression into the divine shadow, they have already had an handsome anticipation of heaven; the glory of the world is surely over, and the earth in ashes unto them.
To subsist in lasting Monuments, to live in their productions, to exist in their names, and prćdicament of Chymera's, was large satisfaction unto old expectations, and made one part of their Elyziums. But all this is nothing in the Metaphysics of true belief. To live indeed is to be again our selves, which being not only an hope but an evidence in noble beleevers; 'Tis all one to lye in St Innocents Church-yard, as in the Sands of Ćgypt: Ready to be any thing, in the extasie of being ever, and as content with six foot as the Moles of Adrianus.

Lucan

Tabesne cadavera solvat
An rogus haud refert.



- 02:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se