NEMANJA: SMIRENOUMLJE

četvrtak, 20.12.2007.

KAKO JE MILJENKO JERGOVIĆ DOŠAO NA IDEJU ZA NOVI ROMAN

I OD NJE ODMAH ODUSTAO

Image and video hosting by TinyPic

Leži Srda Kapurova, na hladnoj zelenoj ploči, gola i siva, glave zabačene unatrag, kao da je mala dama na dalmatinskoj plaži i htjela bi osunčati vrat, ili gleda iza sebe, da vidi kakav je svijet kada se izvrne naopako. Srdine grudi s dvije sitne dječačke bradavice, pomalo nepravilne i razroke, njezine ruke, kraljevski tanke i dugoprste, besposleno položene niz bokove i bedra, njezine noge duge kao u manekenke, pravilne i pune, noge Meštrovićevih slavenskih čuvarica; sve je na Srdi tako savršeno točno izrađeno, kao da nije obična žena, ili djevojka, djevojčica zapravo, jer koliko god bila lijepa i privlačna, da ju sad zagrliš i više ne puštaš, nešto na njezinome tijelu kazuje da joj je tek trinaest, možda četrnaest, najviše petnaest godina. A ne zna se što je to, i to neznanje evo zbunjuje Lazara Hranilovića, i on već dugo pokušava u Srdi Kapurovoj vidjeti neku drugu, svakako stariju i dodirivaniju ženu, možda svoju vršnjakinju, pa da je zagrli i dobro se isplače u njezinome zagrljaju. Nakupilo mu se i plakao bi, kao što se u svakome nakupi. Nipošto on ne bi dramatizirao svoju situaciju. I dok ju on tako zagleda, i prstima obigrava oko njezina tijela, približava se kažiprstom njezinu spolu, čiji je trokut jedva obrastao s nekoliko rijetkih tamnih dlačica, a ostale kao da su s vremenom otpale, Lazar osjeća strah od toga da bi netko mogao naići. Taj strah je, naravno, bezrazložan, tri su sata poslije ponoći, zabravljena su i zaključana golema gvozdena vrata, teška kao na ulazu u atomsko sklonište, i nitko ih osim njega ne može otvoriti.

Vazda neka čapri.
Evo ba jedna.
Milenko Jergović "Geštetner" napisao je novi roman. Roman se zove 'Srda pjeva, u sumrak, na Duhove’. Srda je naslovni lik koji živi u Zagrebu, buahahahahaha, e, vazda neke šege, jebote...
S autorom je u povodu izlaska romana za "Jutarnji list" razgovarao dobri Branko Pofuk.
Odmah na početku zamolio je autora da "predstavi naslovni lik i radnju romana onoliko koliko je moguće, a da se budućim čitateljima ne otkrije previše."
Miljac je na to odgovorio kao netko tko se 90-ih godina - iz različitih razloga bezuspješno - doseljavao u Zagreb, taksistički taksativno naučivši njegove ulice, ali se nikada stvarno unj ne doselivši:
- Srda Kapurova je mala prosjakinja koja je u priči prosila na velikoj raskrsnici Vukovarske i Držićeve. Roman je priča o njenom ubojstvu i o pet ljudi koji su s njim povezani na razne načine, bilo kao istražitelj, kao noćni čuvar mrtvačnice ili netko tko je često prolazio tom raskrsnicom. To je i priča o ljudima koji su su 90-ih godina iz različitih razloga doseljavali u Zagreb.
• Otrcano pitanje: kako ste došli na ideju za ovaj roman?
- Roman je krenuo od ideje da oko nas postoje ljudi poput Srde Kapurove, djeca prosjaci za koju se pravo ne zna ni tko su ni odakle su. Dobro se sjećam djece koja su uoči pretprošle Nove godine išla okolo u trojkama i prosila, a jedan mali među njima fenomenalno je svirao harmoniku. Počeo sam razmišljati što bi bilo kad bi netko od njih bio ubijen? Kako bi društvo gledalo na takvo ubojstvo? Bi li policija uopće tražila ubojicu? Bi li se za njih pobrinula država iz koje su došli i kakva je uopće društvena šteta od takvog ubojstva? Ovo zvuči okrutno, ali tako funkcionira naša zajednica, a ne vjerujem da i druge sredine, mnogo bogatije i s većom demokratskom tradicijom od Hrvatske, drukčije gledaju na tu vrstu ljudi.
• Ubojstvo se dogodilo na Duhove, 15. svibnja 2005., u Zagrebu. Koliko u svemu ima stvarnosti?
- Ja volim onu vrstu realizma gdje se prepoznaju adrese. Međutim, to katkad stvara probleme i tjera čovjeka da izmišlja. Recimo, morao sam izmisliti nešto što se zove Gradska mrtvačnica, što u Zagrebu ne postoji. U stvarnosti to je Zavod za sudsku medicinu, međutim mogu samo zamisliti što bi bilo da sam posve izmišljenu priču s elementima nekrofilije doista smjestio u frižidere mrtvačnice tog zavoda. Vjerojatno bi se ravnatelj već sutra oglasio u Jutarnjem listu tražeći demanti i tvrdeći da je to napad na instituciju. Kod nas ljudi šokantno često fikciju doživljavaju na najdoslovniji mogući način, kao crnu kroniku, sport ili unutarnju politiku. Ta doslovnost u čitanju književnih djela kod nas nije ništa novo. Ranko Marinković zbog svojih otočnih priča skoro više nije ni navraćao na svoj rodni otok Vis, a veliki srpski i hrvatski pisac Simo Matavulj zbog svog je romana ‘Bakonja fra Brne’ gotovo prognan iz hrvatske književnosti.

Image and video hosting by TinyPic

OK, Jergos je napisal novi roman; ali, o čemu je čapri?
Na površini, riječ je o tradicionalnom bosanskom džeparenju sudbina: ono počiva na duboko amoralnom uvjerenju da je istina života tamo gdje se živi u bijedi. Amoralna je nadasve ta prividno humanistička zainteresiranosti autora (Jergović veli: "Počeo sam razmišljati što bi bilo kad bi netko od njih bio ubijen? Kako bi društvo gledalo na takvo ubojstvo? Bi li policija uopće tražila ubojicu? Bi li se za njih pobrinula država iz koje su došli i kakva je uopće društvena šteta od takvog ubojstva?"), koji je u stvari za bijedu zainteresiran samo izvanjski, poslovno, čak ne ni estetski, nego naprosto utilitarno, u smislu nepisanog zakona profesionalnog akademskog humanitarizma po kojem svaki Opus ima onoliki vrijednosni volumen koliko pathosa istisne iz ethosa (ethos anthropo daimon): autor je ponajprije zainteresiran za društveni efekt svoga djela, dakle, ni za sudbinu (daimon/ehtos) svojih les misérables, što bi spadalo u etiku, niti za estetsku vrijednost života transponiranih u svijet njegova djela (to je mučilo Kafku, to da njegovo djelo ima samo estetsku vrijednost, misli Anders), nego je autor za jad života svojih likova zainteresiran koliko i trgovac robljem: on od te bijede živi! Tek je pitoresknost takva života kapital na kojem autor temelji vlastiti profit: kod Jergovića je sada već nesnosno preočita njegova anakrona i dozlaboga nekulturna koncepcija položaja književnika u Kozmosu: on bi da je Krleža/Aralica, onaj Žretac koji po povlaštenom položaju svoje umjetničke jurodivosti ima izravan kontakt s onostranim, otkuda crpi nadahnuće, i izravno, in spiritu, bez cenzure zemaljskih sila, tumači volju višnjih sfera, prekoravajući i opominjući suvremenike zbog neospornih i bogoneugodnih društvenih aberacija i svekolikih anomalija:'Ovo zvuči okrutno, ali tako funkcionira naša zajednica, a ne vjerujem da i druge sredine, mnogo bogatije i s većom demokratskom tradicijom od Hrvatske, drukčije gledaju na tu vrstu ljudi.', grmi Jergović, prašnjavim timbrom starozavjetnog proroka: Pokajte se, kraj je blizu!
I zato uvijek neki Cigani lete/bivaju uzdignuti u Nebo, što je opća struktura bosanskoartističkog moroderstva: samo nam dajte neku Fukaru, i mi ćemo je već dostojno upokojiti: make-up na leš, kako je u mantru tu pljačku žrtava povijesti sročio Bregović, treći bosanski klasik, izbunaren od prvog, Jergovića, za Miljenkovog zagrebačkog debija (vidi: fekalistički home-video). Mrtvi ionako ničemu ne koriste, ako ne koriste živima, ponajprije doslovno, a budući da Balkan stvara previše povijesti, čemu su dokaz prostrana groblja, reče Churchill, Bosanci su s vremenom zaključili da u moroderstvu nema ničeg sramotnog: abnormalno je ponašanje u abnormalnoj situaciji - kakva je vijekovima bosanska - sasvim normalno, reče Frankl, pa ako je održivom razvoju neophodan i kanibalizam, a jebogati, pa pojedi bližnjega, ionako je mrtav! Bogumilskom ili već nekom drugom nevjerničkom Bogu hvala na prezrenima na svijetu, jer o čemu bi Miljenko Kusturca pisao/snimao svoje filmove/priče da nije Cigana/prosjaka, izopćenika uopće, pa će tako i Denis Kuljiš, povodom drugog bosanskog klasika, Karahasana naime, kazati:"Osim toga, naslućujem jedan odvratni oportunizam, koji se već pretvorio u književnu školu - svaki literarni Bosanac mora napučiti svoju prozu Židovima, valjda kao pečat multietničkog Sarajeva koji tobože posvuda vuku za sobom, kad već optiraju za neku metropolu, sad više ne Beograd, kao u doba Andrića i Selimovića, nego, primjerice, za Graz i Berlin. No, njihovu banalnu eksport-literaturu, više ne možeš izvoziti, nego samo dilati regionalno." Na površini, dakle, priča je to o rutiniranom bosanskom kičeraju koji svugdje oko sebe vidi goblenske uzorke života: malu prosjakinju kojoj nije dovoljno vlastite bijede, nego je za potrebe novog Jergovićevog dobročinstva neophodno jadnicu i umoriti, pa potom otpremiti u nepostojeću Gradsku mrtvačnicu. Regbi da je kič i u onom oku koje oko sebe svuda vidi samo kič, i ponajprije je u njemu: ono od tog kiča živi, kao smetlar od smeća a cvjećar od cvijeća. Jergović se vozi ulicama Zagreba, i na križanju Vukovarske i Držićeve vidi udarne prosjačke trojke: vazda neki motiv! Samo, insuficijentan: trebalo bi ovdje nekoga ubiti, pa promptno isporučiti u Gradsku mrtvačnicu koja prigodno glumi Kaptolski kolodvor, nešto čega nije bilo, nema i nikada neće biti (samo s manje smisla i uspjeha i bez ikakve metaforičke i druge vrijednosti i značaja), i tako svježe olešenu prosjakinju izložiti na Jergovićevom Času anatomije društvu na uvid, da se konačno zapita: Kako bi društvo gledalo na takvo ubojstvo?, i, konzekventno, suoči sa samim sobom.
Jergović se konačno vratio na mjesto svoga zločina: evo morodera u mrtvačnici! Ali, tamo gdje (svaka bosanska) priča završava: u mrtvačnici Svijeta, gdje su ljudi samo leševi, koje, da bi priča bila gotova, još samo treba opljačkati ni manje ni više nego za njihov humanitet, upravo je dakle u toj Mrtvačnici, sada kao Patologiji, moguće započeti sasvim drugu priču: ako se Kaptolski kolodvor, kao utopija povratka autentičnoj zavičajnosti, ironično prometnuo u neminovno, atopijsko/neumjesno mjesto na koje se svi moramo i možemo vratiti, Mrtvačnicu je moguće, dapače nužno, osmisliti kao Patologiju: još uvijek nam ostaje mogućnost da, ako već kao ljudi ne možemo živjeti, a onda barem istražimo od čega smo to umrli, što nas to ubija, kakav je to smrtonosan život: osim smrti, još uvijek možemo konstatirati i njen uzrok, uglavnom život, kako nas iskustvo smrti i života uči! Naša je navlastita ljudska mogućnost, post mortem i festum iz Grada kao Mrtvačnice progovoriti kao kadaver, u vječnoj noći vesele gotike: kao živi mrtvaci, što je drugorazredni horror ali prvorazredna teorija: kao biološki živi, a politički sasvim obespravljeni ljudi, kakvi su danas u ovoj zemlji uglavnom svi, a ne samo Jergovićeva prosjakinja Srda. Mrtvi, jer su politički beznačajni, živi, jer još uvijek daju znake tipično ljudskoga života: govore, makar bestjelesni; rekli bi klasičari: zoon logon ehon! Jergović, ne bi li po ne znam koji put ponizio 'društvo' u kojem živi, jer on od toga naime živi, posiže za djetetom koje ne samo da prosi po zagrebačkim ulicama, nego je i nehrvatskoga imena, ergo porijekla, ergo je, bit će, samim time isključeno iz hrvatskoga društva. Pritom Jergović ne razumije da društva nema, da ono što od društva postoji jest efekt njegova izostanka: on ne razumije vlastiti motiv, ne shvaća da su iz 'društva' ovdje odavno izopćeni svi koji nemaju privilegiju govora iz mističnog centra organizacije bilo kakvog 'društva', centra koji Jergovića suludo gura čak i u najljepše božićne priče ne bi li ga proizveo klasikom kojemu se ne može pogovoriti i čija je zadnja, ne bi li se falsificirala činjenica da po ovo društvo nije toliko sraman odnos njegovih pojedinaca ili ustanova prema Srdi, koliko je sramotan odnos njegovog prešućenog središta prema građanima koji to društvo tvore; primjerice, u toj ideji bespogovornosti, ukinuća razgovora i govora: imamo klasika, on će kazati pravorijek, i nakon njegove završne riječi - nema više zbora! Kao u polemici s Katunarićem. Kad javnost jednom tako koncipirate, onda preostaje uzvratiti upravo otamo odakle svijet danas progovara, jezikom, kako je jednom rekao Buden, koji ljudi poput Jergovića ne samo da ne razumiju, nego ne razumiju ni to zašto ga ne razumiju: progovara se otamo gdje se glas daje, gdje građani kao nikad prije dolaze do riječi, s neta.
Tamo gdje je internirana javnost.
Logor a ne grad jest biopolitička paradigma današnjeg Zapada, kaže Agamben, u svome djelu posvećenom izopćeniku: Homo sacer. O tome bi htio pisati Jergović. Ali, to je jedna sasvim druga priča, nimalo nekrofilijska, sasvim živa i humana, priča kojoj Miljenko Jergović nije dorastao!
Priča, ispod površine, ide ovako: Vjekoslava Boškovića upoznao sam na blogu Književnog terorista. Kao Inhibitora. Simbolično, i tada se pričalo o Jergoviću (vidi: bonustrack). Par mjeseci zabavljali smo se kod Terorista, po Zagrebu i Beogradu, i nekako usput Vjeko je otvorio svoj blog: legendarnu i kultnu Patologiju, blog Nabijemtenakurac. Da je Patologija otvorena i za javnost, čuo sam na Zrinkinom: Zrile je Patologiju oglašavala među blogovskim miljenicima kao književnu sekciju obdukcijskog zavoda ili tako nekako. U svakom slučaju, Bošković je u srijedu, 15.03.2006., napisao post naslovljen:

Obdukcija – kako me nažuljao stol na patologiji

Neudobni su ovi stolovi na odjelu patologije. Dok čekam svog anatoma razmišljam kako su se medicinari u srednjem vijeku mučili s religijskim i društvenim predrasudama. Iako je katolička kršćanska dogmatika smatrala dušu jedinom poveznicom s onostranim koja u trenutku smrti napušta tijelo, tada naprosto nije bilo u redu sjeckati svježe leševe i tragati za odgovorima na mnogobrojna pitanja. Renesansa nije samo donijela obrat u stanju duha, umjetnosti, književnosti, znanosti, već i u stanju leša. Potvrdu svojim razmišljanjima nalazim u jednoj, kasnije nastaloj, Rembrandtovoj slici Sat anatomije dr. Nicolaesa Tulpa. Koliko je otada trupala izrezano, organa pregledano da bismo dobili jasniju sliku o patogenezi bolesti. I koji kurac ja sad ovdje radim? Čekam, neudobno mi je, ali ipak postoji neka prednost u svemu tome. Konačno sam okružen tišinom. Čujem korake koji se približavaju. Iz razgovora zaključujem da je u zatvorskoj ćeliji umro Milošević zbog, kako kažu obdukcijski nalazi, neuzimanja lijekova za srce. Patolozi kažu da će se sa mnom pozabaviti kasnije jer sada idu na kavu. Profesija im jednostavno ne dozvoljava da preskoče tako atraktivan materijal za razgovor. Smiješno je to, pomislih, umre ratni zločinac i odmah obave obdukciju, a ti truni ovdje dok ne zasmrdiš cijeli odjel. Lijepo je biti povijesna ličnost pa makar i zločinac; imaš vrhunski tretman, dostojan pokop i boli te kurac što si klao, rušio i ubijao. Barem se dobro zabavljao, izvozio zlatne poluge iz trezora Narodne banke, pio Chivas, guzio turbofolk zvezde, omogućio svojoj djeci (koja su nota bene plod neuspješne kiretaže) nebrojene estetske zahvate koji nisu uspjeli prikriti njihovo zloćudno porijeklo. O Miro, podla mrcino zločinačkog uma, tuguješ li sad za svojim zlo(tvorom). Nekako mi cijela ta priča djeluje kao loš krimić. I jebe se njima što me je stol već svojski nažuljao i ne mogu promijeniti položaj. Pomislim kako bi bilo lijepo raditi obdukciju na Miloševićevu lešu. Prvo bih mu skalpelom na tijelu iscrtao kartu SFRJ i onda krenuo na posao. Slovencima bih, primjerice, dao kurac jer je to otprilike primjeren ekvivalent trajanju rata u deželi. Hrvatskoj bih ritmičkim pokretima ruke izrezao sve udove jer mi se to čini kao pravedna raspodjela; ruke i noge personificiraju kretanje što bi u hrvatskom slučaju bio otpor. BiH dobiva torzioni dio s tim da srce bacam psu, tu nema dvojbe. Glava, u konačnici, odlazi na Kosovo jer u redu je da mozak ode tamo odakle je krenuo u svoj pohod. Što napraviti sa čmarom? Po jedan guz Makedoncima i Crnogorcima pa neka se i oni vesele. Zabavno je biti leš, naročito ako se zoveš Slobodan Milošević. Meni najveći problem predstavlja činjenica da se ne mogu kretati, ali barem mogu razmišljati. Smrt oslobađa.

Image and video hosting by TinyPic

Drugim riječima, dok Jergović iz društvenih obzira može samo „ zamisliti što bi bilo da sam posve izmišljenu priču s elementima nekrofilije doista smjestio u frižidere mrtvačnice tog zavoda“, pitajući se kako bi društvo reagiralo i zaključujući da „vjerojatno bi se ravnatelj već sutra oglasio u Jutarnjem listu tražeći demanti i tvrdeći da je to napad na instituciju“, Bošković je priču doista smjestio u frižidere mrtvačnice, i, godinu dana potom, između korica djela „Truliks“! Bošković je imao i građanske i artističke hrabrosti učiniti ono što se Jergović nije usudio, jer se nije, poput Jergovića, pitao ono što se Jergović zasigurno pita pri svakom izlasku iz kuće: A što će ljudi reći?
Ali, priči nije kraj: a ne!, nije kraj u mrtvačnici, zaboga, pa zar nismo rekli: tu smo među moroderima, ne patolozima, i sada još slijedi pljačka: ideju koju Jergović ovlaš spominje i od koje je odustao ne bi li se lišio izlišne polemike s ravnateljem Zavoda za sudsku medicinu (dakle iz konformizma uglavnom), tu je ideju Jergović pokupio na Patologiji!
Kak znam?
Tak: Jergovićeva je bolja polovica lektorirala „Truliksa“.
Eto. Nabijemvasnakurac.
O tome je čapri.

Image and video hosting by TinyPic

Bonustrack I

Evo da spasim nesto iz spaljenog samostana svog, o spaljenom samostanu Jergovicevom. Radi se o briljantnom komentaru romana gloria in excelsis, koji donosim u integralnoj verziji, bez diranja u dijakriticke znake te velika i mala slova. autor je nemanja, a ja kao asistent doktora tulpa mogu samo reci, skidam kapu majstore. dakle, pocinje nemanjina kritika jergovicevog romana iz ljeta 2005.
citat. Kad sam već Jevremu preporučio da se primi prve stranice 'Dvora', evo da s prve stranice 'Glorije' pročitamo Jergovića. U eseju 'U obranu Bouvarda et Pecucheta', Borges navodi da je Henri Ceard već par mjeseci po izlasku te Flaubertove knjige knapisao da je riječ o 'nekoj vrsti Fausta u dvije osobe'; Faguet tezu sažima epigramom: 'Bouvard et Pecuchet priča je o Faustu koji je istodobno i slaboumnik'. U svojim napomenama uz 'Ime ruže' Umbero Eco kaže da je problem onoga tko govori kanio riješiti glasom nekoga 'tko preko događaja prelazi, svi ih bilježi fotografskom vjernošću adolsecenta, ali ih ne razumije'; kanio je 'postići da se sve razumije iz riječi nekoga tko ne razumije ništa'. Osamdesetogodišnji Adson pripovijeda o onome što je doživio kao osamnaestgodišnjak. Tko dakle govori, jedan ili drugi Adson, stari ili mladi: obojica, kaže Eco. Odmah na početku 'Glorije', Jergović ovaj problem narativnih instanci rješava vrlo pametno: kaže da o požaru u samostanu govori fra Marjan, 'riječima dijelom izgovorenim a dijelom i napisanim': ako fra Marjan govori riječima napisanim, riječ je dakle o kronici; ali, kako govori i riječima dijelom izgovorenim, očito je da uz fra Marjana govori još netko – da je dakle riječ o dvoglasu, priči koju priča narator onako kako je fra Marjan govorio, i onako kako bi fra Marjan govorio. Da čovjek ne povjeruje: odmah na početku 'Glorije in excelsis', u jednoj jedinoj rečenici Miljenko Jergović apsolvira problem složene fokalizacije na nevjerojatno ekonomičan i efektan način, čineći pritom od suhoparnog književnoteorijskog toposa pristojnu poetsku legitimaciju: evo, poput Andrića, posegnuo sam za starim bosanskim crkvenim dokumentima i kronikama, čiji ću glas pokadšto oponašati, a kadkad ću mu u priči izravno prepustiti riječ. Dakle, Jergović nije bedak, štoviše, pametan je to tip! Ali, da stvar bude još gora, Jergović je i nadaren književnik: desetak redaka niže, opisujući širenje kuge, Jergović veli: 'Išla je kuga po redu, od jame i željezne rude u njoj, sve do kose, potkovice i eksera...". Briljantno: kao ona pomisao da je željezo dragi Bog stvorio samo zbog čavala na Golgoti! Kvragu, sad ispada da je Jergović i pametan i talentiran! Da, jest, to nitko nije osporavao, ali, on je nažalost i više od toga, a taj prokleti suvišak, Jergovićev je najveći manjak: on je narposto amoralan, jer je kalkulant! Kalkulira s efektima svoje literature, računa unaprijed što bi pojedina knjiga za njegovu karijeru mogla značiti, i u svakom detalju te knjige, nažalost, o tome daje do znanja! Prije ove nesumljivo briljantne slike zaraze, Jergović govori: 'Ubrzo je bolost zaimalo i naše, počev od najgore sirotinje, rupara i njihovih familija, da bi malo kasnije stigla do dimača i mejdandžija, a nakon njih polegoše i pločari, otucači, klinčari i pokovci." Što je sad tu amoralno? Jergović se očitledno trudi, neke besane noći dvijetisućeineke, oko jezika fra Marijana, oko jezika kronika, ili oko svoga jezika koji bi rekonstruirao 17. stoljeće fra Marijana. Kao što Krleža izmišlja jezik Balada, ako se malo smije usporediti s velikim, tako sada Jergović pobraja i popisuje stanovništvo, cijelu njegovu arbitrarnu hijerarhiju: tucači, pločari, muzgenlije, handžačari, otucači, janjičari, klinčari, basramaci, i još stotine i stotine drugih od kojih su većna njih, poput imena kineskih careva, sasvim fikcionalni likovi! Trudi se Miljenko ostaviti dojam, drugim riječima. Iako na raspolaganju ima svoj nesumnjivi talent, dobro bi bilo biti pravim klasiko, a to zahtjeva eruditivni dokaz! U ovom mom gornjem popisu sasvim je jasno da basramaci i još poneki nikada nisu zemljicom Bosnom ni jezdili ni pezdili, jer sam ih ja upravo izmislio, baš kao što Pervan u onom genijalnom skeču izmišlja instrumente kolinja. Čemu to izmišljanje i parodija? Pa parodija se uvijek nameće sama od sebe tamo gdje je riječ o usiljenosti: sva ta kavalkada klinčara, pločara i otucača Miljenku je tu dokazom marljivosti, magisterija, i sada, nakon fascinacije doslovnom veličinom Franzenovih 'Korekcija', Miljenko kreće u golemim razmjerima neophodnima na ulasku u Akademiju: eto, to je Jergovićevo kalkulantstvo, tu je on račundžija i u velikom i, metonimijski, u literarnoj minijaturi: dokazuje se Jergović bez ikakve potrebe i razloga, evidentno i dokazano i pametan i nadaren, i nakon 20 litar mljeka, nažalost, mora on sve to proliti! Možda ćete kazati da cjepidlačim, pretjerujem i da ga jednostavno ne volim - ne! Ja jednostavno mislim da iz stranice u stranicu takav detalj (jebiga, Lacan je tu najzahvalinij: takav 'clue' kao suvišak manjka) odaje tu savim transeutnu, vanliterarnu ambiciju: sve te riječi nisu tu kao integralni tekst kronike 17. stoljeća, niti čine svijet toga vremena ili Jergovićeva dijela, nego su one upućene da se svide, da koketiraju, da zavedu, da dokažu Miljenkovu marljivu spremu, dapače spremnost za Parnas! (Vjerojatno će LEB to sumirati bolje i kraće, poslovično, kao u onoj: legalizacija banalnosti). Ti detalji Jergovićeve literature, koji iz njegova teksta strše i poprimaju najrazličitija kontekstualna značenja, u rasponu od opisanog namigivanja Povijesti pa do kurentnih ideološkopolitičkih obračuna na lijesnici (recimo, reći će Miljeniko da logornik 'Skorvatzy ne spušta samokres'; ha, ha, sjajno, kakav stegovni korienski hrvatski!: Jergović bi trebao pročitati Perinčićevu 'Liepu Plavku' pa da se okani barem oružja, ako ne jezika kao oružja), denunciraju Jergovića kao kalkulanta. Njegova je kalkulacija dvostruka: s jedne strane tipično se bosanski bavi specifičnim trafficingom mrtvih u svijet živih, pod pretpostavkom da se živi vječno zgražaju nad tragičnom žrtvom mrtvih, koji su nažalost i opet tipično bosanski redovito u tisuća mrtvi uglavnom zbog živih, dakle: komercijalizacijom žrtve, dok s druge strane ni ne mrči pera ako nije nakanio napisati Richard IV, jer prvih je tri sjajno prošlo kako kod publike, tako i na dvoru! Jergović je u svojoj projekciji Notar Historije, Ivo Andrić drugi, po mogućnošću s drugom Nobelovom za šeširom, koji nakon odlaska prvog zbraja što se još po Bosni od zuluma zbrojiti ima, a ima se hvala Bogu uvijek dosta, jer, ako usvali, već će se oni poklati iz estetskih potreba! U tom smislu, najupečatljiviji simbol Jergovićeve sudbine je srušeni Mostarski most: most koji nedostaje, SRUŠENI most, čista je sublimacija svih estetskih težnji Miljenka Jergovića: moroderska esetetika ratišta poslije bitke: proljetne trave orošene krvlju, urešenih handžara, uzaludnih života, vojski, sultana i raje, i vječnih bosanskih kroničara koji mimogred gledaju nekako sve to notirati, sve te pločare i druge popisati, uredno uvezati najbolje u travniku kroniku, i onda ispručiti Zapadu, koji voli svoj Balkan kao vlastito kolektivno nesvjesno, iskreno i iracionalno, pružitimu mu još jedan dokaz ovdašnjeg generičkog ludila, i, zauzvrat, molim, za to dobiti i adekvatnu nagradu: a ona se, za ljudska prava, filantropiju i galanteriju, redovito dodjeljuje Pjesniku potlačenih! Pa, računa Miljac, i njega će neka dopasti, nakon klinčara i drugih. Dobro računa! Jednoga će dana, vrlo skoro, Miljenko Jergović biti klasik, jer imat će stranu čitabu! I nitko mu više od suvremenika ne će moći ništa: ni logornik sa samokresom, ni rosna dupeta, ni kurac ni palac! A njegove će kronike čitati u ulici Cvijića neki novi klinci. Kao obaveznu (ne više obveznu) lektiru. Da, i...? Kao da će zbog toga bilo tko na ovome svijetu ma i jednome trenutku pomisliti da to ima veze s onom čuvenom kravom Mukom (po kojoj, nažalost, Valent nije dobio ime)! Ili s danima šarenih oblaka rođenih iz morske pjene? Ili s vrhom jezika koji kreće na put niz nepce a bi na tri...? Ili s purpurnim plaštem prokuratora Judeje? Ili s bilo čim zaista velikim u literaturi stoljeća u kojemu je i Miljenko Jergović mrčio pero!? Ima li? Na kraju, ona uvodna napomena o Flaubertu i Ecu poprima sasvim novi smisao: umjesto primjera koji svojim značajem sasvim zasigurno ide Jergoviću u prilog, problem narativne instance koja se udvaja u genija/idiota (uostalom, taj motiv je imanentan povijesti romana; vidi: Cervantes!) prije počinje bivati problemom psihologije stvaralaštva. Štoviše, izgleda da tako shvaćen, problem uopće više nije opći, teorijski, nego je sasvim privatan, Jergovićev problem. Pa, neka ga on riješi sam sa sobom. kraj citata.

NEMANJA, objavljeno na blogu Knjizevni terorist, 16.4.2006 u 02:09

Image and video hosting by TinyPic

Bonustrack II

Štovani gospodine Nemanja,

Svojedobno sam u okviru mojih tipoloških istraživanja iz Opće kurologije bio opisao i nalaz tipa Dissidens Vulgaris (duplex). Kako se taj kurološki tip opet učestalije javlja, najčešće kao Cmičak na Pavićevom oku, učinilo mi se prikladnim da na njega i Vama skrenem pažnju...Nalaz je prilično patobloški. Zanima me Vaše cijenjeno mišljenje, možda i mišljenje literarne sekcije odbukcijskog odjela na kurologiji.
Ostajem Vaš,

Dr. Kuro

DISIDENT

Izdao je zbirku priča iz Postojbine. Jedna, naslovna, bila je stvarno dobra, skoro do pred sam konac - tu se nešto spetljao. Druge su bile prilično bez veze, ali su naglašavale zloću ljudi, degradaciju čovjeka. Zbirku mu prevedu na mnoge jezike, jer je odisala zlokobnošću Balkana i tom univerzalnošću ljudskih načela, koja su se tamo, u srcu tame, nesmiljeno kršila. Postane poznat. Zatim ode iz Postojbine i nastani se u Domovini. Postojbinu zadrži u srcu, a stvaralaštvo okrene Domovini. Tu otkrije još više tame i kršenja ljudskih načela. Za to primi nekoliko nagrada. U Europi stekne glas disidenta, te se dosjeti da još malo pospješi svoju književnost. Univerzalni principi sada postanu europski principi, a njihova kršenja principi njegove Domovine. Dobije još nekoliko nagrada, neke i u samoj Domovini. Vidi da to dobro ide, te se nad Postojbinom još više sažali. Odluči da joj otplati grijehe vlastitog odlaska; njegova Postojbina sada postane žrtvom njegove Domovine. Tako i u Postojbini, koju je davno napustio, on postane slavljen kao disident Domovine koju nije napustio. Povremeno ode iz Domovine u Postojbinu, ali se tamo ne zadrži, nego se vrati, te i dalje nastavi na savjesti nositi to svoje teško breme, breme Eneje - Paladij Božice iz onoga rata i zgaženu Sličicu Gospe iz ovoga rata.

Image and video hosting by TinyPic

Bonustrack III

Čitajući Jergovićev intervju ponovo, zaustavio sam se na rečenicama koje su mi isprva bile manje značajne:
"Kod nas ljudi šokantno često fikciju doživljavaju na najdoslovniji mogući način, kao crnu kroniku, sport ili unutarnju politiku. Ta doslovnost u čitanju književnih djela kod nas nije ništa novo. Ranko Marinković zbog svojih otočnih priča skoro više nije ni navraćao na svoj rodni otok Vis, a veliki srpski i hrvatski pisac Simo Matavulj zbog svog je romana ‘Bakonja fra Brne’ gotovo prognan iz hrvatske književnosti."
Shvatio sam odjednom da upravo te rečenice savršeno ilustriraju cjelokupni habitus Miljenka Jergovića, njegov kreativni mentalitet, njegovu etiku i svjetonazor, ukratko, sve što Jergović uistinu jest: Jergović zorno pokazuje da je zainteresiraniji za kontekst nego tekst, za učinak nego uzrok, korist ili štetu od literature po život nego za književnost samu. Argumentirajući zašto je odustao od ideje koja je nekonformna, koja bi ljude moguće nagnala da zamjenjujući fikciju za fakticitet Jergovića optuže kao nekrofila, recimo, u krajnjoj liniji obrazlažući kakav utjecaj na njegov prosede ima svijest o mogućim učincima djela koje stvara, Jergović je spremno naveo primjere slavnih ovdašnjih predšasnika, ne ostavljajući nimalo mjesta dvojbi o svom kompromiserstvu i proračunatosti. Jedino, mislim da Jergović ne shvaća da će mu kad-tad zamjerititi upravo trezvenost: da bi čovjek bio Bard, dođavola, mora nešto i propatit'!

- 15:40 - Komentari (2) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se