NEMANJA: SMIRENOUMLJE

subota, 08.12.2007.

LUKIN MARATON NADE

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Ozdraviti i živjeti normalnim životom četrnaestogodinjaka za Luku je najveća i jedina želja. Želja koju mu svi mi možemo pokušati ostvariti - pomoći mu u liječenju i nabavi lijeka koji mu je nužno potreban.
Ukoliko ste u mogućnosti financijski pomoći Luki, najljepše Vas molim da to učinite na žiro-račun njegove majke Melite Čehulić pri ERSTE STEIERMAERKISCHE BANK

Broj: 2402006 - 1031262160 - 3101496733

ili se možete obratiti direktno Lukinoj mami Meliti na broj mobitela:

098/783-649.

Image and video hosting by TinyPic

M.A. Bulatov

PO ŠTUKINU NAREĐENJU

Živjela u selu braća: dva pametna brata, a treći Jemelja - budalaš.
Spremila se jednom dva starija brata u daleki grad, na sajam, pa vele Jemelji:
- Čuj, Jemelja, ne ljenčari, na toploj peći ne lješkari, naše žene lijepo slušaj. A mi ćemo ti darove donijeti : nove čizme, haljetak i k tome kapu crvenu.
- Dobro - odgovara Jemelja - bit ću poslušan.
Tu se braća sa svima pozdraviše i odoše.
Malo zatim snahe rekoše :
- Skokni Jemeljice, do rječice, donesi nam vodice, prazne su nam vedrice.
A Jemelja s peći odgovara:
- Nije me volja!
- Kako te nije volja ? A tko je obećao da će nam biti od pomoći ?
- Pa dobro!
Spuzne Jemelja s peći, obuje se, nabaci zobunac, natakne za pâs sjekiru, uzme vedra i obramnicu pa ode.
Spustio se s uzvišice do rijeke pa poče oko otvora led siječi. Kad gle - ispliva velika štuka. A Jemelja ne budi lijen, zgrabi štuku za rep i izvuče je iz vode.
Progovara štuka ljudskim glasom:
- Zašto si me, budalo, uhvatio?
- Kako - zašto ? Odnijet ću te snahama : juhu će mi skuhati, mene će nahraniti.
Stade štuka Jemelju moliti :
- Poštedi me, Jemeljice, pusti mene u rječicu. Mogu te obogatiti.
- Neću - odgovara Jemelja - mogu i bez tvog bogatstva.
- Onda ću učiniti to da se sve na tvoju riječ ispunjava. Samo reci : " Po štukinu naređenji i mome htijenju."
- E, to je već bolje! - reće Jemelja.
Baci on štuku u prosjekotinu na ledu pa prozbori:
- Po štukinu naređenju, po mome htijenju, zahvatite vedra vodu i pođite kući sama!
Tek što on to reče - zahvatiše vedra vodu i pođoše sama uzbrdo. Gegaju kao patke.A Jemelja za njima ide, smijucka se.
Vidješe to susjedi - nađoše se u čudu, sjatiše se iz dvorišta i iz kuća.
- Ma gledajte - zagrajaše - gledajte što Jemelja izvodi!
Njemu vedra sama idu, ne spotiču se, vodu ne prolijevaju!
Vidješe snahe Jemelju - stadoše se došaptavati:
- Što bi on bio budalaš? Vidi ga kako je prepreden: natjerao vedra da idu sama!
Stigoše vedra pred kuću, popeše se po stubama na trijem - ni kapi vode ne proliše, na klupice se smjestiše.
A Jemelja se svukao, izuo, na peć uzverao, pa kaže :
- Hej, snahe! Peć se ohladila, ne grije!
- A kako da grije kad nije naložena. Pođi u šumu, nasijeci drva, pa ćemo peć naložiti.
- Nije me volja!
- Je li, opet te nije volja ? Tad ni darova biti neće i sjedit ćeš na hladnoj peći!
Nema druge. Siđe Jemelja s peći, obuče se i izađe na dvorište. Stade se u šumu drva spremati. Izvukao saonice, baci u njih sjekiru, pilu, dugo uže pa i sam u njih sjede.
- Hej, snahe - vikne - otvarajte širom vrata: odoh ja u šumu!
- Što ti je - rekoše snahe. -Jesi li pri pameti ? Konja nisi upregnuo, a već bi se u šumu vozio. Daj da ti pomognemo upregnuti konja!
A Jemelja odgovara :
- Čemu konja zamarati ? Meni ga je žao! I bez konja ću se provozati! Otvorite vrata!
Snahe se začudiše, ali vrata otvoriše. Tad Jemelja šapnu :
- Po štukinu naređenju, po mome htijenju, pojurite saonice same do šumice!
Saonice pojuriše kao da ih je tko bičem ošinuo - samo snijeg škripi pod salincima!
Jure saonice kroz sela, kroz zaselke, rudo na sve strane lamata - zaboravio ga Jemelja privezati.
A selo je u to doba svetkovalo, bilo je prepuno naroda. Trči narod za saonicama i straga i sa strane, gura se pred njih. Kakvo je to čudo neviđeno, kako to saonice bez konja jure ? Rudo ljude razgrće. Mnoge je porušilo, u smetove pobacalo. Svjetina se razgnjevila, nagnala za Jemeljom : htjedoše ga ščepati i nazad potjerati, ali ga ne sustigoše.
Dojuriše saonice kroz šumu i stadoše. Izašao Jemelja iz saonica, osvrnuo se oko sebe pa izusti :
- Po štukinu naređenju, po mome htijenju, ti, pilo, drva pili ali biraj ona suša, ti sjekiro, drva cijepaj, a vi, drva, sama se pod sjekiru podmećite i sama na saonice slažite i užetom se vežite!
Tako se sve od riječi do riječi zbivalo. Pila pili drva i obara, sjekira ih cijepa, a drva sama trče k saonicama i sama se slažu.
Poslagaše se, čvrsto - čvrsto užetom se svezaše : vrijeme je da se kući kreće!
Privezao Jemelja rudo da ljude putem ne obara, opružio se na vozu pa poviče :
- Po štukinom naređenju, po mome htijenju, pojurite saonice doma same.

Saonice pojuriše, samo snijeg pršti.
A u selu narod već čeka Jemelju - tko s vilama, a tko sa žaračima, tko s motikama i batinama, tko s konopima. Kane ga uhvatiti i kazniti : što li ih je poplašio, na tle poobarao u šumu kad je polazio!
- Drži ga! Lovi ga! Hvataj ga!
Ma gdje ćeš njega uhvatiti, gdje ćeš njega zadržati ? Saonice jure, snijeg trag zameće.

Stigoše saonice prd svoja dvorišna vrata pa se zaustaviše.Cjepanice s njih iskočiše i potrčaše: jedne u dvorište da se slože u hrpu, druge preko trijema u kuću pa ravno u peć. I skaču li, skaču cjepanica preko cjepanice. A sjekira i pila same pod klupu legoše, pa se protegoše.

Snahe se poplašile - ne znaju u strahu što bi mislile, što bi činile. Kamo im se djeti, kamo im se skriti - pa jedna pod stol, druga pod krevet.
- Tužit ćemo te braći! - viču.
A Jemelja im se ruga :
- Baš ste mi neke strašljivice! Izlazite brzo pa me kašom nahranite : do kosti sam u šumi prozebao!

I dok se Jemelja kaše naužio, na peći opružio, dotrčao narod k Caru pa mu se žali : živi u tom selu Jemelja - budalaš, bez konja se na saonicama vozi - snijeg se praši , a Jemelja čeljad plaši, u smetove ruši.
Prohtjelo se Caru vidjeti kakav je taj Jemelja. Posla Car svog velmožu da mu dovede Jemelju nek se pred Carem opravda.
Stigao Carev velmoža u selo, ali ne sam, već sa slugama. Našao on Jemeljinu kuću. Ušao unutra, pa udri prijetiti i vikati :
- Gdje je tu Jemelja - budalaš ? Ovamo s njim!

Snahe se u strahu za peć zavukoše, boje se nos pomoliti, riječ jednu izustiti. Samo se Jemelja nije uplašio.
- Tu sam - reče - na peći sjedim, u tebe gledim. Što hoćeš ?
- Obuci se, budalo! Obuj se, budalo! Vodim te, budalo, pred samog Cara!
- Ma nije me volja.
- A tako ! Ti mi još odgovaraš!
Pritrčao Carev velmoža Jemelji, odalami ga preko uha.
- Držite se - viče - vežite ga !
Ne dopada se Jemelji pa prošapta :
- Po štukinom naređenju, po mome htijenju, daj, batino, počasti nezvanog gosta medom i šećerom! A ti, metlo, pometi ga!
Podiže se batina, iskoči metla, pa udari - ogari po Carevom velmoži.
Tu grdnje prestadoše - on jauče, pocupkuje, ugiba se, milost moli.
Strugnuo Carev velmoža sa svojim slugama iz kuće - potprašio pete. A batina i metla ne zaostaju : milosti im ne daju, kosti im pretresaju, leđa naravnavaju. Sve do carskoga dvora ih ispratiše.
Dopuzao velmoža k Caru četvoronoške pa reče :
- Tako i tako! Na snagu ga ne možeš dobiti, valjat će lukavstvom...
Posla Car po Jemelju drugog glasnika : manje znatnog, znatnije pametnijeg. Ponio glasnik medenjaka, oraha, slatkiša, zaputio se k Jemelji.
Stigao u selo, pronašao Jemeljine snahe pa ih ispituje :
- Što se vašem Jemelji sviđa, a što mu se ne sviđa ?
Snahe odgovaraju :
- Ne sviđa mu se kad se s njim grubo govori, sviđa mu se kada mu se lijepo zbori.
Ušao Carev glasnik u kuću, pristupio peći, duboko se poklonio pa reče :
- Dobro vam zdravlje, Jemeljane Ivanoviču! Izvolite medenjaka, oraščića i slatkiša pa pođite sa mnom k Caru. Volio bi vas Car vidjeti !
- Ne da mi se s peći silaziti! - odgovara Jemelja.
- Hajdemo Jemeljane Ivanoviću! Ako ne budete pošli, život će mi naš Car oduzeti, glavu će mi zbog vas odrubiti!
Sažali se Jemelja na Careva glasnika.
- Nek bude na tvoju - kaže - idem. Samo ti idi naprijed, put mi krči, a ja ću te slijediti.
Carev glasnik šapće snahama :
- Neće li budalaš prevariti ?
- Prevariti neće - odvraćaju snahe - naš Jemelja nije takav : što reče, to i učini!
Ode Carev glasnik. A Jemelja se proteže na peći pa govori :
- Neće mi se s tople peći silaziti! Vani je vijavica i ciča zima...
Zobunac mi je rupa do rupe, zakrpa na zakrpi...Poteci, peći, po štukinu naređenju, po mome htijenju, vodi me Caru!
Tako se peć promeškolji, zagunđa, iskobelja iz doma i krenu.
Krenu preko polja i dolova, preko sela i zaselaka. Dostignu i prestignu Careva glasnika.
Ide peć, s puta ne skreće, iz dimnjaka suklja dim: a Jemelja uz dimnjak sjedi, pjesme pjeva. Stiže peć u prijestolnicu, pred Carev dvor. Sav se dvor uskomešao : ljudi prstima upiru, galame, psi laju, konji ržu, pijetlovi kukuriču...
Potrčaše sluge k Caru:
- Požuri, svijetli Care! Jemelja - budalaš na peći se dovezao!
Izašao Car sa svojom kćeri, s kneževima i velmožama. Stade ispitivati Jemelju :
- S kojim se to pravom na saonicama bez konja voziš ? S kojim to pravom podanike moje plašiš, u smetove rušiš?
Jemelja mu odgovara:
- Ma što sam ja kriv ? Nisu se s puta sklanjali, pred saonicama su mi stajali. Da si tamo stao , i ti bi bio pao!
Razljuti se Car, zapovijedi da Jemelju skinu s peći, istuku ga korbačem i bace u tamnicu. Vidi Jemelja - nema šale pa kriomice šapnu :
- Po štukinom naređenju, po mome htijenju, idi, peći, natrag kući. A ti, careva kćeri, preko ušiju se zaljubi u mene i plači da hoćeš za me poći!
Okrenu se peć i natrag pođe. Car povikne : " Držite ga, s peći ga skinite, konopima vežite!" - ali gdje ćeš : bez pozdrava Jemelja došao, bez pozdrava i pošao.
Stiže peć, stade u kut, pa kao da je cijelog svog vijeka tamo stajala, kao da nikamo nije izlazila.
A u Carevu dvoru - cika i vika. Caru kćerca ne da mira, u srce ga bolno dira :
- Što ste Jemelji prijetili ? Što ste Jemelju strašili ? Za njim plaču oči moje. Samo za nj hoću poći!
Car je vikao, i šakam se grozio, i nogama je lupao - ništa ne pomaže : carevna i dan i noć plače, ne sklapa oči, ne jede, ne pije - sva se usukala. Nema druge, zapovijedi Car da mu dovedu Jemelju.
- Samo - veli - ne na peći. S peći ga ni vrag ne bi skinuo.
Dovezite ga na saonicama. Onda ćemo ga se otarasiti!
Pohitao u selo lukavi carev glasnik, obrlatio Jemelju prepredenim riječima, uspavao travama, svezao ga čvrsto- čvrsto konopcem, uvalio u saonice pa nagna konje u pomaman trk.

Dovezao se Jemelja Caru, A Car već pripremio veliko bure.
Uhvatiše sluge Jemelju, strpaše u bure. A carevna to vidi pa istrča, uhvati se za bure objema rukama - ne možeš je od njeg otrgnuti.
- Kamo Jemelja - tamo i ja ! - viče ona.
U bijesu Car izgubi razum - zapovijeda da i carevnu strpaju u bure :
- Kad joj je budala tako draga, nek nestane s njom bez trag!
Kako Car reče, tako uradiše. Nabiše na bure čvrste obruče gvozdene, bure zasmoliše i u more baciše. Zaplovilo bure po valovima...
Odvezala carevna Jemelju, stade ga buditi :
- Nemoj spavati Jemeljice! Probudi se! U buretu čučimo, u sinje nas more baciše. Bez pila, bez jela umrijet ćemo od gladi!
Jemelja progovara :
- Spava mi se.
- I meni se spava, no nije mi sad do sna! Izbaci bure na obalu.
Pametan si, ti sve možeš!
- Hajd neka bude na tvoju - zbori Jemelja. - Po štukinom naređenju, po mome htijenju, skotrljaj se, bure, u polja zelena, na pijesak zlaćani i raspadni se!
Ni izreći nije stogao, bure se skotrlja na otok i raspadne. Izađoše oni u polja zelena, na pijesak zlaćni.
Carevna pogleda uokolo pa govori :
- Jemeljice, a kako ćemo živjeti. Vidi, tu nema ni sela, ni grada. Bar da nam je kakva kolibica...
- Imat ćemo i ne kolibicu - odgovara Jemelja - E, pa po štukinom neređenji i mome htijenju, neka se stvari dvorac, još ljepši od Carevoga!
Tek što reče, dvorac je tu. Kao da je iz zemlje iznikao. Stoji na sedam stupova, neopisive ljepote : krovovi od čistog srebra, kupole od žežena zlata, trijemovi se na sve strane razilaze - ukrštavaju.
A oko dvorca i vrtovi, i jezerca, i još zgrade svakojake.U vrtovima slavuji poju, po jezercima labudovi bijeli plove.
Uđoše oni u dvorac, a odaje su još divnije: s tavanica jarko sunce sjaji ; sunce zađe, a mjesec izađe, srebrn mjesec i sićane zvijezde...
Stadoše oni živjeti na otoku, u dvorcu - sve imaju, a jedno nemaju : svud okolo ni žive duše.
- Bar da nam je vidjeti koga od rodbine - moli carevna.
- Dobro! - kaže Jemelja. - Po štukinu naređenju, po mojemu htijenju, neka more most željezni premosti! A po moru nek u goste braća dođu sa ženama!
Tek što reče, gle - more most premostio, ograda mu od žežena zlata, a stupvi od dragoga kamenja - i blješti li, blješti! A po mostu taljige stižu, u taljigama braća sjede sa ženama. U novim su košuljama i u novim rubačama - cvatu kao ruže! Stadoše Jemelju grliti i ljubiti.
- Spadosmo - rekoše - s nogu, tražeći te, budaletinu. šumu i močvaru prevrnusmo. A eno ga, gdje si!
Tad začuju - pucaju topovi. Pristala lađa uz obalu, a na lađi Car sa cijelom svitom. Pita Jemelja :
- Kamo li se, putnici, zaputiste ?
- Tko zna koji dan već plovimo morem, tražimo bure.
- A što će vam bure ?
- Kako to - što će nam ? - odgovara Car. - U njemu je moja kćer i Jemelja budalaš. Pamet mi se pomutila, htio sam ih pogubiti...
Jemelja reče :
- Čuješ, bolje me pogledaj : nisam li to ja na peći k tebi bio dolazio ?
Car pogleda - smrtno li se prestrašio. Baci se pred Jemelju :
- Oprosti mi Jemeljice, poštedi mi glavu...
- Dobro- reče Jemelja - neka ti bude, ovaj put ti opraštam!
Tada izađe careva kćer.
- Izvolite - kaže - k nama u dvorac!
Posjedoše za hrastove stolove, za kićene stolnjake, u radosti i veselju dugo tu blagovahu i pjesme pjevahu.

I ja sam tamo bio,
med i vino pio,
s brkova je teklo,
u usta nem doteklo!


preveo : Radomir Venturin
prepisala: Catma

- 19:18 - Komentari (7) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se