NEMANJA: SMIRENOUMLJE

subota, 29.12.2007.

Novi roman Milenka Jergovića

- Divna priča. Podsjetila me na roman "Srda pjeva, u sumrak, na Duhove" koji je napisao Miljenko Jergović. Zanima me kada je Miljenko Jergović napisao roman "Srda pjeva, u sumrak, na Duhove" i bila bih vam zahvalna ako imate ikakvih informacija. Inače ja sam velika obožavateljica pisca koji se zove Miljenko Jergović koji je, usput budi rečeno, autor romana "Srda pjeva, u sumrak, na Duhove" i na polici držim sve njegove knjige. Sve osim, pogađate, romana "Srda pjeva, u sumrak, na Duhove" koji bih tako željela dodati mojoj kolekciji, premda nisam članica Kluba Jutarnji koji je pokrenuo biblioteku EPHŠKART u kojoj je moj omiljeni roman "Srda pjeva, u sumrak, na Duhove".
Isto tako želim znati zašto se jedan od likova u romanu preziva kao prijatelj pisca znanog kao Miljenko Jergović, autora romana "Srda pjeva, u sumrak, na Duhove". Ovom prilikom pozdravljam Milenka Jergovića koji je konačno pokazao spisateljsku hrabrost i kročio na Zavod za patologiju gdje vrebaju opasnosti svakojake poput vampira i onih rogatih stvorova. Ne boji se moj Miljenko, autor romana "Srda pjeva, u sumrak, na Duhove", o ne!

anna 27.12.2007. 20:57

- Draga Anna, nimalo čudno što te je ova priča podsjetila na novi roman Miljenka Jergovića, "Kronika Travnog", no moram te ispraviti: "Srda pjeva, u sumrak, na Duhove", predzadnji je roman Miljenka Jergovića, napisan u utorak; u međuvremenu, auktor je napisao taze štivo od svojih 100 000 riječi, kojima virtuozno iscrtava svu složenost i bogatstvo asocijacija koje se javljaju u duhu nobelovca Ive Andrića pri berlinskom susretu s nesuđenim nobelovcem Adolfom Hitlerom: Fűrer i ambasador Kraljevine Jugoslavije u Njemačkoj vode razgovor o kojem Andrić - unatoč činjenici da je Nobelovu nagradu dobio za književnost i da je jedini nobelovac koji je susreo Hitlera - nikada nije napisao niti jedne jedine riječi, u danima neposredno nakon što je on, Andrić, potpisao Trojni pakt u Beču, i sada Miljenko Jergović uzima na sebe da rekonstruiše sve začkoljice toga susreta i neposredne refleksije na nj što su se zrcalile u otmenom duhu nobelovca Andrića, kao u kakvom finom venecijanskom ogledalu. Taj je roman već izazvao velik interes inozemne štampe, jer je shvaćen kao literarna ovjera onodobnih političkih prilika, izvanredno crpilište iznenađujućih historijskih spoznaja. Evo što su o tome rekli strani diplomati akreditovani proteklih deceniju i pol na tlu Jugo, bože mene Regije:
- odlazeći u kolovozu 1993. na odmor, njemački ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel je objavio da sa sobom nosi Andrićevu Na Drini ćupriju;
- zapovjednik UNPROFOR-a u BiH general Philippe Morillon navodi u memoarima kako je, ponukan savjetom francuskoga ambasadora u Beogradu, na noćnom ormariću držao Andrićeve romane s temama iz bosanske prošlosti;
- dugogodišnji predsjednik španjolske vlade i u devedesetima član nekih posredničkih izaslanstava za postjugoslavenske ratove Felipe Gonzalez izjavio je potkraj 1998. kako je "iz romana o mostu na Drini naučio o Balkanu više nego iz tisuću službenih informacija";
- hrvatski ambasador za zemlje Beneluksa Janko Vraniczany-Dobrinović kazivao je novinarki u kolovozu 1994. kako je glavnom tužitelju Haškog suda Richardu Goldstoneu i suradnicima preporučio da pročitaju upravo Na Drini ćupriju "da bi se malo približili srpskom pogledu na problem, koji je jako specifičan i koji se ne može opisati kao crno-bijeli" ;
- britanski general Michael Rose, od siječnja 1994. do siječnja 1995. zapovjednik UNPROFOR-a u BiH, u memoarskoj knjizi o tom dobu navodi da je pročitao Travničku hroniku, pa ju čak i uvrštava u popis literature kojom se služio pišući knjigu, zajedno s nizom historiografskih i vojnoteorijskih djela.

NEMANJA 27.12.2007. 22:15

Image and video hosting by TinyPic

KRONIKA TRAVNOG


KOSANA, UVODNO PJEVANJE: O začepljenoj artikulaciji

A što se moralne čistoće tiče, meditirao je doktor Alojz Weber, rutinski zašivajući kadaver neke male Romkinje onako kako zašivaju sirotinju, tim hrvatskim pleterom, kao na grbu, zastavi i predsjedničkom odlikovanju, primjetio sam da ne mogu više ševiti žene koje su u ranim tridesetima, vazda razočarane i prevarene, potom one moralno posrnule, kao ni one čije je srce, poput Hrvatske, toliko puta osvajano i pustošeno. Što ću, ne mogu, volio bih da je drukčije, ali ne mogu – takav sam čovjek! Primjetio sam to nakon posjete čudljivim Malim sestrama povrtlaricama i njihovom samostanu Sv.Agate, pretprošlog ljeta na Pašmanu. Odmah ću vas razočarati: s tim uzoritim sestricama nisam imao ništa osim nekoliko uzgrednih razgovora o Ivanu od Križa i finesama hrvatskoga prijevoda „Tamne noći“. Nažalost, razumnom oprezu usprkos, napiknuo sam se na sestričnu, ili nećakinju, nadstojnice Imakulate Delorko - sedamnaestgodišnju nimfu kose teških otočkih vina. Bilo je za očekivati: njenom je dušom lepršala tramuntana Imakulatinih učenja, nazora i vjerovanja – tim redom - i njena je nesavitljiva čednost i danas prispodobiva jedino možda toj celestijalnoj ljepoti: bila je lijepa poput mene, ili gotovo poput mene, da ne pretjeram.
Kosana, dakle, jer tako se zvala ta sestrična ili nećakinja prečasne Imakulate od Povrtnjaka, imala je kosu morski mirisnu i slanu, nošenu istim onim vjetrovima koji su sapinjali i Odisejeva jedra: bila je očekivano mlada i neočekivano opaljena, fatalna kći Juga. Radila je u mjesnom dućanu s obućom, imena Fet-ish-shoe; točnije, a to će se ubrzo pokazati presudnim turističkih kuriozitetom, radila je u jednom od dva pašmanska dućana cipela. Drugi dućan, malo niže niz Ulicu šest zastava, držao je Maestro Fabio Calzonne, tamošnja sedma generacija vrsnih postolara, koji su znanje prenosili s oca na sina, a nesreću s majki na kćeri. Maestro Fabio, distanciran, introvertan čovjek u ranim šezdesetima, imao je kćer jedinicu, respektabilnu blondinu Kosanu, koja je kao blijeda sjena lelujala očevim dućanom prevrćući prozirnim rukama prašnjave kartonske kutije s talijanskim cipelama. Kosana je imala jednu veliku vrlinu i, s tim u vezi, jednu veliku manu: znala je već po hodu čovjeku izabrati cipelu, ali, avaj!, cipele su bile njena jedina prava ljubav, bolje kazano: fiksacija! Klečeći pred mušterijom, držeći dugim pijanističkim prstima lijeve ruke cipelu, a desnim dlanom petu moje profinjene noge broj 44, Kosana je gotovo opčinjena stajala pred tim prizorom za tren predugo, taman toliko dugo da shvatim svu opčaranost magičnim predmetom koji je držala u ruci: rječju, Kosana je bila tiha sljedbenica vjekovnoga kulta Nicolasa-Edme Retifa, Retifa Bretonskog, prvog sliedbenika komunizma, francuskog književnika i izdavača, autora više od 250 romana čiji mu je detaljni realizam priskrbio epitet 'Voltera sobarica': naravno, riječ je o čovjeku čije je ime postalo sinonim netrimične i sablažnjive opčinjenosti cipelama. U trenucima postolarsko-erotskoga transa, Kosana bi lascivnom nježnošću obuvala cipele na stopala svojih mušterija, odmjereno ih potom odlažući na pod, paralelno, jednu do druge, da bi samo tren zatim dlanovima na kojima se još od sinoć palucala mjesečina razdvajala klecava koljena tih miljenika sreće, što su pod njenim oprobanim poticajima tonuli u more zadovoljstva. Slučaj ili sudbna, no toga sam se prašnjavog srpanjskoga popodneva koje je lijeno vuklo svoje sumporne sate pustim gradskim kalama, našao u zagušljivoj postolarskoj butigi maestra Fabia, oči u oči s Kosanom, čija je slika u enciklopediji Južnih mora ilustrirala pojam: Mora. U suknji azurne boje, ovosezonskim Havaianas japankama, u bluzi bijeloj poput oblaka i čipkom heklanom od morske pjene, stajala je neprozirna, zasjenjena, tiha, ona, Kosana, himera iz Vrta Toruture. Sjeo sam na stolicu koja je tradicionalno bila darovana u diskretnoj smjeni generacija Calzonne, i bez glasa pratio Kosanu koja klizi kamenim podom zasjenjena dućana njena dobrog oca, Fabia, koji tek što je nakon dobra objeda i dva žmula vina usnuo prvim, dubokim popodnevnim snom. Kosana je sama birala: u poluprofilu, uvirući u tminu, njena je figura zakrivala neopoziv izbor; okrenuviši se rezolutno kao srednjoškolska profesorica koja provjerava prepisuju li učenici tijekom testa, pogledala me je kao da posljednji put samoj sebi potvrđuje prvotnu procjenu, moga karaktera ili njenog izbora, nisam bio siguran, i, polako, kao magla po uglačanom kamenu primorskih trgova, kliznu prema meni. Spuštajući se na lijevo koljeno gestom balerine, pokazuje mi cipelu kao sommelier bocu vina, i, dotiče me kao što me je prvi puta žena dotaknula! Svega se ostaloga sjećam kroz izmaglicu: njenih njegovanih ruku toplih od ljeta i nježnosti, zapravo njene pojave koja me je podsjećala na trikolor: plave kose, bijela lica, crvenih usana! Ah, liberte, egalite, fraternite, buncao si penjući se Ulicom šest zastava, ulazeći, valjda u vrućici ili zbog poželjne simetrije, u dućan stamena naziva: Fet-ish-shoe. Kosana, ah, Hosana! Kada bi ona samo znala da pod milim bogom ni za što na ovome svijetu, i nikome, a nekmoli meni, nije bila kriva. Jednostavno, takav je bio red stvari, poredak događaja u vječnom protokolu svijeta, i ona je jednostavno došla prekasno, nažalost: kao druga! Uglavnom, Kosana je bila dijete mora, sva od bronce pašmanskog ljeta i pakla okomitog sunca, koje je žarilo put i kužilo misli, koje je mutilo vid i pamet, i koje me je odvelo u propast: taman se Kosana poduhvatila obrane časti gornjouličnih cipelara, dohvativši se mog žezla strasti u nakani da i ona da svoj obol turističkom prosperitetu mjesta, kadli se začuje glas iz mojih napaćenih grudi, glas koji pali usne, glas koji iz cijele te magnezijski bijele i ekplozivne jare misli i osjećaja vapi kao prorok u pustinji: Nemoj sestro, majke ti, plav mi je od pušenja! Kosana me pogleda zabezeknutim očima osobe kojoj se neke situacije događaju prvi puta u životu, odmakne se, i kao da je ushtjede reći: Ja sam Kosana! I ja sam htio kazati: Znam, dušo, znam, ja sam primarijus! Htio sam kazati štošta, ali nisam. Pogladio sam je po obrazu, još jednom pogledao u bademaste oči - jedna je izlišna suza kliznula niz moje lijepo lice i kanula na moj skupocjeni Rolex Daytonu - i, držeći je za drhteću bradu, upitah: "Jesi li za večeru?", oporim prizvukom slogana: Jezi li za kino?
Eto, tako sam upoznao Kosanu. Nimfu kose boje teških, pašmanskih vina. Ah...


Nisam htio o tome odmah na početku govoriti, ali brzo biste me razotkrili: Kosana je bila slijepa, gluha i nijema transrodna patuljica. No imala je nešto posebno: Kosana je bila sinestet! Njena nenadražena osjetila imaju sposobnost osjeta taktilnih podražaja, pa Kosana vidi, čuje i imenuje svu raznolikost pojavnoga svijeta prokušanog dodirom.
Te 1990. godine, dovršavajući tranziciju, ne znajući da je upravo osnovan HDZ, Kosanu zatičemo kako leži u bolnici Sestara milosrdnica: u postoperacijskoj dokolici, pokušava rekoncipirati kulturu i politiku osobe koja kroz svoj individualni konstrukt identiteta i izražavanja negira i/ili nadilazi društveno zadate i kreirane spolne i rodne norme i uloge.
Ja, Kosanin doktor, primarijus Weber, ne propuštam zapaziti halapljivu radoznalost njenih prstiju. Počinjem eksperimentirati: namaćem Kosanine male šake u mlaku vodu, isprva pola minute, pa gradualno po pola minute duže, da bih pri različitoj naboranosti jagodica Kosani pružio mogućnost da opipa originalni orden Reda hrvatskoga pletera. Eksperiment se ponavlja tijekom tri tjedna: mjereći elektroencefalografima intenzitet theta, beta i gama moždanih valova, istraživanje pokazuje fascinantan rezultat: Kosanin je unutarnji život kudikamo intenzivniji i raznovrsniji od vanjskoga svijeta fenomena; Kosana je, slikovito kazano, poput kuće koja je veća iznutra nego izvana, o čemu svjedoči i ovaj tok misli:
Počnimo s kraja: ne morate mnogo da brinete za moj pogolomiot kur, jer za sada su, kao što vidite, deca mirna, spokojna, sišu dugu i cevče pitona, a i da se koje probudi i zaderlja, de će s tako mali zubi nezna pasta pa u tubi išta da mi gricka, a da me to samo ne napali!? pa ti si barem, doktore, kaže mi Bata Manga, bio u buksi pa i sam znaš što sve živ čovek može da uradi s bezubi mačiči. nego, alal ti kurac kako si lepo o'piso ono psihodeličko putovanje po kazamatima autostrougarske dunavske K.und K. monarkije: te tetovacija, te ste vi ženirani, pa ona tamo delo vaše spada: čoveče, ej, ti zaista ovde gubiš vreme i drkaš kurac plašiš vrane, umesto da se baviš ozbiljnom umetnošću! kako ti vešto ulaziš u te likove (jebiga, nije mi bila namera, pustimo sad to...) i kako samo imaš uvo za govor, ton i način, to je stvarno žali blože gubiti vreme s ovim protuvama. mada, opet, teško je biti čovek kad se zoveš Weber! znam. ne možeš daleko ako si Ferdiščenko. tako si i ti tragički predodređen. samo, lakše je promeniti prezime nego svet: to je kao da promeniš birtiju ili ženu, prosto odeš u drugu. ne znam, vidi sam, samo, protrat ćeš Pižonov talenat igrajući za Jagodinu, da prevedem Dinamo, Zagreb. nego, u nečemu grešiš: nemoj tako bre nekritički odmah, samo zato jer ti sve mora da pročitaš i profesionalno se informišeš, u zvezde da dižeš vidim sada nekog Bulića, i te Gromače i ostale Glihe kurce palce ko su ti ti lipicaneri i epizodističke nule!? kakav kurac Vlada Bulić, jesi ti lud čoveče, pa ti koda imaš jedan mozak za sebe, dok pišeš ili čitaš svu onu lepu dramsku litaraturu u kojoj stoji da nama trebaju dulji kreveti a ne umetnost, a drugi za arvacku i regionalnovozemnu literarnu produkciju panonskih kulova i drkađija!? pa odakle bre ta prisila da ovde mora da se bude pisac? i odakle pomisao da ovde sve nešto vrvi Kunderama, Musilima i Brochovima, jer smo mittelojropa, nabijemnakurac ja sad i osrednju O'jropu i tu prisilu da se pod svaku cenu nešto bude, pa makar i pisac! a i šta se tu opisuje, kakav bre život!? onaj naš idiota snoriše s klonjama u kojima cevči koks pa na spidu misli da će da uhvati Pticu Trkačicu, a ovaj vaš Vlada Budala Bulić opisuje svet marketinške agencije, u, jebote, alaj ga se naživio i opisao, zbilja to se pre njega niko nije setio! jedino je nešto Kafka opisao Kosmos kao Ured, a Kundera to poetološki i definiso, je li!? nego ste vi, Hrvati, sad našli da od toga raditi humoresku, jer što bi vi drugo nego se bavili humorom, koji vam već celu jednu povest sjajno ide - jebote, ceo svet prevodi hrvatske komediografe, i ko zna de bi nam bio kraj da se ne valjamo od smeha čitajući Krugovaše, Borgesovce, Kvorumaše i ostale Lepe naše! uzmi jednu stranicu Lolite, Majstora i Margarite, Čarobnoga brega, pa pročitaj tog tvog Vladu Budalu (dobra vam je ona: KRIJE LI SE VLADA BUDALA U ZAGREBU? ne, eno je javno zasjeda na Markovom trgu! genijalno, da znaš!) i ako je to zaista isti sport onda jebeš i Manna, i Nabokova, i Bulgakova i mene i tebe. da je Mate Matišić iole od značaja, pa ne bi njega razumeo Krsto Papić, koji opet, da je Hrvat, ne bi bio Krsto, nego Križo. košto bi i Vice Vukojević bio Vice Vukov. no, o tom, po tom, gotovac. jebite me, ali ne razumem hrvatski! nema me godinu dana, a vaš se jezik do te mere promenio i osložnio, da vas zaista teško pratim, puno teže nego ti doktore teatar!....da dobro, drugovi, otkada se to kod vas činjenica da je i moj, s oproštenjem, velik kur u njenim ustima, opisuje visokoparnom sintagmom: začepljena artikuliranost? vi stvarno niste normali! odem da vidim hu d fak is Alis Gromača Gliha, a ono, u recenziji drkađije s Radija 101 piše: na razmeđu gnoseološkog i semantičkog pesništva! ma nabijem vam majci, pa vi niste normalni! i onda mu nekako dođe pod normalno to što se moje prelepo arhivsko ime u vas kobajagi može da preveda nešto kao "žena s velikom kosom"! stvarno ste odlepili od silne želje za razlikovnim rečnikom! neverovatno. a uopšte nije tako, i sami to znate, ili slutite…


Patologija. Diskretna neonska rasvjeta. Frižideri i prazan stol. Inhibitor; gol. Na njemu samo bijela pregača. Otvara frižider. Izvlači Ferića. Ferić čita "Gavrana": objašnjava kako je Filozofija kompozicije ironična šala jednom romantičara koji se, za tu prigodu, pretvarao da je teoretičar klasicizma. Inhibitor ga prska iz dječjeg pištolja-žabe ružičastom otopinom tuša. Ferić ga pogleda i zahvaljuje mu. U kadar ulazi Tomić i pita je li netko vidio Grlića. Cut. Skalpelom. Frižider se vraća u prvodno stanje. Iz njega, onostran, sonoran glas: Tu, sam, tetkice, tu sam, gledam i ne verujem svojim plavim, prelepim očima: dobro, bre, jajare, čovek vam lepo ponudio da navučete na glave kurton pa da pod stare dane i vi postanete neki kurac, a vi ušutili ko šarani! Evo, ako niko neće ili ne zna, ja ću da se učipim s predlogom za taj tvoj Cabaret Voltaire Ireal-show, dragi naš doktore Weberu. A vidite što mi se netom zbilo:

obreo sam se nocas u snu U Zagrebu. vozio sam se tramvajem, do pozorista, u kojem je svecano obelezen neki cudni drzavni dan: priredba je bila sastavljena od svih pora drustva: bilo je tu cak i zgodnih devojcura, koje su u sceni na plazi sunchala dupeta i cvrkutala svojim patvoreno kurvanjskim sopranchicima. a onda je dosao red na navijache -bbb i torcida- kojima je takodjer palo u cast da u popularnom skechu ili, pre ce biti, horu obeleze ovaj chudan dan drzavnosti. ja sam izgubio cipelu, i trazeci je zashao u sam back-stage, gde je u toku bila priprema navijachke momchadi za izlazak na glavnu binu. lud od muke shto ne mogu da nadjem cipelu, bauljao sam po podu. onda me je jedanchetvorooki iz navijachke momchadi, svojim jalovomrachnim izrazom upitao ' da li je sve u redu'. osmotrio sam ga na chas, a onda iz zablje perspektive preshao pogledom preko ostalih dobrovoljnih kandidata, ovom tragichnobezizglednom prizoru tupe hrpe omladinskog mesa, koji su svi, valjda ne bi li potisnuli tremu od bliskog nastupa, zadrzavshi dah ochekivali moj odgovor. zbunio sam se i rekao da nemam vazduha i, tek onda shvativishi da sam rekao VAZDUH, zgrozen od straha ponovio "nedostaje mi vazduha", i poslilnichki preveo 'zraka', spreman vec da kao stampdeo predju preko mene i raskvase me. no, o olaksanja!, volonterska duznost pozvala ih je na binu: a ja sam odahnuo. opet sam imao srece.

- 00:14 - Komentari (7) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se