NEMANJA: SMIRENOUMLJE

petak, 30.11.2007.

Villiers de l' Isle-Adam

MUČENJE NADOM

Sledi priča o učenju nadi, mučenjem nadom. Istina je metoda, nije li?

Nemanja

Gospodinu Edouardu Nieteru.

"Oh! Gdje mi je glas, glas, da vičem! . . .“
Edgar A. Poe (Zdenac i njihalo)

Prevela: Višnja Machiedo

Image and video hosting by TinyPic

Ispod kosturnice Crkvenog suca u Zaragozi, dok se spuštala davnašnja večer, štovani Pedro d'Espila, šesti nadstojnik segovijskih dominikanaca i treći španjolski Veliki inkvizitor sišao je - u pratnji fra redemptora (glavnog mučitelja), idući iza dvojice podvornika Svete inkvizicije, što su nosili svjetiljke - do zagubljene samice. Zaškripjela je brava na masivnim vratima; oni stupiše u kužan in pace, gdje je patničko danje svjetlo odozgo omogućivalo da se, između karika zapečaćenih na zidove, naziru mučila, konj pocrnio od krvi, grijalica i uže. Na gnojnom slamnatom ležaju, pridržavan kladama za sužnje i sa željeznim okovomoko vrata, sjedio je, podivljalih očiju, neki čovjek u prnjama, sada već neraspoznatljive dobi.

Taj sužanj ne bijaše nitko drugi doli rabin Aser Abarbanel, aragonski Židov koji je, okrivljen za lihvarstvo i nemilosrdan prezir prema Siromasima, bio već više od godinu dana svakodnevno podvrgavan mučenju. Međutim, kako njegova "zaslijepljenost bijaše isto tako tvrda kao i njegova koža“, on se protivio odricanju pod zakletvom.
Ponoseći se svojim porijeklom, starim nekoliko tisućljeća, dičeći se gordo svojim drevnim precima - jer su svi Židovi, dostojni tog imena, ljubomorni na svoje podrijetlo - potjecao je on, prema Talmudu, od Othoniela i, prema tome, od Ipsiboe, žene tog posljednjeg izraelskog Suca: ta je okolnost također podupirala njegovu hrabrost na vrhuncu neprekidnih muka.
Suznih očiju, dakle, pomišljajući na to kako je to tako tvrdokorna duša sebe isključivala iz spasa, štovani Pedro Arbuez d'Espila, nakon što se približio uzdrhtalom rabinu, izgovorio je slijedeće riječi:
"Radujte se, sine moj: evo vaše će ovozemaljske kušnje uskoro završiti. Ako sam, suočen s vašom silnom tvrdoglavošću, morao, premda ucviljen, dopustiti da se primijeni mnogo pretjerane strogosti, moja zadaća bratskog ukoravanja ima granice. Vi ste neposlušna smokva koja, toliko puta nađena bez ploda, zasluzuje da se osuši . . . ali, stoji zapravo do samoga Boga da donese odluku o vašoj duši. Možda će beskonačna Milost zasjati za vas u vrhunskom času! Mi se moramo tome nadati! Postoje takvi primjeri . . . Amen!
Otpočinite, dakle, večeras u miru. Sutra ćete sudjelovati u auto de féu: to znači da ćete biti izloženi quemaderu, opominjućoj žeravici vječnog Plamena; on žeže, kao što znate, samo na daljinu, sine moj, i Smrt nastupa tek nakon dva sata (a često i tri), zbog vlažnih i ledenih povoja kojima se, našom brigom, zaštićuje čelo i srce žrtvama paljenicama. Bit će vas samo četrdeset troje. Uzmite u obzir da ćete, zahvaljujuci smještaju u posljednjem redu, imati dovoljno vremena da zazivate Boga, da mu pružite ovo vatreno krštenje koje dolazi od Duha svetoga. Ufajte se dakle u Svjetlost i spavajte.“
Po završetku tih riječi, don Arbuez ga nježno zagrli nakon što mu je jednim migom dao skinuti lance. Potom je došao red na fra redemptora koji posve tiho zamoli Židova da mu oprosti za ono što je morao pretrpjeti u cilju iskupljenja; zatim su ga zagrlila i dva podvornika, čiji je poljubac kroz kukuljice bio bezglasan. Kad je okončana ceremonija, sužnja su ostavili, samog i bez riječi, u mraku.
Osušenih usta, lica otupjela od patnje, rabin Aser Abarbanel zagledao se najprije, bez prave pozornosti, u zatvorena vrata. - "Zatvorena? . . .“ Ta mu je riječ, u najskrovitijem kutku njegova bića, budila u posve zbrkanim mislima neku sanjariju. Upravo zato što je trenutačno nazreo sjaj svjetiljki kroz pukotinu među zidovima pokraj vrata. Boležljiva pomisao o nadi uzbudila je njegovo biće zahvaljujući iscrpljenosti njegova mozga. Otpuzao je prema toj neobičnoj stvari koja se odjednom pojavila! I vrlo polagano, sa svim dugotrajnim mjerama opreza gurnuvši prst u otškrinuti procijep, povukao je vrata prema sebi. Kakvo preneraženje! Nekim izvanrednim slučajem, podvornik koji ih bijaše zatvorio okrenuo je veliki ključ malo prije njihova sudara s kamenim dovratnicima. Tako da su se vrata, s obzirom na to da zarđali jezičak nije ušao u maticu, ponovo zavrtjela u samotnu ćeliju.
Rabin se odvažio da pogleda van.
Uz pomoć nekakve blijede tmine ponajprije je razaznao polukrug zemljanih zidova, probušenih zidova, probušenih zavojitim stepenicama - i svladao je sučelice sebi pet do šest kamenih stepenica, svojevrstan crni trijem koji je omogućivao pristup u široki hodnik, kojemu su se, odozdo, mogli nazrijeti samo prvi niski lukovi.
Legao je tada potrbuške i otpuzao do samog raza tog praga. - Da, bio je to doista hodnik, ali neumjerene dužine! Osvjetljavao ga je kao krpa blijedi dan, luč sna: nekoliko žižaka, obješenih o svodove, modrili su, na razmacima, mutnu boju zraka; a daleko dno tonulo je u čiste mrkline. Nijednih pobočnih vrata na cijeloj toj dužini! Samo s jedne strane, slijeva, podrumski prozori s ukrižanim rešetkama, udubljenjima zida, propuštali su sumrak - a ovaj je morao biti večernji, zbog rumenih brazda koje su, na udaljenim mjestima, sjekle popločeni pod. I kakva jeziva tišina! . . . Pa ipak, ondje, u dubini tih tmuša, neki je izlaz mogao voditi prema slobodi! Židovljeva klimava nada bijaše žilava, jer je bila posljednja.
Bez oklijevanja, dakle, odvažio se dalje po pločicama, dotičući stijenu s podrumskim prozorima, trudeći se da sebe stopi s mračnom bojom dugih zidova. Napredovao je polako, vukući se na prsima i suzdržavajući se da ne krikne dok bi ga probadala neka netom oživljena rana.
Odjednom je sve do njega dopro šum sandale koja se približavala kroz jeku te kamene aleje. Stresao ga je jak drhtaj; dušila ga je strepnja; pomračio mu se vid. Zbogom! Bilo je svršeno, bez sumnje? Šćućurio se, u čučnju, u nekoj udubini i napola mrtav pričekao. Bio je to neki podvornik, u žurbi. Prošao je brzo, držeći u šaci spravu za čupanje mišića, spuštene kukuljice, strašan, i opet nestao. Naglo uzubuđenje, čijem je pritisku podlegao maločas rabin, kao da je obustavilo njegove životne funkcije, tako da je gotovo čitav sat zastao a da nije mogao izvesti ni jedan jedini pokret. Iako je u strahu pred povećanjem muka ponovo došao k sebi, palo mu je na um da se vrati natrag u samicu. Ali bivša nada šaputala mu je u duši ono božansko Možda, koje krijepi i tješi u najgorim nevoljama! Dogodilo se čudo! Više nije trebalo sumnjati. Počeo je, dakle, iznova puzati prema mogućem bijegu. Iznuren patnjama i glađu, dršćući od silne zebnje, kretao se ipak naprijed! - I ovaj grobni hodnik kao da se na tajanstven način produživao! A on, napredujući bez kraja i konca, stalno je gledao u mrak, tamo dalje, gdje je morao biti spasonosan izlaz.
Oh! Oh! Evo, počeli su iznova odzvanjati koraci, ali ovaj put polaganiji i mračniji. Bijeli i crni likovi dvojice inkvizitora, izranjajući iz mutnog zraka. Tiho su razgovarali i činilo se da se prepiru oko neke važne točke, jer su mahali rukama.
Pred tim prizorom rabin Aser Abarbanel zatvori oči; njegovo je srce smrtonosno lupalo; njegovi su dronjci bili promočeni hladnim znojem samrtnog hropca; stao je zabezeknut, nepokretan, ispružen duž zida, pod zrakom jednog žiška, nepomičan, preklinjući Davida Boga.
Stigavši sučelice njemu, dva su se inkvizitora zaustavila pod slabim svjetlom lampe - i to slučajem koji je nesumnjivo proizašao iz njihove rasprave. Jedan od njih, slušajući svog sugovornika, zagledao se u rabina! I pod ti pogledom, rastrešeni izraz kojega najprije nije dokučio, nesretnik je vjerovao da osjeća kako vruća kliješta nanovo grizu njegovo jadno meso; znači li to da će se on ponovo pretvoriti u jadikovku i ranu! Dok je gubio svijest, zato što mu je stao dah, i silno ustreptalih vjeđa, podizali su ga srsi pod laganim dodirom to halje. Ali, stvar ujedno čudna i prirodna, inkvizitorove su oči, očito, bile oči čovjeka duboko zaokupljenog onim što će odgovoriti, obuzetog mišlju onoga što sluša, jer bijahu uprte - i činilo se da gledaju Židova a da ga ne vide!
I doista, nakon nekoliko minuta, dva zlokobna raspravljača nastaviše svojim putem, polaganim koracima, svagda razgovarajući tihim glasom, i izgubiše se prema raskrižju odakle je izašao sužanj; NISU GA VIDJELI! . . . Tako da mu je, u stravičnom poremećenju njegovih osjećaja, mozak presjekla ova pomisao: "Da nisam već mrtav, kad me oni ne vide?“ Tako jezovit događaj izvukao ga je iz obamrlosti: promatrajući zid, tik uz svoje lice, učinilo mu se da nasuprot svojima, vidi dva zvjerska oka koja ga pažljivo gledaju! . . . Zabacio je glavu unutrag, u naglom i sumanutom strahu, nakostriješene kose! . . . Ali ne. Njegova se ruka upravo osvjedočila, pipajući kamenje: bio je to odraz inkvizitorovih očiju što ga je još nosio u zjenicama i što ga je lomom zraka skrenuo na dvije zidne mrlje.
Pokret! Valjalo se požuriti prema tom cilju koji je sebi zamišljao (bez sumnje bolećivo) kao da je oslobođenje! Prema tim sjenama od kojih je još bio udaljen otprilike samo tridesetak koraka. Nastavio je, dakle, brže na koljenima, na rukama, na trbuhu, svoj križni put; i uskoro je ušao u tmičan dio tog užasnog hodnika.
Odjednom je jadnik osjetio studen na rukama koje je naslanjao na pločice: bila je to posljedica zraka koji je žestoko strujao, zavlačeći se ispod nekih vrata do kojih su dopirala dva zida. Ah! Bože! Kad bi se to vrata otvarala prema van! Cijelo biće tog kukavnog bjegunca obuzelo je nešto poput vrtoglavice nadanja! Ispitivao ih je odozgo prema dolje, a da ih nije mogao dobro razlikovati zbog omrke koja bješe oko njega. - Pipao je: nikakvih zasuna, niti ključaonice. - Kvaka! . . . Ponovo se uspravio: kvaka je popustila pod njegovim palcem, tiha vrata rastvorila su se pred njim.
ALELUJA! . . . promrmljao je rabin, s neizmjernim uzdahom zahvalnosti, sad kad je stajao na pragu gledajući ono što mu se ukazivalo.
Vrata su se otvorila na vrtove u zvjezdanoj noći! Na proljeće, slobodu, život! Vrtovi su gledali na obližnja polja, koja su se produljivala u pravcu planinskih lanaca, modri vijugavi obrisi koji su se ocrtavali na obzorju; tamo se krio spas! - Oh! Pobjeći! Bio bi trčao cijele noći ispod tih stabala limuna čiji su mirisi dopirali do njega. Čim bi se našao u planinama, bio bi spašen! Udisao je dobar sveti zrak; od vjetra je nanovo oživljavao, njegova su pluća uskrsavala.
Čuo je u svom razveseljenom srcu Lazarovo Veni foras! I zato da opet blagoslovi Boga koji mu je udijelio to milost, ispružio je ruke ispred sebe, dižući oči prema nebeskome svodu. Bio je u ekstazi.
Tada mu se učinilo kako se sjena njegovih ruku izvrće na njega: - učinilo mu se da osjeća kako ga to sjenovite miške okružuju, obgrljuju i kako ga netko nježno pritišće na grudi. Nečija visoka figura stajala je, doista, pokraj njegove. Pun povjerenja, spustio je pogled u pravcu tog lika - i ostao zasopljen, izbezumljen, tmurna oka, tresući se od zaprepaštenja, nadutih obraza i slineći od užasa. Strahota! Bio je u zagrljaju Velikog inkvizitora glavom, veleštovanog Pedra Arbueza d'Espile, koji ga je gledao, očiju ispunjenih debelim suzama, i s izgledom dobrog pastira koji pronalazi svoju zalutalu ovcu! . . . Mračan svećenik stiskao je na svoje srce s tako silovitim milosrdnim zanosom jadnog Židova da su šiljci redovničke kostrijeti pod mantijom isplijevili dominikančeva prsa. I dok je rabin Aser Abarbanel, očiju preokrenutih pod vjeđama, hripao od tjeskobe u zagrljaju isposničkog don Arbueza i zbunjeno shvaćao da su sve faze kobne večeri tek predviđeno pakleno mučenje, mučenje Nadom!, Veliki inkvizitor, s naglaskom ljutog prijekora i preneraženim pogledom, šaputao mu je u uho, žarkog daha što ga je kvario mnogi post:
"Kako to, sine moj! Zar ste nas htjeli napustiti . . . i to uoči možebitnog spasa!“

Image and video hosting by TinyPic

Villiers de l'Isle-Adam

Jorge Luis Borges

Jean-Marie-Mathieu-Philippe-Auguste, grof Villiers de l' Isle-Adam rodio se u Bretagni 7. studenog 1838. i umro u Parizu, a ubožnoj bolnici Braće svetog Ivana (Hospice des Freres de Saint Jean-de-Dieu), 19. kolovoza 1889.
Keltska, neodgovorna i plemenita imaginacija bila je jedan od darova što mu ga dodijeliše slučaj i sudbina, kao i slavno porijeklo - potjecao je, naime, od prvog Velikog meštra malteških vitezova - i glasan prezir prema osrednjosti, nauci, napretku, vlastitoj epohi, novcu i ozbiljnim ljudima. Njegova Eve future (1886) predstavlja jedan od prvih primjera znanstvene fantastike što ih registrira književnost, a ujedno je satira uperena protiv znanosti. Drama Axël obnavlja temu kamena mudraca. La Revolte (Pobuna), postavljena na scenu u Parizu tokom 1870, anticipira Ibsenovu Lutkinu kuću.
Taj romantičar na francuski retorički način izjavio je da se ljudski rod dijeli na romantične ljude i glupane. Običaji njegova doba zahtijevali su da pisac obiluje ne samo znamenitim rečenicama, nego i bezobraznim epigramima. Anatole France izvještava da je jedno jutro svratio k njemu da bi se raspitao o njegovim precima. Villiers je to odbio: "Hoćete li da vam u deset sati ujutro, i dok sunce sja, govorim o Velikom meštru i glasovitom Maršalu?!“ Dok je sjedio za stolom Henrika V, pretendenta na francusko prijestolje, i kad je začuo kako ovaj kritizira nekog tko je sve žrtvovao za njega, reče mu: "Gospodine, pijem u zdravlje vašeg Veličanstva. Vaši počasni naslovi su doista neosporni. Nezahvalni ste kao pravi kralj“. Bio je velik Wagnerov prijatelj; zapitali su ga da li je razgovor s njime ugodan. Odgovorio je oporo: "Zar je razgovorom s Etnom ugodan?“
Kroz njegov život, kao i kroz njegovo djelo, provlači se nešto lakrdijaško; istina je da su okolnosti, to što je bio aristokrat i što je uz to bio vrlo siromašan, pogodovale takvom stavu. Valja, osim toga, imati na umu da je Villiers, preko slike koju je uvijek nastojao projicirati pred pariškim društvom, u suštini branio sam sebe. Bit će da ga nizak rast nije mučio manje od siromaštva, koje je često okrznulo bijedu. U kojoj mjeri jedan pjesnik, koliko god bila bogata njegova mašta, može pobjeći iz svog doba u vrijeme i iz vlastitog mjesta u prostor? Očito je da se Romeova i Julijina Verona ne nalazi točno u Italiji; očito je da su magična mora u Coleridgeovoj Baladi o starom mornaru veličanstven san jednog sredozemnog pjesnika s kraja XVIII stoljeća, a ne Conradovo more, niti more, niti more iz Odiseje. Hoću li ikada moći napisati pjesmu koja nije smještena u Buenos Airesu? Isto se događa s Villiersovom Španjolskom i s njegovim Istokom; oni su isto toliko francuski koliko i Flaubertova mukotrpna Salammbo.
Najbolja pripovijest u našem izboru, ujedno i pravo remek-djelo kratke priče, jest Mučenje nadom. Radnja se zbiva u jednoj vrlo osobnoj Španjolskoj, a epoha je neodređena. Villiers je malo znao o Španjolskoj; ni Edgar Allan Poe nije znao previše, pa ipak su Mučenja nadom i Zdenac i njihalo podjednako nezaboravni, zato što su oba autora poznavali okrutnost kojoj se može vinuti ljudsko srce. U Poea, radi se o užasu tjelesnog reda; suptilniji Villiers razotkriva nam moralni pakao. (...)
Villiers se u Parizu želio igrati pojmom okrutnosti, kao sto se Baudelaire igrao zlom i grijehom. Danas ih mi, ljudi, na žalost, predobro poznajemo a da bismo se mogli time igrati. Okrutne priče su danas bezazlen naslov; no to nije bio slučaj kad ga je Villiers de I'Isle-Adam, između visokoparnosti i ganuća, predložio pariškim književnim kružocima. Taj gotovo ubogi veliki gospodin, koji se osjećao turobnim sudionikom umišljenih dvoboja imaginarnih izmišljotina, nametnuo je vlastitu sliku u povijesti francuske književnosti. (...)

Izvor: Villiers de l' Isle-Adam, "Uzvanik posljednih svečanosti", Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1983.

- 21:48 - Komentari (4) - Isprintaj - #

SLUČAJ LJUBE JURČIĆA

JUČERNJE LIŠĆE

Moja se proročanstva nastavljaju. Evo što sam kazao u postu "Ministarstvo onostranog", 6. lipnja 2007.:

Ljubo Jurčić kao premijerski kandidat relikt je Račanovog doba.
Račan je Jurčića izmislio kao prepreku Bandijerasu.
Milanović je sam tu prepreku otklonio, i Jurčić je kao premijerski kandidat passé: neka Ljubo Jurčić bude potpredsjednik vlade za gospodarstvo, i sve pet samo A6.

Nemanja 6.6.2007

Image and video hosting by TinyPic

Ljubo Jurčić rođak je moje prijetaljice K..
Upoznao sam ga na njenim rođendanima i posljednjih mi mjeseci o Jurčiću nije bilo lako pisati: jednostavno, dobro znam Jurčića i imam sve simpatije za Ljubu Jurčića, ali - a to bi i Jurčić odobrio - naprosto sam naučen da drag mi je Platon, ali da mi je draža istina.
Kob koja je zadesila Ljubu Jurčića, njegova demisija kao premijerskog kandidata SDP-a - ili Milanovićev 'Die Kehre', Zaokret - kao što ćemo vidjeti iz tekstova objavljivanih na Vaseljeni u svibnu i lipnju ove godine kao pravodobni anticipando tipične zagrebačke izborne jeseni (jesen je, lišće žuti i otpada sa stabala, a ni Ljubo mi ne izgleda dobro!, da parafraziram starodrevnu šalu Tanje Torbarine na račun Stipe Šuvara), antički je neumitna: od početka je bilo jasno kako će to skončati, jer je Jurčićev kraj bio in his very beginning.
Nije to bilo teško vidjeti, samo tko je htio: nije to bio nekakav mistični overlook, dapače, oči su i uši ljudima zli svjedoci ako imaju barbarske duše. Oni dobrodušni, ili lijepe duše, imat će i dalje sve simpatije za dobrog, dragog i pametnog čovjeka Ljubu Jurčića, koji je ispao suvišnom i nedužnom žrtvom jednog nelogičnog političkog inženjeringa.
Pogledajmo što se to u mihalićevo razbludno vrijeme čaja, dakle već ljetos moglo vidjeti, uvidjeti, prepoznati i priznati u cijelom tom "Slučaju Ljube Jurčića":

Image and video hosting by TinyPic

Počnimo najavama iz "Jučernjeg lišća", naslovima "Jutarnjeg" i "Večernjeg":
"Jutranji list" dirljivo je iskren: Milanović još nije zasjeo ni na stranački tron, a dvojac Milanović - Jurčić već je najavljen kao privremeno rješenje.
Dizajneri su naše stvarnosti stvarno iskreni: ovaj se put Pavićevim ljudima ne može predbaciti zaplotnjaštvo ili neiskrenost namjera - lijepo su i nas i Jurčića pravodobno upozorili na privremenost tog tandema Zoki-Ljubo.
Pogledajmo:

"Jutarnji list"

Dvojac Milanović - Jurčić kao privremeno rješenje

Zagrebački SDP-ovci koji bi mogli imati najznačajniju ulogu u izboru novog predsjednika stranke još nisu dogovorili koga će podržati.

Iz razgovora s nekoliko zagrebačkih SDP-ovaca doznali smo da na liderskoj poziciji kao trajno rješenje ne vide nijednog od trenutačno eksponiranih kandidata.

Njihov animozitet prema Željki Antunović i dalje je jednak. Ljubo Jurčić još im je nepoznanica, a Zorana Milanovića, kažu neki od njih, vide na vrhu stranke, ali - privremeno. Zasad im se ne čini realnom Bandićeva kandidatura iako je s njim, upozoravaju, svako iznenađenje moguće.

- Zagreb će se zasad držati po strani. Dokad? Pa, vidjet ćemo. Ionako je to privremeno rješenje. Popunjava se samo jedno upražnjeno mjesto, i to na godinu dana. To nikako nije trajno rješenje - rekao nam je jedan utjecajan zagrebački SDP-ovac.

Potvrdio nam je da sada najviše izgleda ima scenariji prema kojemu bi zagrebački SDP za predsjednika stranke podržao Milanovića, a za premijerskog kandidata Jurčića.(...)

Danas "Jutarnji list" ovako piše:

"I Milanović i Željka Antunović morali su se ispovjediti da su bezuvjetno za Jurčića kako bi uopće došli u obzir za Račanova nasljednika. A Jurčić je već tada bio prošlost: on je postojao kao nekakva iracionalna alternativa samo u vrijeme dok je Račan još bio živ. Tražilo se bilo što novo, pa zašto ne i Jurčić. No, čim je stranka izabrala novog lidera, balon Jurčić se ispuhao i prestala je svaka potreba za njim." (Nino Đula, 'Jurčić bi nakon smjene trebao napustiti politiku', 30.11.2007.)
Dakle tako! U lipnju, kao što sam uvodno citirao, ja sam kazao: "Ljubo Jurčić kao premijerski kandidat relikt je Račanovog doba. Račan je Jurčića izmislio kao prepreku Bandijerasu. Milanović je sam tu prepreku otklonio, i Jurčić je kao premijerski kandidat passé."
Pola godine kasnije Nino Đula, kad je Jurčića već smjenilo, zaključuje to isto: Jurčić je već tada bio prošlost!
Idemo još jednom, u slow-motionu: već tada, u lipnju, kazao sam da je Ljubo passé; danas i Đula tvrdi da je Jurčić već onda bio prošlost!
Slažemo se: i Đula i ja tvrdimo isto: Brann : Dinamo 2:1; jedino, on to tvrdi nakon tekme, ja, dva dana prije nje; razlika i nije prevelika, ali je supstancijalna - govori ponešto i o interesima i slobodi govora naših novina.
Jer, ili je Đula naknadno pametan, ili je - ako je još onda znao da je Jurčić već tada prošlost - stvar prešutio! Pitanje je: Zašto? I, kao i uvjek: Cui bono?

Image and video hosting by TinyPic

Bratskojedinstveni "Večernji list" već tada anticipira problem odnosa partije, države i pojedinca:

"Večernji list" piše:

"SDP, budu li se poštovale predizborne izjave, mora ubrzo izići i s Jurčićem kao premijerskim kadidatom. Njega treba objaviti GO SDP-a, ali kako doznajemo, to neće biti na sjednici u ponedjeljak, jer je Jurčić u SAD-u.

Istodobno u SDP-u, ako već nisu, moraju početi ozbiljno razmišljati o oblicima kohabitacije predsjednika stranke i premijera jer bi se prvi put takvo što moglo dogoditi u političkom životu Hrvatske. U SDP-u moraju tek naći formulu koja bi osigurala da stranka i njezin predsjednik budu ispred svog člana, pa makar on bio i na premijerskom položaju."

Moj je komentar bio ekstenzivan, i, slobodno recimo, poslovično profetski:

Jučer sam saznao na koji će to način Ljubo Jurčić legitimirati svoju premijersku kandidaturu: Ljubo Jurčić trebao bi biti nositelj SDP-ove liste u III. izbornoj jedinici!

Dakle, Ljubo Jurčić, sudeći prema rezultatima prošlih izbora, nema većih problema s izbornom jedinicom u kojoj se kani takmičiti.

Problemi nastaju u "oblicima kohabitacije predsjednika stranke i premijera jer bi se prvi put takvo što moglo dogoditi u političkom životu Hrvatske. U SDP-u moraju tek naći formulu koja bi osigurala da stranka i njezin predsjednik budu ispred svog člana, pa makar on bio i na premijerskom položaju."

Ne vjerujem svojim očima!

U ovoj se zemlji u 21. stoljeću piše o tome da neka stranka mora naći formulu koja bi osigurala da ta stranka i njezin predsjednik budu ispred predsjednika vlade ove države!

Kako bi se zvao taj oblik kohabitacije u kojoj je Partija ispred Države?

Kako bi se zvala funkcija tog dobrog čovjeka koji bi u ime Partije bio iznad premijera?

Imam prijedlog.

Možda bi se mogla uvesti funkcija Vrhovnog državnog Vrača. Taj bi Šaman imao izravnu vezu s onostranim i odatle bi crpio svoj autoritet.
U svako doba dana mogao bi suspendirati bilo koju odluku Vlade i premijera, jer Žretac ima izravan communio s Numinoznim, dakle diskreciono pravo odlučivanja što je in a tko je out.

Netko bi mogao kazati da u tu svrhu imamo Kaptol.

Nema to veze. Kaptol je zadužen za komunikaciju s kršćanskim onostranstvom. Naš bi Augur imao uvid u ukupno, interkonfesionalno Onostrano, i to ne samo nadzemne, nego i podzemne stvari i poslove.

SDP ima velik problem.
Naime, problem nije samo s Ljubom Jurčićem kao premijerskim mandatarom, nego, u tom slučaju, i sa Zoranom Milanovićem kao predsjednikom stranke: postavlja se opravdano pitanje: A zašto bi SDP i njegov predsjednik imali biti iznad Ljube Jurčića kao premijera? U čemu je štos? Ta, zar nije Jurčić član SDP-a i SDP-ov premijerski kandidat? Jest, kažete. Pa zašto bi onda Jurčić morao odgovarati i Zoranu Milanoviću kao predsjedniku SDP-a!? Otkud bi to premijer Republike Hrvatske morao polagati računa partijskom šefu?

I, otkad je to interna stvar SDP-a?
Odovornost predsjednika Vlade nije i ne može biti nikakva interna stvar bilo koje stranke u ovoj zemlji, pa ni socijaldemokratske partije.

Dječki, prestanite se zajebavati!

Ljubo Jurčić kao premijerski kandidat relikt je Račanovog doba.
Račan je Jurčića izmislio kao prepreku Bandijerasu.
Milanović je sam tu prepreku otklonio, i Jurčić je kao premijerski kandidat passé: neka Ljubo Jurčić bude potpredsjednik vlade za gospodarstvo, i sve pet samo A6.

Ovako, postavlja se pitanje zašto zapravo i kome to treba ova strka oko Ljube Jurčića?
U čemu je zapravo poanta?
Zašto je samorazumljivo da bi Ljubo Jurčić morao biti premijer ove zemlje osvoji li SDP izbore?
Ne kužim. Razumije li to itko u Hrvatskoj? Da? A zašto to onda racionalno ne objasni?
Jer, spikica da je riječ o dogovoru Račan - Jurčić razumno je objašnjenje cijele ove situacije baš kao da kažete da će Kosovo biti nezavisno jer je Bush Albancima dao besu.

SDP što prije mora odustati od ove maglovite, nemušte i u osnovi iracionalne situacije.
Konačno, kakvu to poruku SDP šalje građanima Hrvatske nerazumno inzistirajući na jednoj neizvršenoj oporuci? Što bi to značilo da Jurčić mora biti premijerom a da mi zapravo niti znamo niti možemo saznati zašto je to nužno?
Je li to nužno zato jer Jurčić ima rješenje za gospodarske probleme zemlje? Da?
A što je s ulaskom u NATO, što s EU?
Ili Hrvatska zapravo nema autentičan politički život, nego nam je neophodan tek direktor tvrtke "Croatia d.d.", dok je državna agenda, kao i njen timeing, već zadana?
Zašto se onda hrvatski premijer ne bi zvao prokurist?
I zašto nam onda Predsjednik u središnjem dnevniku HRT-a ne objasni da je Ivo Sanader ispunio svoju povijesnu zadaću, koju Ivica Račan nije imao snage obaviti, naravno ovu Haašku, pa nam sada preostaje u analogiji s metropolom i Hrvatsku koncipirati kao holding.
Možda bi to bilo rješenje!?
Neka Milanović bude Bandić, a Jurčić Ljubičić.
Takav oblik kohabitacije izvrsno je uhodan i SDP, kao i građani, na nj su već odavno svikli.
Doduše, nije baš najpopularniji, ali, jebiga, Milanović je dokaz da populizam i nije na cijeni.

Užasne su to dvojbe i aporije.
Jezive, a nepotrebne.

Ja sam za jednostavniju varijantu: Zoki premijer, Ljubo potpredsjednik vlade.
Ako ni zbog čega drugoga, a ono da Hrvati odrastu i ižive svoj iskonski strah od Jape: mi stalno iznova zahtjevamo nekakvog Oca domovine: sve ozbiljne muževe, Starčevića, Radića, Mačeka, Pavelića, Tita, Tuđmana...

Bože, kak smo mi pametni i mudri, kako zreo narod. Svečani, seriozni ljudi. Stameni kao biste. U Aleji zakašnjelih u Povijest.

Milanović, Zoran Milanović, zato ima posebnu misiju u današnjoj Hrvatskoj!
Kao što je Sanader bogomdan čovjek koji je u ime Hrvatske sa Svijetom razgovarao poliglotski, tako bi Milanović konačno mogao uspostaviti dijalog Vlasti i građana ove zemlje na jeziku koji i mi i on ne samo da razumijemo, nego ga i fluentno govorimo.
Kuiš?

Image and video hosting by TinyPic

Dajte Ljubi kalkulator i neka računa.
Mada, opet, ja osobno ne vjerujem da bi Hrvatska uopće trebala imati ministre; to je samo suvišan trošak.
Dokazuje to i ova Vlada.
Recimo, kao da je gospodarstvo ove zemlje, sudeći po ministarstvu i ministru, iole značajan resor!?
Ne šalim se. Nisam ironičan. ČPR. Smrtno sam ozbiljan.
Naime, ako je Ivo Sanader pri zdravoj pameti Branka Vukelića u zemlji s 300 000 nezaposlenih mogao imenovati ministrom gospodarstva, onda se plan i program toga ministarstva donosi negdje drugdje a ne u Hrvatskoj. Ja zaista u to čvrsto vjerujem.
Lako je to dokazati:"Branko Vukelić (Karlovac, 9. ožujka 1958.), hrvatski političar, aktualni je ministar gospodarstva, rada i poduzetništva u Vladi Republike Hrvatske. Diplomirao na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu. Političku karijeru započeo je u Karlovcu, gdje je najprije bio vijećnik u gradskom vijeću, a potom je bio i gradončelnik Karlovca od 1997. do 2001. godine. Član je HDZ-a, te obnaša visoke stranačke funkcije. Na parlamentarnim izborima 2003. godine izabran je u Hrvatski sabor, međutim zastupnički mandat je stavio u mirovanje, jer je postao mnistrom gospodarstva rada i poduzetništva u Vladi premijera Sanader."
Odgovorite vi sad meni: Mislite li da je Ivo Sanader pijan sastavljao Vladu!? Hiptnotiziran možda? Pod utjecajem psihodelika? Ne, naravno da nije. Ivo Sanader je cool frajer i ne radi nikakve pizdarije. Zna on točno što radi.
Pa zašto je onda diplomirani elektrotehničar i gradonačelnik Karlovca koji ne bi znao razlikovati makroekonomiju od filharmonije postao ministar gospodarstva?
Zato kaj je to bez veze. Svatko bi naime mogao biti ministar gospodarstva.
Jer ovdje ministar u barem jednoj vladi nije bio samo onaj koji je žurio na vlak.
Ta, budimo realni: mi smo suvereni koliko i Disneyland, s tim da imamo manji BDP. Nemojmo se šaliti: o gospodarstvu ove zemlje odlučuje nekakav činovnik drugog razreda u Odsjeku za Rude i Panoniju State Departmentove filijale u Karantaniji, i - ide punch line, ide - upravo je stoga gluparanje oko Jurčića kao gospodarskog čudotvorca vrhunska prijevara ovih izbora: jasno, fantazma, kaj drugo.
Ono što maskira prazno mjesto, temeljnu laž cijele ove situacije: nema razumnog objašnjenja zašto bi Ljubo Jurčić trebao biti premijer ove zemlje, jer ovo jedino racionalno objašnjenje koje sam ja sada ponudio, Ljubo Jurčić ne smije izgovoriti ni u snu!
Nije slučajno da je Jurčićev legitimitet mističan i da počiva na pogodbi s pokojnikom: Jurčić je opunomoćen od strane Viših Sila, on nastupa u ime Zagrobnog, on je ono što sam ja oduvijek htio biti - Ministar onostranog!
Njegova je pozicija i-racionalna, jer se ne može razumjeti razlozima ovoga svijeta; ta, on ima pakt sa svijetom behind the velvet curtain!

Sanader je obavio zadaću s Haagom, a sad sljedi transmisija financijske volje Zapada.
I, tu onda ulijeće Prokurist.
Je li to objašnjenje?
Nije?
E, jebiga, onda nije, ali molim vas da mi samo ne prodajete bozu o kontroverzi hrvatskog gospodarskog trenutka: reindustrijalizacija ili moderna uslužna ekonomija! Kakva silna dilema! Tko bi se toga sjetio: treba li Hrvatska sekundarnu industriju u vrijeme proizvodnje Turbo Limach asortimana u Kini ili nam je neophodno obrazovanje kao projekt i izvoz intelektualnih usluga u nedotupave zemlje regije! Takve je gluposti moguće pričati jedino na televizijama zemalja bivše Jugoslavije. Bože sveti, kakvi to ljudi nastavaju ovu zemlju?
Me English, Nicht versteht. Let's get dancing.

SDP ne bi smio sudjelovati u igrokazima.
Ljubo je u Jamerike, a SDP smišlja oblike kohabitacije: kakav priredba, kakav Pinokio!
Onda će Ljubo, lisn sani, aj vil not tel ju dis tvajs, fingirati genija prispodobivog onom komičaru Markoviću, koji je koncem Jugoslavije prodavao spikicu o 1:7 kao svome iznašašću, a pola je tranzicijske socijalističke Ojrope imalo isti kurs. Of course, ovdje je 7% akademski obrazovanih, pa koji bi kourac itko išta o tome znao, kad Goran Milić ni onda ni sada tu vijest nije objavio. Jer, on objavljuje do te mjere pozitivne vijesti, da je HRT već danas Tv Pink.

S ovom ružičastom mišlju o našoj budućnosti idem ja sad gledati Mad Max Tv.
Pogledat ću nekakav SF.
Možda SFRJ.
Znam, gledao sam to već prije, ali ovo s Partijom i Državom nuka me da obnovim gradivo.

Image and video hosting by TinyPic

Drugi moj tekst o toj temi počinje bombastično, in medias res, kao metafička poezija:

Zoran Milanović novi je predsjednik SDP-a 4.6.2007.

Po svemu sudeći, Zoran Milanović, u 41. godini života, postat će i premijer Vlade Republike Hrvatske.

Sve ostalo bilo bi nelogično.

1. Iako je Zoran Milanović i sam kazao da će Ljubo Jurčić biti SDP-ov premijerski kandidat, tj. mandatar nove vlade, takva bi situacija iz više razloga bila jednostavno nelogična. Ljubo Jurčić ovdje nije sam po sebi sporan ili na bilo koji način upitan: odmaknimo se od konkretnog čovjeka, od imena i prezimena, od Jurčićevih kompetenci, i razmišljajmo striktno načelno: sporan je nečin legitimacije bilo koga tko bi na ovako, neznano kako došao u poziciju sastavljati Vladu Republike Hrvatske! Jer, što to politički legitimira takvog mandatara? Jedino naime u slučaju koji je već sada sasvim nezamisliv, a taj je da Ljubo Jurčić bude nositelj SDP-ovih izbornih lista, Jurčić a ne Milanović može biti mandatar za sastav SDP-ove nove Vlade! Što bi inače legitimiralo Ljubu Jurčića kao premijera? Pobjeda SDP-a na parlamentarnim izborima? Da, ali riječ je uvijek o nekom konkretnom SDP-u: SDP na čelu s Milanovićem nije SDP na čelu s Bandićem, mislili su ponajprije socijaldemokrati, pa zašto bi onda drukčije mislio bilo tko u ovoj državi?!

2. Jurčićev je legitimitet mistične prirode: Jurčić i Račan imali su nekakav dogovor, Račan je nažalost umro, i nitko živ osim Jurčića ne može kazati o kakvom je dogovoru bilo govora, a i da može, koga to zapravo zanima osim povijesničare!? Kakva je to mistička legitimacija u jednom demokratskom društvu? Ima li Jurčić SDP-ov mandat za sastav nove vlade? Ili su mu taj mandat povjerili građani na demokratskim izborima? Ne. Svega toga nema. Postoji nekakav privatan dogovor između Jurčića i Račana, ali, Hrvatska je republika, a republika je res publica, javna stvar, a ne cosa nostra, naša privatna stvar! Dakle, želi li na bilo koji način demokratski legitimirati svoju poziciju, Jurčić ne može čak ni kazati: Evo, osim s Račanom, dogovorio sam se i s Milanovićem! Takvi privatni dogovori u demokratskim društvima nemaju ama baš nikakvu važnost ni legitimitet, a kamoli legalitet! Jer, sve da SDP pod Milanovićem i dobije mandat za sastav nove vlade, to još uvijek ne znači da ga Milanović može uokolo nuditi u skladu sa svojim privatnim interesima, nahođenjima i osobnom raspoloženju! Jasno, Milanoviću to zasigurno ne bi palo na pamet: naime, nakon što je na izborima dobio stranački legitimitet prvog čovjeka SDP-a, u slučaju izborne pobjede na parlamentarnim izborima, Milanović ne bi mogao građanima ove zemlje naprasno i naprosto kazati: Čujte, evo ja doduše jesam onaj za koga su glasali i SDP-ovo članstvo i većina građana Republike Hrvatske, ali, znate, mi imamo privatan dogovor da premijer ne budem ja, nego jedan drugi čovjek za kojega vam jamčim da je odličan tip! Da je Ljubo Jurčić odličan tip mogu jamčiti i ja, jer ga poznajem i privatno i, mislim, dovoljno dobro da to mogu i javno kazati, ali, to što ja jamčim građanima ove zemlje zaista ne mora značiti nikome ama baš ništa! Imamo izbore, pa neka građani odluče sami.

3. Jurčić čak ne može kazati: Dogovorio sam se s SDP-om! Naime, to bi bio pad u preddemokratsko razdoblje supremacije partije nad državom i njenim institucijama! U Hrvatskoj postoji jasna, decidirana izborna demokratska procedura, i nikakvi oblici partikularnih apartnih partijskih dogovora mimo i izvan te procedure nemaju nikakvu vrijednost ni važenje! Ta, zar smo u državi u kojoj se vjeruje da je Partija iznad Države, jer ova naprosto odumire? Ne samo da vjerujem, nego znam da to SDP kao partija više ne misli, da to nije ta Partija! Štoviše, upravo izborom Milanovića za predsjednika, SDP, koji takvom Partijom nije bio već za Račana, danas postaje uistinu modernom socijaldemokratskom partijom, kojoj ovakvi gafovi zaista nisu potrebni. Na izborima će građani glasovati za SDP-ovu ili neku drugu listu, logično je da nositelj te liste bude budući premijer ove zemlje u slučaju da SDP odnese izbornu pobjedu, i, to je sve: nikakve unutarpartijske zakletve i obećanja nikome ništa ne znače izvan ove normalne, uhodane demokratske proceduralne forme.

4. Pobjedi li Milanović kao nositelj SDP-ovih izbornih lista Hrvatsku demokratsku zajednicu s Ivom Sanaderom na čelu, bilo bi i nenormalno, a ne samo nelogično tražiti od Milanovića da ustupi svoje lidersko mijesto bilo kome drugom! Ponavljam, to nema veze s Ljubom Jurčićem! Ovaj argument zapravo pokazuje do koje to mjere nema veze s LJubom Jurčićem: ta pobjeda, naime, bila bi uvelike pobjeda Zorana Milanovića! Drugim riječima: nakon što je članstvo SDP-a većinski i s aklamacijom izabralo Milanovića za novoga šefa stranke, odluče li se građani za SDP pod Milanovićevim vodstvom, svima će biti jasno da je riječ i o Milanovićevoj osobnoj pobjedi nad Ivom Sanaderom - ne radi se tu tek o tzv. personaliziranim kampanjama, nego je naprosto riječ o povjerenju koje bi elektorat ukazao Zoranu Milanoviću kao novom predsjedniku socijaldemokratske partije! U tom slučaju Milanović ne bi čak ni smio prepuštati mandat za sastav Vlade bilo kome drugom! Jer, sasvim bi bilo jasno da građani na čelu Vlade žele njega, a ne nekog drugog.

Sve u svemu, Zoran Milanović zaista nema potrebu prepuštati ulogu i mjesto premijera nekom drugom, pa ni Ljubi Jurčiću.
Što bi Zoran Milanović, da u pola godine dva puta pobjedi, prvo u SDP-u a onda i na parlamentarnim izborima, zapravo trebao raditi prepustivši premijersko mjesto Ljubi Jurčiću?
Što bi trebao biti? Predsjednik Sabora? Predsjednik SDP-ovog kluba zastupnika?
Ili bi trebao sjediti na Iblerovom trgu i u ime Partije korigirati premijera države?
Što to znači da bi Milanović kao pobjednik na parlamentarnim izborima morao omogućiti političke uvjete da Jurčić vodi zemlju?
Znači li to da Milanović ne zna voditi Vladu ove zemlje? Zar to misle članovi SDP-a? Mislim da im to nije ni na kraj pameti!
Što bi to značilo da Milanović kao premijer ne zna donositi one odluke koje bi Ljubo Jurčić kao ekonomist i gospodarstvenik znao donijeti? O čemu se radi? Zar je politika ove zemlje svodiva na par gospodarskih problema koji preostaju nakon što se izvrši agenda artikulirana na visokim međunarodnim adresama MMF-a ili Svjetske banke! Je li dakle najviša državna egzekutiva Hrvatske samo transmisija volje inozemnih monitoringa?
Jasno je da je posao Vlade RH nešto više od toga i da nije bezostatno svodiv na kontroverze oko oporezivanja realizirane kapitalne dobiti ili reindustrijalizacije Hrvatske.
Ovakve tendence, uostalom, postoje u Hrvatskoj odavno.
Zna se i adresa koja ih promovira. Prije samo par godina Ljubo Jurčić se zvao Mladen Vedriš.
Od 2000-te naovamo ta su nastojanja stalno prisutan napor da se mimo demokratske procedure i volje građana uspostavi nekakva dogovorna, fantomska tehnička vlada, navodno ustanovljena po meritokratskom kriteriju, a zapravo vlada nove hrvatske oligarhije koja bi izražavala jedino i samo interes kapitala zabrinutog za okolnosti propitivanja vlastitog porijekla!
Poruka koju se želi uputiti građanima zapravo je pralaž našeg društva: tvrdi se time da Hrvatska zapravo nema bitnih političkih problema, nego je jedan jedini problem gorući, a taj je gospodarstveni: kako da i isključeni žive bolje!
Politički su problemi već riješeni: još samo ovaj mandat i socijalna je stratifikacija dovršena, moć je distribuirana i hijerarhija je za duga vremena ustanovljena i zadana! Tko je jamio, jamio je! Ostali su isključeni iz političkog života zemlje, i sve je samo sada do toga da se nađu gospodarske recepture podizanja standarda života depriviranih!
Uostalom, to se danas traži i od SDP-a kao stranke u cjelini! To je smisao tog zahtjeva za neoliberalnim redizajnom stranke: od SDP-a se ultimativno traži jasno i nedvosmisleno očitovanje da neće sankcionirati privatizacijski kriminal, jer da bi to pomelo ionako krhko hrvatsko poduzetništvo i tek stasali kapitalizam!

To je smisao licemjernog zahtjeva koji je izravno stavljen i pred samog Zorana Milanovića.
Razgovor koji je sa Zoranom Milanovićem bio vođen na temu navodnog prijateljstva s famoznim Franjom Turekom, imao je upravo taj smisao, i u tom je smislu taj razgovor metafora budućnosti Zorana Milanovića i socijaldemokracije u ovoj zemlji: jedini stvarni posao Zorana Milanovića i SDP-a, zapravo je takav zahtjev kao i njegovog podnosioca dovesti u pitanje!
Nikakva moderna socijaldemokracija ili Hrvatska kao moderna demokratska zemlja socijalne pravednosti naime nije moguća sve dok kapital stečen privatizacijskim bezakonjem uvjetuje presudne političke procese ove zemlje.
Tu su poruku izborom Zorana Milanovića za predsjednika partije članovi konvencije SDP-a uputili Hrvatskoj javnosti: izborom neokaljanog, čistog čovjeka za nekorumpiranu, poštenu budućnost Hrvatske.
Osnovno je pitanje današnje Hrvatske: Je li Zoran Milanović sam razumio tu poruku, poruku koju svima nama prenosi?
Razumije li Zoran Milanović, drugim riječima, koju on to poruku alegorizira?
Shvaća li što njegov izbor znači?
Sasvim je pošteno i primjereno Zoranu Milanoviću pružiti sada dovoljno vremena - a to znači i par godina bez obzira na ishod ovogodišnjih parlamentarnih izbora i nestrpljenje SDP-ovaca da preuzmu vlast! - da rekonceptualizira socijaldemokratsku stranku Hrvatske, ali i socijaldemokraciju u Hrvatskoj, da pokaže kako je jasno razumio poruku koju u ime svojih stranačkih drugova prenosi i nosi ostatku zemlje.
To je poruka o nužnosti modernizacije i SDP-a i Hrvatske, ali upravo u smislu suprotnom zahtjevu navodnog neoliberalnog lib-lab redizajna (koji to uostalom ionako nije): socijaldemokracija u ovoj zemlji što prije mora rehabilitirati vrijednosti svojstvene socijalizmu njemačkog ili skandinavskog tipa, pa, ako se već želi, i onoga u nasljeđu radničkog samoupravljanja što nikako nije smjelo biti s bačeno skupa s prljavom vodom komunističkog epohalnog projekta.
Kad se SDP i Hrvatska prestanu sramiti pa čak i strašiti riječi socijalizam, SDP će vrlo jasno znati što mu je za činiti.
Samo i jedino tako SDP od Hrvatske može napraviti i pravnu državu!

Na kraju, to je jedina poruka koju ovaj dečko, zaista u najboljim godinama, samim sobom nosi: evo, tu je pred nama netko tko ništa nije ukrao, šef je stranke koja bi trebala skrbiti oko socijaldemokracije, i ako oni konačno ne uspostave Hrvatsku kao državu vladavine prava i pravnu državu, iz ove je zemlje onda jedino još moguće - emigrirati!

Tako ja shvaćam Zorana Milanovića.
Očito najozbiljnije kako građanin ove zemlje nekog političara može shvatiti.
Puno očekujem, previše?
Zaboga, ne!
To da ne živim u mafiokratskoj državi, pa to je minimum očekivanja pristojnog građanina bilo koje uljuđene države, zaboga!
Naravno, to je najviše što bilo koji čovjek u ovom naraštaju za ovu zemlju može bilo poželjeti, bilo učiniti.
Iako bih volio da je Hrvatska u EU od datuma kad je u to društvo primljena i Slovenija, puno mi je važnije da Zoran Milanović kao premijer Vlade RH pokuša ovu zemlju učiniti pravnom državom.
Hoće li kao potpredsjednik Vlade za gospodarstvo Ljubo Jurčić rast BDP-a dovesti u drugoj godini mandata na 9% itekako je značajno, ali, meni osobno, manje važno od onog prvog desiderata.

Jasno, postoji nekakva vražja dijalektika između bogatstva i demokracije, između pravde i imetka, ali, zar smo doista toliko siromašni da moramo biti lopovi?

Zoranu Milanoviću, unatoč privatnim afinitetima ili usprkos njih, nisam ni pomogao ni odmogao u usponu do stranačkoga vrha; za razliku od hvalisavaca koji se već jagme za Milanovićevu naklonost, razmećući se time da su oni odvajkada znali da će Milanović biti Račanov nasljednik, ja sam Milanoviću pružio taman onoliko šanse koliko i drugima: jednake šanse, naime!
U tome je bio sav moj posao, i to i jest najteži posao koji sam mogao obaviti.

Zoran Milanović sada mora učiniti na vlas isto: mora pokušati napraviti zemlju u kojoj ljudi imaju jednake šanse.
To Hrvatska, nažalost, danas ni izbliza nije.

Znači li to ova pobjednička maksima "nema predaje, nema prijevare", Zoki?

Image and video hosting by TinyPic

- 18:05 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 29.11.2007.

ZAŠTO VAS HAKIRAJU?

PHISHING

ovaj je tekst pod pokroviteljstvom Sv.Ante

Image and video hosting by TinyPic

Prije no što nekoga izvrijeđam, ja još jednom, da umirim savjest ili naprosto zbog alibija, osobno čovjeka pitam je li tako kako sam čuo da jest, tvrdi li zaista to što sam dočuo da govori itd.; u svakom slučaju, raspitam se o istini.
Ni ovoga puta nisam mijenjao navade: pitao sam na Blogu.hr zašto se događaju ovi hakerski napadi.
Evo zašto: kliknite li na phishing saznat ćete sve o tome.
Oni koji nemaju živaca čitati engleštinu trebaju od nepoznatih stričeka prestati uzimati bonkase.
Naime kaj...
Kao što kažem, prije no što krenem u revoluciju, ja ponajprije provjerim who is who: ispada da je ovoga puta Blog.hr - neugodno mi je i kazati! - nedužan, jer zaista nitko nema ništa s našom privatnom naivnošću.
Ona je glavni i jedini krivac.
Na naše e-mail adrese stižu mailovi koji, navodno u ime Bloga.hr, traže naše osobne podatke: korisničko ime, lozinku.
Nemreš bolivit, ali poneki bloger nasjedne na prevaru i dobrohotno i naivno informacije pošalje vjerujući da ih šalje uredništvu Bloga.hr.
I, to je to! Tu nije kraj, ali je početak kraja. Vašeg bloga.
I tu Blog.hr, zaista mi je to teško priznati, nemre ništa.

Znam...Znam da će sada krenuti: ali ja nisam...
Vjerujem. Vjerujem da su mnoge od vas hakirali i drukčije.
No, ovo je samo prva pomoć: upozorenje što nikako ne treba činiti i kako se, za prvu ruku, možemo sami zaštiti.
O ostalome svakako valja razgovarati s uredništvom Bloga.hr.


- 18:06 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Crnorizac

KOSAC

Image and video hosting by TinyPic

Ja sam kosec, ja sem kosec,
zlehude sam čudi,
kaj požanjem, kog pokosim,
taj se ne probudi.

Ja sam kosec, ja sem kosec,
prakljeti, zadrti,
moje snoplje mirno leži
tiho kak vu smrti.

Ja sem kosec, ja sem kosec,
a ne nijemska Toooood!
Ja sem otkos, a ne most,
danak mi je blood!

Ja sem kosec, črnorizec,
grbavi mi prsti,
nepristran sam, pravovremen,
križaj se i krsti!

Jer ja sem kosec, ja sem kosec,
jednom sem za svagda,
oštar cut, ne overlapping!
hladna moja Magda.

NEMANJA 25.11.2007. 16:19

- 02:40 - Komentari (8) - Isprintaj - #

POBUNAuMAGLI

MOJ BLOG.HR NESTAJE!

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Solidarizirajući se s blogerima koji trpe nepravdu, odlučio sam im pomoći: omogućit ću im da o svojim problemima progovore i izvan Bloga.hr, u drugom mediju. Siguran sam da će ih vlasnici Bloga.hr tada čuti.

Ja, Nemanja, Car Vaseljene

Image and video hosting by TinyPic

POOKINA OBZNANA

Zbog nepriličnog ponašanja nekih komentatora koji koriste moj blog da bi međusobno, jedni drugima, prenosili intimna ali neugodna osobna uvjerenja o onim drugima, koristeći pri tom izraze koji ne priliče ovom blogu kao izrazu moje osobe, mojih misli, mojih osjećaja, mojih želja, snova, nadanja, žudnji i moje kemije mozga od koje je moj mozak digao ruke i prepustio se vlasnikovoj (mojoj) samovolji i, klinički blago rečeno, patološkoj nebrizi za standarde mentalne higijene koji su propisani u SOP-u (Standard Operating Proceedures) normalnog, finog, pristojnog i ponašanja, u izdanju 'Opusti mišić!', Udruge poslodavaca u psihijatriji... elem, zbog svih tih zloupotreba ja ću ukinuti medijske slobode jer imam prerogativ da donesem jednu takvu diskrecionu odluku, koja vama možda djeluje kao arbitrarna i neobvezujuća, ali ja imam zaporku, a vi nemate, pa vam je uzalud svako promišljanje o argumentaciji koju bi stavili nasuprot moje samovolje. Od danas pa do daljnjega ja ću brisati sve komentare u kojima se komentiraju drugi komentari, a da nisu konstruktivni i imaju neke veze sa postovima. Brisati ću i uvrede i teške riječi kojima neki komentatori, bez da su uopće pročitali moj tekst, spopadaju druge komentatore zbog npr. 'nespuštenih testisa', a da ja uopće nisam ulazio u fiziološke aspekte u svom tekstu već sam u konkretnom primjeru iznio tvrdnju 'Trst je naš!'. I još se takav neki komentator usudi ostati anoniman. E pa ne može više. Ako mislite kao ja ili suprotno ili bilo kako drugačije, nemojte se osjetiti ugroženim ovim ogranićenim ukidanjem medijskih sloboda. Ako napadate druge bez povoda, kao prestrašeni psi i dovodite mene u opasnost da počenem ozbiljno sumnjati u opće pravo glasa i pogazim tako sve što sada držim bezupitno bezupitnim i odlučim to svijetu obznaniti povratkom alkoholu ili dizanjem u zrak trafostanice, e onda se čuvajte! Jer ja imam zajebano dobar smisao za destrukciju i instinktivan uvid u arhitektonsku statiku i mehaničke odnose, a znam za tisuće i tisuće 'soft spots' sustava pa ću vas tako pijan sve potamaniti izgubim li svoju vjeru u vas. Da se to ne bi dogodilo provesti ću slijedeće profilaktički-palijativne mjere predostrožnosti.

OBZNANA

Ja, pooka, apsolutni suveren ovog medijskog kutka, na vrhu informacijske hijerarhijske piramide, skučen u tom inverznom kamenom klinu koji drži cijelu tu strukturu i njenu nemjerljivo veliku masu u jednoj jedinoj statički ravnotežnoj točki, u točki koja je jedno sa svim što postoji jer je neoboriva izostankom druge ili drugih točaka sa kojima bi ušla u razumu dohvatljiv odnos, izražavam se kao jedno sa svojom voljom i donosim slijedeće odluke:
- zabranjum korištenje medijski nerazgradivih proizvoda kao što su neargumentirani i anonimni napadi na ljude koji iskorištavaju slobodu argumentiranog i autoriziranog napadanja na sve što je po svojoj prirodi podložno takvom napadanju. Ova zabrana vrijedi jednako za sve osim za one koji dobro znaju o kome mislim i čije sam krvi žedan, čije nesreće sam gladan i za čiji zadnji hroptaj živim... one kojima ću na zajedničkom sprovodu vilama ubiti popa koji se bude usudio da ih isprati u podzemne čirasto-čmarne vječne infekcije onog oduvijek i zauvijek ogavno zagađenog gnojnim isjetkom samog sebe iz postojanja uopće u sepsu svoje patološke simptomatske egzistencije... a sve zbog jebenih bananica. E zapamtit ćete one bananice, jebem vam mater rođenu bez međice pa vas je posrala na ovaj svijet, izbacila vas iz svoje nekrozne utrobe da odradite svoju saprofitsku ulogu razlaganja njenih trulih govana i onda nestanete u vidu zadnjeg smrada koji samog sebe rastvori u ništa. Ako znate o kome mislim, ne poznate me dobro, jer ste jedan od njih i nisam vas ni čuo ni vidio otkad sam saznao da ste vi vrbovali moje bananice na vašu stranu pa sam ih zauvijek prestao voljeti. A koliko sam ih volio znam samo iz siline mržnje kojom izgaram ovaj jedini mi darovani život dok čekam svojih pet minuta osvete i vaše patnje koje će vama trajati pet puta dulje od vašeg poimanja vječnog, vi sitneži mikrobna, mutacijo postojećeg u pojam greške, pojam pogodan samo za refleksno brisanje samim rudimentima mentalne higijene nekog kao što sam ja, ja kojeg ste zajebali pa više ne mogu ni smisliti one bananice. Ovo vam je za one bananice!
Ostali se ne trebaju bojati, ovo je sve za njihovo dobro, za njihovu sigurnost u medijskom mediju koji može provariti i takve 'contradictio in adjecto' kao što je to 'Reality Show', taj drveni čelik od kojeg ste sazdali omnipotentno žezlo daljinskog upravljača vaših nevinih života.
- zabranjuje se korištenje slijedećih izraza: podebeo pretinac, polumalen pretinac, nimalo mali pretinac, polupretinac-polubunar, inauguralni pretinac, parazitski pretinac, lebdeći pretinac, svemirski pretinac br. 16, pretinac koji dvoji da li da zapreti vaskolikom srpstvu, pretinac od ilovače 2 x 0,8 x 1,8 metra, zajapureni pretinac koji se tako šepuri, pretinac od ružina drveta koji se svako malo pojavljuje u većini masonskih propagandnih pamfleta te konačno i sam pretinac vulgaris – svakodnevni pretinac kojemu ne znate svrhu pa umećete u njega svoje mekane, duguljaste reproduktivne organe ne bi li spoznali koja je to pička materina i tako vas taj pretinac, ni krive ni dužne, uvuće u zamku incesta.
- zabranjuje se korištenje glagola vadičepirati
- zabranjuje se kratki spoj uopće, a pogotovo ako bi se jedan takav incident mogao dogoditi u uvjetima pogodnima da njegova iznimno visoka temperatura bude 'trigger' za fuziju vodika i pretvaranje dovoljnog dijela mase sadržaja vašeg vodokotlića na struju u čistu energiju, koja bi tako nekontrolirano oslobođena probila zemljinu koru i stvorila fenomen poznatiji kao 'božji čučavac', koji se inače ne smije ni promišljati, a ne još da se o njemu javno govori, za razliku od onog patetičnog lahorastog povjetarca uragana koje neki samodopadno nazivaju 'finger of god'. E zbog takvih je nadalje zabranjen svaki kratki spoj.
- zabranjuje se horoskop jer ovaj blog ne podnosi kvaziznanstvene kvazidiscipline koje koriste precizne opservacije gibanja kamenja oko matične nam zvijezde te iz toga, na osnovu potpuno arbitrarno donešenih pravila, uzimaju sebi za pravo da uzročno-posljedični odnos retroaktivom argumentacijom pretvaraju u instrument pogodan za masovnu indoktrinaciju kao što je ovaj primjer: 'Imamo dva tipa Škorpiona-muškaraca: 'visoki tip' - neodoljivo karizmatične, dominantne i visoke muškarce, iznimno asertivne i samouvjerene u komunikaciji, neustrašive, čelične volje, rođene da budu vođe, mistične zavodnike, ljude koji ostavljaju neizbrisiv dojam pri svakom susretu sa njima, muškarce koji intuitivno znaju da je njihovo mjesto visoko gore, iznad svakodnevnog i prosječnog , te 'niski tip' – gotovo redovito psihopate.
- zabranjuje se Hegel i svako proklizavanje prema dijalektičkoj interpretaciji dinamičke prirode svega što postoji, koja je, kao što je svima više nego jasno, razumu i umu nedohvatljiva i nespoznatljiva osim kroz udivljenje samim sobom dok instrumentarij razuma i kartografija uma pokušava, iznova i iznova, svesti pod opće nešto što svojom pojedinačnom ljepotom zahtijeva jednu bezinteresnu apriorizaciju koja bi imala pravilo za svaku pojedinačnu pojavnost lijepog koje bi se svrstalo pod to isključivo svoje pravilo, a ne bilo svrstano pod njim. Zabranjuje se i Georg Wilhel Friedrich, što je samo drugo ime na koje se odazivao Hegel. Preporučuje se da pri odabiru seminarskog rada iz socijologije dobijete slijedeću literaturu : Uvod u socijologiju koji je napisala vaša profesorica, Zbornik radova fakultetskih profesora u kojem se govori i o socijologiji, Uvod u socijologiju koji je napisao neko drugi, a ne vaša profesorica te Hegelova Fenomenologija Duha, koja sa temom seminarskog rada 'Pozitivizam i fenomenologija' ima zajedničku samo jednu, ali ključnu riječ, navedenu odmah na početku,naime, u svom naslovu.
- zabranjuje se sitničarenje bilo kakve vrste, od inzistiranja da cijena na polici ne odgovara onoj na računu do sporadične vatre kojom narod cicijaši na municiji.
- zabranjuje se žensko rublje tipa 'tange' jer asocira na uskrsnuće Gospodinovo i njegovu nesklonost da ga kao takvog diraju, valjda zato što su ga bili temeljito izmučili i ubili kad su ga zadnji put dirali.
- zabranjuju se kišne gliste te se nalaže globalno tretiranje eko-sustava aerosolnim oblicima svih poznati i raspoloživih antihelmenitika sve dok ih sve do jedne ne otrujemo i tako zatremo svaki trag da su ikad uopće postojale.
- zabranjuje se Hegel u svom ženskom obliku – 'Isidora' - pošto je prestabiliranom harmonijom bio natjeran da konzumira slobodu spoznajom nužnosti da će biti klizačica na ledu jer je i Isidora Duncan bila balerina i žena od Jesenjina koji se objesio o cijev od centralnog grijanja te završio svoj život parnim kuhanjem. Razliku u imenima 'Isidora' i 'Isadora' ću zanemariti kao zlonamjernu distrakciju koju su mi podmetnuli isti oni što su me zajebali i za one bananice, lešinari mješinasti, bezkostne amorfne spodobe koje opstaju samo kroz truljenje, razgrađujući svoju vlastitu trulež sve dok im se besmislena egzistencija ne prestane manifestirati smradnim zadahom kao jedinim izrazom njihove pojavnosti koji se može uopće zabilježiti, osim one neosporne činjenice o onim bananicama.
- zabranjuje se Badel jer liči na Hegela, a pod izlikom da narodni heroj Marijan Badel nije umro za revoluciju da bi na njegovoj slavi izgradili distilerije i proizvodili Mirogojček kojim bi onda tamanili naivne proletere koji, ne znajući o čemu je riječ, dnevno znaju popiti i po litar tog kemijsko-ideološkog otrova kojemu je po efikasnosti ravna samo organizirana religija, koja opušta mišiće irisa klasne svijesti i zjenice postaju sitne kao vlak u daljini kojeg ste tek opazili pa tako suženih povijesnih vidika narod previđa i previđa brži razvoj sredstava za proizvodnju od proizvodnih odnosa.
- zabranjuje se psovanje, pljuvanje, cipelarenje, čakijanje, palicanje, ćebovanje, izbjegavanje poreza ili bilo kakav drugi oblik nesolidarnosti sa svojim bližnjima u nevolji.
- zabranjuje se kretanje u grupama većim od onih koje se mogu razbiti uporabom gumenih metaka, što je definirano normativom UN-a o nasilnom razbijanju mirnih prosvijeda u rasponu od 1 – 1 000 000; zabilježene su pojave da se pojedinac ne želi odreći svojih umišljenih istomišljenika čak ni nakon desetaka uzastopnih pogodaka u glavu gumenim mecima jer i dalje ustrajava u posrtanju što je siguran znak da očekuje pomoć od nekoga tko misli isto kao i on. A to može biti samo istomišljenik.
- zabranjuje se javna rasvjeta jer vodi javnoj prosvjeti, poznatijoj kao 'Prosvjetiteljstvo' koje je na zao glas došlo pod parolom – 'Industrijalizacija, elektrifikacija, suvremeno-umjetnička instalacija', a u povijesnom se manifestirala fenomenima promašenih investicija tipa 'Nebeska kanalizacija' koji su bili prirodni nastavak užasa 'Javne rasvjete'.
- zabranjuje se postkoitalno logaritmiranje.
- zabranjuje se unošenje rengen aparata u wellness centre i organiziranje step-aerobičkih vježbi ispred njih sve dok prisutnima ne počnu otpadati obrve.
- zabranjuje se nedosljednost u svakom svom pojavnom obliku, a posebno u posljednjem i najgorem od svih, izostanku metaboličke aktivnosti nakon brojnih godina uspješnog održavanja tjelesne temperature, tlaka pod kojim se tjelesni elektrolit držao u svom, od okoline jasno odvojenom, spremniku i sporadičnog kršenja slova i duha zakona koji bi bili na snazi u datom trenutku.
- čegrtanje organima koji nisu evolucijskim strategijama i fiziološkim osobinama za to predviđeni, kao, na primjer, glasno zveketanje kolekcijom šrapnela u glavi koje je pojedinac sakupio aktivnim sudjelovanjima u raznim oružanim sukobima te se, nakon desetljeća predanosti višim ciljevima, takav jedan pojedinac naglo pretvori u zvečku, a ako u glavi ima jedan šrapnel koji je poveći pa pri sudarima sa drugim šrapnelima dugo vibrira proizvodeći specifičan zvuk, onda je riječ o cimbalu što zveči i koji samo umišlja da čegrče na raznim jezicima.
- zabranjuje se unilateralna depigmentizacija u uvjetima sveopće pomame za sodomijom jer nekog reda ipak mora biti.
- zabranjuje se rotacija oko svoje dulje osi osobama ženskog roda.
- zabranjuje se gubitak inhibicija tijekom nabacivanja košnicama u zatvorenim prostorijama bez adekvatne rasvjete i stručnog nadzora.
- zabranjuje se indoktrinacija širokih masa parolama kao što je 'If you properly use toilet brush and if you subsequently remember that you still need to flush, we won't label you as 'fucking white trailor park trash', after yet another of your embarassing omissions to blush while being so bussy scratching that horrible chrusty peeling evergrowing contagious red rash!'
- zabranjuje se 'rashladnja' metodom glagolske imenice dočim se stimulira 'rashlađivanje' metodom infinitiva.
- zabranjuje se lučenje iperita po civilstvu i civilskoj imovini.
- zabranjuje se upotreba sugestivnih medijskih proizvoda kojima se inducira letargija, u rasponu od blage nezainteresiranosti do potpune katalepsije, a sve u svrhu povećanja potražnje za medijskim proizvodima koji induciraju psiho-motornu ekscitaciju u rasponu od palpitacija do upotrebe vatrenog oružja tijekom sukoba sa umišljenim neprijateljima.
- zabranjuje se da se kao znak prijateljstva pri susretu sa vanzemaljskom civilizacijom daruje prijevod romana Hermana Melvillea 'Mobby Dick' na dotični vanzemaljski jezik uz opasku da je u toj knjizi sadržana sva mudrost koju je naša vrsta akumulirala tijekom tisućljeća kulturne evolucije.
- zabranjuje se uzgoj mahunarki koje bi mogle pojesti čovjeka, mahovine koja bi preko vikenda prekrila cijeli svijet, mahagonija koji bi umjesto smole lučio 'onaj' uran i uzgoj samo jednog velikog Mađara umjesto milijuna malih Mađara.
- zabranjuje se ekstenzivna legislativna restrikcija prije, tijekom i nakon Vidovdana.
- zabranjuje se rapidnan rast incidencije neobičnih pojava, sa naglaskom na zastarjelim visokim pećima koje bi se, stjecajem okolnosti, našle u stratosferi u stanju slobodnog pada ili azotara koje bi izranjale iz morskih dubina i zahtijevale od čovječanstva bezuvjetnu isplatu svih zaostalih neisplaćenih K-15.
- zabranjuje se Slovencima, Srbima, Eskimima i Mithadu Tanoviću da prilaze Vojvodini Uzelac-Tanović na udaljenost manju od sto metara zbog mogućnosti utjecaja na svjedoke u procesu 'Tanovića zolja'.
- zabranjuje se rasna segregacija u klaonicama stoke, ali se zabranjuje i klanje kolega unutar iste smjene.
- zabranjuje se namijerno inzistiranje da je 'j' u 'socijologija' primjer jotovanja kod kojeg iznimka potvrđuje pravilo.
- zabranjuje se oživljavanje mrtvih ljudi viskom ili rašljama preko telefona.
- zabranjuje se samozavaravanje izostankom diskontinuiteta ugradnjom intrakranijalnog umetka koji bi konstantno izazivao pražnjenje atmosferskog elektriciteta i stanje kontinuiranog udara groma koji bi pacijenta sklonog eskiviranju iz realnosti vraćao u istu terapijom permanentog elektro šoka.
- zabranjuje se bavljenje genetskim inženjersvom na razini jedostaničnih organizama sa vrlo visokim reproduktivnim potencijalom bez adekvatne obrtnice.
- zabranjuje se snošaj između Regine Raguž i Mithada Tanovića zbog moguće povezanosti procesa 'Tanovića zolja' i procesa 'Uspon i pad Rimskog carstva'.
- zabranjuje se mitarenje gavranima i vranama te iznimno svrakama u uvjetima izostanka temeljnih pravnih stečevina, pogotovo one o nemogućnosti retroaktivne primjene novih zakonskih propisa jer to nužno dovodi do krojenja zakona u skladu sa partikularnim interesima zakonodavca, pogotovo ako postoji neka zla krv između njega i neke druge stranke ili bilo koga.

A ovom OBZNANOM proglašavam proljetnu diktaturu i ukidam sva prava vezana za upotrebu glagola:
JEBATI, PRČITI, GUZITI, POPUŠITI, NABIJATI, SRATI, PIŠATI, IZLUČIVATI, PLJUVATI, VABITI, GLADITI TETRAPAKOM, GLADITI U RUDNIKU, GLADITI U VARKA-HANGARU, GLADITI U/OKO/OD/PONAD/ONKRAJ ILI IZNAD VEĆIH PROTEŽNOSTI UOPĆE, MJERITI U SVRHU UVREDE ILI ZA VRIJEME TRAJANJA DIKTATURE UVODITI BILO KAKVE STANDARDE KOJI NISU METRIČKI, NOSITI ŠINJELE PRED TRUDNICAMA, MASTURBIRATI ILI NA BILO KOJE DRUGE NAČINE DOVODITI VLASTITI VID U OPASNOST, KORISTITI HOLLOW POINT STRELJIVO ILI STRELJIVO KOJE IMA TEŽIŠTE U STRAŽNJEM KRAJU ZRNA, KOPULIRATI SA MORSKIM, KOPNENIM ILI PARAZITSKIM JEŽEVIMA ZA VRIJEME DJELOVANJE LIDOKAIN-ADRENALIN LOKALNE ANESTEZIJE U PREDIJELU GENITALIJA, ISKOPAVATI MRTVACE I VOZITI IH U OSOBNIM AUTOMOBILIMA DA BI SE IZBJEGLA OSUDA JAVNOSTI ZBOG BAHATOG RASIPANJA OGRANIČENIH FOSILNIH ENERGENATA SAMO U SVRHU PRIJEVOZA JEDNE OSOBE, KLANJE SLABIJIH I NESPREMNIH PRAVNIH SUBJEKATA, SUMNJA I ŠIRENJE DEZINFORMACIJA DA SE U VALJAONICAMA NEŠTO VALJA ALI DA VAM JATACI VIČU 'NE... NE' TAKO DA SE PROŠIRI LAŽNA INFORMACIJA DA NEŠTO NEVALJA, TJERATI ĐAVOLSKE MERDEVINE PREKO ŽICE, ŠIRITI METEŽ OSVRTANJEM I ZASTAJKIVANJEM, NA SILU CIJEPITI DJECU PROTIV NOVČANIH APOENA ISPOD 100 KUNA, HAJKOM STJECATI NAKLONOST JOŠ UVIJEK OTKLONJENIH TERMITNJAKA, HVALITI SE INTELEKTUALNIM, FIZIČKIM, MATERIJALNIM, SPIRITUALNIM I DRUGIM NEDOSTACIMA NE BI LI SE IZAZVAO SUPROTAN EFEKAT KOD DRUGE STRANE, NE UDARATI U GLAVU, VRAT, SREDIŠNJI DIO LEĐA, KOLJENA I SLUZNICU TEŠKIM PREDMETIMA, NE BACATI DETONATORSKE KAPSULE PO AUTOPUTU, KUHATI RIŽU DANJU, JESTI JE NOĆU I OBRATNO AKO SE OKOLNOSTI NAGLO PROMIJENE, NE LJUBITI SVOJE BLIŽNJE NEGO IM NUDITI DULCALOX LAKSATIVE SVAKOM PRI SVAKOM SUSRETU, BEZ OBZIRA NA PLAMET SUDNJEG DANA KOJI ĆE DO OVOG STUPNJA DIKTATURE VEĆ BITI NA SNAZI I KOJI ĆE VAS SVE KAZNITI JER STE BEZOBRAZNI I NITKO MI NIJE KOMENTIRO ONU SLIKU JEBO VAS KANT U ŠUPKE HEMOROIDNE.
UZ OVE MJERE IZNOSIM PROVJERENE PODATKE DA SU NEMANJA, BUDALAČOBANIN, VERTEBRATA, ŠLAGERPEVAČ I MIRO ILI MIKI SVI DO JEDNOG JEDNA OSOBA, ŽENSKOG SPOLA, PLAVE KOSE I PLAVIH OČIJU, 90-60-90, NORVEŠKOG DRŽAVLJANSTVA KOJU SAM ODBIO ZBOG SKLONOSTI UŽIVANJU LJEPILA PA ME SAD OVAKO HOĆE IZLUDITI JER JOJ NISAM ŽELIO PODIJELITI SA NJOM MOJE LJEPILO. EVO I SLIKA...

- 00:31 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 28.11.2007.

Emir Imamović Pirke

TAJNA DOLINE PIRAMIDA

Image and video hosting by TinyPic

Piše: Denis Kuljiš


Budući da predstavljam bosanskog pisca, posegnut ću za klasičnom formom.
Dakle, idu Englez, Rus, Amerikanac i Bosanac.

Kako Englez započinje svoju prozu?


Vijest je zadesila britansko veleposlanstrvo u Najrobiju u devet i trideset u ponedjeljak ujutro. Sandy Woodrow primio ju je kao da ga je pogodio metak, stegnute vilice, prsa van, udarac ravno u njegovo dvolično englesko srce. Stajao je na nogama. Toga se poslije uvijek sjećao. On je stajao, a interni telefon je pijukao. Baš je nešto pokušavao dohvatiti, čuo je pijukanje, popravio odjeću kako bi se protegao i dohvatio slušalicu s drugog kraja stola, pa je rekao: "Woodrow". Ili, možda, "Woodrow, slušam". Sigurno je malo glasnije izgovorio svoje ime, toga se točno sjeća, naime kako njegov glas odzvanja kao da je tuđi, a zvuči svadljivo: "Woodrow ovdje, reci". Njegovo vlastito sasvim normalno ime, ali bez umekšanja nadimkom, odrezano, kao da je mrzovoljan, jer je sastančanje kod veleposlanika zakazano za pola sata, na minut, s Woodrowom, koji kao otpravnik igra ulogu kućnog moderatora za gomilu glavonja, predstavnike specijalnih interesnih grupa, same primadone koje priželjkuju nepodjeljenu pažnju i ljubav Veleposlanikovu...

Kakva je to stigla vijest? Ubijena je Tessa Quayle. To smo saznali tek pri dnu druge stranice, jer su se prethodne tri kartice gradili atmosfera i likovi - siječanjske vrućine, zrak pun prašine, nestašica vode, a prašnjavi Sandy, očito jedan izdrkani engleski diplomat, rutiner karijerno izgubljen u bivšim kolonijama, koji ima ženu Gloriju i dvoje djece - to smo saznali jer je popravljao njihovu sliku - doznaje da je ubijena njegova ljubavnica, politička aktivistkinja i avanturistkinja koja je s novim dečkom, fotografom, pošla istraživati strahovite svinjarije koje je napravila multinacionalna farmaceutska industrija sa sjedištem u Londonu. Dobro, to je sad već pola knjige, ali ulaz nije loš, zar ne, pa i zašto bi bio, kad je pisac stari majstor, John le Carre, a djelo internacionalni bestseler "The Constant Gardener", koju je nitko manji nego Tom Wolfe, najveći stilist američkog novog žurnalizma, ocijenio riječima: "Le Carre je više nego veliki narator - njemu uspijeva uhvatiti sam Zeitgeist."

Image and video hosting by TinyPic

Rus:

Trg na koji su gledali prozori oblasnog suda, bio je gotovo sasvim pust do tog časa u rano predvečerje. Dva džukca lijeno su režala jedan na drugoga pored kandelabera, a klinac u štofanoj jakni i nalaštenim potumplanim cipelama preskakao je preko lokve na jednoj nozi. S udaljene strane trga, gdje počinje Mala Kupječejska ulica, dopiralo je glasno kloparanje kopita po tucaniku, štropot kotača i zveckanje orme. Ti pomiješani zvukovi primicali su se brzinom galopa, i ubrzo se mogao razabrati par zapjenjenih šaraca koji vuku kola na oprugama. Na njima je stajao razmahujući bičem prašnjav monah u crnoj mantiji koja je za njim vijorila na na vjetru. Bio je gologlav, duga mu se kosa zaplela, a zatim se moglo razabrati da je čelo strašnog kočijaša prekrivenu krvlju, oči iskolačene kao da će iskočiti iz glave...

Nije čudo što je dojurio tako prestravljen - u samostanu Ararat, pojavio se Basilisk. To je misterij koji mora istražiti časna sestra Pelagija, ruska Miss Marple, po nalogu svog šefa, biskupa Mitrofanija. Riječ je o novom serijalu Borisa Akunjina, fenomenalnog ruskog pisca, koji se proslavio kriminalističko-političkim romanima o moskovskom detektivu, koleškom asesoru Erastu Fandorinu, smještenim u rusko viktorijansko doba Romanovih.
Akunjin se, zapravo, zove Grigorij Čartišvili, on je Gruzijac, profesor japanskog, a pet svezaka o Fandorinu prodano je u 20 milijuna primjeraka samo u Rusiji, te prevedeno na 35 jezika, na srpski, ali ne i na hrvatski. U engleskim novinama usporedili su ga s Gogoljem, Tolstojem i Conanom Doyleom. Možda jest malo bolji od Doylea, lošiji je od Tolstoja, a o Gogolju ne bi trebalo lupetati tako bez veze. Ali, početak je dobar, štima kao ekspozicija - imamo odmah cijelu sliku, podneblje i aktere. Signalizirao je žanr - misterija, krimić - te podznak, horror, ali ne pravi, nego se netko poigrava ruskim praznovjerjem. To sigurno ima političke reperkusije...

Image and video hosting by TinyPic

Sad Amerikanac:

Nedjelja ujutro, Ordell odvede Louisa da gledaju demonstracije bijelih rasista u centru Palm Beacha.
"Mladi skinhedsi nacisti", reče Ordell, "vidi, čak i male naci-cure marširaju niz aveniju Worth. Možeš li ti to vjerovati? Evo sad nastupa Klan, ali danas ih nema puno. Neki su u zelenom, valjda je to nova sezonska boja za kukuljičare. Iza njih su, izgleda, Bajkeri za rasizam, poznatiji su kao Dixie-vitezovi. Idemo sad prema naprijed, probit ćemo se ovdje kroz gomilu", reče Ordell vodeći Louisa za sobom.
"Evo tipa kojega sam ti htio pokazati. Pogledaj na koga te podsjeća. Rekao mi je da će marširati do fontane gdje počinju stepenice Gradske vijećnice. Jesi li kad vidio toliko policajaca? Dobro, i mislio sam da jesi. Ali ne ovako različite uniforme, sve u isto vrijeme. Spremili su se za posao, imaju šljemove, svoje pendrečine. Hodaj tu po trotoaru, ili bi te mogli zveknuti po glavi. Čuvaju cestu da bude sigurna za naciste!


Zašto je ovo primjer genijalne narativne strategije?
Istodobno imaš opis mjesta - Palm Beach, Florida - zatim događaj koji sliku puni bukom, drekom, zvukom, bojama i statistima, veliki tableau kojim se protagonisti slobodno kreću - narator ne zauzima promatračku poziciju, nego se muva kroz gomilu, kamera ga prati, a što je najgenijalnije, imamo, osim opisa, i njegov vlastiti idiom, ritam po kojem se kreće, po čemu odmah kužiš da je crnac - što ti je jasno i po imenu i po stavu - jedan neustrašiv, uobražen crnac s vlastitom vijugom, ex-con, bivša zatvorska ptičica, "gospon tat", neki con-man prevarantski profil... A priča je već započela, jer onaj tip kojega Ordell pokazuje Louisu, starom kompiću iz zatvora, ispaljenom narkomanu, važan je za budući zaplet... Oni obojica, naravno, dobro poznaju te desničarske frikove, jer je Arijansko bratstvo najjača bjelačka supkultura u kaznionicama.
Ej, sav je ovaj literarni vatromet proizveden sa 900 slovnih znakova, točno pola kartice, a još se mora voditi računa da to nisam mogao dobro prevesti, jer je neprevodivo, tko bi preveo savršeno uhvaćen američki crnački Metro-Dade idiom metropolskog Miamija?
Dobro, ovo je Elmore Leonard, a tko ne zna da je Elmore Leonard genij, taj je budala. Stari majstor američke proze rodio se 1925. a jedan od njegovih najnovijih romana - ukupno ih je, mislim, četrdeset - bavi se rock-industrijom. Svi Lenardovi romani filmovani su u A-produkciji ili pretvoreni u tv-serije, neki i jedno i drugo, a prvi, "Hombre", snimljen je još 1967. kao klasični western s Paulom Newmanom. Jer, prije nego što je postao plodan pisac krimića, Leonard je bio plodan pisac westerna, a prije toga, radio je kao plodan kopirajter u detroitskoj reklamnoj agenciji. Napisao je i mnoštvo članaka, eseja, svega. Čak je i njegov suradnik - factfinder, tip koji za nj istražuje, jer je deda već u 82. godini pa malo zastajkuje, iako je neprekidno na promotivnim turnejama, čak je i taj tip napisao bestseller - "Istraživanja za Elmora Leonarda".
Naravno, "Rum Punch" koji ovako genijalno počinje, također je pretvoren u holivudski film.
Quentin Tarrantino uhapšen je 1976. godine jer je kao filmofil, mladi drkađija bez para, ukrao u dućanu jednu Leonardovu knjigu. Točno dvadeset i jednu godinu kasnije, snimio je "Rum Punch" pod naslovom "Jackie Brown". Ordella igra Samuel L. Jackson, a Louija, Robert de Niro.
Ukratko, kao zaključak ovog nadam se ne predugog uvoda - početak romana jako je važan, tu se odmah razotkriju domašaj pisca i njegova spisateljska sprema. Vidiš izričaj, naslućuješ narativnu strategiju, što još nije stil, ni ukupni umjetnički dojam - kad bi čovjek vjerovao samo intertekstualnoj analizi, ispalo bi da su Martin Amis ili John Barth najveći pisci na svijetu, a nisu, nego Elmore Leonard.

Image and video hosting by TinyPic

I sad, naposlijetku, Bosanac.

"Ljudski boravak na ovom svijetu odvija se u sjeni brončanih likova", govorio je moj prijatelj Albert Goldstein u jednom davnom razgovoru u bečkoj kafani hotela "Evropa" polovinom osamdesetih. "Pod brončanim likovima mislim naravno na spomenike kao simbole jednog sistema vrijednosti, kao nezaobilazni sastavni dio političkog poretka, kao znak države. Bez države, nema spomenika i bez spomenika nema države, zato u brončanim likovima, odnosno spomenicima kao metafori, sabirem zapravo sve oblike, posljedice, sredstva, sve, ali doslovno sve što je u vezi sa institucionaliziranjem ljudskog društva, prema tome, sa državom u najširem smislu. Nadam se da mi to dozvoljavaš?"

Retoričko pitanje isprva ostaje bez odgovora, narator šuti kao sfinga, a fikcionalni Goldštajn nastavlja lamentaciju do kraja prve stranice knjige, a zatim se prelijeva na drugu, skoro do kraja. Tek tada će se oglasiti sam Pisac, Bosanac, još ne progovarajući, nego unutarnjim monologom:

"Nisam se slagao s prijateljem, ali mu nisam ni proturječio, jer sam u životu imao sasvim dovoljno države i ostalih brončanih likova, toliko dovoljno da sam naprosto morao svoje osobne razgovore poštedjeti njihova prisustva."

To je to - životna mudrost poput Andrićeve, skepsa prema nepravdama koje postaju sudbina, kao kod Meše Selimovića... Bit će da je pisac disident iz Tamnog vilajata, zaključio bih po ovim trezvenim, gorkim riječima. Kad ne bih znao da je autor, Dževad Karahasan, ugledni bosanski književnik koji je u Zagrebu doktorirao s tezom o Krleži, te ugledni bosanski funkcioner, prvi dio karijere proveo na sinekurama što su se davale samo odgovornim, pouzdanim ljudima: dramaturg zeničkog kazališta, glavni urednik i direktor glavnih sarajevskih književnih časopisa... Napustio je Sarajevo pod opsadom 1993. i sedam godina proveo kao pisac-rezident u Grazu, u apartmanu u gracerskoj sahat-kuli s gradskog grba, što se dodjeljuje uglednim svjetskim umjetnicima. Poslije toga, djeluje u Berlinu, već piše i na njemačkom, pa se u njegovim djelima susreću Kleist i Goethe koji ondje razgovaraju o filozofskim problemima otočenta.
"Sara i Serafina" Karahasanov je novi roman. Nemam pojma o čemu je, jer poslije ovakvog početka ne bih ga čitao ni mrtav. Prvo, poznavao sam Bertija Goldsteina. Erudit, afikcionado stripova, žovijalni bradonja, izgledao je kao malo ižmikani Umberto Eco, a glava mu je uvijek bila obavijena oblakom duhanskog dima. Govorio je eliptično, moderno, gradski, nikad nije ovako palamudio - možda je doista nabacio riječ-dvije o brončanim kipovima onomad sredinom osamdesetih, pa je Karahasan, dvadeset godina kasnije, to umijesio na svoj način, toispleo u pletenice i ukrasio jajem, kao seljački blagdanski kruh. Najviše ubija što je kao ambijentalni dekor naracije upotrebio kavanu bečkog hotela "Evropa". Nije svaka bečka kavana evokativna - ova u "Evropi", skroz je bez veze, nalazi se na Kertnerici i tu zalaze samo turisti, jer je bezlična i skupa, nema nikakvu kulturno-povijesnu auru. Da je rekao "Kavana Central", ajde-ajde, iako je i "Central", vjerno renoviran, malo mrtav, bez duše, ili da je rekao "Sperl", koji je starovremenski, a kvartovski, ili "Oswald und Kalb", gdje je pod od dasaka, a imaju trursku kavu koju donosi turski gej-konobar nalik na Hercule Poirota, koji se drži tajanstveno ne kao Poirot, nego kao Charlie Chan, ili da je spomenuo mitsku "Hawelku", gdje se motaju studentice, pije se kiselo vino na bokale i uvijek je strahovito zadimljeno, a nedostaje samo doktor Freud... Mogao je bilo što izmisliti, kao što je izmislio i ovaj daviteljski monolog, poštujući pravilo kojega se beziznimno drže srpski i bosanski pisci građanske provenijencije, naime da likovi Hrvata, a osobito hrvatski intelektualci, moraju govoriti kao likovi iz Krležinih "Zastava".
Osim toga, naslućujem jedan odvratni oportunizam, koji se već pretvorio u književnu školu - svaki literarni Bosanac mora napučiti svoju prozu Židovima, valjda kao pečat multietničkog Sarajeva koji tobože posvuda vuku za sobom, kad već optiraju za neku metropolu, sad više ne Beograd, kao u doba Andrića i Selimovića, nego, primjerice, za Graz i Berlin. No, njihovu banalnu
eksport-literaturu, više ne možeš izvoziti, nego samo dilati regionalno.
Za to vrijeme na Baš-čaršiji...
Hvala bogu što je pseudokrležijanska konvencija propala skupa s trulom Jugoslavijom, pa možeš očekivati normalnu prozu otkako su se na sceni pojavili mlađi pisci, većinom novinari, kao ovaj kojega danas predstavljamo, a to je Emir Imamović Pirke. Znam da je iz Sarajeva, žena mu je iz Šibenika, a on se rodio 1973. što znači da je bio baš u najboljim godinama za rat, koji nikad ne spominje, pa ne znam je li bio u "Crnim labudovima", "Džamijskim golubovima" ili u kulturno-prosvjetnoj satniji "Nasruddin Hodža", što i nije važno za roman koji imamo pred sobom, jer se bavi razdobljem poraća.

Image and video hosting by TinyPic

Počinje:

Dan je bio sunčan, što u julu i nije neko čudo. Teren, jedini s markiranim aut-linijama i dvije bijele tačke na području mjesne zajednice Mahala gornja i donja, idealan za igru. S istočne strane, na bijelim plastičnim stolicama sjedilo je deset ponosnih očeva. Devet majki stajalo je iza njihovih leđa, držeći se naredbe da ne progovaraju jer će, ako koja bekne, sve otići u pičku materinu, kako im je u dahu objasnio Sejo Hitna, otac perspektivnog napadača bijelih, Edina Dine Lostića. Utakmica je počela točno u podne na nimalo ugodnih trideset i pet Celzijusa.
Ni pisani tragovi prošlosti, ni kolektivna memorija, ne daju odgovor na pitanje ko je, kada i zašto odlučio da se druge subote u sedmom mjesecu obilježava dan ujedinjenja Gornje i Donje Mahale u jedinstvenu administrativnu jedinicu u sklopu općine Visoko. Istinitim se smatralo da je Dan MZ MGiD, kako se praznik zvao u službenim spisima, osmislio Muhamed Trampo Buđoni, narodni heroj i policajac u naponu snage.


Imamo mjesto zbivanja - Visoko, Mahale, zatim uvid u lokalne prilike i običaje, stanje u društvu, političku situaciju, a pomalja se i jedan važan protagonist, stari policajac Buđoni, čiji će unuci izrasti u glavne likove. Početak je dio prologa, gdje se uspostavlja njihovo suparništvo. Radnja se pak zbiva dvadeset godina kasnije, u današnjoj Bosni, kad se jedan od njih vraća iz Amerike, kao poslovni čovjek i alternativni arheolog-amater, denekenovac, autor više knjiga o afričkim i američkim piramidama. Vartio se u Visoko da afirmira istinu o bosanskim piramidama, koje je sistematski prešućivala jugoslavenska nauka, jer jugoslavenskoj politici nije odgovaralo da se pokaže kako je Bosna, umjesto nekog srpsko-hrvatskog presjecišta i rezultante historije dva susjedna naroda, zapravo srce, jezgro, Ur, prapočetak, stariji od vremena... Naizgled obična brda oko gradića, koji je u ratu bio središte najveće operacije krijumčaernja oružja u Europi, s tajnim aerodorom kojim je upravljao bivši zagrebački imam, sad najbogatiji, najutjecajniji i najopasniji čovjek u Bosni, skrivaju, dakle, tajnu, koju će razotkriti junaci Imamovićevog romana bacivši se u neizvesnu potragu za dokazima da su u Bosni i Hercegovini živjela inteligentna bića...
Izgleda li vam to kao početak jedne dosadne, loše knjige? Naslućuje se kalambura, odmah je duhovito, dobro se čita, jer je dobro napisano - a drugo ne znam što bih rekao da ne ispadne kako previše hvalim Emira jer mi je prijatelj i kad god dođem u Sarajevo, sve baca i sačekuje me u kafani "Nostalgija" pored Baš-čaršije koju drži jedan pitomi Srbin - ima ih jedan posto u etnički čistom stanovništvu multrietničkog Sarajeva - pa razmatramo najosjetljivije profesionalne i društvene teme dok čekamo da nam se pridruži polumitski Senad Avdić, koji svojom pojavom osigurava bosansku autentičnost potonjim literarnim evokacijama, kao da ti se na Kertnerici, u dosadnoj "Evropi", prezentirao sam Miroslav Krleža. Tako i ne dospijemo do brončanih likova, niti do pitanja koje sebi postavlja glavni lik Pirketova najnovijeg romana, što duboko zasijeca u stanje suvremenog duha ljudi na ovim prostorima: "Zato čovjek nema trideset i dva kurca, a jedan zub?"
Ne znam - bilo bi dobro da to pitanje svestrano razradi Dževad Karahasan.

- 03:03 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 27.11.2007.

Ekskluzivno za Vaseljenu: Denis Kuljiš o ishodu parlamentarnih izbora

Denis Kuljiš

Kako su završili hrvatski parlamentarni izbori i što oni otkrivaju o stanju hrvatskoga društva?

Image and video hosting by TinyPic

Da odgovorimo na to pitanje moramo analizirati raspodjelu glasova po idejnim usmjerenjima i po izbornim jedinicama, pa proniknuti u temeljni model po kojemu se političke inklinacije biračkog tijela konfiguriraju. Moramo shvatiti političku arhitekturu društva, njegovu dinamiku, moramo pojmiti u čemu je stvar, oko čega se borba vodila i od kakvih je političkih blokova zapravo načinjena hrvatska država.

Njeno teritorijalno ustrojstvo seže u blisku prošlest. Taj dvorac od lego-kocaka sastavio je dr Tuđman, uz stručnu pomoć demografa dr Ive Baučića, koji je pritom čupao kose i poslije svake sesije s hrvatskom operetnim diktatorom dolazio u redakciju "Globusa" da saspe otrov protiv supervizora projekta.
Dvadeset županija, govorio je njemu i nama, daleko je previše, a koncipirane su proizvoljno, bez poznavanja historije i geografije. Što je i razumljivo, jer dr Tuđman, iako je primljen u Strossmayerovu akademiju, nije imao pojma o povijesti - završio je samo šest razreda osnovne škole i viši partijski kurs Generštaba JNA u trajanju od godinu dana, a nije znao nijedan strani jezik. Hrvatsku je krojio na županije s idejom da sve budu podjednake veličine - po sto i pedeset do dvjesta tisuća duša, plus metropola, dvadesetiprvi entitet, koji sasvim dokida simetriju... Županijska Hrvatska složena je isto tako nesklapno i diletantski kao i njen grb, koji je istodobno kreirao uz pomoć zlosretnog dizajnera Miroslava Šuteja, pa pokazao podjednako nepoznavanje heraldike okitivši ga "životinjskim carstvom", gdje je na prvo mjesto stavio apokrifni Dušanov grb "zemlje Bosne" (Vidi: Ivo Banac, Grbovi, izd. Grafički zavod Hrvatske).

Osnovno polazište tuđmanovske ideje reteritorijalizacije bilo je kreiranje jednog hrvatskog velegrada - metropole, što će dokinuti prethodnu policentričnu strukturu zemlje i, drugo, integracija sela i gradova, odnosno ujednačavanje ruralnog i urbanog, zapravo malovaroškog, provincijskog elementa, radi stvaranja monolitnog, što ujednačenijeg društva, po receptu nalik onom za izradu Gavrilović-salame: samelješ meso i špek, a kobasicu poslije lijepo režeš na županije...

Svaki društveni inženjering osim poželjnih posljedica, donosi puno više nepoželjnih. Umjetno kreirane takvih administrativnnih oblasti, koje se ne oslanjaju na stoljećima izgrađivan regionalni ili gradski identitet, bile su izrazito neotporne na kataklizmu koju je donio rat, val izbjeglica, premještanje stanovništva... Ono što je naposlijetku ispalo, razabire se iz rezultata netom održanih izbora.

Nećemo ulaziti u genezu izbornog sustava, koji je naposlijetku definiran kao izborni model s deset nelogičnih, ali veličinom donekle ujednačenih izbornih okruga, plus dva specijalna, uz proporcionalnu raspodjelu mandata po d'Hontovoj metodi preferencije vodećih lista.

Razmotrit ćemo glasovanje u jedanaest teriotorijalnih izbornih jedinica u odnosu na glavne idejne opcije.

Pritom ćemo postulirati lijevi centar, koji se sastoji od Socijaldemokratske partije, dakle reformiranih komunista, koji su poslije sloma boljševizma, nastavili djelovati s postojećim aparatom nakon što su iz svog okrilja uklonili intelektualce i sve ljude liderskih aspiracija, a zatim se transformirali u socijaldemokratski birokratski kompleks liberalnih vrijednosti; zatim od Hrvatske narodne stranke, koja je u biti partija lijevih etatista proistekla iz razočarane Savkine revizionističke "ljevice s ljudskim likom"; te od Istarske demokratske stranke, regionalnog antituđmanističkog pokreta koji je iz marketinških razloga odabrao antifašistički image.

Postulirat ćemo, nadalje, desni centar, koji pokušava okupiti Hrvatska demokratska zajednica, hrvatska verzija srednjoeuropske demokršćanske Volkspartei, što se u velikoj mjeri evropeizirale pragmatičnim odricanjem od nacional-fašističkih ideologema svog osnivača, neizlječivog boljševika dr Franje Tuđmana. Sve svoje koalicijske trabante HDZ uništi obično u jednom mandatu, pa mu ponestaju partneri - više ih nema u Hrvatskoj stranci prava, koji je odavna služila kao njihova ispostava i manje prestižna "emporio" linija, namijenjena za - teško je to reći na hrvatskom - "yokels from Slavonia". Potrošio je penzionere kao interesnu lobističku stranačku grupaciju, satro Hrvatsku socijal-liberalnu stranku, od koje su ostala samo dva Budišina provincijska kriptonacionalista, a drži se još Hrvatska seljačka stranka, koji će morati poduprijeti vladu, kako bi je Sanader uopće mogao sastaviti, iako je svim čelnicima te seljačke asocijacije iz tri sjeverozapadne županije plus jedan metkovićki logističar, u sukobu s hadezeovskom nacionalnom centralom, istodobno u personalnoj uniji s njenom dubrovačkom uspostavom, iako im je, dakle, jasno da ulaze u smrtni zagrljaj. Idejna je potka HSS-a ipak desničarska, klerikalistička, provincijalna - oni su, dakle, organski dio hrvatskog desnog centra, makar im se kopuliranje s vodećim HDZ-om sad čini kao ljubavni ples sa crnom udovicom.

Od malih stranaka, u desnom idejnom prostoru je još skupina slavonskih otpadnika iz HDZ-a, tzv. Hrvatski demokratski savez Slavonije i Baranje, s bojnim pokličem "Inati se, Slavonijo!" Okupio se oko umišljenog bolesnika general-bojnika Branimira Glavaša, optuženog za ratne zločine u Osijeku. Generički promatrano - nije se Glavaš odcijepio od HDZ-a, nego HDZ od Glavaša. Na osnivačkom sastanku stranke u birtiji nogometnog kluba "Borac" koji su ondje organizirali udbaški doušnici pošto je sala bila unaprije ozvučena, od oko pedeset i pet sudionika, čak dvadesetorica bili su iz Osijeka, a regrutirao ih je Glavaš, dok je dr. Ivo Sanader još pisao lirske pjesme. Kad odbiješ provokatore koji su radili za policiju, vidiš da je Glavaš na početku imao većinu u tom poduzeću koje je za svog predsjednika izabralo dr Tuđmana, a za predsjednika Komisije za samoupravnu radničku kontrolu - poznatog ugistitelja iz Novog Zagreba, Miroslava Kutlu. S HDSSB-om nitko ne će i ne smije koalirati, ali njihove glasove, uz one koje su pripali HSP-u, pribrojit ćemo desnici, jer nije riječ samo o političkom grupiranju, nego o pokazatelju svjetonazorskih orijentacija, općih nagnuća na hrvatskoj političkoj sceni.

Image and video hosting by TinyPic

Dakle, ako tako posložimo ljevicu i desnicu, pa uzmemo - radi jednostavnosti modela - da su izborne jedinice približno jednake po broju glasača, dobit ćemo sljedeće rezultate:

SDP vodi u 6 izbornih jedinica - I, II, III, V, VII i VIII
HDZ vodi u 5 izbornih jedinica - IV, V, IX, X, i XI

Svih 6 izbornih jedinica u kojima vodi SDP kompaktno su raspoređene na zapadu zemlje, a svih pet u kojima vodi HDZ, na Istoku.

U "crvenoj" Zapadnoj Hrvatskoj, u svim su izbornim jedinicama prag prešle i manje stranke centra, dok je u "plavoj", zapravo "crnoj" Istočnoj Hrvatskoj do takve fragmentacije došlo samo u V i X izbornoj jedinici, gdje nešto dobiva i HSS, dok u IV i VI prolaze jedino desničari HDSSB-a i HSP-a. U idejno potpunoj čistoj XI jedinici nema nikoga i ničega - tamo je sa 100% pobijedio sam HDZ.

Glasovanje u Zapadnoj i Istočnoj Hrvatskoj, sad ćemo analizirati odvojeno.

U Zapadnoj Hrvatskoj SDP dobiva prosječno više od 36 posto glasova, a HDZ oko 29 posto. Lijevi centar (SDP, HNS i IDS) tu osvaja ukupno 47 posto glasova, a desni centar 36 posto, što znači da bi, po obračunu d'Hontovom metodom, u toj urbanoj, naprednoj, europskoj Hrvatskoj imao 48 mjesta i komotnu natpolovičnu većinu u parlamentu sa 88 zastupnika, u što su uračunata i četvorica s državne manjinske liste, kojima ukupno 8 zastupnika.

Istočna Hrvatska naličje je Zapadne - tu još izrazitije dominiraju HDZ i njegovi desni idejni suputnici.

U Zapadnoj Hrvatskoj ostvaruje se 70-80 posto nacionalnog dohotka Republike Hrvatske, tu su ljudi obrazovani, relativno imućni, idu u kazališta i restorane, putuju u inozemstvo, a žele i u NATO te u Europsku uniju.

U Istočnoj Hrvatskoj ljudi su neobrazovani, vlada nezaposlenost, bijeda, kriminal, tu je dominantan utjecaj Katoličke crkve, ljudi ne žele u NATO i u Europi, nego da se iz Haaga vrate među njih njihovi generali, a ne prognani Srbi.

Upravo fantastično zvučat će podatak da se Zapadna Hrvatska proteže zapadno od famozne linije Virovitica-Karlobag, koja je, očito, nekakva hrvatska Mason-Dixon line, koja dijeli naš Sjever od našeg Juga. Velikosrpski ideolog četnički vojvoda dr Vojislav Šešelj, najčuveniji klijent dosadašnjeg predsjednika našega Sabora, Vladimira Šeksa, tu je zamišljenu crta interpretirao u svom fantazmagoričnom pledoajeu pred Haaškim sudom, kao sjeverni štokavski limes. Hrvati štokavci, biva, oni su srbohrvarti, odnosno, naprosto, Srbi, a kajkavci i čakavci, ostaci su autentičnih Hrvata koje su u šesnaestom stoljeću potisnuli Turci.

No, to su samo vulgarne historicističke teorije jednog egzemplarnog lunatika. Hrvatska je, po mom mišljenju, kreacija osamnaestog i devetnaestog stoljeća, baroka i građanske revolucije, a ono što se sada događa ima puno više veze s Tuđmanom, društvenim razvojem i ekonomijom. Kad je metropolizirao Hrvatsku, dr Tuđman velike je njene dijelove osudio na zaostajanje, društveno propadanje i decivilizaciju, što se pojačalo usljed rata, masovnog izbjeglištva i kriminalizacije. No, politički promatrano - taj veliki rezervoar zaostalog stanovništva zarobljenog u primitivnom lokalnom društvu, HDZ danas koristi da osigura kontinuitet svoje političke prevlasti. To je katrastrofalno, i posljedice će biti nesagledive, pogotovo ako Slavonija, Dalmacija i Hercegovina zaista postanu ono što je bivšoj Jugoslaviji bilo Kosovo. Kad nastane toliki jaz, on se više ne da premostiti, jer koruptivni mehanizmi pomoći zapravo uzrokuju nazadovanje - to je "afrički sindrom".

Mogu li se formulirati politike koje će dovesti do preokreta takvog nepovoljnog trenda?

Decentralizacija resursa koju zagovaraju SDP i njegovi paretneri u lijevom centru, obje regionalne stranke, korisna je, ali nipošto dovoljna, a problem uopće nije u prometnoj izoliranosti, jer ove dvije najzaostalije hrvatske pokrajine imaju bolje auto-ceste od onih koje spajaju Rajnu-Vestfaliju s Bavarskom.

Vrlo uspješnim modelom za kreiranja razvoja pokazalo se, paradoksalno, upravo ono što je pokrenulo taj u cijelosti nepovoljan proces - a to je zagrebačka metropolizacija. Uostalom, prema zaključcima Jane Jacobs, auorice vrlo utjecajnog djela moderne ekonomske sociologije Gradovi i bogatstvo naroda: Kako se zaista pokreće ekonomski razvoj (Metropress, Zagreb 2007.), nacionalna ekonomija je fikcija, a metropolski centri stvarni su pokretač ekonomskog razvoja u svakoj zemlji. To znači da bi i ostatak Hrvatske trebalo sad beskompromisno metropolizirati, kao što je to bio slučaj sa Zagrebom, unekoliko s Rijekom, pa čak i s Varaždinom, a zatim iščekivati blagotvoran povratni utjecaj društvenog napretka Splita, Zadra, Pule i Osijeka, dok bi drugostupanjske sudove i kliničke bolnice u svim ostalim gradovima naprosto trebalo zatvoriti, te odustati od ideje ujednačenog razvoja svih komunalnih središta. Svaki od ovih relativno velikih hrvatskih gradova treba vlastitu televiziju, dnevne novine, sveučilište, kazalište, klinički bolnički centar, muzej moderne umjetnosti i privatni nogometni klub, koji će financirati Roman Abramovič ili netko sličan. Hercegovinu treba pak ostaviti u inozemstvu. Bosna i Hercegovina trebale bi prve na Balkanu ući u Europsku uniju, kao upravljani protektorat ili dominion, pa bi to, uz relativno malu cijenu, strahovito povećalo izglede za oporavak regije.

Možda su te ideje neostvarive fantazije, osobito ka je riječ o regionalnom razvoju, ali što se tiče Hrvatske, ne dođe li do dibinske promjene politike, jaz će se povećavati, pa će doći do teritorijalne konfederalizacije. Zemlja će se stvarno, ako ne i formalno pocijepati na jednu europsku i jednu balkansku državu, s tim da ovaj drugi sijamski blizanac nema izgleda da opstane, jer je srastao tijelom, živčevljem i krvotokom, a nema mozak...

- 17:47 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ZAGONETKA

Čiji je zec?

Zagonetka koja slijedi ima jednostavno, logično i nedvosmisleno rješenje.
Onaj tko zadatak riješi dovoljno je pametan da to rješenje ne ispisuje u komentar posta, iz razloga koji nikada neće biti jasan onima koji zadatak ne uspjevaju riješiti - ti neka se jave na Patologiju.

Image and video hosting by TinyPic

Čuveni zec Žarko

Postoji pet kuća i svaka je različite boje.
U svakoj kući živi po jedna osoba različite nacionalnosti.
Stanar svake kuće ima svoje omiljeno piće.
Stanar svake kuće ima omiljenu marku cigareta.
Stanar svake kuće ima kućnu životinju.

Britanac živi u crvenoj kući.
Šveđanin ima psa.
Danac voli piti čaj.
Zelena kuća lijevo je od bijele.
Vlasnik zelene kuće pije kavu.
Pušač Pall Malla drži pticu.
Čovjek koji živi u srednjoj kući pije mlijeko.
Vlasnik žute kuće puši Dunhill.
Norvežanin stanuje u prvoj kući.
Pušač Marlboroa stanuje pokraj onoga tko ima mačku.
Čovjek koji ima konja stanuje pokraj onoga tko puši Dunhill.
Čovjek koji puši Winston rado pije pivo.
Norvežanin stanuje pokraj plave kuće.
Nijemac puši Rothmans.
Čovjek koji puši Marlboro ima susjeda koji pije vodu.

Čiji je zec?

- 02:02 - Komentari (18) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.11.2007.

Too much snova

3.3.2007. 15:01

Image and video hosting by TinyPic

1. Tog davnog trećeg ožujka dvijetisuće i sedme godine, točno minutu poslije petnaest, prije više od osam mjeseci dakle, kazao sam da će HDZ ostati na vlasti. Usput budi kazano, to sam predviđanje vrlo jasno obrazložio.
2. No ne samo da sam kazao da će HDZ pobijediti na izborima 2007., i ne samo da sam dao valjane argumente za tu tvrdnju, nego sam kao ključ nove koalicione Vlade dalekovidno imenovao HSLS i HSS! To se zove overlook!


Pročitajmo još jednom te, sada već kultne i legendarne, a tada proročke tri rečenice; čitajmo ih lento, polako, osjećajući (gorak) okus svake riječi:

Dakle, ja tvrdim, a dao sam i razloge (u ovakvoj se konstelaciji političkih odnosa i snaga u Hrvatskoj najlakše 'radi', i u hrvatkom političkom undergroundu, ali i na relaciji Svijet - Hrvatska) da će HDZ ostati na vlasti!
Sve je ostalo sekundarno: hoće li uz HSLS novi koalicioni partner biti HSS (to je zapravo lako moguće, jer HSS-ovci su željni vlasti, a Friščić je, iz razloga koje ovdje neću spominjati, na svaki način podatan za dogovore!), ili će to biti netko drugi, sasvim je nevažno. Vidjet ćete da će na vlasti ostati HDZ.


A sada pogledajmo što danas o ishodu izbora piše "Jutarnji list":

HDZ-u više mandata, SDP se nada koaliciji

Image and video hosting by TinyPic

HDZ je bez dijaspore osvojio 59 mandata, dva više od SDP-a, i Sanader očekuje mandat. Dijaspora mu vjerojatno nosi još šest zastupnika. No, i Milanović počinje s pregovorima za sastav nove vlade. Presudna je podrška osam zastupnika koalicije HSS-HSLS.

Sad sorry, idemo s drmačom...igrajte, dečki, če nebute dobre svirali mam vam inštrumente v trešče dam! Ajmo, Ruda, idemo dečki, igraj...



* * *

Image and video hosting by TinyPic

Molio bih da moju causu u Vatikanu pokrenete neodložno i gorljivo: Santo Subito, prego, mada ono što se vama nadaje kao autentičan dokaz moje svetosti - te profetske vizije, primjerice - nije drugo doli suri racionalitet, jasno, jednog višeg, ljudima nedohvatnog reda, ali - ta vjerujte mi na riječ jednom za svagda - jedino i samo suhi rezon: tako, kad bolje razmislite, mora biti.

I zato ste vi tako i izabrali, vođeni logikom koje, čini se, niste ni svjesni; kao mjesečari, primjerice.

Ne brinite: zato sam ja ovdje, da vam tumačim snove.
Jedino je pitanje: Mislite li da će vam se svidjeti to što oni znače?

Na kraju, za sve vas jedna lepa pesma, poklon brackog naroda Srbije Hrvatskoj.
Idemo sad svi zajedno, ruke gore...dobro veče, Hrvacka, je l' se dobro zabavljamo?

- 02:53 - Komentari (15) - Isprintaj - #

nedjelja, 25.11.2007.

dok šutimo

A.I.

Nemanja a ti? Ti ne voliš intelektualke umjetne inteligencije?
šiz 21.11.2007. 22:05

Image and video hosting by TinyPic

Šiz, boli me kurac za alke, sinjske i ove druge, umjetne inteligencije. Ozbiljno govoreći, poredak ženskih vrlina koje ja cenim jest sljedeći:
1. Da je žena objektivno dobra pička, govoreći vašim jezikom, jer ja nikada ženu ne doživljavam metonimijski, s jedne strane, niti s druge odviše verujem u žensku dobrotu. Ali, da skratim čupri, žena mora biti prekrasna.
2. Potom, mora da bude lepa duša. To je sasvim različito od dobrodušna ili dobra osoba. Ja sam jako pošten čovek: teško da bih i samoga sebe nazvao dobrim, pa kako to da zahtevam od bića čije su prirodne performanse kudikamo nedostatnije od mojih!?
3. Žena mora da drži tri ugla kuće. Dakle, jebeš ženu koja ne ume da kuva, koja ne zna oko dece, koja se sama ne seti da opere prozore...Dobro, jebeš i ovu koja ume da kuva, mada nešto ređe, jer takvu imaš za po doma, a onakvu...čekaj, izgleda da sam nešto u ovoj dijalektici omanuo: oću da kažem da obožavam žene koje umeju da umese kolač, koje znaju da postave stol i izaberu srebrninu, jebigiga, volim zgodne, njegovane, kultivirane žene koje su suverene u kući. Nije to komplikovano i nisu takve retke. To jedino u ovim sirotinjskim zemljama, gdje je ideal brže bolje fudbaleru popušiti kurac pa onda napisati romansiranu autobiografiju s fotosima ekipe "Dinama", ergo jedino se ovde žene srame veština Ane Ugarković! Jebeš takve žene, ali ti - ja, dozvolit ćeš, jebem malo drukčije.
4. Žena mora da voli decu! Žene koje ne vole decu, to su bre idioti, a ne žene. O ovome čak ne želim ni da raspravljam.
5. Žena mora da bude ponosna dok pegla košulju svog muškarca! Peglanje belih košulja za svaku je izistinsku ženu predigra. Ako nije tako, nema tu ljubavi, a bome ni sexa.
6. Žena treba da zna kad je dosta. Ima jedan trenutak kad je čaša puna i kad je prva sledeća reč kap koja preliva čašu. E, vidiš, sinovac, žena koja zna sa svojim čovekom tako da priča, priča i priča sve do ruba njegova strpljenja, može da se nazove i srećna ali i utecajna žena. Sve ostale, obične su alapaće i ili kući uzgajaju šonje, ili su, kako kaže Goran Bregović, "prevarene".
7. Na kraju, pre i posle svega žena mora da bude zaljubljena u svoga muškarca celoga života, kao šiparica, kao prvoga dana, kao teenagerka osamdesetih u Zdravka Čolića! Ante Prkačin svojoj je kćerki dao sjajan savet: nemoj popustiti nikada nekome tko te saleće satima i lepo ti priča, ali kad ti zabljesne neka muška mišica ili butina, pa zatreperiš, e kćeri, tome daj! On je naravno to rekao lepše i obazrivije, doličnijim rečima, ali ja sam namerno verističan u opisu i poruci: žena mora da se pali na muškarca ko kudelja na sočivo, bre, je l' to jasno?Inače, nema tu hemije.
Nadam se da ti je sada gradivo barem malo jasnije.
Da intelektualke! Jebote, kakve vučine. Navodno da Sharon S. ima IQ oko 154, ali to se odmah i vidi! Umetna se inteligencija prepoznaje, kao lažan Rolex. Moraš to da naučiš, sinovac.

NEMANJA 22.11.2007. 14:00


Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.

I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.

Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenoj crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.

Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine.

I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!

Image and video hosting by TinyPic

- 00:16 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 23.11.2007.

neprisiljena

IZBORNA ŠUTNJA

Posljednji je dan kampanje i nastupa rječita hrvatska šutnja: ona je ovdje pleonastičkog karaktera, kao da u Japanu proglasite Dan tune.
Građani RH time napokon imaju i formalnopravni alibi za svoje svakodnevno ponašanje, koje se već preselilo u gene, svjetonazor i u nacionalni karakter.
Kad je već tako, kao legalist, ali i manirist koji naputke klasičara o rimskom ponašanju u Rimu uvažava s nepatvorenim entuzijazmom turskog ambasadora na svečanoj premijeri opere Nikola Šubić Zrinjski, odlučio sam završiti ciklus predizbornih tekstova reizdanjem dva sasvim disparatna predviđanja izbornoga ishoda: mislim da je tako primjereno i korektno, da time blog izbjegava bilo kakvo svrstavanje, da nikome od čitatelja ništa ne sugerira, a opet, budući da je riječ o rafiniranim čitateljima istančanoga sluha, bitno se neće prečuti niti krivo shvatiti.

Za uvod, dopustite tek mali oligarhijski štiklec, autentični biser hrvatskog udvorništva:

Citat:
"Eto nam se i Konzum uključio u kampanju. Danas u 19 sati je u Zagrebu završni predizborni skup SDP-a. U Konzumu u 18 sati počinje totalno sniženje cijena odjeće za 45%. I traje samo danas do 21 sat! A puk neka bira. Bravo Todoriću!"
(kupac 22.11.2007. 18:52)

Image and video hosting by TinyPic

DENIS KULJIŠ, 11.7.2007.

Rano je da se oklada kuvertira - ali kako ne riskiram ništa osim ugleda dalekovidog političkog analitičara, koji ionako možeš okačiti mačku za rep, spreman sam ovdje i ovog časa dati svoje prognoze rezultata narednih parlamentarnih izbora, bez obzira hoće li se održati u studenom ili u prosincu. To sam rekao Pavlu Kaliniću, novom Bandićevu najpovjerljivijem pomoćniku, kad smo se sreli pod šatorom u vrtu rezidencije američkog ambasadora na Tuškancu. Pod monsunskim kišama, praznovali smo ondje Dan ustanka naroda i narodnosti Amerike, promatrajući kako stupaju marinci i pronose zastave. Pavle je dugo izbivao iz zemlje, jer je pratio šefa esdepeovske gradske hunte na proputovanje sjevernoameričkim kontinentom. Tako je malo ispao iz štosa i bio je, mislim, šokiran prognozama, iako su one za njegovu stranku iznimno povoljne.
SDP, rekao sam mu, SDP će u deset izbornih jedinica osvojiti 38 posto glasova, a HDZ 24. Treći će biti HSP sa 12, dok će penzioneri doseći 11. Četvrti, HNS, bit će slab, 9, a HSS-HSLS još slabiji, 7. Ostali će biti ispod izbornog praga - odnosno, u Istri i Rijeci proći će ili IDS, ili bivši esdepeovci na čelu s Livijom Bolkovićem u kombinaciji sa skupinom Ninić-Bebić, dok svi ostali padaju ispod izbornog praga, i njihovi se glasovi d'Hontovom metodom neproporcionalno distribuiraju pobjednicima. Elem, što to znači, politički? Pa, Milanović će lako formirati vladu s penzićima i manjincima, a HNS će uzeti iz pijeteta i zato što će ga jeftino doći, pošto mu neće biti nužni - obećat će, recimo, Čačiću potporu na predsjedničkim izborima 2010. a Vesni dati, recimo, ministarstvo znanosti. To je posljednje zanima, ali kako će u Zagrebu stranka jedva prijeći prag, a ima u metropoli ozbiljne investirane interese, i s tim će se pomiriti. A Milanović je ionako najbolje ako predsjednika da u "outsource" drugoj stranci: to je mudra lekcija koju je mogao naučiti od esdepeovskog Yode, pokojnoga eks-premijera Račana. Dva predsjednika u istoj stranci, to zbilja ne ide, što me odmah vraća na ključno pitanje - a kamo s Jurčićem? Tu imam ideju koju još nisam gotovo nikome povjerio - dakle, Milanović se fura na Tonyja Blaira, a Jurčić mu dođe kao Gordon Brown. Znači, mogao bi mu dati funkciju kancelara: formalnu vlast nad svim financijskim i ekonomskim resorima te obećanje da će ga naslijediti u idućem mandatu, ako bude sve u redu...
Tako sam mislio u četvrtak, zaluđen idejom da se u sve može proniknuti spekulativno, analitički, ako napraviš ispravan tenzorski račun racionalnih interesa i postupaka. Ali, postoji i subjektivni faktor, instikt za politiku koji vodi njene protagoniste, i već dva dana kasnije, u subotu, bilo je jasno da će u utorak Ljubo Jurčić na Glavnom odboru SDP-a, biti oglašen kao premijerski kandidat SDP-a, pošto ga na tu funkciju predloži sam Zoran Milanović. To je, naravno, srušilo moje konstrukcije...
Prvo sam pomislio sve najgore. Ljubo baš ne nosi glasove, pravi političke gafove, a mnogi ga odbacuju jer je urbani Hercegovac. Slavko Goldštajn dao je "Feralu" veliki intervju o tome da između Sanadera i Jurčića, bira Sanadera. Dobro, to može biti politička kalkulacija - kao pobornik HNS-a, Slavko zna da uz Jurčića za njih nema kruha u gospodarskim resorima. No, za Jurčića kao premijera mogli bi se vezati esdepeovski disidenti, razočarani partijski lideri, pa paralizirati proces odlučivanja. I kako bi, tehnički, to trebalo funkcionirati? Ako nije premijer, zadržava li Milanović bilo kakvu moć? Za to nema presedana, osim onih iz vremena kad se politička linija bistrila u komitetu, a privreda vodila u republičkom Izvršnom vijeću - tu još samo fali samoupravljanje...
Onda sam pomislio sve najbolje. Dobra je vijest da Milanović nije na svaki način nastojao istisnuti konkurenta, kao što bi to učinio Račan. Ne teži da postane komunistički monomah, važno mu je da konsolidira stranku, uvažava tuđe težnje, ne pokušava svih naprosto izmanipulirati i osamiti se na poziciji moći. Pošten je, demokrat. Ima vjere u svoj leadership, kad je tako brzo donio tako dalekosežnu odluku. Pouzdaje se u svoju karizmu i misli da s Jurčićem ili bez Jurčića ima pobjedu u ruci - a te se stvari ne daju izračunati, u takvim stvarima, političar je sam, kao pilot u bolidu koji ulazi u krivinu brzinom od dvjesta kilometara na sat... Nemam pojma. Ali, Jurčić bi bio ispao isto takav heroj da je u času kad mu je Milanović ponudio položaj premijera, odgovorio: Ne, neću - bit ću potpredsjednik vlade, koordinator za ekonomske resore. Ti budi pilot, kao Tom Cruise u "Top Gunu", a ja ću biti navigator...
U šatoru sam sreo i Ranka Ostojića. Zadovoljan je rezultatima u svojoj, 9. jedinici (od Senja do Sinja) jer po anketi koju naručuje američki Republikanski isntitut (IRI) - a jedino se ta uvažava među profesionalcima - on vodi, i to masivno. Čak je i Željka u desetoj prestigla HDZ čiju listu nosi sam Sanader. Slet u "Ciboni" nije dolje bog zna kako odjeknuo - možda bi mogli prirediti još jedan, na Gripama. Ali, da se s tim masovnim manifestacijama može održati vlast, još bi vladao komunizam - ipak su ono bili nenadmašni majstori za te stvari.


NEMANJA, 3.3.2007. 15:01

Cvebice i Kizomire,

U politici je nezahvalno prognozirati, jer jedan jedini događaj može naruštiti ukupnu statiku društvene zgrade, ali, usudit ću se, upravo zbog zadnjih rečenica, predvidjeti ishod ovogodišnjih parlamentarnih izbora, i, odmah obrazložiti taj ishod:
Dakle, kada u ovoj gornjoj shemi HDZ lišite nacionalizma, i svedete ga na light-HDZ, dobit ćete Sanaderov HDZ: stranku koja isproručuje Gotovinu i premijera koji čestita Hristos se rodi: dakle, krajnje kooperativnu stranku konzervativnog imagea, koja se polako i realno približava svojoj promičbenoj predstavi: kao stranka koja se vrlo dobro razumije s krupnim kapitalom, jer njezin šef ionako njome ravna kao vlasnik svojom firmom, HDZ ubrzano postaje zastupnikom Kapitala! No, što dobijete od SDP-a kad prođe purgatorij? Čega se zapravo SDP treba lišIti? E, to se događa upravo ovih dana, u reformističkim zahtjevima koji se stavljaju pred vodstvo stranke, a ti su svedeni zapravo na odustajanje od socijalne preosjetljivosti socijaldemokrata: zahtjeva se poštavanje neoliberalnih tekovina i vrijednosti! To je dakle agenda: s jedne strane imati ex-nacionalnu light konzervativnu stranku Kapitala, a s druge lijevu, ex-socijalnu light stranku Rada, kako bi se prekrilo čitavo područje Tržišta, kako nas jedino i isključivo vide Planeri. Budući da se Designeri Novog svjetskog poretka jako dobro razumiju sa Sanaderom, budući da se izuzetno dobro slažu s Mesićem, budući da Milan Banić funkcionira kao fonatana (baciš novčić i zaželiš želju! koja nema drugu svrhu i namjenu nego da ispunjava te želje pod uvjetom da je na središnjem gradskom trgu), situacija je zapravo u Hrvatskoj IDEALNA! NE MOŽE BOLJA BITI! I zato će ovakvom i ostati.
Dakle, ja tvrdim, a dao sam i razloge (u ovakvoj se konstelaciji političkih odnosa i snaga u Hrvatskoj najlakše 'radi', i u hrvatkom političkom undergroundu, ali i na relaciji Svijet - Hrvatska) da će HDZ ostati na vlasti!
Sve je ostalo sekundarno: hoće li uz HSLS novi koalicioni partner biti HSS (to je zapravo lako moguće, jer HSS-ovci su željni vlasti, a Friščić je, iz razloga koje ovdje neću spominjati, na svaki način podatan za dogovore!), ili će to biti netko drugi, sasvim je nevažno. Vidjet ćete da će na vlasti ostati HDZ.
I još nešto mogu predvidjeti, naprosto stoga jer sljedim logiku ovih događaja: ovih će se mjeseci inzistirati na nužnosti reforme SDP-a i vremenu koje toj stranci treba dati da se preobrazi u modernu socijaldemokratsku stranku neoliberanog senzibiliteta i usmjerenja (vidi: Butkovićev tekst o nužnosti reforme SDP-a otprije sedam dana u JL-u, Kris Cviić u Globusu, dakle: EPH je već počeo, jasno, na osnovu tezarija iz Kraljevskog instituta - nimalo čudno da su autori baš Cviić i Butković, naime!). A kad se dakle vidi otkud vjetar puše, kad uz ovako rekonstruiranu logiku imamo i evidentne dokaze dobre internacionalne volje da Sanader vlada Hrvatskom još 4 godine, tja, uz idilu u vražjem trokutu Markov trg - Panta - Poglavarstvo Grada, u kojem nestaju ne samo avioni i brodovi nego čitave dvorane i tangente, malo nas što može iznenaditi!
U svakom slučaju, evo, ja sam reskirao da me zajebavate dovijeka, pa sam stavio karte na stol. Jasno, ako sutra slete Vanzemljaci pa inzistiraju da Namjesnik na Zemlji bude Jura Stublić, ja ću morati revidirati svoje stavove i prognoze, ali, bez ovakve ex machina intervencije, stvar mi se čini prilično razumljiva, dapače malo priprosto predvidljiva za moj ukus.
Dixi.

P.S., 4.6.2007.

Sve u svemu, Zoran Milanović zaista nema potrebu prepuštati ulogu i mjesto premijera nekom drugom, pa ni Ljubi Jurčiću.
Što bi Zoran Milanović, da u pola godine dva puta pobjedi, prvo u SDP-u a onda i na parlamentarnim izborima, zapravo trebao raditi prepustivši premijersko mjesto Ljubi Jurčiću?
Što bi trebao biti? Predsjednik Sabora? Predsjednik SDP-ovog kluba zastupnika?
Ili bi trebao sjediti na Iblerovom trgu i u ime Partije korigirati premijera države?
Što to znači da bi Milanović kao pobjednik na parlamentarnim izborima morao omogućiti političke uvjete da Jurčić vodi zemlju?
Znači li to da Milanović ne zna voditi Vladu ove zemlje? Zar to misle članovi SDP-a? Mislim da im to nije ni na kraj pameti!
Što bi to značilo da Milanović kao premijer ne zna donositi one odluke koje bi Ljubo Jurčić kao ekonomist i gospodarstvenik znao donijeti? O čemu se radi? Zar je politika ove zemlje svodiva na par gospodarskih problema koji preostaju nakon što se izvrši agenda artikulirana na visokim međunarodnim adresama MMF-a ili Svjetske banke! Je li dakle najviša državna egzekutiva Hrvatske samo transmisija volje inozemnih monitoringa?
Jasno je da je posao Vlade RH nešto više od toga i da nije bezostatno svodiv na kontroverze oko oporezivanja realizirane kapitalne dobiti ili reindustrijalizacije Hrvatske.
Ovakve tendence, uostalom, postoje u Hrvatskoj odavno.
Zna se i adresa koja ih promovira. Prije samo par godina Ljubo Jurčić se zvao Mladen Vedriš.
Od 2000-te naovamo ta su nastojanja stalno prisutan napor da se mimo demokratske procedure i volje građana uspostavi nekakva dogovorna, fantomska tehnička vlada, navodno ustanovljena po meritokratskom kriteriju, a zapravo vlada nove hrvatske oligarhije koja bi izražavala jedino i samo interes kapitala zabrinutog za okolnosti propitivanja vlastitog porijekla!
Poruka koju se želi uputiti građanima zapravo je pralaž našeg društva: tvrdi se time da Hrvatska zapravo nema bitnih političkih problema, nego je jedan jedini problem gorući, a taj je gospodarstveni: kako da i isključeni žive bolje!
Politički su problemi već riješeni: još samo ovaj mandat i socijalna je stratifikacija dovršena, moć je distribuirana i hijerarhija je za duga vremena ustanovljena i zadana! Tko je jamio, jamio je! Ostali su isključeni iz političkog života zemlje, i sve je samo sada do toga da se nađu gospodarske recepture podizanja standarda života depriviranih!
Uostalom, to se danas traži i od SDP-a kao stranke u cjelini! To je smisao tog zahtjeva za neoliberalnim redizajnom stranke: od SDP-a se ultimativno traži jasno i nedvosmisleno očitovanje da neće sankcionirati privatizacijski kriminal, jer da bi to pomelo ionako krhko hrvatsko poduzetništvo i tek stasali kapitalizam!

- 17:17 - Komentari (9) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.11.2007.

...dići ruke, a puk da te slijedi

ŠTA BI DAO DA SI NA MOM MJESTU

Duško Trifunović



Šta bi dao da si na mom mjestu?
Da te mrze, a da ti se dive.
Šta bi dao?
Šta bi dao za veliku gestu?
Mjesto svoga da tvoj život žive.

Šta bi dao?

Ti, budi sretan sad što si preko puta.
I što nas strašni let nad provalijom dijeli.
Jer ovo je mojih pet minuta,
A pred tobom stoji život cijeli.

Šta bi dao da možeš ovako?
Dići ruke, a puk da te slijedi.
Šta bi dao?

Dal' bi i ti u svom srcu plak'o?
Kao što se moje srce ledi.
Dal' bi i ti?


- 23:37 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ŽIVOT KAO RUŽNA NAVIKA,

ŽIVOT KAO POROK 11.06.2007.

Kako se parlamentarni izbori bliže svom predvidljivom finalu, tako se Davor Butković i ja sve više i sve češće slažemo. Hoću kazati: drago mi je da Davor, makar i s pet mjeseci delaya, istim riječima, istim pojmovima, na jednak način konceptualizirajući problem, govori o ovim izborima. Nisam nimalo ironičan: dobro je da je tome tako, jer, kad se taj problem na takav način konstatira već i u okviru EPH-izdanja - iako, istini za volju, Butković nerijetko ima sasvim ekscepcionelnu, apratnu poziciju - onda je očito i njegovo rješenje na vidiku. Repetitio est mater studiorum, pa kronološkim redom ponovimo o čemu je riječ:

Image and video hosting by TinyPic

(...)
Recimo, zna se što je osnovna opsjena ovih izbora, i što je paravan te opsjene: budući da je upravo riječ o tome da se ni o čemu ne radi, da je sve do toga da se nikakva promjena ne desi – u tome Butković ima pravo na negativan način: ljudi osjećaju želju za promjenom jedino u smislu da sve ostane isto, samo s jednom razlikom: da i oni malo budu pri kopanju!, i u tome je sav cinizam ove situacije: nitko ne osjeća potrebu nikakve društvene promjene, ali cijelo društvo (a to u Hrvatskoj znači: društvo u kutu) osjeća nepohodnost privatnih promjena već od ponedjeljka, kao kod alkoholičara ili pušača, jer, ovdje je život postao samo ružna navika, život je u Hrvatskoj porok – budući da je dakle cijeli posao budućega premijera i Vlade postići taj osnovni društveni dogovor građana oko statusa quo, treba i opet, kako bi se ta neugodna i stupidna istina zataškala, pronaći nekakav spektakularan antagonizam kojime bi se s bitnog pažnja preusmjerila na nebitno. Pri čemu, važno je kazati, u ovoj opsjeni zdušno, i čak znajući što radi – i opet dakle imamo pojma s prosvječenom ideologijom, čak štoviše ne samih ideologa nego i onih koji bi trebali biti objektom ideološke manipulacije, budući da ovdje svi znaju što čine, a ipak to čine - sudjeluje cjelokupno hrvatsko društvo! A ono je tradicionalno malograđansko: tipična društvena sredina, klajnbirgerska osrednjost oportunost, i, čemu se onda čuditi, šovenska isključivost: jasno je da moramo pronaći onaj element koji iz društva valja isključiti da bi se ono homogeniziralo, da bi postigli taj traženi dogovor, da bi uspostavili konačnu harmoniju i jednstvo suprotnosti svih društvenih snaga i odnosa, da bismo razriješili sve društvene probleme i proturječja – to je posao aktualne Propagande: to je cilj ovih javnih nastupa pronositelja gospodarskih panaceja i šećernih vodica, Polančeca, Čačića i Jurčića, to je svrha histerije oko Jurčića, u krajnjoj liniji, to stvaranje dojma da više nema političkih problema, nego preostaju samo otvorena pitanja gospodarskih strategija dosizanja traženog standarda! – i, dakle, u toj sveopćoj potrazi za mangupom u vlastitim redovima, metežnicima, onima koji kvare harmoniju i koje nužno valja odstraniti ne bi li se postiglo organsko jedinstvo društva, domovinski Hrvati po tko zna koji put odgovaraju fašistoidno: evo, krivi su i opet Drugi, eto, po treći put za redom (izbori 2000.-te, izbori 2003., i konačno ovi izbori) taj drugi je, nakon što više nažalost nema Srba jer je i srpsko pitanje tako riješeno, isključenjem naime, drugi je, jasno – Hercegovac!
U briljantnom eseju "Agrameri lete u nebo"* o navlastitom agramerskom fašizmu Boris Buden piše:"Iz korpusa hrvatskog građanstva istiskuje se jedna grupa ljudi na koju se projiciraju društvene negativnosti i koja tako demonizirana postaje simbolički simptom-uzročnik sveukupne društvene nesreće." Tu smo već dakle u poznatim okolnostima: nekoć Židovi, onda Srbi, danas su to Hercegovci. Hrvatska je u svojoj bosanskojugoslavenskoj fazi: vratite nam naše Srbe, citirat će Buden, uzmite si vaše Hercegovce. Da bi organsko jedinstvo bilo potpuno, valja izlučiti iz organizma taj hercegovački, strani virus.
U Hrvatskoj nije dovoljno biti lopov: nužno je biti hercegovački lopov! Recimo, Zagorac. Da bi demonizacija Zagorca bila potpuna, nije bilo dovoljno pronaći dragulje ili račune – bilo je neophodno etiketirati ga ne samo kao čovjeka Šuškovog klana, nego biološki – organski, velim ja vama! – kao Tuđmanovog faćuka! I to je onda ipso facto optužujuće! Tada je on po prirodi neprijatelj! Prepreka koju valja odstraniti. Otuda fašistoidnost.
Kada bi se danas pitali o čemu se zapravo na sljedećim izborima radi, što bi trebao biti temeljni spor HDZ-a i SDP-a, oko čega bi se trebalo sukobljavati, teško da bi itko znao odgovor, jer, već se dugo vremena provlači teza o moralnom niveliranju hrvatskih stranaka, tome da su svi jednaki u svojoj korumpiranosti i klijentelizmu, o izjednačavanju vrijednosnih ideoloških i svjetonazornih sustava koje u svojim programima deklariraju i zagovaraju te stranke, i, usred sveopće uravnilovke hrvatskog političkog prostora, javlja se potreba za barem nekakvim jasnim razlikovanjem, za nekim spasovnim antagonizmom, za nekim tko će biti objekt novog pokliča: Drž'te lopova!, u zemlji koja očito ne zna glasovati nego protesno, glasujući protiv, a nikako ne za nekoga ili nešto. Hrvati zaista ne znaju za što su: u temeljnim oblicima ljudske spozaje, ni prostorno no vremenski Hrvati se ne slažu za što su: prostorno, oko granica te Hrvatske, vremenski, oko njene povijesti; jedni su za Bleiburg, drugi za Jasenovac, jedni za Banovinsku, drugi za Avnojevsku Hrvatsku, svejedno, podjednako nesložni. Stoga bi bilo neophodno iznači fokus izvan te uznemirujuće slike općeg rasapa svih hrvatskih vrijednosti – činjenice su zapravo suprotne od onoga što se pokušava sugerirati: ne samo da političkih problema ima, nego je u Hrvatskoj sve problematično, počevši od samih temelja stvari: ovdje se nikada nitko nije dogovorio za što smo mi to zapravo, za koje to jedno, i ništa ovdje nije van diskusije, dapače, tek će se ta osnovna tema u diskusiju to snažnije i traumatičnije, kao potisnuta, javiti: ovdje je sporan Domovinski rat, ovdje je sporan cijeli utemeljiteljski državni vrh, ovdje je, konzekventno, sporna država sama, izgleda samim svojim postojanjem – i to se redovito i uhodano i oprobano traži i nalazi u figuri Ere s onog svijeta: u našem Vanzemljaku.
(...)


HDZ je u ovoj kampanji zlorabio razne državne institucije

Davor Butković 22.11.2007.

A o če­mu su za­pra­vo ovi izbo­ri? upi­tao me je ­ovih da­na je­dan vi­so­ko­po­zi­ci­o­ni­ra­ni du­žno­snik ­OESS-a, isku­sni di­plo­mat s višego­diš­njim sta­žem u Hr­vat­skoj ko­ji je iz Be­ča došao u Za­greb ka­ko bi pra­tio i ana­li­zi­rao izbor­ni pro­ces. “Mi­slim, uo­pće se ne vi­di o če­mu stran­ke go­vo­re, kla­si­čna izbor­na pi­ta­nja kao da su ne­sta­la sa sce­ne...”, na­sta­vio se ču­di­ti.
Di­plo­mat ko­jeg ci­ti­ram, je­dan od svo­je­do­bno vr­lo utje­caj­nih eu­rop­skih am­ba­sa­do­ra u Za­gre­bu, vr­lo je br­zo shva­tio gla­vni pa­ra­doks izbor­ne kam­pa­nje 2007. go­di­ne.
S je­dne stra­ne, Hr­vat­ska je ­pred či­ta­vim ni­zom no­vih iza­zo­va, od ula­ska u NA­TO i EU, pre­ko la­ten­tne kri­ze u su­sjed­stvu do zna­čaj­nih eko­nom­skih pi­ta­nja te nu­žnih i bol­nih društve­nih re­for­mi.
S dru­ge stra­ne, ovo je mo­žda pr­va izbor­na kam­pa­nja u 17 go­di­na višestra­na­čkog su­sta­va ko­ja je pro­te­kla u go­to­vo isklju­či­vo ne­ga­ti­vnim to­no­vi­ma. Do­da­tan je pa­ra­doks to što se, uspr­kos to­me što su i SDP i HDZ vo­di­li pre­te­žno ne­ga­ti­vnu kam­pa­nju, ti­je­kom nje ni­je po­ja­vio ni­ti je­dan ozbi­ljan skan­dal.
Čak i u vri­je­me ka­da su me­di­ji bi­li pod ne­po­sre­dnom dr­ža­vnom kon­tro­lom i ka­da su kam­pa­nje bi­le mno­go više usmje­re­ne pre­ma bor­bi za po­li­ti­čke ide­je, a mno­go ma­nje pre­ma su­sta­vnom de­mo­ni­zi­ra­nju su­par­ni­ka, čak se i u to vri­je­me go­to­vo re­do­vi­to uo­či izbo­ra ot­kri­va­lo po­nešto ui­sti­nu va­žno i kom­pro­mi­tan­tno za su­di­o­ni­ke izbo­ra, po­put ne­pošte­nog na­či­na na ko­ji je obi­telj Fra­nje Tu­đma­na otku­pi­la ku­ću u Na­zo­ro­voj uli­ci u lje­to 1992. go­di­ne (Glo­bus je o to­me pi­sao tri tje­dna pri­je izbo­ra).
U ovo­go­dišnoj kam­pa­nji, me­đu­tim, ni­ti je­dna stra­na, da­kle, ni vo­de­će stran­ke, ali ni me­di­ji, ni­je pro­našla ni­je­dan bi­tan no­vi po­da­tak ko­ji bi suštin­ski kom­pro­mi­ti­rao bi­lo ko­jeg od su­di­o­ni­ka kam­pa­nje.
Ta­ko se ne­ga­ti­vna stra­na­čka kam­pa­nja pre­te­ži­to svo­di­la na ne­pri­mje­re­no, ali su­sta­vno po­na­vlja­nje ide­o­lo­gi­zi­ra­nih fra­za ko­ji­ma se po­kušava­lo dis­kva­li­fi­ci­ra­ti po­li­ti­čkog pro­ti­vni­ka. Na­da­lje, i HDZ-ova i SDP-ova kam­pa­nja za­pra­vo su upo­zo­ri­le na ne­ke od zna­čaj­nih pro­ble­ma s ko­ji­ma se dvi­je je­di­ne va­žne hr­vat­ske stran­ke su­sre­ću u izbor­nom vre­me­nu.
Ka­da je ri­ječ o Hr­vat­skoj de­mo­krat­skoj za­je­dni­ci, kam­pa­nja je evi­den­ti­ra­la tri nje­zi­na ve­li­ka pro­ble­ma. Pr­vo, oči­gle­dno ti­je­san ­ishod izbo­ra na­tje­rao je Ivu Sa­na­de­ra i HDZ da se po­vu­ku na pred­sa­na­de­rov­ske po­zi­ci­je. Hr­vat­ska de­mo­krat­ska za­je­dni­ca u svo­jem je po­kušaju mo­bi­li­zi­ra­nja baš ­svih bi­ra­ča ko­ji bi mo­gli ima­ti bi­lo što pro­tiv SDP-a pri­hva­ti­la zna­čaj­ne aspe­kte re­to­ri­ke ko­je se sam Sa­na­der bio odre­kao još u pret­ho­dnoj pre­di­zbor­noj kam­pa­nji.
Niko Kovač u spotu nosi dres hrvatske nogometne reprezentacije. Jedino je još pokojni Tuđman mislio da je reprezentacija njegovo ili HDZ-ovo privatno vlasništvo
Va­lja se na­da­ti da će se HDZ na­kon izbo­ra vra­ti­ti na po­lo­žaj umje­re­ne de­sne stran­ke jer ra­di­kal­no de­sna, ka­kvom se HDZ pri­ka­zu­je na po­je­di­nim izbor­nim sku­po­vi­ma, ne­ma što tra­ži­ti u vod­stvu ze­mlje ko­ja upra­vo tre­ba ući u Eu­rop­sku Uni­ju. Ivo Sa­na­der to­ga je ite­ka­ko svje­stan.
Ko­men­ta­tor Fe­ral Tri­bu­nea ispra­vno je uo­čio da ma­so­vna mo­bi­li­za­ci­ja ko­ju je HDZ pro­veo me­đu bi­ra­či­ma pri­je­ti po­no­vnom pre­tva­ra­nju te stran­ke iz de­fi­ni­ra­ne de­mo­krat­ske u po­li­ti­čki raz­mjer­no ne­ar­ti­ku­li­ra­ni ma­so­vni po­kret, što je HDZ za­pra­vo i bio ve­ćim di­je­lom Tu­đma­no­ve vla­da­vi­ne.
Dru­gi HDZ-ov pro­blem ­jest je­zik kam­pa­nje ko­ji je je­dno­sta­vno ne­do­pu­stiv u ci­vi­li­zi­ra­nom po­li­ti­čkom ko­mu­ni­ci­ra­nju: nje­go­vi čel­ni­ci ne smi­ju svo­je po­li­ti­čke su­par­ni­ke kva­li­fi­ci­ra­ti kao na­ci­o­nal­ne ne­pri­ja­te­lje, ni­ti u izbor­noj kam­pa­nji, ni­ti bi­lo ka­da i bi­lo ­gdje dru­gdje.
HDZ kao vla­da­ju­ća stran­ka sno­si naj­ve­ću odgo­vor­nost za ele­men­tar­no snošlji­vu ra­zi­nu po­li­ti­čkog go­vo­ra u Hr­vat­skoj.
Tre­ći gla­vni HDZ-ov pro­blem u ovo­go­diš­njoj kam­pa­nji ­jest zlo­po­ra­ba ra­zli­či­tih dr­ža­vnih in­sti­tu­ci­ja ko­ja nas nu­žno pod­sje­ća na Tu­đma­no­vo ra­zdo­blje.
Pod ti­me ne mi­sli­mo sa­mo na ­spot sa Sa­na­de­ro­vim dr­ža­vnim pro­to­ko­lom, za ko­ji je Eti­čko po­vje­ren­stvo ispra­vno ustvr­di­lo da se ni­je ­smio ko­ri­sti­ti u kam­pa­nji. Ovdje mno­go više mi­sli­mo na či­nje­ni­cu da Ni­ko Ko­vač no­si ­dres hr­vat­ske no­go­me­tne re­pre­zen­ta­ci­je dok re­kla­mi­ra HDZ. Je­di­no je još po­koj­ni Fra­njo Tu­đman mi­slio da je no­go­me­tna re­pre­zen­ta­ci­ja nje­go­vo ili HDZ-ovo pri­va­tno vla­sništvo.
Ek­sces s Di­na­mo­vim ogla­som po­tpo­re HDZ-u je­dna­ko je tu­đma­nov­ski kao i no­vin­ski ­oglas Ni­ke Ko­va­ča (u TV spo­tu Ko­vač ni­je u re­pre­zen­ta­ti­vnom dre­su), ali Di­na­mov je ­oglas po­li­ti­čki mno­go kom­pli­ci­ra­ni­ji: s je­dne stra­ne, on ne­su­mnji­vo šte­ti Sa­na­de­ru jer ga an­ta­gon­zi­ra i pre­ma Di­na­mo­vim i pre­ma Haj­du­ko­vim na­vi­ja­či­ma, a s dru­ge šte­ti i SDP-u jer ­klub Mi­la­na Ban­di­ća po­dr­ža­va Hr­vat­sku de­mo­krat­sku za­je­dni­cu.
SDP-ovi pro­ble­mi u ovo­go­diš­njoj su kam­pa­nji još po­nešto du­blji od pro­ble­ma Hr­vat­ske de­mo­krat­ske za­je­dni­ce. Kao pr­vo, So­ci­jal­de­mo­krat­ska par­ti­ja u kam­pa­nju je ušla go­to­vo bez ika­kvog sa­dr­ža­ja. Ui­sti­nu je ne­ja­sno za ko­je su se po­li­ti­ke za­la­ga­li SDP-ovi čel­ni­ci na pre­di­zbor­nim sku­po­vi­ma, u TV spo­to­vi­ma, na jum­bo pla­ka­ti­ma i u no­vin­skim ogla­si­ma.
Po­ru­ke po­put “Lju­di su sna­ga” zvu­če zgo­dno, ali ne go­vo­re ništa o po­li­ti­čkim rješenji­ma.?Je­di­na kon­kre­tna po­li­ti­čka po­ru­ka ci­je­le SDP-ove kam­pa­nje ­jest “Odlu­či­mo u Hr­vat­skoj”. Tom se pa­ro­lom ja­sno ka­že ka­ko di­ja­spo­ra ne bi tre­ba­la gla­so­va­ti, što je ko­re­ktan i kon­kre­tan po­li­ti­čki ­stav. Me­đu­tim, taj ­stav ne mo­že bi­ti gla­vno pi­ta­nje par­la­men­tar­nih izbo­ra.
Osim to­ga, Ra­ča­no­va, da­kle SDP-ova vla­da, ni­je ni po­kušala uki­nu­ti pra­vo gla­sa di­ja­spo­ri, a Mi­la­no­vić se, lo­gi­čno, pred­sta­vlja kao Ra­ča­nov slje­dbe­nik. U SDP-­ovoj se kam­pa­nji baš ni­gdje ni­je vi­dio nji­hov go­spo­dar­ski pro­gram Če­ti­ri pu­ta če­ti­ri. Kao dru­go, po­sve je ne­o­bi­čno da je iz kam­pa­nje već po­sli­je pr­vog tje­dna išče­znuo au­tor pro­gra­ma i SDP-ov kan­di­dat za pre­mi­je­ra Lju­bo Jur­čić.
Jur­či­će­vi su pla­ka­ti do­slo­vno ne­sta­li s grad­skih uli­ca, Jur­čić ni­gdje ne da­je ni­ka­kve izja­ve, a ni­tko dru­gi u SDP-u ne go­vo­ri o stra­na­čkom go­spo­dar­skom pro­gra­mu kao o gla­vnoj izbor­noj te­mi.
Ako je Lju­bo Jur­čić i da­lje SDP-ov kan­di­dat za pre­mi­je­ra, on ne bi ­smio bi­ti isklju­čen iz kam­pa­nje, i za­to što bi­ra­či ima­ju pra­vo vi­dje­ti i ču­ti svo­jeg even­tu­al­nog bu­du­ćeg pred­sje­dni­ka Vla­de. Ako, pak, Lju­bo Jur­čić više ni­je SDP-ov kan­di­dat za pre­mi­je­ra, to se mo­ra ja­sno re­ći pri­je izbo­ra. U sva­kom slu­ča­ju, pre­mi­jer­ski se kan­di­dat ne smi­je skri­va­ti u izbor­noj kam­pa­nji jer to stra­ho­vi­to na­rušava vje­ro­do­stoj­nost stran­ke.
Debakl sa spotom s lažnom kumicom samo je vrhunac netipične nespretnosti ljudi koji su pokojnom Račanu bili priredili jednu izvrsnu i jednu solidnu kampanju
Tre­će, sa­da je već sa­svim oči­gle­dno da se gla­vna stra­te­gi­ja Zo­ra­na Mi­la­no­vi­ća svo­di­la na de­mon­ta­žu Sa­na­de­ro­va au­to­ri­te­ta.
Mi­la­no­vić po­kušava do­bi­ti izbo­re su­sta­vno vri­je­đa­ju­ći Sa­na­de­ra, što mo­že bi­ti le­gi­ti­mno. Me­đu­tim, Mi­la­no­vi­će­va me­to­da be­zu­vje­tne kom­pro­mi­ta­ci­je po­li­ti­čkog pro­ti­vni­ka u kon­kre­tnom slu­ča­ju pa­da na dvi­je ra­zi­ne.
Na je­dnoj ra­zi­ni, ra­di se o po­grešnom izbo­ru ri­je­či; Mi­la­no­vić je Sa­na­de­ra, su­de­ći pre­ma no­vin­skim iz­vješta­ji­ma, uspo­re­dio sa Slo­bo­da­nom Mi­loševi­ćem i s Kim il Sun­gom te su­ge­ri­rao, ma­kar i u pa­ro­dij­skom kon­tek­stu, da bi Sa­na­der mo­gao ima­ti nešto s tr­go­vi­nom ko­ka­i­nom.
Sve su ta­kve i sli­čne izja­ve to­li­ko ne­vje­ro­do­stoj­ne, da od SDP-a mo­gu ra­stje­ra­ti bi­ra­če cen­tra ko­ji ni­su fa­na­ti­zi­ra­ni pro­tu­ha­de­ze­ov­ci.
A oni­ma ko­ji je­su fa­na­ti­zi­ra­ni pro­tu­ha­de­ze­ov­ci ta­kve izja­ve uo­pće ne tre­ba­ju. Oni će io­na­ko gla­so­va­ti za SDP ili ne­ku dru­gu li­je­vu stran­ku.
Mi­la­no­vić je, da­kle, u svo­joj akci­ji kom­pro­mi­ti­ra­nja Ive Sa­na­de­ra pro­mašio cilj­nu gru­pu unu­tar bi­ra­čkog ti­je­la.
Na dru­goj je ra­zi­ni ta­kva akci­ja šte­tna za SDP jer je Mi­la­no­vi­ća osta­vi­la sa­mog: ne mo­že se oče­ki­va­ti da Ton­či Vu­jić, To­ni­no Pi­cu­la, pa čak ni Slav­ko Li­nić, sku­pa s Mi­la­no­vi­ćem po­na­vlja­ju da je Sa­na­der sli­čan Mi­loševi­ću ili da su Sa­na­de­ro­vi sa­to­vi gla­vni dr­ža­vni pro­blem. Mi­la­no­vi­će­va po­ma­lo he­ro­strat­ska kam­pa­nja uči­ni­la je od šefa stran­ke ko­ja se po­zi­va na tim so­lo igra­ča ko­ji vo­di že­stok rat bez ika­kve or­ga­ni­zi­ra­ni­je tim­ske ­podrške.
I če­tvr­to, SDP ni­ka­da ni­je ­imao blje­đu re­kla­mnu kam­pa­nju. Ovo­go­dišnja SDP-ova kam­pa­nja ne sa­mo da je pra­zna na ra­zi­ni po­li­ti­čkih po­ru­ka (­osim ge­sla “Odlu­či­mo u Hr­vat­skoj”), ne­go je i te­hni­čki šlam­pa­vo re­a­li­zi­ra­na: ne iza­zi­va ni­ka­kvu ­strast i po­let, što bi se, valj­da, tre­ba­lo oče­ki­va­ti od kan­di­da­ta za pre­u­zi­ma­nje vla­sti.
De­bakl s vi­de­o­spo­tom s la­žnom ku­mi­com, ­zbog ko­jeg bi ­onaj tko je to smi­slio i odo­brio ­odmah mo­rao do­bi­ti ­otkaz, sa­mo je vr­hu­nac ne­ti­pi­čne ne­spre­tno­sti lju­di ko­ji su po­koj­nom Ra­ča­nu bi­li pri­re­di­li je­dnu izvr­snu i je­dnu sa­svim so­li­dnu kam­pa­nju.
Sve to ­ipak ne zna­či da SDP ne­će po­bi­je­di­ti na izbo­ri­ma. Bi­ra­čko je ti­je­lo to­li­ko po­di­je­lje­no, da So­ci­jal­de­mo­kra­ti, uspr­kos ­svim greška­ma ko­je su po­či­ni­li (ali i za­hva­lju­ju­ći HDZ-­ovim sli­čno teškim po­greška­ma), još ima­ju šan­se da po­bi­je­de. Te su šan­se zna­tno ma­nje ne­go pri­je dva mje­se­ca, ali i da­lje ni­su ne­re­al­ne.
Na­kon ne­djelj­nih izbo­ra Hr­vat­ska ula­zi u uzbu­dlji­vo i in­spi­ra­ti­vno ra­zdo­blje no­vih iza­zo­va.
Hr­vat­ska će u man­da­tu idu­će vla­de sa­svim si­gur­no ući u NA­TO, vr­lo vje­ro­ja­tno i u Eu­rop­sku Uni­ju, u našoj će re­gi­ji do­ći do po­ten­ci­jal­no dra­ma­ti­čnih po­li­ti­čkih ra­sple­ta ve­za­nih uz osa­mo­sta­lje­nje Ko­so­va i uz kri­zu u Bo­sni, a u našoj će se ze­mlji mo­ra­ti pro­ve­sti više du­bo­kih re­for­mi - od pra­vo­su­dne do ­onih ko­je ula­ze u na­jo­sje­tlji­vi­je so­ci­jal­ne sfe­re - ka­ko bi dr­ža­va mo­gla efi­ka­sni­je fun­kci­o­ni­ra­ti.
Ža­lo­sno je što kam­pa­nja ko­ju vo­de ­obje gla­vne stran­ke uka­zu­je na to da su i HDZ i SDP za­sad ­ispod ra­zi­ne iza­zo­va vre­me­na.

- 20:54 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 20.11.2007.

Ekskluzivno za Vaseljenu: IVO SANADER

ARISTOKRATSKA NARAV BARBAROGENIJA

Image and video hosting by TinyPic

piše: Denis Kuljiš

Najjače Sanaderovo propagandno oružje njegovi su europski prijatelji: Angela Merkel, Bertie Ahern, Jozo Barozo... Brojni su i dobro raspoređeni. To su šefovi vlada europskih "narodnjačkih", zapravo konzervativnih, upravo: klerikalnih partija, među koje se uspio uvaliti HDZ, s tim da su danas ti rodni nazivi, naravno, izgubili značaj koji su imali kad su formulirani izmedju dva rata, kad je njihov desni centrizam obilježavao i određene filofašističke inklinacije.
Europski su konzervativci, zapravo, liberali, kontinentalni internacionalisti, a ako i idu u crkvu, to drže privatnom stvari, pa ne bi trpjeli da im popuje neki biskup, ili da im političku podršku pruža kakva benigna falanga, organizacija katoličke akcije...

Hrvatska još nije Europa, pa ovdje ekonomski laissez-faire usprkos liberalnoj retorici, zapravo, u velikoj mjeri znači tek fair-play s oligarsima koji su proistekli iz Tuđmanova režima, a kontroliraju ključni segment nacionalne ekonomije, dok se odnosi s crkvenim strukturama brižljivo njeguju na svim razinama, no najmanje s vrhom, koji je pod striktnom upravom Vatikana, pa ne ulazi u dealove koje je puno lakše zakovati s nižom šaržom. Stoga će cijeli čopor tih u crno uniformiranih državnih službenika plaćenih iz proračuna na izborima drukati za HDZ - ne što bi se bojali boljševizma, nego naprosto stoga što im je još Tuđman prepustio društveni sektor "duhovne obnove", nevjerojatno unosnu djelatnost, još unosniju od građevinskih i komunalnih poslova kojih su se domogle razne dragovoljačke i braniteljske lokalne reketarske formacije.

Uz podršku crkve, medija i svojih prijatelja iz Europske unije, koji su se svi izredali u njegovu ključnom propagandnom spotu, Ivo Sanader namjerava pobijediti na hrvatskim izborima 25. studenog 2007., te sastaviti novu vladu.

Izbore je već izgubio u svim razvijenim dijelovima Hrvatske, gdje će HDZ dobiti manje od 1/4 glasova. Neproporcionalnu podršku dobit će u Slavoniji, Dalmaciji i Hercegovini, gdje živi skoro polovica stanovništva ali privređuje manje od jedne petine nacionalnog dohotka. Činilo se da bi veliki problem mogao nastati radi nezadovoljstva desnih glasača, koji bi, nezadovoljni liberalnim imageom predsjednika HDZ-a, mogli prijeći tobožnjoj krjanjoj desnici, manekenskim crnokošuljašima u HSP-u. Tu se zato morao napraviti ključni manevar.

HSP je, u stvari, marionetska stranka od trenutka kad je Tuđman preko Manolića dao srušiti osnivača Paragu, pa ondje instalirao Đapića. Da bi ga mogli izabrati umjesto generala Ante Prkačina, karizmatičnog ratnog poglavice HOS-a, šuškovci su uhapsili dva člana rukovodstva stranke - koje ima umilni naziv Glavni stožer - pa ih pustili iz bajboka tek kad je debela krtica postavljena na sadašnji položaj.

No, zbog navade da odijevaju crne košulje od Diolena i stavljaju bijele kravate, što se u birtijama po musavim slavonskim selima smatra vrhuncem elegancije, a možda i zato što su u grb stavili sivoga vuka, simbol turanskog fašizma - od tih tipova ne možeš očekivati da se malo informiraju prije nego učine neku takvu glupost - HSP je, u svemu, bio neprihvatljiv za američku i europsku diplomaciju, pa Ivo nije smio s njima u predizbornu koaliciju. Stoga je odlučio da ih razvali po starom sistemu. Manolićevu ulogu pritom je preuzeo Ivan Jarnjak, neformalni šef antihaškog podzemlja, bivši Tuđmanov ministar unutrašnjih poslova, koji se čudom izvukao od zapovjedne odgovornosti za Medački džep i "Oluju", a sad je povjerljivi HDZ-ov šef saborskog Odbora za nadzor tajnih službi, koji pazi da se u tom sektoru ne događaju kakve sumnjive stvari.

Prvo je optužen Branimir Glavaš, koji je upravljao Osijekom kad su ondje harali eskadroni smrti a srpski civili, zamotani u selotejp, otpremali se nizvodno u Srbiju.

Na stranačkim izborima - Šestom saboru, na kojemu je Sanader 2001. uspio srušiti Tuđmanova kron-princa i šefa hercegovačkog lobija dr Ivića Pašalića, Glavaš mu je pružao enormnu podršku i osigurao "mišiće", zaštitare iz parakriminalne skupine izvjesnoga Borbaša, koji u Osijeku drži narodnjački lokal u kojem gostuju vodeće srpske pevaljke. Glavaš je tako zadržao sav utjecaj u Osijeku, kao šef desničarske krovne organizacije, koja povezuje pripadnike slavonske ratne kabale iz svih tamošnjih stranaka. Tek uoči ovih izbora, stranačke centrale razbile su tu lokalnu neprincipijelnu udrugu: HDZ se riješio Glavaša, SDP Mate Arlovića, a HSLS je potjerao Kramarića. Time je HSP, kojega su podržavali glavaševci i Kramarić, izgubio gradsku vlast, svoju glavnu političku bazu, a Đapić položaj gradonačelnika, koji upravlja cijelim budžetom za gradnju sportske dvorane, što treba biti dovoljno novaca da dobiješ izbore u tako siromašnoj sredini. Krizu desničarske koalicije, izazvao je SDP koji sad na čelu liste ima jednu mladu, čestitu liječnicu, Srpkinju, a ne Matu Arlovića, koji je još u komunizmu, kao šef partije na osječkom sudu, spasavao zatvora odvjetnika Vladimira Šeksa, kad je ovaj branio u Beogradu dr. Vojislava Šešelja.

Rušenje bezazlenog Đapića koji i dalje uredno kooperira s HDZ-om, bio je samo prvi dio akcije "Kanibal" - iz HSP-a protjerani su zatim svi iskreni nacionalisti (kao zastupnik Milan Rožić) i oni koji su (kao zastupnik Tonči Tadić) dovoljno glupi da ne razumiju da se nalaze u klijentelističkoj organizaciji, što će HDZ-u na ovim izborima samo smetati, jer Sanader mora po svaku cijenu skupiti većinu od makar jednog jedinog zastupnika - da mu Stipe Mesić mora dati premijerski mandat: u Hrvatskoj vlade se, naimee, sastavljaju od prve. HNS i HSS/HSLS te penzioneri, a možda i Srbi, Bošnjak svakako, obećali su se doduše SDP-u, a jedino je IDS klimav, jer otvoreno najvaljuje da će svoja dva ili tri tvrda Istranina dati najboljem ponuđaču. Pitanje je može li HDZ bez svih tih malih stranaka uopće sastaviti vladu - no, tu mu je, ipak, HSP, koji bi s onakvom podrškom medju Sanaderovim europskim volks-prijateljima, on sad možda mogao i podnijeti ako im ne da nijedno ministarstvo, a osim toga, Ivinom se šarmu teško možeš oduprijeti kad on nešto poželi, a ima na raspolaganju cijeli državni proračun da to zaista i postigne. Manjinci i penzioneri ionako uvijek idu s vladom, jer su režijski politički partneri, suputnici-paušalisti, a HSLS i HSS boje se, naravno, političkog kaanibalizma ako uđu u koaliciju, no još više Jarnjaka i lokalnih pritisaka ako ne uđu, pa se svi njihovi članovi, zaposleni u državnim ustanovama, odjednom nađu na cesti.
Drugim riječima - za Sanadera sad je sve nevažno osim minimalne većine od makar jednog mjesta u parlamentu, pa cijela njegova karijera i misija, vise o toj tankoj niti, dok mu ankete, koje nije sam naručivao, obećavaju tijesan poraz. Ali, on je kao pravi splitski bravo, blefer koji uvijek ide na sve ili ništa, spreman za izazove koji se u takvoj situaciji ukažu. Čim je ušao u saloon, visok, pod bijelim sombrerom, bio je spreman da potegne i puca desno ili lijevo...

Kolega Darko Hudelist istražio je za zagrebački "Globus" Sanaderovu ranu biografiju, i u njegovim mladalačkim danima pronašao ključ za čitanje te ličnosti. Sanader se rodio u potleušicama siromaške Plinarske ulice, udaljene nekoliko stotina metara od splitskog Hrvatskog narodnog kazališta. To je putanja koju je prošao u svojoj biografiji, ona ga nije odvela daleko, nego visoko.

Neki Sanaderovi prijatelji, informatori novinskog hagiografa, objasnili su da je obitelj Sanaderovih bila veoma ugledna u selu Dugobabe, odakle se Ivin otac preselio u Split, pa time navodno žrtvovao svoj tobožnji društveni status, da djeci omogući obrazovanje. To je teorija o izvornoj aristokratskoj naravi Sanaderova barbarogenija što ga uvijek tjera naprijed, da bude prvi, iako je na prvi pogled jasno kako taj šarmantni, ljubazan postariji momak nije naprosto jedan vulgarni splitskli alfa-mužjak, koji se probija laktovima i želi se nametnuti pod svaku cijenu...

Bit će da je točno kako je njegov motiv nadasve socijalni, ali sve drugo je fikcija, učitavanje: Sanaderovi su, naprosto, Vlaji koje je socijalizam spasio od krajnje bijede, umiranja od gladi u kraju gdje se još do drugog svjetskog rata harala hereditarna guba (vidi knjigu R. Bićanića "Kako živi narod", Zagreb 1936.). Poslije rata, spustili su se u Split pa proletarizirali, što je za njih bilo kao da su došli u St. Moritz. Sva djeca mogla su se besplatno školovati, no kako su dolazili iz primitivnog kraja, ostali su vezani uz svetu mater Crkvu, koja im je naplatila harač u krvi: jedan brat postat će svećenik, župnik u Solinu, a jedna sestra švora... I Ivo je poslan u sjemenište, umjesto u škver, na zagovor majke, koja je, očito, za razliku od Abrahama, bila spremna oltaru žrtvovati cijeli rod. No, od studija teologiju on je odustao čim je došao u Rim, pa se vratio u Split, našao ženu Mirjanu, pa su skupa pošli k njegovom drugom bratu, Miru, u Innsbruck gdje se ovaj bavio nekim biznisom. Žena je upisala arheologiju, a Ivo romanistiku i komparativnu. Istodobno, s bratom je pokrenuo mali uvozni posao u Jugu - dobavljali su prava na agencijske usluge, copyright i fotografije, prodavali ih za dinare, a onda to čarobirali u devize. Iz tih dana ima zgodna anegdota - Ivo je u "Start" koji je tada uređivao sadašnji urednik "Slobodne Dalmacije", glavnih sanaderovskih novina u zemlji, uvalio slike nekih cura za duplerice od kojih je jedna, ispalo je, naša, pjevačica Moni Kovačić, što je izazvalo uzbunu na estradi...

Ivo je završio studij, a zatim je diplomirao s tezom o francuskom autoru moralističkih drama Jeanu Anouilhu. Kad se to i kako pretvorilo u doktorat, nije bitno. Vratio se u Split pa zaposlio u malom izdavačkom poduzeću, te počeo izdavati neke važnije naslove, isticati se više nego je to bilo drago ljudima u splitskom komitetu, gdje do danas vlada klika koja je "blajburgovala" po Dalmaciji. Dobio je otkaz, s njim i žena, pa je pokušao doći na katedru njemačkog na Zadarskom sveučilištu, što je bilo teško ostvariti budući da, iako njemački dobro govori, taj jezik nije studirao, nego francuski, pa iako je dr Dalibor Brozović mogao ovdje pribaviti doktorat Tuđmanu, nije mogao katedru Sanaderu. Jako ambiciozan no bez velikog znanstvenog kapaciteta, prije građanin nego intelektualac, pjesnik-diletant, autor ne osobito zapaženih zbirki eseja i prijevoda, još iz teške klerikalne familije, on zbilja nije imao šanse za veći društveni uspjeh u ondašnjim okolnostima, iako je uvijek bio okružen koterijom lojalnih prijatelja. No, tada se ukazalo čudo, kakvom se ne smiješ ni nadati - pojavio se dr Tuđman, koji je doktorirao sa šest razreda osnovne škole i jednogodišnjim vojnim partijskim kursom, a iznad svega adorirao građansku formu. Poslije izbora, HDZ je Sanadera bio postavio za intendanta HNK, što je za nj bio perfektan posao, budući da je i većina njegovih prijatelja radila u kazalištu, no čim je Franjo vidio toga mladog, naočitog partijskog aktivista profinjenih manira, dao ga je dopremiti u Zagreb te postavio za šefa kabineta. Taj posao Ivo nije dosta ozbiljno shvatio - u demokraciji, zbilja i nije bog zna što, a on još nije shvatio igru, niti je bio zreo za političko-financijsko-obavještajno-medijske operacije kao mladi dr Ivić Pašalić, koji je know-how donio u genima, pa Ivu dao natociljati i brzo ga se ratosiljao (ne znam ovo prevesti na hrvatski) i to tako što su Tuđmanu uvalili priču da neke bulevarske novine pripremaju otkriće o Sanaderovim homoseksualnim aferama. Te sam bulevarske novine ja uređivao, afera je bila izmišljena, a podmetnuli su je Pašalićevi operativci - poslao sam Plešea da istraži stvar u Innsbrucku i odmah shvatio tko nas to cima. Ali, bilo je prekasno - iako nismo ništa objavili, Franjo je dao Ivu otpremiti u progonstvo na Zrinjevac, u Ministarstvo vanjskih poslova gdje je postao neželjeni zamjenik ministra dr Mate Granića. Kad je riknuo Tuđman, a Mate propustio priliku da ga naslijedi - s Madleine Albright razgovarao je uvijeno i diplomatski, umjesto otvoreno, kako treba sa starješinom - pa je u HDZ-u počela tarapana među razjedinjenim rukovodiocima, a zatim stranka izgubila vlast, isprofilirao se samo jedan uvjerljiv kandidat, čovjek kontinuiteta, koji je uspostavio cijeli politički i represivni aparat, dr Ivić Pašalić. Ivo je odlučio da mu se suprotstavi, iako nije imao nikakvu podršku Zapada - njima se fućkalo za opoziciju, kad su imali svoje na vlasti, pa se nisu htjeli zamajavati s tim hrvatskim radikalima. Jaku i legitimnu hadezeovsku frakciju sastavljenu od provjerenih nacionalista, ratnih zločinaca i krupnih regionalnih kriminalaca, predvodili su Šeks i Glavaš. Oni su optirali na Ivu s kojim će, mislili su, kao s light-weight fićfirićem lako izaći na kraj. Ostalo je povijest...

Iz ove biografske skice, vidi se kako Sanader operira - uvijek mora ići na sve ili ništa, jer je u svakom sukobu pritješnjen uza zid, pa se nema gdje povući - nema on građansko zanimanje ili karijeru, osiguran stranački položaj, akademski ili umjetnički background, mjesto na koje bi mogao otići ako ne uspije u svojim šemama. Nema povratka u Dugobabe! Ni u Plinarsku, u Split, iz Zagreba gdje je izboksao trokatnicu s garažama i veoma prominentan društveni položaj - njegova žena vodi hrvatsku arheologiju, a kći je dobila rektorovu nagradu kao najbolja mlada glumica na Dubrovačkim ljetnim igrama. Kći je slatka i uopoće nije loša glumica, a žena je u Vlaškoj otrkila nevjerojatnu antičku kulturu, koja je prethodila našim barbarskim hordama (i moja je baba iz Muća kod Splita), ali ništa oni ne bi mogli ni imali, da nije Ivine beskompromisnosti. I zato, samo naprijed, a ako se ne možeš maknuti nigdje u stranu, možeš uvijek napredovati vertikalno - iz Plinarske u HNK, iz HNK-a gore u Zagreb, na Pantovčak, a iz HDZ-a u Europu, u Vijeće, Uniju, Komisiju...

To je, ujedno, Sanaderova rezervna strategija - ako izgubi od Zokija, može kod Europskih pučkih stranaka ishoditi neku briselsku sinekuru koja će mu pružiti dovoljnu prominentnost i imunitet od progona političkih protivnika ako oni baš odluče čačkati po mnogobrojnim aferama hadezeovske vlade, pa tjerati mak na konac i dokazivati da je šofer ministra građevinarstva, osuđen zbog reketiranja, radio uz znanje Kalmetino, te da je, isto tako, Sanader morao znati što radi Kalmeta. Naravno da svi znaju sve, osim sudaca, koji ne žele ništa znati ako im se ne predoče neoborivi dokazi, koje Državno odvjetništvo nije spremno tražiti ako mu vlada ne naredi, dok ih policija nije sposobna pripremiti, jer raspolaže samo s rekla-kazala izvješćima koje distribuiraju obavještaajne službe. I, dok se svi oni budu tako natezali godinu, godinu i pol, evo ti predsjedničkih izbora, na kojima bi Sanader, sa svojim šarmom i sa svojim prijateljima, teško mogao omanuti. U svakom slučaju, nema mu natrag - dolje blato, gore nebo, Bog te...

- 14:40 - Komentari (35) - Isprintaj - #

off the record

ANKHETE*

Image and video hosting by TinyPic

Danas, rano ujutro, dobio sam informaciju da će EPH objaviti rezultat istraživanja raspoloženja elektorata koje je provela neka nepoznata slovenska agencija: navodno da HDZ vodi ispred SDP-a za 4%!
Sinoć, oko 22 sata, diskretno mi je sugerirano da prema najnovijem 'Pulsovom' istraživanju razlika SDP-a i HDZ-a iznosi 5% u korist SDP-a!
Odajem se indiskreciji iz vrlo sebičnog razloga: volio bih da su informacije netočne, pa da informatora izbrišem iz telefonskog imenika.
Riječ je o alibiju, naravno: ševim mu ženu, pa samo tražim izliku da se s pravom na njega naljutim i, možda, prekinem odnose.
Dostojevski bi me shvatio:
"I on se odjedanput sjeti, baš u zgodan čas, kako su ga nekad, još prije, zapitali jednom: "Zašto vi toga i toga toliko mrzite?" A on je odgovorio onda u nastupu svog lakrdijaškog bezobrazluka: "Evo zašto: on mi, istina, nije ništa učinio, ali zato sam ja njemu učinio jednu strašnu podlu pakost, i odmah, čim sam je učinio, odmah sam ga zbog toga i mrzio." Sjetivši se sad toga, on se tiho i zlobno nasmješi i trenutno zamisli."
Braća Karamazovi
_________________

* Ankete koje život znače.

- 13:16 - Komentari (20) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 19.11.2007.

"Ko na nas krene iz mesta je najeb'o!"

SKASKA O NEPRIJATELJIMA

"Deda, nemoj dete da mi vređaš.
"Koje dete! To je kreten!"


"Maratonci..."

Image and video hosting by TinyPic

Skaska, rešena da se sveti

Apstrakt: Ovaj post govori o čudnoj okolnosti da svi koji se zamjere Saski - umru. Ponešto diskretnije sa scene odlaze i moji neprijatelji, bez buke i bijesa svojstvene prvom primjeru, ali podjednako metodično. Ukratko, ljudima koji mi se na bilo koji način zamjere baš i ne ide u životu. Pitanje koje post postavlja glasi: Tko su moji metafizički zaštitnici? Tko to s astralne razine utjeruje moje svjetovne dugove? Kakva je to Nebeska Garda?
Ključne riječi: OSVETA, SMRT, METAFIZIČKI SECURITY, OTEZANJE PAPAKA, OSMRTNICE, ASTRALNI BODYGUARD.

Draga deco,

Svaki klasik, pa tako i ja, Nemanja, Ktitor Kosmosa, imade svoja velika i svoja mala dela i zlodela.
Listao sam genijalni Pookin blog, na kojemu smo nekih noći proveli neke od najlepših dana naših virtualnih života, i naišao sam na ova dva zagubljena bisera pučke (znam da ste vi idijote, pa samo skrećem pažnju: pooka - pučke) književnosti: dela mala za Nemanju, ali golema za čovečanstvo. Donosim ih takve kakvi su u magnovenju činodejstvovanja sedefnomutno zacaklili: nebrušeni, sirovi, nepatvoreni, rečju: brilijantni!
Čitajte, evo vam ih, jeb'o vas postovi:

Skaska, kujo jedna lajava, već sam se spremao nabititenakurac (od čega sam istom odustao shvativiš da bi ti u tome uživala) kadli na tvome naiđoh na tekst koji nas čini duhovnim - polako, polako...- srodnicima; citirat ću ga u cjelosti, jer me baš zanima ima li i drugih nego mi, koji nepoznati od nas žive našim životom:
" Elem, u Večernjaku najdem najiscrpniji izvještaj gdo je okrenul papke. Nije to sad ono da sam ja nekaj bezobrazna prema preminulima, pokoj im po drugi put duši. Ionak bumo svi otišli i tu je fakat najveća pravda zacementirana. I kaj vidim, kaj vidim opet i opet i opet. Daklem, krenimo od prve rečenice: nemrem si pomoći da im pomognem. Sad je jasno, jer ništ ni slučajno. Doslovno, svi koji mi se opako zamjere otegnu papke. Nakon desetak "slučajeva" povezala sam konce i počela voditi evidenciju. Tak mi je u petak jedan kreten dignul tlak i evo, opet je počelo. Čujem nije mu dobro. Uhvatilo ga nekaj u kičmi i nemre maknut. Tak to počne. A danas ujutro vidim na spomenutoj stranici mrtvačkih oglasa fotku jedne spodobe koja mi je dizala tlak prije izvjesnog vremena. I kaj mi je sad delati? Da dam i ja oglas u novinama, naravno na drugim stranicama, i da velim ljudima da im se nikak, nikak ne isplati meni zamjerati. Bože mi oprosti jer i on zna da to ne radim namjerno. Evo, tak je to. Ha, valjda su to neke moći kad si duh. Sve ostalo o čem tlapimo nije istina. Mislim ono, da smo nevidljivi i slično. Drek. Sve je isto, sam se nikak sjetiti kaj sam bila prije ovog života domaćice...A sad idem dovršiti francuski krumpir, zelje na salatu, rikolicu i fine zagrebačke šnitice"
Jasno, u svemu ovome presudno je skrušeno priznanje da svi koji ti se zamjere umru!
Cijelu ovu priču, treba li to kazati, shvaćam kao metaforu: jasno mi je da ne misliš doslovno, ni na pasiju iščitavanja osmrtnica, niti na neminovne smrti opadača, ali mi je također očito da si i ti primjetila kako tvoji neprijatelji ipak, iz nekog višnjeg razloga, doskora skončaju u nemilosti.
Ja sam to uočio prije par godina. Jedan moj prijatelj gorko me je razočarao: prekinuo je lanac svetog Antuna i dobio je na lotou! Kasnije je sve išlo svojim tokom: kupio je brzi auto - nomina sunt odiosa a i donji post brani reklame - razbio se kao pička na povratku iz Fontane, i eno ga sada, u kvartu, čeka tko će pozvati cugu. Moje bivše djevojke prolaze još i gore: drago mi je uočiti da su sve do jedne nakon mene propale u životu. Jedna je direktorica u Narodnoj banci, druga slikarica, treća dokotrica teologije...! Ha, ha, ha, zamisli, molim te - tebi, kao domaćici ne moram puno objašnjavati - kakva idiotska zanimanja, dapače kakve bedaste vokacije! Doktorica teologije! Pa barem da je otorinalaringolog, to bih shvatio, ali biti liječnica gospodina boga, koji je absconditus već dva tisućljeća, e, to je zaista zaludna mistrija. Da ne pričam kakve brakove imaju, bože sačuvaj; sva sreća da sam ih davno otpustio, štoviše prvu zbog druge. Onda, susjedi: tjerali su me čistiti snijeg pretprošle zime, i, evo, promočila mi je kupaona - zaspao sam u kadi, naime - i totalno im je sjebala stan. Platilo je moje osiguranje, čak im je sve i popravljeno o mom trošku, ali, nije to više to, jebiga, svaki put kad legnu pilje u strop i osjećaju neku neodređenu nesigurnost. Pas susjeda u prizemlju plašio me je godinama, kad god bih se pijan vraćao doma. Sada je susjed s drugog kata nabavio krasnog pesa koji se zove dogo argentino, i našeg švajnhunda više nije za vidjeti. Prodavačica u kiosku nije mi htjela sačuvati primjerke knjige 'Jutarnjeg' - ja naime nešto kasnije ustajem - i zamisli ti molim te, kćer joj je u 7 mjesecu trudnoće s finim čovjekom neobična imena Mwai N'ntetsu; Mwai je student treće godine strojarstva iz Kenije, odlično igra šah, mislim, obzirom, ovaj, da je kasno počeo, kak da kažem.
I tako, da ne duljim, primjećujem da ljudima koji mi se na bilo koji način zamjere baš i ne ide u životu. Nije mi to posve drago, ali, nije to ono što me u cijeloj toj stvari zanima: prije bi me zanimalo tko to s astralne razine utjeruje moje dugove! Moja su pitanja metafizičke naravi, kao što vidiš, i zato, molim te, ako nisi bacila Sein und Zeit, molim te da mi ga pošalješ žurno, City Expressom; ja sam svoj primjerak toliko često koristio, da se od potcrtavanja i pisanja po marginama ne razaznaje originalni tekst.
Volio bih s tobom ponekad razmijeniti ova neobična iskustva. Nadam se da će i ostali pročitati ovu moju i tvoju ispovijed i da ćemo oformiti nekakav kružok na koji bi mogli dolaziti četvrtkom navečer, recimo:
- 'Dobra večer, ja sam N.N., liječeni revanšist'.
- 'Dobra večer, N.N.!'
Što ti misliš?

NEMANJA 09.04.2007. 05:06

Image and video hosting by TinyPic

O POJMU SAMOUPRAVLJANJA

Pookimire, samoupravljanje je ingeniozan termin. Naime, o čemu je u biti riječ: riječ je upravo o biti, ljudskoj biti, shvaćenoj kao praksis u smislu nasljedovanja samodjelatne biti prirode ljudskim stvaralaštvom: čovjek je tu razumljen i kao natura naturata, tj. biće koje je svoj vlastiti proizvod, ali i kao natura naturans, tj. kao biće koje je po svojoj biti proizvoditelj, onaj koji među bitima (inter-esse) izvodi na vidjelo, o-stvaruje, realizira, pro-izvodi sve što uopće može biti, pa tako i sebe sama, u povijesnom procesu postajanja čovjeka ljudskim bićem. To samo-upravljanje zapravo je najviša moguća forma ljudskog rada, dakle rad shvaćen kao apsolutno upravljanje samoga sebe i samim sobom u procesu ozbiljenja svih navlastitih ljudskih potencija! Ne moram kazati da je ovako mišljen self-management gotovo identičan mističkoj praksi: čovjek, po svojoj biti proizvođač, sebe proizvodi kao vlastiti proizvod, i to po logici tko bješe ništa bit će sve, dakle kreacionistički, ex nihilo! To je ona, tebi toliko draga sloboda da se nad bezdanom visi o vlastitoj niti, kao pauk! Zanimljivo, no Marx u razlici spram otuđenog rada umjetničku kreaciju vidi sličnom slikom: kao što dudov svilac svilu prede iz sebe, nesputano, neposredno, izvorno, slobodno, tako Milton pjeva! ("Milton je proizveo 'Izgubljeni raj' kao što dudov svilac proizvodi svilu, kao aktiviranje vlastite prirode. Kasnije je prodao svoj proizvod za 5 funti i tako postao trgovac." (Marx 1976.: 1044) )
Dakle, samoupravljanje je izrazito spekulativan pojam!

NEMANJA 19.03.2007. 08:58

- 17:41 - Komentari (10) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.11.2007.

fűr Andy Warhol

KOPIJA VJERNA ORIGINALU

Što god da kažeš, ne reci dvaput
Nađeš li svoje misli kod drugoga:
opovrgni ga.
Onaj ko nije dao svoj potpis, ko ništa nije rekao
Kako takvoga naći!
Zato, izbriši tragove!


Bertolt Brecht

Image and video hosting by TinyPic


Nevjerojatno je kako prva pera Europapress holdinga nadolaze na ideje i riječi identične onima koje se mjesecima prije toga pojave na Vaseljeni!
I dok mi je to u Kuljiševom slučaju sasvim shvatljivo – razgovaramo naime dovoljno često da čovjek, i nehoteći, tuđu misao usvoji i adaptira kao vlatitu i u svoje svrhe, nerijetko sasvim različite od originalnog nauma – ne razumijem što to Butkovića, ili već po drugi put Juricu Pavičića – prvi je puta jednostavno preuzeo tekst o samogetoizaciji Hrata: pokušaju da se, poput američkih crnaca, afirmiramo kroz spor – nagoni na prepisivanje: nevjerojatne li okolnosti, ali baš ovih dana – tri dana nakon moga posta o Sanaderu qua Putinu – Pavičić je nadošao na ideju da bi Sanadera valjalo doživjeti kao Putina. Čudesno, nije li!? Gotovo ravno čudu koje se ukazalo Butoviću, koji je nakon desetak postova Vaseljene koji inauguriraju i variraju temu temeljne ideološke fantazme o crvenima i crnima odjednom progledao shvativši da je sraz crvenih i crnih idološka konstrukcija a kampanja laž!
Jebeš takve novine, novinare i zemlju u kojoj je tako moguće pisati.
Vjerojatno bi i na nekom otočiću Polinezije tamošnje Društvo novinskih i palminih listova odbubnjalo priopćenje koje bi oštro osudilo ovakvu praksu dostojnu svakovrsnog prezira i plaisira razbijanja jaja krupnijim kokosovim orasima: Ako nemaš kaj za reči, ne skrnavi tišinu: šuti, budalo, i ne poseži za tuđim riječima!
U ovoj usranoj zemlji nikog to ne jebe pol posto: ovdje su ljudima ionako pokradeni životi, pa tko bi se brinuo za krađu riječi!
O mislima da ni ne govorim, jer ovdje ionako nitko ništa ne misli.
Barem ne dobrog.

Image and video hosting by TinyPic

Evo sada izvadaka iz te kraće povijesti beščašća:

I.

Monopol i pitanje:
TREBA LI HRVATSKOJ PUTIN? 14. studenog 13:26

(…)
To je naprosto stanje svijesti - nitko u Hrvatskoj ne razmišlja o tome kako da uživa u što boljem sviranju trombona ili francuskog roga - to je teško, ne donosi ni love ni plavuša. Eventualno, Hrvatska vapi za diktatorom Putinovog tipa (ili Titovog, kako hoćeš - strog i pravedan) i da on odredi tko će svirat trombon i tko ce nastupati u Dubrovniku, razvijati znanost, filozofiju i kaj ja znam kaj - ostavimo se priče o liberalizmu i tržištu, to kao sto piše Franičević ne donosi lovu."

Ovoga sam se i plašio.
Koječega u tekstu moga prijatelja - ne njegovih riječi, nego mogućnosti da im i u stvarnosti ponešto zaista odgovara - a ponajviše mogućnosti novog Oca Domovine.

Hrvati su istinski japiji: volimo mi Japu!
Starčević kao Otac Domovine.
Očinsko upozorenje republikanca Radića: Ne srljati kao guske u magli!
Očinska figura bukoličkog Mačeka, paraliziranog između boljševika i fašista.
Poglavnik Ante Pavelić.
Maršal Tito.
Vrhovnik dr.Franjo Tuđman.

Hrvati vole vladare.
Čvrste vlastodršce. Gazdu.
Iako, nisu svi vladari isti; na primjer, jedna podjela razlikuje vladare-očeve od vladara-majki. Očinski tip prispodobljuje Tito: taj nije previše brinuo o djeci i ostavštini: jedva da je je za sobom ostavio ponekog pudla ili naušnice, zemlju nikako nije. Tuđman je majčinski tip vladara, kao Baja Pašić kod Srba: Dete voli slatko! Dajmo Seki lokal sim, lokal tam, a unučiću Deki banku na Kaptolu! Tuđman je bio slab spram djece; Tito, poput Staljina koji rođenoga sina nije htio zamjeniti za njemačke generale!, nije znao ni da postoje.

Ovako ili onako, Hrvati vole diktatore.
Treba li Hrvatska Putina stoga ni najmanje nije naivno pitanje.

Monopoli, ili rađanje nove hrvatske oligarhije o kojem pišem već mjesecima, najmarkantniji su fenomen hrvatske današnjice, kao sjenom praćen dojmom da bi Hrvatskoj trebala neka čvrsta, očinska ruka: izgleda da smo prereagirali smanjujući predsjedničke ustavne ovlasti, i sada bi Oligarhija trebala biti okrunjena prosvjećenim apsolutizmom Vladara, ne bi li se valjda zajamčio transcendentni karakter Hijerarhije: protiv ovakve katastarske preraspodjele Zemlje, nema ništa protiv ni samo Nebo, sudeći po glasovima Ordinarijata.

Evo spekulacije koja bi toj nasušnoj hrvatskoj potrebi mogla udovoljiti: dr. Ivo Sanader, pobjedi li na izborima, sprema za svoga nasljednika ministra Primorca!
Sanader bi dvije godine obnašao dužnost premijera, a onda bi je prepustio Primorcu. Sam bi se pak upustio u predsjedničku kampanju. Postane li Predsjednik, Ivo Sanader bi mogao vladati Hrvatskom više od desetljeća, a uz drugi mandat i petnaestak godina in continuo.
Tada više ne bi bilo govora o Sanaderovom mandatu, nego o epohi Ive Sanadera.
Diktature, kao i revolucije, mogu biti i baršunaste.
Ako je itko ikada vladao ditatorski isključivo, onda je to Ivo Sanader: Ivo Sanader do te je mjere nesnosan autokrat da mu čak i Kolinda Grabar-Kitarović smeta (naprosto da se ne stekne dojam da je u Hrvatskoj itko išta stvarno, recimo ministar vanjskih poslova! - sve je samo hipostaza Sanaderove moći)!

Nemanja

VIJESTI IZ LILIPUTA, 17. studeni 2007

Mamićev oglas

Jurica Pavičić

Udvorništvo

Nakon što je pet godina brstio autorske tantijeme pjevajući o “najboljima od nas” koji “noću vodu piju”, Škoro se hladno prešaltao na listu onih zbog kojih je njegovom lirskom liku “mjesec bijeli” lice mio, sve dok istu rasvjetnu ulogu nisu preuzeli scheveningenske neonske žarulje. Kad se uporedi s takvim biološkim otopinama, Mamić se i ne čini najgorim na svijetu: on je samo naučio lekciju svog bivšeg kuma i ulizivačku gestu pretvorio u karneval. Onog časa kad je Ćiro javno kazao da Nevenki Tuđman pere auto, nikad ga više nitko nije prozvao kao političkog ulizicu, jer je to postalo notorno bespredmetnim. Naučivši lekciju od bivšeg kumpanja, Mamić je karnevalizirao svoj udvornički čin i time nam na duge staze začepio usta.

Odmah nakon što se u vodećim dnevnicima pojavio modri Mamićev oglas, glasnogovornik HDZ-a Maček objavio je da HDZ s tim nema ništa, a vjerujem da ovaj put za promjenu on sirotan čak ni ne laže. Jer, Mamićev oglas pravo za pravo HDZ-u ne treba, on treba Mamiću. Za njega, kao i za Shortyja, Škoru i desetine drugih, ove su obredne geste ulaznica za “ono poslije”. Ovakvim bijednim udvorništvom sva ta gomila pjevača, sportaša i poduzetnika razne gramature čini isto ono što su činili naši sunarodnjaci kad su se 1990. tiskali u prvi red u crkvi. Hrvatima je opet proradio domobranski sindrom - ako ne možeš pobijediti, pridruži se pobjedniku. A naši su sugrađani, čini se, pobjednika namirisali onim istim životinjskim instinktom kojim zapadni Balkanci uvijek osjete njegov vonj. Nas uljuđene taj instinkt uvijek izda, mi tobože normalni svaki put fulamo, ali naš obični čovo, usidren kao gromobranom u svagdanje blato, oko tih stvari neće se zeznuti. U Sanaderu on je prepoznao našeg Putina, dugoročnu dobitnu kartu, čovjeka kojeg će se u ovoj zemlji još dugo pitati i o kom će dugo štošta ovisiti, od trasi cesta do koncesionara plaža i kojekakvih fotelja. Stoga je obred počeo, novom se papi ide pred koljena.

Image and video hosting by TinyPic

II.

Što se tiče ovog izvoda o dijalektici crvenih i crnih kao osnovnoj ideoškoj fantazmi koja strukturira hrvatsku starnost, dovršetak je izvoda sljedeći: budući da uzurpiraju cijeli prostor politike, crveni i crni prikrivaju nedostatak bilo kakvih istinskih političkih tema onemogućujući razrješenje stvarnih antagonizama našega društva, ali i odlažu ad calendas graecas razrješenje trauma kakva je recimo ona dotaknuta Rezolucijom o komunizmu.

Nemanja, 14. svibnja 2007.

11. prosinca prošle godine, uvjerit ćeš se to u postu ispod ovoga, pisao sam sljedeće: "Ali, zadržimo se na prvoj razini: u Hrvatskoj je problem to što nam se stalno iznova, ustrajnim radom parastruktura vlasti kroz strogo kontrolirani medijski pogon, kao i proizvodnjom "događaja" za potrebe takva agit-propa, sugerira da je hrvatska politička sudbina određena dinamikom odnosa crvenih i crnih, partiza i ustaša, jednom za svagda i neumitno kao prirodni ciklizam!"

Nemanja, 11. prosinca 2006.

Jasno, ovi menađeri etatiziranog pa pokradenog kapitala ni u najgorim snovima ne kane revidirati privatizaciju ili sankiconirati kriminal u pretvorbi: ta, oni su kriminalci, i kako od njih očekivati da procesuiraju sami sebe! Zato se za raju priređuje igorkaz: stalno iznova, kao u Jugoslaviji vanjski neprijatelj socijalizma, tako ovdje prijete aveti: crna, ustaštva, i crvena, boljševizma! I zato je tu SDP da s koalicijom bude "sanitarnim kordonom" pred najezdom ustaša, i HDZ, sada u light-varijanti, nakon dekontaminacije, da se odupre pokušajima sabotiranja progresivnih povijesnih neoliberalnih procesa koji kao globalnokapitalistički usud nastupaju s neminovnošću prirodnih pojava: kao što pas laje a kiša pada, tako je neminovno da se uspostavi par Kompanija/Monopola, koje će kao EPH medije, u suradnji s političkom kabalom kontrolirati ostatak društvenih procesa. Koliko ja poznajem stvari, na najboljem smo putu da taj proces u Hrvatskoj dovršimo. Samo da nas ustaše i partizani na njemu ne ometu i nedajbože - zaustave! Dok se raja zabavlja u tom novom ciklusu Otpisanih, Sanader i Bandić, kao arhetipske figure povijesnih protagonista neoliberalne Kroejše, simuliraju svađe oko rukometnih dvorana potajno se sastajući upravo tim poslom!

Nemanja

LAŽNA KAMPANJA, 10. studeni 2007.

Ova je kampanja, naime, duboko lažna jer i Hrvatska demokratska zajednica i Socijaldemokratska partija konstruiraju veliki ideološki sukob kako bi prikrile svoje stvarne političke sličnosti.

Davor Butković

Image and video hosting by TinyPic

III.

11. lipnja 2007. napisan je dakle tekst Neue Kroatische Konzervativismus, koji počinje ovi uvodom:
Ne bi li se prikrilo kako buduća Vlada, bilo SDP-ova ili HDZ-ova, nema namjeru sankcionirati privatizacijiski kriminal devedesetih - koji je u temelju socijalnih odnosa današnje RH - SDP i HDZ organiziraju multimedijalni performance na temu ukidanja prava glasa Hrvatima u BiH, pokušavajući pažnju javnosti skrenuti s bitnog na nebitno: već treće izbore za redom građane se homogenizira u borbi protiv neprijatelja nacionalnog jedinstva: mitskih Hercegovaca! Van s njima! Vratite nam naše Srbe, evo vam vaši Hercegovci! Hercegovci aus!
Prije tjedan, dva, kolega Kuljiš napisao je za Nezavisne Novine tekst koji preuzima tu tezu:

* O HERCEGOVCIMA KAO VJEČNOJ TEMI HRVATSKIH IZBORA 06.10.2007

Denis Kuljiš

Nevjerojatno je da se svi naši izbori svode na isto - na rješavanje hercegovačkog pitanja. Ne primjećuješ da postoji dok ne počne kampanja, pa se ukaže - kao poltergeist koji iz čista mira grune iz televizora.

- 13:38 - Komentari (25) - Isprintaj - #

subota, 17.11.2007.

post No 400: byt & pošlost'

Mitologija svakodnevnoga života u Rusiji

Svetlana Boym

Image and video hosting by TinyPic

Svetlana Boym književnica je, filmska redateljica i predavačica na sveučilištu u Harvardu. Autorica je knjige Smrt pod navodnicima: kulturni mitovi modernoga pjesnika te knjige Opća mjesta: mitlogije svakodnevnoga života u Rusiji. U svojoj knjizi o mitologiji svakodnevnoga života u Rusiji autorica pokušava odgovoriti na pitanje što je to prava Rusija, kakvi su odnosi između nacionalnih snova i kiča, između političke i umjetničke utopije i svakodnevnoga života. Opća mjesta svakodnevnoga života savršeni su ključ za to nastojanje ulaska u bit kulture. Boymova je rođena u Lenjingradu, a posljednjih dvadesetak i više godina živi na Zapadu, pa je njezina knjiga autentičan sraz Istoka i Zapada. Tako u njoj, unatoč ruskom i sovjetskom mitu o nacionalnome usudu, trivijalno, obično, pa čak i ono bez vrijednosti, dobiva utopijsku dimenziju.

Teoretska opća mjesta

Među ruskom inteligencijom kolala je uzrečica — »razumjeti se poluriječima«. Zajednička je zapravo tišina, ton glasa, nijansa intonacije. Izreći cijelu riječ, znači reći previše; komunikacija na razini riječi ionako je već pretjerana, banalna, gotovo kičasta. Taj poseban oblik komunikacije »poluriječima« oznaka je pripadnosti zamišljenoj zajednici što postoji na margini službene javne sfere. Otuda se američke metafore za iskrenost i autentičnost — »reći što se misli«, »iznositi javno« i »biti izravan« — ne prevode ispravno u sovjetskom i ruskom kontekstu. »Reći što se misli« može se protumačiti kao glupo, naivno i neiskusno. Takvo se priznanje iskrenosti može, u najboljem slučaju, vidjeti kao znak stranog teatralnog ponašanja; u najgorem slučaju, kao lukava provokacija. U ruskome nema riječi za autentičnost, ali imaju dvije riječi za istinu: pravda i istina. Moguće je izreći istinu (pravdu), ali istina — riječ koja, prema Vladimiru Nabokovu, nema rimu — mora ostati neizrečena. U tom se obliku neizravne komunikacije, kvazireligiozna stajališta o jeziku, sredstva romantične poezije, revolucionarne podzemne zavjere i taktika disidentske inteligencije čudno stapaju.
Komunikacija poluriječima osigurava neizgovoreno carstvo kulturnih mitova i štiti zamišljenu zajednicu izvana i, na određeni način, od vlastitih članova. Među disidentima poluriječi dopušteno je vrlo malo otpadništva. Kad bi se sve te druge polovice riječi odjedanput izgovorile, intimna prijateljska okupljanja mogla bi završiti — u obračunu šakama.
Uz opasnost da narušim neke od zamišljenih zajednica koje sam i sama nekoć njegovala, pokušat ću ih opisati njima stranim jezikom, i to više nego poluriječima. Pišem iz dvostruke perspektive kritičarke kulture i bivše Lenjingrađanke, stanovnice u komunalnom stanu koja je često zaboravljala ugasiti svjetlo u zajedničkom zahodu zbog čega su je budni susjedi oštro korili. Dirljiv je to povijesni trenutak, kad su sve zamišljene zajednice sovjetske kulture u fazi sumraka. Neki članovi postsovjetske inteligencije doživljavaju ga kao kraj tisućljeća ruske kulture, ne samo kao kraj Sovjetskoga Saveza, nego i kao kraj cijeloga ruskoga literarnoga carstva, s njegovim centraliziranim kulturnim tekstom i zajedničkim dvosmislenim govorom.
Iz svih se opsežnih rasprava jedna tema općenito izostavlja: svakodnevne mitologije i rituali običnoga života. Skriveni su iza političkih, ideoloških ili umjetničkih zaslona, proglašeni nevažnima za povijesno poimanje nacionalnoga identiteta u Rusiji ili za sovjetsku ideologiju, nedokučivi mnogim zapadnim politolozima i novinarima. Unutarnje djelovanje kulture tako ostaje tajnom. U Rusiji, zemlji koja je tijekom prošlih dvaju stoljeća prošla kroz ekstremne katastrofe, ratove, revolucije i epohe terora, svakodnevna je egzistencija za većinu stanovništva bila neizvjesna. Istodobno, u ruskoj intelektualnoj tradiciji kao i u sovjetskoj službenoj ideologiji, zaokupljenost svakodnevnim životom po sebi smatrala se nedomoljubnom, subverzivnom, neruskom ili čak nesovjetskom. Obrnuto, središnja je nit neobičano snažan, gotovo romantičan strah od banalnosti i »manjka kulture«, bilo čega što ruši prosječne ili građanske vrijednosti. U tom su smislu, i ruski san kako su ga opisali mnogi ruski filozofi i pisci, i sovjetska vizija budućnosti, korjenito različiti od mitskoga američkoga sna, koji se više zasnivao na američkome stilu života, nego na naobrazbi, duhovnom ili ideološkom zajedništvu ili kulturnome kanonu.
Kanim u središte dovesti ono što je marginalno u odnosu prema određenim junačkim ili apokaliptičnim samoodređenjima ruske kulture: stajališta o običnome životu, domu, materijalnim predmetima i umjetnosti, kao i izraze osjećaja te načine komunikacije. U Rusiji povijest odnosa kulture i nacije, umjetnosti i života, društva i pojedinca, javnoga i osobnoga, robe i smeća, često odstupa od poznatih zapadnoeuropskih ili američkih inačica modernosti.
Mogli bismo pomisliti, primjerice, da je banalnost globalni fenomen i da je banalno banalno banalno. Vladimir Nabokov ustrajava, pak, na originalnosti ruske banalnosti i njezinoj neprevodivosti. U tom pogledu, samo su Rusi bili kadri spretno smisliti pojam pošlost’ — riječ koja obuhvaća banalnost, manjak duhovnosti i spolnu obscenost. Na slično rodoljuban način uvaženi lingvist Roman Jakobson tvrdi da je ruska riječ za svakodnevicu — byt — kulturno neprevodiva na zapadne jezike; prema Jakobsonu, samo su se Rusi od europskih nacija kadri boriti s »tvrđavama byta« i opojmiti radikalnu alternost svakodnevice. Ruski je, a kasnije sovjetski, kulturni identitet ovisio o junačkoj opreci svakodnevnom životu.
Moglo bi se sastaviti Rječnik neprevodivosti koji bi uključivao sve riječi koje su (ili se ponosno tvrdi da su) kulturno neprevodive na drugi jezik. Možda bi svako interkulturno proučavanje moralo početi rječnikom neprevodivih pojmova i kulturnih razlika, ne bi li se spriječila preobrazba kulture u puku egzotičnu filmsku pozadinu ili kič–objekt. Donedavno su mnogim riječima koje se rabe u zapadnoj javnoj i privatnoj sferi manjkali ruski ekvivalenti: među njima su riječi za »privatnost«, »sebstvo«, »mentalitet« i »identitet«. Razlika između engleskih riječi »policy« i »politics« također je nerazumljiva na ruskom, budući da se obje prevode riječju politika.
Posve obratno, različiti su ruski mislioci u devetnaestom i dvadesetom stoljeću ustrajavali vrlo gorljivo na neprevodivosti određenih ruskih riječi na zapadne jezike. Među takvim specifično ruskim riječima su riječi sobornost’ (duhovna zajednica, od riječi sobor, koja se odnosi i na katedralu i na skup) — ruska mitska alternativa privatnome životu, koju su branili slavenofilni filozofi dvadesetoga stoljeća i suvremeni nacionalisti — i ruski oblik sućutnosti, sostradanie, doslovno, sustradalništvo. I naravno, čovjek nikako ne može zaboraviti rusku riječ toska — oblik akutne nostalgije, čežnje za domom, slavljene u pjesmama i ciganskim romansama koje kidaju srce. Što se tiče nešto više junačke note, za rusku se riječ za pothvat, podvig, također mislilo da je jedinstvena: ona ističe dinamičan junački poriv, hrabrost i samožrtvovanje, a ne tek specifično ispunjenje koje sugerira engleska riječ »pothvat«. Možda je neprevodiva ruska svakodnevica odviše ovisila o tom ruskom podvigu i njegovoj takoreći nemogućnosti da prizna običnost.
Bavim se raznim ruskim kulturnim »neprevodivostima« koje odražavaju opća mjesta svakodnevnoga života. Pišem »opće mjesto« kao dvije riječi (»common place«) kad želim zadržati sva mnogostruka povijesna značenja i poetičku aluziju riječi, od javne arhitekture do topografije sjećanja. Pišem je kao jednu riječ »općost« (»commonplace«) kad imam na umu modernu derogativnu uporabu termina u odnosu na istrošenu banalnost, ili klišej.
Mitologije su kulturna opća mjesta, rekurentni narativi koji se percipiraju kao prirodni u danoj kulturi ali su zapravo naturalizirani i njihovi su povijesni, politički ili književni izvori zaboravljeni ili zabašureni. U Rusiji i u Sovjetskome Savezu, gdje postoji duga tradicija ekstremene političke, administrativne i kulturne centralizacije, te su mitologije imale osobito važnu ulogu. Mitovi se mogu razabrati u mnogim književnim i povijesnim tekstovima kao i u svakodnevnoj praksi. Djelić mita može se omaknuti u ljubavnom pismu u stihu naučenom napamet u sovjetskoj gimnaziji, ili u referenciji na slogan koji je obično visio ispred glavnoga ulaza, ili u blagoj političkoj šali koju vam je ispričao prijatelj u pauzi između predavanja o »znanstvenome ateizmu« i seminara o »povijesti Komunističke partije«. Da bi se razumjele ruske mitologije nije dovoljno ući u trag njihovim izvorima u inelektualnoj povijesti, državnoj politici ili aktualnoj praksi. Nužno je sjetiti se da one funkcioniraju u kulturi kao zazivanja magičnoga, upamćene ili parafrazirane, ali rijetko kad kritički interpretirane. Kulturno mitovi se također mogu definirati kao kulturne opsesije. Tragamo li za svakodnevnim mitologijama, čovjek je u kušnji zapaziti određene kontinuitete u povijesti pojmova između ruske i sovjetske intelektualne tradicije — kontinuitete koji se, ipak, otkrivaju kao proturječni. Moj cilj nije niti perpetuirati kulturne mitove niti ih tek demistificirati, nego ih identificirati da bih pokazala kako su ih različite ideologije prisvojile, i komunistička i nacionalistička, i kako su zaveli domaće i strane znanstvenike te mogli zamutiti kulturnu tradiciju koja je uistinu raznolika i hibridna. Mitovi su poprišta zajedničkoga kulturnoga pamćenja, opće identifikacije i privrženosti; i premda su oblikovali nacionalnu maštu, nisu uvijek odgovarali na aktualne svakodnevne prakse i ljudske preokupacije.
Jedan je od važnih ruskih mitova iz prošla dva stoljeća mit o nacionalnome jedinstvu ruske kulture zasnovanome isključivo na naslijeđu velikih književnih klasika devetnaestoga i dvadesetoga stoljeća. (Aktualni popis nacionalnih književnih genija mijenjan je nekoliko puta tijekom dvadesetoga stoljeća, ali mit o jedinstvenome kanonu je preživio.) »Kultura« će se rabiti i kao tradicionalna oznaka za književnost i umjetnost (što se može povezati sa zamišljenom zajednicom nacije) i u širem antropološkom značenju, kao način osmišljavanja svijeta i sustav obrazaca ponašanja i znakova. Šetat ćemo ulicima Moskve i Lenjingrada, prisluškujući domaći život, istraživati šale, filmove, televizijske programe, popularne pjesme, pa čak i carstvo postsovjetskoga oglašivanja — novi ruski divlji zapad. U središtu je naše pažnje utopijska topografija sovjetske svakodnevne egzistencije i njezinih tajnih kutaka, od Palače kulture to komunalnih, zajedničkih stanova, od javnih metroa u veličanstvenom staljinističkom stilu do ne tako privatnih zahoda. To su mjesta nezakonite privatnosti, zabranjenih kičastih suvenira, vješte neizravnosti. Proučavanje ruske svakodnevice otkriva neke mehanizme kulturnoga preživljavanja stare nekoliko stoljeća, vještinu malih kompromisa i otpora. Ne govorim o sovjetskoj politici ili ruskoj umjetnosti, nego o nenapisanim zakonima svakodnevnoga postojanja, o svakodnevnim estetskim iskustvima i alternativnim prostorima urezanim između redova i na marginama službenih diskursa.

Fikusi i sovjetski poredak stvari

Počnimo sa slikom staljinističkoga kućnoga blaženstva naslovljenoga Novi stan (Laktionov, 1952.). U središtu stoji žena srednjih godina, junakinja velikoga patriotskoga rata i ponosna domaćica novoga stana, izgleda kao da će svaki čas zaplesati ruski narodni ples. Pokraj nje njezin sin, dobri dječarac, primjeran pionir. Staljinov portret zauzima očevo mjesto. Pogledi se te sovjetske obitelji ne sreću; majka gleda prema nevidljivome izvoru svjetlosti, možda prema sjajnoj budućnosti; sin gleda u svoju ponosnu majku; a Staljin gleda u suprotnome smjeru, gledajući napola otvorena vrata, nadzirući granice vidljivoga. Prizor kao da je iz neke poznate totalitarne komedije situacije: likovi nose odgovarajuće sovjetske uniforme i zamrznuti su u teatralnim pozama poznatima iz filmova i sa slika, kao da čekaju unaprijed snimljeni pljesak. Nije to samo privatna obiteljska svečanost, nego proslava sovjetskoga kolektiva u malome; vidimo prijateljske susjede na pragu sa zdravom mačkom u rukama, biciklom spremnim za vožnju dugačkim hodnicima. Tu je vrlo malo odijeljenosti javnoga od privatnoga; prije možemo reći da slika prikazuje jedan jedini fluidan ideološki prostor. Pokućstvo u sobi je vrlo prorijeđeno, a privatni predmeti ograničeni su na knjige sovjetskih klasičnih autora (uključujući i revolucionarnoga pjesnika Vladimira Majakovskoga), radio, igračke i politički plakat s natpisom »Živjela naša voljena domovina«, globus s najvećom zemljom na svijetu obojenom svijetlo ljubičasto, mandolinu i fikus bolećiva izgleda u prednjem planu.
Slika nije ni refleksivna ni autorefleksivna: ljudi i predmeti jedva da bacaju ikakvu sjenu, a nema ni skrivenoga ogledala u kutu. Prizor se razmeće vlastitom sjajnom vidljivišću i prozirnošću značenja. Slikar novoga stana nije sebe naslikao na platnu, ne sreće naš pogled, i ne preispituje pravila prikazivanja. Svakako se ne radi o Las Menińas! Ali ipak, Novi stan ikona je sovjetske civilizacije u stilu Velázquezovih Las Menińas, onako kako je Michel Foucault tu sliku vidio, ikona ranoga modernoga »poretka stvari«. To je kako kultura želi vidjeti sebe i biti viđena, a da ne misli na sam čin gledanja. To je savršen prizor socrealističkoga žanra, ne točan prikaz sovjetskoga stana. Podsjeća nas na akademske slike iz devetnaestoga stoljeća i govori nam više o sovjetskoj ikonografiji nego o sovjetskom kućnom životu.
Teško je zamisliti što bi se na slici koja je tako brižno i tako umjereno ideološka moglo smatrati ideološki neispravnim. Ali ipak, njezina je bešavna površina dvaput cenzurirana, iz dva različita kuta. Kad je prvi put izložena početkom pedesetih godina dvadesetoga stoljeća, fikus u prednjem planu zasmetao je kritičarima. Nakon dvadesetpetoga partijskoga kongresa 1956. godine u albumima sovjetske umjetnosti tiskanima početkom šezdesetih godina slika se pojavila bez Staljinova portreta, koji je smatran lošim ukusom. U prvom je napadu slika bila osuđena da slavi malograđanske vrijednosti filistinstva i banalnosti utjelovljene u fikusu, te da »lakira« sovjetsku zbilju. Premda se i slika i njezina socrealistička kritika doimaju kao savršen primjer onoga što Milan Kundera naziva »totalitarnim kičem«, slika je pala kao žrtva u ratu protiv dviju specifičnih inačica kiča, tako pokazavši kako kritika kiča i banalnosti može i sama postati kič. Ali što je ideološki nekorektno u fikusu? Što je taj mali locus amenus urbanoga kućnoga prostora učinilo tako neprirodnim?
Kad sam sliku Novi stan objašnjavala svojim američkim studentima, pokušali su otkriti što je tu biljku učinilo simbolom lošega ukusa. Ali u tome nije moglo pomoći poznavanja hortikulture. Nije bilo službenoga neprijateljstva prema egzotičnoj flori kao takvoj: raskošni moskovski metro, jedan od Staljinovih glavnih urbanih projekata, ukrašen je bujnim palmama i drugim biljem koje nikad nije raslo u Rusiji. U toj tropskoj utopiji komunističkoga podzemnoga grada, čak je i klima bila bolja. Ali fikus u privatnome kutku komunalnoga stana imao je drugačije ideološke korijene. Smatrao se posljednjim bolesnim preživjelim ostatkom zamišljenih buržoaskih staklenika, ili jadnim srodnikom širom rasprostranjenih geranija u prozorskim kadicama za cvijeće stanara srednje klase; geranije su istrijebljene i fizički iskorijenjene u Staljinovo doba. Tu su socrealistički likovni kritičari Staljinova doba posudili slogan od radikalnih kampanja protiv »kućnoga smeća« posuđen od ljevičarskih umjetnika iz dvadesetih godina. 1929. Državna je umjetnička akademija planirala organizirati izložbu malograđanskih elemenata u umjetnosti i antiestetskih elemenata u radničkome svakodnevnome životu. Bila je to neka vrsta sovjetske preteče nacističke izložbe degenerirane umjetnosti, premda je stil te »degenerirane umjetnosti« bio radikalno drugačiji. Štoviše, sovjetska izložba nije toliko govorila o degeneriranoj umjetnosti koliko o degeneriranom svakodnevnom životu. Kampanju »Dolje s kućnim smećem« lansirale su novine Komsomolska istina kao odgovor na pjesme Vladimira Majakovskoga, i njegov prijedlog da se »spale mali idoli stvari« te stvori nov avangardni okoliš. Majakovski je omalovažavao ženskaste enterijere nove sovjetske srednje klase, s njihovim gramofonskim pločama, čipkastim zavjesama, fikusima, porculanskim slonićima i portretima Marxa u zagasitocrvenim okvirima. Njegova kontrarevolucionarna flora i fauna uključivala je sve vrste malograđanskih ptičica lošega ukusa, od sumnjivih cvrkutavih žutih kanarinaca do slatkopojnih slavuja. (Nakon samoubojstva Majakovskoga 1930, Staljin ga je proglasio »najvećim pjesnikom naše epohe« i službeno ga kanonizirao; nije čudno da se njegova knjiga pojavila u programatskom novom stanu na slici savršene sovjetske obitelji.) Sredinom tridesetih godina privremeno se stišao pokušaj da se revolucionarna umjetnost unese u svakodnevni život dok se ocrnjuje kućni život i filistinstvo, što je uslijedilo nakon odlučnoga ocrnjivanja same avangarde. Nova je strast za stjecanjem sovjetskih građana, junaka rada, oprezno ohrabrivana u službenim spisima, djelomice kako bi se opravdalo i prikrilo ozakonjenje društvene nejednakosti, društvenih povlastica i prostranih privatnih kuća dodijeljenih staljinističkoj eliti. Ipak, u službenom je prikazu kućnoga prostora prisutna napetost, i otuda je njegova idelana ikonografija nestabilna i često inkonzistentna.
Slika Novi stan izložena je 1952–1953. kad su masovne osude »kozmpolitstva« u sovjetskoj Rusiji rezultirale progonom i ubojstvom tisuća židova. Možda je svijetli prizor preseljenja u novi stan tako paranoično kodificiran budući da iza praga, u nereprezentativnom prostoru kulturnoga pamćenja, vreba drugi prizor — prizor iseljavanja nekoga iz njegova staroga stana — prizor zapljene i kućnoga pretraživanja tako svakodnevnoga u doba staljinističke »perestrojke« života između 1930–ih i 1950–ih godina.
Ispostavlja se da fikus ima korijen i u američkoj mitologiji iz pedesetih godina, ali tu on ima posve drugačije značenje. Popularna pjesma iz toga doba, »High Hopes« (Velike nade), govori o pokušaju optimistične tete da preseli fikus. U toj pjesmi biljka je simbol prirodnih prepreka koje se nadilaze povjerenjem i teškim radom na putu prema američkome snu. Tako nema »fiksa« u tom fikusu. Njegov korijen nije u prirodi, nego u kulturnoj mitologiji.
Vratimo se u novi stan, Staljinov portret smješten je dijagonalno od fikusa; gotovo se čini da je »veliki narodni vođa« namjerno okrenuo svoje oči od toga buržoaskoga cvijeta zla. (1960–ih godina Staljinov portret izbrisan je sa slike, postavši neka vrsta povijesne sramote implicirajući da su slikar i njegova publika u skladu s režimom. Eliminiranje kontroverznoga portreta vođe, a s njime i kompromitirajuće masovne kolaboracije sa staljinizmom, bio je pokušaj da se ukloni Staljin ali ipak sačuva njegov brižno nadziran, jasno osvijetljen i »ulakiran« svijet.) Budući da je to didaktična slika, očekujemo da nas poduči lekciji, a stvarna je lekcija da je svakodnevica prirodna kao fikus, da su povijest i ideologija tako promjenjivi kao što je zamjenjiv Staljinov portret, a njihov je odnos bešavan kao što je i slika bešavna.
Fikus, ikonografska mrlja na slici socrealističkoga kućnoga blaženstva i jedan od nekoliko vjerno prikazanih predmeta na slici, može funkcionirati kao otponac kulturnoga pamćenja i ključ za arheologiju sovjetskoga privatnoga i komunalnoga života. Arheologija svakodnevice ne može ponuditi ni potpunu rekonstrukciju prošlosti ni jedno autoritativno objašnjenje za nju. Ona samo može pomoći da se interpretiraju materijalne ruševine — kućna biljka, ružičasti slon slomljenih kljova, Lenjinovo zahrđalo poprsje na buvljaku u provincijskom gradiću, spomenik zaboravljenom partijskome vođi prekriven otpalim lišćem, suteren crkve pretvorene u radnički klub koji je pak pretvoren u trgovačku tvrtku, i tako dalje. Takve ruševine sugeriraju nedovršene narative, poetične alegorije, izokrenute povijesne urote; nikad ne pokazuju na jedan jedini, iskren scenarij događaja. Walter Benjamin uspoređuje arehološko iskapanje s radnjama pamćenja: u oba slučaja arheolozi se »ne smiju bojati vratiti se uvijek iznova istoj stvari: razbacati je kako čovjek razbacuje zemlju, preokrenuti je kao što čovjek preokreće zemlju. Jer tvar je po sebi samo talog, naslaga koja popušta samo najpreciznijem istraživanju onoga što tvori pravo blago skriveno u zemlji; slike, prekinuvši sa svim prijašnjim asocijacijama, stoje kao dragocjeni fragmenti torza u skupljačevoj galeriji — u prozaičnim prostorima našega kasnijega razumijevanja.«
Iz te perspektive učimo biti sumnjičavi prema takvim naizgled prozirnim, jasno osvijetljenim, i likovnim savršenim rekonstrukcijama povijesti kakva je slika Novi stan. »Gust opis« arheoloških ruina mogao bi povremeno ponuditi dublji uvid u drugu kulturu, u njezine nepisane zakone djelovanja i nevidljive prostore, nego što bi ponudio utješnu taksonomiju, statistiku ili znanstvenu periodizaciju. Ime prvoga putnika na otok Utopiju u St. Thomas Moreovu prikazu jest Raphael Hythlodaeus, što se može prevesti kao »stručnjak za trice« ili »dobro izučen u besmislenostima«. Stručnjak za sovjetsku mitologiju mora biti stručnjak za trice, mora imati osjećaj za besmisleno, da bi shvatio kako su utopijski sovjetski planovi provedeni u praksi i kako su prevedeni na obični jezik.
Umjesto da demoniziramo banalno ili raspravljamo o »banalnosti zla«, što često uzima zdravo za gotovo zlu narav banalnosti, pokušat ću ući u trag povijesti ratova protiv banalnosti i istražiti različite karte javne kulture i privatnoga života, kao i brkanje banalnosti i svakodnevnoga života. Moj cilj nije prepetuirati iznimnu sudbinu Rusije ili rusku egzotičnost, nego istražiti svakodnevni život interkulturno i pokazati da se ono što se čini najobičnijim, prirodnim i ljudskim ne može jednostavno uzeti zdravo za gotovo.
Mnoge riječi za koje se čini da pripadaju našem općem jeziku i da opisuju obične stvari, i same zahtijevaju pažljivo interkulturno preispitivanje. »Banalnost«, »klišej«, »kič«, pa čak i »opće mjesto«, riječi su koje su prošle kroz zapanjujuće povijesne preobražaje. Možda je i Rusiji i Zapadu zajedničko moderno percipiranje krize komunalnosti, potraga za izgubljenim zajedništvom koje poprima različite oblike i forme. Drugim riječima, moramo početi arheologijom samoga općeg mjesta.

Arheologija općega mjesta: od toposa do kiča

Opće mjesto odnosi se i na ustroj prostora i na ustroj govora. Taj trop je degradiran kroz povijest: od plemenitoga grčkoga toposa, poprišta klasične rasprave, pretvorio se u moderno opće mjesto, sinonim za klišej. Opća mjesta (koinos topos) sežu sve do drevnoga umijeća pamćenja; to su poznata, bliska mjesta u zgradi ili na uobičajenoj šetnji gradom, za koja čovjeka vežu upamćene slike. Ona su isto tako sačuvala tragove okultne topografije drevnoga Teatra sjećanja i osigurala opći prostorni raspored za arhitekturu svijeta, za unutarnji dizajn sjećanja i, povremeno, za kozmološki teatar svemira. Umijeće pamćenja, sjećanja, izmislio je — ili ga se dosjetio — Simonid s otoka Keosa, prvi profesionalni pjesnik u staroj Grčkoj, prvi koji je za svoje pjesme uzimao novac. U Aristotelovim se spisima na opća mjesta (topiku, predmete) gleda isključivo kao na retorička sredstva i upućuje se na argumente vještoga oratora ili političara. U renesansi su retoričke rasprave o općim mjestima ponovno otkrivene kao sjećanje na antiku, ponovno se uspostavlja njihova retorička uloga i smatra ih se nužnim elementima učenoga i uzvišenoga stila. »Opće mjesto« može se odnositi na navod iz drevne mudrosti; znaci navoda, dvije raspuknute glavice — nisu uvijek znaci izvornosti i individualnoga autorstva, nego prije »dekapitiraju«, »obezglavljuju« individualnoga autora ili, s druge točke gledišta, ovjerodostojuju njegovo sudjelovanje u kulturnom zajedništvu. U šesnaestom se stoljeću od marljivih mladih ljudi očekivalo da skupljaju citate drevne mudrosti iz knjiga; u osamnaestom stoljeću osjetljive su mlade dame dotjerivale svoje »knjige općih mjesta« sušenim cvijećem i namirisanim pismima »dragih prijatelja«. Ali u devetnaestom se stoljeću stajalište prema općem mjestu drastično promijenilo: od nečega što se skupljalo, ono se pretvorilo u nešto što treba izbjegavati. Ljudi i dalje skupljaju aforizme — doslovce »s granice« (apo–horos) — i maksime, ali ne još dugo.
Određena tjeskobnost okružuje definiciju općega mjesta u osamnaestom i devetnaestom stoljeću. Kako su se pogrdne konotacije riječi »opće«, »zajedničko« širile, tako je jačala filozofska nostalgija za idealnijim, čišćim i euforičnije pozitivnim određenjem zajedništva, općosti — od Kantova sensus communis, koji je pothranjivao prosudbu lijepoga, preko ranoga američkoga poimanja općega dobra, do sain–simonovskoga (i kasnije marksističkoga) političkoga idela novoga svjetskoga poretka utemeljenoga na komunama, s vrhuncem u komunizmu. Komunalnost, zajedništvo, obično postaje dragocjena u trenutku kad se čini da je u krizi. (Ali ne smijemo zapasti u elegično lamentiranje nad zlatnim dobom Općega mjesta, percipiranoga kao svojevrsne pastoralne Arkadije. Promotrimo li to strogo povijesno, ni kolektivi primitivnih društava, koje je Marx nazivao »primitivnim komunizmom«, ni grčki polisi, što su ih idealizirali filozofi dvadesetoga stoljeća kao predtehnokratski raj demokracije, ni seljačke komune u Rusiju ne mogu se kvalificirati kao ta vrsta idealne zajednice.) Krizu općega mjesta prati preporod utopijske misli. »Utopija« je puna jezičnih dvosmislenosti; može značiti to da »mjesta nema« ili da je »mjesto dobro«; »u« može biti latinska negacije (u) ili grčka euforična afirmacija dobrote (eu). Utopija je najviše inzularna koncepcija idela Općega mjesta.
Kant pokušava povući jasnu razliku između uobičajene formulacije općega mjesta, koja graniči s vulgarnošću, i filozofske koncepcije »općega ljudskoga razuma«. Sensus communis — često rabljen u latinskom da bi ga se razlikovalo od njegova nepouzdanoga kolokvijalnoga pandana u modernim europskim jezicima — ono je što dopušta ljudskom biću da spozna, refleksivnim estetskim prosuđivanjem, univerzalnu svrhovitost prirode. Sensus communis izranja putem zamućenih slika intuicije, koje nisu osobne nego zajedničke: »Ljudskost je i univerzalan osjećaj suosjećanja i sposobnost da se univerzalno uključi u svaku intimnu komunikaciju.« Katkad se čini da Kantov pojam sensus communis po sebi nije pojam nego osjet, poetska metafora za problematičnu igru skrivača ljudskoga zajedništva. Ono što je »opće«, »zajedničko« cijelom ljudskom rodu nisu primarni osjetilni refleksi, »zamrli afekti«, nego upravo sposobnost da se čovjek odvoji od osjeta kako bi pojmio lijepo. Suosjećanje je korak prema spoznaji lijepoga. Ali ipak, ta spoznaja, a i iskustvo ljudskoga zajedništva, postaje sve nejasnija, a obrisi lijepoga sve zamućeniji. Posljednja poglavlja Kritike rasudne moći objavljuju da će u budućim stoljećima biti teže stvoriti pojam lijepoga i općega.
U ranijim se raspravama u osamnaestom stoljeću sensus communis povezuje s rimskim razumijevanjem opće moralnosti i građanske dužnosti. U Kanta on je povezan s prosudbom ukusa — posebice estetskoga ukusa. »Ukus« sam po sebi, rabljen isprva kao metafora, uzet je izravno iz brojnih kulinarskih rasprava iz sedamnaestoga stoljeća, sugerirajući važnu poveznicu između umijeća kuhanja i umijeća mišljenja. Od takozvane skeptičnosti ukusa, najbolje izražene u općepoznatoj rimskoj uzrečici »o ukusima se ne raspravlja«, idemo prema profinjenijem pojmu »dobroga ukusa«. Nametanje ideala dobroga i lošega u rasponu senzualnih užitaka povezano je s moralnom filozofijom. U pojmu ukusa ima i klasičnoga i klasicističkoga elementa, onoga koji seže sve do grčkoga poimanja »etike mjere« od Pitagore do Platona: etike proporcija, suzdržanosti, ravnoteže. »Opća mjesta« su tako poprišta dobroga ukusa. Njegovanje dobroga ukusa i sve veći naglasak na kulturnoj distinkciji, no na distinkciji rođenja, postaje važnije u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću. Povijest ideje ukusa usporedna je s poviješću apsolutizma u Španjolskoj, Francuskoj i Engleskoj, i usko je povezna s razvojem trećeg staleža.
Romantičari su ideju dobroga ukusa zamijenili idejom genija, što drastično utječe na poimanje općega mjesta. Na prijelazu iz osamnaestoga u devetnaesto stoljeće događa se stvarna »revolucija općeg mjesta«. Jedan je rezultat te promjene moderna kriza kulturnoga konsenzusa, kriza u samom razumijevanju ljudske zajednice i ljudskoga zajedništva. Romantični estetičari prvi put povlače oštru crtu između zajedništva, općosti i izvornosti, trivijalnosti i autentičnosti. Opće mjesto, nekoć tek trop normativne klasične retorike, oznaka učenoga uzvišenoga stila zajedničkoga povlaštenim aristokratima ukusa, dobiva doslovno značenje povezano s javnim mjestom, koje zauzvrat postaje vulgarno, prosto mjesto. Isprva aristokratska povlastica, opće se mjesto pretvara u »običnost, banalnost«; devalvira i biva povezano s neoriginalnošću i običnošću. Romantična originalnost pothvat je posvećen zaboravu složene retoričke strukture općega mjesta.
Romantizam je tako donio degradaciju općega mjesta, koje postaje sinonim za klišej, riječ koja utjelovljuje devalvirajuće učinke moderne tehnologije i mehaničke reprodukcije. Francuska riječ cliché izvorno se odnosila na tipografsku ploču koja omogućuje veći broj otisaka, a i na fotografski negativ. To je moderna riječ par excellence, koja se kreće od tehnologije do estetike. Reproduktivnost klišeja i dostupnost masovne reprodukcije tvori nužnu pozadinu romantične potrage za novim i za kultom individualnoga samoizražaja. Klišej osigurava razmnožavanje djela, ali ga lišava aure koja okružuje jedinstvenost remek–djela. Klišej i ovjekovječuje i prostituira, i osigurava mrežu originalnosti i devalvira je.
Danas živimo u »klišegeničnom društvu«; to je naš neizbježiv kulturni škripac. »Jedan je od glavnih razloga zašto klišej uspijeva izbjeći razmišljanje i njegovu moguću relativizaciju u činjenici da je zarazan kao i smijeh, ili ako hoćete, kao štucanje«, riječi su Zamjatinove. Klišeji su sačuvali tragove kulturnih institucija, od kojih se upravo na instituciji zdravoga razuma temelji kapitalističko društvo. Štoviše, u modernom društvu klišeji čine nužnu invokacijsku buku svakodnevice. Oni osiguravaju jamstvo svakodnevnoga preživljavanja koje inače ne bi bilo moguće u našem dobu prezasićenosti informacijama i poticajima. Klišeji nas štite od suočavanja s katastrofom, s nepodnosivim, neizrecivim; tako za glavna neobjašnjiva područja ljudske egzistencije — rođenje, smrt i ljubav — imamo maksimalan broj klišeja. Reakcije na smrt i izjave ljubavi najklišeiziranije su i najritualističnije u svakoj kulturi. Klišeji nas često spašavaju od očaja i neprilika štiteći ranjivost i krhkost našega načina života i društvenoga općenja. U društvenim situacijama često se zacrvenimo i izgovaramo klišeizirane isprike, klišeizirane formalnosti, ili ništa manje klišeizirane neformalnosti, ne bismo li prikrili zastrašujuću spoznaju ograničenosti jezika. Opće se mjesto može otuđiti, ali onda se mora otuđiti i vlastitu otuđenost.
Kroz europsku su povijest postupno zaboravljene mnoge razine »općega mjesta«, zajedno s umijećem samoga pamćenja. Opće je mjesto, onog časa kad više nije bilo dio drevnoga umijeća retoričkoga ustroja svijeta, devalvirano i doslovizirano. Ali na ruševinama klasičnoga općeg mjesta, snovi o idealnome zajedništvu — u umjetnosti, politici i u društvu — pomaljaju se novom snagom, u različitim oblicima, od estetskoga sensus communis, komunističke utopije pa do demokratskoga općega dobra. Nove topografije idealnoga zajedništva također proizvode svoju opreku, »loše zajedništvo«: palače kulture naspram kupovnih centara kiča, arhitekturna utopija naspram projekta komunalnih stanova i kuća, uzvišeno naspram banalnoga. Prema američkome modernističkome kritičaru Clementu Greenbergu, nije »lijepo« rasudne estetske moći, nego »ugodno« kiča proizvelo »univerzalnu kulturu« dvadesetoga stoljeća.
»Kitsch«, bavarska riječ iz slenga koja se može prevesti kao »skeč« ili »jefitina stvar«, već je primio svoju porciju kulturne kritike. Opisan je kao »krivotvoreni i akademski simulakrum izvorne kulture« (Greenberg), »parodija katarze« (Theodor Adorno), i »sentimentalizacija konačnoga ad infinitum« (Herman Broch). Po tome kič nije tek loša umjetnost, nego i neetičan čin, čin masovne manipulacije. On zamagljuje granice između umjetnosti i života i stoji na putu umjetničkoj autonomiji. Kič se javlja kao vrsta modernoga parazita, virusa u umjetnosti i modernizaciji za koji nema jednoga protuotrova ili protupojma. Mnogi su kritičari pokušali razabrati stilističke elemente koji obilježavaju kič i oblikuju strukturu lošega ukusa — sklonost prema ornamentaciji, eklekticizmu i sentimentalnosti. Ali kič nije tek zbroj stilističkih obilježja; zapravo, specifični primjeri kiča koji se navode u kritičkim studijama često su problematični. Njima kritičari iskazuju vlastiti kulturni ukus i sklonost prema određenom dobu. Greenbergov primjer kiča prizor je borbe u Ilje Rjepina koji, kako tvrdi, oponaša učinke umjetničkih bitaka i bitaka svijesti i pretvara ih u didaktične predmete službene staljinističke umjetnosti. Ma koliko se čovjek mogao složiti s njegovom procjenom sovjetskoga preformuliranja Rjepinove umjetnosti, ipak je činjenica da Rjepin nikad nije naslikao neki prizor borbe. Možda Greenberg miješa Rjepina s nekim drugim slikarom ili ponavlja klišej i kritiku nekoga drugoga. Jasno, određeni primjeri kiča mijenjaju se od zemlje do zemlje, od jednoga do drugoga povijesnoga konteksta, tako da nekritički izbor artefakata kiča može pretvoriti samu kritiku u kič.
Mnogo su važniji od specifičnih stilskih sredstava mehanizmi kičizacije. Greenberg piše: »Ako avangarda oponaša proces umjetnosti, kič... oponaša njezine učinke.« Kič manipulira opredmećenjem učinaka umjetnosti i konfekcijskim formulama koje djeluju poput predmodernih magijskih čarolija poznatih kao otponac specifičnih emocionalnih reakcija. Takve reakcije često imaju učinak masovne hipnoze, čak i ako određena stavka potrošačkoga kiča propagira inidiviudalno poboljšanje. Ta vrsta individualizma masovni je i konfekcijski proizvod, dostupan mnogima po sniženoj cijeni. Mehanizmi kiča usmjereni su prema primirenju i ublaženju proturiječja ljudske egzistencije. Kič niti rješava niti kritički izlaže sukobe; umjesto toga, on nudi krhke mostove općih mjesta preko nepremostiva ponora. »Kič izražava senzibilnost publike koja više ne vjeruje u pakao, ali i dalje štuje raj«, piše Yaron Ezrahi.
U modernističkoj zapadnoj kritici kiča između tridesetih i pedesetih godina dvadesetoga stoljeća ponajprije je u pitanju odgovornost intelektualca, reakcija intelektualca na uporabe kiča industrije kulture i totalitarene države, i u njezinu fašističkom i u staljinističkom modelu. Hannah Arendt, u svojem izvještaju o suđenju Eichmannu, predstavlja Adolfa Eichmanna kao vrstu fašističkoga kičera koji govori isključivo birokratskim stilom, »jer je istinski bio nesposoban izgovoriti jednu jedinu rečenicu koja nije klišej«. Čak se i na samom činu egzekucije Eichmann obratio klišeiziranim frazama iz pogrebnoga govora — okružio se klišejima da bi se zaštitio od riječi i svjetova drugih, od života i smrti. Prema gledištu Arendtove, Eichmannova priča, »lekcija o tom dugom tečaju iz ljudske pokvarenosti«, »lekcija je o groznoj banalnosti zla koja prkosi riječi i misli«. Eichmannova psihološka »normalnost«, koju su dijagnosticirali izraelski pshijatri, pa čak i njegova konvencionalna moralnost zapravo su posebno zastrašujući: samo jedan korak dijeli »banalnost zla« od »normalnosti zla«. (U zatvoru je Eichmann odbio čitati Nabokovljevu Lolitu, smatrajući je »nemoralnom knjigom«, što je ocjena koju bi Nabokov vjerojatno shvatio ironičnim komplimentom.) U Arendtičinoj se raspravi etičko i estetsko stječu; Eichmannova nesposobnost da rabi riječi na imaginativan i individualan način odražava njegovu nesposobnost da misli kritički. Modernistička kritika banalnosti zla nudi snažnu, iako proturječnu, obranu etičkoga temelja estetike, kao i estetske prosudbe moralnosti.
Istodobno su, u trenutku kad su intelektualci lansirali svoju kritiku kiča, umjetnici i pjesnici počeli tragati za drugom vrstom banalnosti, koja se nužno odmah ne kvalificira kao »zla«. Sredinom devetnaestoga stoljeća umjetnici su razvili fascinaciju lošim ukusom i onim što je démodé. Baudelaire je objavio svoju želju da »izmisli klišej«, ponudivši nam tako paradoks romantičnoga ideala poetske invencije koja i prkosi modernome izazovu tehnološke anonimnosti i odgovara na njega. Baudelaireova fascinacija lošim ukusom reakcija je na građansku pristojnost i građanski dobar ukus koja ima manje veze s estetskom prosudbom nego li s moralističkim zdravim razumom. Građanski dobar ukus koji Baudelaire napada neka je vrsta »kiča s dobrim ukusom« kojemu je suprotstavio vulgarnost groteske i zabave nižih klasa. Za postromantičarske francuske pjesnike i pisce banalnost je ponudila neograničene užitke pisanja, kao i istraživanje granica kulture te egzotično putovanje od »visokoga« u »nisko«. Engleski estete, koje je predvodio Oscar Wilde, njegovali su majstorstvo i neprirodnost, usiljenost, izazivajući viktorijanski ukus u umjetnosti i životu. Isto tako su tvrdili da su superirorniji aristokrati ukusa, zašavši onkraj dosadnih građanskih normi »dobroga«, »lošega« i »zla«. U dvadesetom stoljeću nadrealisti su njegovali običnu čudesnost, staromodne i nepotrebne »pronađene predmete« koji su poticali »profana prosvjetljenja«. Nadrealistička umjetnost isključena je iz Greenbergove definicije »dobre avangarde«. Nadrealisti su bili »loši momci« avangarde pa su zato bili prekomjerno zavedeni lošim ukusom.
Napokon, šezdesetih godina, kritika umjetnosti počela je loviti korak s umjetnošću i zakašnjelo iskazati počast »osjećaju za ’camp’, namjerno kultiviranje kiča«, koje se može opisati kao kič s navodnicima, ili estetizirani loš ukus. Susan Sontag opisuje »camp« kao ukus za sve što je »otkačeno«, staromodno, zastarjelo, démodé, za sve one stvari koje su »s ’ozbiljne’ točke gledišta ili loša umjetnost ili kič«. Ta je »campovska« senzibilnost zasnovana na erotizaciji svakodnevnoga života; njezina je ključna metafora metafora o životu kao kazalištu, »kao da se glumi uloga«. »Camp« slavi »pobjedu nemuževnoga stila« i zaigrane obrate rodnih i spolnih utjelovljenja, često povezanih s homoseksualnom senzibilnošću. Sontagova zapaža da je »campovski ukus po prirodi moguć samo u imućnim društvima, u društvima ili krugovima sposobnima doživjeti psihopatologiju obilja«. »Campovska senzibilnost« podudara se s pop–artom, koji se poigrava znakovima komercijalne kulture i modernističkim teoretskim klišejima o autonomiji umjetnosti. Flertovati s kičem, način je da se istraže granice umjetnosti i institucionaliziranoga dobrog ukusa, koji se sam može pretvoriti u klišej.
»Nitko od nas nije dovoljno natčovjek da bi posve izbjegao kiču. Bez obzira na to koliko ga mi prezirali, kič je sastavni dio ljudskoga stanja«, piše Milan Kundera, autor jednog od najmoćnih napada i na totalitarni i na demokratski kič. Ono »mi« iz te rečenice zavodljivo je uključivo — iznenada je to »mi« univerzalnoga bratstva kičera i »mi« ironičnih kritičara kiča; ono uključuje one koji ga žive i one koji ga preziru. Prema Kunderinu se opisu kiča sentimentalna i politička slika zamagljuje, pa tako i ironije i nostalgije kritičara. Kič je prema Kunderinoj definiciji »diktatura srca«, »unvierzalno ljudsko bratstvo« koje slavi život u kojemu se poriče postojanje smeća. Piščeva vlastita generalizacija sugerira da čak ni on nije »dovoljno natčovjek« da bi zahtijevao prostor izvan kiča. Kunderina proročanska presuda o ljudskome stanju ozakonjuje paradoks kiča, njegovu istododobnu odvratnost i zavodljivost, moć i slabost, njegovu sposobnost da univerzalizira i diskriminira.
Ne pokušavam doprijeti do srži kiča — jeftinoga prazničnoga balonskoga srca od crvenoga staniola — i probosti ga oštrom kritičkom strijelom. Takava je srcolomna kritika odveć nasilna i odveć sentimentalna. Suočiti se s fenomenom kiča ne znači nužno razaznati njegovu bit i univerzalizirati strukturu lošega ukusa. Naprotiv, to znači nastojati razumjeti kič kao iskustvo i otkriti baš ono što kič pokušava skriti: njegovu povijest, njegovu kulturnu mitologiju i njegove kontekste.
Povijest kiča razlikuje se u istočnoj i u zapadnoj Europi baš kao što se razlikuju i povijesti moderne umjetnosti. Ono što je kontrakulturni diskurs u jednome dijelu svijeta, može se pretvoriti u birokratski stil u drugom. U našem interkulturnom istraživanju banalnosti i kiča naići ćemo na neke neprevodive kulturne aspekte općih mjesta i loše umjetnosti, kao i njihove kritike. U Rusiji riječ »kič« prisvojena je u sedamdesetim godinama u posebnom podžanru knjiga o zapadnoj masovnoj kulturi. Karakteristika je različitih stranih riječi u ruskome da je riječ u prijevodu manje uvredljiva od svojega ekvivalenta u jeziku iz kojega je potekla. To vrijedi i za riječ banalnost (banal’nost’) kao i za »kič«. Nadalje, kič je pogrešno preveden na ruski i njegova kritička povijest zapravo je nepoznata. Premda su mnogi modernistički kritičari isticali da kič nije samo loša umjetnost nego i neetična umjetnost, u ruskoj uporabi kič nema moralnih konotacija. Ruska riječ pošlost’ djelomice se preklapa i s banalnošću i s kičem, ali ima i vlastitu dramatičnu kulturnu povijest povezanu s ruskim srazom sa zapadnim »napretkom«, tempom promjene i modernizacije.
Sontagičin »camp«, nasuprot tome, ne uključuje ruske umjetnike do potkraj osamdesetih godina. U Rusiji će metafora »campa« biti posve nepopularna; nitko ne bi volio biti dobrovoljno uključen u bilo koji oblik »campa«. Oznaka samonametnute estetske isključivosti pretvara se u svoju suprotnost — u sliku prisilne političke izolacije — kad prijeđe američko–rusku granicu. Sontagičini primjeri navodne zajedničke i prepoznatljive »campovske senzibilnosti« danas se čine zastarjelima; jedan od mnogih koje sam bila kadra prepoznati, Labuđe jezero, teško da bih mogla nazvati zaigranim: za mene je on povezan sa službenom sovjetskom kulturom. Postmoderni elementi u kasnoj sovjetskoj i postsovjetskoj umjetnosti, imaju malo veze s »psihpatologijom obilja« i konzumerizmom; povezani su, umjesto toga, s psihopatologijom totalitarnoga svakodnevnoga života. Otuda je komunalnost, zajedništvo »campa« kulturno isključivo; ne mogu svi dijeliti iste navodnike.
Opće mjesto nije tako prozirno kako bi se moglo učiniti; ono je barikada, bojno polje zaraćenih definicija i posve različitih diskursa — filozofskoga, političkoga, estetskoga i vjerskoga. U dvadesetom se stoljeću opće mjesto pretvorilo u složeni palimpsest, muzej romantičkih ruševina autentičnosti i moderne nostalgije za domom. Opće je mjesto ono gdje romantični pjesnik uprizoruje svoju pobunu i gdje modernist traga za anonimnošću; u dvadesetom je stoljeću ono oštro u opreci s političkim značenjima, od komunističkoga raja običnoga građanina do komercijalnoga blagoslova običnoga potrošača. Opće je mjesto mitsko poprište s kojega se intelektualci stalno iznova izmještaju, samo zato da bi pisali elegije izgubljenome zajedništvu.

Labirint bez čudovišta

Svakodnevica je moderan pojam izrastao iz sekularizacije svjetonazora, dezintegracije mnogih razina općih mjesta, podjele sfera iskustava i pojave srednje klase. Obično — trivijalno i svakodnevno — vrlo je teško mapirati i uokviriti, bilo umjetnošću, bilo teorijom, ili poviješću. Banalnost nastoji inkorporirati uokvirenje i odvajanje u svoju mašineriju svakodnevnosti te udomaćiti ironiju. Stanley Cavell govori o »zazornosti običnoga« koja se i opire filozofskoj raspravi ali je i zaziva. Opća nam se mjesta našega svakodnevnoga života čine prirodnima i upravo ta »naturalizacija« vodi u mnoge kulturno pogrešne prijevode.
Današnji obnovljeni interes za proučavanje svakodnevice u povijesnim i društvenim studijima odigrava različitie funkcije u različitim kulturnim kontekstima; on može ići protiv sjemena junačkih nacionalnih samoodređenja ili, suprotno, može se uključiti u nacionalni san; može pomoći obnovi zaboravljenih povijesti modernosti (kakve su povijesti ženskoga rada, ili privatnoga života) ili pridonijeti zaboravu velikih katastrofa dvadesetoga stoljeća — poput holokausta — kao što su to pokazale suvremene rasprave u Njemačkoj o televizijskoj seriji »Heimat« i Altagsgeschichte nacističkoga doba.
Michel de Certeau ispisao je povijest stvaranja svakodnevice, povijest odvajanja teorije od prakse i umjetnosti u jednini od umjetnostî u množini. On je pokazao kako se u sedamnaestome stoljeću u Francuskoj »savoir« (znanje) postupno odvojilo od »savoir–faire« (znanja vještine); na sličan način, »umjetnost« se razvela od »umijeća« (govora, čina, nastanjivanja prostora, hodanja, kuhanja i drugih aktivnosti tijela i tehnika sebstva). Certeau se usredotočuje na retoriku svakodnevne prakse, na svakodnevne uporabe diskursa (i ne samo diskursa), na ruses i braconnages (lukavstva i krađe) — činove manje subverzije službenih kodova ponašanja. Te svakodnevne taktike i strategije potkopavaju čisto teoretske pojmove i dopuštaju višestranije razumijevanje suvremene kulture — ne samo Kulture s velikim »K«, nego kultura u množini. Certeau usredotočuje pažnju na svakodnevnu materijalnost postojanja: načine mapiranja prostora, šetanja gradom, označivanja vremena, pripreme hrane.
Svakodnevica je istodobno i odveć blizu i odveć daleko od našega shvaćanja; postanemo je svjesni tek kad nam nedostaje u vremenima rata ili nesreće, ili kad se manifestira u prekomjernosti tijekom čari dosade. Maurice Blanchot piše da je svakodnevica »sumnjivac koji uvijek uspije izbjeći jasnu zakonsku presudu (sumnjivac: bilo tko i svatko, kriv što nije kadar biti kriv)«. Svakodnevica ima vlastitu temporalnost koju Blanchot naziva »eternulnošću«, nečim poput vječnoga iščeznuća, ili prolaznoga preživljavanja. Svakodnevica je bezoblična, bez forme i neformalna, ali ipak je istodobno i najkonzervativniji oblik očuvanja formi i formalnosti. Istodobno ona govori o spontanosti i stagnaciji.
Svakodnevica nam pripovijeda priču o modernosti u kojoj su nakon većih povijesnih kataklizmi uslijedile obične obveze, umijeće rada i stvaranja. Na neki način, svakodnevica je antikatastrofična, protuotrov povijesnome narativu smrti, katastrofe i apokalipse. Svakodnevica, čini se, nema ni početak ni kraj. U svakodnevnome životu ne pišemo romane nego bilješke ili dnevničke zapise koji su uvijek frustrirajući ili euforični antiklimaks. U dnevnicima, drame naših života nikad ne završavaju — kao u bezbrojnim televizijskim sapunicama u kojima jedan rasplet zapravo samo vodi u drugu pripovjednu mogućnost i odlaže kraj. Naši su dnevnici puni slučajnih zgoda i manjkaju im nezgode; imaju pripovjedni potencijal i nekoliko dovršenih priča. Svakodnevica je vrsta labirinta općih mjesta bez čudovišta, bez junaka, i bez umjetnika u zamci vlastite kreacije. Labirint svakodnevice nije retorički labirint kakav je opisao Jorge Luis Borges, koji je poput zamišljene »knjige pijeska« što vodi svuda i nikamo. Prije je poput kupovnoga centra bez izlaza, ili rašljastoga hodnika u komunalnome stanu koji vodi u beskrajno podijeljene sobe. Često pišemo romane o labirintima svakodnevice stvarajući junaka i čudovište, ljubavnicu i njezinu nit, ne bismo li mu dali smisao.
U Rusiji svjetovni pojmovi svakodnevice nisu bili posve razvijeni, tako da je svakodnevica zadržala svoje mjesto u hijerarhijskoj kvazireligioznoj strukturi svetoga i profanoga, dobroga i zloga. Čudovište ruske svakodnevnosti nikad nije posve nestalo. Mnogim svakodnevnim iskustvima i manjim činima preživljavanja posvetili su se kritički teoretičari kiča i nepotrebno su ih demonizirali ili materijalizirali. U najradikalnijoj od tih teorija, onoj sovjetskih radikalnih umjetnika iz 1920–ih, svakodnevica je bila — kao što je i bila i uobičavala biti — sinonim za lošu umjetnost i kontrarevolucionarnu banalnost te se morala iznova stvarati u skladu s revolucionarnom »diktaturom ukusa«. Premda se budućnost prakticiranja revolucionarne avangardne umjetnosti umjesto življenja svakodnevnoga života mogla činiti vrlo privlačnom u teoriji, uskoro je postalo jasno da se teorija i praksa razlikuju — što je uvid koji tvori srž problema svakodnevice.
Ta je uzrečica postala općim mjestom, ali ipak ću je ponoviti, uzrečica da se književne metafore u Rusiji uzimaju odveć k srcu, dok se prema činjenicima svakodnevnoga života odnosi kao prema iznimno metafizičkima. U Čehovljevoj priči »Nastavnik književnosti«, nastavnik zemljopisa Ippolitov opsesivno ponavlja udžbeničke banalnosti (»Volga utječe u Kaspijsko jezero... Konji jedu zob«). Revolucionarni izumitelj u Majakovskijevom posljednem komadu, Kupalište, ima najradikalnija stajališta prema takvim klišejima. U odgovoru na pitanje, »Utječe li bijedna Volga još u Kaspijsko Jezero?«, on odgovara: »Da, ali ne još zadugo.« Revolucionarni izumitelj pozvan je spasiti svijet od tih zagušujućih klišeja jednom zauvijek. I nije to puko retoričko ili poetičko sredstvo ili čista avangardna fikcija. Uistinu, sovjetska je vlada pokušala narušiti prirodna opća mjesta i uzrokovati da rijeke teku u suprotnom smjeru. Bio je to jedan od Staljinovih najgolemijih konstrukcijskih planova, koji se danas smatra velikom ekološkom katastrofom. Jedan je od razloga za proučavanje ruskih kulturnih mitova i sovjetske psihopatologije svakodnevnoga života da otkrijemo nevidljive veze općih mjesta individualnoga života i nacionalnih snova.
Sovjetski Savez, zemlja čiji precizni zemljovid nikad nije postojao i u kojoj je fizički zemljopis uvijek bio politička znanost, više ne postoji na svjetskom zemljovidu. Neću se baviti isključivo distinktivnim obilježjima sovjetske civilizacije ili internacionalne totalitarne kulture, što posve sigurno zaslužuje priličnu pažnju. Prije ću istražiti neke ustrajne ruske kulturne mitove koji su se razvili tijekom dugoga povijesnoga doba i preživjeli revolucije, građanske ratove, perestrojke i udare. (»Ruski« ovdje nije naziv etničke čistoće i odnosi se na sve etničke skupine koje su u zlu i dobru bile dionice ruske i sovjetske povijesti.) Istodobno, to ne znači da se stvari ne mijenjaju ili da se neće promijeniti. Promjena pak zahtijeva razumijevanje procesa kulturnoga mitotvorstva: ne može se izjednačiti s pukom promjenom portreta u jednoj od soba staroga zdanja moskovskoga sveučilišta, koje se danas iznajmljuje. (Prije revolucije tu je bio portret cara Nikolaja II, zatim ga je istisnuo Lenjin, pa Staljin i na kraju Brežnjev — samo Gorbačov nije inzistirao na adoraciji svoje slike. Godine 1991. pak, prostor je zauzeo portret L. Ronalda Hubbarda, autora i osnivača Dijanetike, čiji su učenici bili voljni platiti čvrstom valutom za tu čast.) Ostaje vidjeti tko će biti sljedeća kulturna ikona.

Image and video hosting by TinyPic

Mitolog kao putnik

Nakon svojega puta u Sovjetski Savez 1927. Walter Benjamin je sugerirao da građani trebaju gledati na svoju zemlju u kontekstu karte susjednih zemalja; posebice »svi Europljani trebaju vidjeti, na karti Rusije, svoju malu zemlju kao teritorij napetih živaca daleko na Zapadu«. Ipak, Benjaminov savjet zapadnom intelektualcu jedva da su ikad uzeli k srcu. Prije sredine 1980–ih godina Sovjetski je Savez pripadao takozvanome Drugom svijetu, demi–mondeu (polusvijetu) kulturne kritike. Odveć upleten u borbe hladnoga rata, SSSR je postao dematerijaliziran; nekima se činio pukom ideološkom lekcijom o zlu, posebnim medijskim efektom. Upao je između Prvoga i Trećega svijeta i bio marginalan u odnosu prema nedavnim raspravama o eurocentrizmu. Suprotno tome, put u Sovjetsku Rusiju bio je mitski topos mnogih naraštaja lijevih intelektualaca na Zapadu, neka vrsta »duhovnoga doma«, doma revolucionarnoga komunističkoga ideala, kao što nas Jacques Derrida podsjeća u svojem nedavnom antiputopisu, »Nakon povratka iz Moskve, u SSSR–u«. S druge strane, san o Zapadu, o mitskom pripadanju »zapadnoj demokratskoj javnoj sferi«, povremeno praćen neizravnom zaluđenosti zapadnom potrošačkom robom, bio je karakterističan za mnoge intelektualce na Istoku. Možda ta mitska ideja o domu koju su Istočnjaci locirali na Zapadu, a Zapadnjaci na Istoku, utopija koju ni jedna strana ne želi korjenito potkopati, priječi da se kritički dijalog dogodi. Šuruju međusobnim svjetovima iz mašte oblikovanima — ali ne nužno i predodređenima — prema razlikama u aktualnim kulturnim iskustvima. Obje su strane često razočarane mitskim »povratkom domu«, i Istok i Zapad, i zaplašene svojim zazornim zrcalnim slikama. Dok neki zapadni intelektualci nostalgično pjevuše »natrag u SS/SR«, mnogi ruski intelektualci žele ne odskakati i kažu: »natrag u SAD«. Rock pjesma koja je bila popularna u postsovjetskoj Rusiji odjek je refrena originalne pjesme Beatlesa: »Bye–bye, Amerika, kamo nikad neću poći«.
Zbog osobite pozicije Rusije kao praga između Europe i Azije, kriza nacionalnoga identiteta ima važnu ulogu u ruskoj intelektualnoj povijesti, a jedan je od središnjih sukoba u njoj odnos Rusije i Zapada. Otuda, antizapadni diskurs ruske ekskluzivnosti, Rusijine izabrane uloge da spasi Zapad. Vrijeme je dovesti u pitanje mitsku binarnu opreku Rusije i Zapada. James Clifford piše da su moderne etnografske povijesti interkulturnih odnosa »osuđene oscilirati između dviju metanaracija: jedne o homogenizaciji, druge o pojavi, jedne o gubitku, druge o invenciji«. Umjesto da lamentiramo nad gubitkom ruskoga čistoga dobroga ukusa ili pokušamo pretvoriti Rusiju u pravu zapadnu zemlju, važnije je preispitati poimanje kulture kao sustava isključivo unutarnjih odnosa s nadziranim nacionalnim granicama. Kulturna posebnost nije sinonim za kulturnu ili nacionalnu čistoću; većina je kultura, uljučujući tu i rusku, inventivno eklektična.
Možda je jedini način da se istraže kulturni mitovi i opća mjesta putovati natrag i naprijed duž granica nečije vlastite zajednice. Kulturni mitolog mora biti interkulturni mitolog. Moramo biti spremni zaustaviti se na granici, dati da pregledaju našu kulturnu prtljagu, ali se i dalje nadati da ćemo svoj let nastaviti. Tegobe zbog promjene vremenskih zona nužni su uvjeti za mitološko istraživanje. Rusija je bila osobita fascinacija mnogih stranih putnika: bila je granica zapadnoga svijeta i njegov eksperimentalni laboratorij, egzotična zemlja komunističke utopije i apsolutne distopije, revolucije i stagnacije. Putovanje u Rusiju bilo je način provjere nečijih uvjerenja i stajališta o vlastitoj domovini. Putnički prikazi, premda prilično nepouzdani kao povijesni dokumenti, primjerni su tekstovi interkulturne mitologije. 1830–ih godina franduski je plemenitaš, markiz de Custine, došao u Rusiju na krilima francuske revolucije i završio kao antimonarhist koji je pobjegao iz apsolutističkoga režima. Nekih stotinu godina kasnije, André Gide i Walter Benjamin, među mnogima, došli su ne bi li otkrili komunističku utopiju, a vratili su se promijenjenih gledišta o Francuskoj i Njemačkoj i o utopiji kao takvoj. Benjaminov prikaz putovanja ledenim i skliskim ulicama Moskve, po kojima je skupljao činjenice i materijalne artefakte koji prkosi ideološkim zemljovidima, nadahnuo je moje putovanje. Na neki način ova knjiga govori o mojem povratku u moju rodnu zemlju, koji pokušavam prenijeti spisima drugih, umjetnošću i kičem. Napustila sam Lenjingrad, SSSR, kao politički izbjeglica, da se nikad ne vratim, a onda sam se deset godina poslije vratila kao američka turistkinja. Tijekom tih deset godina i moj je rodni grad promijenio ime, a i ja sam promijenila svoje ime. Sada prelazim granice amo–tamo i osjećam se poput stalno putujućega »stranca s boravištem«.
Tijekom svojega posljednjega puta u bivši Sovjetski Savez, otkrila sam da je naraštaj kojemu sam navodno pripadala upravo dobio ime »oktoderasti« (vos’miderasty). Oni koji su ušli u javni život tijekom poststaljinističke ere otopljavanja potkraj pedesetih godina i početkom šezdesetih i koji su doživjeli unutarnju krizu kad su sovjetski tenkovi ušli Prag 1968, nazvani su »šezdesetići«, s deminutivnim sufiksom »ići« kao u »nedobrovići« u inačici sovjetske Paklene naranče. Suprotno tome, oni od nas koji su se rodili potkraj pedesetih godina, nakon Staljinove smrti i otprilike u veselo doba prvoga Internacionalnoga festivala mladih u Moskvi, dobili su svoj nadimak od riječi »pederasti« — što je oznaka u sovjetskom kaznenom zakonu za homoseksualnost. Dok su »šezdesetići« bili romantični i optimistični, oktoderasti, djeca »stagnacije«, skeptični su, ironični i bez vjere. Oni su bili posljednji sovjetski naraštaj, posljednji naraštaj koji je još prošao kroz pravo sovjetsko školovanje, s domoljubnim pjesmama i vojnim igrama, pionirskim logorištima i kolektivnim farmama, što danas sve pripada prošlosti. Zrelost su dosegli tijekom vremena besmrtnoga generala Brežnjeva, kad su šezdesetići zašutjeli ili se uključili u establišment, te su se uključili u javni život tijekom glasnosti svojom kritikom otopljenja. Možda naraštaji dobivaju imena onda kad izgube svoj povijesni trenutak; »djeca perestrojke«, oni koji danas imaju dvadeset godina, koji za Marxa, Englesa i Lenjina znaju u prvom redu s »antikvarnih rasprodaja« na Arbatu, ravnodušni su prema beskrajnim intelektualnim raspravama o kraju povijesti ili o kraju umjetnosti, smrti inteligencije ili smrti carstva. Njima je, imunima na male nostalgije kojima su njihovi roditelji, starija braća ili starije sestre povremeno skloni, draži Terminator 2. Osamdesete sam godine provela u Sjedinjenim Državama, pa je teško reći pripadam li uopće oktoderastima, ali moguće je da ostanu jedna od mojih zamišljenih zajednica.

Privatni život i ruska duša

U svojem eseju »Moskva« (iz 1927.) Walter Benjamin iznio je provokativnu i lakonsku izjavu: »Boljševizam je ukinuo privatni život.« Vjerovao je da je sovjetski režim i mislio dokinuti privatni život zajedno s privatnim vlasništvom. Za boljševike je »privatno« bilo politički opasno i lišeno društvenoga značenja. Premda bi se moglo učiniti prilično očitim iz njihove točke gledišta da je »privatni pojedinac« ideološki nekorektan, neobično je zapaziti da i ruska tradicija pokazuje vrlo malo poštovanja prema onome što je opisano kao »zapadna, građanska« ideja o privatnosti. Najbliži je riječi »privatnost« pojam častnaja žizn’ — doslovce: pojedinačan (zaseban) život. Privatni ili osobni život jedva da je zabilježen i u jednom prijerevolucionarnome rječniku. Štoviše, primjeri koji se nude za »osobno« otkrivaju određenu predrasudu: »Egoist preferira osobno ispred zajedničkoga dobra.« (Vladimir Dal) Otuda se čini da ruski osobni život prije odgovara pojmu javno sankcionirane krivnje i pojačanoga osjećaja dužnosti.
»Privatni život« često je sinoniman ne sa »stvarnim životom« ili autentičnim postojanjem, nego sa stranim, neautentičnim ponašanjem. Povijest ruskoga privatnoga života ostaje neispisana, i ona svakako nadmašuje opseg ove studije. Ali ipak bih voljela propitati zašto takva zadaća nikad nije privlačila ruske pisce, intelektualce i kritičare te sugerirati nekoliko rekurentnih motiva u raspravi o privatnosti koji su pridonijeli oporbenome mitu o ruskoj duši. Privatnost i estetika, kultura i opstanak — takva su pitanja intimno povezana u ruskome kontekstu. U mojem ovlašnom mitološkom prikazu raspravljat ću o ruskoj bezdomnosti i vođenju kućanstva, vezama između duhovnih i umjetničkih aspiracija te državne moći, i o otkriću »ruske duše« u drugoj polovici devetnaestoga stoljeća. U sovjetskome razdoblju istražit ću i stvaranje modela sovjetske ličnosti, od novoga Adama avangardnih umjetnika do pionirskoga junaka i sovjetskoga Edipa, te mehanizme preživljavanja tijekom staljinizma i poststaljinističkoga otopljenja. U to su doba uzorne ličnosti redefinirane i izazivane, a novi su rituali afirmirali alternativno »ja« i alternativno »mi« zamišljene zajednice prijatelja. Pa ipak, privatno je u poststaljinističkim desetljećima, premda ne ograničeno osobnim ili vlasničkim pravima, rekonstituirano na drugačiji način — u manje važnim estetskim sklonostima stanara u komunalnim stanovima i u njihovim osobnim zbirkama suvenira, poetskim bjegovima, opsesivnim črkarijama i nekolicini neslužbenih gitarskih pjesma otpjevanih u društvu prijatelja u natrpanoj kuhinji.
1990–ih godina, u doba privatizacije i novih reformi (od kojih većina nije dobila priliku da se ispravno provede), oživjela je kritika Zapada i rasprava o ruskoj duši. Neki čak razmišljaju i o »euroazijskoj duši«, predodžbi koju su stvorili ruski emigranti u razdoblju između 1920–ih i 1950–ih godina dok su sanjali o novoj »ideokratskoj« utopiji na euroazijskome kontinentu. Euroazijska teorija daje novo opravdanje za rekonstrukciju granica izgubljenoga Sovjetskoga Saveza s centrom u Moskvi. Filozofi ruske ideje i euroazijski teoretičari veliki su hit na moskovskom tržištu knjiga. Godine 1993. moglo se kupiti Berdjajevljeve i Dostojevskijeve filozofske spise, zbirku Euroazijaca i Propast Zapada Oswalda Spenglera, tik ispred Lenjinova muzeja na Crvenome trgu. Te su ideje, često iščitane izvan konteksta ili uopće neiščitane nego parafrazirane i skandirane, brzo postale nova ideologija koja obećava osigurati neku utopijsku ugodu u doba krize. Tako povijest rasprava o ruskome modelu ličnostî i otpora njima dobiva novu važnost.
Opreku između privatnoga života i ruskoga života razvili su interkulturni putnici, Rusi koji su putovali u Europu i europski posjetioci u Rusiji; oni su zapažali razlike u svakodnevnome postojanju i nastavljali ih opravdavati, slaviti ili osuđivati riječima koje su i same proizvodi interkulturne hibridizacije. Ali sva su takva zapažanja dobila mitološki status kad je kulturna razlika prevedena u kulturnu superiornost i patriotizam — opći nedostatak »privatnoga života« postaje znak ruske izabranosti; ili obratno, putnici na Zapad kritiziraju demokratsku kulturu zbog njezine bezdušnosti.
Prikazi putnika posebno su zanimljivi jer oni često spajaju formiranje osobnoga i nacionalnoga sebstva; put u inozemstvo vrsta je rituala, prelaska granica u mnogim značenjima te riječi. Petar Veliki ustrajavao je na tome da je naukovanje u inozemstvu dio izobrazbe novoeuropeizirane ruske vlastele; od toga vremena, svako je putovanje ruskoga plemenitaša u Europu potaknulo razmišljanje o usudu Rusije. Ta razmišljanja su često napisana u obliku pisama svojim zemljacima, pa su tako istodobno i didaktična i terapeutska. Primjerice, ruski dramatičar Denis Fonvizin putovao je u zapadnu Europu 1770–ih i 1780–ih godina i napisao mnoga pisma i mnoge eseje žaleći se na neautentičnost europske egzistencije. U pismu svojoj sestri on piše: »Općenito ću ti reći da sam vrlo ozlovoljen moralnim životom pariskih Francuza... Svatko ovdje vodi svoj život. Prijateljstvo, srodstvo, čast, zahvalnost — sve se to smatra pukom himerom. Budi ljubazan, to jest, nikome ne proturječi, budi prijazan, to jest laži, što god ti padne na um — to su dva pravila da se bude un homme charmant.«
Fonvizinov »Francuz« nevjerojatno nalikuje na rusku rječničku definiciju egoista koju smo maloprije spomenuli, napisanu stoljeće poslije. Francuski homme charmant postoji za sebe i za površni teatar društvenoga života. Premda je on možda strašilo iz Fonvizinove mašte, utjelovit će stranca ili neprijatelja kad se supostavi naspram ruskoga poimanja ljudskoga bića. Osim što mu manjka ljudskost, Francuz također »nema ni razuma«. (Ironično je, možda, da u Rusiji Francuzi, samoprozvani utemeljitelji prosvijetljenoga racionalizma, »nemaju razum«, dok se Nijemci, koji sebi laskaju da imaju jezik koji najbolje odgovara za filozofiju /prema Hegelu/, zovu nemci — doslovce, »nijemi«, to jest oni koji ne govore ruski.) U distinktivno ruskom aristokratskom stilu putnik također lamentira nad nestašicom poslušnih i uslužnih slugu poput onih u Rusiji. Prema njegovu gledištu, čak su i europski sluge ljudi za sebe, iskvareni pojmom hommes charmants. Sluge su posljednji koji bi imali pravo na privatni život.
Dok je Denis Fonvizin našao neprirodnost, licemjernost i nedostatak ljudskosti u Francuskoj i Njemačkoj, markiz de Custine je bio zapanjen ruskim »manjkom ljudskoga dostojanstva« i neprirodnošću njihova svakodnevna ponašanja. Petrogradsko visoko društvo iz doba Nikolaja Prvoga uspoređuje se u njegovoj knjizi s hofmanskim dehumaniziranim ljudskim automatima koji sudjeluju u dobroorkestriranom i sjajnom autokratskom spektaklu. Rusi se poistovjećuju sa svojim obvezama prema crkvi, državi i birokraciji; Rus ne posjeduje autonomni osobni identitet neovisan o njegovoj društvenoj i vjerskoj ulozi. Opisujući unutrašnjost ruske aristokratske kuće, Custine zapaža proturiječje između iskazivanja bogatstva, carske veličajnosti, i »neurednosti kućnoga života, manjka privatnoga prostora te iznimno prirodnoga nereda koji čovjeka podsjeća na Aziju«. Ono što će ruski slavenofilni filozofi kasnije zvati »mesijskom bezdomnošću« tu se pojavljuje kao loše održavanje kućanstva. Ono što Custinea najviše šokira jest to da se krevet, najsvetiji i privatno njegovani predmet francuskoga pokućstva, u Rusiji najmanje rabi. On zapaža da »krevet« u Rusiji ne postoji u istom smislu u kojem postoji u »zemljama u kojima civilizacija datira već poduže«. On kaže da ruska aristokratska kuća ima mjesta za spavanje: drvene klupe na kojima postariji, boležljivi grof zaspi, i jastuke na podu za muške sluge da pridrijemaju te mjesto iza paravana na kojemu sluškinje provode noć. Ti su prostori odvojeni zastorom od »kreveta za pokazivanje« (un lit de parade), raskošnoga predmeta koji se pokazuje stranim gostima ali koji se ne rabi. Taj ruski »krevet za pokazivanje« vrsta je platonskoga kreveta, više postoji u nekom idealnom obliku nego kao praktični komad pokućstva. Ruska opsesija održavanjem privida pred održavanjem »ljudskoga dostojanstva« odražava se u mnogim papirnim paravanima koji dijele veličanstvene javne unutrašnjosti aristokratskih palača od njihovih unutarnjih kućnih prostora. Markiz nije, dakle, uspio otkriti rusku uspavanu ljepoticu i njezinu rusku dušu u unutrašnjostima začarane carske palače.
Dakako, Fonvizinov prikaz europskoga života i Custineova Pisma iz Rusije nepouzdani su tekstovi, i u smislu povijesnoga istraživanja i u smislu uravnotežene kulturne prosudbe. Fonvizin piše didaktičan tekst za ruske oponašatelje Europe, dok Custine proizvodi antimonarhistički satirični pamflet. A opet, oni reproduciraju neka opća mjesta u interkulturnim mitologijama Rusije i Zapada, i iščitavaju istoga filozofa prirode — Rousseaua — na iznenađujuće različit način. To samo potvrđuje da se poimanja autentičnosti i teatralnoga ponašanja, prirodnoga i neprirodnoga, mijenjaju nakon prelaska granice. Podijeljenosti prirode i kulture, privatnoga i javnoga u jednoj zemlji, ne prevode se jasno na druge jezike. Petar Čadajev, jedan od prvih ruskih emigranata (vratio se kući da bi ga proglasili ludim), razvija teoriju da su beskućništvo, bezdomnost i sirotište temeljna obilježja ruskoga usuda: »Mi, Rusi, poput nezakonite djece, dolazimo na taj svijet bez očevine, bez ikakve veze s ljudima koji su živjeli na zemlji prije nas... Naša sjećanja ne sežu dalje od jučer; kako biva, stranci smo sami sebi.« U tom pismu Čadejeva čujemo odjeke nekih putnika sa Zapada poput Bonalda, koji je smatrao ruski značaj suštinski nomadskim i uspoređivao moskovske kuće sa skitskim bojnim kolima — kolima bez kotača. Osip Mandeljštam zvao je Čadajeva jednom od prvih privatnih osoba u Rusiji. On rabi francusku riječ »privatier« kad govori o Čadajevu i piše je pod navodnicima. I kao da ističe strani značaj riječi častnyj i privatier u ruskoj tradiciji, Mandeljštam objašnjava da Čadajevljevoj ličnosti manjka individualističko značenje; ono mu ne pripada kao osobi nego je »dio kulturne i duhovne tradicije«. A opet ta je »tradicija« uistinu interkulturna i heterogena, spoj francuske katoličke protuprosvjetiteljske filozofije i ruske književne mašte. Čadajev, koji se preselio iz vanjskoga egzila u Francuskoj u unutarnji egzil u Rusiji, jedan je od najneobičnijih pojedinaca u ruskoj filozofskoj tradiciji. Ideja o »transcendentnoj bezdomnosti« dolazi zapadnome čitatelju izravnije od Györgya Lukácsa, koji je smatra temeljnim znakom internacionalne modernosti. Za Čadajeva ona je prije urođena odlika ruske nego moderne tradicije; ali s jednom važnom razlikom: »ruska bezdomnost« nije rezultat gubitka doma i korijena, kao u slučaju europskoga modernizma. Prije je ona trajno stanje uslijed ruske zemljopisne smještenosti između Europe i Azije, što je činjenica koja ne potiče nego sprečava modernizaciju.
Čadajevljeva razmišljanja uskomešala su njegove suvremenike i udarila temelj za razmišljanje o ruskome domu i ruskoj zajednici. Ono što se čini kao manjak korijena, doma i kulturne legitimnosti, u njegovu prvome filozofskome pismu, kasnije su reinterpretirali slavenofilni filozofi Ivan Kirejevski i Aleksej Homjakov kao ruski viši usud. Ruska »bezdomnost« prevrednovana je kao različita vrsta zajednice i saveza zasnovana na slobodi i ljubavi a ne na individualizmu. Slavenofili su odbili Čadajevljevu kritiku društva; njihova »slobodna zajednica« onih koji dijele ruski duh bezdomnosti sretno supostoji s apsolutnom monarhijom i odsutnošću prava. Čadajev se sam opirao toj ideji o ruskoj nacionalnoj superiornosti. U odgovoru Homjakovu on piše: »Ne, i tisuću puta ne. Mi nismo tako voljeli svoju domovinu u mladosti... željeli smo joj blagostanje, dobre ustanove, a katkad se nismo usudili poželjeti joj i nešto više slobode... ali nikad nismo o njoj mislili kao o najmoćnijoj ili najsretnijoj zemlji na svijetu. Nikad nam nije padalo na um da Rusija personificira neko apstraktno načelo... da ima tobožnju misiju da inkorporira sve slavenske narode i tako obnovi čovječanstvo.« Slavenofilski nacionalizam za njega je bio apstraktna ideja, obmana, neistina: »Hvala bogu, uvijek sam volio svoju domovinu zbog nje same a ne zbog sebe. Hvala bogu, nikad nisam pridonio, ni stihom ni prozom, skretanju moje domovine s njezina prava puta. Hvala bogu, nikad nisam prihvatio apstraktne teorije za dobro moje domovine.«
Ali kritika europskoga individualizma nije ograničena na slavenofile. Tijekom njegova boravka u Parizu godine 1862. drugi je egzilant, Aleksandr Hercen, napisao polemično pismo Ivanu Turgenjevu. U njemu je iznesena detaljna kritika europske malograđanske ljubavi za dom i srednjoklasnoga poimanja pojedinca koji se brine samo za svoju malu kuću i taj »komadić piletine« u svojoj juhici. Umjetnost, prema Hercenovu mišljenju, ne može preživjeti tu ugodnu kućnu samodopadnost »ograničenoga mediokritetstva« i vulgarnosti. Iznenada, samo koji ulomak poslije, on opisuje svoje veliko zadovoljstvo što je pronašao lijep privatni stan u Parizu:
Krilo kuće nije preveliko, ni prebogato, ali razmještaj soba, pokućstvo, sve je upozoravalo na drugačije poimanje udobnosti. Pokraj dnevne sobe bila je sobica, posve odvojena, pokraj spavaonice, radna soba s policama i radnim stolom. Hodao sam kroz sobe i činilo mi se da sam nakon dugoga lutanja napokon našao ljudski dom, un chez–soi, a ne hotelsku sobu s brojem, ne ljudsko krdo.
Je li to zamka za lutajućega emigranta koji iznenada podliježe zavodljivosti privatnosti dok samosvjesno traga za različitom vrstom skloništa, nesigurnim skloništem stalnih duhovnih egzilanata i nomada? Zašto se tu individualni »ljudski dom« prije suprotstavlja podlom »ljudskom krdu« nego li idealnoj zajednici? Štoviše, iz toga se opisa čini da umjetnost nije suprotstavljena privatnosti nego da one postoje jedna uz drugu, poput spavaonice i ugodne radne sobe s pisaćim stolom i policama u novome stanu. Hercen, izmješteni putnik, sretan je što je otkrio un chez–soi. Francuski izraz sam povezuje sebstvo i dom te ističe udobnost privatnosti kao samodostatnost. Dom ruskoga mislioca u egzilu mjesto je na kojemu se određuje proturiječje između javnoga i privatnoga; njegovi ukusi kao javnoga čovjeka razlikuju se od njegovih privatnih ukusa, njegova želja za domom pod utjecajem je zapadnih poimanja privatnosti, pa makar i privatnosti egzilanta. Zašto se francusko un chez–soi ne prevodi dobro na ruski?
Premda sva ljudska bića imaju unutarnji život, privatni je život nedavan kulturni fenomen, neka vrsta kulturnoga luksuza. Sociolozi i povjesničari nam nude narative koji odjekuju prikazima putnika. U staroj Grčkoj riječ za privatnu osobu glasila je »idiot«, što se odnosilo na nestručnjaka, laika, i također na neznalicu. Europski revolucionarni obrat pojma privatnosti otkriva pomak od građanskoga čovjeka prema unutarnjem čovjeku. Prema rimskome pravu »privatno« se definira negativno, jednostavno se referirajući na stvari koje pojedinac može učiniti »a da ne napusti dužnosti koje se traže od čovjeka koji obavlja neku javnu službu«. Vrednovanje opreke privatno/javno uvelike se kroz povijest mijenjalo. »Privatno« označava i izuzeće od javnoga i carstvo ljubavi za dom. Poput »doma« u Freudovoj paradigmi heimlich/unheimlich, privatnost ima dvije strane: ona označava i područje afektivne intimnosti i područje tajnosti, skrovitosti i sumnje. Metamorfoza privatnoga izravno je povezana s razvojem pojma sebstva. U tom smislu, »privatno« je tajanstveno, zazorno na mnogo načina, posebice u svojim povijesnim i interkulturnim inačicama: ono može označivati lišavanje, gubitak osobine javne uloge i, u drugačijem kontekstu, može se odnositi na esencijalni element osobnosti.
Ako su u Platonovoj Republici duše »udomljene« u državi a ne u pojedinačnome boravištu, u Kantovoj su formulaciji sebstvo i ljudski identitet određeni privatnim domom, jedinim utočištem od ispada države ili od revolucionarnoga coup d’étata. Novo poimanje sebstva i razvoj privatnosti rezultat su promjena u europskome kulturnome mentalitetu između 1500. i 1800. godine, kao i razvoja pravnoga sustava, posebice zakona o vlasništvu. To uključuje novo stajalište o vlastitome tijelu i tijelima drugih, promjene u vjerskim praksama, povećanu sekularizaciju svakodnevnoga života i širenje pismenosti. Ono što se tijekom toga vremena može otkriti jest određeni način na koji je čovjek sâm, određeni stil spajanja narativa o sebi, dnevnika, pisama i autobiografija na više sekularan nego li religiozan način, kao i zaokupljenost domom i ukusom. Cvjetanje privatnoga u zapadnoj Europi rezultat je dvaju društvenopolitičkih čimbenika. Prvi je bio »deprivatizacija« javne sfere, to jest, postupno ukidanje feudalnih dužnosti koje je rezultiralo razvojem čvrste države. Drugi je, prema Philippeu Ari#su, promjena u oblicima društvenosti i druževnosti — od stila u kojemu se »javno i privatno brkaju kao isto« do stila u kojemu se razlikuju i privatno teži obuhvatiti javno.
Prema Louisu Dumontu, individualizam — u dvostrukom smislu riječi, kao pažnja prema »empirijskom subjektu« i vrednovanje »moralnoga bića, neovisnoga, autonomnoga, i tako (suštinski) nedruštvenoga« — distinktivna je odlika moderne ideologije. Njegova je opreka holizam, ideologija koja povlašćuje društvenu totalnost i niječe ili podređuje ljudskoga pojedinca. Individualizam je, onako kako se razvio posebice u francuskoj filozofiji osamnaestoga stoljeća, ali i u engleskoj i američkoj tradiciji od sedamnaestoga do devetnaestoga stoljeća, povezan s razvojem protestantizma i idejama o jednakosti, slobodi, univerzalnoj ljudskosti (francuskoga ili američkoga tipa) i o vlasništvu; u ranom modernom razdoblju, odnos individue i materijalnih predmeta počinje prevladavati nad odnosima među ljudima. Dom je, u tom smislu, najvažnija »stvar« koja štiti i definira pojedinca.
U Rusiji je pupčana vrpca između države i njezinih slugu prilično kasno presječena. Hirovi ruske povijesti i uske veze države i vlasništva nisu ohrabrili kultiviranje privatnosti. Ruski povjesničari prava potkraj devetnaestoga stoljaća prilično su isticali činjenicu da u staroruskim zakonicima nema riječi za »osobu«, gdje se »osoba« (lico) zapravo referira na poricanje osobnoga digniteta i neku vrstu ropstva. Suprotno od zakona Novgoroda i Pskova, moskovska zakonska tradicija nije obraćala pozornost na prava državnih slugu. Štoviše, godine 1649. Zakonik ne priznaje vrijednost ljudskoga bića kao takvoga; manjka mu pojam osobe koja može nanijeti bol ili patiti zbog uvrede ili povrede časti. Svi se, uključujući i svećenstvo, opisuju prema zaposlenju i mjestu u državnoj hijerarhiji. Dok su stručne udruge, gilde i sindikati štitili svoje članove u analognim okolnostima u zapadnoj Europi, u Rusiji oni nisu imali nikakva prava. Prema dekretu Petra Velikoga o »Priznanju ludih« (duraki), ludi su opisani kao ljudi koji mogu nasljeđivati i biti vlastelinskoga porijekla, ali nisu »ni od kakve koristi za državu«. Prema toj su se definiciji, ludi početkom osamnaestoga stoljaća u Rusiji, poput idota u staroj Grčkoj, najviše približili privatnome pojedincu. Privatni život nalikuje na opasnu šalu, ludin trik koji država mora pozorno nadgledati. Dekret kojim je obvezno služenje kod plemića preneseno na državu proglašen je 1762, stoljeće prije ukinuća kmetstva. Odvajanje javnoga i privatnoga sigurno je u rukama države mnogo duže nego u zemljama zapadne Europe. U doba Petra Trećega i Katarine Velike plemići su ohrabrivani učiti — ne bi li izbjegli »bijes monarha«. Tako je dopuštenje da se bude kulturan potjecalo od monarha i išlo ruku pod ruku s oslobođenjem od obveznoga službovanja. Do kraja devetnaestoga stoljeća, pojam »ljudskih prava« nije imao nikakvu važnost u Rusiji. Zakoni o nasljeđivanju bili su takvi da su roditelji zapravo imali neograničenu moć nad potomstvom, a muževi nad ženama. Seljaci nisu imali nikakvih prava; niti određene neruske etničke skupine, uključujući Poljake, Nijemce i židove. Te su skupine imale vrlo ograničena prava na zemlju, a židovi nisu imali slobodu kretanja te su živjeli na području iz kojega se nisu smjeli raseljavati. Tek je nekoliko skupina među stanovništvom bilo u položaju da razvije ukus za privatno.
Zbog povijesnih je razloga u Rusiji devetnaestoga stoljeća obrazovano plemstvo, a ne srednja klasa, kreiralo sofisticiran kulturni život slavljen u književnosti. Nastalo je mnoštvo metoda kojima se oblikovalo osobno »ja« plemića. (Plemenitašice, kako to zapažaju i Lidija Ginzburg i Jurij Lotman, nisu imale istu mogućnost izbora samooblikovanja pa su u tom smislu bile više poput seljaka ili ljudi iz nižih klasa.) Novi su tipovi osjetljiv i kreposan muškarac, intelektualni mesija i romantični pobunjenik, racionalan čovjek i »čovjek bez retorike«. Ali, čak se i među intelektualnim vlastelinstvom, pojedinac često oblikovao kao spasitelj naroda, bilo da ga narod razumije ili ga ne slijedi. Začuđujuća je diskrepancija postojala između kolektivnoga nagnuća klase i individualčeve samostilizacije kao općega spasitelja.
Prema Dumontovu gledištu, govoriti o potpunoj pobjedi indvidualizma bilo je nemoguće, čak i u europskome kontekstu: »s jedne strane, on je svemoćan, s druge strane ga stalno i neopozivo progoni njegova suprotnost«. Sraz tradicionalne kulture i dominantne moderne ideologije individualizma proizveo je čudne i hibridne slučajeve »akulturacije«. Neki intelektualni krugovi u Njemačkoj i u Rusiji pobunili su se protiv moderne ideologije i njezina poimanja privatnoga pojedinca kao modela ljudskosti. Predložili su kolektivne, nacionalne verzije individualizma: Volk u Njemačkoj i narod u Rusiji. Premda su postojale dvije ruske verzije »narodnoga duha« (narodnost’), ni jednu nije kreirao »običan puk«. Prva je dio službene monarhijske doktrine »autokracije, ortodoksije i narodnoga duha« koju je razvio savjetnik Nikolaja Prvoga, S. Uvarov, koji ga je preuzeo izravno od zapadnih modela pa ga čak i opisao na francuskome. Tu »narodni duh« stoji za državnu nacionalnu politiku. Slavenofilska verzija narodnoga zajedništva proglasila ga je kao nešto iznad i onkraj politike; ali ipak je posve podržavala status quo apsolutne monarhije.
Dostojevskijev putopisni prikaz, »Zimske bilješke o ljetnim dojmovima«, nudi kritiku profanoga trojstva zapadnoga individualizma — »liberté, égalité, fraternité«. Nastavlja dalje opisom Pariza, u tradiciji Fonvizina, kao glavnoga grada naroda »koji nema razuma« (za razliku od njegova prikaza kao »glavnoga grada devetnaestoga stoljeća« iz pera Baudelairea i Benjamina):
Liberté, égalité, fraternité. Vrlo dobro, što je liberté? Sloboda. Koja sloboda? Jedna sloboda za svakoga da čini što želi u granicama zakona? Kad netko može činiti što želi? Kad ima milijun. Daje li sloboda svakome milijun? Ne. Čovjek bez milijuna nije čovjek koji čini što poželi nego netko s kim svi čine što žele... A što se tiče jednakosti pred zakonom, kako stvari stoje, svaki Francuz bi se trebao osjetiti osobno uvrijeđenim. Što je preostalo? Bratstvo. To je najzanimljiviji dio... Ispostavilo se da se u prirodi Francuza i zapadnjaka općenito ne može otkriti bratstvo. Može se naći samo osobni element izoliranoga pojedinca (osobniak), pojačani osjećaj za obranu samoga sebe, za definiranje sebe, prodavanje sebe.
Lice naratora–Dostojevskoga ima mnogo toga zajedničkoga s njegovom gorko samoproturječnom kreacijom — »podzemnim čovjekom«. Ipak, u tom tekstu pisac izbjegava fikcionalna uokvirenja, ili prije, on pretvara sebe, Fjodora Dostojevskoga, u »rusku osobnost« par excellance. U svojim romanima Dostojevski istražuje muke i proturiječja osobne slobode, granice ljudskoga dostojanstva i poniženja, nudi nam raspon ekscentričnih individualnih likova i romanesknih dijaloga. U njegovu novinarstvu, dijalog je pod utjecajem retorike uvjeravanja i jedne točke gledišta. Tu su individualne posebnosti i individualna prava manje važni od ideje istinskoga bratstva. »Ja« se mora žrtvovati društvu, a ne »samo tražiti svoja prava, nego suprotno, odustati od njih bezuvjetno u ime društva«. Dostojevski ističe da ono za čim on traga nije »depersonalizacija«, nego »ličnost u najvišem smislu, mnogo razvijenija i viša nego na Zapadu... Posve samosvjesna i dobrovoljna žrtva nečijega cijeloga sebstva u ime društva znak je najvišega razvoja ličnosti.« To se čini proturječnim, začaranim krugom beskrajnih samožrtvovanja što ne poboljšavaju ljudski život nego promiču ideju o nehumanom »životu negdje drugdje«. To je samožrtvovanje zbog sebe samoga, ponavljanje samoponištenja. Dostojevskijevo bratstvo možda je čak i više neostvarivo od fracuskoga građanskoga fraternitéa, barem na ovom svijetu; to je bratstvo smrti. Njegova se sloboda čini da je sloboda samo od jedne stvari — »građanskoga privatnoga sebstva« — i za jednu stvar — samožrtvovanje. Dostojevski ustrajava na tome da to nije njegova osobna poetska koncepcija, nego »prirodni zakon«. (Popularna sovjetska pjesma iz 1950–ih godina o slobodi »da se nema milijun«, čini se neduhovitom parfrazom Dostojevskoga. »Biste li voljeli imati milijun?«, ironično insinuira pjevač. »Ne«, odgovara on, kao odjek pretpostavljenoga odgovora sovjetskoga naroda. »Biste li voljeli na Mjesec?« »Da.« To je možda nešto nategnuti primjer drugoga sna o »životu negdje drugdje«, stotinu godina nakon Dostojevskijevih »Bilježaka«.)
U tom pogledu Rusija ne prinosi svijetu »prosvjetljenje«, nego iluminaciju (ozarenie), ne materijalno obilje nego duhovno zajedništvo, ne individualnost nego ličnost, ne »individualnu slobodu« nego oslobođenje duše. To je ruska mesijska uloga. Glavna kulturna opreka u Rusiji nije opreka između privatnoga i javnoga, nego prije između materijalne i duhovne egzistencije, između byt i bytie.
U svojem ogledu »Rusko gledište« Virginia Woolf priznaje vlastitu sklonost da se oda općim mjestima kad govori o ruskim piscima. A ipak, ta opća mjesta mogla bi otkriti kulturne mitove i interukulturne razlike bolje nego mnoge anlitičke izjave. Autorica se usredotočuje na stranost ruske književnosti englesko–govornome čitatelju. U viktorijanskoj bi prozi, primjerice, priča o generalovoj ljubavnoj pustolovini počela s ptrikazom njegove kuće, okruženja, društvenih običaja i klasnih konvencija. U ruskoj književnosti, kaže Woolfova, pisci tako različiti poput Dostojevskoga, Tolstoja i Čehova, usredotočuju se na priču o duši: »Te priče uvijek nam pokazuju afektaciju, pozu, neiskrenost — neka je žena uletjela u lažan odnos; neki je muškarac zastranio zbog neljudskosti svojih okolnosti — duša je bolna; duša je izliječena; duša nije izliječena. To su emfatično točne priče.« Ruski junaci, iz otuđene perspektive Virginije Woolf, kao da su »ostali bez odjeće u nekoj strašnoj nesreći«, što ih osposobljuje da govore u ime cijeloga ljudskoga roda. U njezinoj raspravi, koja nije lišena ruske egzotičnosti, pojavljuje se zanimljiva opreka u viktorijanskoj književnosti između »društvene teatralnosti« (sa svim razrađenim kostimima i manirama) i »iskrenosti«, određena sviješću o nekoj apokalipsi u prošlosti ili u budućnosti, u zbilji ili u mašti. Drugi je kontrast između života u kući i njezinu okruženju i »bezdomnoga života« duše — kontrast postavljen u samoj ruskoj književnosti. Mitska i mistificirana ruska duša — proizvod ruske proze i zapadnih interpretacija te posebne dvostrane ljubavi i mržnje između Rusije i Zapada — sukobljava se sa zapadnim poimanjem privatnoga života. Nakon svega, važan je »unutarnji život«, a ne »privatni život«. Otuda su »ruska duša« i »privatni život« nespojivi.
Pojam »ruske duše« po sebi nije izričito ruska zamisao. Na prijelazu u devetnaesto stoljeće povjesničar Nikolaj Karamzin govori o nacionalnome ponosu u ruskoj povijesti, ali besmrtna duša koju on veliča prije je »ljudska« nego ruska. Duša je »nacionalizirana« u drugoj polovici stoljeća. Prorekli su je uz pomoć njemačkih romantičara, posebice Herdera i Schellinga, koje su na ruskome tlu kreativno »pogrešno pročitali«. Često njemačke pisce nisu uopće pročitali — kreativno ili drugačije, u izvorniku ili u prijevodu — nego su ih upili iz prepričavanja drugih i sažetaka u popularnim književnim časopisima. Ideja o ruskoj duši razvila se izravno kao odgovor na njemački Geist i ima pomalo edipovski odnos s njim (odnos ogorčenosti prije nego ubojstva). Poslije su je slavili mnogi strani putnici, od markiza de Voguéa nadalje. Duša je suprotstavljena prosvijetljenome razumu kao i njegovanju tijela. Ona je psiha bez psihologije, ili da to preformuliramo, njezina psihologija uvijek može biti književna ali ne i znanstvena. Ruska je književnost poznata na Zapadu po svojem psihologizmu, ali to može isto tako biti samo još jedno pogrešno zapadno iščitavanje. Dostojevski je napisao: »Zovu me psihologom. To nije istina. Tek sam realist višega reda.« A kasnije je Mihail Bahtin rekao o Dostojevskome da je on vidio u psihologiji »materijalizaciju ljudske duše koja je ponižavajuća«. Možda nije slučajno da je »idiot« (na starogrčkome je to, sjećamo se, naziv za privatnoga pojedinca), naslov Dostojevskijeva romana. Dostojevskijev »idiot« ne utjelovljuje ni puki mentalni nedostatak ni privatnost, ni bolest i ni svakodnevnost, nego patnje i lutanja duše.
Poimanja ličnosti i ruske duše u devetnaestome stoljeću izazov su različitim europskim shvaćanjima sebstva i društva te istodobno otkrivaju neobičan rusko–europski hibrid. Diskurs o ruskoj duši, poput diskursa o njemačkome narodu i kućnom blagoslovu Heimata, pretpostavlja određeni stupanj rasne čistoće. Ruska duša neodvojiva je od ruske krvi. Ali, nije li to kontradikcija u nazivima? U Dostojevskijevom univerzumu Nijemci, židovi i Poljaci lišeni su duše, ali ta nevjerojatna kombinacija naroda tvori zapravo monstruozno »drugo« Rusa. Čudna podudarnost: oni koji su lišeni zakonskih prava u carstvu postaju pogodno lišeni i duše. Dostojevski, poput njegova velikoga obožavatelja u dvadesetome stoljeću, Berdjajeva, također proklinje svaki izraz nacionalnoga ili vjerskoga osjećaja u drugih nacija: prvospomenuti ismijava francuski patriotizam i kasnije kritizira »židovsko mesijanstvo« kao manje »univerzalno« i više uskogrudno »nacionalno« od ruskoga mesijanstva — jedinoga »duhovno ispravnoga«, da tako kažemo, mesijanstva na svijetu. Štoviše, »Rus« počinje zastupati istinsku univerzalnu ljudskost. Ni jedna druga nacija ne zna kako biti univerzalna onako kako to Rusi znaju: »Ruski narod nije narod; on je čovječanstvo.« Za Dostojevskoga je utjelovljenje ruske duše Puškin, u kojemu je ruska duša našla svoj dom u ruskoj književnosti; pjesnik je istodobno i uzorno ljudsko biće i uzoran Rus. Umjetnička nagnuća u najvišem smislu riječi zauzimaju mjesto privatnih nagnuća. Kultura je jedina dostupna sfera samooblikovanja, društvenoga uspona i pobune. Puškin je jedinstveno kvalificiran da bude »ruski nadčovjek i univerzalni čovjek« koji može riješiti svako europsko proturiječje i spasiti rusku dušu od europskoga Angsta. Ukratko, Rusi su univerzalni ljudi, dok se samo nekoliko nerusa može pozivati na dar humanosti. Umjesto toga, oni su bezdušni žrtveni jarci za ruske nedaće.
U neku je ruku ideja o ruskoj duši reduktivna čak i u odnosu prema ruskoj književnosti i kulturi; ona ne obuhvaća njihovo bogatstvo, njihovu izvornost i različitost. Štoviše, čak i pisci koji se žele odvojiti od slavenofilskih mitologija, od Puškina do Mandeljštama, nikad nisu posve mogli izbjeći takvim kulturnim interpretacijama punima duše. Robert Belknap nudi pronicav prikaz onoga što je postalo sinonimno s »dostojevskinskom« i »ruskom dušom«.
Ono što je Dostojevski naučio od Hoffmanna i gotskih romana, Edgar Allan Poe je ponudio u zgusnutom, intenziviranom i iznimno psihološkom obliku, koji također poprilično potječe od Hoffmanna... istraživanje perverznoga, abnormalnih mentalnih stanja, iskazivanje osjećaja snažnije nego što to čini obični puk — kao i dvojnike, halucinacije, izvanredno svete figure, bespomoćne žene visoka roda i velike ljepote, bljesak često zastrašujućih hipnotičkih očiju, mračna stubišta i tajnovita mjesta u prijetećim zgradama i gomilu drugih elemenata kojima su de Vogué i drugi zapadnjaci tendirali zbog neznanja ili potrebe za stranom odličnošću koju će se zvati arehtipskom i egzotičnom Rusijom.
Ruska je duša tu zazorna kreacija stranoga pisca priča o duhovima i ruske muze; ona nastanjuje kuću europskoga romantizma opsjednutu duhovima i proriče da će njezina propast biti spektakularnija nego kuće Usher.
Ali ta duša ne umire s krajem devetnaestoga stoljeća; ona se preporađa u spisima emigranata i stranaca u dvadesetome stoljeću, zajedno s mitovima o utopijskoj zajednici. »Ruska se duša«, piše Berdjajev, »ne voli skrasiti na jednom mjestu; ona nije malograđanska (meščanskaja) duša, nije lokalna duša. U duši ruskoga naroda beskrajna je potraga, potraga za nevidljivim mjestom Kitežom, nevidljivim domom. (Kitež je mjesto folklorne ruske utopije.) Za Berdjajeva, bivšega hegelovskoga marksista, duhovna i društvena utopija jasno su povezane. Cilj je tih misija nadići svakodnevno i stvoriti ili zamisliti utopiju negdje na nebesima ili na zemlji. U simboličnom preispisivanju ruske povijesti sredinom devetnaestoga stoljeća neke povijesne zajednice postižu mitsku važnost; određene povijesne činjenice pretvaraju se u simbolične događaje izrasle iz mita i njihova se povijesna specifičnost briše. Mitska ideja o ruskoj zajednici par excellence seoska je komuna, koja utjelovljuje »ruski komunitarizam, element zbora, i savez ljubavi i slobode, bez ikakva izvanjskoga jamstva«. Seoska komuna je trebala biti primjer sobornost’i, duhovnoga okupljanja i zajedništva, što je ruski neprevodivi antipod zapadnome pojmu pojedinca i identiteta. Sobornost’, mjesto zajedničke duhovnosti, od riječi sobor — doslovce, skup, sabor ili katedrala — suprotstavljena je vlasti i formalnim atributima duhovnosti i moći. Katedrala ili vjerska ustanova nema monopol nad duhom, ali prava katedrala je ondje gdje vlada duh. Sobornost’ je radikalno antiikonografska, antiretorička i antikonvencionalna. Ljubav i sloboda nisu određene; one nisu definirane u odnosu prema jeziku ili konvenciji. Istina duhovnosti nema formalnih atributa. Sobornost’ i istinska duhovnost mogu jedino biti ali ne i značiti; mogu se intuitivno osjetiti mistički, ali ne i čitati ili tumačiti. Prema tome shvaćanju, istinska zajednica, poput simbola, nadilazi jezik i ikonografiju.
Berdjajev je, kao i Dostojevski i Homjakov prije njega, kontrastirao zapadno društvo s ruskom zajednicom, i zapadnu civilizaciju s ruskom kulturom, koja se temelji na »demokraciji istinske duhovnosti«. Civilizacija je, piše Berdjajev, građanska po prirodi u najduhovnijem smislu riječi. Bit onoga što je građansko upravo je civilizirano kraljevstvo ovoga svijeta: svjetska čežnja za moći i za uživanjem u životu. »Duh civilizacije je građanski duh; on prianja uz efemeralne i prolazne stvari; on ne voli vječnost.« Privatni je život jednostavno odveć građanski da bi bio vrijedan rasprave. U Berdjajevljevu se opisu ruske komunalnosti njemačke filozofske metafore (poglavito iz Hegela i Nietzschea) i biblijsko slikovlje stapaju s ritmičkim, inkantacijskim stilom propovjednika. Nigdje u tom tekstu čitaocu nije dopušteno sumnjati, razmišljati, postaviti pitanje, možda potražiti izvor navoda. Tekst reproducira istu totalnost koju opisuje — ili da uporabimo Berdjajevljevu riječ, »totalitarizam« — ruske inteligencije. Navodna antiautoritarna pobuna filozofa ruskoga sobora nudi oblik mistične autoritarnosti. Čujemo samo jedan glas u Berdjajevu, njegov glas, a taj jedini, iznimno individualiziran glas govori u ime antiindvidualističke zajednice. Istina o soboru onkraj je tumačenja jer je onkraj jezika; ona se može otkriti samo karizmatičnim genijem ruskoga filozofa. Berdjajev ne traži od čitaoca da se obrati, da razgovara, da se duhovno sjedini (pod autorstvom i autorizacijom Berdjajeva), da opći.
Iz manje romantične perspektive, seoska je komuna, kao što se mnogi povjesničari slažu, teško bila dobrovoljna zajednica srodnih duša, nego oblik organizacije kojim država može nadgledati seljake. Inkantacijski diskurs prikriva ulogu apsolutističke države. Uporaba seoske komune ne bi li oprimjerila zajednicu srodnih duša etički je problematična; ona pounutruje i naturalizira apsolutističke oblike državne kontrole, čineći je dijelom ljudskoga nutarnjega života. U raspravi o seoskoj komuni, naglasak je na pravoj duhovnoj kulturi i sobornost’ ruskoga naroda često zamagljuje različitost kulturnih praksa, aktualnih udruživanja i oblika društvenoga i kućnoga ponašanja. Seoski glasovi ne pridonose mnogo ideji sobornost’i i istinskom zajedništvu (jer baš i nisu utemeljeni u njemačkome romantizmu). Niti čujemo glasove srednje klase (često etnički miješane i ne čisto ruske), klase raskoljene između cara i naroda, aristokracije i seljaka. Oni uvelike pridonose ruskoj povijesti, ali ostaju strani i izvanjski u odnosu prema povijesti ruske ideje.
Marksizam se u Rusiji, zemlji opisanoj kao »najslabija karika u kapitalističkome lancu«, hranio na mnogim komunitarnim mitovima. Seleći naglasak sa seljaka na radnika, sa sela na grad, s poljoprivrede na industriju, s ruskoga na međunarodno (ili »nadnacionalno«, Berdjajevljevim riječima), ruski su marksisti sačuvali utopijsko mesijanstvo i snažnu kritiku individualizma karakterističnoga za vjernike u rusku ideju. Otuda se idealni »proleter« ruskih marksista nije mnogo razlikovao od idealnoga komunitarnoga seljaka (oboje su bili vrlo udaljeni od prosječnoga ruskoga radnika ili seljaka). Ikonografija sovjetske kulture duguje koliko ruskom kršćanskom utopijstvu toliko i zapadnome marksizmu.

Image and video hosting by TinyPic

Život u zajedničkim prostorima: komunalni stan
Obiteljska romansa i komunalna utopija


Ovo je druga verzija sovjetske obiteljske romanse; mogla bi se nasloviti »U starome stanu«. Umjesto Staljinova portreta, na televiziji Brežnjev, ali ga nitko ne sluša. Moji su roditelji prvi put u svojem životu primili strane goste u našoj sobi zajedničkoga, komunalnoga stana. Naši su susjedi, teta Vera i stric Feđa, kod kuće. (Ruska djeca zovu svoje susjede »teta« i »stric«, kao da su članovi jedne vrlo proširene obitelji.) Stric Feđa se obično vraća kući pijan, a ako ga teta Vera odbije pustiti unutra, on se sruši usred dugačkoga hodnika — središnjega »prolaza« komunalnoga stana — i tako zapriječi ulaz u našu sobu. Kao dijete, često bih se igrala s mirno zavaljenim i teško opijenim stricem Feđom, njegovim prstima i dugmadima, ili bih mu pričala priču kojoj on vjerojatno nije imao što dodati. Taj put smo bili svi u sobi, slušali smo glazbu ne bismo li zaglušili buku komunalnoga života, a moja je majka govorila našim stranim gostima o ljepotama Lenjingrada: »Svakako morate otići u Ermitaž, a zatim u Puškinov muzej, i naravno u Ruski muzej.« Usred razgovora, upravo kad je strani gost komentirao bogatstva Ruskoga muzeja, mala se žuta rječica ulila ispod vrata u sobu. Vonjasta, neugodna, nametljiva, stvorila je lokvicu točno ispred jedaćega stola.
Nitko se, čini se, ne sjeća što se poslije dogodilo. Strica Feđu i tetu Veru u stanu zamijenili su samotna teta Valja, koja je radila u pekarnici, i njezin mentalno bolesni sin Jura, a zatim, par istoimenih pijanaca — teta Šura i stric Šura, koji su sebe iz milja zvali »Šurenci«. I da se nije radilo o dobrohotnome gostu koji je uživao u ljepotama sovjetskih javnih mjesta, i o dubokome osobnome poniženju moje majke, priča ne bi ni po čemu bila posebice iznimna. Uostalom, kao što je jedan moj sovjetski prijatelji zapazio, neki su susjedi mokrili u čajnike onih drugih. Ipak je, taj prizor, sa svojom dragocjenom ugodnošću obiteljskoga okupljanja, i intimnoga i javnoga, s mješavinom opuštenosti i straha u prisutnosti stranaca i susjeda, ostao u meni kao sjećanje na dom. Obiteljska slika tako je uokvirena neizbježnim curkom mokraće strica Feđe, koji je tako lako prešao minimalne granice naše komunalne privatnosti, dovodeći u nelagodu krhku etiketu komunalne pristojnosti. (A i previše smrdi da bi se pretvorio u puku metaforu. To je nešto što je teško udomaćiti.)
Da je i postojalo takvo što poput sovjetskoga kulturnoga nesvjesnoga, bilo bi strukturirano poput komunalnoga stana — s tankim pregradama između javnoga i privatnoga, između obuzdavanja i pijanstva. Sovjetsku »obiteljsku romansu«, sada pod melankoličnim sumrakom, krivotvorio je lepršavi zvuk radoznalih susjedskih papuča u komunalnome stanu, ili nametljivi predstavnik lokalnoga Kućnoga savjeta. Bila je to romansa s kolektivom, nevjerna i komunitarnim mitologijama i tradicionalnim obiteljskim vrijednostima.
Komunalni je stan bio kamen temeljac sovjetske civilizacije koja sada nestaje. Bio je to osobit sovjetski oblik gradskoga života, sjećanje na utopijski komunistički plan koji nikad nije proveden, institucija društvenoga nadzora, i plodno tlo za policijske informatore između 1920–ih i 1980–ih godina. To je mjesto gdje su se vodile mnoge bitke za rekonstrukciju svakodnevnoga života i mjesto na kojemu je većina njih izgubljena. Tu su se susjedi upleli u posve nemarksističke klasne borbe; »kućno smeće« je pobjeđivalo; a privatnost je bila zabranjena samo zato da bi je ponovno izmislili unatoč svim razlikama. Kommunalka — naziv od milja i potcjenjivanja — nastao je nakon postrevolucionarne eksproprijacije i naseljavanja privatnih stanova u gradskim središtima. Sastojala se od soba »za sve« (dnevne su sobe, spavaonice i radne sobe postale »dekadentni luksuz«) integriranih s »prostorima za zajedničku uporabu«, što je eufemistički izraz za zajedničku kupaonicu, zajednički hodnik i zajedničku kuhinju, prostore u kojima su visjeli rasporedi zajedničkih dužnosti i u kojima su se u beskraj razmjenjivali prigovori među susjedima. Komunalni susjedi, najčešće potpuni stranci iz različitih klasa i društvenih grupa, koje bi nabacao zajedno mjesni Kućni savjet, bili su uključeni u predmodernu praksu »uzajamne odgovornosti«. (Svaki stanar komunalnoga stana vjerojatno se za cijeli život boji te simboličke »uzajamne odgovornosti« — dvostruke veze ljubavi i mržnje, zavisti i privrženosti, tajnovitosti i ekshibicionizma, poniženja i kompromisa.)
Komunalni stan nije bio samo ishod postrevolucionarne krize sa stambenim prostorom, nego i revolucionarni eksperiment u životu, pokušaj da se provedu uotpijske ideologije i da se uništi buržujska banalnost. Otuda je to sovjetsko opće mjesto par excellence, koje razotkriva proturiječja općega mjesta i sovjetske komunalnosti. Arheologija komunalnoga stana otkriva što se dogodi kad se utopijske zamisli provode u praksi, kad se nastane ljudima i smjeste u povijesti — individualnoj i kolektivnoj.
Komunalni stan stoji kao metafora za distinktivni sovjetski mentalitet. Bio je to omiljeni tragikomični ambijent za mnoge sovjetske šale. Tako, kad su Staljina iznijeli iz mauzoleja, narod se šalio da ga je Hruščov »iselio iz Lenjinova komunalnoga stana« (koji bi u postsovjetsko doba mogao biti dalje »privatiziran«). Nedavno je ponašanje ruskih nacionalnih patriota i članova ruskoga parlamenta uspoređivano u tisku s »taktikom komunalnoga stana«, taktikom neotesanoga zastrašivanja, konformizma i kolektivne krivnje.
Zapravo je komunalni stan zamišljen u Lenjinovoj glavi. Samo nekoliko tjedana nakon Oktobarske revolucije 1917. Lenjin je zacrtao plan da se oduzmu i nasele privatni stanovi. Taj je plan nadahnuo mnoge arhitektonske projekte komunalnoga stanovanja i nove revolucionarne topografije. »Bogati stan« Lenjin je definirao kao »stan u kojemu je broj soba jednak broju stanara koji trajno nastanjuju taj stan ili ga nadmašuju«. Uspostavljen je minimum životnoga prostora od oko deset kvadratnih metara po osobi i trinaest kvadratnih metara po obitelji. U svojim memoarima Josif Brodski naziva životni prostor svoje obitelji, poetski i posve doslovno, »sobom i pol«. Ono što je napadno u Lenjinovu dekretu jest to što on sugerira različito razumijevanje doma i prostora od onoga koje se rabi u zapadnoj Europi ili u Sjedinjenim Državama. Osobi, ili prije statističkoj jedinici (Lenjinovim riječima »duši populacije«), nije dodijeljena soba ili privatni prostor, nego samo broj kvadratnih metara. Prostor se dijeli matematički ili birokratski kao da je riječ o apstraktnom problemu u geometriji, a ne o stvarnom prostoru postojećih stanova. Kao rezultat, većina stanova u većim gradovima podijeljena je na nevjerojatan i često nefunkcionalan način, stvarajući čudne prostore, dugačkee hodnike i takozvane crne prolaze kroz labirintska unutarnja dvorišta.
Komunalni stan ne treba miješati s kibucom ili stanom koji dijeli nekoliko »cimera«. Od potkraj 1920–ih i posebice tijekom Staljinovih godina, komunalni je stan postao glavna sovjetska institucija društvenoga nadzora i oblik stalnoga nadgleda. U to je doba »zasebni stan« postao znak posebne povlastice, ili povremeno, posebne sreće. Tek je potkraj 1950–ih godina došlo do nove revolucije u sovjetskoj svakodnevici, preseljenja iz komunalnih stanova u okolne »mikro–distrikte«, gdje su ljudi mogli živjeti u zasebnim, premda državnim, stanovima — mnogi prvi put u svojem životu. Blokovi zgrada dobili su nedopadljivo ime Hruščoby (što je spoj riječi Hruščov i slam. Ironično, u Brežnjevljevo doba starija je konstrukcija postala primjer visoke kvalitete.) Te tmurne verzije »gradova vrtova« svejedno nisu smanjile manjak stambenoga prostora. 1970–ih godina nekima je bilo dopušteno kupiti kooperacijske stanove u predgrađima; u nekim slučajevima trebalo je godinama čekati da se izgrade takvi stanovi. Ali trebalo je četrdeset i više godina i kraj Sovjetskoga Saveza da se dokine komunalno stanovanje kao društvena institucija.
Moj »gusti opis« komunalnoga stana uključit će projekte za kolektivni život i utopijske arthitektonske kuće–komune, doslovne antiutopije i tragikomedije aktualnoga komunalnoga stanovanja i osobna opažanja o današnjim komunalnim stanovima i svakodnevnim praksama njihovih stanara. Arheologija komunalnoga stana pomaže da se otkriju ruševine ruske i sovjetske komunalnosti te nekoć nezakonitoga privatnoga života. Prisluškivat ćemo neuhvatljivo privatno ponašanje sovjetskih građana iza komunalnih pregrada i posjetit ćemo izložbe ideološki nekorektnoga kućnoga smeća, nesigurnih posjeda što su izazov mnogim teoretskim »sustavima objekata«. Opažanje kulturnoga etnografa povremeno će prekidati sjećanja osobe koja je preživjela komunalno stanovanje, osobe koju su često njezini susjedi grdili zbog svih njezinih neispunjenih komunalnih dužnosti.

Od kuće–komune do komunalnoga stana

1920–ih godina u sovjetskoj je Rusiji nastupio jedinstven trenutak u povijesti kad su se stvaranje umjetnosti i stvaranje života ukrižali, a zemlja se pretvorila u kreativni laboratorij različitih sukobljenih utopijskih projekata. »Utopija« u Rusiji nikad nije bila shvaćana kao tek puko umjetničko djelo; fikcionalne utopije bile su vodiči u životu i planovi za društvenu promjenu. Revolucionarni arhitekti sanjali su o tome da arhitekturu pretvore u vrhovnu umjetnost i više od toga: u materijalno utjelovljenje revolucionarne nadgradnje, koja će uspostaviti red u kaotičnome svijetu. Budući da Marx i Engels nisu zacrtali poseban nacrt komunističkoga života, bilo je nužno vratiti se utopistima — Moreu i Campanelli, Owenu i Fourieru — i njihovim raznolikim Sunčanim gradovima i Ikarijama. Nadahnuli su mnoštvo projekata za socijalističke gradove koji će dovesti do »socijalističkoga naseljenja čovječanstva«. Nova revolucionarna (u)topografija preobratit će korjenito opća mjesta kulture te javnoga i privatnoga prostora; prema avangardnim planovima trebalo je revolucionirati ne samo prostore, nego i sam način stvaranja prostora. Majstori fotomontaže, stvaraoci eksperimentalnoga filma i teoretičari formalizma, sanjali su o prostoru stvorenome iz perspektive montaže, o stvarnoj revolucionarnoj budućnosti koja će otvoriti nove dimenzije života oslobođenoga građanske realistične iluzije o trodimenzionalnosti.
Na utopijskome zemljovidu »zemlje Sovjeta«, kuće–komune, palače i parkovi kulture, radnički klubovi i radni umjetnički kolektivi, a kasnije i kolektivne farme, nadomjestili su stare oblike društvenosti po stanovima i kasarnama, kavanama i krčmama. Walter Benjamin komentirao je da su zajedno s »privatnim životom« i »malograđanskom priprostošću« u Rusiji nestale kavane: »Dokinuto je slobodno trgovanje, poput slobodnoga intelekta.« Radnik treba preferirati bazen za plivanje. Zapravo, nekoliko postrevolucionarnih avangardnih skupina objavilo je rat kavanama, salonima, kabaretima, u kojima je »publika tražila frivolnost i pošlost’«. Kavanski odnosi odveć su intimni i slučajni, kolektivni na ideološki nekorektan način, ekscentrični ali na pogrešan način, ne besklasni nego déclassé (ako ne i buržujski). Kavana je mjesto konverzacije, ne i konverzije, mjesto za manje teatralne pobune, ne za revolucije. Umjesto u kavane, revolucionarni su umjetnici čeznuli izići na ulice. Slogan njihova doba je glasio: »Revolucija iznosi umjetnost dobroga ukusa iz palača na bulevare.« Potkraj 1920–ih godina naglasak se preselio s nemirnih ulica na »organizirane otvorene prostore« u Parkovima kulture i odmora i na sportske stadione. »Bulevar«, koji evocira dinamizam rane avangarde i njezin strani akcent, ustupa mjesto trgu, mjestu za parade i kolektivne proslave. Sovjetski park i stanica podzemne željeznice tvore sovjetsku urbanu ikonografiju. Moskovski metro iz 1930–ih postaje tvarno utjelovljenje nove utopije — i to ne one smještene na otoku utopije, nego ispod zemlje.
Kuća–komuna bila je vrsta mikrokozma socijalističkoga grada, a grad je bio mikrokozam »zemlje Sovjeta« kao cjeline. Oni su avangardne babuške, jedna u drugoj, ponavljajući iste utopijske nacrte. Jedan od prvih predloženih projekata 1918. posudio je ime izravno od Fourierove falansterije. Zanimljivo, nekih sedamedeset pet godina prije Foruierov je nacrt nadahnuo pariške arkade — mjesto mitološke modernosti par excellence, služeći kao trgovački prolaz i osiguravajući izlaganje robe; mjesto na kojemu moderni urbani flaneur lovi svoja djelomična prosvjetljenja tijekom ležernih šetnji. Francuska utopijska ideja dokazala se dovoljno prilagodljivom da nadahne sovjetske kuće–komune, koje su zamišljene da izbrišu kulturu robe zajedno s ležernim tumaranjima intelektualnih suputnika. Tako isti utopijski element karakterizira i rani kapitalizam i rani socijalizam.
Nacrti za novu kolektivnost i nove načine života zahtijevali su nov jezik. Arhitektonski spisi toga doba sadržavali su cijeli niz neologizama: »blok–komuna«, »mjesto za boravak«, »socijalistička nastamba« i tako dalje. (Nažalost, neki su od njih kasnije postali dio sovjetskoga birokratskoga žargona.) Riječ stan zapravo se rijetko rabila. Središnja jezgra je kuća–komuna, model »socijalizma u jednoj zgradi« da uporabimo izraz Richarda Stitesa. Kuća–komuna radikalno će rekonstruirati individualističke građanske četvrti, »defamilijarizirati« ih u doslovnom smislu riječi podrivajući strukturu građanske obitelji i uspostavljajući odnos proleterskoga drugarstva. U kući–komuni dijeli se kuhinje i djecu, da bi se izbjegao teret građanske obitelji. Jedan je od slogana toga doba bio: »Dolje s diktaturom kuhinje!« Individualna kuhinja bila je simboličan prostor nuklearne obitelji i uzrok ženskoga robovanja svakodnevnoj monotoniji. (Premda se o »ženskom pitanju« naširoko raspravljalo u prvim godinama nakon revolucije, u praksi je podjela rada u obitelji i u komunalnoj i u individualnoj kuhinji ostala vrlo tradicionalna.)
Premda su mnoge kuće–komune osnovane na selu i u gradovima tijekom 1920–ih godina, one nisu postale širom rasprostranjene i 1930–ih su nestale, zajedno s drugim ljevičarskim ispadima. Paradoksalno, nekoliko kuća–komuna koje su sagrađene u Moskvi i u Petrogradu nikad nisu pretvorene u komunalne stanove nego su postale povlaštene kuće za članove intelektualne elite. Nudile su više prostora i luksuza obitelji nego pregrađene komunalne sobe, a nastanjivali su ih arhitekti i pisci koji su kasnije postali dio Staljinova establišmenta. Nekoliko se kuća–komuna, poput poznate Kuće– broda, prema Ginzburgovoj primjernoga avangardnoga projekta, pretvorilo u ruševine modernističke arhitekture, s drvećem koje je raslo kroz napola otpale balkone, otkrivajući jadnu kvalitetu konstruktivnoga građevnog materijala.
Umjesto da grade nove »stambene masive« i »gradove vrtove«, potkraj 1920–ih vlada je naredila rekonstrukciju i diobu već postojećih građanskih četvrti, preimenujući ih s pomoću važnih oznaka poput »stambena drugarstva« i »radničke komune«. To su bili prijelazni komunalni aranžmani koji su se kasnije institucionalizirali kao komunalni stanovi. Sovjetska kommunalka dijeli više no samo jezičnu sličnost s kućom–komunom; ona uključuje elemente revolucionarne topografije kao što su komunalna, zajednička kuhinja i drugi prostori zajedničke uporabe. Ipak, topografija komunalnoga stana često je također predstavljala posebno preklapanje starih i novih hijerarhija. U mnogim bi slučajevima, kad vlasnik stana nije napustio zemlju, on ili ona i njihova obitelj preuzeli prijašnju glavnu spavaonicu dok bi novi susjedi uzeli dnevnu sobu, radnu sobu, sobu za goste i sobe za poslugu. Povremeno bi bivši sluge vlasnika stana nastavili živjeti u istome stanu, pa se tako stara strukture građanskoga domaćinstva presadila u komunalni stan. (Opstanak kućnih slugu i dadilja do 1950–ih godina osobita je odlika sovjetske svakodnevice koja ne odgovara ideološkoj samopredodžbi socijalističkoga sustava.) U određeno vrijeme neki bi partijski entuzijast mogao obavijestiti o »građanskom klasnom porijeklu« bivšega vlasnika stana; a ovaj bi mogao biti poslan u logor dok bi njegovu sobu mogli prisvojiti ideološki ispravni susjedi, koji će nastaviti upošljavati iste sluge i ostvariti novi ugled u komunalnoj hijerarhiji.
Premda su manjak stambenoga prostora, gradsko siromaštvo i razni oblici kolektivnoga života bili dio ruskoga života prije i poslije revolucije (sjetimo se Dostojevskijevih junaka Makara Devuškina i Raskoljnjikova te njihovih zapuštenih peterburških četvrti), kolektivni život nikad nije bio specifična ideološka institucija. U Sovjetskom Savezu postao je kodificiran, a sredinom 1930–ih godina komunalni se stan pretvorio u prominentnu staljinističku instituciju društvenoga nadzora. Novi su zakoni uveli sustav putovnica i propiska — boravišnih dozvola koje su pojedinca vezivale za određeno mjesto — i uspostavili su nove povlastice što su dopuštale određenim grupama — partijskim aparatčicima ili članovima intelektualne elite koji su surađivali s režimom (i nisu bili uhapšeni) — da imaju dodatni »životni prostor«. Pod tim su uvjetima lokalni birokrati Kućnoga savjeta dobili moć da »educiraju« sovjetske muškarce i žene te postanu važna lokalna institucija sovjetizacije. Lidija Ginzburg opisuje Kućni savjet kao »instituciju poricanja ljudskih prava — prava na zrak, toaletu, prostor«. Drugi važan lik u sovjetskom komunalnom stanu bio je nadstojnik, pazikuća (dvornik); taj je službenik također bio povezan s Kućnim savjetom i lokalnim vlastima. Pazikuće bi se obično nedavno doselili u grad i dobili bi boravišne dozvole u zamjenu za obavljanje raznih poslova — od kojih je najmanji bio čišćenje dvorišta. Oni su informirali, nadzirali, pili s članovima Kućnih savjeta i povremeno prali stubišta.
Tijekom Staljinova doba komunalni je stan bio i sveprisutan i nevidljiv. Bio je posvuda u svakodnevnome životu i nigdje u službenoj reprezentaciji. Samo se idealizirani Novi stan, premda okaljan buržujskim fikusom, pojavljuje na slici godine 1952. Kommunalka je bila vrsta izrugivanja s idealnom sovjetskom komunalnošću, ali idealno mjesto da na njemu tragamo za svakodnevnim aktualijama sovjetskoga komunalnoga života. Nadahnjivala je pisce i umjetnike 1920–ih i kasnije 1980–ih godina, ali nije privukla maštu povjesničara, ni u Rusiji ni u inozemstvu.
Dok je kuća–komuna bila mikrokozam idealnoga revolucionarnoga univerzuma, komunalni je stan bio aktualni sovjetski mikrokozam, neidealizirana slika sovjetskoga društva u malome. Ekonomske okolnosti nisu jedine odgovorne za preobrazbu socijalističke idile u društvenu farsu. Temeljniji je problem taj da je svaka utopija u–kronija; drugim riječima, ona pretpostavlja određenu atemporalnost, prekid u vremenskome tijeku i nepromjenjivost života. Ono što arhitektonska utopija ne uzima u obzir jesu povijest i narativi o mjestima stanovanja. Tako se utopijska Opća mjesta pretvaraju u »mjesta zajedničke uporabe« u stanu, u otrcanu pozornicu za mnoge skandale između susjeda, i ruševinu utopijske komunalnosti.
...
Dobrodošli u komunalni stan
»Mračni ulaz«


Nekoliko godina prije nego što sam se vratila u Rusiju, sanjala sam prvi put o povratku kući. U snu sam stajala ispred svoje kuće i pokušavala ući, ali nisam mogla. Ne sjećam se kako je izgledala kvaka na vratima.
Onda sam nekako uspjela ući i brzo sam projurila kroz crni hodnik bojeći se da se netko krije iza dizala tik do vrata misterioznoga ureda što se zove »Crveni kutić«, ureda Kućnoga savjeta, koji se uvijek činio zaključanim ili zauvijek usred sastančenja. Bojim se poznatoga duha, pokvarenoga stranca, pijanca u mraku. Čujem njegov odzvanjajući smijeh nakon njegovih smrdljivih, upljuvanih prijetnji: »Jebem ti majku u usta, kujo mala... Smrdljiva guzico.« Kad bih samo uspjela natjerati svoj jezik da ponovi te kletve s užitkom i samopouzdanjem, kad bih samo mogla nadići svoje sramežljive navade uma i odugovlačiti svako to guturalno »h«, pijanac bi mi se prestao smijati. Mogla bih ući u svoju kuću bez straha i namignuti tom hodničkome strancu suučesnički. Bila bih sad već kod kuće. Moje skupljene usne spremene su za snažan glas »u«, moje grlo samo što ne izgovori guturalni glas. Ali, nekako, zrak je stao, glas mi se ledi na usnicama, a moje opscenosti ostaju nijeme, neškodljive, nečujne i nečuvene — nezaštićene.
Ulaz kroz koji upravno nisam uspjela ući, bio je glavni ulaz u zgradu. Da bi se ušlo u komunalni stan, nužan je dug »niz ulaza«: u dugački crni hodnik i kroz njega, hodnik s oštećenim mozaicima i krhotinama pivskih boca, zatim kroz unutarnje dvorište puno zajedničkoga smeća, s povremenim grafitima i napola izbrisanim »školama« na asfaltu. Posjeti li čovjek sovjetski dom, u oči mu upada ne samo duboki kontrast između javne i privatne sfere, između službene komunalnosti i zajednice čovjekova vlastita bliskoga kruga, nego i ta čudna ničija zemlja, prostor koji pripada svakome i nikome ali tvori neugodu i u javnom i u privatnome postojanju. Zbog komunalnoga preuređenja zgrade, rijetko se u nju može ući na glavni ulaz; glavni je hodnik naprosto prolaz.
Hodnik zauzima posebno mjesto u sovjetskoj mitskoj topografiji; to je prostor prijelaza, prostor straha, tamna granica kuće. On može sačuvati tragove bivše otmjenosti zgrade: fragmente mozaika i urušene zidne polustupove, ne tako klasične, s opscenim grafitima posvuda nadrljanima. Hodnike obično nastavaju stari pijanci, mjesne lude, mlade bande, zaljubljeni tinejdžeri. Tu se događaju svakojake vrste neslužbenih inicijacija. (U romantičnoj verziji zamislit ćemo posljednji oproštajni poljubac u hodniku, pjesmicu Sergeja Jesenjina, možda »Život je laž, ali sa šarmantnim žalom«, koju recitira jedan tinejdžer drugome, uz zvuk dobrohotnoga smijeha u pozadini, par blago pripitih drugova, starih ratnih veterana s bocom Stoljičnaje... Pogledamo li s tamnije strane, morat ćemo iscrtati sve vrste neprijavljenih zločina što se događaju u hodnicima — od silovanja do ubojstva, počinjenih u stanju potpunoga pijanstva.)
Sovjetski bard Bulat Okudžava posvetio je pjesmu komunalnim mračnim »crnim stubištima« nastanjenima crnim mačkama i duhovima strave. Crni ulaz u komunalne stanove vodi u crni kut sovjetskoga nesvjesnoga. U pjesmi crna mačka »koja nikad ne plače nit’ pjeva« utjelovljuje sumnje iz Staljinova doba, uzajamne strahove i povremeno tragično suučesništvo informanata i žrtava koji često nastavaju isti komunalni stan. Kraj pjesme je poetska refleksija o sovjetskome kolektivnome mentalitetu. Poduhvatit će se samo toga da »stavi novu žarulju u crno stubište« — jedno kolektivno prosvjetljenje, metaforički govoreći, i neki se od crnih strahova mogu eliminirati. Ali nekako kolektivna neaktivnost ide na ruku tome da javni prostori ostanu u mraku. Crno, mračno stubište sovjetsko je javno mjesto par excellence, prostor koji je svačija i zato ničija odgovornost; tu se na životu održavaju duhovi kolektivnoga straha duže no što bi trebalo. U sovjetskoj Rusiji nije bilo dodirne točke između javnoga i privatnoga, nije bilo prostora konvencionalne socijalizacije, prostora kojim ne vlada ni službeni dekor, kao recimo sovjetskom podzemnom željeznicom, niti nepisana pravila intimnosti koja caruju u prekrcanim kućnim zakutcima. Prostor između prostor je otuđenja — sovjetska zona — prostor na predgrađima sovjetske topografije.
Moja kuća, tipična stara petrogradska zgrada podijeljena na mnogo komunalnih stanova, bila je na Boljšoj aveniji blizu rijeke Karpovke, koja je u devetnaestome stoljeću tvorila gradsku granicu. Pričalo se da je zgrada pripadala bogatome petrogradskome inženjeru, novom bogatašu s neruskim imenom i s kozmopolitskim, eklektičnim ukusom. Nakon revolucije svi su stanovi — sada komunalno vlasništvo — ispregrađeni; samo je urešeni prednji hodnik podsjećao na prošlost. Što se inženjera tiče, on je zauvijek izbrisan iz povijesti i s dobro čuvanoga popisa kućnih stanara Savjeta zgrade. (Šuškalo se da je bio liberal. Čak je surađivao s revolucionarnom vladom. Ali oko 1926. dobio je stranu putovnicu i »otišao na put«. Možda je umro od sušice na francuskoj rivijeri s malenim sveskom Puškinovih pjesma u ruci. Možda je pak umro od srčanoga udara u malom meksičkom seocetu dok je vodio ljubav s lijepom članicom mjesne trockističke skupine... Drago mi je da se nije pretvorio u anonimnoga susjeda u pregrađenom i podijeljenom stanom na trećem katu, te nestao u čistkama 1937. ili 1942.)
S nestankom inženjera, jedina priča o kući postaje beskrajno djeljiva kao i prostor u njoj; grana se u isprekidane, zaustavljene pripovijesti o bezbrojnim susjedima u komunalnim stanovima. Ofucana fasada kuće s hirovitim i eklektičnim bareljefima s prijelaza stoljeća neugodan je podsjetnik na inženjerov kozmopolitski ukus nespojiv s novim sovjetskim stilom.
Dok sam radila u Lenjingradu kao turistički vodič, većinom za mlade pionire iz provincijskih gradova, od mene se očekivalo da svoje turiste vodim što dalje od petrogradskoga eklekticizma u skladne klasične ansamble na trgovima oko Neve, do spomenika Lenjina s raširenim rukama i revolucionarne krstarice Aurore. (Lenjingrad je u Brežnjevljevo doba imao preciznu ikonografiju ovjekovječenu nizom službenih razglednica, na kojima su čak i oblaci imali sovjetski klasični oblik — ni odveć kitnjast, ne odveć tanan — a nebo je bilo prave plave boje iz istočnonjemačkih filmova u boji.) Kad bi autobus prošao pokraj moje kuće, neizbježno bih recitirala upamćene retke iz »Vodičeva priručnika«: »Ta zgrada s desne strane s čudnim zvjerima na pročelju nastala je prema stranom uzoru, manjkaju joj klasične proporcije i ne predstavlja neku stvarnu arhitektonsku vrijednost.« tako opscenosti na ulazu, kletve pijanaca i »loš ukus« pročelja obilježavaju put u komunalni stan.

Susjedi u komunalnome stanu: usmena predaja i klasna borba

Zamislite da ulazite u jedan od komunalnih stanova u Lenjingradu/Sankt Peterburgu, ne u moj, nego u onaj preko puta. Prolazimo stražnjim stubama i zaustavljamo se ispred masivnih vrata s nekoliko odvojenih zvona: »triput zvoni za Petrove, dvaput za Haimoviče, jedanput za Šripkinu, četiri puta za Genalidzeove«. To je prva potvrda odvojenosti — ako već nemamo zasebna vrata, barem imamo zasebno zvono; ako već nemamo svoju kuhinju, barem imamo svoj plinski štednjak. Ako već dijelimo istu struju, onda svatko od nas mora imati sklopku; čak i ako je posve iracionalno i nezgodno, ići ćemo kroz cijeli dugački hodnik do naše sobe kako bismo ugasili svjetlo u zahodu. U okolnostima krajnje prenatrpanosti i nametnute kolektivnosti tu je i krajnja — gotovo opsesivna — zaštita minimalne individualne privatnosti. Samo, pazite da upamtite koliko puta morate pozvoniti na zvono, a ne dao vam bog da pozvonite pogrešno! Kad uđete u zajednički hodnik, čujete lepet papuča i škripanje poda te zapažate mnogo pari očiju koje vas promatraju kroz napola otvorena vrata. Neki u vas gledaju ravnodušno, drugi pak sumnjičavo ili s nekim temeljnim samoobrambenim neprijateljstvom, za svaki slučaj. Kad gost dolazi u stan, onda se svi umiješaju, to je mali događaj, izvor govorkanja i rasprave. Molim vas, ne zaboravite obrisati cipele o otirač, na samom pragu komunalnoga stana — učinite to kako treba i barem časak duže no što je potrebno, inače ćete narušiti raspored komunalnih dužnosti, posebice raspored čišćenja hodnika, i nanijeti priličnu nevolju svojemu domaćinu.
Upoznajte susjede toga primjerno složenoga komunalnoga stana: većina ih potječe iz velikoga komunalnoga stana moje bake, drugi su dio zajedničkoga sovjetskoga folklora, možda ne baš u pravom smislu, ali svakako onako kakvi bi mogli biti. Kolektiv komunalnoga stana uključivao je staricu po imenu Gljebovna, koja je tvrdila da je prala podove Zimskoga dvorca, a bila je sluškinja prvoga vlasnika stana; ona je skrivala malu fotografiju cara Nikolaja II u dnu ladice. Bila je tu i Gertruda Genrikovna, učiteljica klavira, njemačkoga porijekla, koja je bila u posebnome logoru za rusificirane Nijemce u Kazahstanu i imala je porculanske figurice iz devetnaestoga stoljeća koje su predočavale sve narode Velike Rusije; bio je tu i nekdašnji udarnik a sada pijanac stric Kolja, koji je katkad gledao televiziju s Gertrudom Genrikovnom; stara cura Aleksandra Ivanovna, članica inteligencije s manirama guvernante i sabranim djelima ruskih i francuskih klasika, te njezina retardirana teta, Raisa; zatim stric Vasja, koji je hodao hodnikom polugol, isparavajući jeftinu kolonjsku vodicu »Crvena Moskva«; i na kraju, mornar Nikita, koji je plovio u inozemstvo, donio peruanske gaćice svojoj dugogodišnjoj zaručnici Galji, i bio mu je obećan nov društveni stan sljedeće godine. Galja je kći jedne od prvih susjeda moje bake, tete Klave, koja je napustila selo i otišla u Petrograd nakon revolucije zajedno sa svojom prijateljicom Aleftinom. Obje su postale odane boljševikinje; Aleftina je radila kao računovotkinja u Smolnom — kratko nakon revolucije u stožeru sovjetske vlade a kasnije u lenjingradskom partijskom odboru — i imala je povlasticu na posebne praznike u partijskome sanatoriju; Klava je postala tajnica mjesne partijske organizacije i bila je glavna u komunalnome stanu što se tiče »ideološke ispravnosti«. 1950–ih godina, tijekom čistki židovskih liječnika, Aleftina je prestala govoriti s mojom bakom u komunalnoj kuhinji, dok je Klava javno objavila u komunalnom hodniku u prisutnosti Aleftine i moje bake da nikad nije vjerovala u to da su svi židovi bili krivi »za korištenje krvlju kršćanske djece«. Nakon te autorske izjave Aleftina se prepala i zlu ne trebalo počela ponovno čavrljati s mojom bakom, barem kad je teta Klava bila prisutna.
Ali bilo je to prije više od trideset godina, i sada Klavina kći Galja vješa strano donje rublje na osobnom štriku Aleksandre Ivanovne u zajedničkoj kupaonici jer osuđuje Aleksandrino »imperijalističko stajalište prema zajedničkome vlasništvu«. Nikita povremeno viče na Gertrudu Genrikovnu, naziva je »njemačkom svinjom« ili »čifutkinjom« (ona nije bila židovka, ali on bi to izrekao za svaki slučaj, budući da nije imala rusko prezime), i pita je što je radila 1941. godine. Retardirana teta Raisa pljuje na strica Kolju jer ne voli miris žeste.
Jedna začuđujuća vezija ruske usmene predaje pokazala bi cijelu zemlju kao divovski komunalni stan s mnogim skrovitostima i tajnama. Stara Gljebovna pripovijeda priče o svakodnevnome životu na ruskome carskome dvoru iz kuta nekoga tko je prao podove i stube — iz filmske perspektive vrijedne Ejzenštajna. Ali druga priča je ona o susjedi koja prijavljuje staru Gljebovnu i njezine monarhističke sklonosti na sastanku lokalnoga Kućnog savjeta 1937. i privremeno preuzima njezinu zapuštenu sobicu dok je ona bila na ispitivanju. Druga susjeda, Elena, koja se odselila i dala svoju sobu Galji, prepričavala je uvijek iznova ovu opsesivnu priču: godine 1938. vidjela je Fanny Kaplan, ženu koja je pucala na Lenjina, dvadeset godina nakon što je bila smaknuta zbog neuspjela pokušaja atentata na velikoga vođu. Žena, koju je vidjela naša susjeda, nosila je jaknicu u boji mlade trave... »ne, bila je to više boja morskoga vala, i prema njoj su se okrutno ponašali čuvari na brodu ali ona se ponašala dostojanstveno kao prava revolucionarka... i bilo je krvi na njezinoj plavo–zelenoj jakni.«
Pripovijedane su priče o ratnim dezerterima i staljinističkim doušnicima — 1950–ih i 1960–ih bivše su žrtve počele dojavljivati o doušnicima — a onda su 1970–ih počele kružiti priče o Galji i njezinoj nezakonitoj djeci kojima je otac bio vođa »zemlje u razvoju« koji se školovao u Rusiji. Zatim su tu bile i priče o »novim izdajicama«, žrtvama cionističke propagande koji su pokušali emigrirati u Izrael ili u Ameriku. A sad su tu priče o onima koji su preživjeli komunalne stanove i limitčicima — novim marginalcima postsovjetskoga društva koji su došli u grad sa sela zbog honorarnih poslova i živjeli su s ograničenim dozvolama na rubovima gradske zajednice. I tako, osim što je bio poprište klasnih sukoba i kuhinjskih ratova, komunalni je stan bio i mjesto staromodnoga pripovijedanja i mitotvorenja, mjesto na kojemu se sačuvao i njegovao sovjetski folklor koji sada nestaje.

Psihopatologija sovjetskoga svakodnevnoga života

Jednom su me upitali čega se prvo sjetim u vezi s odrastanjem u istoj sobi s mojim roditeljima. Prva stvar koje se sjetim bilo je tkanje zavjese (port’ere) koja je pregrađivala našu zajedničku sobu. Port’era mojega djetinjstva bila je teška i tamno–žuta, s ornamentalnom aplikacijom. Sjećam se da bih prisluškivala glasove mojih roditelja i njihovih prijatelja i pjesma Okudžave i Visockoga, ali ponajviše se sjećam same port’ere. Toliko o prvim sjećanjima.
Pregrada je središnja arhitektonska osobina komunalnoga stana. Većina ih je napravljena od šperploče i one označuju presjecište javne i privatne sfere u stanu. Nakon oduzimanja vlasništva, stare su sobe i hodnici podijeljeni i pregrađeni, tvoreći čudne uglate prostore, s prozorom koji se otvarao na stražnje dvorište bez sunca ili bez ikakvoga prozora. Svaka je stanarka iskazivala svoju maštu izmišljajući zastore i paravane da bi označila minimum svoje privatnosti. Pregrada od šperploče bila je krhkija od zida, više znak podjele nego sama podjela. Kroz nju su se čuli svi glasovi, hrkanje, dijelovi razgovora, koraci susjeda, i sve ostalo čega se možete sjetiti. Pregrada nije toliko služila da sačuva intimnost koliko da stvori iluziju da je stanovita intimnost moguća.
Tajnovitost je jedan od najvažnijih načina očuvanja iluzije privatnosti. Ali tajnovitost u komunalnome stanu bila je igra traganja za alternativnim oblikom komunalnosti. Obično smo se u vrtiću neslužbeno igrali igre koja se zvala »igra zakapanja tajni« koja nije imala nikakve veze sa službenom kolektivnom igrom »skrivača« koju je vodila učiteljica, igrom u kojoj nije bilo nikakvih tajni i ništa osobito što bi trebalo tražiti i naći. Naša neslužbena igra sastojala se od rituala pokapanja naših malih fetiša; ceremoniju je izvodila skupina bliskih prijatelja i to skriveno od vrtićkih upravitelja. Pokopana »tajna« znala je biti komadić stakla u boji nađenoga u smeću, stara poštanska marka, komadić sjajnoga omota od čokolade, stari bedž. Poanta je u tome da se nešto moralo skriti da bi se moglo zajedno podijeliti, da bi bilo veza među prijateljima, nešto savršeno izloženo kao pečat drugoga, neslužbenoga zajedništva. Ta tajna nije samotnjačka; ona se mora dramatizirati u javnosti. A što se tajne tiče, fetišiziranoga nekorisnoga suvenira sačuvanoga samo zbog igre, ona je zapravo paralela nekovrsnoga osobnoga kolekcioniranja u komunalnim stanovima.
Igara tajni igrali su se i stariji u svojem pokušaju da uspostave alternativnu zajednicu i zajedništvo, ali ne nužno i individualnu privatnost. Prostori zajedničke uporabe — kuhinja, hodnik, kupaonica — bili su istodobno i bojna polja i igrališta za susjede u zajedničkom stanu. Uporaba zahoda, kako to fikcionalni i nefikcionalni prikazi zajedničkoga života prikazuju, bila je najčešće tlo za komunalno neslaganje. Toaletni papir, rijetka roba u Sovjetskome Savezu, držao se u sobi i nosio sa sobom neupadljivo do zahoda. Do zahoda bile su uredno izrezane stranice Pravde, da bi se čitale ili korisno upotrijebile. Lik intelektualca na zahodu — više u doslovnom nego u prenesenom značenju — napadno je ocrtan u mnogim komunalnim stanovima. (Toalet bi često zauzeo neki pohlepan čitač. Susjedi su pokušavali biti diskretni, tako da ne čekaju u redu za zahod nego tako da povremeno pogledavaju ili osluškuju kroz napola otvorena vrata svojih soba, planirajući kad će učiniti taj strateški potez. Katkad bi, pak, čekanje prešlo sve granice njihova strpljenja pa bi ljutito zalupali na vrata. I, naravno, susjed koji ne bi ugasio svjetlo u zahodu smatrao se »narodnim neprijateljem«.) Do 1970–ih godina samo je nekoliko stanova imalo kupaonice (obično odvojene od zahoda). A ako je u njima bilo kada, rabile su se za mnogo važnije poslove od pukoga samougađajućega kupanja. Kad je moja majka bila gimnazijalka, ona i susjedina kći običavale su pisati zadaću na dasci položenoj preko kade koja nije bila u funkciji. Kada je tako postala majčina radna soba, njezin jedini privatni prostor u prekrcanome stanu.
Zajednička kuhinja jedva da je sličila snu utopijske arhitekture: da bude mjesto ženskoga oslobođenja od svakodnevnih kućnih poslova. Kuhinja nije komunalno susretište, prije je mjesto koje oprimjeruje vrstu zajedništva koju treba izbjegavati. Jedan od nedavno intervjuiranih stanara komunalnoga stana nazvao ju je »domaćim, kućnim Nagorno–Karabahom«. Jer komunalni je život bio u beskraj birokratiziran prema rasporedima koji su potanko diktirali uporabu pećnice i sudopera, a moguće trzavice nisu imale kraja. Teret komunalnih interakcija i pregovora počivao je posve na ženama; svijet zajedničke kuhinje često je bio zvan matrijarhalnim, ali ja bih dodala da je bio matrijarhalan zbog nužde a ne po vlastitom izboru.
1960–ih godina pojavila se alternativna »kuhinjska kultura«. Pripadnici moskovske inteligencije koji su slučajno živjeli u vlastitim zasebnim stanovima (u Lenjingradu je to bila rijetkost) počeli su s neslužbenim kuhinjskim okupljanjima u svojim stanovima. Kuhinja je postala neka vrsta neslužbenoga kulturnoga salona 1960–ih godina, generacije »otopljenja«. O najvažnijim pitanjima raspravljalo se u pretrpanoj kuhinji, u kojoj su ljudi »stvarno razgovarali«, flertovali i povremeno jeli. Kuhinja je osigurala savršenu neslužbenu mizanscenu za istančanu, ležernu ali prijateljski intimnost koja je postala oznaka te generacije. Kuhinjska okupljanja iz 1960–ih predstavljaju drugačiji oblik kolektivnosti — ni utopijski ni prisilan, poput onoga u komunalnome stanu. Radilo se o društvu prijatelja, neslužbenom premda ne i protuslužbenome; u tom su kolektivu veze privrženosti i prijateljstva tvorile njegovu ideologiju. (Ali ta su prijateljstva također bila pod utjecajem kulturnih mitova toga doba.) Kuhinjski salon iz 1960–ih godina bilo je mjesto na kojemu su odrasla djeca nastavila zakapati svoje tajne i slaviti svoje zajedničke bjegove od predvidljivosti sovjetskoga života.
Komunalni je stan savršena pozornica za uprizorenje različitih oblika teatralnosti svakodnevnoga ponašanja. Glavna se odlika komunalne interakcije može nazvati »prekidom izvedbe«. Komunalni upad u intimni život nekoga para komično je prikazan u mnogim sovjetskim književnim djelima i u filmovima. Sovjetski seksolozi smatraju manjak privatnosti i pounutreni strah od upada jednim od glavnih izvora seksualnoga nezadovoljstva i neuroze. Osjećaj zbunjenosti, neugode najkarakterističnija je osobina komunalnoga života: on se ne događa nasamo. Zbunjenost je bolna svijest o gubitku nadzora u prisutnosti drugih, samosvijest o gubitku povjerenja, i primjerni trop društvene teatralnosti. Riječ »neugoda« početno se odnosila na fizičku prepreku prolazu, a tek se od osamnaestoga stoljeća počela primjenjivati na ljude. U tom je smislu incident sa stricom Feđom koji mokri u zajedničkome hodniku i time narušava kodove pristojnosti i društvene etikete ispred stranih gostiju tipičan slučaj zbunjenosti, neugode koju je moja majka pounutrila kao neku vrstu osobne sramote. Osjećaj neugode bio je tako čest da se gotovo pretvorio u ritual po sebi. Posljedice su se ritualne neugode razlikovale: mogla je uspostaviti komunalnu snošljivost, stvoriti kompromis minimalno vjerojatne društvenosti u nemogućim okolnostima, ili nastaviti nesnošljivost i potisnuti bijes.
Komunalni stan kao minimalna jedinica sovjetskoga zajedništva mogao je biti i simpatičan i zagušujući. Za rusku se »političku većinu« kaže da ima »čvrstu sklonost da održi stabilnost, neku vrstu zatvorene ravnoteže, izbjegne opasnost, ...razmjernu slobodu djelovanja i izražavanja ’unutar grupe’, trseći se postići jednoglasno konačno rješenje pitanja koja potencijalno podrivaju jedinstvo«. U komunalnom stanu strategije opstanka cvjetale su na sličan način. Mnogi su ljudi pounutrili nametnuto zajedništvo kao životnu činjenicu, jamstvo stabilnosti i mirne stagnacije.
Na pozornici komunlanoga stana prevladavalo je konzervativno javno mišljenje zbora. »Intelektualac« je pristao ne čitati u zahodu, pijanac je spavao u posebnom kutu kuhinje, djeca su vozila bicikle u zajedničkom hodniku vrlo tiho, a teta Šura je obavještavala vlasti samo o svakoj drugoj političkoj šali, a ne o svima. Komunalno bojno bolje bilo je i polje kompromisa. Alkoholizam, koji se silno proširio u Brežnjevljevo doba, tolerirao se kao životna činjenica. Dapače, socijalni psiholog Aleksander Etkind vidi alkoholizam kao metaforu za stagnaciju. (U ruskom se jeziku riječi zapoj — pijanka — i zastoj — zastoj, stagnacija — rimuju.) Nije se ohrabrivalo trijezno ponašanje, ostvarenje posebnoga ispunjenja, razlikovanje od mase; opijanje je bilo najbolji način preživljavanja. »Najbolji trenuci u životu alkoholičara nisu njegova trijezna postignuća nego pijano savezništvo sa sebi ravnima.« Zato ne čudi da su Gorbačovljeve reforme počele s kampanjom protiv alkoholizma.
U komunalnom se stanu suzbijala svaka manifestacija individualizma ili neuobičajenoga ponašanja, baš kao i u staroj seoskoj komuni. Uz zbunjenost, neugodu, odnosima je dominirala zavist — naslov jednoga od prvih romana sovjetske kohabitacije. U njegovoj prvoj sceni infantilni intelektualac sluša »novog čovjeka« kako pjevuši pod tušem. Fenomen zavisti, koji se očito ne ograničava samo na sovjetsko komunalno življenje, otkriva osobitu adolescentsku senzibilnost i neku vrstu »povijesne nezrelosti«. On odražava »preživljavanje predindustrijske zajednice odnosa kojima upravlja pretpostavka ’nule u zbroju’« pri čemu se dobitak jedne osobe vidi kao gubitak one druge. Riječima vodećega sovjetskoga psihologa Igora Kona, »diktatura zavisti zamaskirana u ruho društvene pravde učinkovito je zaustavila pojedinačne napore ljudi da se potrude i nadrastu prosijek«; ona objelodanjuje »opće nepovjerenje u individualno postignuće i strah od socijalnih razlika«.
A ipak učinak nametnutoga zajedništva često je bio proturječan i paradoksalan; ljudi su javno iskazivali da mrze svaki oblik komunalne interakcije a opet su internalizirali komunalne strukture i kasnije ih se prisjećali s nostalgijom. Postarija Ruskinja koja sada živi u Sjedinjenim Državama patila je cijeli svoj život u groznim komunalnim stanovima. Sada se žali na samoću: »Na kraju, kad se sve zbroji, čak i nakon što su ti se pomokrili u tvoj čajnik, ipak će pozvati hitnu pomoć ako ti treba, ili ti posuditi malo soli za kuhanje... upravo mi to malo soli krupnoga zrna nedostaje.«
...
Ruševine uotpije
Komunalni stan kao konceptualna umjetnost


Kao postskriptum rasprave o neizvjesnim predmetima i marginaliziranoj ljubavi za dom, istražit ću komunalni stan kao konceptualnu instalaciju i umjetnikov san i noćnu moru, onako kako se pojavljuje u djelima Ilje Kabakova. On je jedan od osnivača moskovskoga konceptualizma, posljednjega pokreta sovjetske podzemne umjetnosti. Kabakov kaže da ga zanima »metafizika općega mjesta«; njegove instalacije izgledaju kao ispražnjene kazališne inscencaije sovjetskoga svakodnevnoga života, labirinti komunalnih stanova u umjetnosti.
U Kabakovljevu djelu riječ i slika se ne mogu odvojiti; on rabi rebusni jezik sovjetskih nađenih predmeta. Njegovi konceptualni komunalni stanovi komemoriraju sve zamišljene prostore uklesane u sovjetske domove, od Bulgakova, Zoščenka i Mandeljštama do Šmoješ tete Ljube i inteligencije iz 1960–ih godina. Oni također udomljuju ruševine avangardne utopije, među ostalim i bijeli kvadrat Kazimira Maljeviča.
Jedna od instalacija naslovljena »Šesnaest žica«, ima šesnaest štrikova povučenih kroz zamišljenu komunalnu kuhinju. Na štrikovima vise komadići smeća, djelići svakodnevnih stvari, omoti i nekorisne drangulije, a svakome od pronađenih predmeta odgovara »pronađena fraza«, fragment iz beskrajne komunalne konverzacije, često emfatičan povik, zahtjev, prigovor, molba upućena preseljenome susjedu. Imajući Waltera Benjamina na umu, to bi se djelo moglo nazvati ruševinom komunalnoga stana ili muzejem tragova — fragmentiranih javnih i privatnih života. U Kabakovljevim komunalnim stanovima uobičajeni kućni poslovi često se prekidaju fantastičnim događajima. Umjetnik može nestati u bijelome prostoru slikarskoga platna, a izvanzemaljci mogu doći iz vanjskoga prostora da bi prekinuli sastanak Kućnoga savjeta baš u trenutku kad je on prozivao zbog nereda. Neki od stanova izgledaju kao katakombe otkrivene u ne tako dalekoj budućnosti, nakon kakve nesreće koja i ne mora biti fantastična.
Većina Kabakovljevih komunalnih staništa i albuma komunalnih susjeda ima praznu sobu, bijeli zid ili bijelu stranicu. Kabakov njeguje prazninu i tišinu kao metafizičke granice kolektivnoga nadzora kao i svoje vlastite umjetničke moći da organizira fragmente i labirinte. Bahtin razlikuje dvije ruske riječi za tišinu — tišina i molčanie — jedna se odnosi na tišinu svijeta, kad ništa od sebe ne daje zvuka, a druga na tišinu ljudi, muk, kad nitko ne govori. Kabakovljeva praznina je prostorna analogija tim dvjema tišinama; ona sadržava tišinu glasova i tišinu stvari. A ipak, ta praznina, prazni prostor i bijela stranica, nisu posve ispražnjeni od kulturnih tragova. Taj mistični bijeg u prazninu podsjeća na poetsko samobrisanje koje je predložio Stéphan Mallarmé 1880–ih godina a prakticirao Maljevič 1920–ih u svojim brojnim slikama bijeloga na bijelom. Ali Maljevič nikad ne bi sanjao o tome da smjesti svoj bijeli kvadrat na zidove komunalnih stanova. Kabakov je to učinio. U jednom od svojih konceptualnih komunalnih stanova govori se da je susjed koji se zove »umjetnik Kabakov« poludio, razbacao svoje prljavo rublje po cijelom stanu, prešao granice komunalne pristojnosti i pobjegao gol. Prema drugoj glasini, nestao je u bijelom prostoru na platnu koje je slikao za lokalni Kućni savjet. Doista, čini se da je fantastični nestanak u četvrtoj dimenziji i bijelom prostoru na platnu jedini pojmljiv izlaz iz pretrpanih komunalnih labirinata i spas od tereta komunalnih dužnosti. Ruska i sovjetska metafizika ovise o krizi stambenoga prostora. Kabakovljev let u bjelinu platna ne izbjegava mitove sovjetske kulture i europskoga modernizma.
Neka od Kabakovljevih djela predstavljena su u Muzeju moderne umjetnosti, na izložbi prikladno nazvanoj »Dislokacije«. Neobično je vidjeti Kabakovljev hepening u komunalnome stanu smješten (dislociran) u Muzej moderne umjetnosti i uokviren čistim bijelim muzejskim zidovima. Nije to djevičanska bjelina avangardne utopije, nego konvencionalna bjelina komercijalnoga modernizma. No, opet, čovjek ne treba osjetiti nostalgiju za čistoćom avangardnih bjegova. Zapravo, Kabakovljeva umjetnost otvara fazu za sraz stilova, čudne i interkulturne susrete, i razmišljanja o utopijama: bijelo naspram bijeloga, naspram bijeloga (višestruki slojevi bijele boje: nikad tautologija).
Kabakov napučuje svoj komunalni stan ekscentričnim susjedima. Njihove slike nikad nisu naslikane, ali njihove privatne zbirke su nam izložene. Među njima ima mnogo skupljača smeća, grafomanijaka, nedarovitih umjetnika: »čovjek koji skuplja tuđa mišljenja«, »čovjek koji nikad ništa ne baca«, »kompozitor koji kombinira glazbu sa stvarima i slikama«, pa čak i »osoba koja opisuje svoj život likovima«. To su umjetnički varalice koji ipak stalno tragaju za minimalnim estetskim iskustvom u komunalnom kulučenju. Jedan od takvih likova je skupljač koji čuva razglednice, albume, omote od bombona i ceduljice s trivijalnim zahtjevima i porukama. Narator nam sugerira da slučajni predmeti i slučajne ceduljice koje skupljač opsesivno pokušava organizirati možda sugeriraju »nov poredak«:
Činilo mi se da se na neki strašan način, neka vrsta, kako da to nazovem, ideje Zajedništva, izrazila u njima Šskupljačevima ceduljicamaš, toj istoj stvari koja nas sve okružuje u našim zajedničkim pretrpanim stanovima. Ne odjekuje li u njima određeni anticipirani i ispunjeni san, san koji na kraju govori o ritmičnoj tišini i skladu, o pretapanju svega u određeni skladan lik, i nije važno kakav lik: cvijet, zvijezdu ili piramidu, punu bolnih proturiječja koja nas tijesno okružuju. Nije li to slika neke sretne Utopije u koju će se svakodnevno i svakočasno zvono sabatskih vještica oko nas pretvoriti?
Zamisao o utopiji napravila je puni krug. Prvo, revolucionarni utopijski plan »degradiran« je na tričave intrige susjeda u komunalnome stanu i na pretrpanost slučajnih, nečistih predmeta. Zatim, u sumrak sovjetske komunalnosti, te nekorisne, fragmentarne i nesavršene predmete može magično ponovno posložiti u novu utopijsku harmoniju skupljač amater, kako ga je zamislio ironični umjetnik i metafizičar općih mjesta. Ali taj novi poredak nije niz revolucionarnih utopija ni teoretski plan kolektivne prakse. To je tek kičasti san »nedarovita umjetnika«, ništa manje ni više od toga.

Image and video hosting by TinyPic

Prevela Biljana Romić

Ilustracije Roman Zaslonov

- 14:59 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 16.11.2007.

Danil Ivanovič Juvačov

HARMS

Lav Tolstoj i F.M. Dostojevski, bog da mu dušu prosti, rešiše da se takmiče ko će bolje napisati roman. Pozvaše Turgenjeva da presudi. Tolstoj otrća kući, zatvori se u kabinet i brže-bolje poče da pise roman - o deci, naravno (on ih je veoma voleo). A Dostojevski sedi u svojoj sobi i razmišlja: "Turgenjev je plašljiv čovek. Sad on sedi kod kuće i razmišlja: 'Dostojevski je nervozan čovek. Ako kažem da je njegov roman lošiji, on može i da me zakolje.' Što bih se onda trudio?" (to Dostojevski razmišlja). "Namerno ću napisati što gore, novac ce svejedno biti moj!" (kladili su se u sto rubalja).
A za to vreme Turgenjev sedi kod kuće i razmišlja: "Dostojevski je nervozan čovek. Ako kažem da je njegov roman lošiji može i da me zakolje. S druge strane, Tolstoj je grof. Bolje da se ja ne petljam u to. Ma nek se nose!"
I iste te noći neprimetno otputova u Baden-Baden
.

Image and video hosting by TinyPic

1.
Vjazemski je imao stan koji je gledao na Tverski bulevar. Puskin je mnogo voleo da mu dolazi u goste. Dodje i odmah - hop, pa na prozor, nagne se i gleda. Cajem su ga takodje tamo, na prozoru, sluzili. Ponekad bi na njemu i zanocio. Cak su mu i specijalni dusek kupili, samo sto on nije mario za njega. "Cemu - kaze - takav luksuz?!" I gurne duseek s prozora. A posle se celu noc vrpolji, ne da nikome da spava.

2.
Jednom se Gogolj preobuce u Puskina, dodje kod njega i pozvoni na vrata. Otvori mu Puskin i povika: " Vidi, Arina Rodionovna, dosao sam!"

3.
Ljermontov je voleo pse. Voleo je on jos i Nataliju Nikolajevnu Puskinu. Ali vise od svega je voleo samog Puskina. Citao je njegove stihove i uvek je plakao. Otplace, a onda izvadi sablju i pocne da sece jastuke!
Tu ne pomaze ni najdrazi pas, ne daj boze da mu se nadje pri ruci - jednom je tako skoro cetrdeset komada isekao!
A Puskin nije plakao ni zbog kakvih stihova. Niposto.

4.
Ljermontov je hteo da odvede Puskinovu zenu. Na Kavkaz. Stalno je merkao iza stuba, merkao... Odjednom se postideo svoje zelje.
"Puskin je" - pomisli on - "ogledalo ruske revolucije, a ja sam svinja."
Otisao je, kleknuo pred Puskina i rekao:
"Puskine" - veli - "gde ti je bodez? Evo mojih grudi!"
Puskin se slatko nasmeja.

5.
Jednom je Puskin isao na dvoboj s Gogoljem. Puskin kaze:
- Pucaj prvo ti.
- Kako ti? Ne, ja!
- Ah, ja? Ne, ti!
Tako nisu ni pucali.

6.
Lav Tolstoj je mnogo voleo decu. Jednom je isao Tverskim bulevarom i ugledao ispred sebe Puskina. Puskin je, kao sto je poznato, bio nizak rastom. "Naravno, to vise nije dete, to je pre mladic" - pomisli Lav Tolstoj. "Pa sta, daj da ga stignem i pomilujem po glavici." I potrca da stigne Puskina. A Puskin, ne znajuci za Tolstojeveve namere, pojuri koliko ga noge nose. Dok je promicao pored zandara, ovaj cuvar reda se bese uznemirio zbog nepristojne brzine na javnom mestu i trkom se uputio za njim, s ciljem zaustavljanja. Zapadna stampa je zatim pisala kako vlast u Rusiji progoni pisce.

7.
Jednom je Ljermontov kupio jabuke, dosao na Tverski bulevar i poceo da ih nudi prisutnim damama. Sve su uzimale i govorile "Mersi". A kada je prisla Natalija Nikolajevna sa sestrom Aleksandrinom, on je od uzbudjenja tako zadrhtao da je jabuka pala kraj njenih nogu (Nat. Nik., a ne Aleks.). Jedan od pasa je zgrabio jabuku i dao se u beg. Aleksandrina je, naravno, potrcala za njim.
Bili su sami - prvi put u zivotu (Ljermon., naravno, i Nat. Nik., a ne Aleks. i psetance). Uzgred, ona (Aleks.) nije ga stigla.

8.
Resi jednom Puskin da uplasi Turgenjeva i sakri se ispod klupe na Tverskom bulevaru. I Gogolj takodje resi da istog dana isprepada Turgenjeva, preobuce se u Puskina i sakri ispod klupe. Kad -evo Turgenjeva. E, tu obojica iskocise!

9.
Lav Tolstoj je mnogo voleo decu. Jednom se igrao s njima ceo dan i ogladneo. Dodje kod zene. "Sonjecka" - kaze - "andjelcicu, napravi mi poparu." Ona se usprotivi: "Ljovuska, pa zar ne vidis - prepisujem 'Rat i mir'". "Aha!" - povika on - "to sam i mislio, tebi je vaznije da mi kade u knjizevnosti nego moje sopstveno 'Ja'!" I stap zadrhta u njegovoj drhtavoj ruci.

10.
Turgenjev ne samo sto je po prirodi bio plasljiv nego je uz to imao i traume od Puskina i Gogolja! Probudi se tako usred noci i vristi: "Mama!" Posebno pod stare dane.

11.
Isao Puskin Tverskim bulevarom i sreo lepu damu. On joj namignu, kad ona - prsnu u smeh! "Ne izmotavajte se&quuot; - rece "Nikolaje Vasiljevicu! Bolje dajte one tri rublje sto ste ih onomad izgubili, dok smo igrali burime."
Puskin odmah shvati o cemu se radi. "Ne dam" - kaza on - "gusko!" Isplazi joj jezik i pobeze.
Al se Gogolj posle lepo proveo!

12.
Lav Tolstoj je mnogo voleo decu, a odrasle nije mogao da podnese, posebno Hercena. Kako ga spazi, tako poleti sa stapom i sve u oko cilja, u oko. A ovaj se pravi da nista ne primecuje, uzvikuje: "O, Tolstoju! O!"

13.
Napisao tako jednom Gogolj roman. O nekom dobrom coveku koji je dospeo u logor na Kolimu. Upravnik logora se zove Nikolaj Pavlovic (aluzija na cara). I eto, on uz pomoc kriminalaca zlostavlja ovog dobrog coveka i odvodi ga u smrt. Gogolj je nazvao roman "Junak naseg doba". Potpisao se: "Puskin". I odneo Turgenjevu da stampa u casopisu.
Turgenjev bese plasljiv covek. Procita on roman i obli ga hladan znoj. Odluci da sve to sto pre rediguje. I redigovao je.
Mesto radnje je preneo na Kavkaz. Zatvorenika je zamenio oficirom. Umesto kriminalaca, kod njega su se pojavile lepe devojke i ne vredjaju one junaka, vec on njih. Nikolaju Pavlovicu je promenio ime u Maksim Maksimic. Precrtao je "Puskin" i napisao "Ljermontov". Brzo je poslao rukopis u redakciju, obrisao hladan znoj i legao da spava.
Odjednom ga je, usred slatkog sna, prostrelila strasna misao. Naslov! Naslov nije izmenio! I odmah, maltene neobucen, otputova on u Baden-Baden.

14.
Jednom je Puskin napisao pismo Rabindrantu Tagori. "Dragi, daleki prijatelju" - pisao je - "ja Vas ne znam i Vi mene ne znate. Veoma bih voleo da se upoznamo. Sve najbolje. Sasa."
Kad je stiglo pismo, Tagore je meditirao. Tako se bese udubio i - ni makac, pa da ga ubijes. Zena ga je drmala, drmala, pismo mu poturala - ne vidi. Ono, istina, on nije znao da cita na ruskom.
Tako se nisu ni upoznali.

15.
Jednom se Gogolj preobukao u Puskina i dosao u goste kod Lava Tolstoja. Niko se nije iznenadio posto je u to vreme F. M. Dostojevski, bog da mu dusu prosti...

16.
Jednom je F. M. Dostojevski, bog dusu da mu prosti, napunio 150 godina. Veoma se obradovao i resio da proslavi rodjendan. Dosli su mu svi pisci, ali zbog necega behu obrijani do glave. Samo je Gogolj imao nacrtane brkove.
No, dobro, popili su, mezetnuli, cestitali novorodjenom, pokoj mu dusi. Seli su da igraju vint. Delio je Lav Tolstoj - svako je imao po pet asova. Vidi vraga! Pa ne moze to tako! "De, podeli, brate Puskine, bolje ti." "Ja?" - upita on. "Molim lepo, podelicu!" I podelio je. Svima po sest asova i po dve dame pik. Eto ti sad! De, podeli ti, brate Gogolju! Gogolj podeli... Pa znate vec... Nije bas lepo reci... Tako se nekako dogodilo... Ne, bogami, bolje ne!

17.
Jednom je F.M. Dostojevski, bog dusu prosti, sedeo kraj prozora i pusio. Popusio je cigaretu i bacio pikavac kroz prozor. Ispod njegovog prozora se nalazila prodavnica kerozina i pikavac je upao bas u kantu s kerozinom. Plamen, naravno, do neba. Za jednu noc pola Peterburga je izgorelo. I zatvorili su ga, naravno. Odlezao je, izasao. Prvog dana ide on po Peterburgu, a u susret - Petrasevski. Nista nije kazao, samo mu je stegnuo ruku i znacajno ga pogledao u oci.

18.
Sanjao jednom Hercen san. Kao emigrirao on u London i tamo vrlo lepo zivi. Kao kupio psa buldoga. Tako krvolocnog psa - cudo jedno: koga vidi, na tog skace. A ako jednom scepa, onda grcevito zarije zube i - gotovo, mozes da ides da zakazes opelo. Odjednom, kao da nije on vise u Londonu nego u Moskvi; ide Tverskim bulevarom, svoje cudoviste drzi na povocu, a u susret - Lav Tolstoj... I k'o za pakost, bas na najzanimljivijem mestu dodjose dekabristi i probudise ga!

19.
Jednom se F. M. Dostojevskom zapusio nos. Poceo on da izduvava, kad - puce bubna opna. Zacepi je pampurom, al' se on pokaza veliki, te prsnu lobanja. Veza je kanapom - gleda, usta ne moze da otvori. Tu se on probudi u nedoumici, Bog da mu dusu prosti.

20.
Lav Tolstoj je mnogo voleo decu. Probudi se ujutro, uhvati nekog od njih i miluje ga po glavici, miluje, sve dok ih ne pozovu na dorucak.

21.
Lav Tolstoj je mnogo voleo decu. Za ruckom im je stalno pricao bajke i pouke.
Dogadjalo se da svi vec pojedu konsome s pastetom, profitrole, ostrige, blanmanze, vocni sladoled, a da on jos drzi ispred brade prvu kasiku supe, prica. Iznese naravoucenije i tup kasikom o sto!

22.
Jednom se Gogolj preobuce u Puskina, nakaci odozgo masku i krenu na maskenbal. Tamo doleprsa do njega carobna dama, obucena kao bajadera, i tutnu mu ceduljicu.
Gogolj cita i razmislja: "Ako je ovo za mene kao Gogolja, pitam se - stada radim? Ako je ovo za mene kao Puskina, kao cestit covek, ne mogu to da iskoristim. A sta ako je sve ovo samo sala milog stvorenja, razmazenog opstim obozavanjem? Ma, nek' ide dodjavola!"
I baci cedulju u djubre.

23.
Jednom je Lav Tolstoj pitao F. M. Dostojevskog, bog da mu dusu prosti.
- Jel' tako da je Puskin los pesnik?
"Nije tako", htede da odgovori F. M., al' setivsi se da ne moze da otvori usta otkad je vezao svoju naprslu lobanju, on ocuta. "Cutanje je znak odobravanja" - rece Lav Tolstoj i ode.
E tad se Fjodor Mihajlovic, bog da mu dusu prosti, seti da je sve to samo sanjao. Al' vec je bilo kasno.

24.
Lav Tolstoj je mnogo voleo decu. Ponekad doveze u kabrioletu pet-sest komada i sve goste daruje. I ko za pakost - Hercen nikako nije imao srece: ili mu dopadne vasljiv, ili onaj sto ujeda. A samo probaj da se namrstis - Tolstoj odmah zgrabi stap i tres po tikvi!

25.
Jednom se Gogolj preobukao u Puskina i dosao u goste kod Vjazemskog. Pogleda on slucajno kroz prozor i vidi - Lav Tolstoj lema Hercena stapom a oko njih stoje klinci, smeju se. Bi mu zao Hercena i zaplaka.
Tad Vjazemski shvati da pred njim nije Puskin.

26.
Gogolj je citao Puskinovu dramu "Boris Godunov" i govorio: "Gle Puskina! Bas je kuckin sin!"

27.
Gogolj je tek pred kraj zivota poceo da razmislja o dusi, jer u mladosti on uopste nije imao savest. Jednom je verenicu izgubio na kartama. I nije je dao.

28.
Posao Dostojevski Gogolju u goste. Pozvonio. Otvorili mu. "Sta vam je" - rekose - "Fjodore Mihajlovicu, ima vec skoro petnaest godina kako je Nikolaj Vasiljevic mrtav."
"Pa sta" - pomisli Dostojevski, bog da mu dusu prosti - "pa i ja cu jednom takodje umreti."

29.
Lav Tolstoj je ziveo na trgu Puskina, a Hercen - kod Nikitske kapije. Obojica su zbog knjizevnih poslova morali da dolaze na Tverski bulevar. I ako vec dodje do toga da se sretnu - kuku lele: pojuri i makar jednom, al' ne moze da ga ne klepi po tintari. A desavalo se i to da ga petorica odvlace, dok Hercena osvescuju vodom iz fontane.
Eto zasto je Puskin bas kod Vjazemskog isao u goste, sedeo na prozoru. Zato su ovu kucu kasnije i prozvali - kuca Hercena.

30.
Puskin je bio, tesko da bi se moglo reci lenj, ali sklon mastanju i razmisljanju. Turgenjev je, pak, bio strasno angazovan, stalno opsednut potrebom da radi. Puskin je to cesto zloupotrebljavao. Tako ponekad, lezi on na kaucu, ulazi Turgenjev. Puskin ce njemu: "Ivane Sergeicu, budi drug - trkni po pivo!" I na licu mesta nastavlja mirno da spava. Zna, nije se jos desilo da se Turgenjev vrati. Ili skokne nekuda da potpise peticiju, ili svrati do nihilista na zasedanje, ili na komemoraciju. Ili se uplasi necega i otputuje u Baden-Baden. A Puskin se nije plasio da ce ostati bez piva. Hvala bogu, bilo je kmetova. Imao je ko da ga poslusa.

31.
Jednom se Gogolj preobukao u Puskina, prebacio preko lavlju kozu i krenuo na maskenbal.F.M. Dostojevski ga, bog da mu dusu prosti, vide i povika: "Da se kladimo, to je Lav Tolstoj! Da se kladimo, to je Lav Tolstoj!"

32.
Ljermontov je bio zaljubljen u Nataliju Nikolajevnu Puskinu, ali nikada nije s njom razgovarao. Jednom je izveo svoje pse da ih proseta Tverskim bulevarom. A oni, prirodno, zavijaju, ujedaju ga, svog ga isprljali. Kad odjednom - ona sa sestrom Aleksandrinom. "Pogledaj" - kaze - "ma chčre, neki ljudi bas vole da sebi iskomplikuju zivot! Zar nije bolje imati sto vise dece?"
E tu se ona smuci Ljermontovu! "Kakva curka" - pomisli - "ne bih je uzeo, pa da mi je poklone!" Od tada vise nije mastao da je odvede na Kavkaz.

33.
Uspesno izbegavsi jedan susret s Lavom Tolstojem, ide Hercen Tverskim bulevarom i razmislja: "Ipak je zivot ponekad lep!" Kad kraj nogu - ogromna crna macorcina - u tren oka ga obori! Jedva ustade, otrese sa sebe prasinu - nalece copor crnih pasa sto goni ovog macora, iponovo ga srusi na zemlju. Opet se podize buduci izdavac "Zvona" i vidi: izvodeci akrobacije na vrancu, ide mu u susret sam gospodar pasa, porucnik Ljermontov. "Gotovo je!" - pomisli autor "Proslosti i razmisljanja". "Sad ce se oni zaleteti i..." Nista slicno se ne desi. Obuzdan vestom rukom, konj prolazi paradnim korakom i tek sto minu Hercena, zamahuje repom i - pljas po njusci! Naocare, prirodno, lete u zbunje. "Nije to nista" - misli bivsi autor "Svrake-kradljivice", pronalazi naocare, stavlja ih na svoj nos - i sta vidi usred zbuna? Zlobno lice Lava Tolstoja koji se osmehuje! Ali Tolstoj nije bio cudoviste.
"Pridji," - kaze - "prodji, baksuze" i pomilova ga po glavi.

34.
Lav Tolstoj je mnogo voleo da svira balalajku (i, naravno, decu). Ali nije umeo. Tako, ponekad, pise on roman "Rat i mir", a sve misli: ter-den-den-ter-den-den-ten!... Ili bram-pram-dram-dararam-pam-pam!

35.
Jednom je Cernisevski video kroz prozor svoje mansarde kako Ljermontov skace na konja i uzvikuje: "U pasaz!" "Pa sta" - pomisli Cernisevski - "eto, dace bog, bice Revolucija, pa cu onda i ja tako da uzviknem."
I poceo da uvezbava pred ogledalom, ponavljajuci na razne nacine: U PASAZ!... U paSAZ! u PaSSSaZZZZ... u pa...SSaAAAaAAA!!!ZZzZ!"

36.
Car je oduvek postovao stihotvorca Aleksandra Puskina, ali nije propustao priliku da ga blago prekori. "Vi Aleksandre Sergejevicu" - lukavo mu je govorio - "po uzoru na Francuze samo o nozicama pisete? Vreme je da se u Vasem uzrastu porazmisli i o Rusiji."

37.
Za caricin imendan Nikolaj I je napisao pesmu. Pocinje ovako: "Ja pamtim cudesni trenutak..." I tako dalje, i tome slicno. Onda dodje kod njega Puskin i procita pesmu.
A uvece, u salonu Zinaide Volkonske, postize njome veliki uspeh, proglasavajuci je, kao sto je to oduvek i cinio, za svoju. Eto sta znaci kad covek ima profesionalno pamcenje.
Kad ujutro, dok Aleksandra Fjodorovna pije kafu, car-suprug joj podmece pod tacnicu svoju ceduljicu.
Ona je procita i rece: "Ah, Koko, tako je drazesno, gde si samo nasao, pa to je najnoviji Puskin!"

38.
Isao Puskin Tverskim bulevarom i ugledao Cernisevskog. Prikrade mu se otpozadi i krenu za njim. Svaki pisac koji prodje klanja se Puskinu, a Cernisevski misli - njemu. Raduje se.
Prodje Dostojevski - pokloni se. Pomjalovski i Grigorovic nacinise naklon, prodje Gogolj - slatko se nasmeja i mahnu rukom u znak pozdrava, a ovome bi drago. Turgenjev napravi reverans. Zatim Puskin ode kod Vjazemskog na caj. Kad evo ide Tolstoj - bese jos mlad bez brade, s epoletama. Ni da ga pogleda. Posle je Cernisevski zapisao u dnevnik: "Svi su pisci dobri, samo je Tolstoj pokvarenjak. Jerbo je grof."

39.
Lav Tolstoj je mnogo voleo decu i pisao je o njima pesme. Te pesme je prepisivao u posebnu svescicu. Jednom posle caja pruza on svescicu zeni: "Pogledajte, Sofi, zar nije bolje od Puskina?",a pozadi drzi stap. Ona procita i odgovori: "Ne, Ljovuska, mnogo je gore. A cije je to?" E tu on izvuce stap pa - tras po tintari! Otad se u svemu uzda u njen knjizevni ukus.

40.
Jednom F.M. Dostojevski, bog da mu dusu prosti, uhvati macora na ulici. Ziv macor mu bese potreban zbog romana. Jadna zivotinja pista, cvile, ropta, prevrta ocima, a onda se napravi kao da je crkla. Tad je on pusti. Prevarant ujede, na svoj nacin jadnog, pisca za nogu i sakri se. Tako osta neostvaren najbolji roman Fjodora Mihajlovica, bog da mu dusu prosti. "Jadne zivotinje". O macorima.

41.
F.M. Dostojevski je, bog da mu dusu prosti, takodje mnogo voleo pse, ali je bio bolesno samoljubiv i to je krio (u vezi sa psima), kako niko ne bi mogao da kaze da imitira Ljermontova.
O njemu se ionako svasta pricalo.

42.
Isao jednom Gogolj Tverskim bulevarom (u svom oblicju) i sreo Puskina. "Zdravo, Puskine," - rece - "sta si zapeo pa samo stihove pises? Hajde da zajedno napisemo prozu."
"Samo prozom..........dobro" usprotivi se Puskin.

43.
Lav Tolstoj i F.M. Dostojevski, bog da mu dusu prosti, resise da se takmice ko ce bolje napisati roman. Pozvase Turgenjeva da presudi. Tolstoj otrca kuci, zatvori se u kabinet i brze-bolje poce da pise roman - o deci, naravno (on ih je veoma voleo). A Dostojevski sedi u svojoj sobi i razmislja: "Turgenjev je plasljiv covek. Sad on sedi kod kuce i razmislja: 'Dostojevski je nervozan covek. Ako kazem da je njegov roman losiji, on moze i da me zakolje.' Sto bih se onda trudio?" (to Dostojevski razmislja). "Namerno cu napisati sto gore, novac ce svejedno biti moj!" (kladili su se u sto rubalja).
A za to vreme Turgenjev sedi kod kuce i razmislja: "Dostojevski je nervozan covek. Ako kazem da je nhjegov roman losiji moze i da me zakolje. S druge strane, Tolstoj je grof. Bolje da se ja ne petljam u to. Ma nek se nose!"
I iste te noci neprimetno otputova u Baden-Baden.

44.
Turgenjev je hteo da bude hrabar kao Ljermontov i podje da kupi sablju. Puskin je prolazio pored radnje i ugledao ga kroz izlog. Uze i namerno povika: "Vidi-de, Gogolju, (a uopste nije bilo nikakvog Gogolja), ma vidi, Turgenjev kupuje sablju! Hajde da nas dvojica kupimo pusku!"
Turgenjev se uplasi i iste noci otputova u Baden-Baden.

45.
Poklonili jednom Gogolju kandelabar. A on odmah prikaci na njega bakenbarde i poce da zadirkuje: "Eh, ti" - kaze - "liro nedovrsena!"

46.
Jednom se Gogolj preobuce u Puskina i dodje kod Majkova u goste. Majkov ga posadi u fotelju i poce da sluzi gorkim cajem. "zamislite" - veli - "Aleksandre Sergejevicu, ni kockice secera nemam u kuci. Onomad je dolazio Gogolj i pojeo sav secer."
Gogolj mu nista ne rece.

47.
Jednom se Gogolj preobuce u Puskina i dodje u goste kod Derzavina, Gavrila Romanica.
Starac, uveren da je zaista pred njim Puskin, odlazeci u grob, dade mu blagoslov.

48.
Jednom za vreme rucka Sofija Andrejevna iznese na sto pladanj s raskosnim, vrucim, mirisnim kroketima od pirinca. Kad se Lav Tolstoj razgoropadi! "Ja se" - zaurla on - "bavim samousavrsavanjem! Ja vise ne jedem krokete od pirinca!"
Morali su ovu hranu bogova da potrose kao kormivo za ljude.

49.
Jednom se Puskin preobukao u Gogolja...
Fuj, ...................... mater!

50.
Puskin je cesto dolazio kod Vjazemskog u goste, dugo sedeo na prozoru, sve video i sve znao. Znao je da Ljermontov voli njegovu zenu. Zato je smatrao da nije bas umesno da njemu preda liru. Mislio on da je posalje Tjutcevu u inostranstvo - nisu dali, rekose: ne moze, ima umetnicku vrednost. A Nekrasov mu se nije dopadao kao covek.
Uzdahnuo je i ostavio liru za sebe.

51.
Lav Tolstoj je mnogo voleo decu, i sve mu je bilo malo. Dovede punu sobu dece, nema gde nogom da stanes, a on samo podvriskuje: "Jos! Jos!"

52.
Tolstoj je voleo, smeteno povlaceci prljavu kosulju i vrskajuci, dug da o govori pred seljacima o humanizmu i gradjanskom drustvu. Seljaci su ga zbog toga mnogo voleli, uzimali novac na zajam i zvali ga Ljova.

53.
Tolstoj je odlucio da se potpuno pojednostavi i pobegao je od porodice u Optinu Pustinju. Usavsi u manastir, on ugleda cistaca, pridje mu i rece: "Eto, prijatelju, ti samo cistis, a ja sam Lav Tolstoj." "Drago mi je" - odgovori cistac i salutira.

54.
Puskin sedi u svojoj sobi i razmislja: "Ja sam genije - u redu. Gogolj je takodje genije. Ali i Tolstoj je genije, i Dostojevski je, bog da mu dusu prosti, genije! Kad ce se sve to zavrsiti?"
Tad se sve i zavrsilo.

55.
F.M. Dostojevski je, bog da mu dusu prosti, zarko voleo zivot. Ali on ga nije mazio i zbog toga je ovaj cesto patio. Oni, pak, kojima se zivot smesio (na primer, Lav Tolstoj), nisu to cenili, stalno se zanimajuci za druge stvari. Na primer, Lav Tolstoj je mnogo voleo decu. A ona su ga se plasila. Skrivala su se od njega pod klupu i saputala: "Pazite se, cuvajte se ovog cike! I te kako jos moze da vas opauci svojim stapom!" Deca su volela Puskina. Govorila su: "Zabavan je! Tako je smesan!" i jurila su za njim kao bosonogo jato. Ali Puskina nije bilo briga za decu. On je voleo jednu kucu na Tverskom bulevaru, jedan prozor u toj kuci... Mogao je satio da sedi na sirokom prozorskom pragu, pije caj, gleda bulevar... Jednom, krecuci prema ovom prozoru, on podize oci i ugleda na svom prozoru - sebe! S bakenbardima, s prstenom na palcu! On je, svakako, odmah shvatio ko je to. A vi?

- 22:15 - Komentari (7) - Isprintaj - #

Revenna 2007.

Što znači papin primat i nepogrešivost

Piše: dr. Željko Tanjić

Image and video hosting by TinyPic

Pitanje papine uloge u Rimokatoličkoj Crkvi, a i na ekumenskom planu danas ne izaziva ništa manje pozornosti nego u prijašnjim razdobljima. Zapravo to se pitanje danas čini važnijim i zanimljivijim nego u prošlosti upravo zbog toga što, s jedne strane, mnogi smatraju kako je upravo papa znak jedinstva i čuvar apostolske Tradicije Crkve, dok drugi smatraju da je tumačenje njegove službe unutar katoličkog nauka zapravo zapreka svakom daljnjem dijalogu. Da je važnosti toga pitanja za Crkvu i dijalog među kršćanima svjestan i papa Ivan Pavao II, svjedoči njegova enciklika »Ut unum sint« (»Da svi budu jedno«) iz 1995. u kojoj Papa poziva na dijalog s njime o papinoj službi (br. 96). U enciklici Papa jasno ističe da sve što se tiče jedinstva i pomirenja kršćanskih zajednica spada u područje brige primata, ali isto tako ističe da je važno tražiti forme vršenja primata koje ne bi ugrozile njegovo bitno poslanje, ali koje bi bile prilagođene novim izazovima (br. 95).

Dijalog oko primata

Njegov poziv na dijalog oko primata slijedile su brojne inicijative od kojih s katoličke strane svakako vrijedi spomenuti simpozij o toj temi pod naslovom »Primat Petrovog nasljednika« održanog u organizaciji Kongregacije za nauk vjere 1996. kao i simpozij održan krajem svibnja 2003. u organizaciji Savjeta za promicanje jedinstva kršćana s posebnim naglaskom na dijalog sa predstavnicima pravoslavnih Crkava o tome pitanju.
Papinom su se pozivu odazvale i mnoge Crkve i kršćanske zajednice koje su proistekle iz baštine reformacije. Svoje su dokumente o tome pitanju izdale, među ostalim, Švedska Crkva (2002), Sinoda valdeza i metodista (1995), Engleska Crkva (1997), Unija baptista Velike Britanije (1997), Vijeće europskih Crkava (1998) i Prezbiterijanska Crkva SAD-a (2002).
Stoga se neizostavno postavlja pitanje koje je bitno poslanje primata i koji su to izazovi novih situacija?
Biskupi okupljeni u bazilici sv. Petra na I. vatikanskom koncilu (1869/70) velikom su većinom glasova (533 za i 2 protiv) izglasali Konstituciju »Pastor Aeternus« (Vječni Pastir) o Crkvi Kristovoj, poznatijoj kao konstituciji kojom je u trećem poglavlju svečano proglašena dogma o papinu primatu i u četvrtom poglavlju o papinoj nepogrešivosti. Premda su četiri poglavlja te konstitucije s pripadajućim kanonima trebala biti dio jedne puno opširnije konstitucije o Crkvi, prilike u kojima se Koncil odvijao nisu dopuštale da se to ostvari. Ipak, time se ne može umanjiti i osporiti njezina važnost.
Da bi se u potpunosti moglo razumjeti zašto je uopće došlo do potrebe jedne takve konstitucije i koja su idejna strujanja prethodila njezinu izglasavanju, bilo bi potrebno puno više prostora. Stoga ćemo se mi usredotočiti samo na ono što se čini važnim za razumijevanje papina primata i njegove nepogrešivosti slijedom te konstitucije.

Je li papa »apsolutni« vladar Crkve?

Ta su pitanja za mnoge koncilske oce bila važna jer su smatrali da je primat temelj Crkve i da se to pitanje na koncilu ne smije ostaviti bez odgovora. I premda je u današnjim diskusijama i promišljanjima oko mjesta i uloge Petrova nasljednika u Rimokatoličkoj Crkvi i u ekumenskom dijalogu zanimljivije i čini se najspornijim pitanje oko papine nepogrešivosti, istina je da je govor o papinu primatu puno značajniji za svakodnevni život Crkve.
Treće poglavlje konstitucije (DH 3059-3064), ističući kako je papa zadnja instancija nad kojom ni jedna druga nema moć, zapravo zaključuje dugo razdoblje kontroverzi s koncilijaristima. Navodeći da papa ima »puninu moći« u upravljanju Crkvom daje se na znanje da sve što podliježe crkvenom autoritetu principijelno nije izvan vlasti rimskog biskupa. Koristeći pojam »suprema illa Romani ponitificis potestate« (DH 3062) naglašava se, protiv mišljenja galikanista, kako papa ima ne samo prednost i prvenstvo nego da je njegova moć vrhovna i potpuna. Osim toga njegova je moć »oridinaria« i »immediata« (DH 3060) spram svih mjesnih Crkava i svih vjernika. Izričaj da je njegova vlast redovita, ništa ne govori o učestalosti i načinu njenoga vršenja, nego da papa tu vlast ima snagom svoje službe.
Je li time zapravo papa proglašen »apsolutnim« vladarom Crkve? Schatz misli da bi se to moglo misliti ako se uzme u obzir da ne postoje nikakvi pravni okviri koji bi tu moć mogli ograničiti, ali je ipak takvo mišljenje neodrživo ako se u obzir uzmu neke druge izjave. Naime, treće poglavlje jasno daje na znanje da papina moć ne ukida i ne zamjenjuje redovitu i neposrednu jurisdikciju biskupa (DH 3061). I nakon Koncila pristalice papine nepogrešivosti odbijali su papinu moć definirati kao »apsolutističku«. To se ističe i u odgovoru njemačkih biskupa Bismarcku (DH 3112-3116). Ipak gledajući iz današnje perspektive, teško se oteti dojmu da je papin primat apsolutističke naravi, premda se iz teksta dade naslutiti da je ta njegova moć u funkciji očuvanja jedinstva Crkve, jedinstva koje nije lako jednom zauvijek postići i utvrditi, ali koje isto tako nije plod vlastitoga nahođenja i interesa pojedinaca.

»Nepogrešiva« definicija je »definitivna, nepromjenjiva«

Četvrto poglavlje konstitucije govori o nepogrešivom papinu učiteljstvu. Ta je nepogrešivost na djelu kada papa naučava »ex cathedra« (DH 3074). Što to znači? Odgovor se nalazi u samoj konstituciji: »Kada vršeći svoju službu učitelja i pastira svih kršćana snagom svog vrhovnog apostolskog autoriteta definira da neka doktrina koja se tiče vjere i morala treba biti prihvaćena od cijele Crkve« (DH 3074). Time je jasno da se naučavanje nepogrešivo naučavanje »ex cathedra« razlikuje od privatnih i ostalih papinih djelovanja, čak i ako su učiteljske i pastirske naravi, ako nemaju definitivan i time nepogrešiv karakter. Stoga se u kasnijim teološkim raspravama nikada nije s preciznošću moglo reći koje su papine odluke »ex cathedra« prije I. vatikanskog koncila. Nakon I. vatikanskog koncila to je sigurno slučaj s proglašenjem dogme o Uznesenju BDM na nebo dok se teolozi spore oko nekih odluka u najnovijem razdoblju: odbijanje mogućnosti ređenja žena za svećenike, moralna osuda pobačaja i direktnog sudjelovanja u ubojstvu nevine osobe.
U govoru o papinoj nepogrešivosti važno je istaknuti da konstitucija naglašava kako su papine odluke »ex cathedra« nepromjenjive, ne snagom suglasja Crkve nego po sebi: »ex sese, non autem ex consensu Ecclesiae« (DH 3074). Upravo je taj izričaj često bio zloupotrebljavan. Kako ističe Schatz, ta izjava čisto formalno ističe da, kada papa nešto proglasi kao nepogrešivo učenje, onda nije potrebno dodatno provjeravati taj iskaz kroz suglasje Crkve. Dakle, ta izjava ništa ne govori o temelju nepogrešivosti nego o njenim pravnim kriterijima. Time se ne tvrdi da papa nije vezan na svjedočanstvo i osjećaj vjere cijele Crkve. Dakle, ono »ex sese« ne odnosi se na papu kao subjekt, nego na definicije i kao predikat, ne na »nepogrešiv« nego na »definitivan, nepromjenjiv«. Zapravo je papino je nepogrešivo učenje moguće samo uz pomoć (per assistentiam) Duha Svetoga, a ne radi se o nekom posebnom nadahnuću. Ta je pomoć Duha Svetoga dana, ne da bi se naučavalo nešto novoga nego kako bi se vjerno moglo čuvati i izlagati po apostolima predanu Objavu, tj. polog vjere (DH 3070). Jasno je da je za takav način iznošenja i čuvanja pologa vjere potrebno i osluškivanje i svjedočanstvo cijele Crkve, pa se stoga i ističe da je i papa vezan na ono što je sadržano u Svetome pismu i apostolskoj Tradiciji (DS 3069). Danas su teolozi, tragom konsititucije, suglasni kako je potrebno ispuniti tri uvjeta da bi papino naučavanje bilo »ex cathedra«: 1) kada papa naučava kao nasljednik Petra upotrebljavajući sav svoj apostolski autoritet; 2) kada se radi o nauku koji se tiče vjere i morala i 3) kada se izričito definira ono što u Crkvi treba biti držano kao objekt vjere.
Na II. vatikanskom koncilu u Dogmatskoj konstituciji o Crkvi »Lumen gentium« snažno je, premda ne bez dvoznačnosti naglašen kolegijalni karakter učiteljstva i međusobna povezanost pape i ostalih biskupa (LG 22).

Papino služenje znak jedinstva i vjernosti apostolskoj Tradiciji

Kada je o budućnosti i perspektivi ekumenskog dijaloga oko papinog primata riječ važno je istaknuti da papa u enciklici »Ut unum sint« sam ističe da je bit papinske službe »predsjedanje u istini i ljubavi« (br. 97). Shvaćena kao služenje ono može biti znak jedinstva i vjernosti apostolskoj Tradiciji, ali je teško očekivati da će druge kršćanske zajednice u svemu slijediti katoličko shvaćanje vršenja toga primata. Stoga će u dijalogu s Crkvama Istoka trebati imati na umu da one u drugom tisućljeću kršćanstva nisu slijedile primjer Rima u razvoju primata, ali se nisu ni zadržale na baštini prvog tisućljeća. Naime, nestankom Istočnoga Rimskog Carstva i cara kao »gospodara svijeta«, te su se Crkve našle u novoj situaciji koja je često vodila u zagrljaj nacionalnih država i politika. Stoga pravoslavne Crkve misle da bi priznanjem papina primata u sadašnjoj formi izgubile stečenu slobodu i samostalnost u odlučivanju te je iluzorno očekivati da priznaju primat u obliku jurisdikcije ili čak kao počasnu funkciju. Razgovor bi s njima trebalo voditi, smatra Hünermann, kao sa samostalnim Crkvama, a rimski biskup bi mogao, na tragu papina promišljanja, imati ulogu onoga koji bdije nad pravom i strukturama različitih Crkava kako to zajedništvo Crkava ne bi povrijedilo cjelovitost pologa vjere.
Što se pak tiče Crkva i zajednica proisteklih iz reformacije, neovisno o stavovima Anglikanske Crkve, one su prožete iskustvom kako je pravu vjeru potrebno očuvati od Crkve koja je zakazala u naviještanju evanđelja. Stoga za njih nužnost vidljivog jedinstva u vjeri, koje bi imao izričaj u Petrovoj službi, nema velikoga značenja. Hünermann ističe kako iz evangeličke perspektive govor o službi podrazumijeva i govor o kriterijima službe. A to znači da je uvijek važno staviti naglasak na činjenicu da nijedan službenik Crkve, pa ni papa, nije gospodar evanđelja, nego je podložan riječi Božjoj. Poteškoću za njih predstavlja i govor o primatu kao nečemu što je »božanskoga prava«. Stoga bi u budućim diskusijama s predstavnicima tih Crkava trebalo više isticati i provoditi ono što je zapisano u Dogmatskoj konstituciji o Objavi »Dei Verbum« II. vatikanskog sabora: da učiteljstvo nije iznad riječi Božje, nego joj služi »učeći samo ono što je predano« (DV 10).

Image and video hosting by TinyPic

Budućnost primata u ekumenskom dijalogu, teološki gledano, imat će perspektivu sve većim naglašavanjem biskupske dimenzije i funkcije Petrova služenja po kojem se episkope shvaća kao nadgledanje čistoće kojom se naviješta riječ evanđelja i služi Isusu Kristu u cijeloj Crkvi. Tada ta služba odgovara kriterijima evanđelja i vjere i može omogućiti dijalog s Crkvama iz reformacije. To se shvaćanje može proširiti i na pravoslavne Crkve jer se primat ne shvaća kao pravna instancija nego kao autoritet koji se brine o redu i pravovaljanosti Crkava i koji poštuje autokefalnost Crkava. Jasno je pri tome da Petrovo služenje u liku rimskoga biskupa treba u toj perspektivi promišljati neovisno do konkretnog načina vršenja te službe, što je danas zapravo najveći kamen spoticanja.

- 08:42 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.11.2007.

Hesychia glumca

Grotowski i hezihazam

Tihana Maravić

Grotowski i hezihazam

Hezihast je onaj koji pokušava opisati
bestjelesno u tjelesnom boravištu.

Ivan Klimak

Image and video hosting by TinyPic

Bježi, šuti, miruj

Arsenij (IV–V st. n. e.), plemeniti rimski đakon te učitelj sinova imperatora Teodozija, je proveo dio života kao isposnik u pustinji Tebaida u Egiptu.1 Jednoga dana, nakon što je uzaludno pokušavao izići iz tjeskobe koja ga je nemilosrdno pritiskala, Arsenij upita Isusa: »Što čovjek mora učiniti kako bi se spasio?«. Isus mu odgovori trima kratkim riječima: Fugi, Tace, Quiesce (hesychaze), bježi, šuti, miruj.
Bježati zlu i pobjeći »Nekomu«.2 U duhovnom smislu, bježanje je potvrda da ovaj svijet u sebi ne nosi sav smisao i cilj. Potrebno je pobjeći od svega onoga što nas udaljava od biti i osloboditi se od vezanosti i zavisnosti.3
Na svjetovnom grčkom hesychia znači odsutnost nemira, mir, odmor, smirenost: »naziv hesychia je tišina svih stvari«,4 napuštanje svih misli, »i najbožanskijih ideja«.5 Misao mora, dakle, pasti u tišinu, mora biti svladana kako bi se moglo iskusiti božansko. Riječ je o praznini u kojoj je čovjek potpuno otvoren božanskomu, koje se, na taj način, može javiti u punini.

Lov na tajnu Živućega6

Jerzy Grotowski nije nikada ništa napisao o hezihazmu, već je o njemu samo govorio, u Rimu 1982, na predavanjima održanima na Sveučilištu »La Sapienza«. Od tih nam je predavanja ostala transkripcija, koju autor nije nikada pregledao, na koju se osvrće tekst Chiare Guglielmi.7 U svakom slučaju, velike teme hezihastičke tradicije — odmak od svijeta, disanje, ponavljanje molitve, koncentracija, otvorenost srca — su uvijek bile prisutne u razmišljanjima i u radu poljskog učitelja. Zanimanje za tajnu života i za religiozne odgovore, živo je u Grotowskom još od djetinjstva.
Kad je došao trenutak da se odluči koje fakultetsko obrazovanje izabrati, dvojio je između psihijatrije, hinduističkih religija i kazališta. Pomogao si je pitanjem: »Kojim je zanimanjem moguće pronaći drugoga i sebe?«. Iako se odlučio za umjetnički poziv, proučavanje religija ostala je njegova strast cijeli život, a iscrpno i gotovo sitničavo istraživanje dalo je njegovu kazalištu pečat znanstvenosti. Istraživanje o korijenima započelo je 1956. godine, proučavanjem različitih kulturnih i religioznih naslijeđa te antropološkim radom ostvarenim na putovanjima, kada se prvi put uputio u Centralnu Aziju. Traganje za spoznajom Jerzyja Grotowskog mogli bi definirati kao svojevrsno traganje »unatrag«, putem izvora: izvora vlastite kulture, kazališta i opažanja, putem »izvora izvornih tehnika«.8
Za vrijeme razdoblja Kazališta proizvodnje (1957–1969), Barba i Grotowski su raspravljali o dvjema vrstama vježbi, o »tehnici 1« i o »tehnici 2«. Barba je napisao kako »tehnika 1« pokušava osloboditi »duhovnu« energiju u svakome od nas. Riječ je o tehnici koja je »usmjeravala ’sebe’ ’sebi’, gdje su se propitivale sve individualne psihičke snage i gdje su one, nadvladavajući subjektivnost, omogućavale pristup predjelima pristupačnim šamanima, yogijima, misticima«.9
U drugoj fazi zvanoj Parateatar (1970–1978) traženje sebe ostvaruje se uskom povezanošću s prirodom, dodirujući ključne teme kao što su susret i prvobitno stanje. Poslije, u razdoblju Kazališta izvora (1976–1982), Grotowski je započeo dubok istraživački rad na arhajskim tekstovima proizašlim iz one koju je on smatrao kolijevkom Mediterana. U posljednjoj fazi Umjetnosti kao vozila (1986–1999), rad se usredotočio na izučavanje vibracijskih pjesama povezanih uz organski tok pokreta.
Razumijevanje hezihazma pomoći će nam pri boljem upoznavanju Grotowskoga. Nije slučajnost da je upravo kolijevka Mediterana mjesto gdje zajedno s hezihazmom10 vri gnoza, druga ključna tema u istraživanjima Grotowskoga. Bizantolog Antonio Rigo tvrdi da se upravo u gnostičkoj školi u Koniji u XIII st. — stoljeću Rumija11 i sinkretizma između kršćanske mistike, sufijskih iskustva i hebrejske tradicije — rađa hezihazam.12
Unatoč teorijskim i praktičnim izučavanjima na području duhovnosti, corpus tekstova Grotowskoga je, kao što smo već naglasili, prilično suzdržan što se tiče te teme. Razlog tomu je opreznost pri prenošenju znanja, što je ujedno i jedan od osnovnih principa hezihazma. Hezihasti smatraju da put usavršavanja zahtijeva vrstu duhovnog učenja, koje je namijenjeno malom broju ljudi. Svi ljudi u sebi nose mogućnost poduzimanja tog puta, ali to pitanje ne gori u svima jednakim plamom. Riječ je i o diskretnosti: neizrecivost iskušenoga dovodi do tišine. »Okusiti svjetlost Isusovu, mirnu svjetlost koja privlači um, znači živjeti nešto neobjašnjivo, nešto što je nemoguće objasniti riječima, nešto što je moguće samo iskusiti, tako da je onaj koji je u njoj sudjelovao prisiljen na tišinu«.13
Problem prenošenja znanja, binarna proturječnost osobno/ društveno, disciplina i odnos učitelj/učenik, teme su značajne kako za Grotowskoga tako i za religiozne prakse monastičkog tipa. Riječi kojima poljski učitelj ljubi opisivati svoje kazalište otkrivaju analogiju s manastirom. U prvom pismu Barbi u Zemlji pepela i dijamanata čitamo: »A sada, dragi Chela, zašto se nisam oprostio s tobom, kada si duše potresene vjetrom, napustio pustinjačko obitavalište?«;14 u trinaestom pismu: »Selidba ašrama,15 čak i bez ikakve promjene, sama će po sebi stvoriti novi ašram«.16 I dalje: »Disciplina samostana Teatra–Laboratorija Š...š bila je željezna, krajnje jaka i stroga«.17 Ašram, pustinjačko obitavalište, samostan, sve su to nazivi koji se odnose na sveto mjesto, gdje se u samoći, i u zajedništvu, obavlja tih i strog rad.
Vratimo se sada pojmu hesychije. Može biti preveden riječima »tišina« ili »mir«, te je i ona, kao i ostali gore navedeni nazivi, počelo zajedničko svim religioznim praksama. Činjenica da su ga hezihasti izabrali kao vlastito ime, samo pojačava njezinu važnost. Grotowski u svom istraživanju predlaže glumcu mogućnost dostignuća posebne vrste pozornosti koja će mu dopustiti potpunu prisutnost. Na sličan je način Stanislavski predosjetio prirodu te vrste svijesti kao »posebno stanje«, koje je on nazivao »kreativni mir«. Uspio ju je dokučiti samo djelomično, primjećujući da se rađa u trenutku u kojem glumac obraća pozornost na percepciju i na stanja svoga tijela: »Shvatio sam da je kreativnost, prije svega, potpuna koncentracija cijele glumčeve prirode«.18
Dok se Stanislavski ograničio na psihofizičku koncentraciju, Grotowski je proširio zamisao predlažući transcendentalno stanje koje bi se moglo usporediti s mističkim i transpersonalnim stanjem svijesti i iskustva, koje je nazvao »kreativnom tišinom«: »Učinak našega rada treba biti indirektan Š...š. ŠRad je vođenš željom da se dokuče najdublji slojevi ljudskog postojanja — dubine prostora osobne unutrašnjosti, duhovnosti, gdje kraljuje kreativna tišina i gdje se ima doživljaj svetog«.19
Razmišljanje o »kreativnoj tišini« dovelo je do izbora izraza »hesychia glumca« kao naslova ovoga rada.

Molitva srca

U Rječniku mistike, pod »Hezihazmom« nalazimo sljedeću definiciju Renata D’Antige: »Grčka riječ hesychia znači spokoj, unutrašnji mir; njezin latinski ekvivalent, mogao bi biti izražen s tranquillitas animae, označujući stanje koje doživljava kršćanin koji je preliven nestvorenim svjetlom od kojeg dobiva božansko prosvjetljenje (photismos)«.20
Pierre Adncs u Dictionnaire de Spiritualité objašnjava: »Hesychia je izraz koji je još od vremena svetih otaca, u kršćanstvu grčkoga jezika, označavao vanjsku i unutrašnju spremnost potrebnu za susret s Bogom«.21
Naziv hesychia može imati četiri ključa čitanja. Prvi, koji odgovara prijevodu same riječi hesychia, određuje posebno unutrašnje stanje onoga koji moli. Drugi označuje način molitve koja je usredotočena na neprekidno ponavljanje prizivanja što se obraća srcu, uz pomoć kojega se dostiže hesychia: »Praktična metoda za okupljanje, pročišćavanje i ujedinjavanje svih psihofizičkih energija, kako bi se doživjelo estatičko sjedinjenje«.22 Treći ključ označuje monastički pokret kršćanskog Istoka, čije podrijetlo doseže do pustinjskih otaca. Četvrti, koji obuhvaća sva tri prethodna, prikazuje hezihazam kao osnovni duhovni sistem kršćanskog pravoslavlja.
Hezihazam je dakle, umjetnost molitve. Voljela bih citirati odlomak iz knjige Razgovori s Kafkom Gustava Janoucha, koji u malo riječi uspijeva dočarati koliko zajedničkog imaju umjetnost i molitva te stoga rad glumca i rad hezihasta: »Molitva i umjetnost su gorući izrazi volje. Kroz njih se pokušavaju nadvisiti i proširiti normalne mogućnosti volje. Umjetnost je poput molitve, jedna ruka ispružena u mraku želi dosegnuti dio milosti kako bi postala njezina djeliteljica. Moliti znači baciti se u snop preobražavajuće svjetlosti koja spaja ono što je prolazno i ono što će se dogoditi, potpuno se utopiti u njemu kako bi se njezina beskrajna svjetlost prenijela u malu, krhku kolijevku vlastitog postojanja«.23
Ono što se čini osnovnim u vezi s tehnikom hezihastičke meditacije jest spoj psihofizičke koncentracije i kratke molitvene formule, čije je zazivanje uvijek vezano za svjesno disanje.24 Ta metoda pomaže sabrati um i vodi do iskustva pronalaženja sebe. Hezihastička molitva poprima različite nazive. Naime, zovu je »Isusova« (pravilnije bi bilo »Isusu«) zato što je vrhunac psihofizičkog rada meditacije upravo u prizivanju njegova imena. U našem slučaju, prizivanje Isusa ne možemo poistovjetiti s mantrom,25 koja je sama po sebi djelotvorna. Prizivanje Isusa jest radije poziv u pomoć. Ivan Klimak savjetuje svojim učenicima prizivanje Božjeg imena protiv svih oličenja zla koja bi mogla ometati molitvu: »Ne oklijevajte odlaziti noću na mjesta gdje obično osjećate strah...Napredujući, naoružaj se molitvom. Kada si stigao, ispruži ruke. Bičuj svoje neprijatelje imenom Isusovim, jer nema moćnijeg oružja ni na nebu ni na zemlji.26
Hezihastička molitva zove se i »monološka« jer je usredotočena na neprekidno ponavljanje kratke molitve čiji je osnovni element Božje ime: »Gospode«. Ivan Klimak bio je njezin zagovornik: »Suvišna opširnost molitve zasićuje duh slikama i na taj ga način uznemiruje, dok ga jedna riječ (monologija) sabire«.27
Još se zove »molitva srca« (kardea) jer joj je svrha njegovo buđenje. Hezihastička metoda nije »izlazak iz sebe« (ex–stasi), nego radije »povratak u sebe« (en–stasi) kako bi se pronašlo srce kao »mjesto Boga«. Spoznaja je počinjena milosti koja postaje »vrata gnoze«.28 Imati srce znači imati središte, izaći iz raspršenog stanja uma i uzgrednih misli. Srce ima ulogu integracije ličnosti, ono veže vitalnu i intelektualnu funkciju: »naš razum nije unutar nas, kao u vazi, zato što je bestjelesan, nije ni izvan nas, zato što je za nas vezan, nego je u srcu kao u svom organu. I veliki Makarije kaže: ’Srce vodi cijeli organizam, i ako ljubav vlada u srcu, vlada i nad svim mislima i dijelovima. Ondje žive um i sve misli duše’«.29
Hezihastička tehnika pomaže sabrati intelekt i dovesti ga k srcu. »Spustiti nous30 u srce« znači smiriti ga, usredotočiti ga, učiniti od srca sam organ nerasuđivačke svijesti. Spuštanje uma u srce, što naravno ne znači prostorno–vremenski fizički pokret, integracijski je čin. U hezihastičkim tekstovima osobine koje su dodijeljene nousu nalazimo i u odnosu na srce: »Srce je kralj, misli su njegovi pašnjaci«;31 »poput ugljena koji se pali, ono može roditi svijetle misli«;32 »poput zrcala u kojem čovjek ogleda svoje stanje«;33 »kada je očišćeno, u njemu blista Isus kao sunce«.34
Ipak nous i srce ne označuju isti predmet. Nous se odnosi na svjetlost koja sija, a srce na sjedište iz kojega ona zrači. U nazivu ’srce’ leži pasivnost. Prednost je srca da ono posjeduje. Ono je uvijek sjedište nečega: nousa, njegove biti, psihičkih i fizičkih moći. Ono je sjedište ljubavi.35
Molitva srca je prije svega molitva pitanja i molitva kajanja. Put asketskog pročišćavanja priprema dušu na tajanstveni i intimni susret s Bogom, koji je dar što ga Bog čini od sebe duši. To je stalna točka kršćanske mistike svih vremena: doživjeti Boga je dar, a ne osvajanje.
Po hezihastičkoj doktrini, duša koja moli u stanju je osjetilno iskusiti Boga i imati pristup svjetlosti. Istočni monasi s posebnom upornošću ističu doživljaj svjetla i povezuju ga s apostolima na brdu Tabor. Riječ je o iskustvu koje se teško može opisati riječima, jer su riječi nedovoljne, deformirajuće i siromašne za izražavanje »predmeta koji nadilazi svaku zamislivost«.36

Monasi i hezihastički autori

Počeci hezihazma potječu još od pustinjskih otaca, od pustinjaka ili eremita, i u pravom smislu riječi i antonomastički (gr. eremos, eremia = pustinja). Bijeg u pustinju, anachoresis, nije osobina prvih generacija kršćana: samo na kraju III. stoljeća, i posebno u IV, nakon što je kršćanstvo bilo proglašeno državnom religijom, dogodio se masovan bijeg u pustinje Egipta, Palestine, Sirije i Mezopotamije. »Monaštvo je na taj način služilo kao protuteža uspavanoj i malograđanskoj crkvi«,37 tvrdi Meyendorff, s kojim se slaže i bizantolog Paparozzi, koji definira monaštvo kao »alternativu stalnoj mondanosti crkve«.38
Povlačeći se u pustinju, monasi su napuštali svoje misije, poučavanje, dobročinstvo, a često čak i redovitu sakramentnu praksu, grleći molitvu kao osnovni element kršćanske duhovnosti.39
Ipak, zlatno je doba pustinjaštva koncentrirano u IV. i V. st. n. e., za vrijeme kojih se, zajedno s Životima, šire i zbirke Apoftegmi. Riječ je o izrekama pustinjskih otaca preko kojih se razumije da je pustinjački život već stvorio duhovni sistem koji se zasniva na idejama kao što su borba protiv misli, trijeznost, pozornost, unutrašnji odmak, neprekidna molitva i ono što se opisuje kao »sjećanje na Boga i odmor u Bogu«.
Povijest hezihazma mogla bi se podijeliti na tri velika razdoblja: počeci (od IV. do X. st.), procvat (XIII. i XIV. st.) i filokalijska renesansa (XVIII. st).
Veliki povjesničar religija Elémir Zolla40 tvrdi kako se najraniji korijeni hezihazma čitaju u doktrinama Evagrija Pontskog i Makarija, rođenih u egipatskim pustinjama, gdje se monaštvo i rodilo sredinom III. st.41 Evagrije (345–399), u osnovi platonist, vidio je čovjeka kao inteligenciju zarobljenu u materiji: u njegovoj duhovnosti nije bilo mjesta za tijelo. Suprotno od njega, Makarije je inzistirao na intimnom jedinstvu duše i tijela i njegova je antropologija nosila biblijski pečat: čovjek je biće koje teži jedinstvu i kao takav je u dodiru s Bogom. Tako se objašnjava važnost koja je dana srcu kao središtu organizma i sjedištu inteligencije.42 Ta će zamisao biti od posebne važnosti u cijeloj mistici kršćanskog Istoka.
Dijadoh Fotički (400–474), biskup u Fotici u Epiru, bio je u V. st. jedan od najvećih širitelja pustinjačke duhovnosti u Bizantu. Zasluga njegova i Ivana Klimaka jest u ostvarivanju sinteze između Evagrija i Makarija: na taj je način Evagrijeva »intelektualna molitva« na Istoku postala »molitva srca«, »Isusova molitva«, gdje »sjećanje na Ime« zauzima osnovno mjesto.
Bazilije i Grgur iz Nise, oci iz Kapadocije, također su vrijedni spominjanja u vezi sa stvaranjem hezihastičke doktrine. Bazilijeva doktrina (329–379) o vječnosti duhovnih bića je, kao i ona Evagrijeva i ostalih monaha njegova vremena, pod jakim utjecajem platonizma. Premda razum ne može u potpunosti shvatiti transcendentalnost, posredstvom Isusovim i Božjom milošću, čovjeku je dana mogućnost da povrati svoje božansko podrijetlo. Kontemplacijom je protkan posljednji stupanj duhovnog života i, također kontemplacijom, dana je čovjeku mogućnost da okusi vječno blaženstvo. Bazilije naglašava značenje unutrašnje sabranosti kao uvjeta za kontemplaciju: »Kada um više nije rasut u vanjskim stvarima, ni izgubljen u osjetilnom svijetu, tada se on vraća sebi; i uz pomoć samoga sebe, uzdiže se do Božje misli«.43
Grgur iz Nise postavlja doktrinalni problem spoznaje Boga. Riječ je o proturječju izraženom oksimoronom »svjetlosna tama«. Grgur tvrdi da se kontemplacija temelji na »vidim da ne vidim« i na poznavanju »Boga u tami«. On je jedan od prvih kršćanskih predstavnika »negativne« ili »apofatične« teologije koja kreće od Starog zavjeta pa preko evanđelista Ivana44 dolazi do Augustina, Dionizija Areopagita i Sv. Ivana od Križa. Nespoznajno se objavljuje, a da pritom ostaje nespoznajno, i njegova nespoznajnost je još dublja onomu koji ju iskusi.
Zaustavimo se nakratko na sinajskim autorima. Slavni manastir, koji je na brdu Sinaj osnovao Justinijan, u VI. st. postaje najvažnijim središtem širenja hezihazma. Kao jednog od sinajskih doktora, važno je spomenuti Ivana Klimaka († oko 650.) koji je bio igumen45 manastira svete Katarine od 580. do 650. i dodijeljeno mu je ime »Klimaka« po djelu koje ga je proslavilo: Ljestve (grčki Klimax). Kao i u Dijadoha, i ovdje pozivanje imena Isusova zauzima središnje mjesto monastičke duhovnosti. U Ezikijevim (VIII–X. st.) Kratkim poglavljima cijeli se duhovni put svodi na trijeznost (nepsis46) i Ezikije u više navrata ističe jaku povezanost koja veže nepsis s Isusovom molitvom: »Trijeznost i Isusova molitva se uzajamno podupiru. Krajnja pozornost jača neprekidnu molitvu, a molitva jača krajnju trijeznost i pažnju uma«.47
Svi doktori velike patrističke epohe pripadaju hezihastičkoj tradiciji u širem smislu riječi. Hezihazam u užem smislu jest hezihazam XIII. i XIV. stoljeća. Kasnobizantski hezihazam razvija se na atonskom poluotoku i u bosforskim manastirima. Njegov je karakteristični element psihofizička tehnika molitve. Hezihastički utjecaj nije bio ograničen samo na crkvenu i religioznu sferu. Tipično za kasnoantički hezihazam bio je izlazak iz monastičkih okvira i otvaranje laičkom svijetu. Monasi su se trudili približiti Isusovu molitvu narodu jer su smatrali da je ona najmoćnije sredstvo kako bi milost krštenja postala realna i djelotvorna.
Simeon Novi Teolog (949–1022) — iako je živio nekoliko stoljeća prije početka hezihazma u užem smislu — još prije autora XIII. i XIV. st. detaljno opisuje hezihastičku tehniku. Jedini među srednjovjekovnim pravoslavnim misticima, on otvoreno govori o svom osobnom i intimnom iskustvu i opisuje svoje vizije bez bojazni da će se isticanjem duhovnoga mističkog doživljaja zamjeriti tradicionalnim institucijama Crkve. U Katehezi, Simeon priča o sebi, dok u proznim djelima, dnevniku i u Himnama o božanskoj ljubavi, pjeva o svojoj »ljubavnoj priči« s Bogom. Upotreba stiha u izražavanju mističkog iskustva jedinstven je slučaj u bizantskoj književnosti. U Metodi o svetoj molitvi i pozornosti iz XI. st.48 Simeon opisuje poseban način disanja hezihastičke molitve. Tvrdi kako za hesychiju nije dovoljna ni ljudska ni teološka znanost, potrebno je da cijeli čovjek, zajedno sa svojim najintimnijim osjećajima, sudjeluje u pustolovini potrage za Bogom.
Nikefor Samotnjak (oko 1250), monah na gori Atos, učitelj Grgura Palamasa, nakon boravka u Bizantu pod vladavinom Mihajla VIII. Paleologa (1261–1282), piše Raspravu o straži srca. U tom djelu, za koje se pogrešno smatralo da je Simeonovo, da bi poslije njegova pripadnost bila ponovno vraćena Nikeforu, autor pokušava odgovoriti na pitanje: »Kako postići pozornost?«. Metoda koju predlaže nema drugu svrhu već »povratak sebi« koji Simeon objašnjava činom »spuštanja nousa u srce«. U Nikeforovu slučaju, bez obzira na dualistička i neoplatonistička iskušenja, ponovno pobjeđuje antropologija biblijske ideje čovjeka kao jedne psihofizički nedjeljive cjeline. Tjelesna askeza koju Nikefor preporuča dolazi zapravo od »ove vrlo jednostavne konstatacije: svaka psihička aktivnost ima svoj somatski odraz. Na osjetljiv i gotovo neprimjetan način, tijelo sudjeluje u svakom pokretu duše, bilo da se radilo o osjećaju, apstraktnoj misli, htijenju ili transcendentalnom iskustvu«.49
Ti Simeonovi i Nikeforovi spisi posvećeni tehnikama, kao i oni Grgura Sinajskog i Xanthopoulojevih, pokušavali su priskrbiti potrebne informacije kako bi se psihičke moći preobratile na srce kao intimniju dimenziju bića. Riječ je o spisima koje svrstavamo u »mistiku srca« karakterističnu za velik dio duhovnosti pravoslavnoga kršćanstva.
Možemo smatrati da je pravi hezihazam započeo s pojavom Grgura Sinajskoga (1255–1346), sinajskog, a potom kršćanskog monaha. Njegovi kratki spisi o molitvi, gledajući ih kao cjelinu, zapravo su detaljan priručnik hezihazma. Pravila »čiste molitve« i Nikeforove psihofizičke metode popraćeni su brojnim savjetima zasnovanim na monahovu pažljivom promatranju psihe.
Važno je naglasiti jaku ravnotežu između osobne duhovnosti i zajedničke molitve koju je hezihazam XIV. stoljeća uspio pronaći i koja će u velikoj mjeri odrediti teološku misao Grgura Palamasa50 (1296–1349). Zahvaljujući njemu hezihazam više nije sistem i pokret ograničen na monaški krug, već počinje postajati dio institucionalnog života bizantske Crkve. Između ostalog, on je uvjereni zagovornik unitarističke antropologije: »Brate, zar ne čuješ Apostola kako govori »Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama...« (1 Kor 6, 19), mi smo »Božji dom« (Heb 3, 6) Š...š. Ako imamo um, zašto bi se srdili što on stanuje u onome koji postaje prirodni Božji dom? Kako to da je Bog na početku smjestio um u tijelo?51
Duhovna askeza se ne može dogoditi odvajanjem tijela, nego samo potpunim pobožanstvenjem čovjeka (theosis).
Nakon Palamasove smrti, mistički se tekstovi hezihastičkog utjecaja stanjuju. Jedan od tekstova koji je kružio tijekom sljedećih stoljeća bile su Centurije Kalista i Ignacija Xanthopouli, dvojice monaha iz druge polovice XIV. st. U tom tekstu monasi Xanthopouli ponovno potvrđuju temelje hezihastičke prakse.
Za sljedeće je stoljeće važno spomenuti Nila iz Sore (1433– 1508), ’oca’ ruskoga hezihazma. Njegovo monaštvo svjedoči evanđeosko siromaštvo oprečno svakom bogatstvu. Izbjegavajući precizne formule i ostavljajući monasima veliku slobodu što se tiče pojedinosti vanjske prakse (kao što je post, za koji smatra da je potreban), on poziva na usredotočenost pozornosti na Isusovu molitvu.
Tijekom dvaju stoljeća koja dijele Nila od »filokalijske renesanse« iz 1700, upotreba same molitve preživljava, dok u stvaranju hezihastičkih tekstova vlada tišina. Iako su tehnički aspekti molitve pali u zaborav, navika da se neprestano govori kratka formula Isusova imena ostaje živa: zbog njezine jednostavnosti, savjetuje se najponiženijima i monasima koji obavljaju poslove u poljima ili druge manualne radove.
U XVIII. st. dolazi do duhovne renesanse. Gora Atos ostala je glavnim središtem religioznog života i u njezinim bibliotekama obrazuje se Nikodem Hagiorit (1731–1805). U svom Priručniku dobrih savjeta o čuvanju pet osjetila i imaginacije duha, više je dijelova posvetio molitvi kao psihofizičkoj tehnici. U suradnji s korintskim biskupom Makarijem izdao je 1782. u Veneciji (gdje je u to vrijeme postojala jedina grčka tipografija) zbirku tekstova tebaidskih monaha i bizantskih svetaca, pod nazivom Filokalija (Ljubav prema dobrom ili Dobrotoljublje). Svezak kreće od važnosti koja je dana »Isusovoj molitvi« po uzoru na hezihastičku metodu XIV. st. Sabrani tekstovi su podijeljeni na dvije grupe: u prvoj se nalaze stariji tekstovi u kojima je molitva samo nagoviještena ili prešućena; dok druga sadrži sve tekstove nastale u XIV. st. gdje je formula izražena, komentirana i povezana s različitim načinima primjene. Zahvaljujući tom djelu moderni se svijet imao prilike upoznati s hezihastičkom tradicijom. Iako Nikodemovoj zbirci nedostaje kritički komentar, prevedena na slavenski, a potom na ruski (s mnogobrojnim dodacima), ona je u velikoj mjeri pridonijela velikom hezihastičkom buđenju XIX. st. u Rusiji i u drugim pravoslavnim zemljama.
Njegov je suvremenik Pasija Veličkovskij (1722–1794) izdao 1973. u Sankt Peterburgu slavensko–rusko izdanje Filokalije pod nazivom Dobrotoljublje.
Prvih godina XIX. st. nekolicina sljedbenika Veličkovskog njegovala je buđenje hezihastičkog monaštva. Unutar te obnove fenomen optinskih52 staraca od posebnog je značaja. Usred XIX. st. stari hezihastički profetizam ponovno se pojavljuje s takvom snagom i autentičnošću da k sebi privlači ne samo monahe novake već hrpe laika u potrazi za duhovnim pravcem, među kojima su bili i Gogolj, Dostojevski,53 Homjakov, Solovjev, Tolstoj. Većinu svog vremena starci54 su bili na usluzi ljudima. Najsvjetliji primjer te svetosti u Optini bio je Serafin iz Sarova (1759–1833), krajnje izolirana ličnost među velikim svecima suvremene pravoslavne Crkve. Slavan je njegov Razgovor s Motovilovom55 utemeljen na mistici svjetla.
Golem izdavački uspjeh Ruskoga hodočasnika56 povezan je i sa začecima poznavanja hezihazma na Zapadu. Sovjetska revolucija je također, prisilivši mnoge intelektualce na emigraciju u Europu i Ameriku, uvelike pridonijela zapadnom širenju pravoslavne duhovnosti. Lossky, Bulgakov, Florenskij, Evdokimov samo su neki od odgovornih ljudi za širenje hezihastičke duhovnosti na latinski i anglosaksonski svijet. Oni su također bili učitelji nove generacije teologa kao što su Meyendorff, Ware i Clément. U drugoj polovici XX. stoljeća57 hezihazam je postao predmet zanimanja i učenja i za Katoličku crkve. Od bitnijih su doprinosi predstavnika Papinskog orijentalnog instituta u Rimu: Irénée Hausherra i Tomás Spidlíka.

Tehnike

Proučit ćemo četiri teksta koja detaljno opisuju psihofizičku tehniku hezihastičke molitve.
Prvi je Metoda svete molitve i pozornosti Simeona Novoga Teologa. U uvodu Simeon piše kako su molitva i pozornost povezane kao duša i tijelo, »ako jedna nedostaje, druga ne opstaje«, »One, pozornost i molitva, vrata su života i smrti«.58 Simeon ovdje poseže za idejom pozornosti kao jednakoj hesychiji.59 Tekst slijedi razabirući osnovne korake koje je potrebno proći da bi se došlo do hesychije. Prije samog početka molitve potrebno je »usvojiti tri stvari«: prva je »smrt svemu«, odnosno »odsutnost briga (amerimnia60) i za iracionalno i za racionalno«; drugo je »čista svijest«, a treća je odmak od vezanosti, sloboda od ovisnosti, odnosno »sloboda od svake strasti«.61 Neophodan uvjet za osvajanje tih triju stvari jest odvojenost od svijeta. Povlačenje od žamora, smetanja i svakodnevice. Potrebno je udaljiti se od ovoga svijeta kako bi se dobila mogućnost ulaska u drugi svijet, onaj unutrašnji: »Kada dakle sjedneš u mirnu ćeliju, postrance, u neki kutak, učini ono što ti govorim: zatvori vrata, i uzdigni svoj duh iznad svakoga bezvrijednog i prolaznog predmeta«.62
Tek je tada moguće zauzeti položaj za molitvu, naslonivši »bradu na prsa«. Simeon je prvi koji eksplicitno govori o posebnom načinu disanja: »Pritisni, priguši, zadrži udisaje koji ti prolaze kroz nos kako ne bi mogao lako disati«.
Položaj tijela u kojem brada dotiče prsa otežava disanje kroz nos, uzrokujući tako usporavanje ritma udisaja i izdisaja što pomaže postizanju pozornosti. Riječ je o spontanoj posljedici stvarnoga tjelesnog opuštanja. Samo tada može početi usredotočenost na pupak i na niže dijelove; usmjeravajući »tjelesno oko, zajedno s umom u središte trbuha, u pupak Š...š mentalno pretraži unutrašnjost utrobe kako bi postigao cilj, kako bi pronašao središte, odnosno mjesto srca gdje obično obitavaju sve snage duše«.63
Krenuvši od pupka, um se penje do srca u kružnoj kretnji: na tom je putu um prisiljen proći kroz utrobu kako bi na kraju našao utočište u srcu. Bizantolog Antonio Rigo podsjeća kako u transmutaciji čovjeka moraju sudjelovati i njegovi »prosti« dijelovi. Cijeli je čovjek u igri. Kad je jednom u srcu, um će tamo pronaći: »prvo Š...š mrak i neprijateljsku tvrdokornost, ali ustrajući u ovoj vježbi i danju i noću, pronaći ćeš, o čuda li!, beskrajnu sreću. Čim tvoje srce bude otkrilo mjesto srca, odjednom će vidjeti ono što još nikada nije vidjelo: vidjet će zrak usred srca i vidjet će samoga sebe punog svjetlosti i raspoznavanja Š...š. Ostatak ćeš saznati uz pomoć Božju, u straži uma, održavajući Isusa u srcu; jer rečeno je: »Sjedni u ćeliju i ona će te naučiti svemu«.64
Drugi tekst posvećen psihofizičkoj praksi hezihastičke molitve jest Rasprava o straži srca Nikefora Atonskog. Napisana u drugoj polovici XIII. stoljeća, otvara se idejom svjetlosti i povratka u sebe: »Vi, u kojima gori želja da doživite veličanstveno i božansko objavljivanje svjetla (photophaneia) Spasitelja našeg Isusa Krista, vi koji u srcu želite osjetiti nebesku vatru Š...š. Dakle vratite se, ili točnije govoreći: vratimo se sebi, braćo Š...š. Jer ne možemo ni na jedan drugi način stupiti u drugi svijet oprosta i intimnosti s Bogom a da se ne vratimo — ili bolje ne uđemo — u nas same, koliko nam je to moguće.65
Nikefor vjeruje da se metoda molitve može prakticirati samo uz vodstvo duhovnog oca, osobe koja je uglavnom vezana za monaški život. Predlaže, dakle, Živote Svetaca i njihove spise,66 preuzimajući ideju, već prisutnu kod Simeona, o odvajanju od svijeta i o »povratku sebi«, uvjeta neophodnih za osjetilno iskustvo sjedinjenja s Bogom, koji se objavljuje u svjetlosnom obliku, u fotofaniji. Kao i Simeon, i Nikefor predlaže neko osamljeno mjesto te čistu svijest, slobodnu od briga: »Ali prije svega neka tvoj život bude miran, lišen bilo kakvih briga. Tada uđi u svoju sobu, zatvori se u nju, sjedni u kut i učini kao što ti govorim«.67
Autor traktata ne daje nikakve upute o položaju tijela i u njegovoj tehnici je odsutna bilo koja disciplina disanja: »Sjedni se, dakle, kako sam ti rekao, saberi duh, uvedi ga — kažem tvoj duh — u nosnice; to je put koji prolazi disanje da bi došlo do srca. Natjeraj ga da se spusti u srce zajedno sa zrakom koji dišeš«.68
Ne preporučuje se, za razliku od Simeona, ni usporavanje ni »zadržavanje« disanja. Ovdje je riječ o krajnjoj pozornosti na sam put kojim se kreće zrak koji se udiše, što samo po sebi dovodi do usporavanja disanja.
Duh se spušta u srce zajedno s dahom. Kad jednom dosegne srce, mora biti izgovorena posebna formula: »Na početku će biti teško i mukotrpno zadržati duh u srcu, ali poslije, s navikom, on više neće lutati izvan, nego će zauvijek ostati unutar srca. Kada se duh nalazi u srcu, neumorno zanimanje hezihasta morat će biti prizivanje: Gospode Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj mi se«.69
Isusova se molitva ovdje pojavljuje u svojoj »klasičnoj« formi, dok u Simeonovu djelu još nije imala definirani oblik.
Prvi je stupanj molitve vokalna molitva, molitva jezika, nakon koje dolazi proces interiorizacije formule, tj. prava molitva srca: »Nakon što si od tamo izbacio svaku misao (možeš, dovoljno je da hoćeš), pokloni mu »Gospode Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj mi se« i viči bez prekida te riječi isključujući svaku drugu misao. S vremenom, kada budeš već dobro vladao ovom vježbom, ona će ti otvoriti pristup srcu, kao što sam ti rekao, bez sumnje: iskusio sam to osobno.70
Iskustvo snage interiorizacije molitve izraženo je u ispovijedi mladog monaha koji kaže Simeonu: »Zaboravih mjesto na kom sam se nalazio, tko sam i gdje sam, ograničio sam se na uzvike: »Kyrie Eleison«, i kad sam ponovno došao svijesti, iznenadio sam samoga sebe u ponavljanju. Ali tko je bio onaj koji je govorio, oče, ili tko je pokretao moj jezik, ne znam..., ali Bog zna71.
Grgur Sinajski u O Hesychiji i o dva načina molitve u 15 poglavlja detaljno opisuje psihofizički put. Prije svega, za razliku od Nikefora, Grgur Sinajski tvrdi da nije potrebno tražiti pomoć u svetoj knjizi jer se »svaki od vjernika smatra vrijednim da u vlastitom srcu nosi upisan zakon Duha i da razgovara s Bogom u čistoj molitvi«72. U njegovim je spisima česta ideja bola i muke onoga koji vrši Isusovu molitvu: »Od ranog jutra sjedni na klupčicu pedalj73 visoku Š...š. Mukotrpno pognut, s jakim bolom u grudima, ramenima i zatiljku, ustrajno viči i u duhu i u duši: »Gopodine Isuse Kriste, smiluj mi se« Š...š. Zadrži dah tako da ne možeš slobodno disati. I dalje: »Usprkos neudobnosti, ostani sjediti na klupčici što duže možeš... presječen na pol... s bolovima u ramenima i glavi«.74
Budući da se na početku puta do hesychije zapravo radi u prvom redu o traženju pomoći, Grgur početnicima savjetuje formulu mnogo kraću od klasične hezihastične. Cijelu formulu koriste oni koji su na višem stupnju duhovnog puta.
Što se tiče disanja, i Grgur jasno govori o »zadržavanju« daha, ali dodaje i jedan novi element: usporavanje disanja praćeno je zazivanjem Isusa, Isusovo ime mora biti »udahnuto«. Na taj način onaj koji moli pokušava disciplinirati svoj duh.
Citirajući Klimaka, Grgur piše: »Neka sjećanje na Isusa bude sjedinjeno s tvojim dahom, i na taj ćeš način spoznati korist hesychije. Još piše: ’Božja ljubav mora prethoditi disanju’, te: ’Monah se mora sjećati Boga kao što diše’«.75 Sam Grgur piše: »Pritisni duh iz razuma u srce i zadrži ga tamo Š...š. Savijen na pol, sabravši duh u srce, ako je ono otvoreno, pozovi u pomoć Gospoda Isusa«.76
Te riječi otkrivaju prvi cilj molitve: spustiti duh u srce. Ta tehnika postaje dominantnom u sljedećoj fazi hezihazma, a sama rečenica »spustiti duh u srce« postaje stereotip koji se upotrebljava s obzirom na svrhu hezihastičke tehnike.
Još su jedan značajan tekst za proučavanje hezihastičke praktike Centurije Kalista i Ignacija Xanthopouloi. Radi se o pravom uvodu u tu disciplinu. U točki XXV. čitamo: »Na zalasku sunca Š...š sjedni na svoju klupčicu, u mirnoj i tamnoj ćeliji, saberi svoj duh iz svakodnevne rastresenosti i lutanja, zajedno s disanjem pritisni ga u srce i počni s molitvom: Gospode Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj mi se«.77
U jednom od sljedećih poglavlja objašnjava se razlog povlačenja u taman i samotni kutak na kojem inzistiraju svi autori: »Vid po svojoj prirodi ometa i prosipa razum na predmete koje vidi i gleda. Na taj način vid muči i preinačuje razum. Ako ga zarobimo, u tišini i mraku ćelije, pogled i vid prestat će dijeliti i preinačavati razum. I tako će se um, i protiv svoje volje, djelomično smiriti i skupiti u sebe, kako kaže Bazilije Veliki: »Um koji nije razasut u vanjskim stvarima, ni izgubljen u osjetilima svijeta, vraća se sebi«.78
Što se tiče same tehnike, čitamo: »Usporedo79 s disanjem, uvedi riječi molitve, slijedeći Ezikijev savjet: svome udisaju pridruži trijeznost, Isusovo ime i meditaciju smrti«.80
Tehnika koja je ovdje opisana jasno se razlikuje od Simeonove i Nikeforove: dok se u ovim posljednjima savjetovalo ponoviti formulu tek nakon što je nađeno »mjesto srca«, u tekstu braće Xanthopouloi propisano je disanjem popratiti izgovaranje molitve.
Po monasima Xanthopouloi, hezihastička molitva mora biti izgovorena uz pomoć kružne kretnje koja se sastoji od dviju faza. U prvoj se fazi formula (»Gospode Isuse Kriste, Sine Božji«) govori uzlazno, dok se u drugoj (»smiluj mi se!«) vraća k sebi, skrivajući se na dno srca.
Ako pokušamo stvoriti sintezu svih tehnika koje smo do sada obradili, moramo primijetiti kako svi autori pozivaju hezihasta da zauzme sjedeći položaj na osamljenom mjestu.
Povlačeći se, hezihast na neki način odustaje od vanjskog svijeta. Da bi mogao moliti, mora biti slobodan od veza i mora imati čistu savjest. Samo će tako moći postići pozornost, odnosno unutrašnju usredotočenost potrebnu da bi um ušao u srce. Hezihastički oci uvijek ističu važnost učestalosti zazivanja Isusova imena. Sveti Ezikije nam u tom smislu nudi jednu prekrasnu metaforu: »Kao što kiša koja, što dublje ponire, to više mekša zemlju, tako i ime Isusovo koje zovemo, budi i veseli korijene našega srca, što ga gorljivije zovemo«.81
Molitva se može naizmjenično služiti kratkom i dugom formulom. Mogući su sljedeći načini recitiranja hezihastičke molitve: sad puna sad kratka, s čitanjem psalama ili bez, sjedeći ili stojeći, nakon obroka ponovno moljenje i čitanje otaca.
Postoje dvije tehnike disanja:
— zadržavanje daha. Grgur savjetuje zaustavljanje daha
— zatvaranjem usta. Simeon govori o udahnutom zraku nosnim putem.
— ritmizacija disanja (Xanthopouloi). Izgovaranje formule skandira i mjeri izmjenjivanje udisaja i izdisaja, indirektno izazivajući usporavanje ritma disanja.
Tema spuštanja uma, s koncentracijom na pupak ili bez, obuhvaća i pretraživanje utrobe i traženje mjesta srca. Teofanije Isposnik u Umijeću molitve piše: »Iz glave se morate spustiti u srce. Za sada su vaše misli u vašoj glavi, i čini se kao da je Bog izvan vas. Na taj način sve vaše duhovne vježbe ostaju vanjskima. Dok god budete u svojoj glavi, nećete moći vladati vašim mislima koje će se nastaviti kovitlati kao susnježica po zraku ili kao muhe za vrijeme ljetnih sparina.82
Hezihastička je antropologija, dakle, u potpunosti biblijska, odnosno unitaristička (samo čovjek u svojoj cijelosti može primiti Božju ljubav). Ona naglašava dva osnovna ritma našega psihosomatskog postojanja: disanje i kucanje srca. Hezihastička doktrina nas uči da su nam ta dva ritma dana od Boga kako bi dopustili božanskom životu ulazak u intimu našeg bića, kako bi mu dopustili da svjetlom zagrli i obujmi naše postojanje.
Konačno, pozivanje na Boga je prisutno sve vrijeme, njegovo sjećanje je u svakom trenutku i svakom činu, jer »Sav napor monaha postaje grijeh bez meditacije i sjećanja na Boga«, piše Izaija opat svojoj učenici Teodori Angelini, kćeri imperatora Izaka II. Anđela.83
U studiji Hezihastičke tehnike Rigo razlikuje četiri načina moljenja:
— tehnika što ju sadrže Centurije braće Xanthopouloi, koju karakterizira ponavljanje formule »Gospode Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj mi se«. Ona se izgovara pri svakom udisaju kako bi se zajedno s dahom i s duhom (nous) spustila u srce;
— Simeonova tehnika, koju karakterizira kružno kretanje i prethodeća »onfaloskopija«,84 praćena je usporavanjem disanja. Kada se dođe do mjesta srca, mora biti ponovljeno zazivanje Isusa;
— prva tehnika koju savjetuje Nikefor sastoji se od spuštanja nousa u srce zajedno s udisajem, iza kojega slijedi ponavljanje »Gospode Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj mi se«;
— druga Nikeforova tehnika, sastoji se od interiorizacije formule i zasniva se isključivo na ponavljanju »Gospode Isuse Kriste Sine Božji smiluj mi se«.
Da bi molitva bila djelotvorna, obvezatno je »spustiti nous u srce«. S tom se stavkom slažu svi oni koju su se bavili Isusovom molitvom. Palamas piše: »dovesti i zatvoriti nous u tijelo, i štoviše u tijelo unutar tijela, u srce«.85 Bit će dakle srce mjesto gdje će se dogoditi sabiranje i centriranje nousa, koji je obično razasut u stvarima.86 Nikefor dodaje da nous u srcu postaje »jednim i golim«.87
Kalist i Ignacije Xanthopouloi u Od naših svetih otaca (o posljedicama molitve duha i tijela), nam nude kratku sintezu neposrednih posljedica metode, ili bolje rečeno, psihofizičkih fenomena koji su uz nju vezani:
»Prije svega se, u tijelu onoga koji je posvećen i usredotočen na molitvu, počinju osjećati vibracije Š...š. Osjeća se toplina u srcu Š...š. Ponekad Š...š dolazi do znojenja, uzrokovanog toplinom koju stvara tijelo, i tada se pokreće, počevši od srca, sveta radnja Š...š. Tada sveta molitva rađa čuđenje srca, koje rađa veliku utjehu. Iz srca počinju izvirati i vrcati slatke suze koje s uživanjem klize iz očiju: to je radost–tuga Š...š i cijelo tijelo postaje goruće Š...š. Onomu tko se nalazi u tome stanju događaju se i druge neobične stvari. U svojoj unutrašnjosti vidi sjaj koji ga pokazuje svjetlijim od sunca i koji čini da iz samog mu srca izvire svjetlo. Unutar srca događaju se i druga čuda, koja se ne mogu pismeno zabilježiti«.88 Hezihazam je moguće antropološko–kulturološki definirati »tehnikom tijela«.89 U tom se smislu često naziva i »kršćanskom jogom« te se uspoređuje s islamskim dhikrom.90 Kao što smo već natuknuli, Rigo tvrdi da je hezihazam nastao u sinkretizmu kršćanske, islamske i hebrejske mistike. Teško je reći u kolikoj je mjeri jedan od elemenata utjecao ili primio utjecaj od drugih. Gardet vrlo jednostavno primjećuje kako je »molitva Božjeg imena, vezana uz disanje, bila toliko raširena u muslimanskom svijetu da je nemoguće nijekati međusobnu prožetost dviju duhovnosti«.91 Važno je ipak razumjeti osnovnu razliku između hezihastičke molitve, dhikra i yoge: »Psihofiziološka metoda nije drugo, već jedan od načina za ostvarivanje pozornosti i straže srca. Iako je riječ o neophodnom uvjetu za stvarnu molitvu, ona nije ni njena bit ni njen posljednji cilj. U tome se hezihastička molitva radikalno razlikuje od hinduističke yoge ili muslimanskog dhikra, koji su tehnike što, više ili manje automatski, dovode do traženoga mističkog stanja«.92

Hesychia glumca

Grotowski je, slijedeći učenje Stanislavskoga, težio dokučiti nedodirljivo praktičnim i konkretnim putovima.93 Bio je uvjeren da je iskustvo jedini izvor spoznaje i upravo ga to uvjerenje, povezano s njegovim načinom prenošenja znanja učenicima — kao što ispravno primjećuje Guglielmi —,94 na neki način povezuje sa svijetom mistika. I sami hezihasti ustvrđuju: »Svi oni koji imaju iskustvo smiju se onima koji im proturječe bez iskustva. Njihov učitelj nije riječ, već trud i iskustvo truda. On je taj koji rađa korisno voće...«.95
Tijekom vremena čovjek je pretrpio vanjski (kontakt sa svijetom) i unutrašnji prijelom. Unutrašnji je onaj između duha i tijela. U Centurijama braće Xanthopouli čitamo: »Ondje gdje je tijelo ondje je i um, na način da nema ničega stranog između Boga i srca, kao zid koji dijeli ili ograda koja zamračuje srca i dijeli od Boga«.96 Cjelokupni rad na samome sebi pokušava izliječiti taj prijelom. Grotowski smatra kako je manjak vjere u tijelo, što je zapravo manjak vjere u sebe, osnovni razlog podijeljenosti bića: »Ne biti podijeljen: nije samo sjeme glumčeve kreativnosti nego je i sjeme života, mogućnost cijelosti«.97
Glumac pokušava vježbama svladati to stanje nepotpunosti i podijeljenosti između tijela i duše, svijesti i nesvijesti, razmišljanja i instinkta, spolnosti i mozga, te postići prvobitnu cijelost i sveukupnost. Postoje različiti načini »sabiranja« sebe i pronalaska slobode u kaosu: hezihastima je omiljena molitva srca. Cijela je pravoslavna duhovna tradicija zasnovana na ideji cijelosti duše i tijela. Grotowski je smatrao kako je cijelost moguće postići samo prevladavanjem individualnosti. Metodi ulaska u sebe (autopenetraciji) svrha je prevladavanje autobiografskoga te postizanje univerzalnoga: kada je otkriveno sve ono što je intimno i osobno, ostaje ona duhovna bit koja je svima zajednička. U radu na tome, doer98 je izložen mnogim opasnostima.99
Hezihasti ustvrđuju da je u procesu od osnovne važnosti držati se daleko od logsmoi,DČ100 od svega onoga što je vezano za priviđenja, za priče i opčinjenost neobičnim fenomenima. Ulazak u sebe se u hezihazmu sastoji, prije svega, od povlačenja osjetila s predmeta strasti, da bi se došlo do stanja u kojem je »osim života i disanja, potrebno izaći iz svega ostaloga«.101 Potrebno je, dakle, da se nous odvoji od vanjskih stvari, vrati k sebi, gleda sebe, svlada sebe i ujedini se s Bogom. Kao što je rečeno i u Evanđelju, »kraljevstvo je Božje u nama« (Lk 17, 21), i zato »...čuvaj se, promatraj se i prouči se...nemoj ostaviti bez nadzora ni jedan dio svoje duše, ni jedan dio svoga tijela«.102
»Gurajući«, »spuštajući«, »potiskujući« nous u srce, dana je čovjeku mogućnost da se upozna. Franco Ruffini u Praznoj sobi103 izdvaja jedan odlomak iz teksta Novi testament kazališta104 (koji je Grotowski izostavio u izdanju svoje knjige), u kojem učitelj govori o transferu našega svjesnoga ja, do kojeg dolazi između glave i područja srca. Tehnički govoreći, da bi se isključila misao iz akcije (radnje) i da bi impuls postao spontan bez gubitka preciznosti, potrebno je dosegnuti stanje »mirne i bolne istine o samima sebi«.105 Za postizanje toga cilja Grotowski predlaže da se krene jednim od sljedećih putova, jer svaki od njih u sebi sadrži ostale. Tri su puta: introspektivnost (koja odgovara autopenetraciji, ulasku u sebe), tjelesna opuštenost i usredotočenost cijelog organizma na područje srca. Riječ je o postupcima tipičnim za meditaciju. Hezihast koji se priprema za molitvu obavlja te iste radnje.
I onaj koji ne radi osobno na prelasku nousa u srce, već sudjeluje u radu drugoga, može osjetiti kako njegovo srce radi. Osvrćući se na Main Action,106 Thomas Richards svjedoči: »Gledao sam i slušao, i ne znam iz kojeg razloga moj se um nije pitao: ’Što pjevaju?’ ili ’Što je to?’. I u jednom se trenutku, u prsima, nešto počelo kretati, nešto potpuno nepoznato, nešto što je u meni izazivalo strah, nešto kao topao osjećaj gorenja, u grudima«.107
Naspram stvarnog čina, čina objavljivanja, gledatelj postaje svjedokom. Iako čin nije počinjen posebno za njega, već samo u njegovoj prisutnosti, on je ondje da svjedoči događaju s posebnom pažnjom. Ako je gledatelj osoba spremna na promjene, može, iako u manjoj mjeri, ipak okusiti djelotvornost procesa. Grotowski taj fenomen naziva »indukcija«. I sam Palamas primjećuje: »u određenoj mjeri i tijelo sudjeluje u milosti koja djeluje u umu, njemu se prilagođava, dobiva određeni osjećaj neizrecive čudesnosti duše, onima koji izvana promatraju one koji ju posjeduju, daje naslutiti što se događa u njihovoj unutrašnjosti.108
Čovjek je naviknut činiti samo ono što ima neki cilj, i sklon je gomilanju stvari, ideja, emocija; nije važno što, važno je da sakuplja i gomila. S druge strane ga zbunjuje tišina, ne zna kako da se ponaša, ne zna što da radi sa svojom prazninom. »Vrlo često glumac pogrešno vjeruje kako se njegova priprema sastoji od punjenja dubokim emotivnim iskustvima. Upravo suprotno, on mora naći prazan prostor gdje ’tok’ u njemu prolazi neprimjetno«.109 »Prazno« tijelo može imati ulogu kanalizatora energija, postajući tako »tijelo kanal« unutar kojeg prirodni i organski tok života može teći. Često se događa da je taj tok preprečen psihofiziološkim blokovima, zbog čega je neophodno primijeniti poseban tip traininga koji je u stanju osloboditi impulse. Jednom otkočen, tok postaje organski i može pružiti materijal za umjetničko izražavanje. Biti u toku ima dvostruku vrijednost, znači biti svjestan radnji, ali ne i same svjesnosti. Također znači »ne razbijati život mišlju«.110 Kada je glumac u toku, interval između unutrašnjeg impulsa i vanjske reakcije biva poništen, a asocijacije koje stvara njegovo tijelo–memorija slobodno teku. Više nije um taj koji određuje što da se radi, tijelo samo zna. U tom smislu Richards primjećuje: »bilo je kao da me tijelo počelo voditi — u potpunosti samo od sebe — bujicom pokreta koja je dolazila iznutra, hrpom impulsa koja je tekla kroz tijelo. Bilo je to otkriće koje je teklo kao rijeka. Ja sam promatrao sa strane. Moj um više nije manipulirao tijelom, govoreći mu »Dođi ovamo, idi tamo«; sada je moje tijelo vodilo mene.111
Da bi iskusio ’tok’, glumac se može služiti tradicionalnim pjesmama koje odgovaraju mantrama što ih budistički monasi upotrebljavaju za svoj put u vertikalnost ili formulom molitve hezihastičkih monaha. Sam tekst, ako je živa riječ, može biti sredstvo za transformaciju energije.
Grotowski je smatrao kako se unutrašnja radnja112 (interior action) događa unutar čovjeka u kružnoj kretnji. U hezihastičkoj molitvi postoje dvije tehnike koje su osnovane na kružnoj kretnji. Prva se, po Simeonu Novom Teologu, odnosi na disanje. Počinje s »onfaloskopijom«, zatim slijedi spuštanje u »niske« dijelove tijela (područje pupka), a krug se završava uzlaznim putem u predjelu srca.
Drugu tehniku opisuje Palamas: »On (um) djeluje, s jedne strane kao vanjski promatrač (ono što Veliki Dionizije zove pokretom »prave linije« uma), a s druge se strane vraća sebi i djeluje u sebi kada se ugleda. Palamas taj pokret uma naziva »kružnim«.113
Samo kroz naslove hezihastičkih djela, kao što su Metoda svete molitve i pozornosti i O budnosti i straži srca, primjećujemo koliko je bitan odnos između pozornosti i molitve. Ponekad se čini da su one jedno. Nepsis doslovno znači trijeznost, umjerenost i budnost. Glavna uloga nepsisa je održati um trijeznim, zabranjujući mu da razgovara s mislima. Podrazumijeva pozornost (prosoché) te pripada straži srca. Budnost je osnovni duhovni stav hezihasta. Biti budan znači biti spreman, držati se daleko od priviđenja, čuvajući jednu vrstu nadzora nad srcem i nad intelektom. Grotowski je volio riječ »budnost« i zahtijevao je od svojih učenika stav budnosti, koji su bili dužni vježbati i izvan rada, u svakodnevnom životu. Tvrdio je da je »budna svijest neophodna za sprječavanje kaosa«.114 Pripravnost na budnost direktno je vezana za čistoću srca, hesychiju i mir (Grotowski je upotrebljavao i englesku riječ »stillness«) i za pokret u odmoru.
U procesu hesychije polagano smirivanje nousa nije proces gašenja prema statičnosti. Kako je nous živ, on ostaje uvijek u pokretu: radi se o jednoj drugoj vrsti pokreta, o pokretu–odmoru, koji je istovjetan sa stanjem pozornosti. U tom stanju svijest se odmara, ali istodobno u njezinoj unutrašnjosti dolazi do pokreta: kucanje srca, disanje, osjećaji itd. Ista se stvar događa s tijelom: kreće se, ali svijest ostaje mirna. Grotowski smatra kako je to ključni moment u kojem se rađaju različite izvorne tehnike.
Još jedan izraz koji Grotowski upotrebljava kako bi izrazio stanje pozornosti jest »organska svijest«. U osmom pismu Barbi on definira organskim »i ono što je prije (za mene) bilo ’organsko’, i ono što sam smatrao ovisnim o intelektu«.115 To znači da u ovoj vrsti svijesti sudjeluje i intelekt, kada postane »visok« — kako potvrđuje Ruffini,116 ili znači da povratkom nousa (koji je i intelekt) u srce, čovjek postaje ponovno ujedinjenim i više ne postoji razlika između intelekta, tijela i duše. U organskom procesu čovjek je ujedinjen, izvan procesa on je podijeljen na dva dijela, gdje jedan nadzire drugi. Super–ja je taj koji provjerava i zapovijeda. Kada nad–ja uđe u proces, mijenja se u nešto slično Jungovu »pravom ja« i više ne nadzire, nego svjedoči. U organskom je procesu na djelu stanje pozornosti. Isto se događa i hezihastima dok promatraju svoje disanje: ujedinjeni su, a istodobno su u stanju pozornosti. Još jedan element karakterističan za organsku svijest jest neprekidnost, i to na dva načina: unutrašnja, u odnosu na prisutnost toka, i vanjska, u smislu neprekidnog i neisprekidanog pokreta. U ovisnosti o isprekidanom ili neisprekidanom pokretu moguće je razlikovati nezdravi od zdravog trancea. Za zdravi je trance naime karakterističan neprekidni pokret. Grotowski pripovijeda kako su hezihastički oci koji su živjeli na planinama tražili stanje trancea ne u smislu opijenosti i zanesenosti, već u smislu jasne i budne svijesti »koju su oni nazivali pročišćenom, a mi možemo prozirnom«.117 Kada glumac želi upotrijebiti svoju partituru kao sredstvo za postizanje prozirne svijesti, on sve radnje ponavlja na aktivan način, ali u njegovoj unutrašnjosti je kao da se odmara, kao da spava. Tako njegovo držanje postaje pasivnim, ali istodobno i budnim. »U tom trenutku on počinje razumijevati da se središte svijesti spustilo iz glave negdje u blizinu prsa. Svijest–srce«.118
Takvo iskustvo glumca može djelovati s bilo kojim radom koji je precizan i stvaran, tvrdi Grotowski. Kada čovjek uspije obavljati svoj rad savršeno, a da ne misli, tijelo radi samo, i um je slobodan da započne svoj put k srcu: »Uz pomoć zikra Šdhikrš, kao i uz pomoć filokalije ili mantre, moguće je postići savršeno održavanje pažnje, a da je ta pažnja istodobno budna, organska, centrirana. Centrirana, upravo je to važno: i baš je to kretanje od ja k ’sebi’...«.119
U trenutku u kojem se Ja i Sebe ponovno ujedinjuju, dolazi do radikalne promjene u tijelu glumca. Kada u glumcu dođe do ujedinjenja psihičkih i fizičkih energija, on je u toku, i njegovo tijelo više ne pruža otpor, »možemo reći da je glumac prosvijetljen,120 njegovo je tijelo prosvijetljeno«.121 Iako ideja svjetla pripada svim mistikama, monasi hezihasti inzistiraju na njoj na poseban način. Pojavljivanje čuda svjetlosti je često bilo ako ne traženo, onda barem očekivano kao dokaz autentičnosti iskustva: »Onaj koji sudjeluje u božanskoj energiji postaje i sam, na neki način, svjetlost. On je ujedinjen sa svjetlošću, i s njom vidi u punoj svijesti sve što ostaje skriveno onima koji nemaju tu milost; on tako prekoračuje ne samo tjelesne osjećaje nego sve ono što može biti upoznato s inteligencijom... jer čisti u srcu vide Boga... koji, budući da je svjetlost, stanuje u njima i objavljuje se onima koji ga vole.122
1
Grčka patrologija, 65, 88 C, u Dizionario enciclopedico di spiritualitr, E. Ancilli (ur.), Cittr Nuova Editrice, Rim, 1990, str. 918.
2
Plotin je govorio »pobjeći jedan k Jednomu« (Plotin, Eneade, VI, 9, 11). Za Plotina je filozofija počinjala bijegom, udaljavanjem: »Potrebno je pobjeći odavde. Kakav je to bijeg? Postati sličnima bogu« (Ivi, III, 2, 1, 1–5).
3
Suvremeni biolog Henri Laborit u Pohvali bijegu objašnjava kako je bijeg od svijeta neophodan stvaralačkom duhu; bijeg prekid odnosa moći »gospodar–sluga« koji uznemiruju »hipofizu i koru nadbubrežne žlijezde«: »da bi ostali normalnima ne preostaje nam drugi izbor od bijega daleko od hijerarhijskih natjecanja« (H. Laborit, Elogio della fuga, Milano, Mondadori, 1990).
4
K. Xanthopouli–I. Xanthopouli, Metoda, 16G, FIL IV, str. 176, cit. u: L. Rossi, I filosofi greci padri dell’esicasmo, Torino, Il leone verde, 2000, str. 327.
5
Sv. Grgur, Hesychia, 9 FIL III, cit. u: L. Rossi, I filosofi greci padri dell’esicasmo, Torino, Il leone verde, 2000, str. 591.
6
Ovaj je naziv upotrijebio L. Flaszen u tekstu Od tajne do tajne: nekoliko uvodnih primjedbi, u L. Flaszen–C. Pollastrelli (ur.), Il Teatr Laboratorium di Jerzy Grotowski 1959–1969, Pontedera, Fondazione Teatro di Pontedera, 2001.
7
C. Guglielmi, Le tecniche originarie dell’attore: lezioni di Jerzy Grotowski all’Universitr di Roma, »Biblioteca teatrale«, br. 55/56, 2000.
8
Izvorne tehnike koje zanimaju radnu grupu Grotowskoga nisu statičnog tipa poput zena, nego su naprotiv vezane za pokret i akciju. Iako hezihazam pripada statičnoj kategoriji, neke hezihastičke teme na teroijskoj razini vrlo dobro objašnjavaju rad ’grotowskijanskog’ performera.
9
E. Barba, La terra di cenere e diamanti, Bologna, Il Mulino, 1998, str. 64.
10
L. Rossi, u knjizi I filosofi greci padri dell’esicasmo, objavljuje teoriju hezihazma kao continuum i teološki razvoj grčke filozofije.
11
Perzijanac Jalâl ad dîn Rumî (1207–1273), osnivač sufijskog bratstva plešućih derviša, jedan je od najvećih mističkih pjesnika svih vremena.
12
A. Rigo, Jalâl ad dîn Rumî e l’abate di S. Caritone, u »Östliches–Westliches. Studien zur vergleichenden Geistes–und Religionsgeschichte–Hommage an Cyrill J. C. von Korvin–Krasinski«. Heidelberg, 1995, str. 173–194, i A. Rigo, Le origini delle tecniche psicofisiche d’orazione del cristianesimo bizantino, »Estética y religion. El discurso del cuerpo y los sentidos«, Barcelona, 1998, str. 257–266.
13
Sv. Filotej, Četrdeset poglavlja, 24, FIL II, str. 408–409, cit. u: L. Rossi, I filosofi greci padri dell’esicasmo, Torino, Il leone verde, 2000, str. 514.
14
E. Barba, La terra di cenere e diamanti, Bologna, Il Mulino, 1998, str. 168.
15
Hinduistički naziv za pustinjačko obitavalište, za osamu.
16
E. Barba, La terra di cenere e diamanti, Bologna, Il Mulino, 1998, str. 168.
17
J. Grotowski, Testo senza titolo, »Teatro e storia«, br. 20/21, 1998–1999, str. 433.
18
K. Stanislavski, La mia vita nell’arte, Torino, Einaudi, 1963, str. 465.
19
Z. Osinski, Grotowski blazes the trail: from objective drama to ritual arts, »The Drama Review«, br. 35, 1991, str. 96.
20
R. D’Antiga, Dizionario di mistica, Roma, Libreria Editrice Vaticana, 1998, str. 460.
21
P. Adncs, Hésychasme, Dictionnaire de Spiritualité, VII, 1969, str. 381–399.
22
L. Rossi, I filosofi greci padri dell’esicasmo, Torino, Il leone verde, 2000, str. 5.
23
G. Janouch, Conversazioni con Kafka, Parma, Guanda, 1998, str. 55–56.
24
U integralnoj verziji formula zvuči ovako: Kyrie Iesou Christé, Yie tou Theou, eleison me ton armatolon (Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešniku).
25
Sanskrtski naziv mantra znači »sredstvo Šmeditativnogš mišljenja« ili »sredstvo uma«, i može biti jedan zvuk kao Aum ili Om, kratka formula ili dio svetog teksta. Mantra se neprekidno ponavlja radi prizivanja zaštite, blagoslova ili radi postizanja stanja blaženstva. Upotrebljava se u hinduizmu i u budizmu.
26
Prečka 20: Sophronios, 104: Grčka patrologija, 88, 945c; cit. u: A. Rigo, La preghiera di Gesu, »Parola, Spirito e Vita«, br. 25, 1992, str. 257.
27
Prečka 28, franc. prijevod od J. Gouillarda u Petite Philocalie, str. 119; cit u: J. Meyendorff, S. Gregorio Palamas e la mistica ortodossa, Torino, Gribaudi, 1976, str. 21.
28
E. Pontski, cit. u: T. Spidlik, La spiritualitr dell’oriente cristiano: Manuale sistematico, Milano, Edizioni San Paolo, 1995, str. 192.
29
G. Palamas, Obrana svetaca hezihasta, cit. u: A. Rigo (ur.), I padri esicasti. L’amore della quiete, Magnano, Edizioni Qiqajon, 1993, str. 129.
30
Nous = um, intelekt, duh. U prvom poglavlju svog Priručnika (Symboyleyltikon Encheiridion) Nikodem ga opisuje kao makrosvijet koji se nalazi unutar mikrosvijeta sazdanog od materije. Krštenje, kontemplacija stvorenog i Svetog pisma, čiste ga i uzdižu. (L. Rossi, I filosofi greci padri dell’esicasmo, Torino, Il leone verde, 2000, str. 21). Srce je sjedište nousa.
31
G. Palamas, Obrana svetaca hezihasta, FIL IV, str. 54; cit. u: L. Rossi, I filosofi greci padri dell’esicasmo, Torino, Il leone verde, 2000, str. 225.
32
P. Hezikije, Teodulu, 104, FIL I, str. 250, cit. u: L. Rossi, I filosofi greci padri dell’esicasmo, Torino, Il leone verde, 2000, str. 225.
33
Ibidem.
34
Sv. Filotej, Četrdeset poglavlja, 8, FIL II, str. 401; cit. u: L. Rossi, I filosofi greci padri dell’esicasmo, Torino, Il leone verde, 2000, str. 226.
35
Bilo bi zanimljivo proučiti jednu drugu formu kulta srca, obožavanje Svetog Srca Isusova. Početkom dvadesetih, u vezi sa sjedištem Paray–le–Monial, otac Anizan je osnovao Revue Universelle du Sacré–Coeur, s podnaslovom Regnabit (1921–1929). Od 1925. do 1927. s Regnabitom je surađivao René Guénon, ezoterist i stručnjak za istočnjačke tradicije. Za Guénona srce nije prosto sjedište osjećaja, već sjedište inteligencije. Moderan način razmišljanja, od Descartesa nadalje, stvorio je od mozga sredstvo i sjedište diskurzivne misli, spuštajući spoznaju na sam ljudski razum i negirajući, ili ignorirajući, čisti i nadrazumski intelekt. Odatle razlikovanje srca koje »zrači«, koje predstavlja svjetlost inteligencije i srca koje »plamti«, koje predstavlja toplinu Ljubavi. Za produbljivanje te teme vidjeti E. Montanari, Il simbolismo del cuore nella venerazione crisitana d’Oriente e d’Occidente e Eliade e Guénon u: La fatica del cuore. Saggio sull’ascesi esicasta, Milano, Jaca Book, 2001.
36
M. Paparozzi, Gregorio Palamas e la mistica dell’esicasmo, u Forme del mistico, Vicenza, La Locusta, 1988, str. 82.
37
J. Meyendorff, S. Gregorio Palamas e la mistica ortodossa, Torino, Gribaudi, 1976, str. 10.
38
M. Paparozzi, La spiritualitr dell’oriente cristiano, Roma, Edizioni Studium, 1981, str. 13.
39
Monasi su bili kršćani koji su se povlačili na osamljena mjesta kako bi vodili skroman i strog život uz molitvu. Riječ »monah« prijevod je grčke riječi monaCŽs, koja dolazi od riječi monos = sam i jedini. U odnosu na etimologiju riječi, Evagrije piše: »Monah postaje ravan anđelima s pravom molitvom/blaženi bio intelekt koji u trenutku molitve postaje nematerijalan i gol od svega/Monah je onaj koji je odvojen od svih i ujedinjen sa svima/Monah je onaj koji se smatra jednim sa svim, radi navike da se vidi u svima« (Evagrijeva poglavlja »Revue d’ascétique et de mystique«, XV, 1934, str. 34–93, 113–168, cit. u: J. Meyendorff, S. Gregorio Palamas e la mistica ortodossa, Torino, Gribaudi, 1976, str. 13); na taj način naglašava važnost samoće i odvajanja radi ostvarivanja hesychije. Monah tako postaje anđeo, duša oslobođena od tijela. U početku je uloga monaha bila rezervirana za pustinjaka (onoga koji se povlači u pustinju kako bi molio u samoći), ali se poslije situacija mijenja i za monaha se počinje smatrati monah samostanac, odnosno asket koji živi zajedno s ostalim asketima, zokupljenima istim idealom samoće.
40
»Bi li bilo moguće definirati Zollu hezihastom? Hezihastički je bio način na koji je umro, u stanju koje je prethodno i opisao u Misticima ŠE. Zolla, I mistici dell’Occidente, Adelphi, Milano, 1997š, odbijajući svaku kuru i potpuno svjesno se mjereći sa stezanjem srčanog mišića i s dahom koji mu je nedostajao. Bio je hezihast i zbog načina na koji je živio, uvijek u potrazi za hesychijom razuma...« (S. Ronchey, Trattenendo il respiro fra cielo e terra, »Il Sole–24 Ore«, 1. prosinca 2002).
41
E. Zolla, I mistici dell’Occidente, Adelphi, Milano, 1997.
42
»Srce je zapravo gospodin i kralj cijelog ljudskog organizma, i kada Božja milost zagospodari pašnjacima srca, kraljuje svim dijelovima i svim mislima; jer ondje je inteligencija, ondje se nalaze sve misli duše i ondje se ona okreće dobru« (Makarije, Homilija XV, 20, Grčka patrologija, vol. XXXIV, col. 589 AB; u J. Meyendorff, S. Gregorio Palamas e la mistica ortodossa, Torino, Gribaudi, 1976, str. 18.
43
Filokalija, vol II, G. Vannucci (ur.) Firenze, LEF, 1978, str. 16, cit. u: C. Lamparelli, Tecniche della meditazione esicasta, Milano, Mondadori, 1987, str. 187.
44
Isus reče: »Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!« Iv, 9, 39.
45
Iguman, od grč. hegemon= starješina, administrator; glavar pravoslavnog manastira.
46
Nepsis=budnost, pozornost, sabranost, duhovna trijeznost.
47
A. Rigo, La preghiera di Gesu, »Parola, Spirito e Vita«, br. 25, 1992, str. 259.
48
Smatra se najstarijim tekstom posvećenim psihofizičkoj tehnici molitve, iako autorstvo nije povijesno dokazano.
49
A. Bloom, Contemplation et asccse, »Etudes Carmélitaines«, 1949, str. 54, cit. u: J. Meyendorff, S. Gregorio Palamas e la mistica ortodossa, Torino, Gribaudi, 1976, str. 34.
50
Jedan od najvažnijih događaja bizantskog XIV. stoljeća bila je polemika između Palamasa i Kalabreza Barlaama iz Seminare, zahvaljujući kojoj je nastalo najpoznatije Palamasovo djelo Obrana svetaca hezihasta (1338). Samo nekoliko destljeća prije propasti Bizanta, upravo je Palamas, tim svojim djelom, uspio obuhvatiti stoljetnu tradiciju kontemplativnog monaštva pravoslavnoga kršćanstva u doktrinarnu sintezu.
51
G. Palamas, Obrana svetaca hezihasta, cit. u: A. Rigo (ur.), I padri esicasti. L’amore della quiete, Magnano, Edizioni Qiqajon, 1993, str. 126–127.
52
Optina je stari manastir iz XVI. stoljeća. Bio je gotovo potpuno napušten kada je moskovski metropolit Platon, zadivljen mjestom, odlučio ponovno uvesti monaški život.
53
Ambijent i atmosfera Optine detaljno su opisani u Braći Karamazovima Dostojevskoga, posebno u liku Aljoše Karamazov i u onome starca Zosime, kroz kojeg je autor želio podsjetiti na slavnog starca Ambrozija.
54
»Njihova je zadaća bila puno veća od zadaće običnih duhovnih otaca; bili su nosioci posebne karizmatične moći: prepoznati stvarnu sudbinu osoba koje su im dolazile te Božju volju u njihovim odnosima« (J. Meyendorff, S. Gregorio Palamas e la mistica ortodossa, Torino, Gribaudi, 1976, str. 90).
55
P. Evdokimov, Serafim di Sarov, uomo dello Spirito. Colloquio con Motovilov, Comunitr di Bose, Edizioni Quiqajon, 1996.
56
Slavne Priče ruskog hodočasnika (Nepoznati autor, La via di un pellegrino, Milano, Adelphi, 1972) izlaze oko 1860. Autor priča je anoniman, ali pojedini podaci otkrivaju da bi se moglo raditi o jednom seljaku iz okolice Orela. Priča govori o susretu jednostavnog čovjeka s molitvom srca. Autor nije crkveni, već svjetovni čovjek. On živim i izravnim jezikom opisuje značaj koji je u njegovu životu imalo čitanje knjige Filokalije, kupljene za dva rublja.
57
U drugoj polovici XX. stoljeća počele su se pojavljivati antologije Filokalije na engleskom, francuskom, talijanskom, rumunjskom i španjolskom. Ware drugu polovicu XX. stoljeća zove »Doba Filokalije«.
58
Simeon, Metoda svete molitve i pozornosti, cit. u: A. Rigo (ur.), I padri esicasti. L’amore della quiete, Magnano, Edizioni Qiqajon, 1993, str. 38.
59
»Neki oci hesychiju zovu hesychia srca, drugi pozornost, treći straža srca, ili trijeznost i oprečnost, ili ispit misli i straža uma. Svi su jednoglasno obrađivali zemlju svojih srca i zahvaljujući njoj uspjeli su se hraniti božanskom manom« (Simeon, Metoda svete molitve i pozornosti, cit. u: A. Rigo (ur.), I padri esicasti. L’amore della quiete, Magnano, Edizioni Qiqajon, 1993, str. 42.
60
Ivan Klimak, u 27. stupnju svojih Ljestava piše: »Djelo hesychije je odsutnost briga (amerimnia) u odnosu na sve, bilo racionalno bilo iracionalno«, cit. u: J.–P. Migne, Patrologiae cursus completus. Series graeca, Paris, 1857.
61
Simeon, Metoda svete molitve i pozornosti, cit. u: A. Rigo (ur.), I padri esicasti. L’amore della quiete, Magnano, Edizioni Qiqajon, 1993, str. 43.
62
Ibidem.
63
Ibidem.
64
Ibidem.
65
N. Atonski, Rasprava o straži srca, cit. u: A. Rigo, (ur.), I padri esicasti. L’amore della quiete, Magnano, Edizioni Qiqajon, 1993, str. 47–48.
66
Riječ je o zbirci patrističkih savjeta koje je autor predstavio u svojoj raspravi u želji da novacima pomogne pobijediti duhovnu nestabilnost.
67
Ovi redci nisu prisutni ni u Filokaliji ni u Grčkoj patrologiji, već ih nalazimo u Vatic. Gr. 710, Vatic. Gr. 730 i u drugim rukopisima (usp. Méthode, 130); cit. u: A. Rigo, Le tecniche d’orazione esicastica e le potenze dell’anima in alcuni testi ascetici bizantini, »Rivista di Studi Bizantini e Slavi«, br. 4, 1984, str. 90.
68
Filokalija, IV, 27; cit. u: A. Rigo, Le tecniche d’orazione esicastica e le potenze dell’anima in alcuni testi ascetici bizantini, »Rivista di Studi Bizantini e Slavi«, br. 4, 1984, str. 91.
69
Ibidem.
70
Ibidem.
71
Catéchcses, t. 2, B. Krivochéine (ur.) — J. Paramelle, Paris, 1964 (Sources Chrétiennes 104), br. 16, 86–91; cit. u: A. Rigo, La preghiera di Gesu, »Parola, Spirito e Vita«, br. 25, 1992, str. 263.
72
G. Sinajski, Točna vijest u 10 poglavlja..., cit. u: A. Rigo (ur.), I padri esicasti. L’amore della quiete, Magnano, Edizioni Qiqajon, 1993, str. 77.
73
Jedan pedalj su dvadeset i pet centimetara.
74
G. Sinajski, O hesychiji..., cit. u: A. Rigo (ur.) I padri esicasti. L’amore della quiete, Magnano, Edizioni Qiqajon, 1993, str. 84.
75
Ivi, str. 85.
76
Filokalija, IV, 71, cit. u: A. Rigo, Le tecniche d’orazione esicastica e le potenze dell’anima in alcuni testi ascetici bizantini, »Rivista di Studi Bizantini e Slavi«, br. 4, 1984, str. 93–94.
77
Xanthopouloi, Metoda i točni kanon..., cit. u: A. Rigo (ur.) I padri esicasti. L’amore della quiete, Magnano, Edizioni Qiqajon, 1993, str. 185.
78
Ivi, p. 184.
79
Zbog zajedničkih točaka s hezihastičkom molitvom, voljela bih podsjetiti na treći način moljenja Ignacija Loyole: »U trećem načinu molitve se pri svakom udisaju mora mentalno moliti, izgovarajući po jednu riječ iz Očenaša ili iz neke druge molitve, na način da je samo jedna riječ izgovorena između dvaju udisaja i da riječ traje onoliko koliko traje vremenski interval između dvaju udisaja, neka se misli o značenju riječi ili na osobu kojoj je molitva posvećena, ili na vlastitu niskost, ili na razliku između tako velike visine i naše niskosti; i s istom snagom i pravilom neka se proslijedi sa sljedećim riječima Očenaša, a s ostalim molitvama kao što su Ave Maria, Anima Christi, Vjerujem i Zdravomarijo neka se moli kao i obično« (I. de Loyola, Esercizi spirituali, Milano, SE, 1998, str. 86). Opširnije vidi I. Hausherr, Les Exercises Spirituels de Saint Ignace et la méthode de Saint Ignaceet la méthode d’orasion hésychastique, »Orientalia Christiana Periodica«, br. 22, 1956.
80
Filokalija, IV, 224; cit. u: A. Rigo, Le tecniche d’orazione esicastica e le potenze dell’anima in alcuni testi ascetici bizantini, »Rivista di Studi Bizantini e Slavi«, br. 4, 1984, str. 96.
81
Anonimni autor, La via di un pellegrino, Milano, Adelphi, 1972, str. 146.
82
J.–Y. Leloup, L’esicasmo. Che cos’c, come lo si vive, Milano, Gribaudi, 1992, str. 183.
83
A. Rigo, Ancora sulla preghiera di Gesu nell’Esicasmo bizantino dei secoli XIII–XV, »Studi e Ricerche sull’Oriente Cristiano«, br. 10, 1987, str. 172.
84
Onfaloskopija znači usmjeriti pogled, usredotočiti se na pupak.
85
G. Palamas, Trijade u obranu svetaca hezihasta I, 2, 3; cit. u: A. Rigo, L’epistola a Menas di Palamas e gli effetti dell’orazione, »Cristianesimo nella storia«, br. 9, 1988, str. 68.
86
Grgur Sinajski govori o »shizofreniji« i o rascjepu memorije. Slične je ideje već izrazio Dijadoh: »nakon Adamove neposlušnosti, ljudska se memorija dijeli kao u podvojenu misao« (Ouvres Spirituclles, Paris, E. Des Places, 1966, str. 148; cit. u: A. Rigo, L’epistola a Menas di Palamas e gli effetti dell’orazione, »Cristianesimo nella storia«, br. 9, 1988, str. 69).
87
Filokalija, IV, 52; cit. u: A. Rigo, L’epistola a Menas di Palamas e gli effetti dell’orazione, »Cristianesimo nella storia«, br. 9, 1988, str. 69.
88
Xanthopouloi, O našim Ocima, cit. u: A. Rigo (ur.), I padri esicasti. L’amore della quiete, Magnano, Edizioni Qiqajon, 1993, str. 204–206.
89
M. Mauss, Le tecniche del corpo, u: Teoria generale della magia e altri saggi, Torino, Einaudi, 1972, str. 383–409.
90
Radi produbljivanja tog komparatističkog proučavanja vidi G. Vannucci, Lo Yoga cristiano, Firenze, Libreria Editrice Fiorentina, 1978. i F. Poli, Yoga ed esicasmo, Bologna, EMI, 1981. Što se tiče odnosa hezihazma i sufizma vidi G. C. Anawati — L. Gardet, Mistica islamica, Torino, SEI, 1960. Usp. nedavno izašlu E. Montanari, Esicasmo e sufismo, u: La fatica del cuore. Saggio sull’ascesi esicasta, Milano, Jaca Book, 2001.
91
L. Gardet, Un problcme de mystique comparée; la mention du Nom divin — dhikr — dans la mystique mussulmane, »Revue Thomiste«, br. 3, 1952, str. 642–679, cit. u: J. Meyendorff, S. Gregorio Palamas e la mistica ortodossa, Torino, Gribaudi, 1976, str. 35.
92
J. Meyendorff, S. Gregorio Palamas e la mistica ortodossa, Torino, Gribaudi, 1976, str. 35.
93
U jednom od pisama Barbi Grotowski piše: »Vjerujem da istraživanja posljednjeg razdoblja (autoanaliza, psihička anatomija, psihoanaliza »ne osobnog«), ako budu dodatno razvijena, mogu otkriti nepresušne mogućnosti i vidike... Riječ je o potpuno stvarnoj spoznaji gdje je moguće učiti i proučiti vlastiti organizam« (Treće pismo Grotowskoga Barbi, cit. u: E. Barba, La terra di cenere e diamanti, Bologna, Il Mulino, 1998, str. 147).
94
C. Guglielmi, Le tecniche originarie dell’attore: lezioni di Jerzy Grotowski all’Universitr di Roma, »Biblioteca teatrale«, br. 55/56, 2000, str. 15.
95
G. Palamas, Trijade u obranu svetaca hezihasta, cit. u: A. Rigo (ur.), I padri esicasti. L’amore della quiete, Magnano, Edizioni Qiqajon, 1993, str. 132.
96
Xanthopouloi, cit. u: A. Rigo (ur.), I padri esicasti. L’amore della quiete, Magnano, Edizioni Qiqajon, 1993, str. 197.
97
J. Grotowski, Esercizi, u: L. Flaszen–C. Pollastrelli (ur.), Il Teatr Laboratorium di Jerzy Grotowski 1959–1969, Pontedera, Fondazione Teatro di Pontedera, 2001, str. 198.
98
Doer (od eng. do=raditi, činiti) riječ je koju Grotowski upotrebljava za onoga koji radi, za onoga koji čini, za glumca–performera, u fazi umjetnosti kao vozila (J. Grotowski, Dalla compagnia teatrale a L’Arte come veicolo, u: T. Richards, Il lavoro con Grotowski sulle azioni fiscihe, Milano, Ubulibri, 1993).
99
Narcisoidnost, emocije.
100
Priviđenja, maštanja.
101
C. Xanthopouloi–I. Xanthopouloi, Metoda, 25, FIL IV, str. 189, cit. u: L. Rossi, I filosofi greci padri dell’esicasmo, Torino, Il leone verde, 2000, str. 245.
102
G. Palamas, Trijade u obranu svetaca hezihasta, cit. u: A. Rigo (ur.), I padri esicasti. L’amore della quiete, Magnano, Edizioni Qiqajon, 1993, str. 133.
103
F. Ruffini, La stanza vuota, La stanza vuota, »Teatro e Storia«, br. 20/21, 1998–1999.
104
Usp. J. Grotowski, Per un teatro povero, Roma, Bulzoni, 1970.
105
F. Ruffini, La stanza vuota, La stanza vuota, »Teatro e Storia«, br. 20/21, 1998–1999, str. 459.
106
Main Action je ime Akcije odnosno veoma precizne performativne strukture, koja je stvorena u Irvinu, U. S. A., između listopada 1985. i lipnja 1986.
107
T. Richards, Il punto–limite della performance, Pontedera, Fondazione Pontedera Teatro, 2000 (1997), str. 37.
108
G. Palamas, Trijade u obranu svetaca hezihasta, cit. u: A. Rigo (ur.), I padri esicasti. L’amore della quiete, Magnano, Edizioni Qiqajon, 1993, str. 148.
109
J. Chaikin, La presenza dell’attore, Torino, Einaudi, 1976, str. 48–49.
110
Intervencija Domenica Castalda tijekom tečaja održanog u sklopu seminara Semiologija kazališta na Fakultetu glazbenih, filmskih i kazališnih disciplina (DMS) u Bologni, 5 svibnja 2003.
111
T. Richards, Il punto–limite della performance, Pontedera, Fondazione Pontedera Teatro, 2000 (1997), str. 15.
112
Unutrašnja akcija (inner action) riječ je koju upotrebljava Thomas Richards kako bi izrazio unutrašnji proces transformacije energije, iz grube u tanku i obrnuto. Vibracijske pjesme su jedno od sredstava koja pomažu organizmu u tom procesu.
113
G. Palamas, Trijade u obranu svetaca hezihasta, cit. u: A. Rigo (ur.), I padri esicasti. L’amore della quiete, Magnano, Edizioni Qiqajon, 1993, str. 130.
114
J. Grotowski, Cin che c stato, u: L. Flaszen–C. Pollastrelli (ur.), Il Teatr Laboratorium di Jerzy Grotowski 1959–1969, Pontedera, Fondazione Teatro di Pontedera, 2001, str. 237.
115
E. Barba, La terra di cenere e diamanti, Bologna, Il Mulino, 1998, str. 157.
116
F. Ruffini, La stanza vuota, La stanza vuota, »Teatro e Storia«, br. 20/21, 1998–1999, str. 474.
117
J. Grotowski, Tecniche originarie dell’attore, L. Tinti (ur.), Svesci iz Istituto del Teatro e dello Spettacolo, Rimsko Sveučilište »La Sapienza«, ak. god. 1982–83, str. 203.
118
Ivi, str. 88–89.
119
Ivi, str. 138.
120
Cieslak–Princ Konstant je često opisivan metaforama svjetla: »neka vrsta psihičke svjetlosti«, »prosvijetljenost iznutra«, »svjetlost doslovno neizmjerljiva«, »stanje milosti« (J. Kelera, Monologhi di Ryszard Cieslak nella parte di Principe Costante: verso l’apoteosi, »Odra«, br. 11, 1965, cit. u: J. Grotowski, Per un teatro povero, Roma, Bulzoni, 1970, str. 127), »čini se kao da je tijelo prozirno« (F. Taviani, Cieslak promemoria, »Teatro e storia«, br. 10, 1991, str. 194).
121
Interview: M. Ahrne i J. Grotowski, »Teatro e Storia«, br. 20/21, 1998–1999, str. 432.
122
G. Palamas, Homelija o prikazanju Svete Djevice u Hramu, 175–177, cit. u: J.–Y. Leloup, L’esicasmo. Che cos’c, come lo si vive, Milano, Gribaudi, 1992, str. 172.

- 15:38 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 14.11.2007.

Monopol i pitanje:

TREBA LI HRVATSKOJ PUTIN?

Image and video hosting by TinyPic

Sve hrvatske podjele, pa i ova na Istočnu i Zapadnu Hrvatsku, maskiraju jednu bitnu: na građane s ove i one strane zakona, i činjenicu da prvi žive u zemlji drugih. Stoga je Kuljišev tekst o Istočnoj i Zapadnoj Hrvatskoj bio logičan nastavak priče o idološkoj fantazmi koja ističući konklikt crvenih i crnih, u stvari prikriva nepostojanje bilo kakvog antagonizma SDP-a i HDZ-a oko ove prevažne teme naših života: oko činjenice da je u temelju hrvatskih socijalnih odnosa, oprostite na Krleži, krvav nož: hrvatska kuća Glembay i opet leži na nekažnjenom zločinu!
Kazao sam da za vatrometa nitko ne gleda zvijezde, pa iako polemika koja se razvila nakon objavljivanja Kuljiševa teksta nije bez razloga, mislim da se i dalje ne primjećuje teza koju je, usred pirotehničkog spektakla, Kuljiš krišom podvalio analizi parlamentarne izborne kampanje:

"s druge strane, u stvarnom životu stvari nikad ne idu lako kao u apstrakciji, pa pošto monopolskim grupacijama koje podupiru nazadnu hadezeovsku vladu, odgovara da još neko vrijeme očuvaju pun ekonomski suverenitet i gospodarenje u fabrikaciji nacionalnog duga, što će trajno osiromašiti široke slojeve, a neizmjerno obogatiti nevjerojatno mali broj ljudi koji su okupili još u Tuđmanovu predvorju, ne treba isključiti mogućnost da se poboljšanje još odgodi za neko vrijeme."

Na svu sreću, postoje ipak rafinirani čitatelji istančana sluha: kako sam u komentaru upozorio na ovaj ostrašćeni previd središnje teze teksta, tako mi je stigao mail dobrog prijatelja koji na to replicira:

"Ima jedna stvar koju bih rado da uočiš, a tiče se monopolskih grupacija koje si našao u Kuljiševom tekstu. Naime, koliko se može iščitati iz povijesti ekonomskog razvoja zemalja posljednjih stotinjak i nešto više godina, uvijek su ga vukle "monopolske grupacije". Odnosno, protivno pričama, kompetitivno tržiste disperzirano na puno malih igrača češće ih iscrpi pa uspori razvitak. Zemlje bilježe skokoviti rast najčešće tada kad ih vode oligarhije, kako Amerika, tako i Japan, Kina, pa čak i Švedska. Stvar je samo u tome koliko su te oligarhije bahate i nemilosrdne, ili su kao u jJapanu benevolentne a u Švedskoj kulturne, samozatajne i tolerantne. Najvećim Švedskim firmama vladale su familije, neke od njih najbogatije na svijetu, a nitko im izvan Švedske ni imena ne zna. Ameri su skoro kao i Rusi: jahte, sampanjac i kavijar, a ako treba i nekog po glavi.
Sad se ja mislim kako odgojiti hrvatske mogule, ako je moguće...
Evo jedan citat:

Bez obzira na uzrok, važno je uočiti da akumulacija i rast načelno ne potrebuju tržišta, kao što je važno uočiti i da politička legitimacija načelno ne zahtijeva demokratski ustavni poredak. Suvremena povijest obiluje primjerima zemalja koje su prošle kroz dugačka razdoblja izrazitog rasta i političke stabilnosti unatoč činjenici da tom razdoblju ni tržište ni demokracija nisu bili osobito svojstveni. Spojeva autoritarne politike i faza intenzivnog razvoja (?), izvedenih na različite načine i u raznim okolnostima, ima u izobilju. Neki od njih su bili dugoročno uspješni te ih se nudilo kao uzore koje bi tranzicijske ekonomije valjale slijediti. Društveno-institucionalni odnosi tzv. „zlatnog doba“ u većini najrazvijenijih zemalja svijeta teško da se mogu opisati kao posve liberalani i/ili demokratski. Točnije bi bilo reći da su za taj rast bili zaslužni korporativistički odnosi i stanja. Čak je i socijalistička industrijalizacija (na koju se može gledati kao na poseban slučaj kasne modernizacije) proizvela razdoblje velikog rasta u izrazito nedemokratskim, no gotovo neosporavanim društvenim odnosima.

Iz teksta Vojmira Franičevića: The postsocialist states in SoutheastEurope: challenges and dilemmas
Economies: Current State and Future Changes

To je naprosto stanje svijesti - nitko u Hrvatskoj ne razmišlja o tome kako da uživa u što boljem sviranju trombona ili francuskog roga - to je teško, ne donosi ni love ni plavuša. Eventualno, Hrvatska vapi za diktatorom Putinovog tipa (ili Titovog, kako hoćeš - strog i pravedan) i da on odredi tko će svirat trombon i tko ce nastupati u Dubrovniku, razvijati znanost, filozofiju i kaj ja znam kaj - ostavimo se priče o liberalizmu i tržištu, to kao sto piše Franičević ne donosi lovu."

Ovoga sam se i plašio.
Koječega u tekstu moga prijatelja - ne njegovih riječi, nego mogućnosti da im i u stvarnosti ponešto zaista odgovara - a ponajviše mogućnosti novog Oca Domovine.

Hrvati su istinski japiji: volimo mi Japu!
Starčević kao Otac Domovine.
Očinsko upozorenje republikanca Radića: Ne srljati kao guske u magli!
Očinska figura bukoličkog Mačeka, paraliziranog između boljševika i fašista.
Poglavnik Ante Pavelić.
Maršal Tito.
Vrhovnik dr.Franjo Tuđman.

Hrvati vole vladare.
Čvrste vlastodršce. Gazdu.
Iako, nisu svi vladari isti; na primjer, jedna podjela razlikuje vladare-očeve od vladara-majki. Očinski tip prispodobljuje Tito: taj nije previše brinuo o djeci i ostavštini: jedva da je je za sobom ostavio ponekog pudla ili naušnice, zemlju nikako nije. Tuđman je majčinski tip vladara, kao Baja Pašić kod Srba: Dete voli slatko! Dajmo Seki lokal sim, lokal tam, a unučiću Deki banku na Kaptolu! Tuđman je bio slab spram djece; Tito, poput Staljina koji rođenoga sina nije htio zamjeniti za njemačke generale!, nije znao ni da postoje.

Ovako ili onako, Hrvati vole diktatore.
Treba li Hrvatska Putina stoga ni najmanje nije naivno pitanje.

Monopoli, ili rađanje nove hrvatske oligarhije o kojem pišem već mjesecima, najmarkantniji su fenomen hrvatske današnjice, kao sjenom praćen dojmom da bi Hrvatskoj trebala neka čvrsta, očinska ruka: izgleda da smo prereagirali smanjujući predsjedničke ustavne ovlasti, i sada bi Oligarhija trebala biti okrunjena prosvjećenim apsolutizmom Vladara, ne bi li se valjda zajamčio transcendentni karakter Hijerarhije: protiv ovakve katastarske preraspodjele Zemlje, nema ništa protiv ni samo Nebo, sudeći po glasovima Ordinarijata.

Evo spekulacije koja bi toj nasušnoj hrvatskoj potrebi mogla udovoljiti: dr. Ivo Sanader, pobjedi li na izborima, sprema za svoga nasljednika ministra Primorca!
Sanader bi dvije godine obnašao dužnost premijera, a onda bi je prepustio Primorcu. Sam bi se pak upustio u predsjedničku kampanju. Postane li Predsjednik, Ivo Sanader bi mogao vladati Hrvatskom više od desetljeća, a uz drugi mandat i petnaestak godina in continuo.
Tada više ne bi bilo govora o Sanaderovom mandatu, nego o epohi Ive Sanadera.
Diktature, kao i revolucije, mogu biti i baršunaste.
Ako je itko ikada vladao ditatorski isključivo, onda je to Ivo Sanader: Ivo Sanader do te je mjere nesnosan autokrat da mu čak i Kolinda Grabar-Kitarović smeta (naprosto da se ne stekne dojam da je u Hrvatskoj itko išta stvarno, recimo ministar vanjskih poslova! - sve je samo hipostaza Sanaderove moći)!
Dr.Franjo Tuđman spram Ive je Sanadera bio anarholiberal, ako ta idiotska kovanica išta znači: Manolić je bio protuteža Šušku, tehnomenađeri Hercegovcima, Šarinić Pašaliću: uvijek su morale postojati najmanje dvije struje, zbog svojevrsne hrvatske inačice politike provjere i ravnovjesja.
Iako je i Stipe Mesić, suprotno dojmu neobavještenoga puka, nevjerojatno moćan predsjednik - ništa se u Hrvatskoj danas ne zbiva bez Stipinog imprimatura - Sanader je po svom habitusu patiloški silnik: naoko snošljiv, u stvari je čovjek koji druge ne trpi ni u restoranu, a kamoli u politici: ta, zar sama činjenica da su Bianca Matković i Ratko Maček prve figure do Predsjednika, kako oni zovu Ivu Sanadera, dovoljno ne ilustrira Sanaderovu nesklonost karakterima?

Image and video hosting by TinyPic

Ivo Sanader je shvatio da jednom godišnje mora kazati "Hristos se rodi", na drugoj strani provesti sjeću hercegovačkih knezova, Europi isporučiti Tuđmanove generale, i EPH će pasti u delirij pred tim uljuđenim, građanskim, tolerantnim poliglotom koji tako dobro razumije jezik brojki: (Slobodna Dalmacija + smanjenje PDV-a na novine) + Hypo Consultants = 400 milja kuna samo za novine u godini kad je prijavljen minus od 52 milijuna kuna + 1,5 milijarde eura u portfelju operacije Cherry!
Ne razumijete? Nema veze, kuži dr.Ivo Sanader.
Čovjek koji je proveo cijeli jedan premijerski mandat nezainteresiran za bilo što drugo osim za novac, da bi drugi poželio tek da sebi priskrbi trg urban(iziran)iji od Tuđmanovog!
Čovjek koji je na najboljem putu da postane hrvatski Putin.
Gospodi pomiluj!

- 13:26 - Komentari (8) - Isprintaj - #

utorak, 13.11.2007.

Izbori 2007:

Nogometaši su za HDZ

Image and video hosting by TinyPic

Denis Kuljiš, pandit


Ništa neće toliko koštati HDZ kao njegova vlastita promašena promotivna kampanja.

Zdrobili su milijune jer u Bosni dešperaterski pokušavaju ugrabiti ono nekoliko zastupničkih mandata u Hercegovini, koji čak i njihovu eventualnu pobjedu čini nelegitimnom, a pokazuje da se osjećaju kao gubitnici izvan Šuškove izborne baze.

Zatim su lansirani agresivnu televizijsku promidžbu sa sportskim zvijezdama skupljenim s koca i konopca. Čitajući s blesimetra testimoniale, mumljaju kako dr. Ivo uživa njihovo neograničeno povjerenje, dok s njihovih lopovskih faca ukrašenim slomljenim nosevima, možeš čitati kako im se fućka tko će vladati u Hrvatskoj doksvoje pare drže na sigurnom u Monte Carlu. Kod naroda to izaziva gnušanje, jer monegaške podanike što su ispuzali ispod kamena, možeš podnijeti dok trče za loptom, a kad stanu blebetati naučene slogane, izgledaju kao huligani iz Gruda i Širokog Brijega, koji te pokušavaju dići na bezobrazluk.

Hadezeova nervozna izborna kampanja izgleda kao da košta najmanje sto milijuna kuna, od čega je možda čak polovica doista upotrebljeno za reklamu. Publici je jasno da se tolike pare ne troše osim da se zaštite krupni financijski interesi. Tko bi bacao svoju lovu da agitira za dolazak na položaj na kojem dobiva plaću neusporedivo manju od onoga što je potrošio? Tu nema logike... Ljudi su lakovjerni, ali nisu budale.

Najgori je, ipak, televizijski reklamni film s kojim HDZ pokušava odgovoriti na najuspješniji spot SDP-ove kampanje, onaj u kojem se Zoki Milanović postupno izdvaja iz velike skupine ljudi u prolazu, kao neupadljiv, ali upečatljiv lik mladog, običnog momka, dok uvjerljivo izgovara vlastite rečenice objašnjavajući motive svog političkog angažmana. HDZ je morao odmah odgovoriti, jer je to Ivina predizborna taktika - reagiramo na sve, odmah, deset puta jače... Tako sad dr. Ivo nastupa u mjuziklu bez pjevanje sa skupinom običnih građana. Kako je on je lider, primadona, režiser ga smješta na čelo, da se onako pokrupan, kao medvjed gega ispred falange birača, koji izgledaju kao da su se nasnifali ljepila, pa im se licima razlila euforija zbog života u sretnoj zemlji pod vladavinom HDZ-a. Ta reklama, u kojoj gomila oduševljenih bezveznjaka, statista po sto kuna na sat, slijedi demokratskog vođu dok on malo posrće i pokušava šarmirati u hodu, kao izraelski tenk koji po potrebi otvara vatru i iz pokretu, postat će - već sad se to može predvidjeti - kolekcionarska memorabilija poput legendarnih istupa ministra policije na internetskom video-portalu UB2.

Strategija političko-propagandna akcija s kojom HDZ pokušava pod svaku cijenu dobiti izbore, jasno se razabire: prvi korak bio je pridobivanje i neutralizacija print-medija, kad se vlada odrekla dijela PDV-a na novine. Drugi korak bila je temeljita čistka na televiziji, kad je onemogućen svaki pokušaj da se istražuju mnogobrojne afere otvorene na proljeće u gotovo svim ministarstvima, a treći, donošenje pravila za sučeljavanje u javnim medijima koja efikasno onemogućuje svaki suvisao istup ozbiljnih kandidata, budući da ih u svakom trenutku okružuje komična i tragična gomila besposličara i autsajdera. Da se isto primijeni kod nastupa stranačkih lidera, dr. Ivo i Zoki trebali bi nastupiti s "Kraljevima ulice", Slavenom Leticom, gitaristom Đukicom, ocem Sucem, pantomimičarom sa zagrebačkog Trga bana Jelačića, Ljubom Česićem Rojsom, don Kaćunkom i dresiranim kalifornijskim lavovima iz zagrebačkog Zoološkog vrta. Što je najvažnije, Ivo bi se sigurno odlično snašao čak i u toj neobuzdanoj gomili, te briljirao zahvaljujući karizmi populista, samouvjerenog uličnog demagoga. Zašto onda ne želi izaći na dvoboj sa Zokijem Milanovićem?

Lako mu je s Kraljevima ulice, ali Milanović bi ga sasjekao, jer je ozbiljniji, više zna o politici, a ne mora odgovarati za sve afere, koje bi u takvom razgovoru odmah došle na red, pa se ni o čemu drugome ne bi dospjelo ni govoriti... Što je najvažnije, Ivo ne bi mogao izdržati da pored Zokija izgleda kao rutinirani bariton u dvopjevu s mladim tenorom, te izgubi status glavne zvijezde. Ivo je dobar dok pobjeđuje, a počne li gubiti, njegova će se fasada smjesta urušiti kao zaštićena građevina u krugu tvornice "Nada Dimić" čim je malo potkače Kerumovi bageri. Ili je njegova navodna osjetljivost čista presumpcija - ipak je kroz sve ove godine stekao određenu otpornost na političke napade i insinuacije, pa uspješno zadržava vedrinu i osmjeh u nastupu, dok negativna raspoloženja, govori se, trpi neposredna okolina. Maček sjedi na vrućoj stolici. Ivo je malo izvan sebe. No, to je sasvim logično - četiri godine vrhunskog stresa, potrošila su njegovu vitalnu supstanciju. Ni Photoshop više ne može sakriti da se malo potrošio, pa izgleda kao rabljena plišana igračka simpatičnog tiranosaura. Ako sad ode, bit će još dovoljno svjež za jednu optimističku predsjedničku kampanju, u kojoj ga nitko neće moći zaustaviti, a ako ostane, poslije još četiri godine na ovom poslu, s problematičnom koalicijom i društvenom dramom do koje će neizbježno doći, budući da masa priželjkuje katarzu, završit će kao ruina. Uvijek sam govorio da se najviše može naučiti od dr. Tuđmana, naročito iz njegovih krivih postupaka, što važi i u ovom slučaju: bolje je mirno otići, nego da te iznesu.

Image and video hosting by TinyPic

- 15:59 - Komentari (13) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.11.2007.

Istočna i Zapadna Hrvatska

Denis Kuljiš

Image and video hosting by TinyPic

Hrvatska se sastoji od dvije posve različite države povezane jedino modernim prometnicama.
Zapadna Hrvatska prilično je napredna i europeizirana zemlja s razvijenom ekonomijom, niskom stopom nezaposlenosti i strahovito skupim nekretninama. Tu se dobro živi - puno polaže i daje za kulturu, otvaraju se vrhunski restorani, buja zabava, noćni život, a japiji koji rade u komunikacijskom ili financijskom sektoru te bave privatnim poduzetništvom, stvaraju bogatstva osnivajući kompanije koje se nevjerojatno dinamično razvijaju. Jedina je ozbiljna zapreka napretku - javni, državni sektor, te krupni, monopolski interesi, privatne korporacije slizane s vlašću. Problem je u tome što se vlada ne bira samo političkom voljom emancipiranih, obrazovanih ljudi na hrvatskom Zapadu, nego se formira kao rezultanta političkog procesa u obje hrvatske zemlje. A Istočna Hrvatska izrazito je zaostala, primitivna i ekonomski nerazvijena; tu vladaju siromaštvo i kriminal, pa je teritorij depopuliran, a život nesiguran, budući da i dalje nekažnjeno haraju bande sastavljene od ratnih zločinaca koje kontroliraju tržište droge, nameću reket i upravljaju lokalnom politikom. Vlast i mediji ne usuđuju im se suprotstaviti, dok ih Crkva ne osuđuje, nego ekskulpira zbog tobožnjih patriotskih zasluga i zatucanosti, odnosno vjerske netrpeljivosti prema pripadnicima drugih religija. Istočna Hrvatska živi od subvencija Zapadne Hrvatske, koje prima posredstvom Vlade. To podsjeća na odnos talijanskog Sjevera i Juga, što je doveo do secesije sjevernjačke Padanije, odakle su, siti mafije i korupcije sicilijanskog Mezzogiorna, naposlijetku poručili njihovim zaštitnicima u glavnom gradu: "Ladri di Roma, e finito!" Dakle: Bando lopovska rimska, s vama je gotovo!

Istočna Hrvatska sastoji se od deset županija i nekoliko bosanskohercegovačkih kantona, što skupa sačinjava pet izbornih jedinica. I Zapadna Hrvatska sastoji se od deset županija, te metropole, koja sama obuhvaća gotovo petinu stanovništva cijele države, a sa širom zonom predstavlja sedamdeset posto nacionalne ekonomije. Ova europska Hrvatska obuhvaća šest izbornih jedinica.

Istočna Hrvatska ne stvara ni 20% ukupnog nacionalnog dohotka. Ljudi su neobrazovani, jer postoji samo nekoliko malih, loših sveučilišta i provincijskih kazališta, pa osim ekonomske, vlada duhovna bijeda, osim u primorskim županijama preko ljeta, kad se u ta inače primitivna seoca i gradiće, iz velegradova spusti nomadska populacija turista. No, po principu "jedan čovjek - jedan glas", sirotinja i primitivci imaju isto glasačko pravo kao i normalni, obrazovani ljudi, pa ga koriste tako da masovno glasaju za desnicu, koja se obraća njihovim najnižim instinktima. Uz pomoć Crkve, indoktrinira ih u duhu najcrnjeg nacionalizma, mobilizira protiv zapadnog i liberalnog duha, protiv ideja progresa i emancipacije, protiv moderne znanosti, umjetnosti i civilizacije, protiv jednakosti muškaraca i žena, te potiče predrasude i netoleranciju prema manjinama - nacionalnim, rasnim, spolnim. Rehabilitira fašizam i fašiste, te umanjuju zločine koje je banda počinila u Drugom svjetskom i u Domovinskom ratu. Pobuđuju religiozni fanatizam, te potajno podržava blasfemične kultove i prošteništa lažnih čudesa, koja je osudila hijerarhija Katoličke crkve.

Istodobno, strukture vlasti koju je formirao HDZ, ogrezle su u korupciju. Ministarstva kojima upravlja raspala su se, jer nekompetentni ministri nisu umjeli uspostaviti ili održati funkcioniranje sustava. Zato je došlo do katastrofe na Kornatima i pogibije vatrogasaca, a zemlju potresaju korupcijski skandali u brodogradilištima, u Fondu za privatizaciju i ostalim ključnim privrednim i društvenim ustanovama. Hrvatska je na drugom mjestu po zaduženosti u svijetu. Kako HDZ onda misli pobijediti na predstojećim izborima?

Prvo, oslonit će se na dobre ljude Istočne Hrvatske. Osim građana Republike Hrvatske, poslužit će tu i građani susjedne države, najzaostalije u Europi, gdje se hrvatska populacija izdržava od hrvatske novčane pomoći, te švercom koji im je omogućio stjecanje nevjerojatnih bogatstava. Trista čuda do Gruda - u primitivnim metropolama primitivne Nedođije, gdje umjesto ekonomije razvijaju znanost telatologije i umjetnost krijumčarenja, gotovo nitko ne vozi nikakav drugi tip automobila osim mercedesa i BMW-a.

Drugo, HDZ će se osloniti na šarm svog karizmatičnog lidera i predsjednika stranke. On je, za razliku od svojih partijskih drugova, prezentabilan, simpatičan, komunikativan, obrazovan i osobno lišen predrasuda. Poput Tonyja Blaira, za kojega su govorili da je jedini "novaloburist" među samim "starolaburistima" i Ivo je Sanader takva neobična zvjerka, čudnovati kljunaš među hadezeovskim samim "simplexima".

U istraživanjima javnog mišljenja, Sanader je dobio vrhunske ocjene, osim u rubrici "poštenje". Njegov je problem što su ministarstva uglavnom korumpirana, ministri većinom nesposobni ili smiješni, a to kabinet na svake način pokušava sakriti, ali se golota ukazuje ispod rite, koja ne može spasiti čednost, a nekmoli krijepost.

Ima li izgleda da uspije ta izborna operacija? Dijalektički i historijski gledano - nema, bitka se čini izgubljenom, jer je Hrvatska na svakim izborima nepogrešivo birala pozitivnu i naprednu soluciju, dok su se recimo Srbi u Srbiji, naprotiv, uvijek opredjeljivali za onu nazadnu i krivu, pa su za dvadeset godina dospjeli u takvu situaciju da Slovenija, s kojom su bili gotovo izjednačeni, s pet puta većim dohotkom po glavi stanovnika, danas pripada uspješnim zemljama Europske unije, dok Srbistan zaostaje daleko iza Turske, ima manji nacionalni dohodak od Albanije te ubrzano napušta kontinent i po svim mjerilima približava se državama Azije, gdje se njeguje sličan bolivudski turbo-folklor.

Sa druge strane, u stvarnom životu stvari nikad ne idu lako kao u apstrakciji, pa pošto monopolskim grupacijama koje podupiru nazadnu hadezeovsku vladu, odgovara da još neko vrijeme očuvaju pun ekonomski suverenitet i gospodarenje u fabrikaciji nacionalnog duga, što će trajno osiromašiti široke slojeve, a neizmjerno obogatiti nevjerojatno mali broj ljudi koji su okupili još u Tuđmanovu predvorju, ne treba isključiti mogućnost da se poboljšanje još odgodi za neko vrijeme, odnosno, kako je govorio jedan naš kolega, novinar koji se naučio skepsi kao zatočenik konc-logora Buchewnwald: "Prije nego što bude išta bolje, bit će još i puno gore!"

Proučimo sad podatke koji predviđaju ponašanje izborne baze u Istočnoj i Zapadnoj Hrvatskoj, dobivene kumulacijom pokazatelja u velikoj "Pulsovoj" anketi provedenoj za HRT i "Jutarnji list". Postulirali smo približnu brojčanu ujednačenost izbornih jedinica i zaokružili decimale.

Zapadna Hrvatska (I, II, III, VI, VII i VIII izborna jedinica, koje u potpunosti ili većim dijelom obuhvaćaju grad Zagreb, Zagrebačku, Krapinsko-zagorsku, Sisačko-moslavačku, Karlovačku, Varaždinsku, Koprivničko-križevačku, Bjelovarsko-bilogorsku, Primorsko-goransku, Istarsku i Međimursku županiju):

SDP: 34%
HDZ: 23%

S prirodnim koalicijskim partnerima, HNS-om, HSS/HSLS-om, HSU-om te zastupnicima nacionalnih manjina - Srbima, Bošnjacima, Talijanima i Česima, te s obzirom na d'Hontovu obračunsku metodu, koji SDP-u daje dodatnih šest mandata prednosti, stranka Zorana Milanovića može u Zapadnoj Hrvatskoj sastaviti progresivnu, inicijativnu vladu, možda čak sa dvotrećinskom većinom, tako da po volji može mijenjati Ustav.

No, tu je Istočna Hrvatska (IV, V, IX i X izborna jedinica, preostale županije i Hercegovina) koja Zapad opterećuje kao kugla koja je robijašu prikovana za nogu da ne bi mogao potrčati. U Istočnoj Hrvatskoj HDZ dobiva više od 50% glasova, a SDP manje od 20%, s tim da socijaldemokrati u XI jedinici uopće ne izlazi na izbore. I druge su građanske i centrumaške stranke tu slabe, a jak jedino HSP, koji bi s HDZ-om mogao skupiti 75% glasova. Kad bi htjeli, mogli bi napraviti lijepu malu desničarsko-fašističku diktaturu. Na najljepšoj lokaciji u Europi, bila bi to turistička atrakcija: nacionalističko etnoselo, safari-park s dvonožnim divljim životinjama koje slobodno love posjetioce - homoseksualce, bezbožnike, strance, bez straha od kazne u postupku pred gospićkim ili splitskim županijskim sudom...

- 17:25 - Komentari (50) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.11.2007.

POSTULAT

U ovome je postu riječ o svemu što je bila, što jest i što će sljedeće desetljeće hrvatska politika biti. Ni manje, ni više od toga!
Ja

Što se tiče ovog izvoda o dijalektici crvenih i crnih kao osnovnoj ideoškoj fantazmi koja strukturira hrvatsku starnost, dovršetak je izvoda sljedeći: budući da uzurpiraju cijeli prostor politike, crveni i crni prikrivaju nedostatak bilo kakvih istinskih političkih tema onemogućujući razrješenje stvarnih antagonizama našega društva, ali i odlažu ad calendas graecas razrješenje trauma kakva je recimo ona dotaknuta Rezolucijom o komunizmu.
Nemanja, 14. svibnja 2007.

Posljedica je dakle te tzv.ustaškoemigrantske i tuzemnoudbaške sprege potpuna uzurpacija prostora prostora autonomnih demokratskih procesa u tradicionalnim oblicima odvijanja građanske politike. Zato je stalno iznova u Hrvatkoj velika pompa oko tzv. trećeg puta: jasno je da ljudi osjećaju da je sve zapravo premreženo jednom te istom mrežom utjecaja, koja se rasprostrla na zapravo nevjerojatno naivan način: HDZ je nacionalna stranka, SDP je socijalna stranka; prvi su Crni, drugi Crveni; prvi evociraju uspomene na Didu, drugi na Đidu: i, tu smo već tamo gdje Ideolozi i žele da budemo, u sferi mutnih i potmulih političkih fantazija, osjećaja, identifikacija! I to je hrvatska politika! Pri čemu, kad dođu na vlast, i jedni i drugi sljede istu agendu, pa Crni izručuju vlastite generale, a Crveni ukidaju božičnice, ispostavljajući se u svojoj nevjerodostojnosti Stankama/Partijama lišenim bilo kakve političke supstance: bilo kakvog sadržaja=programa. Agenda im je ionako propisana: financijska i gospodarska stand-by aranžmanima s MMF-om; pravosudna Haagom; vanjskopolitička, diktatom EU...uglavnom, hrvatska je politika zadana, a Hrvatska je u tom smislu potpno nesuverena zemlja čijim političarima preostaje dogovoriti se još o lovi za rukometne dvorane i tangentu, te par stotina tisuća kvadrata na Hvaru i Mljetu! Nevjerojatno, ali istinito: kad dovrše privatizaciju Ine, jedva da će imati što raditi! Jasno, ovi menađeri etatiziranog pa pokradenog kapitala ni u najgorim snovima ne kane revidirati privatizaciju ili sankiconirati kriminal u pretvorbi: ta, oni su kriminalci, i kako od njih očekivati da procesuiraju sami sebe! Zato se za raju priređuje igorkaz: stalno iznova, kao u Jugoslaviji vanjski neprijatelj socijalizma, tako ovdje prijete aveti: crna, ustaštva, i crvena, boljševizma! I zato je tu SDP da s koalicijom bude "sanitarnim kordonom" pred najezdom ustaša, i HDZ, sada u light-varijanti, nakon dekontaminacije, da se odupre pokušajima sabotiranja progresivnih povijesnih neoliberalnih procesa koji kao globalnokapitalistički usud nastupaju s neminovnošću prirodnih pojava: kao što pas laje a kiša pada, tako je neminovno da se uspostavi par Kompanija/Monopola, koje će kao EPH medije, u suradnji s političkom kabalom kontrolirati ostatak društvenih procesa. Koliko ja poznajem stvari, na najboljem smo putu da taj proces u Hrvatskoj dovršimo. Samo da nas ustaše i partizani na njemu ne ometu i nedajbože - zaustave! Dok se raja zabavlja u tom novom ciklusu Otpisanih, Sanader i Bandić, kao arhetipske figure povijesnih protagonista neoliberalne Kroejše, simuliraju svađe oko rukometnih dvorana potajno se sastajući upravo tim poslom! Jebem im vraga njihovog dovitljivog! Kak su se samo toga sjetili!
Nemanja, Once upon a time in Croatistan

Image and video hosting by TinyPic

U ponedjeljak, 15. svibnja ove godine pisao sam, po ne znam koji put u životu i na Vaseljeni, o sukobu crvenih i crnih kao temeljnoj ideološkoj fantazmi ovoga društva.
Pozivam se na taj post jer na jednom mjestu sabire nekolicinu razasutih komentara o tome, tekstova koje sam pod raznim nickovima objavljivao unazad dvije, tri godine: sada ti tekstovi bivaju aktualizirani na začudan način: kazano u bas-registru, reklo bi se da anticipiraju današnje događaje i tumačenja hrvatske politike, kad se i danas ne bi radilo o falsificiranju tih događaja, u maniri mađioničara koji nas vara upravo dok nam objašnjava mehanizam trika, logiku prevare: tumačenja patvore događaje!
U jednome ipak napredujemo: izgleda da ideološka konstrukcija crveni-crni više ne drži vodu, da se pokazala nepodesnom, te je se mora odbaciti.
Jedino, i dalje se zataškava rodno mjesto ove fantazme: neodređeno se govori o politici SDP-a i HDZ-a, bez namjere da se jasno prokaže interes koji stoji u podmetu takve ideološke interpretacije suvremene hrvatske povijesti i hrvatske političke zbilje. Nikako da se odgovori: Cui bono?
Bilo kako bilo, uronimo u obilje tekstova koji će nas provesti kroz tu fantazmu. Enjoy!

"Mi nećemo na izborima sudjelovati na način na koji to rade crni i crveni koji sustavno ignoriraju građane, a medijsko vrijeme troše na međusobna vrijeđanja" – izjavila je prije tri dana Đurđa Adlešić, te dodala kako će oni od vrata do vrata predstavljati svoj program.
Kad se kaže crveni i crni, sukob je tu, pred očima, zoran u punini svoje podatne plastičnosti: partizani i ustaše ponovo se bore po šumama i gorama naše zemlje ponosne. Ali, kad se kaže sukob SDP-a i HDZ-a, onda se zapravo ne zna u čemu se taj sukob sastoji, osim u sukobu elita oko privilegija. Jer, programski je očito da sukoba nema, budući da dvije vodeće hrvatske stranke nikako ne uspjevaju antagonizirati građanstvo po liniji svojih programskih usmjerenja.
Kako taj antagonizam u stvarnosti izostaje, onda se projecira u prošlost: izostanak se realnog konflikta nadomješta antagonizmom crvenih i crnih.
Ovdje je važno zastati i dobro osmotriti fenomen u čijoj je osnovi mehanizam sličan onom samoispunjajućeg proročanstva: sam spomen crvenih i crnih proizvodi tu podjelu koje izvorno nema, ili, još točnije: koja nije izvorna, autentična podjela hrvatskoga društva.
Što sad to znači, ima li sukoba ili ne? Da, on postoji, ali kao fantazma: ideološki proizveden opis naše stvarnosti koji se nameće kao jedino istinsko tumačenje osnovnog antagonizma hrvatskoga društva.
Podjela o kojoj je riječ postoji, ali kao privid: ideološka koprena koju moramo razgrnuti želimo li dospjeti do hrvatske političke istine i društvene zbilje.
U zbilji, nikakvog prasukoba nema, a pogotovo ga nema između crvenih i crnih!
Uostalom, razmislite sami: zar je program SDP-a boljševički; zar je program HDZ-a fašistički? Jesu li Milanović, Jurčić, Antunović i Zinka Bardić komunisti? Ili su Sanader, Hebrang, Kosor i Maček ustaše?
Jasno, crvenih i crnih na ovaj način u Hrvatskoj nema: niti je HDZ politički izraz povijesnog nasljeđa Dide, niti je SDP ideološki baštinik Đide.
U čemu onda jest problem, ako crvenih i crnih nema?

Problem je u tome što SDP i HDZ nisu u sukobu, problem je u tome što s uklanjanjem crveno-crne optike privid sukoba nestaje.
Problem ja u tome da kao da velika koalicija već postoji; kao da SDP i HDZ već surađuju; kao da od 1989. na ovamo imamo najmanje tri povijesna dogovora SDP-a i HDZ-a o međusobnom praštanju po logici vrana vrani ne kopa oči.
Problem je u tome što sukob ne postoji, a ne taj što bi on bio nerazrješiv i nepomirljiv: kad kažemo ne postoji, mislimo na sukob HDZ-a i SDP-a.
Zato jer sukoba HDZ-a i SDP-a realno nema, potrebno je izmisliti sukob crvenih i crnih!
Nema blokova rada i kapitala, nema socijaldemokrata i demokršćana.
Zato jer se ni oko čega bitnog ne sukobljavaju, Milanović i Sanader, kad ne mogu polemizirati o bitnim sadržajima hrvatske politike, simuliraju sukob oko forme komuniciranja u kampanji: oko slogana ili (izbjegavanja) sučeljavanja!
O tome zašto se Ivo Sanader i Zoran Milanović ni oko čega bitnog ne sukobljavaju, pisao prije par dana ovako:

Idemo dalje!

7. Wovon man nicht sprechen kann, darüber muß man schweigen.

Ludwig Wittgenstein


Iako Hrvate nikad ne valja potcjenjivati, izgleda da je izborna kampanja dosegla svoj vrhunac, ili dno, kako već tko na stvari gleda i s kojeg motrišta. U svakom slučaju, očito je da stvari ne mogu biti bolje, naprosto stoga jer ne mogu biti gore. Mada, velim, nas ne treba potcjenjivati: kako je nakoć govorio Branko Ćopić, godinu-dvije prije no što će se suicidalnim skokom vinuti s nadvožnjaka na auto-put bratstva i jedinstva:"Znam ja nas, jeb'o ti nas!"
Evo zašto…
Amerikanci su odavno formalizirali kampanju: politički se sadržaj sasvim izgubio, ustuknuvši pred prezentacijskom/medijskom formom kao osnovnim i jedinim sadržajem političkih kampanja. Medij je poruka, ma što to značilo, nadasve otkako je JFK pobijedio Nixona za nijansu televizičnosti.
Europa je u svemu sljedila Amerikance, a Hrvatska, tradicionalno snobish povodljiva, u tekućoj kampanji ima i poseban razlog biti europskijom od EU: u Hrvatskoj je naime sve do toga da se u njoj ništa ne promijeni, pa sve ako se vlast i mora mijenjati pod prisilom zamorne demokratske procedure. Drugim riječima, ovdje se u kampanji izbjegava govoriti o bilo čemu što bi moglo raspiriti političke strasti, jer nitko ne želi riskirati bilo kakvo iznenađenje – ta, zar nije sve do toga da se ništa ne desi!? Taman smo ustanovili kakav-takav novi hrvatski kapitalizam, i sada je samo presudno u sljedećem mandatu stvari konzervirati: to je osnovni drive cjelokupne hrvatske politike.
Ta, konzervativna svrha budućeg mandata, očito više konvenira karakteru light-HDZ-a, ali, sasvim bi solidno stvar odradio i light-SDP: Račanov je mandat pokazao kako se to radi, to naime da se ništa ne učini (u Kini Lao-tzea ovaj se princip nazivao wu-wei): niti je Hrvatska restituirala načelo zakonitosti, niti je sankcionirala privatizacijski kriminal, niti je vratila novac isisan iz privrede tijekom mrakobjesja, niti je etablirana vladavina prava, niti je ovo pravna država…niti, in ultima linea, u Hrvatskoj građani imaju jednake šanse: ovdje, ponavljam, imamo tek ustanovljenu novu hrvatsku oligarhiju, i nikako ne bi valjalo da sad netko/nešto promijeni! Nedajbože recimo da se u ludilu tkogod dosjeti poreznih kartica, čitaj: deklariranja obima ili porijekla imovine. Dakle, znamo mi nas, jeb'o ti nas…
Evo zašto…
Kad već kampanja nema nikakav sadržaj, jer se, Q.E.D., ni o čemu ne može govoriti, da se ne bi šutjelo govori se o samoj formi – o kampanji samoj! Govori se znači osebujnim hrvatskim žargonom - praznogovorom.
Hrvati su i inače fundamentalisti postmoderne: ovdje se ljudi rađaju kao postmoderni, u smislu da od kolijevke pa do groba nitko ne jebe činjenice ni pol posto – sve je samo interpretacija, sasvim proizvoljno tumačenje tih 'činjenica', počevši od fakata vlastite biografije, kojih životopisa u Hrvatskoj svaka javna osoba - a ne samo žena! - ima najmanje dvije: jednu građansku, drugu nacionalističku, crvenu i crnu, kak se već koje sezone nosi. (Otuda i ovo degutantno iščekivanja ishoda izbora: u Hrvatskoj je ovoga časa nemoguće ili je besmisleno sklopiti bilo kakav posao, jer svi čekaju da vide tko će biti poslodavac, comprador).
Dobro, pretjerujem, Hrvati se ne rađaju kao nikaj posebno, isti smo mi trotli ili, ako smo već posebni, onda smo još i veći norci no drugi, ali, ovak, cum grano salis, za ljubav razgovoru recimo da mi s Hegelom još iz zipke vičemo: Tim gore po činjenice!
Stoga smo ogrezli u suru autoreferencijalnost: mi ni o čemu ne znamo bolje spikati nego o spikici samoj; kad vidite da se ljudi svađaju oko pravila svađe, znajte da se to svađaju Hrvati.
Ne čudi zato da je kampanja zabasala u polemiku o kampanji kao takvoj: Sanader i Milanović razgovaraju se o sloganima! Budući da ne mogu niti smiju govoriti o bilo kojem drugom sadržaju – ne samo zato jer o tome treba šutjeti da ih Pavić ne nabije na naslovnu stranicu, nego i zato jer sadržaje propisuju vanhrvatske, međunarodne instance i visoke adrese: MMF, Svjetska banka, Haag, Bruxelles itd., tj. stoga jer smo nesuvereni do mjere ZERP-a ili Jurja Jezerinca – dečki formaliziraju: zajapureno i žučno spikaju o propagandnoj formi svojih političkih poruka (nema tu govora o programima, tu su programi zapravo svedeni do razine promičbenog slogana).
Da zaključimo gotovo na samom kraju izlaganja: Ovogodišnja je izborna kampanja do oglednosti školskog primjera iscizelirala i minuciozno rafinirala izbjegavanje polemike o bilo kojem političkom sadržaju/konfliktu ovoga društva! Ne samo da se ni o čemu ne debatira jer se istinski antagonizmi ovog društva ili zataškavaju (antagonizam novouspostavljene partitokratske oligarhije i velike većine isključenih iz bilo kakve procedure odlučivanja) ili falsificiraju (sukob se kapitala i rada anakrono reinterpretira kao u prošlost projecirani sukob crvenih i crnih, partizana i ustaša), nego se sugovornici tih nedogođenih debata u sučeljavanjima čak ni ne pojavljuju: Sanader na razgovor Milanoviću šalje njegovog polušurjaka, stanovitog Jandrokovića, koji još od Milanovićeve inauguracije ima neugodan polufamilijaran zadatak nastupati umjesto Ratka Mačeka, koji ne želi nastupiti umjesto Ive Sanadera (iako bi mu to opis radnog mjesta nalagao, Mačeku jasno, a o Sanaderu da i ne govorimo).
Kao kuriozitet, cijeli ovaj spor oko slogana 'Idemo dalje!' ima i svoju šaljivu stranu: slogan bi na svakako bio primjereniji plakatu SDP-a, onom autostoperskom, što dodatno demonstrira niveliranost ne samo rejtinga ili politika velikih blokova hrvatske politike, nego i njihovih prezentacijskih formi – u Hrvatskoj zaista više ne znaš who is who, jer su više-manje svi postali Milan Bandić: hadezeovac u SDP-u, što je često puno teže biti nego Amerikanac u Parizu ili Srbin u Hrvatskoj.
Ili, kako bi to rekao Ivo Sanader kad bi igdje nastupio: Važno je da se ništa ne priča, pa makar i dobro!


* * *

Davor Butković, najmanje deset godina nakon što sam po prvi put javno, u medijima, konstatirao postojanje ove ideološke fantazme, ovog hinjenog i sugeriranog sukoba crvenih i crnih - recimo, u razgovoru s Milom Bogovićem, 13.7.2001., kao što pokazuju i ova dva pitanja:
1. Vi ste povjesničar. U Hrvatskoj – progovorio je o tome i nadbiskup Bozanić – temeljni društveni konflikt danas se pokušava istumačiti kao sraz uskogrudnih nacionalista i odnarođenih internacionalista. Bez obzira što je bjelodano da je ta interpretacija tek falsifikat bazičnog konflikta oko uspostave pravne države, zanimljivo je da se javlja ta ideološka koprena koja u prvi plan ističe crvene i crne, partizane i ustaše; u Hrvatskoj se i dan danas pokušava svoditi račune Drugog svjetskog rata, i svi temeljni pojmovi današnje hrvatske rasprave o Domovinskom ratu i odnosa hrvatskoga društva prema njemu, pripadaju anakronoj retorici: nacionalisti i internacionalisti, genocid, crvena banda i crne vrane, ustaše, partizani i četnici, Englezi i Francuzi kao tradicionalni saveznici Srba i Njemačka i Vatikan kao hrvatski patroni, masonska zavjera i Novi svjetski poredak… Naravno, ljudi skučenog duhovnog obzorja običavaju tu raspravu okončati opaskom: Prepustimo to povjesničarima!, ne shvaćajući da to što oni smatraju prošlim vremenom nikako nije mrtav kup povijesnih činjenica koje valja znanstveno valorizirati, nego se i danas pokušava nametnuti kao živa hrvatska stvarnost, štoviše kao njen ideološkopolitički okvir. Kako to da Hrvati ne mogu izaći na kraj s vlastitom poviješću, bivajući njeni zatočenici nesposobni za bilo kakav iskorak iz vremena polovine prošlog stoljeća?
2. U Hrvatskoj neke, isprva velike ideje, skončaju kako dolikuje malim narodima: ubrzo ih se proglasi minornima, kako ih se ne bi moralo misliti, ne daj Bože živjeti. Dvije su obilježile proteklo desetljeće: ideja svehrvatske pomirbe kao i ona duhovne obnove. Lijeva kritika odbila je čak i samu pomisao na njih, tumačeći ih kao zoran primjer rađanja nacije iz ideološke fantazme. Desno krilo ionako tradicionalno nije imalo dovoljno intelektualne snage tumačiti ih, ili bi svojom političkom praksom, poput Schwartza, dezavuiralo teorijske uvide. Jesu li te ideje promašene, stoga jer se žrtve ne mogu miriti, jer Bleiburg i Jasenovac ne idu zajedno, jer se duhovno ne može obnoviti ono što nije ni postojalo, kako pokazuje tragičan izostanak građanske svijesti u Hrvatskoj danas, ili je duhovna obnova, ma što ona značila i ma kakvu aksiomatiku pretpostavljala, nemoguća bez svehrvatske pomirbe? Je li, konačno, današnja vulgarizacija društvenog rascjepa na crveni i crni blok izravna posljedica naše nesposobnosti za pomirbu i duhovnu obnovu, ili je ona jednostavna nesposobnost našeg društva da producira elementarnu građansku svijest?
ili, u intervjuu s Stipom Šuvarom, 28.10.1997., da nakon "crnih" apostrofiram i "crvene":
3. Vi ste uvjerenja da će se umnažati broj država kroz etničke ratove. Čini mi se da se na neki čudan način vi i predsjednik Tuđman barem u tome slažete – svijet se ne internacionalizira, već mali narodi realiziraju svoje velike ideje o sebi samima. Kako ova pojava svjetskopovijesnog nacionalizma ide uz neminovnost socijalističke restauracije? Neko bi zloban mogao kazati da bi se tu moglo raditi i o nacionalsocijalizmu? I uopće, kako vi tumačite činjenicu da se ovo naše povijesnopolitičko klatno stalno klati između crvenog i crnog, kao da ničeg trećeg na svijetu nema?
ili, da uzmemo nekog iz sredine, u razgovoru s Tihomilom Rađom, 4. studenog 1997.:
4. Hrvatsko se političko klatno tragično i slijepo klati između crvenih i crnih, između partizana i ustaša. Četrdesetih je ostao dojam da je moguća i neka treća Hrvatska, makar kroz Mačekovo povlačenje i odustajanje i od jednih i od drugih. Je li taj dojam ispravan, ili je ta treća Hrvatska bila nemoguća jednako onda kao i danas?
Butković dakle danas, nakon što je desetak godina prešućivao tu fatalnu činjenicu, nonšalantno konstatira ta je sukob crvenih i crnih laž čija je jedina svrha prikrivanje odsustva stvarnog konklikta!
10-15 godina nakon što se o tome, kao što će se pokazati, uvelike govorilo u hrvatskim medijima, Butković odjednom priziva sukob crvenih i crnih kao farsu!?
Znate li otkud ovaj mistimeing i odgoda? Ne?
Odgovor je jednostavan: EPH je vinovnik te farse!

Stoga čestitam! Bravo! Konačno je i Davor Butković javio kolegama lošu vijest: crveni i crni ideološka su laž a njihov je sukob konstruiran – jedina mu je svrha stvoriti privid sukoba, jer stvarnoga konflikta nema, valja prikriti taj nedostatak! Točno je sve to, sve osim osnovnih činjenica: sukob crvenih i crnih ne proizvode HDZ i SDP i nije proizveden tek za potrebe ove kampanje! Sukob je daleko starijega datuma i ima kudikamo važniju svrhu: kao što stalno iznova ponavljam, perpetuiranje toga sukoba samoproizvodi potrebu za ideologijom koja Hrvatskom vlada s onu stranu smjene nomenklature i režima.
Riječ je o fantazmi koja je srž strukuriranja hrvatske stvarnosti: ovaj navodni sukob u temelju je svih političkih odnosa ove zemlje, gotovo od njenog samog začetka; bilo bi moguće izračunati i točan datum produkcije ovog sukoba, kad bi Josip Manolić htio kazati kad je i kako došao u sukob s Gojkom Šuškom; svakako, riječ je već o 1991. godini, nešto kasnije i o američkoj intervenciji kod Tuđmana, posredstvom Gojka Šuška, da se Manolića ukloni iz vrha države; razlog – tja, valjda Njemci, Rusi, Manolić će ga znati.
Također, ono što je gotovo jednako važno, Butković zaboravlja domentuti da je upravo EPH osnovni medijski relej ideologije poretka koji se obnavlja u dinamici crvenocrnih odnosa, te da je upravo EPH ovih petnaestak godina proizvodio privid toga konflikta u svim njegovim inačicama, proizvevši bipartijnost hrvatske politike i bipolarnost društva: „mi-oni u etničkom smislu, vlast-oporba, totalitaristi-demokrati, jugonostalgičari-nacionalisti, ljevičari-desničari, fini građani-Hercegovci, normalni-ludi, kulturni-primitivni, zapadnjaci-balkanci, politika-kultura, itd. Ove antagonizme, oko kojih se danas u Hrvatskoj tako naivno strukturira kvazi-politički diskurs, Barikade prokazuju u njihovoj konformističkoj funkciji, kao laž koju društvo proizvodi o samome sebi kako se ne bi moralo suočiti s vlastitom stvarnošću, s odgovornošću za tu stvarnost i nuždom korjenite promjene.“, kako piše Boris Buden, u uvodu svojih „Barikada“, domećući prije toga:“Barikade svjesno žele ostati u pluralu. Zato što su podignute na tezi da mnoštvo društvenih antagonizama danas više nije moguće svesti na jednu privilegiranu točku loma. Ne postoji više jedno jedino fundamentalno proturječje koje u sebi sažimlje sve društvene suprotnosti. Kao što više ne postoji ni jedinstveni politički prostor unutar kojeg je moguće postići razrješenje tih suprotnosti. Više se ne može podignuti jedna jedina barikada koja bi društvo podijelila u dva međusobno jasno suprotstavljena tabora. Zato se Barikade ne podižu prema nekom unaprijed zadanom ideološkom planu, a niti a priori priznaju već uspostavljene demarkacije…“.

Butkoviću su, nažalost, trebale godine da na Vaseljeni pročita ono što je mogao naučiti iz Budenovih tekstova devedesetih, ili u isto to vrijeme čuti na OTV-u.
Ipak, iako je razgrnuo privid, Butković se još uvijek nije suočio s istinom:
„Što se tiče ovog izvoda o dijalektici crvenih i crnih kao osnovnoj ideoškoj fantazmi koja strukturira hrvatsku starnost, dovršetak je izvoda sljedeći: budući da uzurpiraju cijeli prostor politike, crveni i crni prikrivaju nedostatak bilo kakvih istinskih političkih tema onemogućujući razrješenje stvarnih antagonizama našega društva, ali i odlažu ad calendas graecas razriješenje trauma kakva je recimo ona dotaknuta Rezolucijom o komunizmu. To je konačna poanta ovog neviđenog ideološkog napora da se i od izbora prvaka SDP-a napravi crveno-crni karusel: Račan nam je ipak ostavio testament: Ljubu Jurčića i Zorana Milanovića. To je njegov izbor, njegovo nasljeđe. Ni iz čega, odjednom, Ljubo i Zoran počeli su s ujacima ustašama i susjedima Srbima te stričevima partizanima. Naravno, na stranicama EPH.“, pisao sam na ovom blogu, očito je, u vrijeme izbora Račanovog stranačkog nasljednika!
Butković prepisuje: poboldani tekst otkriva da je cijeli Butkovićev tekst izravan citat jedne jedine moje rečenice. Lako je provjeriti datum kad sam tu rečenicu objavio, jer, i blog je javnost (post 'Farsa', 14. svibnja 2007.).
Ali, ne budimo tašti, iako ovdje nije riječ o taštini nego o bontonu.
Važno je da moje ideje pobjede.
Pa makar mi i propali.
Ta, u čemu bi se drugome inače sastojala ironija, ili cinizam, revolucije, ili povijesti, svejedno!?

Pročitajmo sada Butkovićev tekst:

LAŽNA KAMPANJA

Davor Butković

I HDZ i SDP vode lažne ideološke kampanje zato što se u bitnim pitanjima državne politike, osim u ekonomiji, zapravo ne sukobljavaju.

Dosadašnji tijek predizborne kampanje obilježen je većom količinom laži i uvreda nego što smo navikli i očekivali.
Gledajući i čitajući izvještaje s predizbornih nastupa čelnika obje glavne stranke, stječe se vrlo snažan dojam da se na tim skupovima ne govori o ozbiljnoj politici, niti o specifičnim izbornim ciljevima, nego da se po svaku cijenu pokušava kompromitirati politički suparnik koji se, eto, petnaestak dana uoči izbora već premetnuo u opakog političkog neprijatelja.
U redu, u predizbornoj se kampanji svugdje i uvijek nužno koriste teške riječi.
Ali, predizborna kampanja, uz razmjenu optužaba i uvreda, svugdje je, pa tako i u nas, redovito predstavljala prostor za diskusiju o konkretnim političkim pitanjima, i za promociju konkretnih političkih namjera.
Politički i ekonomski programi obje stranke dobro su i dugo poznati javnosti, no glavni politički protagonisti HDZ-a i SDP-a, umjesto da pokušaju uvjeriti birače u svoju superiornost u pojedinom političkom i gospodarskom pitanju, na terenu vode skoro isključivo negativnu kampanju (iznimke su jedino TV spotovi i novinski oglasi gdje se kampanja mora odvijati unutar donekle pristojnog jezika) kojom pokušavaju demonizirati onu drugu stranku.
Pri tome su i jedni i drugi žestoko prešli granice dobrog ukusa. Posve je nevjerojatno da danas, pošto se SDP definitivno dokazao kao eminentno državotvorna stranka, i nakon što je svakome jasno da komunizam više ne može postojati, Ivo Sanader i drugi čelnici Hrvatske demokratske zajednice plaše birače povratkom “crvenih” i komunizma. Još je nevjerojatnije da Zoran Milanović u bilo kojem kontekstu uspoređuje Ivu Sanadera i Slobodana Miloševića.

Negativnost

Ako SDP izgubi na izborima, Milanovićeve rečenice o Sanaderu i Miloševiću, koje nužno iritiraju većinu “normalnih” birača, tome će značajno doprinijeti; predsjednik SDP-a morao je barem na najosjetljivijim područjima pokušati kontrolirati svoj temperament.
Ovdje možemo nabrojiti još čitav niz tek nešto manje ekscentričnih primjera koji govore o negativnosti ovogodišnje, dosad vjerojatno najlažnije izborne kampanje.
Ova je kampanja, naime, duboko lažna jer i Hrvatska demokratska zajednica i Socijaldemokratska partija konstruiraju veliki ideološki sukob kako bi prikrile svoje stvarne političke sličnosti. A stvarne političke sličnosti ne koriste ni jednoj, ni drugoj strani u najtješnjoj borbi za vlast u povijesti hrvatskih demokratskih izbora.
Budući da su posljednji rezultati istraživanja javnog mišljenja pokazali kako su HDZ i SDP posve izjednačeni (i jedni i drugi očekivali su bolje rezultate), otpočeo je očajnički pokušaj procesa homogenizacije glasača.
HDZ želi okupiti baš sve birače desnog spektra, pa se pritom vraća u ideologiju i retoriku HDZ-a devedesetih godina.
SDP, pak, želi okupiti sve birače koji su zbog bilo kojeg razloga nezadovoljni vlastima (a koji ne pripadaju desnom spektru: od toga se odustalo), pa želi po svaku cijenu kompromitirati Sanadera i HDZ, što, nažalost, uključuje i uistinu subinteligentnu usporedbu predsjednika HDZ-a sa srpskim ratnim zločincem. Čelništva HDZ-a i SDP-a tako su izmislila žestok sukob “crvenih” i “crnih” u predizbornoj kampanji, koji, međutim, u stvarnom političkom svijetu ne postoji. Činjenica je da HDZ i SDP dijele čitav niz političkih ciljeva.
I jedni i drugi snažno podržavaju ulazak Hrvatske u Europsku Uniju.
I jedni i drugi (neovisno o referendumu, što predstavlja posebno pitanje) zagovaraju ulazak Hrvatske u NATO. I jedni i drugi zagovaraju socijalnu državu, bez oštrih privrednih i socijalnih reformi. I jedni i drugi podržavaju, bez obzira na sva razočaranja, suradnju Hrvatske s Haaškim sudom.
Ni jedni, ni drugi ne žele zabraniti pobačaj, niti žele zabraniti rad nedjeljom. Jedino ozbiljno razlikovno mjesto između HDZ-a i SDP-a, kada je riječ o državnoj politici, jesu ekonomski programi. HDZ je, svjestan činjenice da se u Hrvatskoj nedvojbeno živi bolje nego prije četiri godine, naglasak svoje formalne, oglasne kampanje stavio na gospodarski program. Međutim, na predizbornim skupovima HDZ se ne bavi ekonomskom politikom, nego ideološkim napadima na SDP.
SDP se također na svojim skupovima puno manje bavi programom “Četiri puta četiri”, a puno više bilo kojim oblikom napada na HDZ i Ivu Sanadera. SDP čak nije mogao obojati zidove kuća u Dječjem selu u Lekeniku, a da Milanović nije morao izjaviti: “Mi farbamo zidove, a HDZ farba birače”. Nismo sigurni koliko je ta izjava pridonijela rastu rejtinga SDP-a.
Ova izborna kampanja jasno pokazuje kako iskonstruirani ideološki sukob HDZ-a i SDP-a zapravo nema uporište u stvarnim političkim namjerama te dvije stranke koje su, kako je jasno već godinama, vrlo, vrlo slične.
Ono u čemu se HDZ i SDP bitno razlikuju jesu unutarnji modeli upravljanja strankama, i kulturološki background njihova članstva, a djelomično i vodstva.
Hrvatska demokratska zajednica danas je stranka kojom upravlja samo jedan čovjek, koji, prema svom nahođenju, i trenutnim, taktičkim političkim potrebama, određuje hoće li HDZ u jednom trenutku izgledati moderno, a u drugom tuđmanovski.
SDP je, ipak, stranka s puno višom razinom unutarnje demokracije i s nešto više poštovanja prema demokratskim procedurama (što, međutim, ne vrijedi za zagrebačku organizaciju SDP-a, koja djeluje kao HDZ u najgorim Tuđmanovim danima). Kada je riječ o kulturološkom backgroundu, SDP je, ipak, značajno modernija stranka, dok se HDZ, pogotovo u razdoblju kada je u potjeri za svakim glasom s desnice, pretvara u rustikalni, populistički, nacionalni pokret.
Takva je percepcija HDZ-a, koju nameće ton HDZ-ove predizborne kampanje, glavna i kratkoročna i dugoročna opasnost za Hrvatsku demokratsku zajednicu.

Dvostrukost

Naime, po svim bi racionalnim kriterijima HDZ na ovim izborima trebao relativno uvjerljivo pobijediti: ekonomski su rezultati razmjerno dobri, Hrvatska je ušla u Vijeće sigurnosti, ulazak u Europsku Uniju zapravo nije upitan, socijalnih nemira nije bilo već godinama, a opozicija u posljednjih šest mjeseci nije čak uspjela pronaći niti jednu veću korupcijsku aferu, za koju bi mogla optužiti vrh vlasti.
Usprkos svemu tome, kao i usprkos činjenici da je SDP potresen latentnim unutarnjim sukobom između Zorana Milanovića i Milana Bandića, HDZ-ov je izborni rezultat neizvjestan. Neizvjestan je prije svega zato što se HDZ u ove četiri godine nije uspio reformirati u stranku koja uistinu podržava proeuropsku politiku HDZ-ove vlade.
Takva dvostrukost HDZ-a može se pokazati dobrim argumentom za okupljanje desnih birača, ali zato HDZ-u oduzima birače centra. Ponovimo, niti jedni parlamentarni izbori u Hrvatskoj nisu bili neizvjesniji od predstojećih. Baš kao što ni jedna kampanja nije bila dubinski neistinitija.

* * *

Ovoj epifaniji prethodile su ne samo knjige (Budenove "Barikade"), nego i deseci tekstova objavljenih na hrvatskim blogovima, da ne spominjem druge medije.
Izbor iz tektova o kojima govorim otkriva ono što Butković i dalje skriva: u čijem je interesu proizvodnja ovoga konstrukta, koju to laž sukob crvenih i crnih prikriva, i za čiju korist?
I izvan ovih tekstova, Vaseljena je odavno ponudila odgovore na ta pitanja. Dovoljno je skrolati do prosinca 2006. i sva se ta pitanja nadaju kao već odavno apsolvirana.
Jedino, problem je za Butkovića što su odgovori neprihvatljivi.
Jer, odgovori u pitanje dovode i EPH.
Shit happens.

CRVENI I CRNI

Jedan od fenomena koja pereniraju u ovom našem društvu notorno je postojanje sukoba crvenih i crnih kao temeljne ideološke fantazme hrvatskoga društva. Temeljne, jer se taj sukob pokušave etablirati kao nosivi sukob društva, prasukob na koji bi se trebalo reducirati totalitet društvenih proturječja. Moj je odogovor na pitanje zašto se to ustrajno čini dvostruk: s jedne strane mislim da je riječ o načinu političkog legitimiranja i perpetuiranja pozicije moći dobrog dijela hrvatkog političkog establishmenta - jer, dok postoje ustaše neophodan je antifašisticki sanitarni kordon, a sve dok tinja žar nekdasnjeg partijskog entuzijazma, Thompson misli da ima razlog za pjesmu, ako ništa drugo - dok se s druge u tom inzistiranju na preostacima dvaju ekstremnih ideologija u Hrvatskoj suspendira bilo kakva mogucnost artikuliranja gradjđnske pozicije: ovi atavizmi zapravo prekivaju cijelo polje političkog, ne ostavljajući prostor nikakvoj gradđanskoj opciji, dapaće, namjerno je guše i onemogućuju. Pri tome se samoproizvode, tj. iz potreba jednoga za drugim proizvode opravdanje vlastitog postojanja. Ono sto mene zanima zapravo je odgovor pitanje je li uopće moguće denuncirati tu fantazmu? Naime, kad se shvati da tu građanstva i nema, ne samo u smislu socijalnog supstrata, ne čak ni u smislu osviještene političke pozicije, nego građanstva nema a priori budući ga ne može ni biti jer je njegov prostor uzurpiran i okupiran ovim obračunom koji se stalno iznova nameće kao jedina politička stvarnost zemlje, ostaje pitanje kako je uopće moguće tu opsjenu ne samo teorijski prokazati, nego praktički, dakle politički diskvalificirati, onemogućiti?
Kad se recimo netko zapita zasto u Dnevniku HRT-a nema jedne jedine vijesti o suđenju Perkovicu u Njemačkoj, onda se takva zapitanost tumači kao malum omen nacionalizma: Udbu moze spomenuti samo ustaša! Ovdje je dakle nezamislivo da bi bilo tko, u ime zakona, mogao zahtjevati suđenje za Đurekovićevo ubojstvo koje je, priznat će se, imalo malo što s nacionalizmom ili ustaštvom! Ne moram posebno objašnjavati kako se s druge strane doživljava opravdanje svih onih ljudi koji su radeći u službama sigurnosti bivše zemlje naprosto radili svoj posao, i ni manje ni više od toga: takva pomisao nužno je plod neke nove udbaskokosovske podvale, nema što drugo biti! Hoću kazati, crvenima i crnima nezamisliva je ta treća instanca, instanca građanina koji, sasvim zakonito, i pravno ali naprosto u skladu s elementarnom logičkom zakonitošću, zahtjeva minimum društvene racionalnosti. Kad se sve ovo prevede na jezik iskustva, na jezik činjeica, Norvala i ovdanje Udbe, Šuška i Manolića, Krajačićevog intelektualnog kružoka dakle, ispada da je u Hrvatskoj autentična, spontano nastala građanska politika liberala, socijaldemokrata, demokršćana...itd. praktično nemoguća.
Moje pitanje glasi: Kako je moguće urušiti tu fantazmu, tu laž koja strukturira cjelokupno hrvatsku stvarnost i koja joj nameće crvenocrnu dijalektiku kao jedinu sudbinu što ne dopusta pomak ih 1941.? Naravno, moguć je odgovor: jedino izborima, ali, nije to ono sto pitam. Naime, problem je u tome da većina građana zna da odnos ustaša i partizana i nije presudno proturječje ove zemlje, pa ipak se ponašaju kao da jest!
Odgovor pak da se oni nužno tako moraju ponašati sve dok taj odnos zaista ne bude povijesno razriješen u korist partizana, tj. dok ustaše konačno ne dozive 1945. i definitivno kapituliraju, samo je dio odgovora.
Naime, nije vise problem u ustašama, u crnima: oni su demontirani; problem je u tome da su nasi antifašisti nespremni na opasku o tome da antifašizam, nažalost, u ovim krajevima nije bio i antitotalitaran. Iz toga sljedi nevjerojatna konzekvenca: njima su veći problem građanski političari, nego svi Thompsonovi fanovi zajedno! Jer, ustaše je lako diskvalificirati. Ali, što ćemo s onima koji bi mogli postaviti sljedeće pitanje: O.K., recimo da nitko ne mora odgovarati ni za jedno ubojstvo poput Đurekovićevog, ali, što ćemo s Informbiroom?
Mjesto građana u Hrvatskoj zauzeli su ljudi koji su građansku poziciju 45 godina prokazivali kao buržoaski reakcionarnu.
Nadalje, mjesto građana zauzeli su ljudi koji fingiraju nekakvu anacionalnu, navodno kozmopolitsku poziciju - iako najčešće nisu bili dalje od Gratza - a iza nje se krije jedno sasvim specifično, ovaj put jugoslavensko šovenstvo (to je uzgred u polemici s Katunarićem natuknuo Jergović; ne znam kako mu se omaklo, budući da je i sam u toj polemici nastupio kao onaj koji drugome predbacuje djetinjstvo na Kalemegdanu!).
Da zaključim: u ovakvom hrvatskom mikrosvijetu, pitam se je li uopće moguće danas biti liberal, socijaldemokrat ili demokršćan, ili se sve neminovno raspada na ono masivno nacionalno i socijalno, kao u slučaju mutnih predstava naših navijačkih plemena dvaju avangardi: one nacionalnog i one radničkog pokreta, HDZ-a i SDP-a (pri čemu ove odredbe, jasno, nemaju nikakve veze sa stvarnim angažmanom ili programima tih stranaka).
Kako, drugim riječima, učiniti barem to da SDP i HDZ ne budu anakroni nazivi za partizane i ustaše, ako ništa drugo?!

Građanstvo kao subjekt – politički, kulturni, moralni – ne postoji po sebi, kako ne u Hrvatskoj, tako ne ni drugdje. Kod tebe je ono normativna kategorija, što je cesto bilo i kod meine. Tako da ono sto sam napisao uvijek mozes čitati kao kritiku aktualnog građanstva, takozvane elite, uključujući i onu s onu stranu političkih opcija. S druge strane ja sam govorio o praznom mjestu građanstva, dakle upotrebljavao taj pojam kao normativnu kategoriju. - subjekt prosvjećenosti, kantovskog punoljetstva, autonomije, moralnosti, kulturne i svake druge kritike, itd. Ukratko, za mene je hrvatsko građanstvo definirano jedino njegovim aktualnim odsustvom. Ili bolje, raelno postojeće građanstvo u Hrvatskoj samo je efekt njegova stvarnog odsustva.
Danas me građanstvo više ne zanima ni kao normativna kategorija, jer procesi raspada ne samo institucije nacionalne države, nego i samoga društva, tako su daleko otišli, da se samo zamišljanje takvog jednog subjekta kao središta društva čini iluzornim. Ja ne živim više u “drustvu”, odnosno društvo u kojem živim nije francusko, nije ni europsko ni pariško, nije ni globalno, ali je sve pomalo od toga. Kakvo god, ono nema normativnu moć, ono nema ni jasan horizont utjecaja niti tzv. ekonomsku bazu, u smislu klasičnih kateogrija. Samo nekoliko napomena koje naizgled nemaju nikave veze s temom, ali potpuno mijenjaju perspektivu:
Do 2020 godine bit će 650 milijuna Indijaca pripadnika srednje klase. Zamisli sad to kao subjekt obrazovanja, kulture, političke volje, ekonomskih interesa itd ... Ili drugi podatak. Ove godine je u Japanu po prvi puta takozvana sex-industrija pretekla autoindustriju. To je razlika i u načinu proizvodnje – afektivni rad nadmašuje kao izvor društvenog bogatstva industrijski rad. Građanstvo je kategorija industrijskog modernizma, jedan od njegovih glavnih kulturnih i socijalnih institucija. Ali industrijski modernizam je propao. Nema više klasične industrijske radničke klase na nekom teritoriju, pa nema ni njezinog pratećeg elementa, građanske klase.
Kategorije ljevice i desnice, ili kako ti pišes, socijalnog i nacionalnog, odnosno partizana i ustaša su u političkom smislu deskriptivne kategorije. Ne treba ih svaćati esencijalno. Upravo zato što je razlika izmedju SDP-a i HDZ-a minimalna, odnosno uvijek već determinirana pritiskom izvana, koji je glavni faktor politike u Hrvatskoj, projicira se antagonizam u prošlost, pa izgleda kao da se to odvija sukob između komunista i fašista iako znamo svi jako dobro da danas ni jedni ni drugi to više nisu. Partizani i ustaše su projekcija kojom se nadomješta nepostojanje stvarnog antagonizma. Riječ je o dvije garniture koje se bore za povlašteni položaj u društvu. Kako u tome nema nikave principijelne razlike, ta se razlika arikulira kao ostatak starog antagonizma.

OPOZIV DANAŠNJE HRVATSKE POLITIKE

Nije problem u opozivu protagonista današnje hrvatske politike. U današnjoj hrvatskoj politici središnje ideologije moderne, koje su poslužile kao organizacijski okvir javne debate i političkoga djelovanja, kontrasne ideologije "ljevice" i "desnice", ovdje su kroz svoje povijesno nasljeđe posredovane u svojoj ekstremoj formi, kao boljševička i kao ustaška popudbina, doiminirajući hrvatskim političkim spektrom do posvemašnjeg zatvaranja prostora svim tradicionalnim građanskim: socijaldemokratskim, liberalnim, konzervativnim...ideologijama, eo ipso partijama i strankama koje ih organizaciono odjelotvoruju. Jasno, netko bi mogao postaviti i druga dva pitanja: u kojoj je mjeri u ova postmoderna vremena taj lijevo-desni organizacioni sklop moderne politike uopće suvremen i relevantan, kao i ono drugo, koje se tiče ideologije same: u kojoj je mjeri ideološki opis poželjene društvene stvarnosti po sebi besproblematičan. Ali, zadržimo se na prvoj razini: u Hrvatskoj je problem to što nam se stalno iznova, ustrajnim radom parastruktura vlasti kroz strogo kontrolirani medijski pogon, kao i proizvodnjom "događaja" za potrebe takva agit-propa, sugerira da je hrvatska politička sudbina određena dinamikom odnosa crvenih i crnih, partiza i ustaša, jednom za svagda i neumitno kao prirodni ciklizam! Pogledajmo ponajprije našu političku scenu: imamo dva bloka, bipartijnost HDZ-a i SDP-a. Naoko, HDZ je čuvar nacionalnog, a SDP socijalnog. O antagonizmu kapitala i rada, naravno, nema ni riječi. U stvarnosti, i SDP i HDZ odgovaraju višoj instanci: međunarodnom monitoringu visokih adresa! SDP-ova je vlada bila manje socijalno osjetljiva od HDZ-ove: prisjetimo se restrikcije cijelog paketa socijalnih olakšica. S druge strane, HDZ se pokazao 'nacionalno besćutnim': generali su izručeni Haagu, dok Račan nije dao čak ni Bobetka! U Hrvatskoj se ova polarizacija nacionalno-socijalno namjerno proizvodi, jer, ako se bolje pogleda, taj se binarni par pokazje kao pratemeljni antagonizam svakoga društva strukturiranog na toj famoznoj operci ljevog i desnog (do lekcije o tome da nikakav nosivi prasukob ne postoji tek ćemo doći; ova tvrdnja o temeljnom sukobu našega društva, na koji se datu svesti svi ostali izvedeni antagonizmi, ideološka je fantazma!). S kojoj se svrhom nastoji oko ove podjele na crvene i crne, da ilustriramo stvar? Jedan je razlog starodrevan: podijeli, pa vladaj! Da, Hrvatskom je zaista lako vladati u ovoj smjeni light-partija: HDZ-a koji je kao biva čuvar nacionalnog, a zapravo je pod Sanaderom ispražnjen od svoje nacionalističke biti, i SDP-a, koji je jednako tako nominalno zaštitnik socijalnog, iako to radnici ama baš nimalo nisu osjetili za Račanova mandata (nezaposlenost je ostala ista, stand-by aranžmani su ispunjavani po diktatu, politika stečajeva je bila kriminalna gotovo koliko i privatizacijska politika...), i, takvi partije i stranke, koje čak ne odgovaraju vlastitom pojmu, iznevjeravajući vlastite nosive političke ideale, krajnje su podatne za manipulaciju. No, što je bitnije, one, barem nominalno i površinski prekrivajući gotovo svo polje političkog, nudeći li naglašenu nacionalnu opciju, ili pak onu socijalne inspiracije, zatvaraju polje građanskog do eliminacije svake moguće liberalne, konzervativne ili pak neke treće političke ideologije: u Hrvatskoj, da poopćimo potonje, tertium non datur, ali, ne samo u logici, nego i u politici!
Između crnih i crvenih nema mjesta za united colors of Benetton!
Na stranu što ne postoji srednji sloj, što je devastiran - iako, pogledajmo ulice i auto-park; pogledajmo domjenke i prosinačko neradništvo; pogledajmo siječanjske skijaške karavane!!! - i što tako manjka građanski oslonac građanske politike nekog trećeg puta, puta između ta dva (pacificirana) ekstrema, no u Hrvatskoj iz puno bitnijeg razloga treći put nema nikakve šanse: ovdje je alternativa HDZ-SDP ponuđena kao perfidan odgovor na nasušnu potrebu stanovništva da se gotovo subkulturno identificira s političkim baštinicima povijesnog nasljeđa prošlosti: HDZ, pa to su naše drage ustaše, SDP, pa to su vrli partizani! I, u tom je smislu hrvatska politika anakronizam! U bitnom, ona je odgovor na neiživljeni obostrani resentiman zavađenih boljševika i fašista, nesvjesnih svoje povijesne isluženosti i dotrajalosti. Ili, možda svijesnih?
Da, možda se upravo u toj svijesti nahodi odgovor na pitanje kako je moguće da je Hrvatska trajno u 1945. godini!? Evo kako...
Sve dok ima ustaša neophodan je i crveni sanitarni kordon! A sve dok ima toga, tih komunjara, udbaša i Jugoslavena, kako je ovih dana ustanovio biskup Bogović, potrebna je čvrsta narodna fronta i crvena internacionala! Uglavnom, te se dvije nehumane ideologije pepetuiraju, proizvodeći potrebu jednih za drugima.

Dragi blog 11.12.2006. 13:07

• Hej, Slaveni,
A da se vratite temama dinamike pridruženja Europskoj uniji, cost-benefitu ulaska u NATO, fiskalnoj proračunskoj decentarlizaciji Hrvatske, suđenju Petraču, Zagročevim tajnim računima... Prvo su u tri tjedna za potrebe izbora iz ormara izvukli Pašalićev kostur (uz pomoć dvije bombe koje nisu razbile niti jedan prozor i jednog tjednika koji ima najmanje dva vlasnika), a sada evo i prave ustaško-partizanske uspješnice povratka u budućnost: po starom dobrom predizbornom običaju, da bi u Hrvatskoj nastavila vladati crveno-crna koalicija, zemlja se ponovo mora dovesti u stanje opće komunističko-fašističke histerije: moj je djed bio u logoru Jure Francetića, a moj u Jasenovcu, e i moj je tamo stradao, je, pao je s osmatračnice...Ma dajte, prijatelji, dajte se urazumite: prosinac je 2006., a ne svibanj 1945.! Kome tu što nije jasno? Hoćete li da vam ja u par rečenica zatvorim poglavlje o drugom svjetskom ratu? Da? Evo: Nikakve separatne povijesti, nažalost, na ovim prostorima nije bilo: Hrvatska nije vodila nikakav zaseban, protujugoslavenski rat, pa da bi ustaše bile ekskulpirane zbog jasenovačkih zvjerstava, ni NDH zbog rasnih zakona - NDH je, nažalost, unatoč olakšanju koje su Hrvati osjetili 10.travnja, pomislivši da su se konačno emancipirali od Kraljevine Jugoslavije, bila kvislinška (vidi: odnos Poglavnik-Duce) i nacistička (vidi: rasni zakoni, stotine tisuća pobijenih Srba, Židova, Roma) država. Hrvatska u kojoj bi, da bi postojala, trebalo ubiti samo jednog jedinog Židova ili Srbina samo zato jer je Srbin ili Židov, nije zaslužila da postoji! I, na sreću, to se 1945. dogodilo: na sreću, jer tu su državu srušili i hrvatski partizani! Mogla je, nekom nesrećom, biti uništena akcijom Rusa i četnika, pa bi Hrvati uglavnom danas obitavali u oko Astorije i u drugim predjelima Queensa. Hrvatsku su za Drugog svjetskog rata proizgrale baš ustaše: ni Maček, koji nije htio ni čuti da preuzme vlast u takvoj tvorevini, ni Tito, koji ju je rušio, nego Pavelić i ustaše. I sva sreća da je Broz bio Hrvat! Da je nekim slučajem u Zagreb ujahao Draža Mihajlović, suđenja Stepincu ne bi ni bilo! Koliko god to nestvarno zvučalo, sve je to zamislivo, osim dvije stvari: drvenog špahera i nagodbe Ustaša i Saveznika! Puč Lorković-Vokić nije propao zbog toga jer je Pavelić otkrio urotnike, nego zato jer je cijeli plan prevođenja NDH na savezničku stranu abortirao (uostalom, zbog te je konverzije plan i skovan!). Hrvatska je tako po drugi puta u tri desetljeća ( 1918. i 1945.) - ako je Hrvatska ono što se zateklo na Bleiburgu! - završila na strani poraženih! I, da nije Broza i partizana, koliko kog to kasnije fatalno bilo, bilo bi pobijeno manje-više sve do Bleiburga, a ne na povratku s njega! Ne možete zamisliti razrušeni Zagreb (kako je godinama prije rečeno: Od Zagreba ne će ostati ni kamena na kamenu!, krene li Hratska u odvajanje od Kraljevina Jugoslavije)? Pogledajte slike Drezdena. N emožete zamisliti genocid osvetnika? Da, a stotine tisuća jasenovačkih žrtava, to je zamislivo? Što, isprika je da je naš teroristički revolucionarni pokret, ustaštvo, tek reaktivne naravi: kao, ne bi mi ubijali Srbe, da Kraljevina Jugoslavija nije bila tamnica hrvatskoga naroda! Možda, ali, što je sa Židovima i Romima, što sa spaljivanjem ljudi po pravoslavnim crkvama? To je oslobodilački rat? Sve u svemu, dobro smo mi i prošli i nekim čudom imamo ovo današnju Hrvatsku. Stipe je prikupljao lovu po Australiji, pa je tamošnjim adorantima kulta Srećka Rovera morao trabunjati o ustaštvu - kaj je mogao, nije išlo s glorifikacijom SUBNOR-a! A treće u našoj novijoj povijesti, nažalost, nije dato! To da u hrvatskoj politici nema građanskih stranaka, da je prostor građanske politike posve zatvorenonacional-socijalnim temama HDZ-a kao čuvara nacionalnog (šatro: upravo su oni izručili generale!) i SDP-a kao čuvara socijalnog (šatro: upravo su oni u skladu po diktatu MMF-a kresali božićnice, porodiljski etc.), to je magnum crimen današnjga javnog i društvenog života ove zemlje. Samo, on je vrlo shvatljiv: crveni trebaju crne, jer, sve dok ima zadnjeg ustaše, evo društvene i povijesne potrebe za antifašizmom! A sve dok su antifašisti na sceni, shvaćeni tupavo ustaški, moramo im barem Titi otfikariti glavu (iako, Augustinčića nisu dinamitirale ustaše: da jesu, ne bi mu raznjeli glavu, nego otpilili nogu!). Društvo, pozabavite se zapošljavanjem 300000 nezaposlenih, stranim investicijama, pravnom državom i vladavinom prava, korupcijom, uređenjem ove male europske državice koju što prije treba prikuljučiti euro-atlanskim integracijama, i iako puno toga neće istom biti riješeno, ove će teme otpasti same od sebe: ako je zagovarao NDH, predsjednik će neke buduće Hrvatske dati ostavku, sve dok je Europa utemeljena na simboličkom paktu nastalom dogovorom Saveznika 1945! O tome mi ne odlučujemo koliko je crno pod noktom. Ni crveno.

Dragi blog 11.12.2006. 13:13

Image and video hosting by TinyPic

NEUE KROATISCHE KONSERVATIVISMUS 11.06.2007.

Ne bi li se prikrilo kako buduća Vlada, bilo SDP-ova ili HDZ-ova, nema namjeru sankcionirati privatizacijiski kriminal devedesetih - koji je u temelju socijalnih odnosa današnje RH - SDP i HDZ organiziraju multimedijalni performance na temu ukidanja prava glasa Hrvatima u BiH, pokušavajući pažnju javnosti skrenuti s bitnog na nebitno: već treće izbore za redom građane se homogenizira u borbi protiv neprijatelja nacionalnog jedinstva: mitskih Hercegovaca! Van s njima! Vratite nam naše Srbe, evo vam vaši Hercegovci! Hercegovci aus!*

SOCIJALDEMOKRATSKI ŠOVINIZAM

U srijedu, 11. travnja 2007., pisao sam o racionalnoj varijanti izbora u SDP-u, onoj za koju bih ja glasovao na unutarstranačkim izborima, da sam socijaldemokrat: "Recimo da hrvatska politika nije farsa, da nema dogovora HDZ-a i SDP-a. Zapitajmo se na čas: dobro, a o čemu se u toj hrvatskoj politici zapravo radi? Ako izuzmemo onaj dobar, ali ipak neugodan Duceov odgovor da je jedini njegov program da on hoće vlast, što biste vi odgovorili: Što je vaš program? Agenda je zadana: Haag je tu umjesto pravne države; EU umjesto vanjske politike; MMF umjesto ekonomske politike, Svjetska banka umjesto monetarne...sasvim je jasno da vam preostaje samo Monopoly, kao navlastit sadržaj politike: kockanje s lukrativnim hrvatskim nekretninama. U takvoj situaciji očito je da je svako pametan shvatio kako ovih par godina, ako već ionako nije kasno, svakako valja biti in, inače si za cijeli jedan život isključen. Homo sacer, neke vrste: biološki živ, ali bez ikakvih prava. Čini se da bi to bio jedini posao SDP-a, ili HDZ-a, svejedno: ne dozvoliti da se Hrvatska petrificira u odnosima kakvi upravo vladaju: u Hrvatskoj svi koji su nekaj u politici, zapravo su na vlasti, barem u svojoj županiji!"
A opet, samo se o tome radi. U Hrvatskoj je u ovom trenutku sve do toga da se za duge godine ustanovi definitivan društveni casting: dovršit će se podjela socijalnih uloga, do kraja definirati raspodjela društvene moći i petrificirati odnosi koji bi u hrvatskom društvu trebali stabilno vladati desetljećima. Ovaj je mandat u tom smislu presudan: sva se svrha toga mandata iscrpljuje u tome da se ništa ne dogodi! Bez obzira tko sutra vladao Hrvatskom, Sanader ili Milanović, cijeli će njihov posao biti onaj Patera Hada, protagonista 'Družbe Isusove': ne učiniti ništa, bit će najviši čin njihova premijerskoga djela! Jer, Hrvatska u tom mandatu ima dva povijesna – u ovoj zemlji u kojoj je svaka kvalifikacijska utakmica svakoga sporta povijesna to je devalviran termin, ali, ovdje je zaista riječ o povijesno gustom i bitnom vremenu – cilja: vanjskopolitički, ući u euroatlanske integracije, EU i NATO, te unutrašnjopolitički, definitivno konsolidirati i konzervirati novonastale kapitalističke odnose. Ova su dva cilja u izravnoj svezi. Potonji, uspostava unutrašnjeg društvenog poretka, hijerarhije moći u krajnjoj liniji, sasvim je ujetovan ovim prvim: Hrvatska je potpuno izručila svoju suverenost već odavno, u rasponu od pravne pa do ekonomske, i nema tu više govora o nekakvim sankcioniranjima privatizacije i sličnim obećanjima za naivne: tko je jamio, jamio je, a, što se Zapada tiče, sve i jest bilo u tome da netko jami – doduše, njima nije bilo svejedno tko! – i da se konačno ovdje uspostave odnosi, pa i imena za njih, kompatibilni i razumljivi svijetu kapitala: ta, workers self management ili društveno vlasništvo, što je to? Me Englsh nicht versteht!
27. siječnja ove godine Davor Butković je objavio briljantan tekst posvećen strahu od kapitalizma. Govoreći (pro domo sua) o tom strahu, Butković anticipira presudnu temu ovih izbora i hrvatskog političkog trenutka:
"Glavni izborni zadatak ozbiljnih političkih stranaka, prije svega oporbenih, bio bi da pokušaju artikulirati sadašnje dominantno raspoložnje građana i da ga pokušaju pretvoriti u niz konkretnih političko-socijalnih akcija. Oporbene bi stranke, teoretski gledajući, morale izraditi model funkcioniranja gospodarstva i model raspodjele državnog proračuna, koji bi bio socijalno zadovoljavajući, koji ne bi sprečavao poduzetništvo, ali koji bi, istodobno, jamčio minimum korupcije u biznisu i u odnosu politike i biznisa. Ona stranka koja bi izašla na izbore uvažavajući masovno protukapitalističko raspoloženje, ali koja bi bila kadra uvesti nova pravila igre, kojima bi se uspostavilo povjerenje u političke i poslovne sustave, i koja bi sve to mogla formulirati u jednostavnim porukama, vjerojatno bi uvjerljivo pobijedila na predstojećim parlamentarnim izborima. Realno govoreći, u Hrvatskoj ne postoji ni jedna takva stranka. Stranke šesteročlane koalicije iz 2000. godine nemaju dovoljan intelektualni kapacitet, a osim toga, nitko im ništa ne vjeruje jer su prije sedam godina obećavale reviziju pretvorbe, koju, naravno, nisu mogle provesti (i bolje je da nisu, jer da jesu, ugrozile bi desetke tisuća radnih mjesta). Osim toga, SDP je stranka protiv koje se, zapravo, danas prosvjeduje na Cvjetnom trgu jer će, u konačnici, SDP-ova gradska vlast odlučiti hoće li se na Cvjetnom trgu sagraditi Horvatinčićev kompleks. Hrvatska demokratska zajednica naprosto ne može oblikovati takvu agendu jer bi se suprotstavila ne samo svojem naslijeđu nego i svojim sadašnjim projektima. Jasno je, dakle, da protukapitalističko raspoloženje hrvatskih građana neće biti operativno politički artikulirano. Što znači da će hrvatski građani još neko vrijeme, sve manje i manje, poštovati hrvatske političke elite. Te će se elite, pak, i dalje dodvoravati masovnim osjećajima tako da izbjegavaju stvarne, teške socijalne reforme. Hrvatske političke stranke sada mogu formirati dvije vrste produktivnih politika: ili mogu stati na stranu masovnog protukapitalističkog raspoloženja i pokušati ga kanalizirati ili mogu pokušati provoditi stvarnu politiku slobodnog tržišta. Uvjereni smo, nažalost, da neće učiniti ni jedno ni drugo."
Pogleda li se prekjučerašnji intevju Ive Sanadera dan upravo Butkoviću, u kojoj Sanader otkriva i više no što misli, rekavši "naša glavna namjera jest da Hrvatsku učinimo zemljom poželjnom za dobar život", dajući tako jasno do znanja da je u ovoj zemlji očito sve do toga da se stvori dojam riješenosti svih političkih proturječja i društvenih antagonizama - što omogućuje da se od sad do vječnosti posvetimo najprimarnijem zadatku svih hravatskih naraštaja, dakle rafiniranju komocije života, cizeliranju malograđanske udobnosti, izletima u Gratz i prosinačkim domjencima i siječanjskim skijanjima na sunčanoj strani Alpa, uglavnom dakle imbecilnom hohštapleraju kao osnovnoj svrsi života kako ga vidi prosječni hrvatski moralni, mentalni i materijani bogec - na pitanje:"Hoćete li pokrenuti liberalizaciju ekonomije? Osnovna zamjerka i MMF-a i drugih međunarodnih institucija jest da gospodarstvo djeluje u nedovoljno liberalnim uvjetima.", premijer Ivo Sanader odgovara, potvrđujući Butkovićev anticipando:
- "MMF-u socijalno partnerstvo nije među prioritetima, dok ja duboko vjerujem u socijalno partnerstvo. Vjerujem da se u hrvatskoj javnosti mora promijeniti percepcija poduzetnika. Oni stvaraju nove vrijednosti, otvaraju nova radna mjesta, poduzetnici su korisni i potrebni. Međutim, jednako čvrsto vjerujem da poslodavci i država radnicima moraju omogućiti pravo na dobar život, na dobre plaće, i da ih moraju zaštiti od bilo kakve eksploatacije. Ja jesam za liberalizaciju gospodarstva, ali u okvirima socijalnog dogovora, koji će štititi i promovirati prava radnika. Jednako tako inzistiram i na dogovoru oko Zakona o minimalnoj plaći."
Očito, Butković ima pravo: nečista savjest radi, i iako je Ivo Sanader poznat kao intimni favorit krupnog kapitala - jer Verona je pravilo a ne iznimka, tj. sa Sanaderom se dokazano može napraviti posao - premijer je itekako svjestan da se umjesto pravne države, sankcioniranja privatizacijskog kriminala, uspostave pravne države, restitucije načela vladavine prava etc.etc – uglavnom umjesto krvavoga noža u temeljima kuće Glembay, toj primordijarnog zločina kao metodološki nužne pretpostavke svakog kapitalizma – isključenima iz sfere moći mora nešto ponuditi: što bi to drugo bilo neko par molova više, još zajmova, konzumeristički raj, solidniji standard; na to su samoupravljači ionako desetljećima navikavani i svikli! Nevjerojatno, ali HDZ, kao stranka koja bi imala zastupati poziciju kapitala, stalno iznova pokazuje ovu prijetvornu socijalnu senzibiliziranost. Jasno, riječ je o licemjerju: nedaće za koje Sanader nudi lijek, stvara sama hrvatska vlast! Danas Sanaderova, jučer Račanova (sjetimo se kako je samo smjerno, gotovo bez ikakve svoje krivnje sljedio diktat MMF-a u ukidanju božičnica etc.). Nije to senzibiliziranost za društvene nevolje, nego za društvene želje: HDZ ima neobičan senzibilitet za čokoladu prije juhe! On nudi ono što dijeca žele, ne što im zaista treba ili što bi se pristojilo! U tom smislu, briga je za hrvatski kapitalizam izlišna: ne samo da EPH nitko neće dirati i da su razgovori s Milanovićem oko veza s Turekom suvišni, nego je moguće i logično pretpostaviti da će se za sljedećeg mandata ta trauma od obnove Gruppoa konačno iživjeti i otkloniti, i to na višoj, svehrvatskoj razini: nema više straha od obnove afere nikakvih gruppoa, to je blagovijest i konačna istina tog mandata. Nema straha za vas. Vi, nova hrvatska oligarhija, sasvim ste izvan zone opasnosti. Dapače, iako je ovaj mandat bio berićetan, recimo uvećano je i kompanijsko bogatstvo za Slobodnu Dalmaciju i osobno za Hypo Consultants, sljedeći mandat donosi još i više, zapravo maksimalno: izdat će se uvjerenja da je sve lege artis! Ovo je mandat potvrde nespornosti i zakonitosti stečenog. Tko je jamio, jamio je, i u tome nema ništa spornog, ilegalnog i sramnog. To je kapitalizam! Sada samo treba postići društveni dogovor: svaka zajednica počiva na nekom prvotnom dogovoru oko onog jednog za koje jesmo da bi uopće bili za-jedno, i kad se takav dogovor postigne, njegov se predm stavlja izvan diskusije, kao neupitan pretpostavka društvenog zajedništava! Mi smo za kapitalizam, zar ne? Da, odgovoriše Hrvati prešutno (a kako bi Hrvati drukčije odgovarali). Pa, to vam je to, eto vam kapitalizma: netko je mora biti kapitalist, da bi bilo kapitalizma. Nije to lako, znate. Ti ljudi imaju silnih problema, jer i bogati plaču, kao što možete vidjeti na sapunicama koje vam danonočno emitiramo za razonodu, kad se vratite s dirinčenja. I u tom je smislu pred nama povijesni društveni dogovor: idemo se dogovorit da je ovo do sada bila prvobitna akumulacija kapitala, što je bilo bilo je, a od sada, ako ne ide dručije, igramo pošteno! Nama kapital, vama rad. Nama sve, vama minimalne plaće: " Ja jesam za liberalizaciju gospodarstva, ali u okvirima socijalnog dogovora, koji će štititi i promovirati prava radnika. Jednako tako inzistiram i na dogovoru oko Zakona o minimalnoj plaći.", kaže premijer Sanader. Jednom opet, tko bješe ništa bit će sve, možemo vam osobno jamčiti taj utopijski komunistički eshaton, ne samo zbog tradicije, već i zbog sadašnjosti: pa vidite kolike su ništarije postale sve i sva! Sumoran je ovaj back to the future: kako je povratak iz socijalizma u kapitalizam zapravo dosadan period, kako je tranzicija predvidljiva. Nije čudno da se njome zapravo nitko teorijski ozbiljno ne bavi: sve se tu već zna, ako je o revolucionarnoj ironiji riječ.

ŽIVOT KAO RUŽNA NAVIKA, ŽIVOT KAO POROK

Recimo, zna se što je osnovna opsjena ovih izbora, i što je paravan te opsjene: budući da je upravo riječ o tome da se ni o čemu ne radi, da je sve do toga da se nikakva promjena ne desi – u tome Butković ima pravo na negativan način: ljudi osjećaju želju za promjenom jedino u smislu da sve ostane isto, samo s jednom razlikom: da i oni malo budu pri kopanju!, i u tome je sav cinizam ove situacije: nitko ne osjeća potrebu nikakve društvene promjene, ali cijelo društvo (a to u Hrvatskoj znači: društvo u kutu) osjeća nepohodnost privatnih promjena već od ponedjeljka, kao kod alkoholičara ili pušača, jer, ovdje je život postao samo ružna navika, život je u Hrvatskoj porok – budući da je dakle cijeli posao budućega premijera i Vlade postići taj osnovni društveni dogovor građana oko statusa quo, treba i opet, kako bi se ta neugodna i stupidna istina zataškala, pronaći nekakav spektakularan antagonizam kojime bi se s bitnog pažnja preusmjerila na nebitno. Pri čemu, važno je kazati, u ovoj opsjeni zdušno, i čak znajući što radi – i opet dakle imamo pojma s prosvječenom ideologijom, čak štoviše ne samih ideologa nego i onih koji bi trebali biti objektom ideološke manipulacije, budući da ovdje svi znaju što čine, a ipak to čine - sudjeluje cjelokupno hrvatsko društvo! A ono je tradicionalno malograđansko: tipična društvena sredina, klajnbirgerska osrednjost oportunost, i, čemu se onda čuditi, šovenska isključivost: jasno je da moramo pronaći onaj element koji iz društva valja isključiti da bi se ono homogeniziralo, da bi postigli taj traženi dogovor, da bi uspostavili konačnu harmoniju i jednstvo suprotnosti svih društvenih snaga i odnosa, da bismo razriješili sve društvene probleme i proturječja – to je posao aktualne Propagande: to je cilj ovih javnih nastupa pronositelja gospodarskih panaceja i šećernih vodica, Polančeca, Čačića i Jurčića, to je svrha histerije oko Jurčića, u krajnjoj liniji, to stvaranje dojma da više nema političkih problema, nego preostaju samo otvorena pitanja gospodarskih strategija dosizanja traženog standarda! – i, dakle, u toj sveopćoj potrazi za mangupom u vlastitim redovima, metežnicima, onima koji kvare harmoniju i koje nužno valja odstraniti ne bi li se postiglo organsko jedinstvo društva, domovinski Hrvati po tko zna koji put odgovaraju fašistoidno: evo, krivi su i opet Drugi, eto, po treći put za redom (izbori 2000.-te, izbori 2003., i konačno ovi izbori) taj drugi je, nakon što više nažalost nema Srba jer je i srpsko pitanje tako riješeno, isključenjem naime, drugi je, jasno – Hercegovac!
U briljantnom eseju "Agrameri lete u nebo"* o navlastitom agramerskom fašizmu Boris Buden piše:"Iz korpusa hrvatskog građanstva istiskuje se jedna grupa ljudi na koju se projiciraju društvene negativnosti i koja tako demonizirana postaje simbolički simptom-uzročnik sveukupne društvene nesreće." Tu smo već dakle u poznatim okolnostima: nekoć Židovi, onda Srbi, danas su to Hercegovci. Hrvatska je u svojoj bosanskojugoslavenskoj fazi: vratite nam naše Srbe, citirat će Buden, uzmite si vaše Hercegovce. Da bi organsko jedinstvo bilo potpuno, valja izlučiti iz organizma taj hercegovački, strani virus.
U Hrvatskoj nije dovoljno biti lopov: nužno je biti hercegovački lopov! Recimo, Zagorac. Da bi demonizacija Zagorca bila potpuna, nije bilo dovoljno pronaći dragulje ili račune – bilo je neophodno etiketirati ga ne samo kao čovjeka Šuškovog klana, nego biološki – organski, velim ja vama! – kao Tuđmanovog faćuka! I to je onda ipso facto optužujuće! Tada je on po prirodi neprijatelj! Prepreka koju valja odstraniti. Otuda fašistoidnost.
Kada bi se danas pitali o čemu se zapravo na sljedećim izborima radi, što bi trebao biti temeljni spor HDZ-a i SDP-a, oko čega bi se trebalo sukobljavati, teško da bi itko znao odgovor, jer, već se dugo vremena provlači teza o moralnom niveliranju hrvatskih stranaka, tome da su svi jednaki u svojoj korumpiranosti i klijentelizmu, o izjednačavanju vrijednosnih ideoloških i svjetonazornih sustava koje u svojim programima deklariraju i zagovaraju te stranke, i, usred sveopće uravnilovke hrvatskog političkog prostora, javlja se potreba za barem nekakvim jasnim razlikovanjem, za nekim spasovnim antagonizmom, za nekim tko će biti objekt novog pokliča: Drž'te lopova!, u zemlji koja očito ne zna glasovati nego protesno, glasujući protiv, a nikako ne za nekoga ili nešto. Hrvati zaista ne znaju za što su: u temeljnim oblicima ljudske spozaje, ni prostorno no vremenski Hrvati se ne slažu za što su: prostorno, oko granica te Hrvatske, vremenski, oko njene povijesti; jedni su za Bleiburg, drugi za Jasenovac, jedni za Banovinsku, drugi za Avnojevsku Hrvatsku, svejedno, podjednako nesložni. Stoga bi bilo neophodno iznaći fokus izvan te uznemirujuće slike općeg rasapa svih hrvatskih vrijednosti – činjenice su zapravo suprotne od onoga što se pokušava sugerirati: ne samo da političkih problema ima, nego je u Hrvatskoj sve problematično, počevši od samih temelja stvari: ovdje se nikada nitko nije dogovorio za što smo mi to zapravo, za koje to jedno, i ništa ovdje nije van diskusije, dapače, tek će se ta osnovna tema u diskusiju to snažnije i traumatičnije, kao potisnuta, javiti: ovdje je sporan Domovinski rat, ovdje je sporan cijeli utemeljiteljski državni vrh, ovdje je, konzekventno, sporna država sama, izgleda samim svojim postojanjem – i to se redovito i uhodano i oprobano traži i nalazi u figuri Ere s onog svijeta: u našem Vanzemljaku.
Predsjednik je Mesić koncem devedeseth u predizborne svrhe larmao o 2 – 8 milijardi isisanih iz privrede, a nije vratio jednu jedinu kunu! Hercegovački su lopovi navodno opljačkali zemlju, a nitko, osim Kutle, ne zna ime ni jednog hercegovačkog tajkuna pored Dubravka Grgića! Hercegovce već sedmu godinu učimo loviti ribu, ali ni nama ni njima nije ništa bolje. Odjednom, Hercegovci se vraćaju u raspravu: kad se ne može pričati o tome tko stvarno i dan danas pljačka ovu zemlju, pokušajmo i opet antagonizirati domovinsku Hrvatsku i Hercegovce, jer ništa nije izborno ospješnije u Hrvatskoj od lova na vještice: opet se buju kumeki zabavjali svojim fašističkim progonom 11. izborne jedinice, tu će biti složni svi k'o jedan, a kad se vlast osvoji, stvarne ćemo protagoniste velikog pustošenja Hrvatske još jednom umiriti da s Turekom ili bez njega nikave revizije niti sankcioniranja privatizacije, pretvorbe ili ostalih transupstancijacija ničega u sve nikada biti neće!
To je poanta sadašnje rasprave o 11. izbornoj jedinici, to je svrha antagoniziranja građana Hrvatske i Hrvata u BiH, to je hint koji odaje inspiraciju i ishodište Milanovićeva političkog nadahnuća: sudeći po prosedeu, predsjednik Mesić je utjecajniji u SDP-u nego u HNS-u, a možda je izabrao i nasljednika; svog, ne Račanovog!
A opet, kad se pogleda današnja situacija u kojoj su protiv takvoga stava i Željka Antunović i Antun Vujić i Mato Arlović, kao i Bandić i Leko, pitanje je zapravo otkud ta načelnost Milanovićeva stava?
Kako to da je tu izjavu dao baš "Dnevnom avazu"? Očito, Milanović misli vrlo načelno: Hrvati su konstitutivan narod i u BiH, i tamošnji Hrvati imaju svoju državu u kojoj je glasovati i demokratski izraziti svoju političku volju! Da, točno, ali, zašto smo im u prvom redu dali državljanstvo, ako im sada, kao državljanima RH odričemo pravo glasa na izborima?
Uostalom, nemojmo simplificirati stvari: nije ovdje riječ o pravu glasa Hrvata iz BiH na izborima u RH.
Ovdje je riječ, htio to Milanović ili ne, bila to njegova prvotna intencija ili ne, koordinirao on svoje političke akcije s Pantovčakom ili ne, o politici koja želi za sva vremena riješiti "hercegovačko pitanje" u Hrvatskoj!
Hercegovci aus!
To je poanta ove akcije, iako na tu konzekvencu Milanović ne bi pristao: izbacimo te nametnike na zdravom narodnom organizmu iz naše kuće!
To je poanta! To, i ništa drugo.

RED HERRING

Poanta je u jednom, sada već sasvim suludom ratu bivših HDZ-ovih frakcija. Imao je Manolić devedesetih ipak pravo: sve se ovdje zbiva kao obračun tih dviju frakcija, njegove i Šuškove. Tko to ne razumije, taj ništa ne razumije.
Samo, to nije Milanovićev rat, reći ćete!
U tome je problem.
To nije naš, hrvatski problem, proglem građana ove zemlje i problem ove zemlje.
To je problem nekih staračkih taština i zadrtosti, kao i potpunog državničkog sljepila: umjesto da se upravo danas pristupi agilnoj postdaytonskoj inicijativi, Hrvatska se na svaki mogući način otklanja od sudbine Hrvata u BiH.
Stoga jer je jednom dr.Franjo Tuđman na zahtjev nekog stranog špiclova smjenio Jožu Manolića s mjesta šefa UNS-a?
Kad se pogleda tko tu zapravo protiv koga ratuje, sve postaje jasno: unatoč Sanaderovom deklarativnom protivljenju Milanovićevoj inicijativi, jasno je da od Mesića preko Sanadera do Milanovića svi profitiraju na Milanovićevoj inicijativi: ta, zar Sanader i Mesić upravo taj kraj ne doživljajaju kao rodno mjesto svojih Arcinemezisa? Nije li sada prigoda da se za desetljeća Hrvatska odvoji od Hercegovine i emigracijske politike? Ne ratuju li to još uvijek Stipe i Joža s mrtvim ministrom obrane, i nismo li mi, kao što sam zloslutno nagovijestio, nakon desetljeća hercegovačke, sada zaista u bosanskoj fazi: Kako to, zaista, da je Milanović središnje pitanje hrvatskog političkog trenutka izrekao u Sarajevu? Što ima ta izjava tražiti u "Dnevnom avazu", ako Hercevci nemaju što tražiti u Zagrebu?
Kazao sam da mi Milanović kao političar imponira. Ne jedan, nego ni niz poteza s kojima se čovjek ne bi složio ne moraju promjeniti takvo mišljenje. Ovo je takav slučaj: naprosto mislim da Milanović griješi. Ne stoga jer se veže uz sasvim određenu političku infrastrukturu koja izvorno nije ni SDP-ova ni socijaldemokratska, nego naprosto zato jer u raspravu uvodi teme koje nisu navlastito socijaldemokratske, niti su prioritet trenutka.
Problem RH nisu u ovome trenutku Hercegovci ili Hrvati u BiH, nego je problem građanima objasniti da kriminal na kojemu je podignuta zgrada novih socijalnih odnosa neće biti sankcioniran!
To je temeljni hrvatski problem.
Kako bi se taj problem zataškao, Milanović sudjeluje u spektakularnoj pirotehničkoj manifestaciji organiziranoj u svrhu manipulacije pažnjom javnosti: sa svojim šogorom Jandrokovićem ulazi u obračun SDP-a i HDZ-a oko lažne izborne dileme, koja je tek potpala najnovijeg u nizu hrvatskih šovinizama: mržnje spram Hercegovaca; ta mržnja, danas je red herring priče o ovogodišnjim parlamentarnim izborima: u književnosti, red herring je termin koji označava literarnu tehniku odvraćanja čitateljeve pozornost s bitnih zbivanja na ona manje značajna; nekoć su mladi lovački psi u Britaniji bili obučavani sljediti trag životnje unatoč intenzivnijem mirisu usoljene, dimljene crvene haringe, koju bi trener pasa vukao ispred psa, ne bi li ga omeo u sljeđenju izvornog, manje snažnog, primjerice lisičjeg miris.
Hrvatska je prepuna ovakvih trikova: crvene haringe mirišu na sve strane!
Treba imati dobar nos da bi se osjetilo odakle riba ovaj put smrdi!

CLUE

Red Herring je tehnika naročito omiljena, i svrsishodna, u kriminalističkim romanima. Svaki pak krimić počiva na onome što je u priči clue: ovdje je to naoko nevažan detalj zataškavanja rodbinske bliskosti Milanovića i Jandrokovića, protagonista ove farse oko bosanskohercegovačkih Hrvata i njihova prava glasa na izborima u RH.
Naime, osim "Novoga lista", da se građani/Vlasi ne dosjete, nitko nije prenio podatak da je Jandrokovićeva supruga kćer Milanovićeva ujaka. I, baš taj Jandroković, nekakva epizodistička efemerida, iste večeri kad Milanović postaje predsjednikom SDP-a, organizira press-konferenciju kojom se predstavlja hrvatskoj javnosti (do te presice Jandroković je bio relativno nepoznat političar), a istovremeno konfrontira Zoranu Milanoviću, stvarajući dojam antagonizma, i stranačkog i osobnog. Jasno, ta je intencija hinjena: sve je to očito brižna koreografija! Dan, dva kasnije, Milanović istupa s inicijativom u "Dnevnom avazu", a Jandroković brže-bolje biva primljen kod Stankovića: infrastrukutra je uvijek spremna za takve projekte, i uvijek ista: EPH, kroz "Jutarnji list", brže bolje komentria taj senzacionalni nalaz da je 68% građana protiv glasovanja Hrvata iz BiH na izborima u Hrvatskoj, i tako to postaje središnjim političkim pitanjem ove zemlje. Kad se pogleda tko je sve sudjelovao u ovoj akciji te koji je redosljed događaja, sasvim je očito da nema govora o spontanitetu zbivanja: insideri znaju, recimo, da Slavko Goldstein ima u formulaciju identično objašnjenje zašto Hercegovcima treba uskratiti pravo glasa na izborima onom Zorana Milanovića! Znaju to i u SDP-u, a znaju i što to po svemu sudeći znači.
Bez obzira što je predsjednik SDP-a postao Milanović a ne Bandić, farsa je jedna te ista: svađe sa Sanaderom običan su igrokaz. Kao Bandićeva i Sanaderova navlačenja oko rukometnih dovrana; predstava za naivne. Da se za njega ne bi doznalo, glumci se angažiraju već po tazbinskorodbinskoj liniji, da sve ostane u familiji, a hrvatski slobodni tisak tu povezanost, kao neugodan detalj koji privlači pažnju, prešućuje i zataškava. S pravom. Jer, sve je to laž i opsjena: i ta ishitrena presica kojoj je svrha tek sada shvatljiva - Jandroković je požurio iste večeri organizirati press-konferenciju ne bi li tako upao u oči; da je pričekao samo dan, efekta ne bi bilo, i nitko ne bi ni primjetio nekakvog Jandrokovića - i ta izjava za bosanskohercegovačke novine, i taj Stankovićev poziv i njegovo pitanje gledateljima, i uhodano recenziranje Stankovićeve emisije u "Jutranjem listu", što je već do te mjere nesnosno, da će i on morati početi učiti jezike ne bi li u zasluženu diplomatsku prijevremenu mirovinu...Farsa. Spram ove zemlje počinjem osjećati intenzivno gađenje. A nisam Hercegovac.
(Usput budi kazano, zanimljiv je još jedan sićušni detalj: Jandrokovića, kao strašno važnog i sposobnog mladog hadezeovog lava, u javnosti je branio Andrija Hebrang! Hebrang, u ulozi dežurnog programiranog desničara, već dugo vremena i sam sudjeluje u ovakvim spektaklima, uzurpirajući prostor autentične hrvatske desnice, jedine koja bi zapravo Sanaderu bila realna opasnost: one koja bi, kad HDZ ne bi bila nacionalistička klijentelistička zadruga - kao što je SDP socijalistička interesna zajednica - Sanadera mogla pitati: 'Dobro, OK, ti si pametan kit, i sve mi to poštujemo, ali, ti si u našoj, ne mi u tvojoj stranci, i to kaj ti zastupaš doduše jest plemenito, ali s izvornom politikom HDZ-a nikakave veze nema! Zakaj ti ne odeš Milanoviću, a mi ćemo evo pozvati Bandića, pa smo egal!' I taj Hebrang, takav Hebrang, upravo je on dakle našao objašnjavati kako je Jandroković autentičan političar! To je objašnjenje, koje nije traženo, dovoljna optužba! Jasno da je Jandroković ono što se odvajkada u teoriji hrvatske književnosti i ovostranog nazivalo - pičkin dim. Samo, to je imalo sasvim drugu funkciju od mirisa crvene haringe. Rekoh već, to je clue - ono što privlači pažnju. Isprva. A onda čovjeku nekako počne malo smetati. Kad te toliko jebu, čovjeku se već i pička zgadi, a di neće haringe. Ili tako nekako. Morate imati neku poantu, da bi znali kazati o čemu se u tekstu, ili Hrvatskoj, radi. Kad vas djeca pitaju.)

11. lipnja 2007. napisan je dakle tekst Neue Kroatische Konzervativismus, koji počinje ovi uvodom:
Ne bi li se prikrilo kako buduća Vlada, bilo SDP-ova ili HDZ-ova, nema namjeru sankcionirati privatizacijiski kriminal devedesetih - koji je u temelju socijalnih odnosa današnje RH - SDP i HDZ organiziraju multimedijalni performance na temu ukidanja prava glasa Hrvatima u BiH, pokušavajući pažnju javnosti skrenuti s bitnog na nebitno: već treće izbore za redom građane se homogenizira u borbi protiv neprijatelja nacionalnog jedinstva: mitskih Hercegovaca! Van s njima! Vratite nam naše Srbe, evo vam vaši Hercegovci! Hercegovci aus!
Prije tjedan, dva, kolega Kuljiš napisao je za Nezavisne Novine tekst koji preuzima tu tezu:

* O HERCEGOVCIMA KAO VJEČNOJ TEMI HRVATSKIH IZBORA 06.10.2007

Denis Kuljiš

Nevjerojatno je da se svi naši izbori svode na isto - na rješavanje hercegovačkog pitanja. Ne primjećuješ da postoji dok ne počne kampanja, pa se ukaže - kao poltergeist koji iz čista mira grune iz televizora.

Do tada si mirno gledao na ekranu Mirjanu Hrgu kako vodi dnevnik Nove TV. Malo te nervira, a opet, čini ti se da je OK, i da je seksi - u anketama koje objavljuje "Playboy" uvijek je na drugom mjestu, iza Severine, po frekvenciji odgovora na pitanje: "Koju biste javnu osobu najradije vidjeli golu na duplerici našeg magazina?"
Pišek i Sopek previše su podatne - a ideja da Mirjana Hrga konačno svuče grudnjak sa svog konzervativnog, bogobojaznog tijela atraktivne polovnjače, koja se frizira kao žene prethodne generacije, očito ima naboj, što nastaje usljed potiskivanja fundamentalnog političkog pitanja s dalekosežnim reperkusijama na ponašanje biračkog cenzusa...
Na čemu su se prelomili prethodni parlamentarni izbori održani 2003. godine? Čim je Sanader na stranačkom Općem saboru, još godinu dana ranije likvidirao hercegovačku struju Ivića Pašalića, stvoreno je ozračje za pobjedu koju je postigao na šarm, ali i stoga što smo unaprijed znali: "Poslije ovih izbora, pobijedi li Ivo, u Saboru će biti više Srba nego Hercegovaca!" Što se i dogodilo, ali Sanader nas je ipak iznenadio - na Markovu trgu nije ostavio nijednog jedinoga! Ne mislim tu, naravno, na Hercegovce po porijeklu - ta nisam rasist, pa ni regionalni - nego ciljam na pripadnike hercegovačkog lobija, na "političke Hercegovce", dobro organizirane "zavičajce" koji su početkom devedesetih poharali Hrvatsku. Preuzeli su ključne pozicije u politici, ekonomiji, u sportskom menadžmentu. Čak je i predsjednik Dinama Hercegovac. Pogledaj bilo koji sportski savez u Zagrebu, bilo gradski ili državni; posvuda su raspoređeni, i to u nadmoćnoj većini - kako kažu naši Istrani - "oni zdolu". Jedino je dr Gregurić uspio, uz pomoć "momaka iz kafića 'Hennessy'" od pošasti iz Gruda spasi pet-šest velikih firmi koje, doduše, kontroliraju 80 posto hrvatskog kapitala... No među pripadnicima toga njegova kluba također ima Hercegovaca, ali "odrođenih", onih koji nisu bili uvezani s franjevačkom provincijom Uzašešća Marijina, sa Sigurnosno-izvještajnom službom, ni s "Eurohercom".
Dakle, glas za Sanadera, bio je tada, 2003., glas protiv "političkih Hercegovaca". Njima je Ivo bio nemeza: kako je samo po Saboru drečao Ljubo Česić kad je, kao krmak kojega za Martinje pograbe četiri nemilosrdna tipa u gumenim čizmama, predosjetio da nastupa egzistencijalna ugroza... Pošto je Sanader oformio Vladu, napadali su ga u svim medijama gdje su Hercegovci zadržali utjecaj, nadasve na HTV-u i u "Večernjem listu", gdje, međutim, nisu uspjeli doživjeti kraj njegova prvog mandata - uvijek ga potcijeniš kao protivnika, ali na svoju štetu. Tako su se ti hercegovački kadrovi koje je Markica Rebić po birtijama primao u SIS i dodjeljivao im visoke činove te pravo na nošenje pištolja, pasivizirali, ili otišli na Novu TV i na Z1, gdje ne mogu napraviti puno zla...
Prvi predsjednički izbori na kojima je pobijedio Stipe Mesić 2000. godine također su odlučeni na hercegovačkom pitanju. Kad je Stipe zaurlao na splitskoj rivi - Neće oni na Širokom Brijegu odlučivati o našoj sudbini! - bilo je gotovo: pobijedio je landslideom. Zakonomjerno - jer kao što zna svaki politički stručnjak i nestručnjak: ako imaš overkill, uslijedit će bachlash. Pošto su na brzinu bili zauzeli sve ključne pozicije u društvu, čim su Tuđmanovom i Šuškovom smrću izgubili uporište na Pantovčaku, morali su pretrpjeti tu blagu čistku...
Razumije se da su i sudbonosni izbori 1999. na kojima se osovila Trećesiječanjska koalicija vođeni pod istom egidom - znalo se da biraš Hercegovce koji su tada još dominirali u HDZ-u, ili komunjare pomiješane s Vlajima, pa je odluka bila determinirana samim tim što valjanih Hercegovaca ima u nacionalnom korpusu malo, a imaju puno neprijatelja koje su uspjeli stvoriti u svim izbornim jedinicama. U onima u kojima su najprisutniji, kao u Desetoj, Dalmatinskoj, tzv. Hercegovačko-domorskoj županiji, ti su otpori i najjači, dok su najslabiji u dvjema depopuliranim slavonskim, ogrezlim u zaostalost i primitivizam, gdje su srpske cajke potpuno prevladale kao domaći folklor.
I na predstojećim parlamentarnim izborima što će se održati 25. studenog 2007. u prvi plan izbija hercegovačko pitanje. Prvo, diferencijacijom oko glasovanja u Bosni, zapravo u Hercegovini, koja se ne može shvatiti kao "peronospora", pa nema nikakve osnove da ljudi koji ne borave u Hrvatskoj, ondje biraju svoje predstavnike za parlament u Zagrebu. Nema smisla, uostalom, ni to da ih biraju poreski obveznici u Ontariju, pa nema sumnje da će, pobijedi li SDP, pokrenuti ustavnu inicijativu da se obje anomalije, koje hrvatski izborni sustav čine jedinstvenim u svijetu, otklone i tako se eliminira jedan od krupnih razloga političke nestabilnosti zemlje.
Drugi temeljni aspekt hercegovačkog pitanja, ne manje važan od prvoga, koje, doduše, ima ideološki i povijesni kontekst, jer se svodi na priznavanje državnosti Bosne i Hercegovine te odustajanje od tuđmanovskih banovinskih fantazmi, posve je praktična stvar, a tiče se održanja samog hercegovačkog lobija, koji je opstao pod okriljem zagrebačkog esdepeovskog gradonačelnika Milana Bandića. Svi oni Hercegovci iz političkog nadzemlja, državnočinovničkog suterena i kriminalnog podzemlja, koji su izgubili prostor za djelovanje i zaštitu vlasti kad im je pukla žnora s hadezeovskom vladom Ive Sanadera, smjestili su se lijepo u municipalni okvir glavnog grada, te postali "bandićevci". Ako na predstojećim izborima pobijedi HDZ Ive Sanadera, kako će proći Bandić i "bandićevci"? Sjajno - kao prirodni saveznik vlasti moći će oni iznutra razjedati i razgrađivati stožernu stranku opozicije, a pošto su u međuvremenu kljoknule sve male stranke sredine, Sanader može spostaviti monopol vlasti o kakvom je i Tuđman tek sanjao. Za dvije godine nema ni Stipe - i onda, zaista, ni nebo nije granica...
Na konvenciji SDP-a na kojoj je izabran Zoran Milanović jasno se vidjelo da je esdepeovska stranačka populacija duboko podijeljena - Zoki je pobijedio ne samo zato jer je bilo očito da ih on jedini može kredibilno voditi u utrci za vlast, nego i stoga što je bilo jasno da će, ako ne izaberu njega, nego Željku, stranka sigurno izgubiti izbore, te u tom slučaju pasti Milanu u šape, pošto on ima vlastitu, konsolidarnu bazu, koja ne ovisi o SDP-u, esdepeovskoj političkoj mašini i ideologiji, nego o hercegovačkoj bratiji i njezinom autentičnom izbornom tijelu u dubravsko-sesvetskoj 2. izbornoj jedinici. Milanova prevlast značila bi odlazak barem polovice članstva iz stranke, dakle rascjep, raspad, atomizaciju - pa bi krhotine SDP-a kružile s ostalim lutajućim asteroidima u zrakopraznom prostoru hrvatske politike. Diferencijacija na "bandićevce" i "antibandićevce" bila je stoga na konvenciji zaista "vjersko, a ne političko pitanje".
Što ako na izborima pobijedi SDP? Bandić će dobro proći i bit će relativno siguran do lokalnih izbora. No, vladajući SDP s Bandićem u njegovu okrilju - to se ne može dugo održati. Previše je afera koje su počele izlaziti na vidjelo već uoči izbora, pošto sadašnja vlast mora lokalizirati uspjeh koji će on postići na terenu, radi općeg balansa između dviju vodećih stranaka. Dakle, ovi će izbori opet presuđivati o hercegovačkom pitanju - o tome hoće li glasovi Hercegovaca iz Hercegovine prevagnuti kod izbora za hrvatsku vladu, te hoće li hercegovački lobi zadržati političke pozicije koje mu može oduzeti jedino Zoran Milanović, suparnik i prirodni politički neprijatelj Milana Bandića, te svega onoga što on simbolizira u hrvatskoj politici.


Bonustrack


WELFARE STATE


The English term "welfare state" is believed to have been coined by Archbishop William Temple during the Second World War, contrasting wartime Britain with the "warfare state" of Nazi Germany.
In German, a roughly equivalent term (Sozialstaat, "social state") had been in use since 1870 . There had been earlier attempts to use the same phrase in English, for example in Munroe Smith's text "Four German Jurists",[2] but the term did not enter common use until William Temple popularized it. The Italian term "Social state" (Stato sociale) has the same origin.
U tekstu Kampanja je počela Davor Butković govori o Sanaderovoj navodnoj viziji države blagostanja (koja je usput budi kazano kao koncept odavno zakazala, čemu je jedna od posljedica i Bolonjski proces, dakle zahtjev za većom pokretljivošću i zapošljivošću građana upravo usljed sloma države blagostanja, ali, zašto bi to Davor Butković znao!?), fascinantno se naslanjajući na zahtev točno suprotan onome što SDP-u i Milanoviću EPH i Butković pod nos guraju već tri mjeseca; zanimljivo je i opet da taj zahtjev za socijalnom državom spominjem izrijekom u tekstu od 4. lipnja kao osnovni desiderat Zorana Milanovića, nasuprot zahtjevima za neoliberalnim redizajnom partije i socijaldemokracije u Hrvatskoj. Naprosto je čudesno da se pred SDP stavljaju neoliberalni zahtjevi, a da HDZ ispovijeda ideje socijalne države! Imao je pravo Konfucije rekavši da bi kao vladar prvo učinio to da imena odgovaraju stvarima.
"Naime, prema današnjem intervjuu u Jutarnjem listu, Ivo Sanader želi odvesti HDZ prema welfare stateu i prema lijevim, ili barem socijalno osjetljivim biračima. Sanader želi predstaviti novi ili modernizirani HDZ (on sam izbjegava termin novi HDZ, tvrdeći da je novi HDZ nastao 2003. godine. No, realno govoreći, riječ je o bitnim inovacijama u stranačkoj ideologiji i retorici) kao stranku koja će pokušati ostvariti “društvo znanja”, kao stranku koja se orijentira prema mladima, kao stranku kojoj je socijalna ravnopravnost jedan od glavnih ciljeva te kao stranku koja u Hrvatskoj želi stvoriti uvjete za kvalitetan život.
U svemu tome, očigledno, nema baš ništa od tradicionalne desne retorike: u trenutačnom Sanaderovu rječniku ne postoji skoro ništa ni od uobičajenog rječnika hrvatskih političara.
Čini nam se da je Sanader namjerno krenuo prema gotovo socijaldemokratsko-prosvjetiteljskoj retorici, kako bi oduzeo što je moguće više prostora SDP-u. Sanaderov ulazak u SDP-ovo područje zapravo je očekivan manevar, karakterističan za suvremenu europsku politiku; konzervativac Nicholas Sarkozy u francuskoj se predsjedničkoj kampanji najviše obraćao tradicionalnom radništvu.
No, Sanader svojom retorikom prosvjetiteljske države blagostanja ne želi samo izmaknuti SDP-u njegov potencijalni prirodni teren, nego vjerojatno pokušava isprovocirati i eventualno skretanje SDP-a prema radikalnijoj ljevici, što bi bilo dosta opasno za glavnu oporbenu stranku. U svakom slučaju, o cjelovitoj izbornoj orijentaciji HDZ-a i o razini modernizacije te stranke dobit ćemo jasniju sliku poslije njihova jedanaestog sabora."
Evo što sam o toj zahtjevu za socijalnim dogovorom i socijalnoj državi kazao ja:
"Sasvim je pošteno i primjereno Zoranu Milanoviću pružiti sada dovoljno vremena - a to znači i par godina bez obzira na ishod ovogodišnjih parlamentarnih izbora i nestrpljenje SDP-ovaca da preuzmu vlast! - da rekonceptualizira socijaldemokratsku stranku Hrvatske, ali i socijaldemokraciju u Hrvatskoj, da pokaže kako je jasno razumio poruku koju u ime svojih stranačkih drugova prenosi i nosi ostatku zemlje.
To je poruka o nužnosti modernizacije i SDP-a i Hrvatske, ali upravo u smislu suprotnom zahtjevu navodnog neoliberalnog lib-lab redizajna (koji to uostalom ionako nije): socijaldemokracija u ovoj zemlji što prije mora rehabilitirati vrijednosti svojstvene socijalizmu njemačkog ili skandinavskog tipa, pa, ako se već želi, i onoga u nasljeđu radničkog samoupravljanja što nikako nije smjelo biti s bačeno skupa s prljavom vodom komunističkog epohalnog projekta.
Kad se SDP i Hrvatska prestanu sramiti pa čak i strašiti riječi socijalizam, SDP će vrlo jasno znati što mu je za činiti.
Samo i jedino tako SDP od Hrvatske može napraviti i pravnu državu!
Na kraju, to je jedina poruka koju ovaj dečko, zaista u najboljim godinama, samim sobom nosi: evo, tu je pred nama netko tko ništa nije ukrao, šef je stranke koja bi trebala skrbiti oko socijaldemokracije, i ako oni konačno ne uspostave Hrvatsku kao državu vladavine prava i pravnu državu, iz ove je zemlje onda jedino još moguće - emigrirati!"
I, da sada na kraju budem sasvim zločest i malo, ali samo malo arogantan, evo završetka prvog teksta na početku ovoga ciklusa: Socijaldemokratska partija - Stranka demokratskih promjena. I zlonamjernima je očito da na ovu perverziju perspektive, to približavnje HDZ-a lijevici i zahtjev da se SDP pokori diktatu slobodnoga tržišta, upozoravam gotovo groteskno preizravno:
"U tome je jedini izlaz: racionalna varijanta bi rekla: E, to ne! Jer, ako to da, ako je ovo Hrvatska, ona je najbolje da se raziđemo doma: onda SDP nema smisla.
Jer, kakvog smisla ima glasovati za SDP, kad SDP ionako radi s HDZ-om?
Zašto onda ne bismo izravno glasovali za HDZ?
Ta, tko veli da nismo kanili!? Samo pitamo, vas, SDP, zašto bi netko glasovao za vas? Kad može izravno za njih!
Ja znam da je ovaj problem vama teško odmah uočiti i shvatiti, jer vi biste vjerojatno odgovorili: Paaa, dobro je glasovati za nas da i mi malo budemo na vlasti! Jedino, Vlasta je malo umorna. Jebe je tko stigne.
I zato bi racionalna varijanta bila: Dajte razmislite kaj će vam vlast, pa onda odlučite hoćete li uopće na izbore. Ovako, s ovom ekipom koja Hrvatsku doživljava kao svoje gradilište nema nikakve potrebe glasovati za SDP.
Imamo naime HDZ.
Stranku demokratskih promjena.
Mislite da se šalim?
Čujte, kad bih se šalio odgovor bi mogao glasiti: Stvarno bi idealni predsjednik SDP-a jedino mogao biti dr.Ivo Sanader. Navedite jedan jedini razlog protiv toga. Sebi. Ne meni."
Ovakav je punch-line u SDP-u dio partijskoga vrha počeo tumačiti kao konačni dokaz mog nepatvorenog hadezeovstva.
Ponovit ću vam stoga usporeno Butkovićeve riječi dva mjeseca poslje, izrečene uostalom nakon razgovora sa Sanaderom:"Čini nam se da je Sanader namjerno krenuo prema gotovo socijaldemokratsko-prosvjetiteljskoj retorici, kako bi oduzeo što je moguće više prostora SDP-u."
Drugi put watch my lips!

FARSA

CRVENI I CRNI, 14.5,2007.

Čak ni zajednički neprijatelj ovdje više ne pomaže. Klasično modernistička vremena binarne logike su prošla. Nikakav “mi” se ne da konstituirati iz opozicije prema “njima”, nikakvo sebstvo ne nastaje u odnosu na Drugo i nikakva unutrašnjost u odnosu na izvanjskost. Današnji društveni sukobi i političke borbe više ne poznaju nikakav noseći antagonizam na koji je moguće svesti sve druge društvene sukobe.

Boris Buden

Tvrdnja da je sukob crvenih i crnih temeljni sukob hrvatskoga društva na koji su svodiva sva ostala društvena proturječja ideološka je fantazma koja strukturira socijalnu stvarnost Hrvatske.

Nemanja

Stvari u kulturi na lijevo i desno dijele uglavnom oni kojima je tako lakše misliti. Ne mislim, naravno, da ta opreka ne postoji, ali mi je jednako tako zanimljivo tko je i zbog čega aktivira i šalje u optjecaj. Jedan dio priče skriva se u raspodjeli moći i profiliranju diskurza. Mediji su vrlo jasno – reklo bi se onako flah, novinarski - definirali stvar: ako si za Haag, onda si lijevo; ako si protiv, onda si desno. I kad je ta mantra jednom zaživjela, sve je, kao, preko noći postalo jasno. Strašno.

dr.Dean Duda

Zanimljivo je da se HDZ i SDP, ako se već inzistira na nekakvom prasukobu koji bi čuvao eho klasne borbe (jer to su kategorije u kojima jedino protagonisti hrvatske politike znaju misliti), ne javljaju kao zastupnici kapitala i rada! Ne! U ovom projektu društvenog dizajna suvremene Hrvatske, HDZ i SDP oslanjaju se na nekakve mutne reminiscenicije o ustaštvu i partizaniji, o nacizmu i boljševizmu, izvodeći svoju poziciju iz ovdašnjih najdubljih povijesnih i psiholoških atavizama: kao da se članstvo tih čuvara nacionalnog i socijalnog identificira sa svojom skupinom subkulturno, iracionalno, pred- i ne-razumski, poput navijačkoga plemena, a ne svijesnim posredovanjem svoga političkog interesa! Oslanjajući se na nejasne strasti koje prate raspravu o nacionalnoj povijesti, a ne na jasnu pojmovnu refleksiju o njoj, HDZ i SDP proizvode circulus vitiosus te povijesti: ovdje povijest nikako ne može učiniti iskorak iz prošlosti, iz separatnih jugoslavenskih obračuna II. Svjetskog rata! Uz pomoć ovako glupe istine o nama samima, u Hrvatskoj je moguće ne samo lagati, nego i vladati ad infinitum. To uostalom i jest namjera jedne i druge zainteresirane stranke/partije; učinak je notorna i potpuna suspenzija demokracije: Hrvatska je teatar sjena. Mala cijena za izborenu samostalnost i živu glavu na ramenima, zar ne? Prvo je poklon crnima, drugo crvenima. A da je ovdje ikakvog Građanina, jedni bi bili lustrirani i po zatvorima zbog raseljavanja, progona... i ubijanja Hrvata jer su Hrvati, a drugi bi im doskora pravili društvo zbog raseljavanja, progona...i ubijanja Srba jer su Srbi. Umjesto toga, na djelu je povijesna pomirba dvaju revolucionarnih ekstremizama. Tragična hrvatska povijest počinje se opetovati kao farsa.

Dragi blog

(...)Što se tiče ovog izvoda o dijalektici crvenih i crnih kao osnovnoj ideoškoj fantazmi koja strukturira hrvatsku starnost, dovršetak je izvoda sljedeći: budući da uzurpiraju cijeli prostor politike, crveni i crni prikrivaju nedostatak bilo kakvih istinskih političkih tema onemogućujući razrješenje stvarnih antagonizama našega društva, ali i odlažu ad calendas graecas razriješenje trauma kakva je recimo ona dotaknuta Rezolucijom o komunizmu. To je konačna poanta ovog neviđenog ideološkog napora da se i od izbora prvaka SDP-a napravi crveno-crni karusel: Račan nam je ipak ostavio testament: Ljubu Jurčića i Zorana Milanovića. To je njegov izbor, njegovo nasljeđe. Ni iz čega, odjednom, Ljubo i Zoran počeli su s ujacima ustašama i susjedima Srbima te stričevima partizanima. Naravno, na stranicama EPH. Ne znam je li to slučajno ili ne, ali sasvim je u temeljnoj ideološkoj matrici suvremene Hrvatske chorus-line hrvatske politike, tzv. Krajačićev intelektulni kružok, do dan danas vlada postojano ovom zemljom bez obzira na obračune panonske i norvalske frakcije. Osnovni je drive: preživjeti tranziciju, tj. izbjeći situaciju u kojoj bi netko, s građanske pozicije neutralog, apstraktnog Zakona, upitao: A što je s krivnjom za suđenja sedamdetih, za međuratne zločine? Zanimljivo, kod nas 'ustaše' sasvim idu na ruku 'udbašima' trubeći o krivici za Križni put! Ta, tko bi mogao suditi partizane u Europi koja počiva na simboličkom paktu uspostavljenom pobjedom saveznika!? Ali, kad bi se netko dosjetio da nije ustaša onaj tko pita za krivicu 'udbaša' sedemdesetih ili osamdesetih, pa još kad bi se taj ispostavio kao normalan hrvatski građanin koji osuđuje i NHD kao kvislinšku tvorevinu, što bi onda bilo? Eto, to je sve. Samo, ovako viđen, trud Milanovića i Jurčića nameće pitanje: Dobro, a zakaj su oni out of the blue počeli priču o crvenima i crnima? Tj. je li to baš slučajno? Ili je Račan znao što radi?

CUI BONO: U ČIJEM JE INTERESU PROIZVODNJA SUKOBA CRVENIH I CRNIH?

"Stanje u medijima složenije je no što se čini - naime opreka Jutarnji vs. Večernji prispodobiva je onoj Globus vs. Nacional, ali i onoj RTL vs. Tv Nova: svi su ti antagonizmi svodivi na jedan jedin, a taj je namjerno generiran i ideološki sasvim precizno zadan. U Hrvatskoj se naime ustrajno pokušava vladati tako da se dinamika društvenih procesa umjetno antagonizira oko dva politička pola: jedan bi činio HDZ, drugi SDP, a sve bi u osnovi bilo svodivo na tzv. nacionalnu i tzv. socijalnu osjetljivost publike/javnosti/elektorata. Na stranu što je takva podjela ne samo umjetno generirana nego i posve besmislena, jer su pod diktatom MMF-a i visokih stranih adresa HDZ-ovci ispali nakako socijalno osjetljiviji, dok je Račan pak ne izručivši nikoga od generala Haagu ispao nekako desniji od samog HDZ-a, ali cijela ova ideja vladanja Hrvatskom kroz crveno-crnu ucjenu javnosti iznimno je opasna i imat će dalekosežne posljedice. Jedna od tih, možda presudna, potpuna je suspenzija autentičnog demokratskog života zemlje. Dijalektika te farse izgleda ovako: pred izbore upriliči se, recimo, dinamitiranje Tita; potom se jave ljevi koji postojanjem ekstremene desnice legitimiraju svoju povijesnu neophodnost; nakon toga kreće ciklus desne rekontre, s motivom nužnog saniranja društvenog rasula izazvanog komunističko-udbaškim recidivom! I, tako jedni proizvode potrebu za drugima i vice versa. U svemu tome, u toj farsi koja stalno iznova u Hrvatskoj na vlast vraća samo oko plijena zaraćene klijentelističke grupacije koje su, in ultima linea, tek frakcije iste policijskopartijske sive zone, presudnu ulogu igraju mediji.
(…)
Osim toga, ono što je posljedica činjenice da Jugoslaveni, izdajući se za anacionalne građane, falsificiraju svoju političku poziciju, jest uzurpacija ukupnog građanskog demokratskog prostora koji se, radom EPH, navjerno i sustavno više od deset godina antagonizira kao sukob Crvenih i Crnih, koji se perpetuira i samoproizvodi, za potrebe Norvala koliko i Udbe: sve dok leti Titova glava po Kumrovcu, ima potrebe za crvenom narodnom frontom kao sanitarnim kordonom pred pomahnitalim zmajem ustaštva, i sve dok posljednji Udbaš hoda svetom hrvatskom zemljom, neophodno je zazivati Juru i Bobana! Jasno, sav je taj tragični hrvatski rulet tek farsa inducirana ideološkom fantazmom: jasno je da u zbilji nigdje ne postoji nikakav prasukob kao nosivi društveni antagonizam, bilo partizana i ustaša, bilo crvenih i crnih, bilo kakav i bilo čiji, jer, nikakav temeljni sukob na koji bi se svi ini društveni antagonizmi mogli svesti jednostavno - ne postoji! Ali, ova se ideološka fantazma sustavno proizvodi i reproducira jer time navodni antagonisti zapravo proizvode potrebu za samima sobom! To je njihovo povijesno opravdanje, legitimacija i - neophodnost! Iako u ovoj zemlji nema nikoga tko bi zaista ispovjedao ustašku ideologiju (tko je to? Đapić, taj kumrovački šmirant? Pašalić?, koji je kao liječnik u zatvorskoj bolnici morao proći provjeru Manolićevih penologa!; tko je to, pitam!! - čak ni klaun Scwart nije autentičan nacist, čak je i on agent amateur provocateur!) stalno se iznova na marginama KOS-a i Udbe organiziraju već cijelo jedno desetljeće dinamitiranja spomenika, provokacije pred židovskom općinom itd.itsl., a da nikada nitko, čudno, baš kao ni u slučaju bombe pred kuću Ivića Pašalića, za takvo što nije odgovarao, a ako tkogod i jest, o tome se - i to je fantastična stvar, to je naročito zanimljivo! - onda, kao u slučaju židovske općine, kurvinjski šuti od Nacionala do Globusa, od Jutrnjeg do Večernjeg lista! Naravno, jer, neće valjda udbaška ekipa svoje ljude okačiti na naslovne stranice tih svojih revelverblatcajtunga! Posljedica je dakle te tzv.ustaškoemigrantske i tuzemnoudbaške sprege potpuna uzurpacija prostora prostora autonomnih demokratskih procesa u tradicionalnim oblicima odvijanja građanske politike. Zato je stalno iznova u Hrvatkoj velika pompa oko tzv. trećeg puta: jasno je da ljudi osjećaju da je sve zapravo premreženo jednom te istom mrežom utjecaja, koja se rasprostrla na zapravo nevjerojatno naivan način: HDZ je nacionalna stranka, SDP je socijalna stranka; prvi su Crni, drugi Crveni; prvi evociraju uspomene na Didu, drugi na Đidu: i, tu smo već tamo gdje Ideolozi i žele da budemo, u sferi mutnih i potmulih političkih fantazija, osjećaja, identifikacija! I to je hrvatska politika! Pri čemu, kad dođu na vlast, i jedni i drugi sljede istu agendu, pa Crni izručuju vlastite generale, a Crveni ukidaju božičnice, ispostavljajući se u svojoj nevjerodostojnosti Stankama/Partijama lišenim bilo kakve političke supstance: bilo kakvog sadržaja=programa. Agenda im je ionako propisana: financijska i gospodarska stand-by aranžmanima s MMF-om; pravosudna Haagom; vanjskopolitička, diktatom EU...uglavnom, hrvatska je politika zadana, a Hrvatska je u tom smislu potpno nesuverena zemlja čijim političarima preostaje dogovoriti se još o lovi za rukometne dvorane i tangentu, te par stotina tisuća kvadrata na Hvaru i Mljetu! Nevjerojatno, ali istinito: kad dovrše privatizaciju Ine, jedva da će imati što raditi! Jasno, ovi menađeri etatiziranog pa pokradenog kapitala ni u najgorim snovima ne kane revidirati privatizaciju ili sankiconirati kriminal u pretvorbi: ta, oni su kriminalci, i kako od njih očekivati da procesuiraju sami sebe! Zato se za raju priređuje igorkaz: stalno iznova, kao u Jugoslaviji vanjski neprijatelj socijalizma, tako ovdje prijete aveti: crna, ustaštva, i crvena, boljševizma! I zato je tu SDP da s koalicijom bude "sanitarnim kordonom" pred najezdom ustaša, i HDZ, sada u light-varijanti, nakon dekontaminacije, da se odupre pokušajima sabotiranja progresivnih povijesnih neoliberalnih procesa koji kao globalnokapitalistički usud nastupaj s neminovnošću prirodnih pojava: kao što pas laje a kiša pada, tako je neminovno da se uspostavi par Kompanija/Monopola, koje će kao EPH medije, u suradnji s političkom kabalom kontrolirati ostatak društvenih procesa. Koliko ja poznajem stvari, na najboljem smo putu da taj proces u Hrvatskoj dovršimo. Samo da nas ustaše i partizani na njemu ne ometu i nedajbože - zaustave! Dok se raja zabavlja u tom novom ciklusu Optisanih, Sanader i Bandić, kao arhetipske figure povijesnih protagonista neoliberalne Kroejšie, simuliraju svađe oko rukometnih dvorana potajno se sastajući upravo tim poslom! Jebem im vraga njihovog dovitljivog! Kak su se samo toga sjetili!
Kakvi su Hrvati imbecili, bože sveti, odoh u politiku. Jedan mandat i meni je dosta! (NEMANJA 03.03.2007. 14:15)

II.

U politici je nezahvalno prognozirati, jer jedan jedini događaj može naruštiti ukupnu statiku društvene zgrade, ali, usudit ću se, ubpravo zbog zadnjih rečenica, predvidjeti ishod ovogodišnjih parlamentarnih izbora, i, odmah obrazložiti taj ishod:
Dakle, kada u ovoj gornjoj shemi HDZ lišite nacionalizma, i svedete ga na light-HDZ, dobit ćete Sanaderov HDZ: stranku koja isproručuje Gotovinu i premijera koji čestita Hristos se rodi: dakle, krajnje kooperativnu stranku konzervativnog imagea, koja se polako i realno približava svojoj promičbenoj predstavi: kao stranka koja se vrlo dobro razumije s krupnim kapitalom, jer njezin šef ionako njome ravna kao vlasnik svojom firmom, HDZ ubrzano postaje zastupnikom Kapitala! No, što dobijete od SDP-a kad prođe purgatorij? Čega se zapravo SDP treba lišiti? E, to se događa upravo ovih dana, u reformističkim zahtjevima koji se stavljaju pred vodstvo stranke, a ti su svedeni zapravo na odustajanje od socijalne pre-osjetljivosti socijaldemokrata: zahtjeva se poštavanje neoliberalnih tekovina i vrijednosti! To je dakle agenda:s jedne strane imati ex-nacionalnu light konzervativnu stranku Kapitala, a s druge ex-socijalnu light lijevu stranku Rada, kako bi se prekrilo čitavo područje Tržišta, kako nas jedino i isključivo vide Planeri. Budući da se Designeri Novog svjetskog poretka jako dobro razumiju sa Sanaderom, budući da se izuzetno dobro slažu s Mesićem, budući da Milan Banić funkcionira kao fonatana (baciš novčić i zaželiš želju! koja nema drugu svrhu i namjenu nego da ispunjava te želje pod uvjetom da je na središnjem gradskom trgu, da se svi oko nje okupljaju i da joj se dive, tj. budući da glavnim gradom države upralja kao holdingom čovjek koji je češće na Markovom nego Iblerovom trgu, situacija je zapravo u Hrvatskoj IDEALNA! NE MOŽE BOLJA BITI! I zato će ovakvom i ostati.
Dakle, ja tvrdim, a dao sam i razloge (u ovakvoj se konstelaciji političkih odnosa i snaga u Hrvatskoj najlakše 'radi', i u hrvatkom političkom undergroundu, ali i na relaciji Svijet - Hrvatska) da će HDZ ostati na vlasti!
Sve je ostalo sekundarno: hoće li uz HSLS novi koalicioni partner biti HSS (to je zapravo lako moguće, jer HSS-ovci su željni vlasti, a Friščić je, iz razloga koje ovdje neću spominjati, na svaki način podatan za dogovore!), ili će to biti netko drugi, sasvim je nevažno. Vidjet ćete da će na vlasti ostati HDZ.
I još nešto mogu predvidjeti, naprosto stoga jer sljedim logiku ovih događaja: ovih će se mjeseci inzistirati na nužnosti reforme SDP-a i vremenu koje toj stranci treba dati da se preobrazi u modernu socijaldemokratsku stranku neoliberanog senzibiliteta i usmjerenja (vidi: Butkovićev tekst o nužnosti reforme SDP-a otprije sedam dana u JL-u, Kris Cviić u Globusu, dakle: EPH je već počeo, jasno, na osnovu tezarija iz Kraljevskog instituta - nimalo čudno da su autori baš Cviić i Butković, naime!). A kad se dakle vidi otkud vjetar puše, kad uz ovako rekonstruiranu logiku imamo i evidentne dokaze dobre engleske volje da Sanader vlada Hrvatskom još 4 godine, tja, uz idilu u vražjem trokutu Markov trg - Panta - Poglavarstvo Grada, u kojem nestaju ne samo avioni i brodovi nego čitave dvorane i tangente, malo nas što može iznenaditi!
U svakom slučaju, evo, ja sam reskirao da me zajebavate dovijeka, pa sam stavio karte na stol. Jasno, ako sutra slete Vanzemljaci pa inzistiraju da Namjesnik na Zemlji bude Jura Stublić, ja ću morati revidirati svoje stavove i prognoze, ali, bez ovakve ex machina intervencije, stvar mi se čini prilično razumljiva, dapače malo priprosto predvidljiva za moj ukus.
Dixi.

NEMANJA 03.03.2007. 15:01

P.S.

A sada pročitajte donji tekst o Putinu i pogledajte kako se to radi u Rusiji.
Dok ne dizajniraju Rusiju po uzoru na SAD, kao državu čijom politikom dominiraju dvije stranke, Putin ne kani predati vlast.
Ima li tko možda nešto za pitati o teoriji urote?

- 15:01 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ras

PUTIN

Image and video hosting by TinyPic

Vlado Vurušić


(...)
Današnja politika, status i pozicija Rusije veže se uz ime predsjednika Putina kao neprikosnovenog lidera. Putin je čak i neka vrsta “četvrte Rusije”, nakon ere carizma, pa socijalizma, zatim Jeljcinova demokratskog kaosa, a danas se govori o eri stabilnosti i obranjenog suvereniteta, odnosno eri putinizma.

Iako je Putin najavio svoj ostanak u vrhu vlasti, i to kao premijer, već se šuška da će, osim toga, preuzeti i vodstvo Jedinstvene Rusije, uvjerljivo najjače stranke. Usto je to, pišu ruski mediji, eufemizam za “treći predsjednički mandat”, o čemu se govorilo cijelu godinu. Kremaljska elita već ostvaruje plan kojim će Putin postati “politički i duhovni lider”. Nakon parlamentarnih i predsjedničkih izbora, Jedinstvena Rusija planira organizaciju prvog “Građanskog sabora ruske nacije” i na njemu bi se trebao prihvatiti “Pakt građanskog jedinstva”.

O skupu se već govori kao povijesnom događaju na kojem će se “osnovati institut nacionalnog lidera kao temeljni element nove konfiguracije vlasti”, najavio je Abdulhakim Sultigov, koordinator za nacionalnu politiku stranke. Naime, Putin bi prema “Paktu”, kaže Sultigov, imao “ovlasti vrhovne predstavničke vlasti te građansku i političku kontrolu nad zakonodavnom i izvršnom vlašću putem parlamentarne većine Jedinstvene Rusije”.

Sultigov kaže i da je takva Putinova liderska uloga “nužna sve dok se u Rusiji ne ustroji jaki dvostranački sustav koji je u zemljama zrele demokracije garancija političke stabilnosti i mirnog prenošenja vlasti”. Putin bi, prema Sultigovljevu mišljenju, u novoj ulozi trebao biti brana moguće političke krize i onemogućiti nedemokratski put Rusije.

Taj projekt, prema nekim ruskim analitičarima, nije dalek od ideje “ustavne ili izborne monarhije”, za koju se nedavno založio i jedan od vodećih ruskih redatelja Nikita Mihalkov koji smatra da je to za Rusiju mnogo prihvatljivije od “anarhične demokracije i slobodne republike”. Rusija je danas u vrlo dobroj situaciji i novi izbori, nove ličnosti na političkoj sceni, kako kaže poznati redatelj, zemlju mogu samo dovesti u revolucionarno raspoloženje. Ali evidentnije je da Rusija zapravo želi izgraditi sustav najbliži američkom, odnosno rusku varijantu tog sustava.

Rusija je danas doista uznemirena mogućim promjenama, u trenutku kada i na vanjskopolitičkom i na gospodarskom planu stoji najbolje u svojoj povijesti. Putin će, piše list Vremija novostej, pred predsjedničke izbore iznijeti plan razvoja Rusije do 2020. koji će biti “stožerna smjernica za zakonodavnu i izvršnu vlast”. Program će naglasiti tri poglavlja - rast standarda te jačanje nacionalne sigurnosti i ruske pozicije u međunarodnim odnosima.

Taj plan uključuje let na Mjesec 2012., Zimsku olimpijadu u Sočiju 2014., najveći bruto nacionalni dohodak na svijetu do 2020. i let na Mars 2025. - Jasno je da je glavna poluga svega toga u svijesti ne samo političke elite, nego i većine običnih građana, Vladimir Putin i zato on jednostavno ne može otići. To su preveliki nacionalni i državni planovi iza kojih stoji Putin. On je premlad i previše u naponu snage da bi tek tako otišao u političku mirovinu - kaže Fjodorov.

Putin bez sumnje uživa podršku stanovništva iz svih slojeva društva. Nedavno je tako i skupina vodećih kulturnjaka Putinu poslala pismo bezrezervne podrške. Nakon što je odlučio preuzeti listu Jedinstvene Rusije na prosinačkim izborima, ta bi stranka prema anketama trebala dobiti mnogo više od 60 posto glasova, gotovo je 70 posto Rusa podržalo njegov prijedlog da nakon predsjedničkih izbora preuzme mjesto premijera, a oko 50 posto Rusa kaže da će na izborima glasovati za onog kandidata kojeg podrži Putin, bez obzira na to tko će to biti.

- 08:53 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 10.11.2007.

THIS MORTAL COIL

HEIDEGGER: DIE KEHRE

Počeo sam gajiti neke simpatije prema tebi kad vidim da se, usprkos vremešnosti i netalentiranosti, možeš našaliti u stilu 50-tih kad si bio subverzivan k'o kurac od ovce mojeg pokojnog djeda Atanasija.
P.S.
Sinoć je u kuglani bila redaljka na Danijeli. Cijelo vrijeme je cičala
- Nemojte, oh, nemojte, rekla sam da ću čuvati moju maloljetnu pizdicu za obudovjele pohotnike! Ja sam Hajdijeva znakovnica! i sve nešto u tom stilu.
Iščupao sam sijedu dlaku s njene prorijeđene ćelenke na koju ću večeras drkati.

markiz 10.11.2007. 20:52

Image and video hosting by TinyPic

Markiže, budući da ne pišeš na svome, mora te se loviti po uokolnim blogovima.
Dakle, moram ti ovo ispričati:
Bio sam na nekakvom dječjem rođendanu. Doveo sam u igraonicu sestrića od jetrve i taman kad sam mislio da će sve proći u najboljem redu pojavio se nekakav nesklapni clown.
Nije to doduše bio pravi clown, onaj s crvenim nosom i cvijetom koji pršće vodu, ne, to je bio pjesnik Lojzek koji je hoteći pojati ispao clown, da bi u magnovenju, uvidjevši dječju nezainteresiranost za stihove poput ovih:

pružimo si ruke
svi mi malih prstića
pružimo si nerazdružive
malo ljigave i malo dlakave ručice


pokušao animirati uplakane mališane nekakvim improviziranim trikom, koji je tko zna gdje pokupio tih socijalističkih pedesetih, o kojima tako nadahnuto govoriš. Elem, stari je krampus gurnuo prst u nos počevši ga kopati i rovariti revnošću krtice. Ugurao je u desnu nosnicu iz lijevoga uha netom izveđen desni kažiprst, i, na zaprepaštenje svih nas, a bilo je tu i odrasle djece, gurnuo je kažiprst sve do kraja, do zgloba! Samo, to nije bio kraj, a ne!, to je bio početak, nešto kao početak kraja, barem Lojzekovog: Lojzek je nastavio gurati šaku i ruku u nos i već ju je zagurao do lakta i ramena kad smo se stali zabezeknuto zagledati jedni u druge, tražeći pogledom objašnjenje ili barem sućut: odvratnog li prizora u svakom pogledu! Beprizorje se nastavilo: Alojz je gurao ruku niz nosnicu u jednjak, pa u želudac, niz debelo i ostala, tanja crijeva nadolje, i dalje, sve do paka (razlohanoga, naravno) povlačeći za prstom ruku, rame, trup, cijeli svoj korpus, izokrećući se tako u sebi samom kako kakva escherovska rukavica!
Izvodeći svoj anatomski loop, Alojz se pred unezvjerenom, očajnom dječicom transformirao u kinetičku ilustraciju enciklopedijske natuknice this mortal coil, postajući krvava, smrdljiva gvalja iznutrica što se na morbidno nastran način preplitala s vlastitom dotrajalom vanjštinom.
Tek što je skončao navlastitu metamorfozu, Alojz će pred skamenjeni auditorij stati ne sasvim isti, već više kao vlastito ne-ja: isti, a opet drugi, inverzni Lojzek: točno kao on, samo sav zasran!
I tada, u tom volšebnom času, taj i takav usrani Alojz, de profundis prozbori: Ja više nisam isti! Ja sam sada novi čovjek: zovite me Heidegger!

A bilo je tu i drugih doživljaja koji se čovjeku urežu u pamćenje, pa ih se rado sjeća.

NEMANJA 10.11.2007. 21:42

- 21:44 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 09.11.2007.

In nomine Magni Dei Nostri

Marquis: sursum corda

Image and video hosting by TinyPic

BISKUP JEŽURINAC:
In nomine Magni Dei Nostri Satanas. Introibo ad altare Domini Inferi.
MARKIZ: Come, O Mighty Lord of Darkness, and look favorably on this sacrifice which we have prepared in thy name.
[The thurible and incense boat are then brought forward and markiz thrice sprinkles incense upon the burning coals while reciting the following:]
MARKIZ:
Incensum istud ascendat ad te, Domine Inferus, et descendat super nos beneficium tuum.
[Markiz then takes the thurible and proceeds to incense the altar and the gifts. First he incenses the chalice and wafer with three counterclockwise strokes, after which he makes a profound bow. Then he raises the thurible three times to the Baphomet (or to the inverted cross), and bows again. Then, assisted by the deacon and subdeacon, he incenses the top of the altar, then the sides of the plat- form, if possible by circumambulation. The thurible is returned to the thurifer.]
MARKIZ:
Dominus Inferus vobiscum.
BISKUP JEŽURINAC:
Et cum tuo.
MARKIZ:
Sursum corda.
BISKUP JEŽURINAC:
Habemus ad Dominum Inferum.
MARKIZ:
Gratias agamus Domino Infero Deo nostro.
BISKUP JEŽURINAC:
Dignum et justum est.
[Markiz then raises his arms, palms downward, and says the following:]
MARKIZ:
Vere clignum et justum est, nos tibi semper et ubique gratias agere: Domine, Rex Inferus, Imerator Mundi. Omnes exercitus inferi te laudant cum quibus et nostras voces ut admitti jubeas deprecamur, dicentes.
BISKUP JEŽURINAC [bows and says:]
Salve! Salve! Salve!

markiz 09.11.2007. 20:51

- 21:09 - Komentari (8) - Isprintaj - #

O ISTINI I ČISTINI

KAKO JE POTJEH TRAŽIO ISTINU

Image and video hosting by TinyPic

Jer da nije poginuo Potjeh tražeći istinu, niti bi bjesovi ostavili Maruna i Ljutišu, niti bi na krčevini bilo svetog ognja ni čestitog naroda.

Ivana Brlić Mažuranić

Image and video hosting by TinyPic

Bilo je to u vrlo davno doba. Na jednoj krčevini u staroj bukovoj gori živio starac Vjest sa svoja tri unuka. Desilo se, da je starac ostao sam sa svojom unučadi te ih othranio od malena. Bili pak unuci sad već poodrasli momci, djedu do ramena i poviše ramena. Zvali se oni: Ljutiša, Marun i Potjeh.
Jednog jutra u proljeće ustade stari Vjest rano prije sunca, probudi svoja tri unuka i reče im: da idu u šumu, gdje su lani med vadili, i da vide kako li su pčelci prezimili i izlaze li već pčelice od zimskoga sna. Marun, Ljutiša i Potjeh ustadoše, opremiše se i odoše. Bijaše dobar komad puta do onoga mjesta, gdje bijahu pčelci. No sva tri brata poznavahu šumske prolaze, zato uđoše sigurno i radosno u šumu. Nego u šumi bijaše još nekud tamno i nemilo, jer sunce još ne bješe granulo, niti se čule ptice ili zvjerke. Zato postade braći nekako strašno u ovoj tišini, jer se zorom prije sunca rado povlačio šumom, sve od krošnje do krošnje, zlobni Bjesomar, vladar svih šumskih bjesova.
Zato braća stadoše jedan drugoga ispitivati: što li sve ima po svijetu? No kako ne bijaše ni jedan od njih još nikada izašao iz one šume, nijesu jedan drugome znali da pripovijedaju o svijetu, i tako se još više obneveseliše. Ele, kako bi se malo obodrili, stadoše oni pjevati i ovako dozivati Svarožića, da izvede sunce:

Moj božiću Svarožiću
Zlatno sunce, bijeli svijet!
Moj božiću Svarožiću.
Lunajlije, lunej le!

Tako pjevajući šumom u sav glas iziđoše na jedno mjesto, sa kojega se vidjelo drugo brdo. Kad oni tamo, ali navrh onoga brda sinu sjajnost, kakve još nikada ne bijahu vidjeli, a treptjela je kao zlatan barjak.
Protrnuše braća od čuda, a ona svjetlost iščezne s brda i stvori se bliže povrh jednoga velikog kamena, zatim još bliže povrh stare lipe i napokon zasjaji kao čisto zlato upravo pred njima. I ukaza im se prekrasno momče u blistavu odijelu, a oko njega zlatna kabanica trepti kao zlatan barjak. Ne mogu braća ni da pogledaju u lice momčetu, nego pokriše oči rukama od velikog straha.
»Što me zovete, kad me se bojite, momčići ludovčići!« - nasmije se blistavo momče, a bijaše ono Svarožić. »Svarožića zovete, Svarožića se bojite; bijeli svijet spominjete, bijeloga svijeta ne poznate! Nego hajde da vam pokažem svijet: i zemlju i nebo i da vam rečem, što vam je suđeno. «
To reče Svarožić te omahnu zlatnom kabanicom i zahvati zlatnim skutom Ljutišu, Maruna i Potjeha. Omahnuo je Svarožić, vije se kabanica, a braća na skutu kabanice viju se i kruže s njom; viju, viju, kruže, kruže, a pred njima poče prolaziti cijeli svijet. Ponajprije vidješe sve blago i sva polja i sva dobra i sva bogatstva, što ih onda na svijetu bijaše. Pa onda viju, viju, kruže, kruže i vide sve vojske i sva koplja i sve sulice i sve vojskovođe, i sve plijenove, što ih tada na svijetu bijaše. Pa onda još jače viju, viju, kruže, kruže i odjedared vide sve zvijezde i sve zvjezdice i mjesec i vlašiće i vjetar i sve oblake. Od tolikog viđenja sve se smutilo braći, a ono kabanica sveudilj trepti i šumi i šušti kao zlatan skut, a Ljutiša, Marun i Potjeh nađoše se opet na tratini.
Pred njima zlatno momče Svarožić stoji kao i prije i ovako im kaže:
»Evo sada ste, momčići ludovčići, vidjeli sve, što na svijetu ima. A sad čujte, što vam je suđeno i što treba da radite za svoju sreću.« Čim on to reče, a braća se još više uplašiše i dobro napnu pamet i uši, kako bi sve točno upamtili. - Al uto Svarožić već bijaše progovorio: »Evo, što vam je raditi: ostanite na krčevini i ne ostavljajte djeda, dok on vas ne ostavi, i ne idite u svijet ni za dobrim ni za lošim poslom dok ne vratite ljubav djedu.« Kad ovo izreče Svarožić, omahne kabanicom i nestane ga kao da ga nikad bilo nije, a u šumi nasta bijeli dan.
Ovo sve slušao i gledao Bjesomar, vladar šumskih bjesova. Bijaše se on došuljao kao magla, sve od krošnje do krošnje, za braćom te se sakrio među granama stare bukve. Već odavna bijaše Bjesomar zamrzio starca Vjesta. Zamrzio ga, kako pogana čeljad mrzi pravedna čovjeka, a mrzi ga ponajviše poradi toga, što starac bijaše na krčevini zaveo sveti oganj, da se nikad ne ugasi. A Bjesomaru se ljuto kašljalo od svetoga dima.
Ne svidje se dakle Bjesomaru, da braća poslušaju Svarožića te da ostanu uz djeda i da ga služe, nego on zamisli, da naudi Vjestu i da mu kakogod pobuni unučad. Zato, kad se Ljutiša, Marun i Potjeh osvijestiše od onolikog čuda i kad se podigoše da pođu kući, Bjesomar brže bolje, kao oblak sa vjetrom, strugne u šumski dol, gdje bijaše velika rakita.
U rakiti pak puno sve bjesova. Sitni, nakazni, guravi, mrljavi, razroki i svakojaki, igrali se oni po rakiti. Tako oni zviždali, ciculjigali i lakrdijali. Bijahu oni luda i bezglava čeljad, koja niti je za koji posao, niti može kome nauditi, dok ih koji čovjek ne primi k sebi. Ovo pak naumi Bjesomar. Zato on izabere trojicu od njih i zapovjedi im, da pođu tamo i da zaskoče svaki po jednoga od one braće i da gledaju, kako li će po njima nauditi starome Vjestu.
Dok Bjesomar tako biraše bjesove, dotle Marun, Ljutiša i Potjeh iđahu putem, a bijahu tako uplašeni te nijesu upamtili ni ono, što su gledali leteći, ni ono, što im bješe rekao Svarožić. Došav pred kolibu sjedoše na kamen i kazivahu djedu, što im se desilo.
»A što si vidio leteći i što ti je kazao Svarožić?« - upita Vjest najstarijega unuka Maruna. Našao se Marun u neprilici, jer ne bijaše ništa upamtio, niti se mogaše dosjetiti, što li mu je rekao Svarožić. No ispod kamena, na kojem sjeđahu, iziđe mali bijes, sasvim malen, nakazan i rogat, a siv kao miš.
Potegnu bijes Maruna odostrag za košulju i šapnu mu: »Reci: vidio sam silna bogatstva, stotinu pčelaca, kolibu od drva tesanoga i mnogo krzna najskupljega. I rekao mi Svarožić: bit ću najbogatiji među braćom.« Marun i ne promisli, je li istina, što mu bijes govori nego se obradova i onda reče djedu, kako mu bijes šaptaše. Čim on reče, a bijes mu skoči u torbu, sakrije se u jedan kut torbe i ostane tamo.
Upita Vjest drugog unuka Ljutišu, što li je vidio leteći i što li kaza Svarožić? - I Ljutiša nije ništa vidio i ništa upamtio. No ispod kamena iziđe drugi bijes, sasvim malen, ružan, nakazan i rogat, a sur kao tvorić. Povuče bijes Ljutišu odostrag za košulju i šapne mu: »Reci: vidio sam mnogo ljudi oboružanih, mnogo lukova i strelica i mnogo robova okovanih. I rekao mi Svarožić: bit ćeš najsilniji među braćom svojom.« Ljutiša kao i Marun ništa ne promisli, nego bijaše veoma radostan i slaže djedu, kako mu bijes šaptaše. A bijes mu odmah zaskoči za vrat, puzne mu u košulju, sakrije se u njedrima i ostane tamo.
Sad upita djed najmlađeg unuka Potjeha; no i on nije ništa upamtio. Al iziđe ispod kamena treći bijes, najmlađi, najružniji, rogat u velike rogove, a crn kao krtica. Povuče bijes Potjeha za košulju i šapnu: »Reci: sve nebo i sve zvijezde i sve oblake sam upoznao. I reče mi Svarožić: bit ćeš mudrac najveći i razumjet ćeš, što govore vjetrovi i što kazuju zvijezde. «
Ali Potjeh vrlo ljubljaše istinu, zato ne htjede da posluša bijesa, niti da laže djedu, nego otepe bijesa nogom i reče djedu: »Ne znam, djede, ni što sam vidio, ni što sam čuo.«
Zacviči bijes, ugrize Potjeha za nogu i puznu kao gušter pod kamen. - Potjeh pak odmah uze travu najljuću i poveže nogu, kako bi brže zacijelila. Kada Potjeh onako nogom otepe bijesa, uteče bijes najprije pod kamen, a onda se odšulja u travu te kroz travu odskače u šumu, a iz šume u rakitu.
Dođe bijes pred Bjesomara, pa dršćući od straha reče: »Bjesomare, ljuti care, evo nisam mogao da zaskočim momka, kojega si mi odredio.« Razljuti se strahovito Bjesomar, jer on poznavaše ono troje braće, pak se ponajviše i bojao Potjeha, da će se istini dosjetiti. A dosjeti li se on istini, onda se Bjesomar ne će riješiti ni starca Vjesta, ni svetoga ognja.
Uhvati dakle ljuti Bjesomar bijesa za rog, podigne ga u zrak i ispraši ga dobro brezovačom.
»Idi tamo«, viknu on tada, »idi tamo do onoga momka i jao si ga tebi, dosjeti li se istini.«
Pusti iza ovih riječi Bjesomar bijesa, a ovaj, uplašen kao sinja kukavica, čučao tri dana u rakiti te smišljao i razmišljao: kako li će obaviti tešku zapovijeda »Bit će meni taman ista muka sa Potjehom, kao Potjehu sa mnom«, mišljaše bijes. On pak bijaše pusti lakrdijaš, pak mu se nikako nije račilo na teški posao.
Dok je on tako čučao u rakiti, dotle ona druga dvojica bijesova, jedan u torbi Marunovoj, a drugi u njedrima Ljutišinim, bijahu već na poslu. Marun i Ljutiša počeše od onog dana lutati po gori i dolinama i malo kada noćivahu u kolibi - i to sve radi bjesova.
Šćućurio se bijes na dnu torbe Marunove, a taj je bijes volio bogatstvo negoli svoj desni rog. Bode on dakle Maruna po vas dan rogom u bokove i sve ga nagoni i sve mu cvili: »Hajde žurno, hajde! Treba da se traži, treba da se nađe! Da tražimo pčelce, a sakupljamo meda, da djelamo rovaš od stotinu reda!« Ovo govorio bijes, jer se u ono doba urezivalo na rovaše, koliko bi tko obogatio.
Ljutišu pak bocka rogom bijes u njedrima, a taj je bijes htio da bude najjači među svima i gospodar svemu svijetu. Goni i nagoni dakle on Ljutišu, da ide šumom tražiti mlade grabiće i tanane javore, da od njih izradi junački pribor i oružje. »Hajde žurno, hajde! Treba da se traži, treba da se nađe: koplje, luk i strijela po junačkoj ćudi, da strepe pred nama i zvijeri i ljudi!« - cvilio bijes.
Slušali Ljutiša i Marun svoje bjesove i eto tako lutahu za svojim poslom, kako ih bjesovi putili.
Potjeh pak onoga dana i još tri dana ostane uz djeda i podjednako misli i razmišlja: što li mu bješe Svarožić rekao. Jer Potjeh hoćaše da djedu istinu kaže, ali eto, nikako da joj se dosjeti.
Tako dan, tako dva, tako tri. Kad al treći dan reći će Potjeh djedu:
»Zbogom, djede, odoh ja u goru i ne vraćam se, dok se ne dosjetim istini, pa makar trajalo deset godina.«
Vjest bijaše sijed starac, te mu na svijetu ne bijaše stalo ni do čega, jedino do njegova unuka Potjeha, kojega je ljubio i milovao kao uveli list rosicu. Zato on protrne i reče:
»Što li će meni, sinko, ta istina, kad ja, sijedi starac, mogu tri puta umrijeti, dok joj se ti dosjetiš? « Tako reče i još se ražali više u srcu negoli u govoru i pomisli: »Kako li me dijete ostavlja!«
Al Potjeh odgovori: »Idem, djede, jer sam tako smislio da je pravedno. «
Vijest bijaše mudar starac i pomisli: »Možda u ovome djetetu ima više mudrosti negoli u staračkoj glavi. Ako li pak jadan sagriješi na meni, morat će okajati na sebi, jer je pravedan i blagosoven.« Kad to pomisli Vjest, još se više rastuži, no ništa više ne reče, nego se izljubi s unukom i pusti ga da ide, kuda bijaše nakanio. Potjeha pak jako zaboli srce za djedom, i malo, malo, te bi se na pragu predomislio i ostao uz djeda. No onda se silom otkine, kako bijaše odlučio, i pođe u goru.
Dok se Potjeh tako rastajao od djeda, dotle se i onaj bijes iz rakite nakanio da se prihvati svoga teškog posla i pošao do krčevine, da kakogod zaskoči Potjeha.
Ide dakle Potjeh u goru, a oborio glavu; kad on do prvog kamena, a pred njega bane onaj bijes. »E, to je onaj isti«, pomisli Potjeh, »sasvim malen, nakazan, crn kao krtica, a rogat u velike rogove.«
Stane dakle bijes Potjehu na put i ne dade mu proći. Razljuti se Potjeh na ovo malo nakaze, što mu smeta, pa podigne kamen, baci se na bijesa te ga zgodi upravo među rogove. - »Ubio sam ga!« - pomisli Potjeh. Al kad pogleda tamo, a bijes živ i zdrav i još mu narasla dva roga na onome mjestu gdje ga je kamen udario.
»E, taj se ne tjera kamenom«, reče Potjeh sam sebi pa obađe bijesa i pode dalje svojim putem. A bijes i opet skoči pred njega te sad s lijeva sad s desna trči i skače stazom pred Potjehom kao zec.
Tako oni stigoše do jednog mjesta, koje bijaše kao mala ravan među stijenama, a vrlo kamenita. - Na jednoj strani bijaše zdenac. - »Ovdje ću ostati«, pomisli Potjeh i odmah prostre kožuh pod divljaku jabuku i sjede, da razmišlja i da se u ovome miru dosjeti: što li mu bijaše uistinu kazao Svarožić.
Al kad to vidje bijes, sjede upravo pred Potjeha pod grm i stade praviti svoje blezgarije i dosađivati mu. Pušta bijes Potjehu guštere pod noge, baca mu čičke na košulju i nagoni mu skakavce u rukav.
»Ovo je naopako, jadan!« - pomisli Potjeh, kad je to trajalo već neko doba. »Ostavio sam mudra djeda, rođenu braću i rodnu kolibu, kako bih se na miru dosjetio istini, a sad evo dangubim vrijeme sa ovom rogatom besposlicom. «
No kako bijaše došao po čestitom poslu, pomisli, da je najpravije, da ipak ovdje ostane. Tako poživješe Potjeh i bijes zajedno na kamenitom zaravanku, i kako prvog dana, tako i svaki dan: bijes kvari i ometa posao Potjehu.
Istom svane lijepo jutro, a Potjeh ustane od sna i raduje se: »Tiha li dana, radosti moja! Danas ću se dosjetiti istini!« Al eto, već se sa divljake prosipa puna šaka jabuka po Potjehu, te mu sva glava zveči i sve mu se misli pometu.
A ona se nagrda sa divljake smije i prenemaže od smijeha. - Il se opet Potjeh u hladu ponajbolje zamisli, i sve mu se čini: »Eto, eto, sad će mi sinuti u pameti, sad ću se domisliti istini!« A ono bijes u onaj čas izdaleka namjeri sa bazgovom cijevi i polije Potjeha mlazom one hladne vodice, te mu se odmah izgubi u glavi, što god bijaše smislio.
I štogod ima ludorije, štogod ima blezgarije, to bijes po zaravanku stvara. A još bi nekako i bilo, da se nije Potjehu nekuda i mililo gledati ove ludorije. Koliko promišlja o svom poslu, toliko mu se oči otimaju, da gleda što li sve stvara ono ludo čeljade.
Dogrdjelo to već i samom Potjehu, jer ga sve više želja mori, da se k djedu vrati, a vidi da se uz ovog bijesa nikada neće dosjetiti istini.
»Moram se ja njega riješiti«, odluči Potjeh. Ele, jednoga jutra zamislio bijes novu dangubu. Popeo se on na vrh stijene, na kojoj bijaše strma vododerina u kamenu, zajašio glatki klipić i spustio se po vododerini kao munja. Omili bijesu odmah ta igra kao nijedna druga, te mu se prohtije društva za nju. Uze on dakle travu i zazviždi u travu preko stijene i šume, a ono iz grmlja, kamenja, iz rakite i šaša dotrkaše, dodipaše sve mali bjesovi kao onaj prvi. On njima zapovijeda, a oni svaki uhvatiše po klipić, pa na stijenu. Pa da vidiš, kada sjedoše na klipiće, te kad poletješe niz vododerinu! A bilo ih svake ruke i svakog plemena bjesovskoga. Crveni kao crvendaći, zeleni kao zelembaći, rutavi kao janje, golišavi kao žabe, rogati kao puž, šušati kao miš. Takovi oni lete niz vododerinu na svojim klipićima, kao luda vojska na ludim konjima!
Lete niza stijenu, jedan drugomu za petama i ne zaustavljaju se do pol zaravanka, gdje ležaše velik kamen, sav obrastao mahovinom. Tu se zaustavljaju na mahovini te se od velikog zamaha i od puste ludorije koprcaju jedan preko drugoga. Tako se spušta i hohoće družba dva tri puta, a u Potjehu sve jedna misao drugu goni: i gledao bi ih i smijao bi im se, a opet ga jad hvata, što mu toliku halabuku dižu, pa tko bi se u njoj domislio istini. Amo tamo, amo tamo, al onda odluči Potjeh: »E, nema smijeha ni šaranja, ja se tih danguba riješiti moram, jer uz njih badava sam došao ovamo. «
A Potjeh je opazio, da sa vododerine silaze klipići baš pravcem prema zdencu, pa da nema onoga kamena sa mahovinom, odoše bjesovi strmoglavce u zdenac. Prikuči se dakle Potjeh onomu kamenu, pa kad se bjesovi uz hohot i grohot spustiše na svojim klipićima niza stijenu, a moj ti Potjeh brže odvali onaj kamen, i poleti luda vojska pravcem do zdenca. - Do zdenca, pa u zdenac, naglavce sve jedan za drugim, sve jedan preko drugoga: i crveni kao crvendaći, i zeleni kao zelembaći, i rutavi kao janje, golišavi kao žabe, i rogati kao puž i šušati kao miš, a prvi među njima onaj, koji se bješe Potjeha nadovezao.
A Potjeh odmah navali onaj kamen na bunar, i eto tako se uhvatiše bjesovi kao muhe u loncu. Obveseli se Potjeh, kako li se riješio bjesova, pa ode da sjedne i da se sada na miru dosjeti istini.
Al jao si ga njemu, jer se u zdencu počeše vrtjeti i bjesniti bjesovi kao još nikada. - Iz zdenca počeše na sve pukotine iskakivati sitni plamečci, što su ih od ljute muke bacali bjesovi. - Stadoše žišci skakutati i titrati oko zdenca, te Potjehu odmah zakruži glava. Zatvori Potjeh zato oči, da mu ne smetaju žišci.
Al ono u zdencu tolika galama, buka, piska i lupa, cvil i lavež, kucanje i zapomaganje, da Potjehu sve uši pucaju, pa gdje bi mogao o čem da misli! - Zato on začepi uši, da ne čuje. Al onda poče do njega pridolaziti para i sumpor i čađa, što su ih u smrtnoj stisci puštali na pukotine zdenca bjesovi. - Okruži čađa i sumpor Potjeha i stade ga tušiti i gušiti.
Spozna dakle Potjeh, da tu nema hasne. »E, sada vidim bolan: poklopljeni bjesovi sto puta gori, od puštenih«, reče Potjeh. »Pa hajde da ih pustim, kad ih se ne mogu riješiti. Opet mi je lakše uz njihovu lakrdiju, negoli uz toliko zapomaganje!« Ode on dakle tamo i otklopi kamen, a uplašeni bjesovi ko divlje mačke poiskakaše na sve strane i utekoše kud koji u goru i nikada ih više na zaravanak.
Ostade samo onaj jedan, crn kao krtica, a rogat u velike rogove, jer on od straha pred Bjesomarom nikako nije smio da ostavi Potjeha. Nego i on se od onoga dana nekuda malo smirio i više poštovaše Potjeha nego dosele.
I tako se njih dva nekako pogode: obiknu jedan na drugoga i stanu živjeti jedan uz drugoga. Al eto već minulo gotovo godinu dana, a Potjeh još ni izdaleka da se domisli istini: što li mu zapravo bijaše rekao Svarožić?
Kad već godina blizu, al bijesu počelo dozlogrđivati.
»Dokle ću ja ovako ovdje bivati?« -pomisli on. Stoga jedne večeri, kad je Potjeh baš bio nakanio da zaspi, dod'e bijes do njega i reče:
»A kako ti to, golube, sjediš ovdje već malone godinu dana i što će to tebi? Eno ti možda djed na krčevini već i umro za to vrijeme!«
Zaboli Potjeha srce, kao da ga iglom ubolo - al on reče: - »Eto, tako sam odlučio, da ne idem odavle, dok ne doznam istine, jer je istina preča od svega.« Tako reče Potjeh, jer on bijaše pravedan i blagosoven.
No Potjeha se duboko kosnulo, što je bijes spomenuo o djedu, i cijele noći ne mogaše Potjeh da zaspi, nego se kida i lomi i sve misli: kako li je sa djedom, sa milim starcem njegovim?
Djed pak življaše za to vrijeme na krčevini sa Marunom i Ljutišom, ali bijaše život okrenuo žalosno po djeda. - Nijesu marili unuci za djeda, niti nastojali oko njega. Niti mu dozivali dobra jutra ni lake noći, nego jednako hodali za svojim poslovima i slušali svoje bjesove u torbi i njedrima.
Donosio Marun svaki dan nove pčelce iz šume, tesao grede, gradio i sagradio novu kolibu. A ponajpače izdjelao deset rovaša i svaki dan broji i prebraja: kad će se rovaši ispuniti?
Ljutiša pak hodao po lovu i razboju, donosio krzna i divljači, dovlačio plijena i blaga, a jednoga dana doveo i dva roba zarobljena, da služe i poslužuju braću po vas dan.
Teško i nemilo bivalo djedu Vjestu uza sve ovo, a teško i sve nemilije gledali unuci na starca. Šta će im starac, kad ne će da ga služe robovi nego sramoti unučad te sam drva cijepa i sam donosi vodu sa kladenca? - Tako došlo, te što god bilo na starcu, sve smetalo unucima, pa i to, što je starac jednako prilagao svaki dan po cjepanicu svetom ognju.
Opazio dobro starac Vjest, kuda sve to ide i da će se njemu doskora raditi o glavi. Ništa ne požali za životom, jer što će mu život, nego požali, što će umrijeti, a da ne vidi Potjeha, blagosloveno dijete svoje, radost starosti svoje.
Jedne večeri dakle (a bijaše to baš one večeri, kad se Potjeh onako lomio radi djeda) reče Marun Ljutiši: - »Hajde, brate, da se riješimo djeda. U tebe je oružje, dočekaj ga na kladencu pa ga smakni. « Ovo ponajpače govoraše Marun, jer mu se htjelo pod svaku cijenu stare kolibe, da na onome mjestu podigne pčelinjak. - »Ne mogu, brate«, odvrati Ljutiša, kojemu na krvi i na razboju ne bijaše toliko otvrdnulo srce, koliko Marunu na bogatstvu i rovašima.
Al Marun nikako ne popušta, jer mu bijes u torbi jednako šapće i došapćuje. Vidio bijes u Marunovoj torbi, da će on prvi maknuti Vjesta sa ovoga svijeta i tako steći veliku hvalu pred Bjesomarom. Nagovara dakle Marun Ljutišu, al Ljutiša nikako ne htjede da svojom rukom ubije djeda. Složiše se dakle i dogovoriše napokon, da će još iste večeri potpaliti staru kolibu. Neka izgori ona i u njoj starac.
Kad se sve na krčevini smirilo, odaslaše oni dakle robove, neka čuvaju te noći u šumi stupice. Braća pak odšuljaju se do kolibe Vjestove, zatvore izvana vrata teškim klinom, kako ne bi djed utekao iz plamena, i podmetnu vatru pod sva četiri ušaka. Kad bijaše sve gotovo, odoše oni daleko u goru, da ne čuju djedovo zapomaganje. Dogovoriše se, da će obaći čitavu planinu kolika je, kako se ne bi vratili do jutra, dok ne bude sve gotovo: i djed i koliba spaljeni.
Odoše oni, a vatra polako stade lizati oko uglova. No ono je bila stara orahovina, tvrda kao kamen, te plamen sve oko nje liže i oblizuje, ali ne može da je zahvati. Istom kasno u noć uhvati se vatra krova. Probudi se starac Vjest, otvori oči i vidi, da mu krov nad glavom gori. Ustade i pođe do vrata, pa kad nađe, da su teškim klinom zamandaljena, odmah znadijaše, čiji je posao.
»Oj, djeco moja, jadnici moji!« - reče starac. »Iz srdaca vaših vadite, a na rovaše mećete. Ali gledajte: još vam rovaši nisu puni i mnogo čislo na njima fali, a srca ste već do dna ispraznili, kad eto palite djeda i rodnu kolibu.« To pomisli djed Vjest o Marunu i Ljutiši i više o njima ni jedne ne pomisli, niti se radi njih ražali, nego pođe da sjedne i da spokojno sačeka smrt.
Sjedne on dakle na škrinju i zamisli se o svom dugom životu. I što god je bilo u životu, ništa mu se ne učini teško, jedino to, što u svom smrtnom času nema uza se Potjeha, ljubljeno dijete svoje, koje ga je toliko ražalilo. Dok on tako razmišljaše, dotle je stajao već sav krov u plamenu kao baklja.
Gorjele i pregorjele grede, stale pucati tavanice. Progorjele, popucale, pa se sa obje strane kraj starca urušile i grede i tavanice sa plamenom u izbu. Okružio plamen Vjesta, raskrio se krov nad njime, vidjelo se gdje se zora po nebu razilazi pred suncem. Ustade stari Vjest, podiže ruke i oči k nebu i tako čekaše, da plamen odnese sa ovoga svijeta i njega starca i staru kolibu njegovu.
Teško se izmučio one noći Potjeh, a kad zora stade svitati, pođe on do zdenca, da ohladi vruće obraze. Upravo sunce na nebo, a Potjeh prišao zdencu. Kako k zdencu, ali iz vode zasjaji svjetlost. Zasjaji, podiže se, te kraj zdenca stade pred Potjeha prekrasno momče u zlatnom odijelu. A bijaše ono Svarožić.
Protrne od radosti Potjeh i reče: »Moj božiću Svarožiću, koliko te čekam! Reci mi jadnome, što li mi ono reče da imam činiti? Evo se ovdje kinim i mučim i dozivam svu mudrost godinu dana - i nikako da se dosjetim istini!«
Kad on to reče, Svarožić nekud zlovoljno strese glavom i zlatnim pramom. »Ej momčiću, momčiću! Rekao sam ti, da ostaneš uz djeda svoga, dok mu ljubav ne vratiš, i da ga ne ostavljaš, dok on tebe ne ostavi«, - reče Svarožić.
A onda još reče: »Mislio sam, da si ti najmudriji od braće, a eto ti baš i jesi najludi. Kiniš se i mučiš i dozivaš mudrost godinu dana, da doznaš istinu. A da si poslušao srce svoje, kad ti je na pragu kolibe govorilo, da se povratiš i da ne ostavljaš djeda, eto ti, jadan, istine i bez mudrosti!«
Tako reče Svarožić i još jedared zlovoljno strese glavom i zlatnim pramom, pa se ogrnu zlatnom kabanicom i nestade ga.
Zastiđen i zatečen ostade Potjeh sam uza zdenac, a iza kamena smijao se onaj lakrdijaš, onaj bijes: sasvim malen, nakazan i rogat u velike rogove. Dopalo se bijesu, gdje Svarožić onako postidi Potjeha, koji bijaše toliko pravedan. Kad se Potjeh povratio od prve zabune, kliknu radosno: »Brže da se umijem i da poletim do miloga starca svoga. « To reče i prikuči se zdencu, da se umije. Nagnu se Potjeh da zahvati vode, nagnu se odviše, oskliznu se i padne u zdenac. Padne u zdenac i utopi se.
Iskoči bijes iza kamena, skoči na rub zdenca i pogleda, da na svoje oči vidi, je li istina, što mu se učinilo. Jest, utopio se Potjeh, eno ga, leži na dnu vode, bijel kao vosak.

Image and video hosting by TinyPic

Bjesovi

»Oje oj!« zacviči bijes, koji bijaše posve ludo čeljade. - »Oje oj! danas selim, brate moj!« Cičao bijes, da je sve zvonilo sa onih stijena oko zaravanka. A onda se upre o onaj kamen, koji bijaše oslonjen na rub zdenca, a kamen se prevali i dobro poklopi zdenac. Pa onda još povrh kamena baci bijes kožuh Potjehov, pa još na kožuh sjedne on sam, pa onda stade igrati i skakati po kožuhu:
»Oje oj! Oje oj! dovršen je poso moj! « - ciči bijes. Malo, malo igrao po kožuhu, malo, malo cičao. Al kad se već bješe umorio, ogleda se po zaravanku - i nekuda mu čudno bude.
Naučio se bijes na Potjeha i nikada još nije imao tako lagodnog živovanja kao uz ovog pravednika. Uz njega je po miloj volji lakrdijao, niti mu je tko zanovijetao, niti mu tko zapovijedao. A sad, pomisli li pravo, treba da se vrati u rakitu, u ono blato, do ljutog cara Bjesomara, a među pet stotina bjesova, sve samih bijesnih prica, kao što i on sam bijaše.
Bijaše on tomu odvikao. Promisli on, promisli malo, snuždi se, snuždi malo - pa sve jače. I što bi dlanom o dlan udario, eno ga, ludo i bezglavo čeljade, što čas prije likovaše, stade sada plakati i revati i valjati se po onom kožuhu od ljutoga jada.
Reve on i zavija, te ono ništa ne bijaše, što je prije cičao. Bijes kao bijes: kad reve, onda baš reve - i sve čupa dlake sa onoga kožuha i valja se po njemu, kao da je s uma sišao. U taj čas stigoše na zaravanak Ljutiša i Marun.
Bjehu oni obišli svu goru te se sada vraćahu kući na krčevinu, da vide, je li djed sretno izgorio sa kolibom. Tako na povratku stigoše na zaravanak, gdje ih još nikada nije bilo. Čuju Ljutiša i Marun cvilež i vide košuh Potjehov, i odmah pomisle, nije li Potjeh kakogođ zaglavio. No baš se i ne ražališe za bratom, jer oni ne mogahu ni za kim da žale, dok nose bjesove uza se.
Ali uto se počeše vrpoljiti njihovi bjesovi, jer su začuli, gdje im onaj drug onoliko zavija. A ne bijaše nigdje složnijeg naroda ni vjernijih drugova u nevolji negoli bijahu bjesovi. Po rakiti se pru i kezmaju, al u nevolji jedan za drugog glavu daje. Uzvrpoljili se dakle oni, uznemirili, naćulili uši, pa onda izvirili jedan iz torbe, a drugi iz njedara. I kako izviriše, odmah opaze: valja se brajan njihov s nekime, zavija i reve i samo se vidi kako dlake frcaju.
»Razdere ga strašno zvijere!« viknuše uprepašteni bjesovi, iskočiše iz torbe i njedara te pohitaše do druga svoga. Kad oni tamo, al onaj se na kožuhu prenemaže i sve viče:
»Pogibe onaj momak! Pogibe onaj momak!« Tišaju bjesovi druga, misle: trn mu je u peti, ili mu komarica u uhu - jer oni ne bijahu živjeli uz onog pravednika te za drugo ne znađahu da se cvili. Al onaj jednako reve, i ne možeš svoga glasa čuti niti ga možeš smiriti.
A bjesovi u sto muka, što će s njime? A ne mogu da ga ostave u ovoj nevolji. Smisle napokon: uhvate svaki po rukav od kožuha i odvuku kožuh i na njemu druga, te tako otkasaju u šumu, a iz šume u rakitu do Bjesomara.
Ljutiša i Marun pak po prvi puta nakon godinu dana nađoše se bez svojih bjesova. Kad bjesovi od njih odskočili, braći se u isti čas učinilo, kao da su godinu dana slijepi svijetom hodali i kao da su ovog časa na zaravanku opet progledali.
Pogledaše se kao u beznanju, pogledaše se, jer odmah upoznaše, kakvu su grjehotu na djedu počinili.
»Brate! Rode!« - kliknuše jedan drugome »da poletimo, da spasemo djeda.« - I poletješe, kao da su im krila sokolova, do krčevine. Stignu oni do krčevine, a ono koliba bez krova, a iz izbe plamen kao stup. Samo joj stoje zidovi i vrata, teškim klinom zaklenjena.
Dohrle braća, odbiju klin, nasrnu u izbu i iznesu na svojim rukama iz plamena starca, kojemu taman bijaše plamen obuhvatio noge. Iznesu Ljutiša i Marun djeda, polože ga na ledinu i stajahu kraj njega, a ne smiju ni riječi da progovore.
Malo potrajalo, otvori starac oči i kad ih ugleda, ništa ne reče njima, nego upita: »Jeste li gdjegod u gori našli Potjeha?«
»Nismo, djede« - odvrate braća i ne smiju da u oči djedu glede. »Eno poginu Potjeh, utopi se jutros u zdencu. Nego nama, djede, oprost, a mi ćemo te služiti i nastojati kao robovi. « Kad oni ovo rekoše, uspravi se djed Vjest i ustane na noge.
»Vama je, djeco moja, vidim, oprošteno, jer eto živi ostadoste. Al onaj, koji najpravedniji bijaše, onaj morade životom okajati svoju krivicu: Hajde, djeco, vodite me, da vidim, gdje je poginuo.« Skrušeno poslušaše Marun i Ljutiša, uzeše djeda pod ruku i povedoše ga spram zaravanka. Tek što su malo išli, opaze, da su zašli i da na tom putu još nikada ne bijahu. Rekoše djedu, no on kaže, da pođu dalje tim putem. Tako stigoše do jedne strmine, a na strmini vodio put sve do grebena.
»Umrijet će nam djed ovaki slab na ovoj strmini«, - šaptahu braća. Al starac Vjest samo reče: »Hajdemo, djeco, kud put ide.« I oni se stadoše verati putem, a starac sve sinjiji i bljeđi u licu. A gore na grebenu sve nešto milo zuji i bruji i blista i sjaji. Kad oni na greben, ali onijemješe i skameniše se od čuda i strave. Pred njima ni gore ni doline, ni brda ni ravnine ni ničega, nego se pružio bijeli oblak kao bijelo more. Bijeli oblak, a po njemu rumen oblačak. Na rumenom oblačku stakleno brdo, na staklenom brdu zlatan dvor, a do dvora široke stube vode.

Bijaše ono zlatan dvor Svarožića. Iz dvora mila sjajnost blista: što od rumenog oblačka, što od staklenog brda, a što od onog suhog zlata, al ponajviše sa prozora od dvorane sjaji. Jer tamo sjede uzvanici Svarožićevi na okupu te iz zlatnih kupa zdravlje nazdravljaju onome, koji im novi pridolazi.
Al Svarožić nit uziva niti u dvor pušta ikoga, koji krivicu kakovu na duši nosi. Zato se u dvorani sakupila družba plemenita i uzorita, pa od nje na prozore ona svjetlost sjaji. Na grebenu stoji djed Vjest sa unucima - zanijemjeli pa u ono čudo gledaju. Gledaju - kad al odjednom opaze, gdje na onim stubama do dvora neko sjedi. Pokrio lice rukama te plače. Pogleda starac, pogleda bolje i upozna: ono je Potjeh.
Zatrepti duša u starca, osovi se on i zovnu preko oblaka: »Što je tebi, dijete moje?«
»Evo me, djede, izdignula iz zdenca neka velika svjetlost i prenijela me ovamo. Do ovuda dospjeh, a u dvor ne puštaju, jer sam se o tebe ogriješio« - odvraća Potjeh. Prosuše se suze djedu niz lice. Otimaju mu se i ruke i srce, da ogrli ljubljeno dijete svoje, da ga utješi, da mu pomogne, da izbavi čedo svoje milovano.
Pogleda Marun i Ljutiša u djeda, al djed se sav izmijenio u licu, posinjio, propao i nije nalik na živog čovjeka. »Umrijet će nam starac pred ovom strahotom«, šaptahu oni jedan drugome. Al se starac uto posve ispravio i već se od njih otputio, te se okrenu k njima i reče: »Idite vi, djeco, vratite se na krčevinu, pa kad vam je oprošteno, vi živite i uživajte u pravednosti ono, što vam je suđeno. A ja idem da pomognem onome, kojemu se najbolje daje uz najtežu cijenu.« Bijaše glas u djeda posve oslabio, al pred njima stajaše ravan kao stup. Zagledaše se Ljutiša i Marun: što li oto djeda bunca, da će prijeći preko oblaka, a eto ni sape za govor nema?
Ali se već starac odvojio od njih. Odvojio, pošao, zakoračio po oblaku, kao da je ledina. Pa kako zakoračio, tako i pošao. Ide starac, ide, a noge ga nose, kao da je perce, a halja mu se na vjetru vije, kao da je oblak po onom oblaku. Tako do rumenog oblačka, tako do staklena brda, tako do širokih stuba. Pohrli starac na stube do unuka. Oj radosti moja, gdje obuhvati djed unuka! Ogrli ga, obuhvati ga, kao da ga nikad otpustiti ne će. I sve slušaju Marun i Ljutiša: preko oblaka se čuje, kako starcu i djetetu grudi jecaju od velike sreće.
Uhvati onda starac za ruku unuka i povede ga uza stube do vrata dvora. Lijevom rukom unuka vodi, a desnom rukom pokuca na dveri. I vidi čuda! Odmah se vrata širom raskriliše, otvori se sva sjajnost dvora, a uzvanici i gosti plemeniti dočekaju na dvorima djeda Vjesta i unuka Potjeha.
Dočekaju, ruke im pružaju i u dvor ih vode. Još vidješe Marun i Ljutiša, gdje uz prozore prolaze i gdje ih za stol meću: prvog među prvima djeda Vjesta, a do njega Potjeha, te tamo zlatno momče Svarožić zlatnom kupom goste zdravi.
Velika strava uhvati Ljutišu i Maruna, kad se nađoše sami pred ovom strahotom. »Da siđemo, brate, na našu krčevinu« - šapnu Marun. I okrenuše se i siđoše. Smućeni od tolikoga čuda stigoše na krčevinu i nikad više onoga puta ni grebena ne mogahu u gori naći.
Tako bilo i svršilo se.
Marun i Ljutiša poživješe na krčevini. Poživješe dug život kao valjani momci i ljudi, odgojiše čestito koljeno, sinove i unuke. Svako se dobro predavalo od oca na sina, pa i sveti oganj, da se k njemu prilaže po cjepanica svakim danom, kako se nikad ne bi izgasio.
Ele, pravo se bijaše Bjesomar pobojao Potjeha. Jer da nije poginuo Potjeh tražeći istinu, niti bi bjesovi ostavili Maruna i Ljutišu, niti bi na krčevini bilo svetog ognja ni čestitog naroda. Ovako pak sve izišlo na bruku i sramotu Bjesomara i njegove vojske.
Kad Bjesomaru ona dva bijesa dovukli kožuh Potjehov i na njemu trećeg druga, koji još sveudilj, revaše kao sulud, razljuti se strahovito Bjesomar, jer spozna, da im izmakoše sva tri momka. Od velikoga jada dade on svoj trojici bjesova potkresati rogove, neka hodaju vas život okresani na ruglo svakomu.
Ali isto na Bjesomaru osta najveća sramota. Eno, svaki mu se dan kašlje od svetoga dima, a u šumu nikad ne smije izaći, da ne susretne koje valjano čeljade.
Ništa dakle ne osta Bjesomaru od svega ovoga negoli prazan kožuh Potjehov. I neka mu je, jer Potjeh i onako ne treba kožuh u zlatnome dvoru Svarožićevu.

Image and video hosting by TinyPic

Zadaci

1. Objasni svojim riječima kako je moguće da je Ivana Brlić Mažuranić spoznaju shvaćala kao platoničko prisjećanje duše na svijet ideja? Zar su onodobne žene u Hrvatskoj zaista bile toliko rafinirane?
2. Zašto Ivana Brlić Mažuranić već u naslovu ističe da je u ovoj priči riječ o načinu na koji duša traži, spoznaje istinu?
3. Što misliš kakve veze ima krčevina na kojoj neugasivo gori sveti plamen i Heideggerov pojam čistine, lichtunga?
4. Kako autorica razlikuje objavljene istine? Po čemu se ono što se vidi razlikuje od onoga što se u Svarožićevoj objavi čuje?
5. Što se zapravo razlikuje u Svarožićevom pokazivanju svega u Svijetu i sudbine Potjeha i njegove braće? Razlikuje li Ivana Brlić Mažuranić ono što jest i ono što treba biti?
6. Što to znači da istinu objavljuje upravo bog Svarožić, simbol očišćenja i preporoda, a ne njegov otac Svarog?
7. U kakvoj je vezi mitološko značenje Svarožića kao boga zadružnoga ognjišta, Svarožićeva opominjuća objava "ostanite na krčevini i ne ostavljajte djeda, dok on vas ne ostavi, i ne idite u svijet ni za dobrim ni za lošim poslom dok ne vratite ljubav djedu" i zaključna konstatacija I.B.Mažuranić da je Potjehova smrt u potrazi za istinom bila uvijet mogućnosti svetoga ognja na krčevini, kao i čestitog naroda? Kakve veze imaju ethos, Oganj, ognjište i čistina?
8. Kako Ivana Brlić Mažuranić razlikuje teorijsku spoznaju istine od praktičke spoznaje istine? Razlikuju li se te dvije istine?
9. Što se Potjehu otkriva u trenutku anagnorisisa, prepoznavanja vlastite sudbine?
10. Tko je Bjesomar i što on zapravo predstavlja i hoće?
11. O kakvim to bjesovima govori Ivana Brlić Mažuranić i imaju li ovi bjesovi ikakve veze s bilo kojim drugim bjesovima u povijesti književnosti ili možda demonima povijesti filozofije? Što to znači da su bjesovi u jednom trenutku potisnuti u bunar, a što zaključak da ih je ipak bolje pustiti u svijet, na površinu?
12. Kakve veze ima uvodna napomena da je šuma prije izlaska sunca tamna i nemila s Heideggerovim pojmom lichtunga shvaćenog u smislu lucus a non lucendo?
13. Što se hoće kazati napomenom da sva tri brata poznavahu šumske prolaze? Imaju li ti šumski prolazi, prosjekline, ikakve veze s Heideggerovim šumskim stazama? Šumske su staze varljive: kakve veze ima dvojbenost misli s mitološkom simbolikom Svarožića?
14. Ako Ivana Brlić Mažuranić u priči o Potjehovoj potrazi za istinom zapravo iznosi vlastitu filozofiju umjetnosti, kakve to veze ima Heideggerovim djelom Holzwege?
17. U kakvoj su vezi istina kao neskrivenost, čistina/krčevina/lichtung i umjetnost?
18. Ako Ivana Brlić Mažuranić u priči o Potjehovoj potrazi za istinom zapravo iznosi vlastitu filozofiju umjetnosti, je li možda ona Potjeh?
19. Nevjerojatno, ali zar sve to znači da je Ivana Brlić Mažuranić 1916. anticipirala ono što će kasnije o alethei - istini kao neskrivenosti - kazati Heidegger?
20. Nevjerojatno, ali zar sve to znači da je Ivana Brlić Mažuranoć poznavala Platona, antičku filozofiju, ali i duh antičke epohe dublje nego velika većina ovdašnjih filozofa 19. i 20. stoljeća?

Image and video hosting by TinyPic

IVANA BRLIĆ MAŽURANIĆ: PRISTAJANJE KAO OKVIR NEPRISTAJANJA

Vivijana Radman


Prigodnim izdanjem "Izabranih djela", izdavačke kuće Naša djeca, 1994. godine obilježena je 120. godišnjica rođenja "prve dame hrvatske književnosti" ili alternativno "hrvatskog Andersena", Ivane Brlić Mažuranić. Osim autoričinih tekstova (pripovijednih, autobiografski.h i drugih) "Izahrana djela" donose reprezentativan izbor kritičkih napisa o autorici, počev od vremena prvog štovatelja Antuna Gustava Matoša, pa do suvremenih. eseja s istogodišnjeg znanstvenog skupa posvećenog njezinu djelu. Ako tekstovi, svedeni pod zajednički naziv "U svjetlu kritike" i nastaju u rasponu od osamdesetak godina, vremenska je distanca zbog sličnosti pristupa nezamjetna. Osnovni interesi tumača su slikovitost jezika, duboka etičnost svjetonazora, veza s iskonskim narodnim i nacionalnim duhom, te nesumnjiva pripovjedačka vještina i originalnost. Sve to, ipak, čini se ne otkriva sasvim u čemu je magnetska privlačnost njezina djela, štoviše, uistinu, prikriva onu iskru koja u pripovijestima plamti živim plamenom prijeteći da opeče dijete i profesionalnog čitača podjednako. Tumačima, naime, lako promiče očevidna i presudna činjenica o autoričinu pisanju, činjenica znakovita u svakom smislu: njezin spol. Bez iskustva, "ženskog iskustva", pojam ženskog postaje stereotip dovoljno isprazan da ne može funkcionirati kao žarište iz kojeg je moguće tumačenje stvaralačkog genija. Ivanin neprimjeren spol biva nadomješten muškijim, upotrebljivijim atributima etičnosti, patriotizma. Ako se ženskost i priznaje, svodi se na senzibilitet i slične neodređene pojmove koji jedva prikrivaju nerazumjevanje. Svakako, ne tvrdim da su nekakove posebne kvalitete ženskog spola ono što Ivana problematizira unutar svoje proze, već je upravo položaj žene, nametnuti okvir, granica koja priječi autonomni izričaj, brani formiranje i priznanje zasebnog identiteta, ono što leži u srcu sviju tekstova, reflektirajući svjetlo i tamu sukoba kojega se morala latiti odlučivši se na pisanje.
Upravo recentno izdanje "Izabrana djela" donosi na jednom mjestu tri vrste tekstova kojima ću se poslužiti u pokušaju da naslikam žensku sliku Ivane Brlić Mažuranić, portret dame koja šapuće: "Non serviam". Prva vrsta tekstova tipične su biografije pisane muškim perom. Drugi tekst je autobiografija koju piše na zahtjev JAZU. Treći i ključni tekst je pripovijetka "Kako je Potjeh tražio istinu", koju ću smatrati stvarnom autobiografijom, nenaručenim, nekonformističkim izričajem o uvijetima vlastitog bivanja, matricom čitavog stvaralaštva. Dominantna nota, podloga i uvijet sviju tekstova je patrijarhalno društvo s kojim Ivana izbjegava otvoren sukob, te, ljubazno mu povladujući, neprimjetno podmeće virus suprotstavljanja koji prožima svu prozu i sve postupke autoričine.
Tipična biografija malo govori o Ivani, ali dosta o naočalama kroz koje se na nju gleda. Osoba Ivane Brlić Mažuranić definirana je iz vana, u odnosu prema i obzirom na učešće konstelacije muškaraca u njezinu životu. Nužno saznajemo da je njezin djed znameniti hrvatski ban i književnik Ivan Mažuranić, njezin suprug odvjetnik iz ugledne obitelji Brlić, njezina baka sestra dr. Dimitrija Demetra, da ju je kao tvorca malog remek djela štovao Antun Gustav Matoš, da su je nazivali hrvatskim Andersenom da je ona spisateljica koja je uspjela stvoriti djelo kongenijalno narodnom, da je konačno njezin status legalizirala institucija prihvativši je kao prvu ženu članicu JAZU. Njena prošlost - djed i otac, njezina sadašnjost - suprug i njezina budućnast - vječnost kraz instituciju muški su aspektirani, slika kojoj mora udavoljiti od njih je precizno definirana. Povodom stupanja u Akademiju Ivana Brlić Mažuranić zamoljena je da napiše autobiografiju. To je u doslovnom smislu formalni čin, jer Akademija prilaže formular s pitanjima, farmular koji ima oformiti njezin identitet, te ga novo oblikovanag ovjeriti, legalizirati. Akademija nudi Ivani status govorećeg subjekta, čime njezin iskaz postaje vjerodostojnim, dok je god okvir referencijalne stvarnosti uniformno zacrtan. Ivana pristaje na uvjete ugovora, prihvaća ponuđeni društveni status, ispunjava dužnost (što oduvijek biva njenim načinom egzistencije), zadavoljava očekivanja. Istovremeno, odabire mogućnost da autobiografiju oblikuje kao pripovjednu prozu, osiguravši si slobodu da unutar uskih granica natuknica Akademije ugura osobni stav, vlastiti glas, ulazeći diskretno u dijalog s vlastitom slikom koju slika, podrivajući je to više što je čini sličnijom očekivanoj. Dok je tekst autobiografije vjerna repradukcija zadane slike sa svim detaljima konteksta, podtekst, čitanje iznutra daje prelomljeni odraz, odraz promjenjene perspektive gdje je odnos veličina preakrenut, odnosi moći poremećeni. Autobiografiju odlučuje koncipirati kao "ispovijest o razvitku jednog misaonog bića", te u pripovijedanje uvodi likove koji su na taj razvoj utjecali. Likove i situacije koje zatičema u autobiografiji lako prepoznajemo kao središnje motive njezine proze, a najpresudniji je, svakako, lik djeda, bana i književnika Ivana Mažuranića. "U domu djedovu svake se je večeri sastajala njegova razgranjena porodica tako da bi stolu pribivalo uvijek 15-18 osoba. Stolu je predsjedao djed sam, razgovore je rukovodio on, a njegova tjelesno i duševno tako moćna pojava vršila je nedokučiv upliv na moje biće- upliv kojega sam si vrlo rano počela svjesna bivati. Vanredno strogi patrijarhalni duh činio je svako zbliženje nas mnogovrsne unučadi s djedom nemogućim. Ipak sam za ovo četiri godine (od 12.-1.6. godine) što sam pribivala njegovu stolu, razvila pod dojmom njegove velike pojave sve svoje biće kakovo je sada. Svaka njegova riječ, svaka rasprava bila je uzvišena umom, a još uzvišenija u onoj čistoći i strogosti etičkih nazora kojom kano da je silni starac prožimao svu okolinu svoju, sav dom svoj, sve koljeno svoje. Kad sam poslije u svom razvoju došla do toga da s razumijevanjem i razmišljanjem čitam evandelje, našla sam u mojoj duši tlo uzorano, pripravno plodno i žedno da primi i da se po svojim silama povede za visokim zahtjevima evanđelja, i nigdje me visina tih zahtjeva presenetila nije."
I još k tomu:
"Moja velika želja da kadgod tiskom izađe bilo što iz mojega pera, bila je već rano potiskivana drugim vrlo jakim čuvstvom: moje me je naime razmišljanje rano dovelo do zaključka da se spisateljstvo ne slaže s dužnostima ženskim... Tek jednom sjećam se iz dobi djetinje potajnog pokušaja da stupim pred javnost, a taj pokušaj radi naivnosti svoje zavreduje da ga spomenem. Nakon smrti moga djeda... počeo je moj otac sređivati književnu ostavštinu djedovu u svrhu izdanja... Mene je na pagled tolikog blaga hvatala kao neka groznica, zamamna književna groznica. Nakon nekoliko dana oarbe, odlučim da u ta blago prokrijumčarim i svoj "biser", kako bi ugledao svjetlo svijeta, a ja bih, ne podavši lošeg primjera ženskog spisateljstva, ponijela svoju tajnu u grob... Velika grižnja savjesti radi ove varke, te s druge strane vrtoglavi ushit što će moja pjesma ugledati svjetlo svijeta medu djelima djeda moga, držala me je u neiskazanoj uzbudenosti mnogo dana. Lebdjela sam zaista kao medu paklom i nebom, očekujući kako li će se to kolebanje svršiti.".
Na prvi pogled čini se autoritet djeda nesumnjivim i neporečenim. Ipak, Ivana već samom autobiografijom podriva djedav status. Djed je tek lik, tip utjecaja na razvoj misaonog bića, manipuliran od pripovjedačice u aktera epizoda iz djetinjstva i mladosti. Djedova smrt tek je podloga epizodi u kojoj Ivana uspijeva smoći hrabrosti da si prizna nuždu pisanja, ako već ne i jednakopravnosti s djedom, motiv razraden u djelu "Kako je Potjeh tražio istinu". Jednakopravnosti koju stupanjem u Akademiju i dostiže. Diveći se strogosti patrijarhalnog duha koji je priječi da sjedi za stolom uz govornika, epskog pripovjedača, Ivana mu ljupko otima riječ iz ustiju obraćajući se ne samo junacima, već i nejakoj čeljadi, koljenu, kako joj nalaže i ne nalaže ženska dužnost.
"Kad je počela doraščivati četica moje djece i kad se je u njih pojavila običajna želja za čitanjem učinilo mi se ujedanput da sam našla točku gdje se moja želja za pisanjem izmiruje s mojim shvaćanjem dužnosti."
"...to su moja djeca već bila poodrasla - oni nisu trebali pro-vodiča, oni su stupali uporedo mene, mogli su već shvatiti ne samo ono što im govorim njih radi, već i ono što se mome peru otima od potrebe srca. Lasno će svako opaziti da se moja prva izmirba već ne slaže dobro s ovim daljnjim umovanjem, jer nipošto nije ista vrijednost u poslu poučavaš li koga ili povjeravaš li se komu. No eto koliko je istinito da treba svojim željama tek mali prolaz naći., a one će si od njega stvoriti dveri širom otvorene, i tebe će samoga povesti šetnjom u svoje omiljele poljane!"
Zbirka pripovjedaka Priče iz davnine pažljivom promatraču otkriva želje spisateljice. Ako se naslovom i odriče autorstva smještajući genezu svojih priča u vremenu i prostoru udaljene predjele, bojeći ih duhom slavjanstva i nastavljajući tako djedovo značajno djelo, prva priča zbirke kompenzira žrtvu odricanja tematizirajući upravo borbu odvajanja vlastitog "jastva" od "nadređenog jastva" u koje je ukljućeno, a u toj borbi "tko pak poznaje dovoljno dušu svoju, a da bi mogao proreći kakova će ona izaći iz ovih kušnja, kako li će se prekaliti, kojih li će čuvstava u njoj nestati i koja će nam se možda dosada neslućena shvaćanja otvoriti kad prepatimo razdoblje ovo?"
"Kako je Potjeh tražio istinu", nuklearna priča zbirke funkcionira na dvije razine, nazovimo ih proizvoljno statičkom i dinamičkom, veza medu kojima je postignuta nijansiranjem značenja pojma istine, pojma nesumnjivo presudnog za svaku ideologiju i svako "jastvo". Ono što nazivam statičkom razinom, prepoznatljiv je sustav vrijednosti kojima tekst pripovijesti operira, sustav kojemu je matrica objavljena istina ideologije: "Evo što vam je raditi: Ostanite na krčevini i ne ostavljajte djeda dok on vas ne ostavi, i ne idite u svijet ni za dobrim ni za lošim poslom dok ne vratite ljubav djedu." Dinamička razina priče, ono što pokreče radnju je konflikt "jastva" s ideologijom, u ideologiju podmetnuta priča o tom sukobu, Ivanina zapretena autobiografija.
Analizirajući ovu priču kao autobiografiju "o razvitku jednog misaonog bića" pretpostavljamo da je Potjeh autoričin alter ego. Kako argumentirati tu pretpostavku. Iako muško, sin, štoviše, unuk, on nije prvorođen, on je treći, trećerazredan i unutar sustava operativnog u priči nema prava nasljedstva, pa je legalno u istom položaju kao da je žena. Pače, dok su starija braća kršni momci, on je čedo ljubljeno i milovano, rosica na uvelom listu, što su stereotipno ženski atributi. Izašavši na čas iz same priče indikativan je i odnos djeda i Potjeha naspram Ivane i njezinog djeda. Dok je stvarni odnos pokornost autoritetu unutar jasne, emocijama nedotaknute strukture moći, unutar fikcionaliziranog odnosa, Ivana kroz Potjeha postavlja djedu zahtjev ljubavi, ljubavi koja emancipira i poništavajući razliku položaja, ljubavi koja na izvjestan način u startu priznaje posebno "jastvo" Potjehovo i postaje mogućnost same Ivane da se odvaži na sukob višeg reda, sukob s autoritetom ideologije.
Već je sam naslov moguće protumačiti na nekoliko načina, a ovisno o tomu hoćemo li povjerovati da je svrha traženja istina ili je značajno samo traženje ili su presudni uvjeti u kojima se Potjeh poduzima traženja. A priču tvori sve troje. Svakako, Potjeh traži istinu. Ipak, istina je dana. Istina je objavljena. Potjeh nema razloga tragati za istinom. Traženje istine je u suprotnosti s dogmatskom prirodom istine i sa samim tekstom istine koji kaže "ostani uz djeda", ergo ne poduzimaj nikakav samostalan posao, ne tragaj za drugom istinom. Objavljena istina navodno je istovjetna istini u Potjehovom srcu. Ipak, Potjeh objavljenu istinu ne pamti, a čuvstvenu ne prepoznaje. Pod amnezijom Potjeh postupa upravo suprotno od onoga kako mu je naloženo. Amnezija pravda buntovnost čina, grijeh u kontekstu Potjehova dotadašnjeg načina življenja kojeg istinoljubljivi Potjeh nužno mora biti svjestan. Činjenica jeste da Potjeh nadasve ljubljaše istinu, ipak istina koju Potjeh ljubi ideja je istinitog, istine s kojima se susreće tek su sjene ideje i to sjene jedna drugoj suprotstavljene. Pred objavu istine božić Svarožić kuša Potjeha kušnjama pomoću kojih nije teško prepoznati ni kušača koji je kušnji ranije podlegao pobunivši se upravo mišlju. Potjeh i braća vide sva blaga, svu moć i svu mudrost svijeta, tri posjeda otjelovljena, tri žudnje eksternalizirane kroz tri bijesa, šumske nakaze. Potjeh odoljeva kušnji zlata i oružja, ali ne odoljeva vrhovnoj kušnji, kušnji znanja i stvaranja. Potjeh želi djedov posjed mudrosti i svetosti, ali se ne odvažuje priznati svoju želju. Potjeh je grešniji od braće, ali uspijeva svoj grijeh svaliti na braću, jer je ono što braća žele nedostojno i od ovoga svijeta te lakše podliježe osudi. Braća su pri tome neumna jer potpadaju pod utjecaj bjesova i njima bivaju upravljani. Za razliku od Potjeha koji svojim bijesom pažljivo upravlja, ne odbacujući ga konačno niti ga konačno prihvaćajući, a zapravo ga procjenjujući u traganju, te ga konačno podvrgava svojoj svrsi. Braća upravljena bjesovima i otvoreno pobunjena stradavaju konačno, dok Potjeh svaj bijes, prepoznavši ga opasnim, kroti, kanalizira. Povrativši se sa videnja/kušanja Potjeh, dakle, na djedov upit što je vidio odgovara: "Ne znam, djede, ni što sam vidio ni što sam čuo.", i tim se odgovoram odlučuje za istinu, jer ono što je vidio i ono što je čuo dvije su različite istine, za jednu od kojih će se morati odlučiti., a pravednom će Potjehu svaka odluka biti bolna, jer će jednom poreći djeda, a drugom samoga sebe. Potjehova je prividna namjera dosjetiti se objavljene istine u ideologiji u kojoj riječ ima primat nad viđenim. Ipak, Potjehov bijes čija je funkcija ometati prisjećanje, zapravo omogućuje ono drugo traganje koje će Potjeha dovesti do vlastite istine, istine koja niti je videna niti objavljena. Bijes koji je Potjehu neprestano pred očima te ga doslovno zabavlja, na da mu dosjetiti se istini koja mu je neprijateljska, a to je da treba prestati traganje. Bez prisjećanja Potjeh se ostvaruje u traganju kao neovisnom načinu postojanja. Ne sagriješivši stvarno Potjeh efektno odvaja svoje "jastvo od nadređenog mu jastva", sprovodi vlastitu volju, formira vlastiti identitet. Bijes izvršava svoju zadaću jednako efikasno kao i ostali bjesovi, a to je odvojiti unuka od djeda i destabilizirati ideologiju. Ali "dovršeni" Potjeh spreman je ponovno ući u strukturu moći i, reorganiziravši je, spriječiti kaos, pa se prisjeća istine neznatno modificirane. Ovog puta to nije ostati uz djeda, već vratiti se djedu, da mu uzvrati ljubav, čime on postaje onaj koji daje, jak i velik. Ali Potjeh se ne vraća na krčevinu, već gine u istom trenutku kada i djed stradava od ruku starije braće, umorstvo potrebno Potjehu, umorstvo podmetnuto braći kao i krađa djedovog posjeda. Potjeh i djed rame uz rame bivaju uzdignuti na nebo i sjedaju za stol Svarožićev prvi medu nebesnicima koji im nazdravljaju. Istina je sada zapamtljiva i prihvatljiva, jer Potjeh nije više u položaju onoga koji istinu prima već onoga koji je objavljuje, položaj dosegnut nakon što je zgriješio prema djedu i ideologiji i okajao grijeha kroz samooprost i samoprihvaćanje vlastite žudnje. I tako na kraju priče, ipak,
nalazimo odgovor na pitanje s kraja autobiografije, kakova će duša izaći iz kušnje, kako li će se prekaliti: "Jer da nije poginuo Potjeh tražeći istinu...niti bi na krčevini bilo svetog ognja niti čestitog naroda."
A za zaključak mogu ponuditi samo vlastiti pristrani sud po kojemu su Priče iz davnine sam vrhunac hrvatske umjetničke proze.

Literatura:

Ivana Brlić Mažuranić, Priče iz davnine, Naša djeca, Zagreb, 1994.
Ivana Brlić Mažuranić, Autobiografija, Naša djeca, Zagreb, 1994.

- 02:16 - Komentari (37) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.11.2007.

DER TOD IN VENEDIG

Fűr Wladyslaw Moes

Ova slika mladog glumca, sluti smrt dobar dobar film, a knjiga tek...raspadajuće ozračje, strahovi. Odkuda odjednom svima takve asocijacije? ... Jedina bih ja imala pravo i privilegiju raspadanja. Vi se samo igrate na rubu.
Odmak 08.11.2007. 00:33

Image and video hosting by TinyPic

Odmak, svaki čovjek na svakom mjestu u svako vrijeme ima pravo na raspadanje!
Mi smo naprosto dekadenti, ali to ne iscrpljuje našu definiciju: mi mislimo da je i sama Priroda dekadentna, smrtonosna i usmrćujuća, jer ako je nešto navlastito naravno, onda je to izvjesna smrt i rasapadanje, te je tako naša dekadenca sasvim prirodna: mi se raspadamo u sudelovanju z naravo! Raditi u skladu s prirodom znači surađivati na svojoj propasti! Ovaj stav nije ciničan, moderan, pače je kiničan, arhajski: starodrevan, krepak stav neposrednog uvida u neskrivenu bit fizisa: priroda je čedomorka: umirati počinjemo pri rađanju!
Ponavljam: takva prirodna dekadenca shvaćena kao dekadentnost prirode per se ni izbliza ne iscrpljuje delikatnost naše osebujnosti: mi smo maniristički ljudi, duše u kojima djeluje deus ex machina te stoga umjesto psihologije posjeduju parapsihologiju: ljudi bez duše, ukratko, bića koja se pravdaju s onim neumitnim, melodramatična bića infinitezimalnog odgađanja neminovnog - kraja, naime. Mi bismo da produžimo život ad infinitum, i odatle to mučaljivo raspadanje kao simptom života onkraj prirodnoga roka trajanja. Većina nas odavno bi umrla (od dosade) da nije suvremene farmakopeje, konzervansa!
Samo nas (al)kemija drži na životu.
U tom smislu mi smo Inner Sanctum vrlog novog svijeta: njegovi Magi!
Naša je magija tehnika, a naše osnovno oruđe RC: mi sve, nadasve političke procese, ravnamo uz pomoć daljinskog upravljača. Tradicionalno je shvaćanje morala ovdje anakrono i neprimjereno: promijeniti u trenu program neke partije ili televizije, nama je čas posla, tek nježan pritisak na dugme. I naša Finalna Solucija računa na jedno jedino dugme - ono na Doomsday Machine. Zbiljska mogućnost konačnoga kraja svijeta, ultimativna je potencija i krajnja stvarnost našega naraštaja. Mi možda ne možemo baš sve stvoriti, ali već sada možemo sve razoriti. Bez skurpula, bez žaljenja, bez kajanja: bezbrižno! Apocalipse now!
Kužni je scirocco vjetar Venecije i mi jedrima punim južine brodimo prema konačnom brodolomu, protiv struje, prema Izvoru.
Ali, ni tu nema nikakve izvjesnosti:
One short sleep past, we wake eternally,
And Death shall be no more ; Death, thou shalt die.

Drugim riječima, a što ako je smrtno ozbiljni Donne u pravu?
Što ako raspadanja nema, ili, kako bi to prokleti Augustin smislio, ako je ono vječno?

Image and video hosting by TinyPic

2. POVRATAK NA IZVOR

Naivnost stava da je "sve već rečeno" ogleda se u nepromišljenoj pretpostavci da je jednom prije postojalo vrijeme kada nije bilo tako. Međutim, ukoliko se ta pretpostavka podvrgne ispitivanju, pokazuje se naprotiv da je zapravo sve oduvijek bilo rečeno, pa se post-moderna situacija tako pokazuje kao lažna. Ne radi se o tome da krilatica postmodernizma nije točna, već o tome da je ona uvijek bila točna, pa je zato lažna. Već je i Homer pisao pod pretpostavkom da je sve već rečeno. Ovdje treba biti radikalan: kada se pojavilo pismo, i tada je sve već bilo rečeno, ili, drugačije rečeno, sama je pismenost znak da je sve već rečeno. Uopće se ništa ne bi moglo reći, kada sve već ne bi bilo rečeno.
ORIGINALNOST se obično shvaća kao neka produkcija posebnosti i izobličenja, ali to je zapravo put u lošu beskonačnost. Jer što je originalnost? Originalnost je, kao što sama riječ kaže, POVRATAK NA IZVOR, a izvor nam je svima zajednički. To je ishodišna točka tumačenja "Srca tame", jer je protagonistovo putovanje u srce neistraženog kontinenta između ostaloga – i prije svega – i povratak na izvor. "Srce tame" je zato nulta točka pripovijedanja, a sve ostale priče samo varijacije na temu. "Srce tame" je tamna komora subjektivnosti, CAMERA OBSCURA svog djelovanja, ono što samom subjektu mora ostati skriveno da bi on uopće mogao funkcionirati kao subjekt. Budući da je slika stvarnosti u tamnoj komori izokrenuta, cijela metafora dobro korespondira sa Hegelovom tezom da je filozofija "izokrenuti svijet". Nije nikakvo čudo da je Orson Welles prvobitno htio ekranizirati upravo Conradovu novelu, ali je umjesto toga snimio "Kanea". "Kane" je ista priča, samo malo drukčija. Umjesto Kurtza Kane.

Peđa

Image and video hosting by TinyPic

Sailing to Byzantium

William Butler Yeats

That is no country for old men. The young
In one another's arms, birds in the trees
- Those dying generations - at their song,
The salmon-falls, the mackerel-crowded seas,
Fish, flesh, or fowl, commend all summer long
Whatever is begotten, born, and dies.
Caught in that sensual music all neglect
Monuments of unageing intellect.

An aged man is but a paltry thing,
A tattered coat upon a stick, unless
Soul clap its hands and sing, and louder sing
For every tatter in its mortal dress,
Nor is there singing school but studying
Monuments of its own magnificence;
And therefore I have sailed the seas and come
To the holy city of Byzantium.

O sages standing in God's holy fire
As in the gold mosaic of a wall,
Come from the holy fire, perne in a gyre,
And be the singing-masters of my soul.
Consume my heart away; sick with desire
And fastened to a dying animal
It knows not what it is; and gather me
Into the artifice of eternity.

Once out of nature I shall never take
My bodily form from any natural thing,
But such a form as Grecian goldsmiths make
Of hammered gold and gold enamelling
To keep a drowsy Emperor awake;
Or set upon a golden bough to sing
To lords and ladies of Byzantium

- 06:43 - Komentari (22) - Isprintaj - #

srijeda, 07.11.2007.

Morphine

"There is always a need for intoxication: China has
opium, Islam has hashish, the West has woman."

André Malraux


Image and video hosting by TinyPic

Heinrich Heine

prevod: moj drug M.I.- Igra

velika je sličnost obe lepe mladićke prilike,
iako ovaj jedan izgleda puno bleđe i okrutije -
rekao bih čak - daleko otmenije od ovog drugog
koji me u zagrljaj uze prisno - kako samo umilno
tih beše njegov osmeh i njegov pogled blažen!
mora da je tada makov venac s njegove glave
i moje chelo okrznuo i čudnovato mirišući
izgnao sav bol iz duše moje- ali takvo uminjenje
kratkoga je veka; da ozdravim sasvim mogu
samo onda kada svoju buktinju onaj drugi,

brat bledi i ozbiljni, položi.

dobro je spavati, smrt je bolja - ipak,
najbolje bi bilo, ni ne roditi se ikad.

Image and video hosting by TinyPic

- 18:23 - Komentari (7) - Isprintaj - #

Idemo dalje!

7. Wovon man nicht sprechen kann, darüber muß man schweigen.

Ludwig Wittgenstein

Image and video hosting by TinyPic

Iako Hrvate nikad ne valja potcjenjivati, izgleda da je izborna kampanja dosegla svoj vrhunac, ili dno, kako već tko na stvari gleda i s kojeg motrišta. U svakom slučaju, očito je da stvari ne mogu biti bolje, naprosto stoga jer ne mogu biti gore. Mada, velim, nas ne treba potcjenjivati: kako je nakoć govorio Branko Ćopić, godinu-dvije prije no što će se suicidalnim skokom vinuti s nadvožnjaka na auto-put bratstva i jedinstva:"Znam ja nas, jeb'o ti nas!"
Evo zašto…
Amerikanci su odavno formalizirali kampanju: politički se sadržaj sasvim izgubio, ustuknuvši pred prezentacijskom/medijskom formom kao osnovnim i jedinim sadržajem političkih kampanja. Medij je poruka, ma što to značilo, nadasve otkako je JFK pobijedio Nixona za nijansu televizičnosti.
Europa je u svemu sljedila Amerikance, a Hrvatska, tradicionalno snobish povodljiva, u tekućoj kampanji ima i poseban razlog biti europskijom od EU: u Hrvatskoj je naime sve do toga da se u njoj ništa ne promijeni, pa sve ako se vlast i mora mijenjati pod prisilom zamorne demokratske procedure. Drugim riječima, ovdje se u kampanji izbjegava govoriti o bilo čemu što bi moglo raspiriti političke strasti, jer nitko ne želi riskirati bilo kakvo iznenađenje – ta, zar nije sve do toga da se ništa ne desi!? Taman smo ustanovili kakav-takav novi hrvatski kapitalizam, i sada je samo presudno u sljedećem mandatu stvari konzervirati: to je osnovni drive cjelokupne hrvatske politike.
Ta, konzervativna svrha budućeg mandata, očito više konvenira karakteru light-HDZ-a, ali, sasvim bi solidno stvar odradio i light-SDP: Račanov je mandat pokazao kako se to radi, to naime da se ništa ne učini (u Kini Lao-tzea ovaj se princip nazivao wu-wei): niti je Hrvatska restituirala načelo zakonitosti, niti je sankcionirala privatizacijski kriminal, niti je vratila novac isisan iz privrede tijekom mrakobjesja, niti je etablirana vladavina prava, niti je ovo pravna država…niti, in ultima linea, u Hrvatskoj građani imaju jednake šanse: ovdje, ponavljam, imamo tek ustanovljenu novu hrvatsku oligarhiju, i nikako ne bi valjalo da sad netko/nešto promijeni! Nedajbože recimo da se u ludilu tkogod dosjeti poreznih kartica, čitaj: deklariranja obima ili porijekla imovine. Dakle, znamo mi nas, jeb'o ti nas…
Evo zašto…
Kad već kampanja nema nikakav sadržaj, jer se, Q.E.D., ni o čemu ne može govoriti, da se ne bi šutjelo govori se o samoj formi – o kampanji samoj! Govori se znači osebujnim hrvatskim žargonom - praznogovorom.
Hrvati su i inače fundamentalisti postmoderne: ovdje se ljudi rađaju kao postmoderni, u smislu da od kolijevke pa do groba nitko ne jebe činjenice ni pol posto – sve je samo interpretacija, sasvim proizvoljno tumačenje tih 'činjenica', počevši od fakata vlastite biografije, kojih životopisa u Hrvatskoj svaka javna osoba - a ne samo žena! - ima najmanje dvije: jednu građansku, drugu nacionalističku, crvenu i crnu, kak se već koje sezone nosi. (Otuda i ovo degutantno iščekivanja ishoda izbora: u Hrvatskoj je ovoga časa nemoguće ili je besmisleno sklopiti bilo kakav posao, jer svi čekaju da vide tko će biti poslodavac, comprador).
Dobro, pretjerujem, Hrvati se ne rađaju kao nikaj posebno, isti smo mi trotli ili, ako smo već posebni, onda smo još i veći norci no drugi, ali, ovak, cum grano salis, za ljubav razgovoru recimo da mi s Hegelom još iz zipke vičemo: Tim gore po činjenice!
Stoga smo ogrezli u suru autoreferencijalnost: mi ni o čemu ne znamo bolje spikati nego o spikici samoj; kad vidite da se ljudi svađaju oko pravila svađe, znajte da se to svađaju Hrvati.
Ne čudi zato da je kampanja zabasala u polemiku o kampanji kao takvoj: Sanader i Milanović razgovaraju se o sloganima! Budući da ne mogu niti smiju govoriti o bilo kojem drugom sadržaju – ne samo zato jer o tome treba šutjeti da ih Pavić ne nabije na naslovnu stranicu, nego i zato jer sadržaje propisuju vanhrvatske, međunarodne instance i visoke adrese: MMF, Svjetska banka, Haag, Bruxelles itd., tj. stoga jer smo nesuvereni do mjere ZERP-a ili Jurja Jezerinca – dečki formaliziraju: zajapureno i žučno spikaju o propagandnoj formi svojih političkih poruka (nema tu govora o programima, tu su programi zapravo svedeni do razine promičbenog slogana).
Da zaključimo gotovo na samom kraju izlaganja: Ovogodišnja je izborna kampanja do oglednosti školskog primjera iscizelirala i minuciozno rafinirala izbjegavanje polemike o bilo kojem političkom sadržaju/konfliktu ovoga društva! Ne samo da se ni o čemu ne debatira jer se istinski antagonizmi ovog društva ili zataškavaju (antagonizam novouspostavljene partitokratske oligarhije i velike većine isključenih iz bilo kakve procedure odlučivanja) ili falsificiraju (sukob se kapitala i rada anakrono reinterpretira kao u prošlost projecirani sukob crvenih i crnih, partizana i ustaša), nego se sugovornici tih nedogođenih debata u sučeljavanjima čak ni ne pojavljuju: Sanader na razgovor Milanoviću šalje njegovog polušurjaka, stanovitog Jandrokovića, koji još od Milanovićeve inauguracije ima neugodan polufamilijaran zadatak nastupati umjesto Ratka Mačeka, koji ne želi nastupiti umjesto Ive Sanadera (iako bi mu to opis radnog mjesta nalagao, Mačeku jasno, a o Sanaderu da i ne govorimo).
Kao kuriozitet, cijeli ovaj spor oko slogana 'Idemo dalje!' ima i svoju šaljivu stranu: slogan bi na svakako bio primjereniji plakatu SDP-a, onom autostoperskom, što dodatno demonstrira niveliranost ne samo rejtinga ili politika velikih blokova hrvatske politike, nego i njihovih prezentacijskih formi – u Hrvatskoj zaista više ne znaš who is who, jer su više-manje svi postali Milan Bandić: hadezeovac u SDP-u, što je često puno teže biti nego Amerikanac u Parizu ili Srbin u Hrvatskoj.
Ili, kako bi to rekao Ivo Sanader kad bi igdje nastupio: Važno je da se ništa ne priča, pa makar i dobro!

- 07:01 - Komentari (14) - Isprintaj - #

utorak, 06.11.2007.

jewel hung in ghastly night

beauteous

Image and video hosting by TinyPic

Vukovi vuču
Snijegovi huću
Bambina je pojela maslo
negdje je nešto zemljotresno praslo
drvo je s božanskim sraslo
podsvud nakon potopne oluje razasutog granja
rodio se Nemanja

BOLESLAV/IZGNANIK 06.11.2007. 17:11

XXVII

Weary with toil, I haste me to my bed,
The dear repose for limbs with travel tired;
But then begins a journey in my head
To work my mind, when body's work's expired:
For then my thoughts--from far where I abide--
Intend a zealous pilgrimage to thee,
And keep my drooping eyelids open wide,
Looking on darkness which the blind do see:
Save that my soul's imaginary sight
Presents thy shadow to my sightless view,
Which, like a jewel hung in ghastly night,
Makes black night beauteous, and her old face new.
Lo! thus, by day my limbs, by night my mind,
For thee, and for myself, no quiet find.

- 23:15 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.11.2007.

VEROVALI ILI NE

6.11. DAN VELIKOG PRASKA

Image and video hosting by TinyPic

Naučnici Instituta Šternberg, Univerziteta Lomonosov, preciznim su proračunima uz pomoć superkompjutora SRB 2001 izračunali točan datum nastanka Vaseljenje i rođenja njezina tvorca - to je 6.11., tzv. Dan Velikog Praska.
Evo šta kaže Sergei Visarionovič Vavilonov, stariji istraživač instituta i jedna od čelnih ličnosti Roskosmosa:
"Jeste, mi smo uz pomoć superkompjutora SRB 2001 izračunali točan datum nastanka Vaseljenje i rođenja njezina tvorca: to je 6.11., tzv. Dan Velikog Praska. Istovremeno razvijamo raketnu tehnologiju uključujući posve nove strateške (nuklearne) komplekse."
Dakle, sada je konačno nepobitno razrešena vekovna enigma i ustanovljen dan osnutka svemirske posvudi: to je 6. novembar, radostan Dan Velikog Praska.
E pa uzdravlje!

- 20:27 - Komentari (35) - Isprintaj - #

Morphine

Image and video hosting by TinyPic

Heinrich Heine

Groß ist die Ähnlichkeit der beiden schönen
Jünglingsgestalten, ob der eine gleich
Viel blässer als der andre, auch viel strenger,
Fast möcht ich sagen viel vornehmer aussieht
Als jener andre, welcher mich vertraulich
In seine Arme schloß - Wie lieblich sanft
War dann sein Lächeln und sein Blick wie selig!
Dann mocht es wohl geschehn, daß seines Hauptes
Mohnblumenkranz auch meine Stirn berührte
Und seltsam duftend allen Schmerz verscheuchte
Aus meiner Seel - Doch solche Linderung,
Sie dauert kurze Zeit; genesen gänzlich
Kann ich nur dann, wenn seine Fackel senkt
Der andre Bruder, der so ernst und bleich. -
Gut ist der Schlaf, der Tod ist besser - freilich
Das beste wäre, nie geboren sein.

- 15:27 - Komentari (19) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.11.2007.

OLIGARHIJA!

NEWTON: OKULTISTIČKI EKSCENTRIK

Prije tjedan-dva objavio sam nekoliko eseja koji anticipiraju ovu temu; sada donosim izvadak iz netom objavljene knjige "Protiv oligarhije", posve posvećene nevjerojatnom komplotu Venecije protiv Zapada.
Bez Amira Riđanovića ova bi nam tema promakla; bez Marine Kralik, ovi eseji teško da bi bili prevedeni na hrvatski.
U svakom slučaju, dugujemo im zahvalu za dobru knjigu.

Image and video hosting by TinyPic

(...)
Sljedeća faza korupcije znanosti od strane Venecije ovisit će o jednom prilično opskurnom nastavniku s Cambridgea imenom Isaac Newton. Za oligarhiju, Newton i Galileo jedina su dva natjecatelja dostojna te časti da budu najutjecajniji mislioci oligarhijske klike od vremena samog Aristotela. Britanska oligarhija slavi Newtona kao utemeljitelja moderne znanosti. No, istodobno, nesposobni su očuvati tajnom činjenicu da je Newton bio ludujući iracionalist, okultistički ekscentrik. Među oligarsima, tek je britanski ekonomist lord John Maynard Keynes, diplomac s Cambridgea, počeo otvarati crnu kutiju Newtonova pravog karaktera. Je li Newton doista bio prvi i najveći među modernim znanstvenicima, praktičan primjenitelj hladnog i ni sa čime predobilježenog razuma? Ne, rekao je Keynes, Newton nije bio prvak ''doba razuma''. On je bio posljednji čarobnjak, posljednji Babilonac i Sumeranin, ono posljednje čudesno dijete kojemu bi magi mogli odati iskreno i zasluženo štovanje. Keynes je svoje uvide zasnivao na sadržaju kutije. Što se nalazilo u toj kutiji? Kutija je sadržavala papire koje je Newton zapakirao kada je napuštao Cambridge odlazeći u London 1696. godine, završivši time svoju kembričku karijeru i započinjući svoj novi život u Londonu kao član i predsjednik Britanskog kraljevskoga društva, ravnatelj državne kovnice novca, svećenik–mag novog Britanskog Carstva.

Unutra u kutiji bili su rukopisi i papiri s ukupno oko 1,2 milijuna riječi. Nakon Newtonove smrti, biskup Horsley bio je zamoljen da pregleda kutiju, imajući u vidu eventualno objavljivanje, no kada je vidio sadržaj, užasnut je ustuknuo i zalupio je poklopcem. Prošlo je jedno stoljeće. Newtonov biograf iz devetnaestoga stoljeća, sir David Brewster, zavirio je u kutiju. Odlučio je spašavati Newtonovu reputaciju tiskanjem tek nekoliko biranih odlomaka, a ostatak je falsificirao lažući bez pardona, kako kaže Keynes. Kutija je postala poznatom kao ''Portsmouth papers''. Nekoliko matematičkih papira dano je u Cambridge 1888. godine. Godine 1936. tadašnjem je vlasniku, lordu Lymingtonu, bio potreban novac, tako da je ostatak završio na dražbi. Keynes je kupio koliko god je mogao, no ostali papiri rasuli su se od Jeruzalema do Amerike.

Kako ističe Keynes, Newton je bio sumnjičava, paranoidna, nestabilna priroda. Godine 1692. Newton je doživio nervni slom i nikad nije ponovno zadobio prijašnju konzistenciju misli. Pepys i Locke vjerovali su da je poremetio umom. Newton je iz svog sloma isplivao blago ''ćaknut''. Kako naglašava Keynes, Newton se držao ''kompletno podalje od žena'', iako je imao nekoliko mladića za bliske prijatelje. Jednom je ljutito optužio Johna Locka da ga ovaj pokušava spetljati sa ženama.

U posljednjih nekoliko desetljeća poklopac te kutije otvarali su, tek djelomice i mrmljajući, anglofilski učenjaci, čuvari Newtonova mita. Što se, dakle, ima vidjeti unutra u kutiji?

Prvo, Newton je bio pobornik arijanske hereze. Poricao je i napadao Sveto Trojstvo, pa stoga jednako tako i Filioque te koncept Imago viva Dei (živa slika Božja). Keynes misli da je Newton bio ''judaistički monoteist Maimonidesove škole'', što sugerira da je bio kabalist. Za Newtona, štovati Krista kao Boga bila je idolatrija i smrtni grijeh. No, čak i u Engleskoj crkvi, Newton je ove svoje nazore morao držati tajnima ili se suočiti s ostracizmom.

ALKEMIJA I ZELENI LAVOVI

Newtonov pravi interes nije bio matematika ili astronomija. Bila je to alkemija. Njegov laboratorij na Trinity Collegeu, Cambridge, bio je prikladno opremljen za alkemiju. Tu se, kažu njegovi prijatelji, vatre nikad nisu gasile tijekom šest tjedana u proljeće i šest tjedana u jeseni. A što je to alkemija? Kakvu je to vrstu istraživanja obavljao Newton? Njegovi izvori bile su knjige, primjerice Theatrum Chemicum Britannicum Eliasa Ashmolea, rozenkrojcerskog lidera britanske spekulativne masonerije. Newton je posjedovao svih šest teških svezaka Ashmoleove knjige divovskog formata.

Cilj alkemičara bilo je traganje za mitskim kamenom mudraca, koji bi dao alkemičaru da olovo i druge neplemenite metale pretvori u zlato. Alkemičari su se nadali da bi im kamen mudraca mogao dati i druge magične moći, primjerice pomlađivanje i vječnu mladost.

Alkemija je također uključivala relacije između astroloških utjecaja planeta te svojstava i reakcija kemikalija. Jedna rasprava koja se bavi ovim stvarima bila je Metamorfoza planeta. Budući da je planet Jupiter imao prvo mjesto među planetima, to je on zauzimao povlašteni položaj i među alkemijskim reagensima. Newton je to izrazio slikom Jupitera na prijestolju koju je nacrtao na unutrašnjoj strani naslovnice ove knjige.

Koji su bili Newtonovi pronalasci? Pustimo ga neka govori sam za sebe: „Glede Magnezije od zelenog Lava. Zove se Prometej & Kameleon. Također i Androgin, te djevičanski zelena zemlja u koju Sunce nije nikada bacilo svoje zrake, iako je ono njezin otac a mjesec njezina mati. Također obična živa, rosa s neba koja zemlju čini plodnom, salitra mudraca. Instructio de arbore solari. To je saturnovski kamen“. Ovo je moglo biti napisano 1670. godine. Uzorak iz 1690. godine: „Sada je ova zelena zemlja Zelene Gospođe iz B. Neka je sretno Valentinovo prekrasno zelenoj Veneri i zelenom venerijanskom smaragdu i zelenoj zemlji Snydersa kojom je on nahranio svoj lunarni Merkur i s krepošću koje je Dijana izvela djecu a za koju Ripley kaže da se iz nje crpi krv zelenoga Lava u početku ovoga djela.“

Tijekom 1680-ih Newton je k tomu sastavio niz aforizama o alkemiji, među kojima šesti glasi ovako: „Mladi novorođeni kralj hrani se u još većoj vrućini mlijekom koje je destilacijom izvučeno iz raspadnute materije drugoga djela. Ovim mlijekom mora ga se napojiti sedam puta da bi ga se dostatno izgnjililo i onda maksimalno uzdiglo do bijeloga i crvenoga, a u prelasku do crvenoga treba ga napojiti s malo crvenoga ulja da bi se učvrstila solarna priroda i crveni kamen učinio tekućijim. I to se može nazvati djelom trećim. Prvi ne ide dalje od stanja raspadanja, drugi ide do bijeloga a treći do crvenoga.“ (Westfall, str. 292, 293, 358).

I tako to ide u više od milijun riječi, sa Zelenim lavovima, androginima, muškim i ženskim principima, Panom i Ozirisom. Istinito je ono što je jednom bilo rečeno, da je Newton isprobavao alkemijsku literaturu onako kako je nije isprobao nitko, ni dotad ni ikad, a sve to za vrijeme dok je navodno pisao svoje Principia Mathematica. Uz to je još crtao planove za Hram kralja Salomona, a kasnije i kronologiju biblijskih događaja koja je skraćivala perspektivu ove povijesti tako što je iz nje izrezano nekoliko stotina godina.

NEWTONOVA ''OTKRIĆA''

A što je s Newtonovim takozvanim otkrićima? Pri pobližoj analizi, ispada da on nije učinio nikakva otkrića. Uzmimo, primjerice, Newtonov tobožnji zakon univerzalne gravitacije, koji kaže da je sila privlačenja između dviju točkastih masa jednaka umnošku tih dviju masa podijeljenih kvadratom udaljenosti između njih, pomnoženo konstantom. Ovo je Newtonov takozvani zakon obrnuto proporcionalnog kvadrata. Dugo vremena bilo je poznato kako to zapravo i nije neko novo otkriće, već je, dapače, izvedeno nekim šeprtljanjem iz Keplerova Trećeg zakona. Kepler je ustanovio da kada se udaljenost nekog planeta od Sunca na treću potenciju podijeli s kvadratom ophodne godine toga planeta, taj odnos uvijek daje konstantu. Nadopunjujući ovo Huygensovom formulom za centrifugalnu akceleraciju i uz još neke supstitucije, dobiva se odnos obrnuto proporcionalnoga kvadrata. To pitanje obrađeno je u dopunama za The Science of Christian Economy (Lyndon LaRouche, The Schiller Institute, Washington DC, 1991.). Ali Newtonovi privrženici i dalje tvrde kako je Newton objasnio gravitaciju.

Otvaranjem poklopca kutije, nalazimo da je Newton i sam priznavao, u jednoj neobjavljenoj zabilješci, kako je njegovo veliko postignuće bilo prepisivačinom ukradeno od Keplera. Newton piše:“... Počeo sam misliti o gravitaciji kako se proteže do Mjesečeve orbite te sam (iznašavši kako procijeniti silu kojom planet u svom kretanju orbitom pritiskuje površinu kugle) iz Keplerova pravila o periodičkim vremenima planeta koja su u seskvialteralnomj omjeru (n+1:n) prema njihovim udaljenostima od središta njihovih orbita, zaključio da sile koje drže planete u njihovim orbitama moraju biti recipročne kao kvadrati njihovih udaljenosti od središta oko kojih se one okreću (revolviraju)...“ (Westfall, 143). Newton je „do relacije obrnuto proporcionalnoga kvadrata došao tako što je supstituirao Keplerov Treći zakon u Huygensovu svježe objavljenu formulu za centrifugalnu silu“ (Westfall, 402). Hooke i Sir Christopher Wren tvrdili su da su učinili isto, otprilike u isto vrijeme.

Newtonova ljubav za alkemiju i magiju izranja tu kao osnova njegova svjetonazora, uključujući u to i njegove navodno znanstvene spise. U svojoj Opticks on se pita: „Nemaju li te majušne čestice tijela stanovite moći, snage ili sile, s pomoću kojih djeluju na daljinu... Način, kako ova privlačenja mogu biti izvedena, ovdje neću razmatrati. Ono što nazivam privlačenjem može biti izvedeno uz pomoć Impulsa, ili nekim drugim sredstvima meni nepoznatima.“ To je to Newtonovo zapažanje o gravitaciji kao akciji na daljinu, koje je Leibniz s pravom ismijavao kao crnu magiju. Newtonov sustav bio je nesposoban opisati išta drugo dalje od interakcije dvaju tijela, a pretpostavljao je jedan entropijski univerzum koji će se odviti do kraja kao satni mehanizam ako ga se periodički ponovno ne bude navijalo. Newton je još pisao i o nekakvom električkom duhu, te o misterioznome mediju koji je nazivao eter. Koja je osnova ovoga u alkemiji, nije posve jasno.

Zatim je tu još priča o Newtonovu otkriću calculusa. U stvarnosti, Newton nikada u svom životu nije opisao nikoji calculus. Jer nijedan nikad nije ni imao. Ono što je on izmislio bila je teorija o takozvanim fluksijama i beskonačnim nizovima. To nije bio calculus, i to je brzo utonulo u zaborav odmah čim je bilo objavljeno, devet godina nakon Newtonove smrti. Do 1710. godine, europski znanstvenici radili su s Leibnizovim calculusom već nekoliko desetljeća. Po prilici u to vrijeme, lansirali su Newton i Britansko kraljevsko društvo svoju kampanju u potvrdu tome kako je zapravo Newton pronašao calculus već 1671. godine, iako iz nekog nepoznatog razloga nije o tome nikada rekao ništa u javnosti tijekom punih 30 godina. To je bilo nadopunjeno još i drugom nedokazanom tvrdnjom, da je Leibniz plagijator koji je svoj calculus kopirao od Newtona nakon nekih razgovora i pisama koje su njih dvojica razmijenili tijekom 1670-tih godina. Te sramotne klevete protiv Leibniza pismeno je sastavio Newton, a 1715. g. one su bile iznesene kao službeni pravorijek Britanskog kraljevskoga društva. Tom istom linijom mlatila su dalje neka besramna plaćena piskarala kojima je ravnao Newton. No, znanstvenici u kontinentalnoj Europi, a osobito odlučujuća Francuska akademija znanosti, nisu ni najmanje bili uvjereni u Newtonov slučaj. Newtonova reputacija na kontinentu bila je u najboljem slučaju skromna, a posve sigurno ne previsoka. Postojao je otpor prema Newtonu i u Engleskoj, tvrdo jezgro od oko 20 – 25 posto opredijeljenih antinjutnovaca u samom Kraljevskome društvu. Pa kako je onda, dakle, nastao danas aktualni mit o Newtonu znanstveniku?

NEWTON: APOTEOZA JEDNOGA ŠARLATANA

Za Newtonovo uzdizanje do neba pobrinuo se Antonio Conti iz Venecije, središnji lik naše treće grupacije iz klike ''mrtvih duša''. Da bi se stvorio mit o Newtonu kao velikome modernom znanstveniku, Conti je bio zadužen učiniti nešto što se u ono vrijeme smatralo posve nemogućim: stvoriti jednu probritansku stranku u Francuskoj. Conti je u tome uspio te je tako postao utemeljitelj prosvjetiteljstva koje i inače treba shvaćati kao mrežu francuskih anglofila. Oni Francuzi koji su spali na to da postanu anglofili spast će i dotle da postanu njutnovcima, i obratno. Britanci nisu imali dovoljno razrađenu mrežu po Parizu da bi mogli to provesti u djelo, no Venecijanci su je imali, zahvaljujući tada najnovijoj djelatnosti takvih likova kao što su bili Montaigne i Pierre Bayle. Ono što Britanci nikad ne bi mogli ostvariti, obavili su Venecijanci na slavu i hvalu anglo–venecijanske partije.

Rođen u Padovi 1677. godine, Conti je bio patricij, pripadnik venecijanskoga plemstva. Bio je svećenik koji je ostao bez mantije te se pridružio redu oratorijanaca, ali ga je napustio da bi slijedio književne i znanstvene interese, uključujući Galilea i Descartesa. Conti je, međutim, i dalje bio nadstojnik samostana. Godine 1713., Conti je stigao u Pariz. Bilo je to u vrijeme Utrechtskoga mira, po završetku jednog dugog i vrlo gorkoga rata za španjolsku sukcesiju, u kojemu su Britanci, Nizozemci i njihovi saveznici upali u Francusku Jeana Baptista Colberta, porazili je i oslabili. Luj XIV imao je pred sobom još svega dvije godine života, nakon čega je prijestolje imalo pripasti regentu iz kuće Orleansa.

U Parizu, Conti je izgradio mrežu komunikacija u čijem je središtu bio filozof Nicholas de Malebranche. Također je blisko surađivao s Bernardom Le Bovier de Fontenellom, stalnim tajnikom Francuske akademije znanosti, koja je tada još bila prvi istraživački centar u Europi. Conti je odmah zamijetio da je Fontenelle sljedbenik Giordana Bruna iz salona Ridotto Morosini. Conti je u Parizu postao zvijezdom, no uskoro je proglasio da se već umorio od Descartesa, lika koji je dominirao francuskom intelektualnom scenom. Počeo je pričati po pariškim salonima kako se sve više i više okreće Newtonu i Leibnizu. Počeo je upozoravati na polemiku između Newtona i Leibniza. Kakva sramota da se ta dvojica uglednih znanstvenika bore jedan protiv drugoga! Možda bi se ta dva stanovišta mogla nekako pomiriti. Za to bi bio potreban taktičan posrednik, jedan iskusan svjetski čovjek. Budući da su engleski i njemački znanstvenici bili na ratnoj nozi, tko bi bio bolji od jednoga Talijana, Venecijanca, da istupi naprijed kao posrednik? Možda bi takav jedan suptilni Venecijanac našao način da izgladi taj mučni spor oko calculusa i predloži kompromisno polazište kao sredstvo za izlječenje.

Pomrčina Sunca bila je na vidiku, i Conti je organizirao skupinu francuskih astronoma da odu u London i otamo promatraju eklipsu – vjerojatno je londonska magla trebala u tome pripomoći. Uz Contijevu pomoć ovi Francuzi bit će obrlaćeni, učlanjeni u Kraljevsko društvo, a kada se budu vratili u Francusku, postat će prvim francuskim anglofilima osamnaestoga stoljeća i francuskoga prosvjetiteljstva. Prije nego što je napustio Pariz, Conti je, s klasičnom venecijanskom dvoličnošću, napisao vrlo prijateljsko pismo Leibnizu predstavljajući se kao onaj koji podržava Leibnizovu filozofiju. Izjavio je da u London ide kao Leibnizov pristaša te da će u Londonu braniti njegovo učenje jednako kako je to činio i u Parizu.

S godinom 1715. Leibnizove političke perspektive postale su vrlo tmurne, jer je njegova zaštitnica, Sophie od Hanovera, umrla u svibnju 1714. godine. Leibniz tako nije postao prvim čovjekom Engleske, jer je novi britanski kralj bio Georg Ludwig od Hanovera, kralj George I.

Čim je Conti stigao u London, odmah je tamo počeo djelovati kao kakav dijabolični agent provokator. Uključivši svoj magnetizam, začarao je Newtona. Newton je bio impresioniran svojim gostom i počeo se opuštati. Conti je rekao Newtonu da je bio obučavan kao kartezijevac. „I ja sam, u mladosti, bio kartezijevac“, rekao je mudrac sjetno, te dodao zatim kako kartezijanska filozofija nije ništa doli ''splet hipoteza'', a dakako da Newton ne bi nikad tolerirao hipoteze. Priznao je kako nije razumio ništa od njegove prve knjige iz astronomije, nakon čega je pokušao s knjigom iz trigonometrije ali s jednakim neuspjehom. No, samog Descartesa je mogao shvatiti jako dobro. S tako pripremljenim terenom Conti je uskoro bio redoviti gost na večeri u Newtonovoj kući. Čini se da je s Newtonom večerao u prosjeku bar tri večeri u tjednu. Conti je također uveliko kontaktirao s Edmondom Halleyem, zatim s Newtonovim antitrinitarnim župnim svećenikom Samuelom Clarkom i s nekim drugim samozvanim znanstvenicima. Conti se jednako tako sprijateljio i s princezom Karolinom, princezom od Walesa, koja je bila u srodstvu s Leibnizom. Conti je tako postao vrlo popularan na britanskome dvoru i već u studenom 1715. Newton ga je uveo u članstvo Kraljevskoga društva.

Conti je razabrao da je Newton, ekscentrik kakav je već bio, idealna kultna figura za novu zaglupljujuću izmišljotinu deduktivno–induktivnog pseudomatematičkog formalizma maskiranog u znanost. Zahvaljujući Venecijancima, Italija je imala Galilea, a Francuska Descartesa. Conti je možda razmišljao o izumljivanju jedne pseudoznanstvene ideologije za Englesku koja bi bila zasnovana na Descartesu, no bilo je posve jasno da to ne bi išlo jer je Venecija željela iskoristiti Englesku iznad svega kao oruđe koje će baciti na koljena Francusku u beskonačnim ratovima. Venecija je trebala jednog engleskoga Galilea, a Conti je osigurao zaplet i odnose s javnošću potrebne da se stvori jednoga takvoga, na način ne odveć različit od Paola Sarpija stoljeće prije.

UTAKMICA LEIBNIZ – NEWTON

Conti je primio pismo od Leibniza u kojem se ponavlja kako Newton nikada nije ovladao calculusom i napada se na Newtona zbog njegovih okultnih primjedbi o gravitaciji, njegova inzistiranja na postojanju atoma i praznine, njegove induktivne metode. Kad god bi Conti dobio kakvo pismo od Leibniza, on bi ga pokazao Newtonu kako bi podjario vatru Newtonove opsesivne manije da uništi Leibniza. Za to vrijeme Newtonov prijatelj Samuel Clarke počeo je razmjenjivati pisma s Leibnizom o ovome i o drugim pitanjima u vezi s time (Voltaire je poslije zamijetio da bi Clarke bio idealan nadbiskup od Canterburryja, samo kada bi bio kršćanin). Leibniz je pisao kako je u Engleskoj u raspadu sama prirodna religija, jer mnogi vjeruju da su ljudske duše materijalne, a drugi, pak, vide Boga kao neko tjelesno biće. Newton je rekao da je svemir organ, koji Bog upotrebljava da bi percipirao stvari. Newton i njegovi sljedbenici imali su jednako tako i vrlo čudno mišljenje u vezi s Božjim djelom. Prema njihovu naučavanju, „Bog Svemogući želi s vremena na vrijeme naviti svoj sat; inače bi on prestao ići. Nije, čini se, gledao dovoljno unaprijed pa da ga napravi kao perpetuum mobile“. To je dalo povoda za Leibniz–Clarkeovu prepisku, u kojoj i opet vidimo Contijevu ruku.
Sve to vrijeme, kameleon Conti bio je totalni pristaša Newtonove linije o atomima i praznini, aksioma njutnovskog apsolutnog prostora. „Kada ne bi bilo praznine“, piše Conti „sva tijela bila bi jednako teška i komete ne bi mogle prolaziti nebeskim prostorima... G. Leibniz napisao je svoj govor princezi (Karolini), i predstavio svijet ne onakav kakav on jest, nego onakav kakav bi mogao biti.“ (Badaloni, Antonio Conti, str. 63).

Newton je pokušavao dovesti veleposlanike iz londonskog diplomatskog kora da pogledaju njegove stare rukopise i pisma, nadajući se da će oni podržati nalaze Kraljevskoga društva o tome kako je Leibniz plagirao njegov calculus. Leibniz je istaknuo kako je Kraljevsko društvo konstruiralo dokaze. Conti je to iskoristio da bi okrenuo kralja Georga I sve više protiv Leibniza. Conti je organizirao baruna von Kilmanseggea, hanoverškog ministra i muža ljubavnice Georga I, da zauzme stav kako pregled dokumenata neće biti dostatan. Jedini način za odluku u Newton–Leibniz kontroverziji imalo je biti putem izravne razmjene pisama između njih dvojice. Kralj George složio se s time. Conti je potaknuo Newtona da dadne pun odgovor Leibnizu, tako da se oba pisma mogu pokazati kralju. Kada je čuo Newtonovu verziju, kralj je napomenuo kako će Leibnizu biti teško odgovoriti na Newtonove činjenice.

Conti se trudio uvjeriti Leibniza da prihvati presudu Kraljevskoga društva iz 1715. godine, kojom se calculus imalo pripisati Newtonu. Zauzvrat, da bi zasladio taj jetki prijedlog, Conti je velikodušno dopustio da je Leibnizov calculus lakši za upotrebu i mnogo šire prihvaćen. Od tada pa nadalje Leibniz je bio svjestan da ima posla s neprijateljem koji je spreman na sve, no Leibniz je preminuo 4. studenog 1716., nekoliko dana prije negoli je Conti stigao u Hanover da bi se susreo s njime. Newton je vijest o smrti svog velikog antagonista primio putem pisma od Contija.

PROTIV OLIGARHIJE
možete naručiti na:

eneagram9@gmail.com

Image and video hosting by TinyPic

Webster G. Tarpley: Protiv oligarhije

Prava je rijetkost naletjeti na autore koje bismo mogli okarakterizirati kao „militantne fundamentalističke platoničare“. Poklonici Platonove baštine obično su nekako eterični i, ne znam kako to ljepše reći, cendravi u svom idealizmu, pa im je i stil izražavanja pomalo mlitav. Ali to nikako ne možemo kazati za Tarpleya koji vehementno nastupa kao šerif Nove Renesanse. Šerifski pristup nedvojbeno se vidi iz njegove ranoholivudske podjele na dobre i loše momke, bez i najmanje simpatije za one loše. Pri tom se, kao pravi US Marshall, uopće ne zamara nepotrebnim argumentiranjem svog polazišta, na primjer, zašto su loši loši, a dobri dobri. Stoga su čitatelju potrebni dobri živci da bi se probio do kraja 350 stranica debelog pamfleta Protiv oligarhije. Pamfleta, ali dobrodošlog pamfleta, s obzirom na pitanja koja otvara.
Riječ je o zbirci predavanja i eseja od 1981. – 1996. godine, a ponaslov zbirke je Venecijanci i Britanci, što nam govori o autorovom omiljenom području. Kako i stoji u podnaslovu, knjiga se sastoji od dva dijela. U prvom se Tarpley bavi Mletačkom Republikom, zloglasnom Serenissimom, od osnivanja pa do 1800-te, odnosno do Napoleonovog fatalnog upada koju godinu ranije. Autoru je upravo Venecija interesantna jer, kako na samom početku kaže: “Razdoblja u povijesti koja su, kao i ovo u kojem upravo živimo, obilježena potresima i nestabilnošću ljudskih institucija, osobit su izazov za sve one koji svoje djelovanje žele zasnovati na ispravnom i autentičnom poznavanju povjesnih procesa. Takvo poznavanje moguće je postići jedino ako se povijest sagleda kao regularno smjenjivanje urota koje jedna drugu pretječu ne bi li kako diskriminirale platonizam i platoniste, a u prilog njegovih epistemoloških i političkih neprijatelja. Nema boljeg načina da se stekne uvid u ovu građu nego što je proučavanje povijesti venecijanske oligarhije, tog klasičnog primjera oligarhijskog despotizma i zla izvan granica Dalekog istoka.“ Tako nam je autor već na početku objasnio što je dobro, a što zlo, i kako se jedino povijest može sagledati. No ključna riječ je ipak „urota“ i nema sumnje da će svi poklonici teorija urota uživati u odgovarajućem štivu. Svakako će im biti zanimljivo da se popularna reptilska teorija Davida Ickea u velikoj mjeri zasniva upravo na radu Webstera Tarpleya koji je, premda kontroverzan, ipak samo povjesničar, tako da nije imao dovoljno imaginacije da svoj rad oplemenjuje znanstvenom fantastikom. Drugim riječima, manje više sve što nađete kod Ickea već se moglo vidjeti kod Tarpleya, minus gušteri. Tarpley se drži dobrih starih ljudskih pokvarenjaka, spletkaroša i srebroljubaca, bez nepotrebnog upliva izvanzemaljske krvi.
U drugom dijelu knjige nazvanom Britanci bavi se programom, uspostavom i širenjem britanskog Imperija kao preslike venecijanske oligarhije, od Jamesa I. Stewarta do namjernog iniciranja sloma njujorške burze 1929. i, konzekventno, velike svjetske recesije tridesetih.
Iz prvog dijela knjige vrijedno je istaknuti dvije teme, odnosno dva zanimljiva povijesna lika kojima se autor bavi. Prvi je venecijanski kardinal Gasparo Contarini, „vodeća figura protestantske reformacije, te prvi protestant u modernoj Europi“. Njegova „agentska mreža ohrabrivala je i štitila Martina Luthera a poslije i Jeana Calvina iz Geneve. Contarini je poslao svog susjeda i rođaka Francesca Zorzija u Englesku da podrži plan Henrika VIII. Za razvod od Katarine Aragonske...Kao rezultat, Henrik je stvorio anglikansku crkvu prema venecijansko-bizantskome modelu...“ i tako dalje, sve u stilu zanimljivog onodobnog političkog trilera. Nema ništa neobično u tome da su protestantizam nosili nezadovoljni u okrilju klera, no zanimljiv dio, po Tarpleyu, tek dolazi: „Contarini je, nadalje, bio i vođom katoličke protureformacije. On je bio pokrovitelj sv. Ignacija de Loyole i on je osigurao papino odobrenje za stvaranje Družbe Isusove kao službenog reda u Crkvi.“ Cilj čitave ujdurme bio je destabilizirati Europu kako bi se onemogućio novi kambrejski savez usmjeren protiv Venecije i njezine dominacije i trgovačkih interesa. E, pa: Contarini, majstore!
Drugi zanimljiv lik je Paolo Sarpi, „otac empirizma“, i autor knjige njegovu ulogu ovako objašnjava: „Dokle god je renesansna znanost nastavljala svoj put i njime napredovala, tako dugo su Venecijanci, Britanci i svi ostali bili prisiljeni to oponašati i kopirati, u opasnosti da bi inače mogli biti vojno poraženi. Ali iracionalna dominacija oligarha nije mogla egzistirati zajedno sa stalnim napretkom u znanosti i tehnologiji. Venecijanci nisu mogli jednostavno napasti znanost izvana. Bilo im je potrebno preuzeti kontrolu znanosti iznutra. Ta zadaća dopala je venecijanskom inteligencijskom vođi Paolu Sarpiju koji je živio od 1552. do 1623. godine.“ Uglavnom, Tarpley na dušu ovog raspopa kao „najdugoročnije postignuće“stavlja „lansiranje europskog prosvjetiteljstva koje je uključivalo, kako Bacon-Hobbes-Locke-Newton-Berkley-humeovski engleski empirizam, tako i Descartes-Voltaire-rousseauovsku francusku enciklopedističku školu.“ Sve u svemu, Tarpley se ovdje čini najviše ogorčen, pa zaključuje: „Sarpi je bio glavni kvaritelj moderne znanosti, najveći šarlatan svih vremena. Ono što se danas uči na sveučilištima, to su njegova učenja.“
Esencijalno, Tarpley modernoj znanosti prigovara formalizam i fetišizam „autoriteta stručnog mišljenja“ nasuprot „moći kreativnog razuma koji postaje snagom za oplemenjivanje i poboljšanje u prirodnom redu stvari“. Egzistencijalizmom, dekonstrukcijom postmoderne i drugim teorijskim tijekovima dvadesetog stoljeća nije se bavio, tu se zaustavio na ekonomiji, odnosno na krahu njujorške burze i depresiji dvadesetih i tridesetih.
Moderna znanost je uzbudljivo i kreativno područje. To Tarpley ne vidi, ili ne želi vidjeti, ali postavlja pitanje: zašto je danas znanost sluškinja krupnog kapitala, što znači hegemonističke oligarhije, baš kao što je nekoć filozofija bila sluškinja religije, ili kao što je religija bila sluškinja nemoralnim vlastodršcima?
Materijalisti su dekretom riješili tajnu postojanja. Ipak, postojanje je i dalje duboka tajna, i u tome je njihova neizmjerna arogancija koja Tarpleya s pravom živcira. To što on u tome vidi političku urotu zapravo je manje važno. Zanimljiviji je njegov pokušaj da demaskira vladajući koncept kao ideologiju koja je sazdana od floskula podjednakih, ako ne i gorih od svega što slijednici empirista-racionalista-pozitivista s podsmjehom proglašavaju tlapnjama. Ipak, nije jednako oštar prema rimokatoličkoj instituciji Pape i njegovoj nepogrešivosti, tako da u čitavom tom kolopletu venecijanskih „agenata“ s pravom postavite pitanje nije li Tarpley nekakav vatikanski „agent“. No kako odmičete s čitanjem i to postaje jasnije. Inzistiranje na produhovljenosti u čovjekovu životu, pa makar i institucionaliziranoj i okoštaloj u obliku crkvene hijerarhije, kod Tarpleya nije iz nejasnih ezoterijskih ili ideoloških razloga, već sasvim konkretno. Naime, potrebno je sačuvati odgovornost za riječi i postupke. Čovjek mora znati da će jednom nekom polagati račune. Bila to tlapnja ili ne, čini se da je jedino je takav život, u konačnici, podnošljiviji.
Drugi dio knjige manje je razigran jer se bavi nama bližom poviješću i faktografijom. Ipak, obiluje zanimljivim detaljima o kojima baš i nismo učili u školi, poput uloge ruske flote cara Aleksandra II. u Američkom građanskom ratu. Zanimljiva je i svojevrsna revizija Prvog svjetskog rata gdje se odgovornost za taj do tada neviđeni pokolj s „bedastog“ njemačkog Kaisera redistribuira na „zlobnog lukavca“ engleskog kralja Edvarda VII.
Ne možemo baš biti sigurni koliko je uslugu Tarpley napravio Platonu „i njegovim dečkima“ svojim popriličnom mahnitim stilom pisanja upravo Platonu u prilog, a protiv „zlog Aristotela“, ali svaki glas protiv oligarhije dobro je došao. Jer oligarhija je tu, ona se čak više ni ne trudi skrivati. I sasvim je svejedno jesu li gušterski potomci, mletački trgovci, degenerirani patriciji ili pak najobičniji glupani što misle da je vladati svijetom vrijedno svih svinjarija koje naposlijetku postanu ono što obično zovemo poviješću čovječanstva.
Zato je to knjiga koja čitatelja ni u kojem slučaju ne bi trebala ostaviti bez reakcije. Ako ste istinski Venecijanac u duši (nu, znate što mislim, znam da vi nemate dušu) i pravi vojnik Oligarhije, srdito ćete se namrgoditi: gdje je taj drski glupan da ga zgazite kao crva svim raspoloživim sredstvima! Ako ste uvjereni idealist, popravljač pokvarenog (i moralno i mehanički) svijeta i prvoborac raznih ljudskih pravica, stegnut će vam se već otprije stisnuta šaka u dodatnom priljevu pravedničkog gnjeva. A ako ste uobičajeni, najčešći primjerak antiglobalista s figom u džepu koji još uvijek čeka priliku da nekako mazne svoj prvi milijunčić i svima pokaže srednji prst, e vama je Tarpley pljunuo ravno u čelo: da, ovo je blesav svijet, ali nije takav sam od sebe. Takav je zato jer ste blesavi – vi.

Nenad Perković

Image and video hosting by TinyPic

John Maynard Keynes' Newton, the Man

The Royal Society of London planned an event to celebrate the tercentenary of Isaac Newton's birth in 1942. However World War II made it essentially impossible and the celebrations did not take place until July 1946. Lectures were given by E N da Costa Andrade, H W Turnbull, Niels Bohr and Jacques Hadamard. John Maynard Keynes had also been invited to lecture but unfortunately he died in April 1946, three months before the celebrations took place. Keynes was fascinated by Newton's manuscripts and had been the first person to see some of the manuscript material by Newton which had been kept secret until his papers were sold in 1936. Keynes' lecture, Newton, the man was delivered at the celebrations by his brother Geoffrey Keynes. Here is the text of the lecture:

Image and video hosting by TinyPic

It is with some diffidence that I try to speak to you in his own home of Newton as he was himself. I have long been a student of the records and had the intention to put my impressions into writing to be ready for Christmas Day 1942, the tercentenary of his birth. The war has deprived me both of leisure to treat adequately so great a theme and of opportunity to consult my library and my papers and to verify my impressions. So if the brief study which I shall lay before you today is more perfunctory than it should be, I hope you will excuse me.
One other preliminary matter. I believe that Newton was different from the conventional picture of him. But I do not believe he was less great. He was less ordinary, more extraordinary, than the nineteenth century cared to make him out. Geniuses are very peculiar. Let no one here suppose that my object today is to lessen, by describing, Cambridge's greatest son. I am trying rather to see him as his own friends and contemporaries saw him. And they without exception regarded him as one of the greatest of men.
In the eighteenth century and since, Newton came to be thought of as the first and greatest of the modern age of scientists, a rationalist, one who taught us to think on the lines of cold and untinctured reason.
I do not see him in this light. I do not think that any one who has pored over the contents of that box which he packed up when he finally left Cambridge in 1696 and which, though partly dispersed, have come down to us, can see him like that. Newton was not the first of the age of reason. He was the last of the magicians, the last of the Babylonians and Sumerians, the last great mind which looked out on the visible and intellectual world with the same eyes as those who began to build our intellectual inheritance rather less than 10,000 years ago. Isaac Newton, a posthumous child bom with no father on Christmas Day, 1642, was the last wonderchild to whom the Magi could do sincere and appropriate homage.
Had there been time, I should have liked to read to you the contemporary record of the child Newton. For, though it is well known to his biographers, it has never been published in extenso, without comment, just as it stands. Here, indeed, is the makings of a legend of the young magician, a most joyous picture of the opening mind of genius free from the uneasiness, the melancholy and nervous agitation of the young man and student.
For in vulgar modern terms Newton was profoundly neurotic of a not unfamiliar type, but - I should say from the records - a most extreme example. His deepest instincts were occult, esoteric, semantic-with profound shrinking from the world, a paralyzing fear of exposing his thoughts, his beliefs, his discoveries in all nakedness to the inspection and criticism of the world. 'Of the most fearful, cautious and suspicious temper that I ever knew', said Whiston, his successor in the Lucasian Chair. The too well-known conflicts and ignoble quarrels with Hooke, Flamsteed, Leibniz are only too clear an evidence of this. Like all his type he was wholly aloof from women. He parted with and published nothing except under the extreme pressure of friends. Until the second phase of his life, he was a wrapt, consecrated solitary, pursuing his studies by intense introspection with a mental endurance perhaps never equalled.
I believe that the clue to his mind is to be found in his unusual powers of continuous concentrated introspection. A case can be made out, as it also can with Descartes, for regarding him as an accomplished experimentalist. Nothing can be more charming than the tales of his mechanical contrivances when he was a boy. There are his telescopes and his optical experiments, These were essential accomplishments, part of his unequalled all-round technique, but not, I am sure, his peculiar gift, especially amongst his contemporaries. His peculiar gift was the power of holding continuously in his mind a purely mental problem until he had seen straight through it. I fancy his pre-eminence is due to his muscles of intuition being the strongest and most enduring with which a man has ever been gifted. Anyone who has ever attempted pure scientific or philosophical thought knows how one can hold a problem momentarily in one's mind and apply all one's powers of concentration to piercing through it, and how it will dissolve and escape and you find that what you are surveying is a blank. I believe that Newton could hold a problem in his mind for hours and days and weeks until it surrendered to him its secret. Then being a supreme mathematical technician he could dress it up, how you will, for purposes of exposition, but it was his intuition which was pre-eminently extraordinary - 'so happy in his conjectures', said De Morgan, 'as to seem to know more than he could possibly have any means of proving'. The proofs, for what they are worth, were, as I have said, dressed up afterwards - they were not the instrument of discovery.
There is the story of how he informed Halley of one of his most fundamental discoveries of planetary motion. 'Yes,' replied Halley, 'but how do you know that? Have you proved it?' Newton was taken aback - 'Why, I've known it for years', he replied. 'If you'll give me a few days, I'll certainly find you a proof of it' - as in due course he did.
Again, there is some evidence that Newton in preparing the Principia was held up almost to the last moment by lack of proof that you could treat a solid sphere as though all its mass was concentrated at the centre, and only hit on the proof a year before publication. But this was a truth which he had known for certain and had always assumed for many years.
Certainly there can be no doubt that the peculiar geometrical form in which the exposition of the Principia is dressed up bears no resemblance at all to the mental processes by which Newton actually arrived at his conclusions.
His experiments were always, I suspect, a means, not of discovery, but always of verifying what he knew already.
Why do I call him a magician? Because he looked on the whole universe and all that is in it as a riddle, as a secret which could be read by applying pure thought to certain evidence, certain mystic clues which God had laid about the world to allow a sort of philosopher's treasure hunt to the esoteric brotherhood. He believed that these clues were to be found partly in the evidence of the heavens and in the constitution of elements (and that is what gives the false sestion of his being an experimental natural philosopher), but also partly in certain papers and traditions handed down by the brethren in an unbroken chain back to the original cryptic revelation in Babylonia. He regarded the universe as a cryptogram set by the Almighty - just as he himself wrapt the discovery of the calculus in a cryptogram when he communicated with Leibniz. By pure thought, by concentration of mind, the riddle, he believed, would be revealed to the initiate.
He did read the riddle of the heavens. And he believed that by the same powers of his introspective imagination he would read the riddle of the Godhead, the riddle of past and future events divinely fore-ordained, the riddle of the elements and their constitution from an original undifferentiated first matter, the riddle of health and of immortality. All would be revealed to him if only he could persevere to the end, uninterrupted, by himself, no one coming into the room, reading, copying, testing-all by himself, no interruption for God's sake, no disclosure, no discordant breakings in or criticism, with fear and shrinking as he assailed these half-ordained, half-forbidden things, creeping back into the bosom of the Godhead as into his mother's womb. 'Voyaging through strange seas of thought alone', not as Charles Lamb 'a fellow who believed nothing unless it was as clear as the three sides of a triangle'.
And so he continued for some twenty-five years. In 1687, when he was forty-five years old, the Principia was published.
Here in Trinity it is right that I should give you an account of how he lived amongst you during these years of his greatest achievement. The east end of the Chapel projects farther eastwards than the Great Gate. In the second half of the seventeenth century there was a walled garden in the free space between Trinity Street and the building which joins the Great Gate to the Chapel. The south wall ran out from the turret of the Gate to a distance overlapping the Chapel by at least the width of the present pavement. Thus the garden was of modest but reasonable size. This was Newton's garden. He had the Fellow's set of rooms between the Porter's Lodge and the Chapel - that, I suppose, now occupied by Professor Broad. The garden was reached by a stairway which was attached to a veranda raised on wooden pillars projecting into the garden from the range of buildings. At the top of this stairway stood his telescope - not to be confused with the observatory erected on the top of the Great Gate during Newton's lifetime (but after he had left Cambridge) for the use of Roger Cotes and Newton's successor, Whiston. This wooden erection was, I think, demolished by Whewell in 1856 and replaced by the stone bay of Professor Broad's bedroom. At the Chapel end of the garden was a small two-storied building, also of wood, which was his elaboratory. When he decided to prepare the Principia for publication he engaged a young kinsman, Humphrey Newton, to act as his amanuensis (the MS. of the Principia, as it went to the press, is clearly in the hand of Humphrey). Humphrey remained with him for five years - from 1684 to 1689. When Newton died Humphrey's son-in-law Conduitt wrote to him for his reminiscences, and among the papers I have is Humphrey's reply.
During these twenty-five years of intense study mathematics and astronomy were only a part, and perhaps not the most absorbing, of his occupations. Our record of these is almost wholly confined to the papers which he kept and put in his box when he left Trinity for London.
Let me give some brief indications of their subject. They are enormously voluminous - I should say that upwards of 1,000,000 words in his handwriting still survive. They have, beyond doubt, no substantial value whatever except as a fascinating sidelight on the mind of our greatest genius.
Let me not exaggerate through reaction against the other Newton myth which has been so sedulously created for the last two hundred years. There was extreme method in his madness. All his unpublished works on esoteric and theological matters are marked by careful learning, accurate method and extreme sobriety of statement. They are just as sane as the Principia, if their whole matter and purpose were not magical. They were nearly all composed during the same twenty-five years of his mathematical studies. They fall into several groups.
Very early in life Newton abandoned orthodox belief in the Trinity. At this time the Socinians were an important Arian sect amongst intellectual circles. It may be that Newton fell under Socinian influences, but I think not. He was rather a Judaic monotheist of the school of Maimonides. He arrived at this conclusion, not on so-to-speak rational or sceptical grounds, but entirely on the interpretation of ancient authority. He was persuaded that the revealed documents give no support to the Trinitarian doctrines which were due to late falsifications. The revealed God was one God.
But this was a dreadful secret which Newton was at desperate pains to conceal all his life. It was the reason why he refused Holy Orders, and therefore had to obtain a special dispensation to hold his Fellowship and Lucasian Chair and could not be Master of Trinity. Even the Toleration Act of 1689 excepted anti-Trinitarians. Some rumours there were, but not at the dangerous dates when he was a young Fellow of Trinity. In the main the secret died with him. But it was revealed in many writings in his, big box. After his death Bishop Horsley was asked to inspect the box with a view to publication. He saw the contents with horror and slammed the lid. A hundred years later Sir David Brewster looked into the box. He covered up the traces with carefully selected extracts and some straight fibbing. His latest biographer, Mr More, has been more candid. Newton's extensive anti-Trinitarian pamphlets are, in my judgement, the most interesting of his unpublished papers. Apart from his more serious affirmation of belief, I have a completed pamphlet showing up what Newton thought of the extreme dishonesty and falsification of records for which St Athanasius was responsible, in particular for his putting about the false calumny that Arius died in a privy. The victory of the Trinitarians in England in the latter half of the seventeenth century was not only as complete, but also as extraordinary, as St Athanasius's original triumph. There is good reason for thinking that Locke was a Unitarian. I have seen it argued that Milton was. It is a blot on Newton's record that he did not murmur a word when Whiston, his successor in the Lucasian Chair, was thrown out of his professorship and out of the University for publicly avowing opinions which Newton himself had secretly held for upwards of fifty years past.
That he held this heresy was a further aggravation of his silence and secrecy and inwardness of disposition.
Another large section is concerned with all branches of apocalyptic writings from which he sought to deduce the secret truths of the Universe - the measurements of Solomon's Temple, the Book of David, the Book of Revelations, an enormous volume of work of which some part was published in his later days. Along with this are hundreds of pages of Church History and the like, designed to discover the truth of tradition.
A large section, judging by the handwriting amongst the earliest, relates to alchemy - transmutation, the philosopher's stone, the elixir of life. The scope and character of these papers have been hushed up, or at least minimized, by nearly all those who have inspected them. About 1650 there was a considerable group in London, round the publisher Cooper, who during the next twenty years revived interest not only in the English alchemists of the fifteenth century, but also in translations of the medieval and post-medieval alchemists.
There is an unusual number of manuscripts of the early English alchemists in the libraries of Cambridge. It may be that there was some continuous esoteric tradition within the University which sprang into activity again in the twenty years from 1650 to 1670. At any rate, Newton was clearly an unbridled addict. It is this with which he was occupied 'about 6 weeks at spring and 6 at the fall when the fire in the elaboratory scarcely went out' at the very years when he was composing the Principia - and about this he told Humphrey Newton not a word. Moreover, he was almost entirely concerned, not in serious experiment, but in trying to read the riddle of tradition, to find meaning in cryptic verses, to imitate the alleged but largely imaginary experiments of the initiates of past centuries. Newton has left behind him a vast mass of records of these studies. I believe that the greater part are translations and copies made by him of existing books and manuscripts. But there are also extensive records of experiments. I have glanced through a great quantity of this at least 100,000 words, I should say. It is utterly impossible to deny that it is wholly magical and wholly devoid of scientific value; and also impossible not to admit that Newton devoted years of work to it. Some time it might be interesting, but not useful, for some student better equipped and more idle than I to work out Newton's exact relationship to the tradition and MSS. of his time.
In these mixed and extraordinary studies, with one foot in the Middle Ages and one foot treading a path for modern science, Newton spent the first phase of his life, the period of life in Trinity when he did all his real work. Now let me pass to the second phase.
After the publication of the Principia there is a complete change in his habit and way of life. I believe that his friends, above all Halifax, came to the conclusion that he must be rooted out of the life he was leading at Trinity which must soon lead to decay of mind and health. Broadly speaking, of his own motion or under persuasion, he abandons his studies. He takes up University business, represents the University in Parliament; his friends are busy trying to get a dignified and remunerative job for him - the Provostship of King's, the Mastership of Charterhouse, the Controllership of the Mint.
Newton could not be Master of Trinity because he was a Unitarian and so not in Holy Orders. He was rejected as Provost of King's for the more prosaic reason that he was not an Etonian. Newton took this rejection very ill and prepared a long legalistic brief, which I possess, giving reasons why it was not unlawful for him to be accepted as Provost. But, as ill-luck had it, Newton's nomination for the Provostship came at the moment when King's had decided to fight against the right of Crown nomination, a strle in which the College was successful.
Newton was well qualified for any of these offices. It must not be inferred from his introspection, his absent-mindedness, his secrecy and his solitude that he lacked aptitude for affairs when he chose to exercise it. There are many records to prove his very great capacity. Read, for example, his correspondence with Dr Covell, the Vice-Chancellor when, as the University's representative in Parliament, he had to deal with the delicate question of the oaths after the revolution of 1688. With Pepys and Lowndes he became one of the greatest and most efficient of our civil servants. He was a very successful investor of funds, surmounting the crisis of the South Sea Bubble, and died a rich man. He possessed in exceptional degree almost every kind of intellectual aptitude - lawyer, historian, theologian, not less than mathematician, physicist, astronomer.
And when the turn of his life came and he put his books of magic back into the box, it was easy for him to drop the seventeenth century behind him and to evolve into the eighteenth-century figure which is the traditional Newton.
Nevertheless, the move on the part of his friends to change his life came almost too late. In 1689 his mother, to whom he was deeply attached, died. Somewhere about his fiftieth birthday on Christmas Day 1692, he suffered what we should now term a severe nervous breakdown. Melancholia, sleeplessness, fears of persecution - he writes to Pepys and to Locke and no doubt to others letters which lead them to think that his mind is deranged. He lost, in his own words, the 'former consistency of his mind'. He never again concentrated after the old fashion or did any fresh work. The breakdown probably lasted nearly two years, and from it emerged, slightly 'gaga', but still, no doubt, with one of the most powerful minds of England, the Sir Isaac Newton of tradition.
In 1696 his friends were finally successful in digging him out of Cambridge, and for more than another twenty years he reigned in London as the most famous man of his age, of Europe, and - as his powers gradually waned and his affability increased - perhaps of all time, so it seemed to his contemporaries.
He set up house with his niece Catharine Barton, who was beyond reasonable doubt the mistress of his old and loyal friend Charles Montague, Earl of Halifax and Chancellor of the Exchequer, who had been one of Newton's intimate friends when he was an undergraduate at Trinity. Catharine was reputed to be one of the most brilliant and charming women in the London of Congreve, Swift and Pope. She is celebrated, not least for the broadness of her stories, in Swift's Journal to Stella. Newton puts on rather too much weight for his moderate height. 'When he rode in his coach one arm would be out of his coach on one side and the other on the other.' His pink face, beneath a mass of snow-white hair, which 'when his peruke was off was a venerable sight', is increasingly both benevolent and majestic. One night in Trinity after Hall he is knighted by Queen Anne. For nearly twenty-four years he reigns as President of the Royal Society. He becomes one of the principal sights of London for all visiting intellectual foreigners, whom he entertains handsomely. He liked to have clever young men about him to edit new editions of the Principia - and sometimes merely plausible ones as in the case of Facio de Duillier.
Magic was quite forgotten. He has become the Sage and Monarch of the Age of Reason. The Sir Isaac Newton of orthodox tradition - the eighteenth-century Sir Isaac, so remote from the child magician born in the first half of the seventeenth century - was being built up. Voltaire returning from his trip to London was able to report of Sir Isaac - 'twas his peculiar felicity, not only to be born in a country of liberty, but in an Age when all scholastic impertinences were banished from the World. Reason alone was cultivated and Mankind could only be his Pupil, not his Enemy.' Newton, whose secret heresies and scholastic superstitions it had been the study of a lifetime to conceal!
But he never concentrated, never recovered 'the former consistency of his mind'. 'He spoke very little in company.' 'He had something rather languid in his look and manner.'
And he looked very seldom, I expect, into the chest where, when he left Cambridge, he had packed all the evidences of what had occupied and so absorbed his intense and flaming spirit in his rooms and his garden and his elaboratory between the Great Gate and Chapel.
But he did not destroy them. They remained in the box to shock profoundly any eighteenth- or nineteenth-century prying eyes. They became the possession of Catharine Barton and then of her daughter, the Countess of Portsmouth. So Newton's chest, with many hundreds of thousands of words of his unpublished writings, came to contain the 'Portsmouth Papers'.
In 1888 the mathematical portion was given to the University Library at Cambridge. They have been indexed, but they have never been edited. The rest, a very large collection, were dispersed in the auction room in 1936 by Catharine Barton's descendant, the present Lord Lymington. Disturbed by this impiety, I managed gradually to reassemble about half of them, including nearly the whole of the biographical portion, that is, the 'Conduitt Papers', in order to bring them to Cambridge which I hope they will never leave. The greater part of the rest were snatched out of my reach by a syndicate which hoped to sell them at a high price, probably in America, on the occasion of the recent tercentenary.
As one broods over these queer collections, it seems easier to understand - with an understanding which is not, I hope, distorted in the other direction - this strange spirit, who was tempted by the Devil to believe at the time when within these walls he. was solving so much, that he could reach all the secrets of God and Nature by the pure power of mind Copernicus and Faustus in one.

Image and video hosting by TinyPic

- 21:54 - Komentari (20) - Isprintaj - #

subota, 03.11.2007.

Halter Skelter

Nemanja: Povratak Cara

Image and video hosting by TinyPic

(Ulomak)

Iz ni po čemu čuvenog gradića Z. u …skoj guberniji, u proleće xxxx godine su iz obaveštenih izvora počele stizati nejasne, proturečne vesti. Ukratko, predviđao se dolazak iz inostranstva izvesnog N. kojim bi sve trebalo da se jednom za svagda reši i završi, za neke možda i neočekivano nepovoljno. Govorilo se o devojkama iz uglednih obitelji koje padaju u nesvest, o pesmama koje se prepisuju i čitaju u nekakvim „kružocima“, o suzama gospođe gubernatorice nakon svađe sa sluškinjom, o crnome mačku, ili, naprotiv, o belome mačku, tako da je naposletku odlučeno da neodložno otputujem u …sku guberniju i … uhvatim vraga za rep
………………………………

U Z. sam stigao u najboljem raspoloženju, odmoran i odlučan da razmrsim klupko tajni ispredeno oko tog (slutio sam) naočitog neznanca. Što sam više razmišljao o njemu, a razmišljao sam neprestano, to sam bio uvereniji da je reč o pojavi bezazlenoj, dobronamernoj, pa, ako hoćete i blagotvornoj i da je po sredi nesporazum, neko pogrešno tumačenje njegova značaja, za koje krivnju ne snosi on, nego naš uporno podmukao, večito nepoverljiv svet koji ništa ne ume da razlikuje nego gleda svoju sitnu korist. Ne mogu da objasnim kako sam razvio to uverenje, jer o njemu još nisam znao ništa, no skrušeno priznajem da sam već tada bio nepokolebljivo na njegovoj strani. Nisam osećao nikakvo kajanje radi ove očite pristranosti, naprotiv po prvi put sam sigurno znao da radim na strani dobra i da će dobro neizostavno pobediti.

halter skelter 03.11.2007. 19:14

- 19:57 - Komentari (15) - Isprintaj - #

ODLAZI!

Image and video hosting by TinyPic

Sve me noćas podsjeća na sebe.
U svim mojim mislima sam si.
Ipak, njoj ću reći da se volim -
hoću sam sa sobom ostati.

Hej, odlazi!
Ne nadaj se, nema pomoći.
Da se nisam volio tak' jako,
bilo bi ti teško otići!

Hej, odlazi...

NEMANJA, 03.11.2007. 02:19

- 02:16 - Komentari (13) - Isprintaj - #

mesečina

HALTER SKELTER

Usred srca tame,
Jasno svjetlo liti...


Image and video hosting by TinyPic

Odmak, priznanje da su tvoji osjećaji prema Nemanji ambivalentni me u prvi mah zbunilo, jer Nemanja, kako mu ime govori, može izazvati samo jedno, ali plemenito čuvstvo: bezuvjetno obožavanje.
Navela si me na razmišljanje pa sam dedukcijom došla do ovog zaključka. Nemanja je pojava od onih koje nazivamo jedinima svoje vrste, pa je u životu svakog pojedinca susret s njime iskustvo bez presedana te, neizbježno, izaziva osećanja koja ne razumijemo. To se i tebi desilo. Kao da si prvi put ugledala mesečinu. A nitko ne zna što to sija!!! Ne brini, dijete u tebi će ti pomoći shvatiti tvoje prave (prirodne) osjećaje prema Nemanji i ovo će zbunjujuće razdoblje postati prošlost.

halter skelter 02.11.2007. 21:40

Image and video hosting by TinyPic

Epistemološka

Nemanja zna gnijezdo sviti,
(od svilenih niti),
Zna isprati buku,
Napojiti glad.
Usred srca tame,
Jasno svjetlo liti,
I još povrh svega
Ostat vječno mlad.

halter skelter 02.11.2007. 22:58

- 01:09 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 02.11.2007.

Winterfresh

Image and video hosting by TinyPic

Mimoza

Osjetljiv na lagan dodir
kao prve mimoze na placu
u rukama pozeblih bakica
(dok još zimu proljeće otjeralo nije)
a snažan kao Winterfresh
donosi osmijeh prvi pravi
nakon leda i snijega
nakon pustoši i tmine

Nemanja
Bog
mimoza
Samson pod žutim bobicama
Nemanja - Dar sudbine
Za koji se ničice gine

Luce 02.11.2007. 20:04

- 20:02 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.11.2007.

NULOVENČANI

Image and video hosting by TinyPic

ladna lauda

nemanja isprva bijaše kenjkavi bebac
nemanja nulovenčani rođen u košuljici
putuje u vječnost
lovi ribe rječne lijevom
ribe jezerske desnom rukom
dok nogom pridržava zmiju rogatog čela
udiše vonj pomajke zemlje
(koja leži nauznak na svojoj posteljici vreloj)

nemanja, idi i vladaj vaseljenom
idi i ratuj sa svim živim svijetom
ratuj pa mu se pokori
beri cvijeće za pticama jurcaj
sviraj u sviralu kolo pleši
zatvaraj krug, uđi, izađi
lezi nalegni na svijet
na zemlju na vrelu posteljicu
nalegni i čekaj
da bog prosere svijetlo

pametni zub 31.10.2007. 23:57

- 18:16 - Komentari (20) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se