NEMANJA: SMIRENOUMLJE

nedjelja, 14.10.2007.

RANDOM HEARTS

RADIKALNI GUBITAK

...obje knjige povezuješ s djevojkama koje su je trebale uručiti, ali je urudžba, zbog misterioznih razloga propala - ima u tome nešto duboko, arhetipsko, jebeno.
Pametni Zub

Zingiber....možda je to od presudne važnosti, te srebne havaianas-japanke! Vidiš kako Pametni zub, u najboljoj maniri stare psihlogijske škole, odgovor nalazi u javnobilježničkoj praksi: urudžba! Jednom je izostala, drugi put se dogodila, i eto, vabec te dal, nekaj se u Uredu opet događa, i to simetrično, uredno, kako i dolikuje Nebeskoj Administraciji: tika-taka, tika-taka...mehanizam fino klapa! Kafka šljaka.
Pametni zubu, ne bih kazao da je riječ o gubitku koji to nije: upravo obratno, riječ je o radikalnom gubitku, kao što pokazuje sljedeća Peđina interpretacija
:
Nemanja

Image and video hosting by TinyPic

Opće je mjesto razmišljanja o umjetnosti da je SVRHA umjetnosti izazvati u čovjeku osjećaj ČUĐENJA. Potrebno je izaći iz uobičajenog, automatiziranog stanja samo-razumljivosti, u kojem se nalazimo kada sebe i svijet oko sebe doživljavamo kao nešto poznato. Drugim riječima, potrebno je svijet pogledati novim očima. Međutim, ukoliko to nije tek formalna vježba, tada moramo pretpostaviti da pojavni svijet doista nije onakav kakvim nam se na prvi pogled čini. Ukoliko ovo uobičajeno gledanje na stvarnost nazovemo ideologijom, onda je zadatak umjetnosti da probije taj ideološki privid i probije se do istine koja se krije iza zavjese pojavnoga. Ono što je poznato, nije samim tim i spoznato. Osjećaj čuđenja donosi sa sobom nešto vrlo opasno i bolno: gubitak prirodnog odnošenja prema stvarima. Zato je potrebno promisliti o karakteru tog gubitka.
RADIKALNI GUBITAK, za razliku od običnog, uključuje spoznaju da ono što smo izgubili zapravo nikada nismo ni imali. U tome je paradoks, jer takav se gubitak dijelom pokazuje kao najstrašniji gubitak, a dijelom kao negacija gubitka, pa dakle uopće i nije gubitak. Čovjek ne može izgubiti ono što nikada nije imao, jedino što tako gubi je privid. Gubitak privida, međutim, mora se smatrati dobitkom. (Samoubojice ne gube život, one si ga ne oduzimaju, nego samo razgrću privid da su ga ikada imali!).
Glavi lik prvo gubi svoju ženu, koja pogiba u avionskoj nesreći. To je "običan" gubitak. Međutim, okolnosti nesreće dovode do spoznaje da ga je žena varala sa ljubavnikom. Sada je to radikalni gubitak, jer junak ne samo da je izgubio svoju ljubav, nego je ujedno i saznao da je nikada nije ni imao. Ova ponižavajuća spoznaja, koja njegov život pretvara u farsu, utoliko je bolnija, jer je protagonist policijski detektiv, čovjek čiji je posao da istražuje istinu iza privida normalnog života.
Ono što je ovdje važno primijetiti je nužnost ovoga slijeda. Radikalni gubitak slijedi za običnim. Moglo bi se naime misliti da su ova dva gubitka samo dvije različite i međusobno neovisne vrste gubitka, pa da nije neophodno da jedan sljedi za drugim. Tako bismo mogli zamisliti da protagonist saznaje za nevjeru svoje žene, a da tome nije prethodila njena smrt. Ne bi li i u tom slučaju takva spoznaja predstavljala radikalni gubitak? U tome se upravo krije suštinska poanta: da bi radikalni gubitak imao svoj radikalni učinak, mora mu prethoditi onaj obični, inače se njegov radikalni karakter gubi. Ovdje vidimo kako djeluje mehanizam dvostruke negacije: radikalni gubitak je gubitak gubitka, i u tome je njegova prava priroda.
Kaže se da čovjek ne zna cijeniti ono što ima, ili da vrijednost stvari nauči tek kada ih izgubi. U kontekstu radikalnog gubitka, međutim, čovjek trpi dvostruku krvavu lekciju: ne samo da mora naučiti vrijednost onoga što je izgubio, već također mora naučiti da je i sama ta vrijednost bez vrijednosti. Junak filma proživljava dvostruku smrt svoje žene: prvo ona umire prirodno, a drugi put simbolički. Simbolička smrt, za razliku od prirodne, ima retroaktivno djelovanje, ona otkriva nešto o prošlosti. Prva smrt donosi bol, a druga poniženje. Ako istina oslobađa, onda je cijena te slobode strašna: ne samo da je junak oslobođen od predmeta svoje ljubavi, on je također oslobođen i od samog osjećaja ljubavi, dakle od jezgre vlastitog bića. Što mu uopće ostaje? Moglo bi se reći da je na taj način junak dospio do istinske slobode, postao je subjekt. (Da stvar bude gora, on nije ponižen samo privatno, već i profesionalno: detektiv koji je previdio ono što su svi drugi znali!)
Možda je to karakter moderne tragedije: kad izgubi ženu, junak postaje tragični lik, ali kad sazna za njenu nevjeru, njegova se tragedija pretvara u farsu. Kada bi on i u tim okolnostima ustrajao na ljubavi prema svojoj mrtvoj ženi, time bi dosegnuo pravi pojam ljubavi, ali bi istovremeno izgledao kao smiješni slabić. Pitanje koje se ovdje postavlja je isto ono koje u filmu "Matrix" artikulira Cypher, lik koji očito upućuje na mitsku figuru Lucifera: "Neznanje je blaženstvo!" Cypher je sklopio dogovor sa agentima matrice, po kojem će za svoje usluge (izdaju svojih suboraca) biti nagrađen povratkom u matricu, zajedno sa potpunim zaboravom istine. Isto bi se pitanje moglo postaviti i za junaka Pollackovog filma: ne bi li bilo bolje da nikada nije saznao istinu? Freud je definirao ljubav kao "precjenjivanje objekta", i ta definicija dobiva svoj puni smisao u ovom kontekstu. Ako je ljubav doista slijepa, kako se kaže, nije li njeno slijepilo moć da se pređe preko neugodne istine? Ili je možda upravo to slabost da se čovjek suoči sa radikalnim gubitkom?

Image and video hosting by TinyPic

EKSKURS O KUKCIMA

Bliži mi je radikalni gubitak koji se događa neprimjetno i svakodnevno: u stilu onog Süskindovog portira kojeg je šokirao golub ili djeteta koje je, ugledavši škorpiona po prvi put u životu, posumnjalo u dobronamjernost svijeta u kojem može postojati tako odvratno stvorenje, te je, konsekventno tome, posumnjao da sva živa bića (pa tako i njemu najbliža) imaju u sebi tu istu odvratnost, stranost, monstruoznost...
pametni zub 14.10.2007. 16:40

Ma dobro, zezam se s urudžbiranjem, baš je dobrodošlo na priču o Kafki i Uredu.
Čuj, zanimljiva je ova opaska o melodramatičnosti, već i stoga jer sam ja Peđi baš jučer govorio da sam svojedobno i Apokalipsku doživljavao kao melodramu, infinitezimalno osujećenje htijenja za sjedinjenjem. Ali, ovdje se ne radi o sentimentima (nevjerojatno je koliko ti svijet doživljavaš kao predmet osjećajnog, senzualistički!), a najmanje o samosažaljenju. Ako pak i jest riječ o gubitku identiteta, onda to nije samo psihosocijalna podloga protagonista filma, nego je to odricanje bića od njegove biti, od ljubavi, od same srži. To pak nije ništa melodramatično, barem ne samo melodramatično.
Ova opaska o škorpionu mi je nejasna: kakvo bi to moralo biti nakazno dijete da škorpiona vidi kao odvratno stvorenje? Pokoljenja ovoga Svijeta škorpionov lik vide heraldično, a sada neko dijete, vidjevši ga, sumnja u dobronamjernost svijeta. Ima pravo Hegel kad govori o zlu u naivnom pogledu koji svugdje vidi samo zlo! Kakvo derište!
P.S.
Ha, ha, ha, moj Bubazuba, pa ti je ženijalnoooo! Nije škorpion nego nekakav mnogonogi rak! Ti si pravo otkriće! Kakav si ti zajebant, pa to je neviđeno. Jer, zamjeniti škorpiona za bilo što na ovom bujnom svijetu, po sebi je već nonšalantno do šlampavosti, nije li!? A onda, odmah nakon mog potihog gunđanja ovako kraljevski nehajno škorpiona zamjeniti sasvim neodređenim i dvostruko apstraktnim (nekakav + mnogonogi !) rakom, pa to mi je štos tjedna, fantastično nešto.
Samo, ova opaska o pet i više nogu postaje ne samo shvatljiva - mogu razumjeti strah djeteta pred stvorenjima s pet i više nogu! (postoji ona divna opaska Philipa K.Dicka o tome da je Bog stvorio pauka osmonogog iz estetskih razloga, jer, pauk bi sasvim dobro hodao i na četiri noge!) - nego na neki način zatvara krug: Čuj, Zubićvilo, pogleć gornju ilustraciju! Nisam puno razmišljao stavljajući je ponad priče, iako sam jasno znao da hoću baš tu Caesarovu ilustraciju: zastranit ću ako sada obrazložim zašto, jer presudno je ovo mnogonožno biće o kojem nam je, izgleda, ipak bilo suđeno govoriti.
E, sad...Kako to da ipak nismo mogli proći mali ispod zvijezda?
Kako to da smo morali o mnogonogim rakolikim bićima?
Što ti misliš?
Ili je to naprosto subliminalno?
NEMANJA 14.10.2007. 17:51

Subliminalno je, ali to se može reći za svaku (ili barem svaku drugu) stvar koja čovjeku padne na pamet. Ali ta spoznaja da nema razlike između nečeg poznatog i bliskog te stvorenja s 5 ili više nogu za mene znači radikalni gubitak. Kasnije sam našao nešto slično kod Burroughsa kod kojeg se svako malo netko pretvara u stonogu (i, naravno, u Preobražaju).
A ilustraciju sam tek sada pažljivo pogledao i vidio višak nogu. Ima, dakle, tu puno subliminalnog
A zašto škorpion? Ne znam zašto mi se on nametnuo, kao da mi je netko krivo diktirao. (Iskreno, sumnjam da je škorpion, uopće živo biće - sav je artificijelan i premaštan - kako dijete zamišlja izvanzemaljca.)
pametni zub 14.10.2007. 19:05

Kad Caesara je ta mnogonožnost konvencija: stalno imamo posla s insektoidima. Mi Karamazovi, mi smo kukci, kaže Dostojevski, mada je to nisam nikada razumio. Ne kužim ni Lynchovu fascinaciju tim motivom, općenito: to je jedno od onih mjesta koje mi je instinktivno i prima vista - strano. Jednostavno, ne razumijem, a ako mi se i objasni, s vremenom, jer me zapravo dubinski ne privlači niti zanima, zaboravim. Recimo, Marinković...kukci, kukci, brrrr...ne razumijem!
Škorpion je artificijelan i premaštan? Bravo, točno to, ali u tome i jest njegova uzvišenost: on zaista jest to što znači, sam je njegov izgled, oblik, njegov sadržaj: on uistinu jest škoripon.
Ta amblematičnost forme čini od škorpiona živući simbol. Njegov je design posljednji oblik tvari pred rastvaranje: nema niti jedne suvišne linije, ništa tu ne pretječe, nema perifrastičnosti u opisu, sve je kao kod srebnih Latina jezgrovito, izbrušeno do poslovičnosti, a opet aforistično, izrazito, enigmatično.
Konačno, a što je onda s paunom?
P.S.
Objasni, molim te: spoznaja da nema razlike imeđu nečeg bliskog i nečeg stranog (stvorenje s pet nogu, npr.) za tebe znači radikali gubitak!? Čega?
Ta tema prometnuća nečeg bliskog u ono strano, dolje je detaljno obrađena u postu o pojmu Unheimlich:"Dakle, idemo ispočetka. Unheimlich je očigledno negacija od heimlich, što isprva znači nešto domaće, prisno, poznato. Prema tome, unheimlich bi bio izraz za ono što u čovjeku izaziva strah upravo zato što mu je strano i nepoznato.
Ali, još smo daleko od rješenja. O tom problemu Sigmund Freud je 1919. napisao esej. Naslov: Das Unheimliche. Ondje naširoko raspravlja o etimološkim nedoumicama koje prate tu riječ. U Sandersovu Rječniku njemačkog jezika navodi se tako jedan slučaj koji možemo prepričati u najkraćim crtama ovako: Govoreći o nekoj obitelji jedan čovjek kaže: S njima je kao s nekim zatrpanim bunarom ili isušenom barom. Čovjek ne može preko toga prijeći, a da ga pritom ne prati osjećaj kako će se iznova pojaviti voda. Sugerira se da ta obitelj nešto taji, nešto skriveno i nedopušteno. Taj osjećaj, prema navedenom Rječniku, moguće je ravnopravno opisati pojmovima heimlich i unheimlich. Dakle, jedna riječ i istodobno njezina negacija označuju jedno te isto stanje. Problem pojašnjava Schelling za koga riječju unheimlich nazivamo sve što je trebalo ostati skriveno, tajna, ali je izišlo na svjetlo dana. Tu zagonetnu riječ u svoju teoriju preuzeo je, dakako, i Freud. Za njega ona označjuje onu nelagodu i strah čovjeka koja nastaje kada se susretne s njemu tuđim i neprijateljskim silama, čije izvore međutim duboko osjeća u sebi. Das Unheimliche je ono što je jednom bilo blisko i posve prisno, ali je potisnuto, te se sada izazvano nekim dojmom vraća iz te potisnutosti u liku tajnovitog i stranog. To je osjećaj koji nas dovodi na trag Nietzscheova vječnog vraćanja istog, a u Freuda nam razotkriva filogenetski duboko usađene strahove kao što je onaj pred mrtvacima. Riječ je o prastarim animističkim uvjerenjima da je mrtvac postao neprijatelj živog čovjeka i da ga namjerava povesti sa sobom. Premda je civilizirani čovjek napustio takva vjerovanja, neki dojmovi su u stanju ponovno ih oživjeti i naizgled čak potvrditi. Onaj svima tako dobro poznat osjećaj koji nas, naročito u našim snovima, navodi da za neko mjesto ili neki pejsaž pomislimo: to mi je poznato, tu sam već bio, poznati déja vu efekt, jednako zaslužuje da bude opisan riječju unheimlich. Naposljetku, ista riječ odgovara i onom drhtaju duše kad se suoči s istinom ljubavi tako jasno izraženoj u njemačkoj uzrečici: "Liebe ist Heimweh" (Ljubav je čežnja za zavičajem, nostalgija). Ukratko, riječ unheimlich prati čovjeka na njegovu putovanju kao zagonetna slutnja neke univerzalne Itake, i jeziva i lijepa u isti čas, kao i sve ono što na sebi nosi nerazdvojive znake Erosa i Thanatosa. Ambivalentna je, jer iznosi na vidjelo ambivalentnost stvari same. Doživjeti se možda može, ali prevesti nikada."
NEMANJA 14.10.2007. 19:42

Lynch feat. Louboutin

Image and video hosting by TinyPic

In one of the more imaginative collaborations we’ve seen of late, Christian Louboutin and David Lynch have locked heads and created a show, Fetish, which opens today in Paris in Pierre Passebon’s Galerie du Passage. The exhibition shows five limited edition pairs of shoes by Louboutin alongside five signed photographs of the shoes by Lynch. As if Louboutin’s day-to-day footwear weren’t fetishistic enough, the pair together has taken the theme to an entirely new level.

Image and video hosting by TinyPic

As with so many collaborations, things moved very quickly. The process began when Lynch commissioned Louboutin to make shoes for an exhibition he was hosting at the Cartier Foundation back in March this year. The pair quickly became friends and when Louboutin wanted to push the notion of extreme fetish in his work, by creating shoes and then playing with their creative representation in two-dimensional images, it was clear Lynch would be the man to translate his vision.

Image and video hosting by TinyPic

‘I tried to keep an element of my drawings, to be faithful to the drawings, with no practicality, just pleasure, thinking of extreme fetish shoes. Usually when you go to the third dimension you lose something,’ explains Louboutin of his initial concept, ‘then I wanted to photograph them - I find there’s more emotion with cinematic images. I wanted Lynch’s style and since we’d recently become friends it was natural for me to ask him.’

Image and video hosting by TinyPic

The designer has an atelier where the one-of-a-kind shoes are created. With practicality and comfort out the window, Louboutin has pushed the designs to their limits: think 26cms heels, spikes on the inside and sole of the shoe, and Siamese heels (two shoes fused at the heel).

Image and video hosting by TinyPic

The idea is that the shoe becomes a cult object, transcending the most beautiful part of the shoe and/or foot. Louboutin pinpoints ‘The Siamese shoe’ as his favourite, ‘For me the shoe and the picture together become very close to Twin Peaks.’

Image and video hosting by TinyPic

- 21:17 - Komentari (7) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se