NEMANJA: SMIRENOUMLJE

srijeda, 05.12.2007.

Velika koalicija

IREALITY SHOW

Image and video hosting by TinyPic

Jednom davno objavio sam post RORSCHACH TE(K)ST; točnije, objavljen je u 00:48 sati., 20.04.2007.
Post je zajedljiva fus-nota analizi sveopće društvene ano/emije i nemoći pred zapanjujućom činjenicom da ispod površine privida o nepomirljivoj političkoj konkurenciji stranke kapitala i rada, HDZ i SDP, u hrvatskoj metropoli zapravo nenametljivo koaliraju: njihova je koalicija postojana, interesno povezana, drsko samosvjesna i sasvim emancipirana: u Zagrebu se politička elita konačno osamostalila od svoga elektorata u samosvršnu igru lukrativnim gradskim businessom: zemljištima, oglašavanjem, medijima, gradnjom etc.etc., i ovdje se vlast odvija glatko i samodovoljno kako kakav real-Monopoly show, na municipijalnoj karti novoizglasanog GUP-a: ovdje stambeni neboderi, ondje garaže, tu točkasti urbanizam, tamo rukometna dvorana, pa onda poslovno-stambeno-trgovački kompleksi i veća katnost, prenamjene zemljišta u stambenu zonu, prenamljene zemljišta u rekreacijsku zonu… egzekutiva kao Holding, ein Volk, ein Reich, ein Wille zur Macht: jedna partija i jedna stranka na jedinstvenom poslu, onom nastojanja oko vlastite dobrobiti.
Tada sam zamislio hrvatsku budućnost metonimijski, pars pro toto, shvativši da bi to mogao biti uzorit model nastojanja oko općeg dobra, jasno, dobra svih političara Hrvatske, jer građane tko jebe, oni su ionako kreteni koji ništa ne razumiju.
Ponavljam ovu usputnu opasku 'nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka kao izazov. Ne znam šta će biti zabilježeno, ali će u kukama slova ostati nešto od onoga što je bivalo u meni, pa se više neće gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam šta je bilo. Tako ću moći da vidim sebe kakav postajem, to čudo koje ne poznajem, a čini mi se da je čudo što uvijek nisam bio ono što sam sad. Svjestan sam da pišem zapleteno, ruka mi drhti zbog odplitanja što mi predstoji, zbog suđenja koje otpočinjem, a sve sam ja na tom suđenju, i sudija i svjedok i tuženi. Sve ću biti pošteno koliko mogu, koliko iko može, jer počinjem da sumnjam da su iskrenost i poštenje isto, iskrenost je uvjerenost da govorimo istinu (a ko u to može biti uvjeren?), a poštenja ima mnogo, i ne slažu se među sobom.'
Ponavljam je u vrijeme obnovljenog interesa za Veliku koalicju: građani RH sve više shvaćaju da će nova vlast biti skuplja od žene i ljubavnice zajedno, da će koštati više no i jedna druga do sada, pa kad već trebaju platiti ceh nestabilne hrvatske Vlade, barem da minimiziramo troškove: umjesto seljaka, liberala ili manjina, mogli bismo platiti vrh HDZ-a i SDP-a! To su ionako listom bogati, situirani ljudi, men in gray, i tu na svaki način barem znamo na čemu smo: kao što je pokazao veliki gospodin Neven Mimica, u deset dana je moguće od osporavatelja GUP-a, za interne potrebe, doživjeti metanoju i u kasnoj konverziji postati njegov gorljivi zagovaratelj i apologet, pa budući da su takvi obrati javno besproblematični i ne izazivaju čak ni znatiželju a kamoli protest, opovrgnuće ili gađenje, ja stvarno ne znam što se više čeka?!
Ponavljam ovu svoju usputnu opasku nizašto, bez koristi za sebe i druge, jer i bez metafizičkih svjedoka, alfe i omege, vremena, mastionice i pera, u Hrvatskoj je svaki čovjek uvijek na gubitku.
Uz moj tekst, objavljujem i tekst pametnoga Žarka Puhovskog, koji sve ovo vidi i zna i koji je pametan baš stoga jer u ovim zlehudim vremenima pokušava spasiti što se spasiti da i iz svih ovih nemilih događaja nekako za nas izvući najbolje od onoga što iz njih izvući možemo! Jasno, uzalud.

KAKO ĆE SVE ZAVRŠITI

"Jutarni list" ne smije ni zucnuti o tome da je famozni Z1 puno značajniji simbol budućnosti ne samo SDP-a, nego i Hrvatske: kao što sam tjedan dana prije "Jutarnjeg lista" najavio bliskost Milana Bandića i Željke Antunović, tako ću sada mirne duše najaviti postizbornu veliku koaliciju HDZ-a i SDP-a, tj. političko formaliziranje ekonomski već uvelike postojećih odnosa.
U intervjuu šefa IGH, Jure Radića, čitamo recimo sljedeće:

- Koliko vam u poslovima pomaže činjenica da su dioničari IGH i ministrica Marina Matulović-Dropulić i jedan od čelnih ljudi Zagreba - Slavko Kojić?
- Nema ta činjenica nikakvog utjecaja jer dobivamo velike poslove na različitim razinama, uključujući i one gdje ne rade suvlasnici našeg konzorcija.

Neka ovaj primjer posluži kao metonimija: SIZ SDP, tj. SDP Zagreba već uvelike koalira s HDZ-om. Nekon parlamentarnih izbora 2007., ta će gospodarska koalicija prerasti i u političku koaliciju. Svima koji politiku prate izbliza, ili u njoj sudjeluju, ta je koalicija očita već gotovo dvije godine. Stoga je za očekivati da se Milan Bandić ipak uključi u borbu za predsjednika stranke, jer, sklopi li kao predsjednik SDP-a koaliciju s HDZ-om nikako ne će biti gubitnik, nego višestruki izborni dobitnik: u par mjeseci provedenih na čelu SDP-a, stranku bi mogao odvesti u povijesnu koaliciju, koaliciju koja potpuno mijenja tijek hrvatske povijesti: SDP bi jednom za svagda za HDZ prestao biti partijom anacionalnih boljševika, a HDZ bi sa SDP prestao biti strankom nacionalističkih izolacionista! Prokleti bi se hrvatski crveno-crni rulet zaustavio! Konačno, agenda je ionako zadana, i bez obzira tko dobio izbore, sljedit će jedan te isti zadani politički program. Ako je već tako, zašto konačno ne učiniti nešto dobro i za podsvijest nacije? Zašto konačno ne iživjeti te traume? EU je ionako još na dugom štapu, ima se vremena još i mandat, dva, pa, riješimo konačno i te dvadesetostoljetne komplekse i podjele: oni koji govore o tome da bi bilo za Hrvatsku štetno kada bi koalirale stranke tako različitih vrijednosnih opredjeljenja, ništa od politike ne razumiju: SDP i HDZ u ovoj se zemlji ne javljaju kao stranke rada i kapitala, nego su SDP i HDZ duboko ukotvljeni u arhaični predodženi svijet hrvatskih političkih atavizama: jedni su sinonim za crvene, drugi za crne, oboje dakle za ekstremne, fatalne totalitarne projekte 20. vijeka. Upravo to valja razriješiti, a tome nema boljeg načina nego Velikom koalicijom koja eo ipso ukida spomenute uzajamne predrasude, ukidajući taj balast ekstrema, oslobađajući hrvatsku politiku za puninu njenih građanskih ideološkopolitičkih mogućnosti.
Učiniti ovu zemlju konačno normalnom, malom, modernom, suvremenom europskom demokratskom zemljom, posao je jednako velik koliko i zapošljavanje i posljednjeg od ovih 300 000 nezaposlenih; dapače, možda bi potonje, nakon obavljenog prvog posla, bilo kudikamo lakši zadatak!
Ja nikako ne razumijem zašto SDP skriva koaliciju s HDZ-om kao zmija noge! Pa nije to ugovor Vlade i EPH o prodaji "Slobodne Dalmacije" ili nedajbože informacija o pre/odaji Hypo-Consultantsa Ninoslavu Paviću, pa da se mora skrivati od građanstva! Kao da se takvo što, uostalom, i može sakriti. Konačno, kao da bi takvo što uopće trebalo skrivati.
Ta, nije valjda riječ o koaliciji stranačkopartijskih oligarhija? Ne radi se valjda o interesnom povezivanju vrhova dviju vodećih hrvatskih stranaka daleko od očiju naroda, građana, institucija ove zemlje, demokratskih procedura...!? Bit će da je ipak riječ o nekakvom nastojanju oko općeg dobra, mislim.
Bilo kako bilo, ne znam koja je od ove dvije stvari maloumnija: ustrajno skrivanje notorne činjenice velikog dogovora HDZ-a i SDP-a, ili ljutnja čelnika tih stranaka kad se na taj dogovor ukaže! Prvo nas strahovito vrijeđa, jer nas se podcjenjuje, drugo nas ljuti, jer se politika precjenjuje: ovdje nitko od političara nikako da izvuče pouku kako u ovom podneblju ničija nije dogorila do jutra - svi se ponašaju kao da im je drugarica Jovanka ili drug Tito.
A bez veze! Kao da to nije nešto najnormalnije, ta Velika koalicija: budući da je politika najunosnije hrvatsko zanimanje, sasvim je normalno da se ljudi dogovore oko vlastitih želja, potreba i interesa: kao što kaže Jure Radić, dobivaju se tu veliki poslovi čak i na razinama na kojima ne rade predstavnici SDP-a i HDZ-a, što je veliko ohrabrenje za malog građanina: lijepo je znati da postoji i treći put, te level gdje vaše firme osvajaju poslove bez pomoći vaših partijskostranačkih kolega!

Žarko Puhovski

Turbo-koalicija, "Večernji list", 02.11.2007

Zahuktalost prijeizbornih dogodovština svagda iznova pokazuje naizgled zbunjujuću značajku: svaki tjedan kao da ima zadanu raspravnu temu, koja sve ostale (nerijetko nedvojbeno značajnije) potiskuje u pozadinu. Netko od ovlaštenih govornika u javnost ubacuje ('provokativnu') temu, a svi se ostali o njoj obvezatno očituju. Javnost se time kanalizira, neke od egzistencijski bitnih tema tako se vjerojatno marginaliziraju, no izlaza nema – jer odsutnost komentara na zadanu temu i opet će biti interpretirana kao stav.

Trenutačna je obvezatna figura sadržana u sintagmi 'velika koalicija'. Svi su o kojima je pritom nužno riječ otklonili 'i samu mogućnost' takve tvorbe, no pritom su propustili uzeti u obzir vlastitu poziciju određenu samom naravi političkoga jezika. Nijekanje/negiranje/dementi uvijek se 'kontekstualizirano' shvaća – nerijetko, zapravo, kao 'elegantna' potvrda. U danome slučaju komentatori će imati 'razumijevanja' za to da su agonisti u kampanji te ne mogu 'već sada jasno reći neke stvari', niječući tako zapravo značenje njihovih nijekanja.

U osnovi, međutim, ova hipotetska situacija – o kojoj je već davno bilo riječi – zaslužuje barem načelan komentar. To više što ga se, čini se, može formulirati gotovo u obliku formule. Velika bi koalicija, naime, bila blagdan za hrvatsko društvo i noćna mora za hrvatsku političku zajednicu. Dakako, uz uvjet da se i jedna i druga razina života, za promjenu, uzima u obzir.

Većina je aktualnih komentara prispjela iz pozicije onih koji bi tom koalicijom bili ugroženi – od malih stranaka prije svega. Ma koliko one pritom bile vezane svojim interesima, njihove su kritike očito pogodile dio problema koji se dotiče političke razine. Odista bi situacija u kojoj vlast stranačkom stegom kontrolira tri četvrtine parlamenta do kraja obesmislila ovu ustanovu. Očito bi tajne vladajućih bile bolje sačuvane od radoznalih očiju outsidera (a, u opisanoj situaciji, bili bi to gotovo svi izvan dvostranačke nomenklature). Kontrola nad postupcima vlasti bila bi, riječju, minimalizirana (to više što regionalni utjecaji na Zagreb praktički ne postoje, pa ni odgovarajuća vertikalna dioba vlasti). U situaciji drečećega nedostatka i elementarne političke i pravne kulture (tipičnoga za tranzicijske poligone), posljedice bi, vjerojatno, bile neprimjerene demokratskim težnjama.

No postoji i druga, u mnogome baš za Hrvatsku specifična strana. Tektonska razvalina usred društvenoga tkiva koja razdvaja utvrđena uporišta zvana Jasenovac i Bleiburg vjerojatno bi, barem djelomice, mogla biti premoštena, realnost društvenoga reagiranja na političke igrokaze odgovarajuće ublažena. Jer, i u trenucima najbolje suradnje dviju najvećih stranaka, njihovi su pristaše u kafićima i krčmama diljem domovine začas dospijevali do Jasenovca odnosno Bleiburga kao 'pitanja svih pitanja', do popularnoga moraliziranja s čašom u ruci (u težim situacijama u rukama bi se znale naći i – okrhnute – boce).

Koalicija bi tomu postavila ozbiljne prepreke. Za razliku od dosadašnje – ipak posve sporadične – suradnje, društvo bi se našlo pred njezinom (razmjerno) trajnom institucionalizacijom. Pripovijesti o 'neprincipijelnosti' takve koalicije ostale bi i dalje u igri, no pouka bi se, s vremenom, pokazala neizbježnom (čak i za najlošije đake) – svaka je koalicija, po svojoj naravi, neprincipijelna. Ova bi, ipak, relativirala ideologijske, dapače: svjetonazorske naboje u svakidašnjici. Upozorila bi, dapače, na ispraznost učestala moraliziranja o politici – smislenoga tek pod pretpostavkom da se od političara očekuje da budu ljudi 'posebnoga kova', posebice u moralnome pogledu.

No koalicija bi donijela i neke konkretne političke koristi. Omogućila bi Sanaderu i Milanoviću (uz uvjet da su osvijestili probleme) da sebe (dapače: nas) oslobode nesposobnih ministara, odnosno Jurčića/premijera. Omogućila bi, možda, i da se promijeni neodrživa administrativna podjela zemlje, izborni zakon itd. – ukratko mnogi zakoni koje se već godinama ni jedni ni drugi ne usuđuju dirati, premda znaju njihovu pogubnost. To bi bio svakako najveći doprinos ovako zamišljene tvorbe boljitku nacije.

Objektivno govoreći, velika koalicija nema realnih šansi. Ona stranka koja dobije (makar i minimalnu) većinu privući će gotovo automatski petnaestak glasova umirovljenika i manjinaca i bit će blizu tako željene apsolutne većine (za koju i ne znamo kolika će biti, jer ukupni broj zastupnika neće biti poznat do završetka prebrojavanja glasova iz 'dijaspore'). No raspravljajući o njoj može se, djelomice, vidjeti što to sve zemlji nedostaje – prije i poslije izbora.

Image and video hosting by TinyPic

Bonustrack

"Propaganda mora održati optimalni nivo anksioznosti kod publike."
J.Goebbels

U nastavku donosim novi prilog posebnoj povijesti beščašća. U Zagrebu ne samo da se ubija po ulicama već 17 godina a da nitko za to nikada nije odgovarao, nego se zagrebačke ulice pretvaraju u poprište sasvim navjerojatnog poduzetničkog transa u kojem anonimni studenti trguju gradskim nekretninama, a kako kaže naslov:

Nepoznati bi Splićani kupili Zagreb plakat!

Autor: I. Puljić Šego, V. Mazzocco

Iako se očekivalo da će posao desetljeća u vanjskom oglašavanju od Zagreba dobiti neka velika tvrtka, gotovo polovicu Zagreb plakata kupila je nepoznata tvrtka Media iz Splita. Oni su, potpomognuti Agrokorom Ivice Todorića, ponudili 109 milijuna kuna za 49 posto tvrtke, a početna cijena bila je 55 milijuna kuna. Još su samo dvije tvrtke dale ponude za Zagreb plakat, koji jedini ima pravo oglašavanja na svim gradskim površinama, Outdoor Akzent (80.4 milijuna) i Europlakat (80 milijuna).

Bez iskustva u EU

Međutim, iako se sve čini čisto, konkurentske tvrtke kojima je Media preotela posao s oglašavanjem u Zagrebu bune se iako tiho i anonimno.

- Prvotno je uvjet natječaja bio da tvrtka koja kupuje Zagreb plakat mora imati iskustvo s oglašavanjem u deset većih europskih gradova. Kad je u posao ušao Todorić, taj je uvjet naglo nestao tvrdi naš sugovornik, koji kaže da pod tim uvjetom Media nikad ne bi dobila posao.

Iskustvo iz Europe bila je ideja gradonačelnika Milana Bandića, ali to nikad nije bilo navedeno u natječaju. Nismo željeli ograničavati potencijalne partnere, a pogotovo mi je drago što u Zagreb plakat ulazi hrvatska tvrtka demantira optužbe Slobodan Ljubičić, šef Zagrebačkog holdinga, vlasnika Zagreb plakata.
Sumnje u regularnost proizlaze i iz činjenice da ponude nisu otvorene javno, uz nazočnost zainteresiranih tvrtki i medija.

- Tvrtka Media bavi se postavljanjem platna na skelama, a nedavno su im dva platna skinuta jer nisu imali dozvolu optužuje konkurencija te tvrdi da se Media uopće ne bavi vanjskim oglašavanjem što je bio uvjet natječaja
- Nemam komentara na te optužbe. Jasno mi je da je konkurencija ogorčena odgovorio je Matko Boban, direktor Medije. Sadržaj strateške suradnje s Agrokorom javnosti je obećao pokazati nakon 22. prosinca, kad će biti objavljeni službeni rezultati prodaje dijela Zagreb plakata.

Dugogodišnji partneri

- Agrokor i Media dugogodišnji su poslovni partneri. Oni jamče za našu ponudu - zaključio je Boban.

Iz Agrokora poručuju da su u taj posao ušli zato što se neke njihove kompanije bave prodajom oglasnih prostora te je to samo logičan nastavak djelatnosti. U kuloarima se pak počela pojavljivati i priča da će se Zagreb plakat baviti i prodajom na kioscima, no to jučer nitko nije želio potvrditi.

- 10:23 - Komentari (2) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se