NEMANJA: SMIRENOUMLJE

utorak, 30.10.2007.

masoni

IVA ŽIC
Sociologija, II. godina, FF, Zagreb

Povijest slobodnog zidarstva

Image and video hosting by TinyPic

SAŽETAK

Povijest slobodnih zidara je tema ovog rada. Slobodni zidari uvijek su bili mistično društvo koje je intrigiralo mnoge ljude. Da bi ih razumijeli, trebamo razumijeti njihov razvoj kroz povijest. Od prvih zidarskih društava, nastanka Velike lože i njihovog širenja u mnogim zemljama, do njihove umiješanosti u nekim revolucijama i podviga poznatih slobodnih zidara. Ovo je samo najvjerojatnija povijest slobodnih zidara i ne mora biti istinita, ali će pomoći u razumijevanju slobodnog zidarstva.

Ključne riječi: slobodni zidari, ceh, Velika loža, plemstvo

UVOD

Da bi se shvatilo slobodno zidarstvo, potrebno je poznati njegovu povijest koja počinje u srednjem vijeku. Specifična je njegova starost po kojoj se ono razlikuje od drugih mističnih grupa. Svrha slobodnog zidarstva nikada točno nije otkrivena. Tajnovitost koja ga skriva često je bila razlog ulaska u to tajnovito bratstvo.

TEMA

U srednjem vijeku, od trinaestog do petnaestog stoljeća, u Engleskoj, Francuskoj i srednjoj Europi prevladavalo je uvjerenje da su zidari drugačiji od ostalih ljudi. Putovali su po cijeloj zemlji; radili su samo u kamenu pa su im jedini poslodavci bili kralj, plemići i Crkva za koje su gradili dvorce, katedrale, opatije, župne crkve i mostove[1]. Gradnja katedrala bila je dugotrajan posao i omogućila je zidarima mnogo posla[2]. (Ridley, 2001, str 13)
Zidari su bili stručni radnici. Postojale su dvije vrste zidara. Jedna vrsta su „teški klesari“ ili „grubi klesari“. Oni su postavljali obični tvrdi kamen iz Kenta i drugih predjela od kojeg su se gradile katedrale. Druga vrsta su bili visoko stručni zidari koji su klesali lijepa pročelja na katedrali i upotrebljavali mekši, kredni kamen[3]. Taj kamen nazivao se „slobodni kamen“, a stručni zidari koji su ga obrađivali nazivali su se „zidari u slobodnom kamenu“, što se često skraćivalo u „slobodni zidari“.
Blizu mjesta gdje su radili, zidari bi izgradili kolibu koju su zvali „loža“. To mjesto služilo je za čuvanje alata te su tamo ručali, ali ne i spavali[4]. Često su ostajali po nekoliko godina. Meštar je bio jedini punopravni član gilde[5], a ujedno i vlasnik alata i radionice koja je obično bila u sklopu njegove kuće[6]. (Ridley, 2001, 15)
Budući da su bili poznati po svojim vještinama, zidari su pozivani od biskupa i predstojnika kaptola graditi katedrale. Dobivali su ponude i iz drugih krajeva Engleske, Francuske i Njemačke da napuste posao i dođu raditi na drugoj katedrali za veću zaradu. Biskupi i predstojnici kaptola željeli su spriječiti njihov odlazak dok posao nije završen te su namećivali ugovor s uvjetom dovršenja posla. Slobodni zidari često se nisu s tim slagali. Kralj se ponekad koristio svojom moći novačenja pri gradnji dvorca ili važne utvrde da prisili zidare da rade za njega. Čak su vlasti uhićivale zidare i prisilno ih dovodili do odredišta jer im nisu vjerovali da će sami doći.
Ipak, vlada ili kralj nisu izravno zapošljavali zidare i druge radnike, nego je to radila korporacija ili trgovačko bratstvo kojima bi kralj dao povelju i upute kako urediti zanat. Bratstvo se sastojalo od vodećih poslodavaca u toj grani, ali ponekad ga je izravno kontrolirao kraljevski službenik. Zidari su bili pod kontrolom tvrtke Mason's Livery Company[7] iz Londona, koja je sigurno postojala od 1220.godine. Bratstvo je sigurno postojalo u Chesteru, Durhamu, Newcastleu i Richmondu u Yorkshireu. U Škotskoj su bratstva bila čak starija od onih u Engleskoj.
Srednjovjekovna Europa bila je vrlo disciplinirano i uređeno društvo. U Engleskoj je parlament odredio pravila po kojima se moralo živjeti; na primjer maksimalna nadnica, broj radnih sati, dopuštene igre itd. Zidari su također živjeli po ustaljenim pravilima[8].
Nakon što je epidemija kuge zahvatila Zapadnu Europu s Istoka 1348. godine, došlo je do nestašice radne snage. Parlament je izglasao zakone koji su odredili maksimalnu nadnicu jer se povećala pregovaračka moć preživjelih. Zidari i poslodavci često su sklapali tajne ugovore po kojima se zidare plaćalo više. Zidari su osnivali sindikate čiji su se članovi složili oko nadnice koja je bila puno veća od zakonitog maksimuma. Ti sindikati bili su izvan zakona te su se sastanci i odluke držale u tajnosti.
Zidari u Francuskoj[9] bili su elitna radna snaga zaposlena na gradnji katedrala. Pridružili su se organizaciji Compagnonnage. Compagnoni, koji su joj pripadali, primali su radnike iz gotovo svih struka i organizirali su im putovanja do raznih radnih mjesta. Francuski kraljevi i vlada to nisu odobravali te su donešeni zakoni i kraljevske odluke protiv Compagnonnage (npr. ne smij se pozdravljati na ulici ili više od trojice ići u krčmu). Nakon što su 1655. godine doktori Sorbogne, na teološkom fakultetu sveučilišta u Parizu, proglasili compagnone zločestim ljudima koji krše Božji zakon, oni su nastavili raditi u tajnosti. (Ridley, 2001, 19)
U Njemačkoj i središnjoj Europi Steinmetzen, zidari, bili su isto tako elita radne snage zaposlene na gradnji katedrala. Njihovi zanatlijski cehovi propisivali su im djelatnost. Razvili su nacionalnu organizaciju koja je pokrivala cijelu Njemačku i središnju Europu.
Zidari u kamenu pješčenjaku u Škotskoj bili su manje uspješni u zadržavanju povlaštenog položaja u građevinskom zanatu jer nije bilo takvog kamena u Škotskoj te nisu mogli izvoditi svoje stručne radove. Skraćeno je razdoblje naukovanja za postanak pristupnog naučnika koje se mora odslužiti da bi se postao majstor zidar te su škotski zidari pokušali ojačati svoj položaj pomoću lozinke koju su znali svi stručni majstori zidari, ali ne i pristupni naučnici. Tako su prepoznavali jedni druge i onemogućavali što je više moguće pristupne naučnike da obavljaju njihove poslove. Lozinka je poznata kao „masonska riječ“. Većina podataka govori da je ona nastala oko 1550. godine, a prenijeta je u najsjevernije zemlje Europe.
Iako su zidari stvaranjem svojih tajnih sindikata djelovali izvan zakona, u pogledu religije potpuno su se pokoravali zakonu. Prihvaćali su bez oklijevanja doktrinu i autoritet Rimokatoličke crkve. Njihovi zaštitnički sveci bili su sv. Ivan Krstitelj i sv. Ivan Evanđelist, a slavili su 24. lipnja blagdan sv. Ivana Krstitelja i 27. prosinca sv. Ivana Evanđelista. Štovali su sv. Barbaru koja je štitila zidare od munje, i Četiri okrunjena mučenika[10]. Zidari su bili usko povezani s religijom koja je priznata.
Nakon Tridesetogodišnjeg rat u Njemačkoj zamjećuje se pojava ljudi, iako si u manjini, koji vjeruju u vjersku snošljivost. Neki od njih postali su rosenkreutzeri[11], neki se nisu pridružili nikakvom pokretu ili organizaciji, a neki su postali slobodni zidari.
Slobodni zidari su između 1550. i 1700. godine prestali biti nezakonit sindikat radnika zidara koji prihvaćaju sve doktrine Katoličke crkve i postali organizacija intelektualne gospode koja je sklona vjerskoj toleranciji i prijateljstvu među ljudima različitih religija.
U Bibliji u Drugoj knjizi ljetopisa piše kako je kralj Solomon odlučio izgraditi hram te je zatražio od Hirama, kralja Tira, da mu pošalje arhitekte i zidare da rade na hramu. Spominjane su čak dužina, širina i visina hrama. Zidari su dodali mnoge priče o gradnji Solomonova hrama. Ispričali su priču o jednom drugom Hiramu – Hiramu Abifu, koji je znao tajnu hrama. Tri razbojnika su ga otela i prijetila mu smrću ako je ne otkrije. Ubili su ga jer ju nije htio otkriti. Kada je Solomon to saznao, htio je znati koja je to tajna Hirama Abifa i je li ona umrla s njim. Poslao je tri zidara da pronađu Hiramovo tijelo i tajnu te da će, ako ne budu mogli otkriti tajnu, tajna hrama biti prvo što vide kada nađu Hiramovo tijelo. Zidari su našli Hiramovo tijelo i prvo što su vidjeli, kada su otvorili njegov lijes, bila je njegova ruka. Budući da nisu mogli pronaći tajnu, stisak ruke i drugi znakovi prepoznavanja koje su zidari otad usvojili postali su nova tajna.
U ceremonijalu kada se neki slobodni zidar uzdiže na treći stupanj i postaje majstor-zidar, on sudjeluje u obnovi priče o ubojstvu Hirama Abifa i zaklinje se da, kao i Hiram, neće otkriti tajne slobodnih zidara te prihvaća da ga, ako prekrši zakletvu, usmrte vadeći mu srce, jetru i druge unutarnje organe[12].
Zidarska tradicija ima i druge priče o svom podrijetlu. Objavio ih je slobodni zidar James Anderson u svojoj „Knjizi statuta“ 1723. godine.(Ridley, 2001, 32) Te priče govore da je i sam Bog bio zidar – izgradio je nebo i zemlju u šest dana; Adam je bio zidar; zidari su izgradili Kulu babilonsku itd. Sve su to besmislice, ali zidarima je to godilo jer su vjerovali u ono što su željeli vjerovati. Masonska riječ zadobila je romantičnu i zlokobnu privlačnost nakon što su ljudi čitali o Solomonovu hramu i o pričama o tajnoj ceremoniji uvođenja i zakletvi slobodnih zidara.
Prvi zabilježen slučaj pristupa u vojnu ložu bio je kada je sir Robert Moray bio 20. ožujka 1641. promaknut u edinburšku masonsku ložu. Zidarske lože, koje su prihvaćale zidare u članstvo, bile su raširene po cijeloj Engleskoj. Robert Plot[13], iako sam nije bio slobodni zidar, pisao je o slobodnom zidarstvu u svojoj domovini u knjizi „Prirodna povijest Staffird-shire“ (1686.g.).
Teorija koja je pokušala objasniti porast slobodnog zidarstva u Škotskoj tvrdi da su slobodni zidari bili Vitezovi templari[14] Moguće je da su neki templari pobjegli u Škotsku i pridružili se ložama slobodnih zidara, ali nisu odigrali nikakvu ulogu u razvoju slobodnog zidarstva u Škotskoj i Engleskoj.
Krajem 17. stoljeća u Londonu slobodni zidari postali su nepopularni u nekim krugovima. Pitanje koje se najčešće postavljalo bilo je: 'Čemu tajnovitost, ako su slobodni zidari zakonito i ugledno društvo? Ljudi ne kriju svoje kreposti i svoja dobra djela već žele sakriti svoje mane i zločine.'
Godine 1717. četiri londonske lože odlučile su osnovati nacionalnu Veliku ložu koja će imati vlast nad svim ložama u Engleskoj. Prve tri lože sastojale su se većinom od djelatnih zidara ili tesara i gospode, a članovi četvrte bila su gospoda te nekolicina plemića. Velika loža je u veljači bila osnovana, a na dan sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1717. u pivnici Goose and Gridion u dvorištu crkve St. Paul dizanjem ruku izabran je gospodin Anthony Sayer za Velikog meštra. Škot velečasni James Anderson je 1723. po nalogu Velike lože napisao „Knjiga statuta starinskog i časnog bratstva slobodnih i prihvaćenih zidara“. U toj knjizi piše da se zidar mora pokoravati moralnom zakonu; da se obvezuju na onu vjeru s kojom se slaže većina ljudi; da se ne smije uplitati u urote protiv dobrobiti zemlje; da se ne upliće u rasprave o politici i religiji itd. Francuz Jean Théophile Desaguiles izabran je za Velikog meštra 1719., a kada je 1720. bio po drugi put izabran za Velikog meštra, to je bio posljednji put da je neplemić izabran za taj položaj. Sljedećih 278 godina svaki Veliki meštar bio je ili plemić ili član kraljevske obitelji.
Prije su Veliki nadzornici bili birani, ali od 1720. godine njih je postavljao Veliki meštar koji je mogao postaviti Zamjenika meštra i dva Velika nadzornika da mu pomažu. Philip Wharton bio je izabran za Velikog meštra 1722., ali je bio izbačen te je otišao u Španjolsku gdje je osnovao prvu masonsku ložu. Pod zaštitom plemstva, slobodni zidari su mogli slobodni izražavati svoja vjerska načela.
Za razliku od prijašnjih godina, slobodni zidari su sami počeli svraćati pozornost javnosti na sebe. Na svoj blagdan, 24. lipnja, svake su godine išli u procesiji ulicama Londona i Westminstera, odjeveni u zidarske haljine i pregače na čelu s Velikim meštrom. Unajmili bi neko londonsko kazalište za posebnu izvedbu nekog Shakespeareova komada ili Fraquharova „Časnika za novačenje“, kojoj bi prisustvovali Veliki meštar i druga braća.
Budući da nisu primali žene u svoje lože, često su bili optuživani da su ženomrsci. Nitko tih godina nije očekivao da žene imaju pristupa parlamentu, sveučilištima itd., ali su igrale vodeću ulogu u društvenom životu, osobito u plemićkim krugovima. Bile su središte pozornosti na balovima, večerama i drugim društvenim događanjima. Ljudi su se čudili što su žene isključene iz loža jer su sastanke smatrali društvenim događajima. Zidari su objašnjavali da ne primaju žene jer povijesno žene nikada nisu bile djelatni zidari, jer bi odvlačile pozornost muškaraca i kako bi spriječili da se govori o nemoralnom ponašanju u loži. (Ridley, 2001, 55)
Slobodni zidari doživjeli su veliku pobjedu kada ja 1737. godine tadašnji Veliki meštar otišao do palače princa od Walesa i primio princa u slobodne zidare. Zidari su koristili sva svoja sredstva da dobiju povoljni publicitet u novinama, ali istovremeno nisu željeli otkriti tajne nečlanovima jer tada ništa ne bi privlačilo ljude da postanu slobodni zidari, a privlačna je bila i ideja sjedenja pored nekog vojvode ili plemića. Slobodni zidari su slijedili u mnogim stvarima kraljevsku kuću i plemstvo (kao npr. u pušenju koje je bilo zabranjeno).
Do 1730-tih godina osnovane su zidarske lože u Nizozemskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Austrijskom carstvu, u nekoliko talijanskih država, Španjolskoj i Švedskoj. Neke lože su osnivali predstavnici engleske Velike lože, druge mjesni stanovnici neovisno od Velike lože, ali nadahnuti engleskim primjerom. Slobodno zidarstvo privlačilo je plemstvo i srednju klasu i u Europi, ali je također izazivalo i bojazan. U Engleskoj je članstvo plemstva osiguravalo ugled i raspršivalo sumnju u njihove djelatnosti. U protestantskoj Nizozemskoj prvi put je vlada poduzela mjere protiv slobodnih zidara i to 1735. godine. Papa Klement XII. 28. travnja 1738.g. objavio je Bulu protiv slobodnih zidara; opet se postavilo pitanje njihova skrivanja, ako čine dobro. Zabranio je katolicima da postanu slobodni zidari pod prijetnjom izopćenja. (Ridley, 2001, 62) Bula se nije provodila u svim katoličkim zemljama. Provodila se u Portugalu i Italiji.
Zidarske lože pojavljuju se 1730-tih godina u Češkoj, a nekoliko godina kasnije i u Austriji i Mađarskoj. Slobodno zidarstvo širilo se u Njemačkoj i pobudilo je zanimanje Fridrika, prestolonasljednika Prusije, koji je kasnije postao pruski kralj Fridrik II., a u povijesti je poznat kao Fridrik Veliki[15]. Godine 1738. Fridrik je tajno postao slobodni zidar te je uveo slobodno zidarstvo u Prusku. (MacKenzie, 2002, str 202)
Godinu dana prije nego je papa Klement XII. obznanio Bulu protiv slobodnih zidara, Luj XV. je 1737. zabranio slobodne zidare u Francuskoj te je najavio da plemić koji se pridruži masonskoj loži neće biti primljen na dvoru. Ipak, par godina kasnije dopustio je nekim plemićima da budu slobodni zidari. Mnoge francuske lože primale su žene.
Godine 1750. uveden je novi obred zvan Kraljevski luk čije podrijetlo je nejasno. U ceremoniji primanja u Kraljevski luk, kandidatu se otkriva ime Boga, Velikog arhitekta svemira. To je jedna od najviše čuvanih tajni. Odmetnici iz slobodnog zidarstva objavili su da je to ime Jahbulon, s time da 'Jah' znači Jahve, 'Bul' Baal, a 'On' Oziris. Uključujući ime Baala u složeno ime Boga, članovi Kraljevskog luka poistovjetili su se sa žrtvama Mojsijeve okrutnosti[16]. (Ridley, 2001, 83)
Razvili su se i mnogi stupnjevi slobodnog zidarstva. U početku su postojala tri stupnja. Novajliju su primali kao zidara naučnika, tada bi ga uzdigli na pristupnog naučnika, a u trećoj ceremoniji primili bi ga kao meštra zidara. Zatim su dodali nove stupnjeve dok nisu došli do 33 stupnja na koje se neki mason mogao uzdići, iako su samo prva tri stupnja bila pod kontrolom Velike lože, a sam Veliki meštar mogao je dostići samo treći stupanj. U osamnaestom stoljeću drugi zidarski obredi razvili su se u raznim dijelovima svijeta, a najpoznatiji je tzv. Škotski obred[17].
Velika loža suočila se s pobunom 1751. godine. Do nje je došlo u loži u Yorku koja je smatrala da je starijeg porijekla od one u Londonu. Ona se proglasila višom od Velike lože u Londonu i nije htjela prihvatiti njezinu vlast. Određeni broj loža pristupio je toj Velikoj loži u Yorku koja se nazvala Starinskom velikom ložom (onu u Londonu smatrala je 'modernom'). Podjela između Modernih i Starinskih zidara, Londona i Yorka, trajala je 60 godina.
Osoba zbog koje su slobodni zidari bili ismijavani bila je Chevalier d'Éon. D'Éon je bio slobodni zidar koji je sudjelovao u engleskoj politici. Oko 1764.g. počele su kružiti glasine da je on ustvari žena koja se prerušava u muško te su se ljudi počeli kladiti. Godinama su se svote sve više povećavale. Vrhunac svega bio je kada je sud morao odlučiti kojeg spola je d'Éon. Porota je presudila da je d'Éon žena i on se u skladu s tim oblačio i ponašao. Kada je umro, dokazano je da je ipak bio muškarac što su slobodni zidari već znali jer za vrijeme obreda inicijacije novi član mora otkriti prsa.
Poslije 1717. godine engleska Velika loža izvozila je slobodno zidarstvo u Sjevernu Ameriku. Doseljenici su čuli da ono postaje pomodno u Engleskoj u najvišim slojevima društva pa su lože osnivane u Americi želeći tako slijediti engleski primjer. Do 1730.g. lože su osnovane u Bostonu i Philadelphiji. Engleska Velika loža obavljala je svoj nadzor nad američkim ložama imenovanjem Pokrajinskog Velikog meštra, koji je mogao stvarati lože na svom području i kontrolirati ih. Poznati slobodni zidari bili su: Benjamin Franklin[18], George Washington, Benedict Arnold, John Paul Jones, John Hancock, James Monroe, Paul Revere, La Fayette.
Zidarska godina zasnivala se na izračunu nadbiskupa Jamesa Usshera[19] koji je mislio da je Bog stvorio svijet 4004. pr. Kr., osim što su zidari zanemarili četiri godine i postavili stvaranje svijeta i početak zidarskog kalendara u 4000.g.pr.Kr. (Ridley, 2001, 105)
Rašireno je bilo razmišljanje da su slobodni zidari utjecali na Američku revoluciju. Ali nedavna objektivna proučavanja pokazala su da se dosad pretjeravalo u isticanju utjecaja zidara na Američku revoluciju.
U Austrougarskom carstvu Marija Terezija je provodila svoju politiku suzbijanja slobodnog zidarstva, iako je njen suprug, car Franjo I., umro kao slobodni zidar. Njihov sin, Josip II., bio je liberalnih stavova. Zidarske pregače i drugi amblemi uvodili su se u žensku odjeću pa je postalo moderno nositi bijele rukavice. Na sveopće iznenađenje i razočaranje slobodnih zidara, Josip II. izdao je 1785.g. edikt da postoje opasnosti u postojanju slobodnog zidarstva kao tajne organizacije jer bi se njezine lože mogle zloupotrijebiti za revolucionarne radnje te je ograničio broj loža u carstvu.
Franz Joseph Haydn i Wolfganag Amadeus Mozart bili su slobodni zidari. Mozart je tako pisao mnoga djela s masonskom tematikom. Najvažnije takvo djelo je opera „Čarobna frula“ koja naglašava korisne strane jednog tajnovitog kulta.
U austrijskom carstvu, kao i u Francuskoj, došlo je do proturječja u politici vlade prema slobodnim zidarima. Problem se zaoštrio kada se u Bavarskoj pojavilo tajno društvo koje je poznato kao iluminati ('prosvijetljeni')[20]
Mislilo se da su zidari odgovorni za Francusku revoluciju, a istina je da su u njoj, kao i u Američkoj, neki od revolucionarnih vođa bili slobodni zidari, a neki nisu.[21] Velika loža je, na dan kada je 1793.g. Britanija objavila rat Francuskoj, poslala svog Velikog meštra, princa od Walesa, da preda u njihovo ime pismo Kralju, uvjeravajući ga u njihovu lojalnost prijestolju i podršku ratu. Žirondinci su u Lyonu zadobili kontrolu nad ložama slobodnih zidara. Slobodni zidari Lyona odigrali su vodeću ulogu u pobuni protiv pariških jakobinaca.
U Irskoj, kao i u Engleskoj, slobodni zidari u početku su bili vrlo ugledni i nalazili plemiće da budu njihovi Veliki meštri. Ipak, neki od revolucionara pridružili su se masonskim ložama oko 1797. godine[22]. Tajnost koja obavija lože poslužila je kao izlika za pripreme irskih revolucionara.
Kralj Ferdinand IV: u Napulju je izdavao dekrete protiv slobodnih zidara, obnavljajući prve dekrete koji su slijedili Papinsku bulu od 1751. Ali nakon njegova vjenčanja s Marijom Terezijom, popustili su progoni, a dekreti se nisu izvršavali.
Došavši na vlast, Napoleon je dopustio postojanje slobodnih zidara jer nije želio da Katolička crkva postane presnažna.(Ridley, 2001, 166) Četiri Napoleonova brata bila su slobodni zidari[23]. Ipak, 1811. godine Napoleon je obajvio dekret kojim je proglasio nezakonitim osnivanje bilo kakve organizacije s više od dvedeset članova, koja se redovito sastaje, osim ako ta organizacija ne dobije pristanak od vlade. U Španjolskoj i Portugalu inkvizicija je suzbijala slobodne zidare.
Francuski slobodni zidari iskazivali su svoje oduševljenje prema Napoleonu usprkos njegovim porazima u Španjolskoj i Rusiji. Velika loža Velikog Orijenta dala je 5000 franaka za kupnju konja za vojsku, ali nakon što je Luj XVIII ponovno postavljen za kralja ona se okrenula protiv Napoleona. Napoleon je bio uhvaćen, ali je Joseph Bonaparte uspio pobjeći u Ameriku i tamo je proveo zadnjih dvadeset devet godina svog života. U to vrijeme on je bio Veliki meštar i slobodni zidari su ga u više navrata molili da odstupi. Joseph nije pristajao na to te su zidari odlučili da neko vrijeme neće izabirati Velikog meštra te su bili bez njega trideset osam godina.
Položaj slobodnih zidara pod Lujem XVIII nije bio jako ugodan zbog njihova glasa kao revolucionara i njihove potpore Napoleonu. Grof od Artoisa, kraljev brat, bio je slobodni zidar i naslijedio je brata 1824.g. postavši kralj Karlo X. Godine 1830. izbila revolucija protiv njega koju su vodili mladi slobodni zidari u ložama koje su preuzele revolucionarne skupine te je abdicirao i pobjegao u Englesku. Revolucionari su postavili Luja Filipa za kralja koji je bio liberalniji od svojih prethodnika i imao je punu potporu slobodnih zidara.
U Napuljskom kraljevstvu 1815. godine ukinute su lože slobodnih zidara, ali su se oni nastavili tajno sastajati. U Rusiji, nakon smrti Katarine Velike, prestali su progoniti slobodne zidare, iako njihova pozicija se i dalje često mijenjala. Pjesnik Aleksandar Puškin bio je slobodni zidar.
U Poljskoj je prva slobodnozidarska loža osnovana 1735., ali je odmah bila napadana. Kralj Stanislav August Ponjatovski bio je naklonjen slobodnim zidarima te je i sam postao 1777. godine zidar. Slobodni zidari bili su teškoj poziciji nakon što je Poljska ukinuta kao država
U Engleskoj se slobodno zidarstvo nastavilo razvijati pod kraljevskim okriljem, a princ od Walesa odstupio je kao Veliki meštar kada je postao kralj Edward VII. Nakon njega Veliki meštar londonske Velike lože postao je njegov brat, Augustus Frederick, a Veliki meštar Velike lože u Yorku postao je drugi brat, Edward Augustus. Dva brata uspjela su prisiliti te dvije Velike lože da zaborave svoje razlike i da se ujedine. Ujedinjena Velika loža osnovana je 1813., a Veliki meštar postao je Augustus Frederick. (Ridley, 2001, 188)
U Americi, državi New York, dogodilo se 1826. godine ubojstvo koje su najvjerojatnije počinili slobodni zidari. Radilo se o Williamu Morganu koji je bio slobodni zidar. On se posvađao s nekim članovima te je napustio društvo. Prijetio je da je napisao knjigu o tajnama slobodnih zidara te su ga oni pokušali na razne načine spriječiti u tome. Vjeruje se da su odveli do Niagare i tamo ubili, ali ništa nije dokazano.(Ridley, 2001, 193) Taj slučaj doveo je do protumasonskog pohoda te je pao broj članova. Poznatiji slobodni zidari u prvoj polovici 19. stoljeća bili su Andrew Jackson, koji je pobjedio na predsjedničkim izborima 1828. godine, Edward Livingstone, Albert Pike, predsjednik Andrew Johnson.
Većina ljudi koja je vodila revoluciju u Buenos Airesu 1820., bili su slobodni zidari[24]. Svi južnoamerički slobodnozidarski revolucionari bili su članovi Lože Lautaro (Ridley, 2001, 209), a podrijetlo te lože nije sigurno utvrđeno[25]. Slobodni zidar Dom Pedro, sin portugalskog kralja Juana VI., izabaran je za brazilskog cara Pedra I. Revolucionarni nemiri u Južnoj Americi proširili su se na Meksiko gdje je izbila pobuna 1811. godine pod vodstvom slobodnog zidara Manuela Hidalga.
Slobodno zidarstvo je u Španjolskoj, više nego u bilo kojoj drugoj zemlji na svijetu, organiziralo revolucionarnu urotu. Ferdinand VII je 1814. zabranio ilegalne lože i one su postale vrlo dobro organizirano revolucionarno društvo. Imali su određenu potporu plemstva, ali daleko značajnija je bila ona od časnika u vojsci. Slobodni zidari u vojsci organizirali su niz pobuna.[26]
Karbonari i slobodni zidari poveli su revoluciju u Napulju 1821. godine. Progon slobodnih zidara u Španjolskoj prestao je nakon 1829. godine kada je kralj Ferdinand oženio napuljsku princezu Mariju Kristinu. Ona je nagovorila kralja da zaustavi progon i promijeni zakon o nasljedstvu. To je dovelo do borbe između izabelista i karlista.[27] Izabelisti su pobijedili.
U građanskim ratovima koji su izbili u Brazilu i Argentini, slobodni zidari su bili na objema stranama. Talijanski revolucionar Giuseppe Garibaldi postao je slobodni zidar kada je došao u Južnu Ameriku i tamo je vodio urugvajsku mornaricu.
U Meksiku je vođa puča bio slobodni zidar general Augustin de Iturbide, koji je sam sebe proglasio meksičkim carem. To je izazvalo negodovanje te ga je general Antonio Lopez de Santa Anna, također slobodni zidar, uz pomoć liberala zbacio. Kasnije se okrenuo protiv njih i postao diktator. Mnogi građani Sjedinjenih Država nastanili su se u meksičkoj pokrajini Texasu. Tamo je također izbila pobuna 1835.g.[28]
Francuski slobodni zidari u Velikom Orijentu, nakon revolucije iz 1830., bili su lojalni kralju Luju Filipu. Policija je pazila na slobodne zidare te je s vremena na vrijeme izvještavala da se neke masonske lože bave političkom djelatnošću. Kada je o tome obavijestila Veliku ložu Velikog Orijenta, ona je isključila iz članstva revolucionarnu ložu.
Slobodni zidari su 1847.g. organizirali nekoliko banketa na kojima su govornici kritizirali vladu[29]. Slobodni zidari su se izjasnili da vjeruju u ustavotvornu monarhiju.[30]
Karbonari i slobodni zidari odigrali su vodeću ulogu u revoluciji u Milanu. Kada je Luj Filip abdicirao, a u Francuskoj je proglašena Druga republika, Velika loža Velikog Orijenta objavila je svoju potporu novom režimu, republici i privremenoj vladi[31]. Nakon pobjede generala Louisa Eugčnea Cavaignaca, koji je zamijenio Lamartinea, Veliki Orijent objavio je izjavu podrške Cavaignacu. Rasprave na Narodnoj skupštini nisu razjasnile odnosi li se zabrana političikh društava na slobodne zidare, ali su oni ustvari mogli nastaviti sa svojim djelovanjem. U vrijeme izbora za novog predsjednika Republike u prosincu 1848., slobodnozidarske novine „Le Franc-Maçon“ pozvale su svoje čitatelje da glasuju za Lamartinea. Na izborima je pobjedio Luj Napoleon Bonaparte. Veliki Orijent mislio je da bi bilo dobro izmijeniti statut. Kada su sretno živjeli pod Lujom Filipom, izjavili su 1839.g. da je „slobodno zidarstvo sveopće filantropsko udruženje“, te da je jedan od njegovih ciljeva „raspravljati o svim društvenim i gospodarskim pitanjima koja se tiču sreće čovječanstva“. Nakon zakona koji su zabranjivali tajna politička društva, oni su u 1849.g. promijenili taj članak u svome statutu brišući riječi 'društveni' i 'gospodarski'. Godinu dana kasnije, Veliki Orijent je izjavio da svi slobodni zidari moraju vjerovati u Boga i u besmrtnost duše.
Louis Napoleon izvršio je puč i uspostavio diktaturu. Veliki Orijent naredio je svojim ložama, tjedan dana nakon puča, da obustave do daljnjega sve sastanke i djelatnosti, a kada je Napoleon održao plebicist na kojem je narod mogao glasati s 'da' ili 'ne' o tome želi li da on i dalje bude predsjednik Republike sljedećih deset godina, Orijent je poticao slobodne zidare da glasuju s 'da'.
Slobodni zidari djelovali su bez Velikog meštra 38 godina. Sada su pozvali princa Joachima Murata[32] da im bude Veliki meštar na što je on pristao. Godine 1853. uspostavljeno je Drugo carstvo i Louis Napoleon je preuzeo naslov cara Napoleona III. Veliki Orijent je 1854.g. promijenio svoj statut i prenio svu vlast s Vijeća Velike lože na Velikog meštra. Veliki meštar je vrhovni vođa Reda, njegov predstavnik u odnosima sa stranim zidarskim tijelima i s vladom, te je on izvršna, upravna i usmjeravajuća moć.
Napoleon III. napravio je potpun politički preokret zarativši 1859. godine protiv Austrije u savezu s kraljem Viktorom Emanuelom iz Piemonta, koji je bio slobodni zidar. Radikalni slobodni zidari nisu bili zadovoljni Napoleonovom vladavinom. Željeli su se riješiti i Murata čiji potezi im nisu odgovarali te su odlučili postaviti princa Napoleona za Velikog meštra Velikog Orijenta[33]. Murat je izdao naredbu da novog Velikog meštra treba izabrati već postojeći V. meštar i njegovo Vijeće, a ne Skupština i tako ih je zaustavio u njihovoj namjeri. Kasnije je raspustio Skupštinu, koja je unatoč njegovoj naredbi, izabrala princa Napoleona. Napoleon III. izdao je 1862.g. dekret kojim je za Velikog meštra Velikog Orijenta imenovao maršala Bernarda Magnana[34]. Kada je umro, pariški nadbiskup je dozvolio da se zidarski simboli izlože na svečanom odru. Papa Pijo IX. time nije bio zadovoljan i izdao je bulu kojom je osudio slobodne zidare.
Slobodni su zidari odigrali važnnu ulogu u revoluciji u Parizu 1870.g. Vođe revolucije[35], koji su proglasili Treću republiku, svi su bili slobodni zidari. Nakon uspostave Treće republike slijedila je Pariška komuna, a nekoliko njenih vođa bili su slobodni zidari[36]. Ali bilo je i slobodnih zidara koji su osuđivali komunu.
Revolucijom iz 1848. godine zbačen je Metternich, ali je stari režim ponovno uspostavljen pod mladim carem Franjom Josipom. On je u ranim danima svoje vladavine ukinuo slobodnozidarske lože. Revoluciju u Mađarskoj vodio je slobodni zidar Lajos Kossuth. Premijerom Mađarske postao je grof Gyula Andrassy koji je također bio slobodni zidar, a nakon 1867.g. zidarske lože su bile potpuno slobodne. U Češkoj nakon 1872. godine postojalo je društvo koje je u stvari, ako ne i po nazivu, bilo zidarska loža (iako je još uvijek službeno slobodno zidarstvo Austriji bilo zabranjeno).
Prva grčka zidarska loža utemeljena je na Krfu 1814. godine, a zatim su se i druge proširile po ostalim dijelovima Grčke. Loža Filiki Eteria (Prijateljsko društvo) povela je 1821.g. grčku revoluciju protiv turske vladavine, što je dovelo do grčke neovisnosti 1830.g.
U Turskoj je bilo mnogo slobodnih zidara koji su sudjelovali u borbama za vlast. Poznatiji su bili Cleanti Scalieris, Midhat paša, princ Murat, Talaat beg koji se poslije nazvao Mehmet Talaat paša i bio Veliki meštar turskog Velikog Orijenta te Mustafa Kemal zvan Kemal Ataturk.
U Engleskoj slobodni zidari neko vrijeme nisu bili popularni kod kraljevske obitelji što se tiče zainteresiranost za položaj Velikog meštra. Tako su zidari morali čekati dok Edward Albert, princ od Walesa, nije postao punoljetan.
Engleska Velika loža tijekom devetnaestog stoljeća nastavila je osnivati lože po cijelom svijetu. Sir Stamford Raffles utemeljio je slobodnozidarske lože u Singapuru[37], a John Lambton, bio je pokrovitelj loža u Kanadi. Prvi premijer Kanade, sir John Alexander Macdonald, također je bio slobodni zidar. Britanci su uveli slobodnozidarstvo u Australiji u prvim godinama kolonizacije. Kapetan James Cook bio je slobodni zidar. Prva zidarska loža u Novom Zelandu utemeljena je 1842. godine. Iako su Britanci rano počeli osnivati lože u Indiji, nisu bili skloni primati Indijce u njih[38]. Britanski zidari u Indiji bili su spremni primati muslimane, ali ne i Hinduse pod izgovorom da oni štuju više bogova, a ne samo jednog – Velikog arhitekta svemira. Ipak, bilo ima je naređeno da primaju Hinduse u svoje lože. Rudyard Kipling bio je posebno zdušan zidar i prvi primljeni zidar u Indiji[39].
Francuski Veliki Orijent odlučio je 1877. godine ukloniti iz svojih ceremonija sve upute na Boga i Velikog arhitekta, ukloniti Biblije iz svojih loža i primiti agnostike i ateiste. Veliki Orijent je tvrdio da primanje ateista znači zadnji korak u politici vjerske tolerancije koju su slobodni zidari oduvijek podupirali. Engleska Velika loža i američki slobodni zidari prekinuli su odnose s Velikim Orijentom.
Posljednjih godina devetnaestog stoljeća protumasonstvo[40] poprimilo je histerične razmjere. Uloga slobodnih zidara u revolucijama bila je preuveličavana. Ipak, bilo je i istine u tvrdnjama da su načela slobodnog zidarstva ohrabrila ljude da vjeruju u Slobodu, Jednakost i Bratstvo i da rade na tome da zbace despotizme apsolutističkih monarhija i Katoličke crkve.
Antisemitizam u dvadesetom stoljeću utjecao je na slobodne zidare. On je donekle odvukao pozornost od njih. Dok su se britanski zidari strogo držali svoga pravila ne miješanja u politiku, francuski su postali usko povezani s republikanskom političkom strankom. Feministički pokret u Francuskoj 1880-ih godina zahtijevao je da se žene primaju u lože. Veliki Orijent odbio je taj zahtjev, ali se nije suprotstavljao kada su se osnivale ženske lože ili miješane lože obaju spolova. Te se lože nisu baš razvile.
Rusiji je također došlo do optuživanja slobodnog zidarstva da je krinka za ispunjenje plana o židovskoj prevlasti u svijetu. Slobodno zidarstvo bilo je zabranjeno u Rusiji tijekom cijelog devetnaestog stoljeća jer je svaki car zadržao zabranu za slobodne zidare. Ipak, ruski liberali i socijalisti pridružil su se ilegalnim ložama. U komunističkom Sovjetskom Savezu nije bilo ozbiljnog progona slobodnih zidara.
Protumasonstvo se razbuktalo i u Austrijskom carstvu i Češkoj početkom dvadesetog stoljeća. Veliki češki liberal, Tomáš Garrigue Masaryk[41], protivio se protumasonstvu, a kada je postao predsjednik nove države Čehoslovačke, slobodno zidarstvo je procvalo.
Nakon Dreyfus afere[42], francusko društvo podjelilo se na drajfusovce i antidrajfusovce. Mnogi drajfusovci bili su slobodni zidari. Početkom dvadesetog stoljeća nekoliko istaknutih socijalista bili su slobodni zidari[43].
Španjolski građanski rat doveo je do novih napada na slobodno zidarstvo. Franco i njegove pristaše odbacili su masoneriju kao zlokobnu silu u pozadini revolucionarnih pokreta, a francuska desnica govorila je da francuski slobodni zidari pomažu svojoj španjolskoj braći da otpočnu revoluciju u Španjolskoj.
Slobodni zidari dali su svoju punu potporu ratu, ali su mnogi slobodni zidari napali stajalište predsjednika Velikog Orijenta za vrijeme Drugog svjetskog rata kao ulizivački napor da se Veliki Orijent ulaguje svakoj vladi koja dođe na vlast. U Francuskoj su 1940. došli na vlast protumasoni, među kojima je bio i Philippe Pétain. On je izdao dekret kojim zabranjuje tajna društva te je uspostavljena služba za tajna društva. U nacističkoj Njemačkoj slobodno zidarstvo je zabranjeno 1934.g. Ulogu koju su u pokretu otpora odigrali i slobodni zidari i katolici pružila je mogućnost da se konačno dokine dvjestogodišnji sukob između europskih slobodnih zidara i Katoličke crkve. Mussolini je, došavši na vlast u Italiji 1922., osudio slobodne zidare jer nije tolerirao postojanje tajnog društva koje bi moglo postati revolucionarna organizacija[44].
Sve od vladavine Gustava III., švedski kraljevi bili su zaštitnici i Veliki meštri švedskih slobodnih zidara. U Norveškoj je prva slobodnozidarska loža osnovana 1745. godine. Sve dok je Norveška bila dio Švedske, slobodno zidarstvo tamo se razvijalo pod pokroviteljstvom Velikog meštra, švedskoga kralja. Kada se Norveška mirno odvojila od Švedske 1905. i postala neovisna monarhija, slobodni zidari nastavili su uspješno postojati. Njemačka je napala Norvešku 1940. i povjerila vodstvo zemlje bojniku Vidkunu Quislingu koji je mrzio slobodne zidare.
Poslije Drugog svjetskog rata[45], u Južnoj Africi slobodni zidari bili su nepravdeno optuživani od strane članova nizozemske Reformističke crkve. U Švicarskoj su došli pod mnogo snažniji udar. Protumasonske demonstracije i kontrademonstracije antifašističkih aktivista održale su se u Bernu 1933. i 1934. godine nakon Hitlerovog govora na velikom protumasonskom skupu u Zürichu. Nakon neuspjelog referenduma o zabrani slobodnih zidara 1937., protumasonski pokret naglo se srušio.
Poteškoće za slobodne zidare pojavile su se i u Japanu gdje je prva loža bila britanska vojna loža u Jokohami 1864. Japanska vlada zabranila je svim Japancima da postanu slobodni zidari. Ipak, neki japanski intelektualci postali su zidari u inozemstvu. U Japanu, kao i u mnogim drugim državama, slobodne zidare su povezivali sa Židovima i smatrali ih opasnim komunističkim revolucionarima. Nakon ulaska Japana u Drugi svjetski rat, tajna policija je počela zatvarati slobodne zidare koje su progonili gore nego u europskim zemljama pod nacističkom okupacijom. Progoni su se proširili na sve zemlje koje je Japan osvojio – Koreju, Mandžuriju, Kinu, Hong Kong, Filipine i Singapur. Slobodno zidarstvo moglo je ponovno postojati nakon poraza i kapitualcije Japana 1945. godine. General Douglas MacArthur[46], bio je slobodni zidar i japanskim je zidarima pružio svaku moguću pomoć. Japanci su prvi put u povijesti mogli postati slobodni zidari.
Slobodni zidari u Sjedinjenim Američkim Državama oporavili su se krajem devetnaestog stoljeća, nakon nevolja koje su imali nestankom W. Morgana. Petnaest od 41 predsjednika SAD-a bili su slobodni zidari[47]. Slobodno zidarstvo nije politički pokret u SAD-u; oni su lojalni SAD-u i američkoj zastavi.
Franco je 1940. uspostavio Sud za suzbijanje slobodnog zidarstva koji je ukinut 1963. jer je, prema priopćenju, izvršio svoj zadatak i iskorijenio slobodno zidarstvo u Španjolskoj . Zabrana slobodnog zidarstva u Španjolskoj nastavila se tijekom cijelog Francova života. Kada je, nakon Francove smrti 1975. godine, kralj Juan Carlos došao na vlast, zabrana je ukinuta.
Slično je bilo u Portugalu. Diktatorski režim dr. Oliveire Salazara zabranio je slobodne zidare, ali je Salazar uspio spriječitit revoluciju i građanski rat. Nakon njegove smrti, obnovljena je demokracija u Portugalu i dopušteno je djelovanje slobodnozidarskih loža.
Loža Lautaro nastavila je igrati aktivnu ulogu u meksičkoj politici. Nakon pada Santa Anne, na vlast je došao liberalni predsjednik Ignacio Comonfort, koji je bio slobodni zidar. Katolička crkva bila je protiv liberala, slobodnih zidara i Benita Juáreza, koji je bio ministar pravde i slobodni zidar. Građanski rat, predvođen Juárezom, trajao je tri godine. Juáreza je naslijedio Porfirio Díaz, koji je bio diktator 35 godina; bio je slobodni zidar. Nekoliko predsjednika Meksika u dvadesetom stoljeću bili su slobodni zidari.
Slobodni zidari iz lože Lautaro, tijekom devetnaestog i dvadesetog stoljeća, nastavljali su revolucionarnu djelatnost u Latinskoj Americi. Odigrali su vodeću ulogu u oslobađanju Kube od španjolske vlasti. Čileanski socijalist, Salvador Allende, bio je slobodni zidar. Došao je na vlast 1970. godine na demokratskim izborima, ali je ubijen nakon što je August Pinochet izveo puč 1973.g.[48] Slobodni zidari odigrali su značajnu ulogu u odvajanju Filipina od Španjolske. José Rizal, junak pokreta za neovisnost, bio je slobodni zidar.
Liberalne ideje utjecale su na slobodne zidare u Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji. Kao i u drugim zemljama, i na području bivše Jugoslavije slobodni zidari bili su optuživani za određena događanja koja su željeli iskoristiti u svoju korist.Vjerovalo se da je Josip Broz Tito bio slobodni zidar jer na njegovom grobu stoji samo natpis 'Josip Broz Tito 1892-1945', što je inače običaj među slobodnim zidarima. Ali Tito je naredio da se njegov grob tako obilježi jer mu se svidio grob Franklina D. Roosevelta koji je na taj način označen, a poznato je da je Roosevelt bio slobodni zidar.
Englesko i kontinentalno slobodno zidarstvo razvijalo se u dva sasvim različita pravca. Slobodni zidari na kontinentu željeli su se uključiti u političku borbu, a engleski slobodni zidari su bili strogo izvan politike.Mnogi umjetnici, glazbenici i glumci[49], pisci[50], znanstvenici i liječnici[51], vojni zapovjednici[52], političari[53], bili su slobodni zidari. Kao princ od Walesa, Edward VII. bio je idealni Veliki meštar za engleske slobodne zidare[54]. Nakon Edwarda VII. drugi su članovi kraljevske obitelji nastavili veze sa slobodnim zidarima.
Slobodni zidari skupljali su novac za treću zgradu održavši najveći zidarski sastanak u povijesti, u Olympiji 8. kolovoza 1925. godine. Proslavili su dvjestopedesetu godišnjicu osnivanja Velike lože velikim skupom u Albert Hallu, u Londonu, 24. lipnja 1967. Danas ima više od 8000 zidarskih loža u Engleskoj i Walesu.
Rascjep između engleskih i kontinentalnih slobodnih zidara pojačao se kada je engleska Velika loža 1929. godine obznanila uvjete pod kojima će priznati strane slobodne zidare i s njima surađivati[55]. Uvjet o isključenju žena bio je jako naglašen. Engleska Velika loža odlučila je da više neće imati posla sa slobodnim zidarima koji iskazuju vjersku toleranciju prema ateistima, ali ni onima koji su bili spremni surađivati sa ženskim i miješanim ložama.

ZAKLJUČAK

Organizacije često postaju ono za što ih njihovi protivnici optužuju. Kada su slobodni zidari optuživani da pripremaju revoluciju u svojim ložama, mnogi mladi revolucionari pridružili su se slobodnim zidarama, pa su s vremenom neke lože doista i postale središta revolucionarne agitacije. Danas je, kao i uvijek, najveći problem tajnost. Slobodni zidari uvjeravaju da nisu tajno društvo; da objavljuju godišnjak s imenima svojih Velikih meštara i dužnosnika Velike lože i tisuća drugih meštara loža po cijeloj Engleskoj i Walesu; da su objavili knjige u kojima otkrivaju svoje prijašnje tajne rituale i 'zidarske riječi' itd. Ipak, ako neki nemason počne ispitivati, samo su najviši dužnosnici puni razumijevanja dok na malo nižoj razini članovi će se koristiti izbjegavanjem ili šutnjom.
Slobodni zidari uvijek tvrde da oni nisu religija. Na tome inzistiraju zato jer tada mnogi nadbiskupi, biskupi, rabini i ostali vjerski dužnosnici ne bi smjeli prisustvovati sastancima religijske organizacije koja je različita od one u kojoj su oni istaknute vođe.
Slobodni zidari mogu svakako tvrditi da su rijetka organizacija u kojoj se riječi 'vrlina' i 'moral' uzimaju za ozbiljno. Za slobodne zidare sastanci su rituali nadahnuća, za druge oni su bezopasna gluma i budalaština. Njihovo stajalište prema ženama je krajnje zastarjelo. Iako je njihovo ponašanje prema svojim ženama i zaposlenicama jako ljubazno, oni, ne samo da isključuju žene iz svojih redova, već odbijaju imati ikakva posla s bilo kojima drugim društvom koje prihvaća žene. Ta je činjenica često negativno komentirana.
Lako je vidjeti zašto su slobodni zidari izabrani kao meta šikaniranja. Smatraju ih povlaštenim, bogatim ljudima iz srednje klase. Njih se može napadati jer oni uglavnom zanemaruju kritiku i ne žele se svojim odgovorima spustiti na razinu kritičara.

LITERATURA

Jasper Ridley: Slobodni zidari, Prometej, Zagreb, 2001.
John J. Robinson: Rođeni u krvi (Izgubljene tane masonerije), Stari grad, Zagreb, 1999.
Christopher Knight i Robert Lomas: Hiramova knjiga (Slobodno zidarstvo, Venera i tajni ključ Isusova života), Stari grad, Zagreb, 2004.
Branko Šömen: Amenkamen (Slobodnozidarska čitanka), Lumen, Zagreb, 2001.
Norman MacKenzie: Tajna društva, AGM, 2002.

Image and video hosting by TinyPic

[1] Najpoznatiji je Londonski most.
[2] U Francuskoj je od 1050. do 1350. godine izgrađeno osamdeset katedrala, 500 velikih crkava i mnogo više župnih crkava.
[3] Taj kamen se mogao naći u mnogim dijelovima Engleske, između Dorseta i Yorkshirea i u drugim zemljama Europe
[4] Spavati su išli u krčme ili negdje drugdje u gradu.
[5] Gilda je bila udruženje poduzetničkih vlasnika. Povelja joj je odobravala monopol na pružanje usluga na određenom, obično gradskom, području. Gilda je imala pravo izbaciti konkurenciju, odrediti visine cijena do razine na kojoj se mogao očekivati profit itd. (Robinson, 1999, str 199)
[6] Meštar je kupovao potrebne sirovine, nadzirao proizvodnju i brinuo se o plasiranju proizvoda na tržište.
[7] livery – cehovska odora, livreja
[8] Morali su ispunjavati svoju dužnost prema Bogu; morali su vjerovati u doktrine Katoličke crkve i odbaciti sva krivovjerstva; morali su se pokoravati zakonima kralja; imali su dužnost prema gospodaru, poslodavcu, majstoru zidaru za kojeg su radili zidari naučnici; nisu smjeli odavati tajne svoga majstora, zavoditi njegovu ženu, kćer ili sluškinju; nisu smjeli počiniti preljub ili blud, ne zadržavati se vani noću nakon 8 sati, ne posjećivati krčme i javne kuće i ne kartati, osim za vrijeme Božića, koje je trajalo dvanaest dana.
[9] Osobito oni zidari koji su izvodili dekorativne klesarske radove u kamenu pješčenjaku.
[10] Četiri okrunjena mučenika su bila četiri zidara u rimsko doba koji se nisu htjeli odreći kršćanstva, pa su po nalogu rimskoga cara živi zatvoreni u olovni lijes i bačeni u rijeku. Četrdeset i dva dana kasnije spasio ih je neki kršćanin koji ih je sakrio u svoju kuću.
[11] U Njemačkoj se 1610. godine pojavila vjerska sljedba koja je postala poznata pod imenom Rosenkreutz (rosenkreutzer - braća „Ružina križa“). Svoju doktrinu su razradili u knjizi „Univerzalna i opća reformacija cijelog širokog svijeta“, koja je vjerojatno već kružila u rukopisu 1610. godine iako je najprije objavljena u Kasselu u Rhinelandu 1614. Knjiga govori kako je neki član sljedbe naišao na grob Christiana Rosenkrantza. Na malom stolu pored groba našao je tri knjige koje je Rosenkrantz napisao i u kojima je iznio svoju viziju budućeg Raja u kojem ljudi vjeruju u Boga ili Vrhunsko biće, a vjerska sloboda bit će zajamčena. Mnogi ljudi vjeruju da Rosenkrantz nikada nije postojao i da je cijelu priču napisao Johann Valentin Andrea, njemački luteranski teolog.
[12] Ta kazna vrlo je slična kazni koju su izdajice trpjele u dijelu presude o vješanju, utapanju i raščetvorenju.
[13] Robert Plot bio je kustos Ashmolean Museuma i profesor kemije na sveučilištu Oxford.
[14] Vitezovi templari bili su vojni red koji je osnovan da brani kršćansko kraljevstvo u Palestini.
[15] Fridrikov otac nije bio zadovoljan njime jer ga je više zanimao francuski jezik i književnost od politike, i jer je bio homoseksualac. Otac je smaknuo njegovog ljubavnika pred Fridrikom. Nakon toga, Fridrik je skrivao svoje osjećaje i više se počeo zanimati za vojne planove.
[16] Midjanci su štovali Baala, a ne Jahvu i time kršili Prvu zapovijed. To je jako ljutilo Mojsija te ih je on odlučio istrijebiti. Rekao je Židovima da ih sve pobiju, ukljućujući žene i djecu. Oni su ubili sve muškarce, ali ostavili na životu žene i djecu. Mojsije je bio ljut te im naredi da ubiju svu mušku djecu i svaku žebu koja je poznavala muškarca. Ovog puta naredba je bila izvršena.
[17] Škotski obred nije nikada postojao u Škotskoj, već je potekao u Francuskoj pod nazivom Rite Ecossais jer se mislilo da ga je otpočeo Škot, Chevalier Ramsay.
[18] Postao je slobodni zidar 1731.g., meštar lože 1734., a Pokrajinski Veliki meštar 1749. god.
[19] Teolog iz 17. stoljeća.
[20] Organizacija se u početku sastojala od samo pet članova i čudno je da su takav strah i zanimanje izazivali. Utemeljio ju je Adam Weishaupt, Židov koji se prekrstio i postao profesor kanonskog prava na rimokatoličkom sveučilištu Ingoldstadt u Bavarskoj. Ubrzo je bilo 2500 iluminata.
[21] Poznati zidari u to vrijeme: Casanova, Giuseppe Balsamo, grof Mirabeau, Marat, švedski kralj Gustav, Petar Veliki (opće je prihvaćeno da je Petar Veliki uveo slobodnozidarstvo u Rusiju), Francois Joseph Westermann, Karl Wilhelm Ferdinand, žena u loži – Marie Therese Louise de Lambelle, Johann Wolfgang Goethe, Gotthold Lessing.
[22] U Irskoj se u to vrijeme stvarao revolucionarni pokret koji se nije temeljio na religijskim lojalnostima.
[23] To su bili: Joseph (postao napuljski, a kasnije i španjolski kralj), Louis (nizozemski kralj), Lucien (princ od Canniona) Jerome (vestfalski kralj).
[24] To su: Carlos Maria de Alvear, Miguel de Azcuenaga, Juan José Castillo, Vincente Lopez y Planes (napisao riječi za argentinsku nacionalnu himnu), Juan José Paso itd.
[25] Prema španjolskim katoličkim protumasonskim propagatorima, osnovao ju je Francisco Miranada, podrijetlom iz Venezuele.
[26] Rafael del Riego Nuńez izvršio je 1820. godine uspješan vojni puč u Cadizu. Borio se protiv Napoleona.
[27] Marija Kristina željela je da se promijeni zakon o nasljedstvu kako bi kralja naslijedila njezina kći Isabel. Kada je Ferdinand umro, njegov brat Don Carlos odbio je priznati Isabel za kraljicu. To je dovelo do građanskog rata između izabelista i karlista. Izabeliste su podupirali srednja klasa, liberali i revolucionari krajnje protuklerikalne ljevice, a mnogi vođe bili su slobodni zidari. Karliste je podržavala Crkva i veliki zemljoposjednici te seljaci.
[28] Poznati masoni: Sam Houston, Stephen F. Austin, Mirabeau Bonaparte Lamar, William B. Travis, predsjednik James Polk itd.
[29] Bio je to nastavka tradicije zidarskih banketa koji su se održavali prije revolucije iz 1830. godine kada je La Fayette kritizirao vladu Karla X.
[30] U to vrijeme premijer je bio konzervativni François Guizot koji je bio slobodni zidar. Glavni govornici bili su Odilon Barrot i Adolphe Crémieux, koji su zahtijevali Guizotovu ostavku. Ali je Crémieux izjavio da on ne poziva na revoluciju niti na uspostavu republike
[31] Vladu je predvodio umjereni liberal pjesnik Alphonse de Lamartine koji nije bio slobodni zidar.
[32] Joachim Murat je bio sin Napoleonova maršala, napuljski kralj i gorljivi pristaša i bliski suradnik Louisa Napoleona.
[33] Princ Napoleon bio je rođak Napoleona III.; bio je sin Jeromea Bonapartea, kralja Westphalie, i često su ga zvali njegovim nadimkom 'Plon-Plon'. Postao je poznat kao vođa radikalne skupine na dvoru Napoleona III. Izborom princa Napoleona kao Velikog meštra Velikog Orijenta bio bi čin prkosa prema caru.
[34] On je bio miroljubiv prema radikalnim slobodnim zidarima.
[35] To su bili: Jules Favre, Jules Ferry, Louis Garnier-Pagčs i Léon Gambetta.
[36] To su bili: Benoit Malon (bio član Marxova Međunarodnog saveza radnih ljudi, kasnije poznatog pod nazivom Prva internacionala), Felix Pyat, Jean Baptiste Clément, Zéphian Camélinat i Eugčne Pottier (napisao riječi „Internacionale“).
[37] On je ujedno bio i osnivač grada.
[38] Poznat je primjer Indijca Manockjee Cursetjeea. Britanski članovi lože u Bombay nisu ga željeli primiti te je on otišao u Englesku. Tamo su ga također odbili pa je otišao u Pariz gdje su ga primili. Kada se vratio u Indiju, ponovno je zamolio da ga prime u ložu u Bombayu, ali su ga ponovno odbili. Na kraju je pokrajinski Veliki meštar Zapadne Indije utemeljio novu ložu u Bombayu, a Cursetjee je primljen kao prvi i jedini član.
[39] On je tvrdio da su vjerske i rasne svađe, koje se izazivale nevolje u britanskoj Indiji, iščezle unutar zidarskih loža.
[40] Jedan od većih protumasona bio je Gabriel Jogand-Pagčs koji je pisao knjige i članke pod pseudonimom Leo Taxil. On je bio francuski slobodni zidar koji kasnije promijenio svoje mišljenje i djelovao protiv slobodnih zidara. Još su poznati protumasoni bili Erich von Ludendorff i Hitlerov pristaša dr. Custos.
[41] On nikada nije bio slobodni zidar, ali njegov glavni suradnik, Edvard Beneš, koji ga je naslijedio na mjestu predsjednika, i njegov sin, Jan Masaryk, pridružili su se masonskim ložama u Pragu.
[42] Kapetan Alfred Dreyfus, Židov koji je služio u francuskoj vojsci, lažno je optužen u Francuskoj 1894. da je izdao vojne tajne njemačkoj vladi. Podvalili su mu antisemitski časnici u vojsci. Osuđen je na najgori zatvor.
[43] Npr.: Jean Longuet, Jean Monnet, Roger Salengro i Vincent Auriol.
[44] Fašistički simpatizeri tvrde da su zidari krivi za svrgnuće Mussolinija, iako to nije istina.
[45] U to vrijeme je nacionalistička vlada provodila apartheid.
[46] američki vrhovni zapovjednik oružanih snaga i guverner Japana
[47] Sedam od njih u dvadesetom stoljeću – William McKinley, Theodore Roosevelt, William Howard Taft, Warren G. Harding, Franklin D. Roosevelt, Harry S. Truman i Gerald R. Ford. Bilo je i generala (Pershing, George C. Marshall i MacArthur), poslovnih ljudi i filmskih zvijezda.
[48] Pinochet je okončao svoju diktaturu tek 1990. godine
[49] Kao npr. sir John Soane, Thomas Arne, Lionel Monckton, David Garrick, Edmund Keane, sir Henry Irving (prvi engleski glumac koji je dobio čast viteza, 1895), sir Harry Lauder, sir Donald Wolfit, Peter Sellers...
[50] Alexander Pope, Jonathan Swift, Edward Gibbon, James Boswell, Robert Burns, Richard Brinsley Sheridan, sir Walter Scott, James Hogg, Anthony Trollope, Oscar Wilde, Rafael Sabatini, sir Arthur Conan Doyle, Rudyard Kipling...
[51] Chevalier Bartholomew Ruspini, sir Bernard Spilsbury i sir Alexander Fleming.
[52] Lord Roberts od Kandahara, Lord Kitchener, grof Haig...
[53] Lord Randolph Churchill, Cecil Rhodes, Arthur Grenwood, Clement Attlee, Harold Wilson...
[54] Usprkos skandalima izazvanim Edwardovim ponašanjem, slobodni zidari ostali su mu lojalni, a njihova vjera u Velikog meštra ostala je nenarušena.
[55] To će uraditi samo s onim slobodnim zidarima koji su pod strogom kontrolom središnje vlasti Velike lože i koji ne dopuštaju lokalnim ograncima slobodu da provode vlastitu politiku; ako vjerovanje u Boga bude uvjet za članstvo; ako se članovi zakunu da će izvršavati svoje obveze nad otvorenim sveskom Svetoga zakona – to jest Biblije ili Kurana, ili istovjetne knjige neke druge religije; ako se isključe žene; i ako 'rasprava o religiji i politici unutar lože bude strogo zabranjena'.

- 17:46 - Komentari (24) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se