NEMANJA: SMIRENOUMLJE

subota, 10.11.2007.

THIS MORTAL COIL

HEIDEGGER: DIE KEHRE

Počeo sam gajiti neke simpatije prema tebi kad vidim da se, usprkos vremešnosti i netalentiranosti, možeš našaliti u stilu 50-tih kad si bio subverzivan k'o kurac od ovce mojeg pokojnog djeda Atanasija.
P.S.
Sinoć je u kuglani bila redaljka na Danijeli. Cijelo vrijeme je cičala
- Nemojte, oh, nemojte, rekla sam da ću čuvati moju maloljetnu pizdicu za obudovjele pohotnike! Ja sam Hajdijeva znakovnica! i sve nešto u tom stilu.
Iščupao sam sijedu dlaku s njene prorijeđene ćelenke na koju ću večeras drkati.

markiz 10.11.2007. 20:52

Image and video hosting by TinyPic

Markiže, budući da ne pišeš na svome, mora te se loviti po uokolnim blogovima.
Dakle, moram ti ovo ispričati:
Bio sam na nekakvom dječjem rođendanu. Doveo sam u igraonicu sestrića od jetrve i taman kad sam mislio da će sve proći u najboljem redu pojavio se nekakav nesklapni clown.
Nije to doduše bio pravi clown, onaj s crvenim nosom i cvijetom koji pršće vodu, ne, to je bio pjesnik Lojzek koji je hoteći pojati ispao clown, da bi u magnovenju, uvidjevši dječju nezainteresiranost za stihove poput ovih:

pružimo si ruke
svi mi malih prstića
pružimo si nerazdružive
malo ljigave i malo dlakave ručice


pokušao animirati uplakane mališane nekakvim improviziranim trikom, koji je tko zna gdje pokupio tih socijalističkih pedesetih, o kojima tako nadahnuto govoriš. Elem, stari je krampus gurnuo prst u nos počevši ga kopati i rovariti revnošću krtice. Ugurao je u desnu nosnicu iz lijevoga uha netom izveđen desni kažiprst, i, na zaprepaštenje svih nas, a bilo je tu i odrasle djece, gurnuo je kažiprst sve do kraja, do zgloba! Samo, to nije bio kraj, a ne!, to je bio početak, nešto kao početak kraja, barem Lojzekovog: Lojzek je nastavio gurati šaku i ruku u nos i već ju je zagurao do lakta i ramena kad smo se stali zabezeknuto zagledati jedni u druge, tražeći pogledom objašnjenje ili barem sućut: odvratnog li prizora u svakom pogledu! Beprizorje se nastavilo: Alojz je gurao ruku niz nosnicu u jednjak, pa u želudac, niz debelo i ostala, tanja crijeva nadolje, i dalje, sve do paka (razlohanoga, naravno) povlačeći za prstom ruku, rame, trup, cijeli svoj korpus, izokrećući se tako u sebi samom kako kakva escherovska rukavica!
Izvodeći svoj anatomski loop, Alojz se pred unezvjerenom, očajnom dječicom transformirao u kinetičku ilustraciju enciklopedijske natuknice this mortal coil, postajući krvava, smrdljiva gvalja iznutrica što se na morbidno nastran način preplitala s vlastitom dotrajalom vanjštinom.
Tek što je skončao navlastitu metamorfozu, Alojz će pred skamenjeni auditorij stati ne sasvim isti, već više kao vlastito ne-ja: isti, a opet drugi, inverzni Lojzek: točno kao on, samo sav zasran!
I tada, u tom volšebnom času, taj i takav usrani Alojz, de profundis prozbori: Ja više nisam isti! Ja sam sada novi čovjek: zovite me Heidegger!

A bilo je tu i drugih doživljaja koji se čovjeku urežu u pamćenje, pa ih se rado sjeća.

NEMANJA 10.11.2007. 21:42

- 21:44 - Komentari (5) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se