NEMANJA: SMIRENOUMLJE

utorak, 23.10.2007.

Integralni tekst Denisa Kuljiša:

SAGA O LOVAŠIMA I UDBAŠIMA

Image and video hosting by TinyPic

Afera "Zlato za odvažne" - teoretski uvod

Prolazak Slavoja Žižeka kroz glavni grad Hrvatske, izazvao je kataklizmičke posljedice. Jedan od najvećih živućih filozofa, kojega ankete svrstavaju medju deset najznačajnijih intelektualaca u svijetu, održao je u sklopu "Eurokaza" predavanje što je sadržavalo osebujnu apologiju staljinizma i staljinističke kulturne politike. Zagreb je nadasve pomodna metropola pa je radikalizam ovdje stoga opet de riugeur. Autor pedeset knjiga, prevednih na sve kulturne jezike, o kojemu je snimljen cjelovečernji dokumentarni film "Žižek!" - moj prijatelj, gej, kaže mi da ga je kupio u piratskom izdanju u Bagkoku - samom pojavom na javnoj sceni katalizira radikalno promišljanje politike. Neformalni savjetnik slovenske vlade, on je bio ključna, no nevidljiva figura u pozadini revolucije što je malu karantanijsku državinu pretvorila u kontinentalnu silu, koja će prvog siječnja iduće godine preuzeti upravljanje Europskom unijom. Žižek nas uči da se u promišljanju ne smijemo bojati ničega osim straha samoga. Kao evangelistički pohod sv. Pavla, sam dolazak Slavoja Žižeka u Zagreb, ima gotovo mistične reperkusije. Na svoje prilike više ne gledamo kao uskogrudi moralisti, nego se ludički otvaramo prema svim njihovim fantazmagoričnim uzrocima i posljedicama...
Upravo je žižekovski beskompromisni radikalizam u promišljanju političkih fenomena nužan da se teorijski ovlada odrednicama afere "Zlato za odvažne", koja upravo potresa hrvatsko društvo. Afera je poprimila nesagledive razmjere pošto novinski i televizijski kopači svakoga dana na površinu izbacuju tone novog materijala, no, uz konvencionalni moralizam svojstven malograđanskom licemjerju, nismo sposobni pojmiti aktere afere, junake našega doba, njihove motive ni svijet u kojem se kreću. A bez identificikacije, ne možeš shvatiti priču. Prisjećam se sad naputka Ivana Salečića, šuvarovskog pražižekovskog teoretičara, koji nam je na jednom partijskom savjetovanju o etici koncem osamdesetih godina govorio: "Nije dovoljno da svijet promišljamo kao marksisiti, mi moramo ući u psihu mladog Marxa u doba kad je uređivao 'Nove rajnske novine', pa stvari sagledavati s njegova aspekta!" Treba, dakle napustiti neutralnu i moralističku poziciju novinskog komentatora, pa emulirati mentalni i intelektualni habitus glavnih junaka afere.
Junaci afere spadaju u dvije društvene skupine povezane zajedničkim interesom, a razdvojene pripadnošću apartnim profesionalnim subkulturama. Riječ je o dvije kaste, dva plemena, dvije gilde: prvu sačinjavaju Udbaši, u drugu spadaju Lovaši. Udbaši servisiraju sve opcije, sve centre moći - stranačke, financijske, lobističke - pošto jedinio oni posjeduju potrebna heuristička znanja i vladaju tehnologijama za ostvarivanja utjecaja na politički proces odlučivanja. Oni imaju pristup tajnim informacijama, tajnim kanalima komunikacije, osposobljeni su za tajno djelovanje u tajnim operacijama tajne ekonomije. Tajna ekonomija ostvaruje daleko veći promet od javne ekonomije - crno i sivo tržište nisu ništa prema onom tajnom, što najbolje potkrepljuje činjenica da većinu najbogatijih Hrvata nitko i ne pozna: najveći broj vila na Tuškancu i većina jahti u Ićićima, imaju anonimne vlasnike. Tajna ekonomija pritom nije ilegalna ekonomija - trgovina drogom bila bi posve beznačajna, da se profiti iz te slabo isplative mukotrpne djelatnosti ne plasiraju na tajno tržište nekretnina i ondje oplođuju.
Druga kritična skupina su Lovaši. Njihov novac plasira se u tajne ekonomske operacije, iz kojih onda sami izvlače najveći dio profita, pa ga dalje usmjeravaju u proširenu reprodukciju preko tajnih luksemburških fondova i privatnih švicarskih banaka. Udbaši pak rade iz profesionalnih motiva, radi profesionalne satisfakcije, osjećaja moći, zato što su "nakačeni", i zato jer u "civilnoj" sferi imaju previše neprijatelja da bi se u nju mogli vratiti pa opstati bez pomoći svojih kompića s tajne scene, uvijek, uostalom, podložni njihovim ucjenama. Poznato je temeljno pravilo - jednom Udbaš, uvijek Udbaš, s tim da ovdje treba imati na umu kako su Udbaši, stvoreni u krilu tajne policije bivšeg režima, Uprave državne bezbednosti, samo osnivači sekte, kojoj su predali metodologiju rada, dok su današnji Udbaši, zapravo novi ljudi, koji idejno mogu biti i antikomunisti. Riječ je o profesionalnoj disciplini, a ne o uvjerenju.
Druga je česta zabluda u javnosti - da su i oni koji rade za Udbaše, naime kriminalci, novinari, advokati... i sami Udbaši, pa ih neupućeni tako pogrdno nazivaju, što je, naravno, sasvim deplasirano. Pravih Udbaša jako je malo (ne više od virtuoza na violini), pošto se nauk stječe u majstorskim radionicama, gdje se, kao u hramu Sahaolin, poslije tajnih rituala inicijacije, stječe vještina dugotrajnom službom u Službi.
Za razliku od Udbaša, koji su stabilna skupina i sporo mijenjaju sastav kako zanat prelazi s oca na sina, Lovaši su elita što strahovito brzo cirkulira - u tu se grupu može lako ući i iz nje još brže ispasti... Lovaši, naime, vode ratove oko resursa, u kojima će mnogi od njih propasti ili završiti u zatvoru. Udbaši međusobno nikad ne vode bespoštedne ratove - kad se sukobe, izmjenjuju jedino udarce upućene protivničkim pokroviteljima, konkurentskim Lovašima, a pritom sami održavaju korektne profesionalne odnose. Štoviše, uvijek su spremni na trgovinu informacijama, te iskazuju određenu mjeru profesionalne solidarnosti.

Afera Zlato za odvažne - zaplet ukratko

Zaplet počinje još na suđenju šefu zagrebačkog podzemlja, Hrvoju Petraču, optuženom za organizaciju otmice Zagorčeva sina Tomislava. Svota otkupa bila je beznačajna za financijske prilike oba ta ranija partnera - no ključno je kod stavljanja u reket da žrtvu potpuno destabiliziraš, pa demonstriraš kako je izložena i ovisna o zaštitnicima. Posao je savršeno odrađen, medijska logistika također - reketarski tabloidi upućivali su stalno na krivi trag, a probušena policija, potpuno nekompetentno postupala: prilikom predaje otkupa, kurira su slijedili automobilom, pa kad je torbu predao motociklistu, novcu je zauvijek izgubljen trag. Nešto je ipak pošlo po zlu na državnom odvjetništvu - kriminalni lobi pomalo je izgubio kontrolu nad tim ključnim sektorom, iako ga je stalno držao pod političkim i medijskim pritiskom. Umiješali su se, naime, policijski agenti Haaškog tribunala, koji su tragali za suradničkom mrežom odbjeglog generala Gotovine, pa dospjeli u sukob s kartelom koji je, od samoga vrha do dolje, kontrolirao politiku, obavještajne službe, medije i podzemlje. Ta paralegalna grupacija, koju ćemo dalje u tekstu nazivati Kartel, formirali su Udbaši, a imala je fatalnu slabost - kako ne obuhvaća nijednog Lovaša, sav novac koji tu kola, dolazi iz ilegalnih izvora. Novac od droge i kriminala je, međutim, sitniš, a šverc cigareta je pukao čim je pao Milošević, dok su iznude sporadične, pa čak i kad reketiraš banke, nedovoljne da nahrane sve te ljude s ambicijom da stave pod konrolu cijelo hrvatsko društvo. Stoga je glavni financijer, ilegalni rezident ove skupine odlučio preuzeti najveću, najunosniju operaciju razvoja nekretnina u državi, i to na način svojstven podzemlju: tako da ga preotme reketom. Oteo je Zagorčeva sina, pa se spremao da ukliješti samog Zagorca, centar otuđene financijske moći, čovjeka koji je u ratu vodio i zatim preuzeo cijelu operaciju šverca oružja za MORH. Šverc je donosio golem profit, jer se oružje prodavalo Bošnjacima, koji su sjedili na arapskim milijardama, a kad je to tržište presahnulo, nastavio se transfer u afričke zemlje, gdje su trgovci plaćali drogom. Budući da je Šušak umro, a bio je ionako debil, koji ne bi bio kadar razumjeti i voditi ove poslove, sve je ostalo Zagorcu, koji je novac deponirao u austrijskim bankama, kao kreditno pokriće za potonje poslove. U Austriji lako je našao partnere - banku koja je i sama bila prisutna u Hrvatskoj, jer je tu plasirala novac deponiran prilikom sveopće pljačke države, koju su tuđmanisti pokrenuli prilikom preuzimanja vlasti. Iz svih mogućih fondova i opljačkanih portfelja, milijarde su se slile na austrijska konta, pa postala pokriće za unosne dilove kupovine zemlje i nekretnina, čim su se prilike malo stabilizirale. Zagorčev problem bio je, međutim, što ga nije pokrivala nijedna snažna politička grupcija - na desnici, gdje bi na temelju starih relacija mogao naći zaštitnike, sve je razmrvljeno poslije političke smrti Ivića Pašalića. Financijske operacije njegove hercegovačke struje naslijedilo je podzemlje, koje i samo treba zaštitu. Tako se Zagorac našao u položaju koji je, s njemu svojstvenom imoćanskom erudicijom, govoreći o sasma drugoj stvari, najbolje opisao Tonči Vrdoljak: kao govno na kiši.
Otmica i reket pošli su po zlu pošto su Carlini dečki stisli tužilaštvo, a sama Carla pritisla hrvatsku vlast. Tražite Gotovinu, razbijte njegovu suradničku mrežu, grmila je nepobjediva heroina balkanske antikriminalne epopeje..! I, rezultati su se stidljivo počeli pomaljati: nakon puno muljanja, štekanja, kilavljenja, policija i pravosuđe došli su do bjelodanog zaključka kako je otmicu mogao izvesti jedino sam šef podzemlja, capo dei tutti capi, koji uživa neograničenu podršku najviših političkih krugova i podložnih novina... No, bez ijednog Lovaša u svom sastavu Kartel nije mogao osigurati dovoljno široku potporu medija, na koje bi izvršio pritisak disponiranjem oglasnih budžeta. Izlostala je stoga popularna i politička podrška. Desnica je bila neutralna, a najveća skupina Lovaša, koje još nazivamo Vlasnici Hrvatske, ili, kraće, Klub, držali su se od ovoga na kilometar, prestravljeni saznanjem da će sami postati plijen Kartela, čim zvijer svari žrtvu koje se prvo dokopala. Ukratko, čim je Petrač identificiran kao otmičar, bilo je samo pitanje vremena kad će ga obavještajne službe, uz pomoć CIA, pronaći u Izraelu, gdje se sklonio kod svojih partnera iz vremena velikog šverca oružja, u čemu su mu asistirali penzionirani pripadnici tamošnjeg Instituta za sigurnost i specijalne zadaće. Uhićen je, a odmah zatim, pošto se raspala suradnička mreža, pao je i Gotovina.
So far, so good. Petrača izvode na sud, počinje suđenje. Umjesto da se brani tvrdeći da je nevin - što bi, s obzirom na dokaze bilo smiješno - obrana pokreće ofenzivu protiv žrtve, ujedno krunskog svjedoka, pa iznosi sasvim nepovezane činjenice o Zagorčevim pronevjerama u švercu oružja, o čemu Petrač, kao bivši partner, govori iz prve ruke. Nije bilo izgleda da optuženog oslobode, ali je njegova prvotna nakana unekoliko realizirana: iako nije opljačkan, Zagorac je uništen - uskoro je protiv njega podignuta tužba zbog pljačke prilikom kupovina oružja za Hrvatsku, a zatim su u opticaj pušteni podaci o njegovim poslovima s austrijskom bankom, iz čega se vidjelo da je raspolagao depozitom od četvrt milijarde eura. U banku dolazi inspekcija austrijske Centralne banke, i ona puca - oslobađa se cijelog hrvatskog portfelja, a država je prodaje jednoj njemačkoj financijskoj ustanovi, što je bilo utoliko lakše jer je bila povezana s ultradesnom strankom koja ugrožava bečku vladinu koaliciju umjerenog centra.
Za Zagorcem u Austriju stiže nalog za izručenje. Ima li kakvih izgleda da se on tome opre? Praktički nikakvih, osim ako ne izazove silan skandal, koji će ugroziti reputaciju tamošnjih banaka, gdje leži lova svih predatorskih elita tranzicijskog europskog Bliskog Istoka. Ako Zagorac nagrabusi, tko njima garantira sigurnost i bankovnu tajnu?
Zagorčeva obrana priprema smionu tajnu operaciju - cilj im je da kompromitiraju ne samo nalogodavce, nego i same Udbaše koji su razorili Zagorca, što je dosad neviđeno kršenje pravila lijepog ponašanja na zagrebačkom asfaltu. Ako ni Udbaši više nisu sigurni, kako će se na civiliziran način voditi tajni ratovi za prevlast u tajnoj ekonomiji?
Odvjetnik Zvonko Hodak, đavolski inteligentan desničar, koji mrzi Udbaše jer ih, pogrešno, smatra stvarnim nasljednicima Udbe, pripremio je stupicu za Sašu Perkovića, sina Josipa Perkovića, nekoć prvog čovjeka Službe - Saša je sad raspoređen na skromno mjesto savjetnika za sigurnost Predsjednika Republike. Čim je tajnim kanalom primio vijest da Zagorac ima papire velike vrijednosti, ili, što bi u ruskoj Službi rekli - kompromat (kompromitirajući materijal) neslućena dosega, sam Predsjednik koji je otputovao u Kazahstan u posjet tamošnjem diktatoru, šalje svog najpovjerljivijeg i nasposobnije čovjeka, naime Sašu Perkovića, da sa Zagorcem o tome pregovara u Beču. Na mjestu sastanka, međutim, osigurano je tajno snimanje, koje je pripremio feelancer austrijske tajne službe. Snimak će dobro poslužiti obrani, koja će na sudu u Beču, protiveći se izručenju, moći dokazivati da je u aferu umiješan hrvatski državni vrh, te da nije riječ o kriminalu nego o iznudi materijala za kompromitaciju drugih hrvatskih političara. Da se to efektivno pokaže, bilo je dovoljno da Saša Perković mirno sjedi zatvorenih usta i sluša što Zagorac nagvažda i fantazira. Devetnaest tona zlata koja bivši geometar iz Velike Gorice navodno spominje na snimku, baš je prikladan fantazijski materijal koji će do izbezumljenosti dovesti domaće tabloidne medije. Izluđena hrvatska javnost, suočena s mnoštvo simptoma korupcije, spremna je pak progutati svaku ludost, i predsjednik vlade morat će se sljediećih dana u svim medijima braniti od tih apsurdnih optužbi, pa time izazvati još veću fertutmu, koja Zagorčevoj obrani omogućuje da, sa stotinama izrezaka i snimaka, na sudu demonstrira kako s njihovim klijentom prominentno polemiziraju svi primarni politički faktori u zemlji - čak se i Stipe javio iz postojbine Borata Sagdajeva s kraćim priopćenjem kojemu je samo nedostajala glazbena špica Belinde Bedeković... Austrijskim sucima bit će nezamislivo da vodeći listovi naslovne stranice posvećuju odgovoprima na optužbe jednog običnog kriminalca - u austrijskim ozbiljnim medijima to bi sve bilo objavljeno u crnoj kronici na petnaestoj stranici, a tabloidima ozbiljni političari pak uopće ne daju izjave.
Epilog? Afera je tek na drugom stupnju razvoja igre - ako ga izruče, ni Zagorac na svom suđenju neće šutjeti, no pitanje je hoće li naći političke pokrovitelje koji bi njegova otkrića mogli operacionalizirati radi diskreditacije tuđmanovske kamarile i njihovih poslova devedesetih godina. To ukradeno vlasništvo ima danas, naime, veoma moćne titulare - pa gdje naći interesnu skupinu koja bi Zagorčeva svjedočanstva sutra mogla eksploatirati? Osim toga, bit će još teže naći sposobne Udbaše, koji će u tom asistirati, pogotovo otkad se pokazalo da to može biti opasno pošto više ne vrijede elementarna pravila uzajamne zaštite.
Evo ipak kraćeg pregleda te populacije, radi lakšeg snalaženja u budućim izdanjima aferaških otkrića, u kojima se uvijek, na margini ili u naznaci, razabire lik nekog od tih kraljeva ponoći, koji već desetljećima osiguravaju da se vrte nepodmazani zupčanici hrvatskog političkog procesa...

Afera "Zlato za odvažne" - protagonisti na obavještajnoj sceni

Prilikom preuzimanja vlasti u Hrvatskoj, Tuđman se oslanjao na dva ključna čovjeka: Josipa Manolića, legendarnog starodubaša smijenjenog 1971. godine zbog nedovoljne budnosti prilikom prodora nacionalizma i demokratskih aberacija u rukovodstvo, te na novoudbaša Josipa Perkovića, posljednjeg šefa Službe državne sigurnosti u Hrvatskoj, koji je tranziciju osigurao na takav način da Tuđman unaprijed ostvari dominantnu poziciju, koja će mu pomoći da postigne izbornu pobjedu. Perković je generacija Jovice Stanišića, srpskog šefa Službe koji je prišao Miloševiću. Na čelo Službe u Zagreb došao je 1986. iz Osijeka, gdje je šefovao u vrijeme otvaranja dossiera "Sova", što mu je priskrbilo trajno neprijateljstvo Vladimira Šeksa. Glavaš misli da je i Ivan Vekić, jedan od Tuđmanovih ministara unutrašnjih poslova, bio Perkovićev provokator. Kad se počela stvarati nova hrvatska vlast, za koju su Udbaši morali skupiti kadrove, Manolić je doveo starog karlovačkog praudbaša Josipa Boljkovca, ovaj pak svoje kumče Stjepana Mesića, te našao nekoliko matorih, još jedva upotrebljivih provokatara i suradnike, popove i emigrante koje je odranije držao na vezi. Perković je pak dao gomilu operativaca Službe, iz koje je istjerao većinu Srba, te sve one koji mu nisu odgovarali, pa ih, skupa s pravim špijunima KOS-a, proglasio neprijateljskom mrežom "Labrador". No, najvažnije, Perković je Franji doveo cijeli HDP, koji je Služba osnovala i držala u Kanadi, među njima i Gojka Šuška, koji će ovdje sad zaigrati vrlo važnu ulogu. Početkom devedesetih, pripadnici HDP-a Norac i Orešković izvršili su ratne zločine u Gospiću, a zatim se odmetnuli od Perkovića, kojega je Gojko ostavio a Franjo odbacio, pa se morao povući na rezervni položaj u obavještajno podzemlje, gdje je bio vrlo aktivan, kao i Manolić, kad ga se Tuđman riješio dvije godine kasnije. Konfidenti te dvije špijunske struje vodili su po Zagrebu godinama koreografirani informativni i medijski rat, potpomažući izgledne privremene saveznike. Koncem devedesetih, Perković se pokušao vratiti na scenu kao savjetnik dr Miroslava Tuđmana, pošto je stao na stranu "lijeve", "tehnomenađerske" struje HDZ-a (od koje će poslije nastati Klub), pa počeo prikupljati materijal protiv Ivića Pašalića, za mističnu operativnu akciju "Barakuda", kojoj se pridaje sve veća važnost kako vrijeme duže prolazi. Od te akcije nije bilo ništa, ali se Perković ipak vraća na scenu, jer njegov sin, kojega je bio plasirao u Ministarstvo vanjskih poslova, za šefa VII odjela, operetne diplomatske obavještajne službe što ju je osnovao zagrebački kazališni režiser Miro Međimorec, postaje u doba Račanove vlade - šef operative, dakle drugi čovjek Službe.
No, najveći uspon Saša Perković ostvariti će tek kad Stipe Mesić, pod pritiskom haaškog tribunala, otkači prijelaznog šefa Službe, mršavog i beznačajnog varaždinskog Udbaša Stjepana Tureka. Turek je najtješnje surađivao s predsjednikovim šefom kabineta Željkom Bagićem. Njih dvojica redovno su konferirali s Petračem u prostorijama prijateljski nastrojenih tabloida u Vlaškoj ulici. Kad je provaljeno da s odbjeglim generalom Gotovinom održavaju otvorenu vezu, pa ga stali braniti i zagovarati u novinama, Carla del Ponte izvršila je pritisak na hrvatsku vlast, koja je obojicu tih prominentnih Udbaša morala odstraniti. To se dogodilo poslije skandala s famoznom Prezentacijom, analizom koju je Turek pripremio kao dokument Službe o sigurnosnoj situaciji u zemlji. U njoj su kao strani špijuni koji ugrožavaju sigurnost domoljuba generala Gotovine optuženi ravnatelj policije i njegovi suradnici, zatim istražitelji Haaškog tribunala, te otac i sin Perković koji im daju informacije, kao i novinari koji su s njima na vezi. Potjeravši Bagića i Tureka, Stipe je uzeo k sebi mlađega Perkovića te privremeno osigurao mir na obavještajnoj sceni. Idilu će pokvariti događaji pokrenuti otmicom Zagorčeva sina te suđenjem Hrvoju Petraču... Kakve izglede ima Saša Perković da preživi aferu "Zlato za odvažne"? Kompromitiran u kompromitaciji svoga šefa i šefa države, on se na austrijskom sudu može pojaviti jedino s prefiksom nula-nula, dakle, kao bivši agent za kojim je povučena voda. Ne može se pojaviti ni u "Purgeru" u Gajevoj ulici, da mu se ondje smiju advokati, njihovi klijenti, "krimići" koji su došli vidjeti što ima novo, pa suci Trgovačkog suda, inspektori krim-policije te časnici Sedmog odjela, koji su sa Zrnjevca 7 skočili prijeko na ručak i cijela bratija iz toga miljea. Znači da se uskoro opet mora povući na rezervni položaj, možda u INA-u, gdje je i ranije, mršavih godina, radio u "sigurnosnom konzaltingu". Na njegovo mjesto uvijek može uskočiti Karamarko, ako nova vlast odluči da u POA-u instalira čovjeka koji nije toliko umočen u sve prošle kombinacije...

Antrefilet 1 - svi šefovi hrvatske službe

Organizacijska shema i nazivi hrvatskih službi, koje su u doba Tuđmana cvjetale i granale se kao brokula, bili su promjenjivi, ali, uvijek je postojala samo jedna, glavna operativa tajne policije koja je pratila i suzbijala protivnike vlasti, a zatim i sve protivnike Službe, ako zaprijete njenom opstanku i napretku.
Prvi nadšef Službe bio je Manolić, koji je na mjestu šefa Službe držao Smiljana Reljića, nominalno podređenog ministru unutarnjih poslova Ivanu Jarnjaku. Perković je dotle razvijao paralelnu, vojnu Službu (SIS) u koju je dovukao ljude iz Krim-policije. Kad su pukli Manolić i Perković, Službu preuzima mladi Turek, Pašalićev kadar, kojega je gurnuo Smiljan kao bezopasnu figuru, a kao iskusni nadzornik ostaje mu Perkovićev klasić Franjo Vugrinec. Zanimljivo, Zdravko Mustać, posljednji šef savezne Službe, Hrvat koji se vratio u Zagreb, nikad nije ulazio u ove kombinacije, nego se namjestio kao skromni šef sigurnosti jedne banke, koju su izreketirali i opelješili pripadnici Kartela. Poslije smjenjivanja Tureka zbog Prezentacije i umiješanosti u skrivanje Gotovine, na mjesto šefa Službe dolazi mladi, neusikusni bilder Janko Podbevšek. Lako su ga razvalili pošto su mu podmetnuli aferu Helene Puljiz, a zatim je na čelo Službe došao bivši Mesićev šef kabineta, kojni se s njim razišao zbog Petrača, Tomislav Karamarko.

Antrefilet 2 - Imperij Vladimir Zagorca

Priprosti geometar iz Velike Gorice, teška sirotinja koji je rat dočekao stanujući s majkom u jednosobnom stanu, Zagorac je počeo karijeru kao šofer Ivana Čermaka. Instalater centralnog grijanja, Čermak je bio prvi logističar Prve obitelji te iz prve dobio čin general-pukovnika - a dobit će ga uskoro i njegov mladi suradnik, koji će brzo diplomirati šoferstvo na zagrebačkom Prometnom fakultetu, te ondje obaniti magisterij na temu "Šoferska je tuga pregolema, puče guma a rezerve nema".
Osim klasičnog šverca oružja, u koji se upustio s ovlaštenjima direktora državne agencije "Alan", što se nalazila u sklopu Ministarstva obrane, pa stvorio mrežu slovačkih trgovaca, ruskih generala i židovske mafije, Zagorac je sve više penetrirao domaći biznis-sektor, kao pivot hercegovačke struje, kojoj je baš odgovarao netko s njegovim prezimenom. Od devedestih bio je u nadzornom odboru ACI-ja, direkciji Hrvatskih šuma, kovnici Ikom, tvornici topova "Marko Orešković", a zatim, kao pomoćnik ministra obrane, sedam godina član Nadzornog odbora Privredne banke. Tko god misli da je Zagorac bezveznjak koji se dočepao para u švercu, pa trošio samo na zlatne satove, vara se: on je bio financijska velesila, a njegov primjer pokazuje dokle možeš sići bez političke i medijske zaštite unutar neke udbaško-lovaške grupacije.


- 11:44 - Komentari (12) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se