NEMANJA: SMIRENOUMLJE

ponedjeljak, 24.12.2007.

ŽELJKA ČORAK

NEKOLIKO PJESAMA DRAGOM BOGU

Image and video hosting by TinyPic

Bog u krijesnici
Leti po mome vrtu
Da se sjetim koliko ga puta nisam primijetila
Kad nije svijetlio


U dnu vrta uvezeno stabalce
Nordijske jele koliko se u to razumijem
Kao surogat za moju šumu
Resilo mi je Božić toliko koliko je programirano za
život u tegli
Onda sam ga posadila
Kao da se Božiću može produžiti vijek
Ali nije mu odgovarala tuđa zemlja
Što se globalizacije tiče šume samo uzmiču
Pa sam mu razgovarajući s njime svaki dan
Počela obećavati mrtve darove
Toliko toga meni dragog i prolaznog
Da mu popravim humus
Premaleno je da mu ponudim sebe
Te sam naviještala manje stvorove
Kad dođe čas
A onda sam shvatila
Da to možda sluša smrt i požuruje se
Pa sam brzo
Počela misliti na kukuruzni kruh
Od toga se debljam


Kad netko moli savršenu molitvu
»Učini srce moje po srcu svome«
Misli da moli za srce ponizno
Puno topline i dobrote
Okruženo baroknim plamičcima
Ne imajući toliko u vidu ono poglavlje na križu
A pogotovo ne misleći
Da je u to srce uračunat
Sav mrak ovoga svijeta
I svaki povod te molitve
Pa je prema tome riječ
O savršenoj tautologiji
Jer je to srce već učinjeno
Po svim našim srcima


Kako li me Ti vidiš Bože
Kad ispitujemo zdravlje organizma
Ekran nam pokazuje mrlje boja koje se pretapaju
Tvoreći neprekidno nove kaose ili nazovimo ih
prizorima
Navikli na apstrakciju i na kinetiku možemo ih smatrati estetskim doživljajima
Čas prevladava noćni mir modrine čas žuti pijesak
Bezbroj prijelaznih nijansi i oblika
U kojima nema ni dobra niti zla
Ali se sve neumitno odvija u vremenu
Kad Ti gledaš na mene odozgo
A dakako da sam dio prozirnoga svijeta
Vidiš od oblika i zrnce na granici tvarnog
Od boja i onu koja se između dviju susjednih nije ni
stigla zaustaviti
I svaka moja misao moj čin moj propust
Riječi namjerno u tom slijedu ne spominjem
Svojom brzinom mijenja taj krajolik koji jesam
Ali to živo polje
Miješa dobro sa zlom i svakoga časa pokazuje
drugačiju prevlast
Ili izjednačenje
I prelijeva me iz trenutka u trenutak do posljednjeg
trenutka
Kad se gibanje zaustavlja u kumulativnom efektu
I ja sam izradila svoju definiciju ili dijagnozu
Koja je privremenog karaktera ali neizmjenjiva i u
najsitnijoj pojedinosti
I odjevena samo u nju
U to krzno koje se prelijeva u duginim šarama
Vidjevši se tako gola i postiđena poput pronevjeritelja
zemaljskog raja
Stupit ću preda te na sudnji dan
I čekati
Da sve oblike vratiš u svjetlost
A sve boje u bjelinu


Nebo je mjesto razlaza zemaljskih priča
U televizoru na nekom programu jedna radnja drži na
okupu razna lica
Ali programa je mnogo a priča još više
Između njih neke zračne pregrade koje ih drže da se
ne pomiješaju
I toliko ih je u isti trenutak a ovdje se isključuju
međusobno
Ujedno čine svemir skliskim ničijim vlasništvom
I ukazuju na mnogoćelijski osmotični sustav vremena
Kakve su šanse ljubavi kad završi priča na programu
Ili kad se radnja iznevjeri prebacivanjem u drugu
elektronsku maticu
Ruše li se sve figure u grotlo za pretapanje
Gdje bi vatra paklena imala svoju funkciju
Ili lahor rasprši duše kao krilate sjemenke u
Amarcordu
Pa se one mogu tražiti među zvijezdama
I možda se sustići ako znaju što je Put Istina i Život
I onda gle što je zapravo pogled na Mliječnu stazu
Mnoštvo onih koji su se voljeli i koji su se uspjeli naći
U istoj sapunici


Gospodine moj i Bože moj
U Tvojoj je kući toliko žagora
Nadvikuju se kerubini i serafini
Zveckaju ključevi roštilji i drugi ikonografski atributi
Mučenicima pada kamenje s ramena kao težacima
koji s kamenjem kopaju
Da ga na kraju skinu i osjete posvemašnju lakoću
Dobro su viđeni stripovi i crtići jer oni općoj atmosferi
ipak pružaju pomalo
arhaičnu notu
Čuje se glazba raznih slobodnih usmjerenja
Za koju moram priznati nemam suviše smisla
Pa papskija od pape tako rado slušam na primjer
gregorijanske korale
Što ne znam da li se i kod Tebe upisuje u dobro
Budući da moja kuća time slijedi zastarjelu koncepciju
raja
A raj kako kaže papin legat nije muzej
I treba mu prema tome unositi stalno nove sadržaje
A to nije automatizam po kriteriju kvalitete
Nego se ponekad visoki dužnosnici zažele naive
I misle da će to vječno krijumčariti pod Tvojim blagim
pogledom
Eto to je to moj Bože loše opraštam nisam naučila opraštati
Pa kako ćeš mi Ti oprostiti duge moje
A život je već došao tako daleko
I nisam slutila da će mi Venecija koju sam toliko
voljela služiti kao model
podlokanosti svih stvari
Baš sve čega se sjetim leži na temeljima mračne vode u
kojoj su cigle
izbijeljene do kosti nafta se drži algi orunjeni temelji
poslali su latice u nebo
Gospodine budim se u moru tjeskobe tišina mi postaje
teška
Da mogu prisilila bih Te da pogledaš na me
Ovako sama sebi počinjem govoriti ti
Kako bih i ja to nekome bila


Danas ću Gospodine vjerojatno dobiti od Tebe treće
pismo namjere
Razumjela sam otprve
Ali znaš kako je ljudi putem kojih mi poštu šalješ
Misle da valja ponavljati
A lažne nade spadaju im u najdraže žanrove
Ovako odmaknuta
U bijegu
Imam prilike i vremena razmišljati o svom životu
Ne zato što bi sad valjalo svoditi račune
Nego zato što mi daješ razdoblje pojačanih intenziteta
Možda odatle ova preuzetna odluka da se počnem
izražavati na granici
dopustivog
Olovkom je išlo mnogo teže
Ova nova tehnologija otkrila mi je poetsku funkciju
škara
Odrežeš tok svijesti s jedne strane
Pričekaš malo
Pa odrežeš opet
Onda Floppy A
I spasio si ono što bi voda odnijela
Sjećajući se života tražim raskršća odakle je krivo
pošlo
Za tuđu nesreću možda si kriv za svoju sreću uvijek
O kakva je to panorama prepuna svojstava pogodnih
za interpretaciju
U rasponu od patetike do groteske
I natrag
Pa mislim kad se otisnuti odsječak može pokušati
smatrati pjesmom
Kad će jednom cjelina biti viđena kao takva
A što Ti o tome misliš
Autore


Čitala sam što je rekao britanski glazbenik Sting
O čijoj glazbi uostalom ne znam ništa
Rekao je da je za nj crkva osoba s kojom živi
I da je to njegov dodir sa svetim
I učinilo mi se to jednom od najljepših rečenica s
kojima sam se susrela
Obuhvatnijom od Tristana i Izolde
Obuhvatnom toliko da je u nju stao sav moj život
I sve što sam izmišljala
Čeznući zatim za vlastitim izmišljotinama
I sve moje površno bavljenje arhitekturom
Koje je odjednom ukazalo na činjenicu da nije riječ o
zdanjima nego o crkvi
A ona se ionako sasvim mimo mene
Penje u nebo


Po prolasku svetoga Ivana
Krijesnice su se najprije razrijedile pa zatim nestale
I onda kad već niti jedne nije bilo
Primijetila sam jedno malo svjetlo u travi
Najprije sam pomislila da se odmara i da će odletjeti
Onda sam vidjela da se dugo i uopće ne miče
Onda sam se ponadala da ju je opteretila rosa pa će
otići kad se osuši
I prepustila sam je njezinoj noći
Druge večeri kad se ugasio dan ona se upalila na istom
mjestu
Shvatila sam da su je neprijatelji promašili
Nijedna je ptica nije pojela
Niti krtica zakopala
Zato da komadić neba dulje trpi na zemlji
Bila bih tako rado ma što učinila za nju
Digla je
Pokrila je
Razgibala zrak oko nje
Teško je smisliti pravu dobrotu za krijesnicu
Ali kao i obično
Dobre namjere nedovoljno bole
Tako su i moje bile nagrađene
Tek svjetlošću tuđe agonije

- 14:08 - Komentari (9) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se