NEMANJA: SMIRENOUMLJE

nedjelja, 14.10.2007.

ALBE VIGILIJE

...vidio sam svoju praznu spavaonicu...

Sentí infinita veneración, infinita lástima.

J.L.Borges, 'Aleph'

Image and video hosting by TinyPic

Invokacija: Demon loci

Writers are vain, selfish, and lazy, and at the very bottom of their motives lies a mystery. Writing a book is a long, exhausting strle, like a long bout of some painfull illness. One would never undertake such a thing if one were not driven by some demon one can neither resist nor understand.
John Irving

Ideja za priču: Peđa

Moj prijatelj Peđa ima ideju za priču: priča počinje u trenutku nekog velikog ljudskog gubitka a završava spoznajom da se to što se izgubilo ionako nikada nije imalo; priču dakle prati platonički osjećaj da smo spoznato već oduvijek znali, pa se zapravo ništa bitnog/ništa novog niti nije dogodilo!
To, da se u biti ništa nije dogodilo, poanta je priče.
Primjerice, čovjeku naprasno umre žena; doskora shvati da je posljednjih mjeseci imala ljubavnika: ono što misli da je imao (pa da je izgubio), naime ljubav, zapravo je već otprije bilo izgubljeno.
Radikalan je primjer sudbina samoubojicâ: za njih Feuerbach kaže da oni sebi ne oduzimaju život - oni samo razgrću privid da su ga ikada imali!

Pathos: sasvim neodređena tuga

Ponekad, gotovo bez ikakva nevidljivog razloga, kao pri pogledu na školske fotografije ili kroz prozor vlaka u sporom prolasku provincijskim postajama dok se u kadru prozora prostor preobražava u sliku vremena, kao za besanica uglavnom, odjednom, obuzme me neka sasvim neodređena vrst tuge – godinama bih u tim prigodama, ili ih se sjećajući, ironično citirao Heinea: Ich weiß nicht, was soll es bedeuten, das ich so traurig bin, vjerujući da znam što bi to trebalo značiti da smo Heine i ja tako tužni.
Ovo je zapis o toj tuzi.

Priča: Albe Vigilije

Slavna Rembrandtova “Noćna straža” izvorno je naslikana kao danji prizor; tijekom vremena, slika je potamnivši postala noćna straža: vrijeme je naslikalo vječnost; 90. psalam, onaj o krhkosti čovjekovoj, o noćnoj straži naime kaže:
Jer je tisuću godina u očima tvojim
ko jučerašnji dan koji je minuo,
i kao straža noćna.

Bdijenje - noćna straža - dok traje čini se beskrajnim, gotovo vječnim: nikako proći, nikako da svane; kad mine, kao da ga nikada na svijetu nije bilo, samo je tren, treptaj, zauvijek prošlost. Ta bdijenja, vigilije, taj tren koji traje cijelu jednu vječnost, naš je život.
1804. godine, pod pseudonimom Bonaventura, netko od crnih romantičara ili Brentano, Hoffmann, možda Schelling - do danas se ne zna tko - objavio je djelo Nachtwachen, Noćne straže, Vigilije. Posljednja je riječ završne vigilije: Ništa; kad zastor padne, predstava je gotova zauvijek, i sve je - konačno! - besmisleno.
Na samom početku priče 'Aleph' Borges slika savršeno preci(o)znu alegoriju ove prolaznosti:
Onoga vrućeg ljetnog jutra u našoj veljači, kad je, poslije neodgodive agonije koja se ni za časak nije srozala na plačljivost ili strah, umrla Beatriz Viterbo, zapazio sam da se po željeznim oglasnim tablama na Trgu Constitucion koče reklame nekih novih cigareta: zaboljelo me to jer sam shvatio da se neprekidni i prostrani svemir već odvaja od nje i da je ta promjena samo prva u beskonačnom nizu.
Godinama o Nachtwachen nisam znao ništa. Moj prvi pojam o Vigilijama dugujem Amiru R., uz Cipru možda najnadarenijem studentu zagrebačke katedre filozofije; devedeseti psalam i citirana metafora, vlastito je otkriće, baš kao i sjetna analiza Rembrandtova djela. Čitajući Žmegačeve Krležine evropske obzore, pronašao sam podatak o Bonaventuri i ironičnim snomoricama devetnaest vigilija. Izvjesna gospođica Tia, koju sam, tako tipično, zavolio da bih pod izgovorom intimnih pisama mogao ispisivati prve skice onoga što bi trebao biti A Book, tih je dana odlazila za Njemačku, na dogovor s Kruppom. Zamolio sam je za laku uslugu, naravno, dovoljno ekstravagantnu da je s oduševljenjem prihvati – zamolio sam je da mi nabavi primjerak Nachtwachena. Desetak dana kasnije Tia se vratila iz Bavarske, i stigavši u Zagreb dan prije svoga rođendana, uz poziv na proslavu obavijestila me da ima poklon - jasno, unatoč obvezama našla je vremena za kapric moje insomije, za mene, i pored poslova s Kruppom, pronašla je Bonaventurino djelo. Day after, Tia je otkazala rođendan. Na moje pozive odgovorila je kratkim, hladnim isprikama, i odonda ni Tiju ni Nachtwachen nikada vidio nisam. Nije nam bilo suđeno; meni i Bonaventuri, dakako.

Budući da ja ništa ne učim iz iskustva, naročito ne svoga, grešku sam ponovio: nakon tri godine nejavljanja, prije par mjeseci nazvao sam Martinu, djevojku s kojom sam desetak večeri igrao rulet; ovaj put igrao sam va banque, naručivši Voyage autour de ma chambre; neobično sam znatiželjan je li mi Xavier de Maistre skloniji. Priču o putovanju po mojoj sobi vrijedi ispričati detaljnije…

Priča u priči: Voyage autour de ma chambre

“Kao i tolike druge, i moja je soba, između ostalog, biblioteka – sa svih strana svijeta okružuju me knjige. U jednoj od tih knjiga, nažalost nepoznatog naslova, nalazi se podatak – ako se ne varam u fus-noti – o djelu Voyage autour de ma chambre*, autora čije mi ime ni u vrijeme kad sam znao u kojoj se knjizi to djelo navodi, nije značilo više no suvremenicima, uzvanicima kakve karnevalske svečanosti: samo kuriozitet, tek bizarnost. Autor je za mene bio jedno od onih Wildeovih lica koja čim vidimo odmah zaboravimo: zamišljao sam ga kao veselu lelujavu krabulju u proplamsaju raskalašenog baroka, definitivno kao nekog za koga nam se učinilo da smo ga vidjeli, prije no što je zauvijek nestao u vrevi. Drukčije nije ni moglo biti: avanturist čija se jedina pustolovina – u vremena Berry Lyndona, Zanovića i ubogog grofa Villiersa – odvijala od korica do korica nebrojenih stranica njegove osobne knjižnice, ukratko sasvim onestvaren lik, gotovo bestjelesan, možda fikcionalan, u mojoj je predodžbi pravedno zaboravljen pisac djela, čiji mu je naslov priskrbio točno odmjerenu besmrtnost: riječ je, rječju, o čovjeku čijeg se imena već godinama ne mogu sjetiti, iako ga nikako ne mogu zaboraviti. Naslovivši životno djelo: Voyage autour de ma chambre, autor je vlastito ime, kao i sadržaj djela, učinio savršeno irelevantnim – jedino važno, sve što treba zapamtiti, sam je naslov te samozatajne pustolovine: biografija kao put po beskonačnim svijetovima imaginacije! Biografija je to neznanog junaka, svakog a nikog. Nekog, tko bi mogao biti ja, picture of nobody.
Moja je soba, između ostalog, poprište noćne more – sve na ovom svijetu može postati klicom pakla, kaže Borges… pa tako i Voyage autour de ma chambre, ne uspijem li ga zaboraviti. Stalno iznova, u krugovima, vraćam se tom naslovu, progonjen furijom zaborava: nikako se ne mogu sjetiti knjige u kojoj sam na podatak o toj pustolovini nabasao! Prije šest, sedam godina za svoje sam potrebe napisao tekst istovjetnog naslova, no danas iz teksta uopće ni po čemu ne mogu rekonstruirati u kojem se djelu ta prokleta fus-nota skriva. Mislio sam isprva - štoviše bio sam sasvim uvjeren - da je riječ o Montaigneu i zbirci njegovih ogleda – dapače, kladio bih se da Montaigne mog predšasnika spominje u eseju o knjigama. Tu su negdje moje muke i započele – sa zaprepaštenjem sam shvatio da o pustolovini po mojoj sobi kod Montaignea nema ni riječi; o Terenciju još nekako, ali o mojoj sobi, rien! Ne znam zašto – vjerojatno ipak prisjećajući se Nietzscheove navike citiranja na francuskom – posegnuo sam za Osvitom. Ni tamo nisam bio bolje sreće. Uhvatila me je panika: pametan kakav jesam a nastrana uma, shvatio sam da postajem autor djela za kojim tragam, da me stiže prokletstvo zvano voyage autour de ma chambre: uhvatio sam se između druge i treće police pretraženih knjiga usred inačice Russelova paradoksa: po svojoj sam sobi poduzeo potragu za djelom koje skriva naslov: Put po mojoj sobi!
Moja noćna mora traje već mjesecima; Voyage autour de ma chambre tražim i danas, i ta se pustolovina pretvorila u privatno praznovjerje: uvrtio sam sebi u glavu da ću PLAN ROMANA - ili A Book - moći započeti pisati tek ako i kad pronađem vrtoglavu fus-notu! Da nije toga praznovjerja teško da bih iznebuha skočio usred noći i mutnih očiju prevrtao Žmegačevu Povijesnu poetiku romana (zašto to ne pišu velikim slovom?), niti bih između Rivaldova zaleta i urlika stotinjak tisuća Barcinih navijača nervozno posegnuo za anakronizmom i beskorisno listao stranice Aretinovih mudrovanja, histerično se prisjećajući izvjesnog francuskog markiza. Pred jutro, pretpostavljam, odustao bih od grozničavog stvaranja investigativnih modela koji a priori eliminiraju ogromnu većinu knjiga u kojima se zasigurno o voyageu ništa ne može naći, no koji mi nimalo nisu pomogli ustanoviti to jedno, jedino, sudbinsko djelo u kojem se podatak nalazi ( recimo, isprva sam pretraživao samo one knjige koje su mi se instinktivno činile najvjerojatnijim izvorom; potom sam listao sve one knjige koje su preostale nakon što sam isključio djela koja nikako ne bi mogla sadržavati tu informaciju…kroz vrijeme, kriterij je bio sve suludiji: recimo, listao sam samo desne stranice pogovora djela koja zahtjevaju historiografska pojašnjenja - desne, jer, mada ne biste vjerovali, no citati koje tražim redovito se nalaze na desnim stranicama knjiga!); rječju, ne bih, vjerujem, baš posve sišao s uma.
S vremenom se naime, voyage autour de ma chambre pretvorio u osobni obračun s utvarama moje snomorice! To je moja soba, i ja ću tu prokletu knjigu pronaći pa makar morao pročitati i posljednju knjigu njegove biblioteke! Ponekad mi se čini da me fantomski melankolični chevallier proganja, da prevrće po mojim bilješkama, zameće tragove. Da nema svih tih krunica, između ostaloga, po mojoj sobi, spavao bih u hodniku, besanim, rastrzanim snovima, uz psa, da me štiti od duhova.
Moja muka nije literarne naravi, ona je doslovna – pričao sam o njoj, sub rosa, prijateljima, i oni me savjetuju da bi najbolje bilo cijelu stvar zaboraviti. Savjet je dobronamjeran, ali beskorisan: svaki put kad posegnem za nekom knjigom, bilo kojom i iz bilo kojih pobuda, pomislim na nju: na Knjigu, koja skriva sada već sasvim evidentno sudbinsku zagonetku moga postojanja: odgovor na pitanje zašto ja zapravo tražim Voyage autour de ma chambre!? Odgovarao sam sebi na ovo pitanje utješnohegelijanski: put je cilj, i na kraju puta neće se dogoditi ništa spektakularno, nadam se barem ne kao na kraju Hegelova životnog puta.
Zašto sam uostalom taj naslov zapamtio? Zar samo zato da ga se godinama kasnije sjetim, da postane lozinka moje čežnje za nečim što sam imao, a što nisam prepoznavao, što sam izgubio i što nikada više neću pronaći, što je tu, nadohvat moje ruke, u mojoj sobi, a stoljećima je daleko, skriveno u beskonačnim stranicama vrtoglave borgesiane - zar samo zbog romantične nostalgije za izgubljenim vremenom?
Bojim se trenutka u kojem ću pronaći, putujući po mojoj sobi, knjigu u kojoj se nalazi fus-nota o Putovanju po mojoj sobi. Strahujem jer znam, tada će nešto neminovno skončati, nešto će se zauvijek završiti. Nešto ću izgubiti.”

Ovaj kompulzivni, pretjerani opis moje opsesije djelom Voyage autour de ma chambre, mogao je stati u jednu rečenicu: Po svojoj sam sobi bezuspješno mjesecima tražio knjigu koja skriva podatak o djelu 'Put po mojoj sobi', umislivši da ću tek po pronalasku toga djela moći početi pisati vlastitu knjigu, A Book. Nažalost, stvari nisu tako jednostavne. (Ja inače nisam praznovjeran - praznovjerje donosi nesreću!)
Potpuno izgubivši živce, nedavno sam nazvao profesora Stamaća; objasnivši mu svoju nevolju, otvoreno sam ga zamolio za pomoć. Stamać me je uputio na gospođu Ingrid Šafranek. Gospođa je Šafranek sutradan imala zakazanu večeru s francuskim kolegom, profesorom književnosti, i, konačno, između glavnoga jela i deserta, enigma je riješena: riječ je o uvaženom gospodinu Xavieru de Maistreu i njegovu djelu Voyage autour de ma chambre!
Enciklopedijska natuknica o Xavieru glasi:

Xavier, comte de Maistre (1763-1852), franc. književnik. Kao sardinijski oficir prešao je u rus. službu i bio u štabu Suvorova, dok nije pao u nemilost i iz vojske udaljen. Uzdržavao se kao slikar minijatura, kasnije postao direktor biblioteke u Petrogradu. Vraćen u armiju istakao se u borbama na Kavkazu i postigao čin generala. Glav. djela: Le Voyage autour de ma chambre; Les Prisonniers du Coucase; Le Jeune Siberienne.

Ispisujući ovu natuknicu, sastavljač je neminovno otrpio nelagodu izazvanu suhoparnošću; pročitana nakon, ili usred mojih pustolovina u potrazi za izgubljenim imenom, čini mi se najrječitijim prikazom avanture zvane život, koji je kao straža noćna.
Moja je pobjeda nesavršena: knjigu u kojoj sam izvorno pročitao ime autora fatalnog djela do dana današnjega nisam pronašao. Još uvijek je negdje tu, u mojoj sobi!
Jednoga ću dana, možda, otvoriti neku stranicu i ugledati nevjerojatno Xavierovo ime. Da, sasvim sam siguran, nešto će tada završiti, nešto ću nepovratno izgubiti.
Tada više neću osjećati ovu tugu, koja me ponekad, odjednom, obuzima.
Vjerujem da neću osjećati ništa: ni spokoj ni strah. Preci(o)znije, osjetit ću upravo ništa: sam, prvi, zadnji, jedini put.
Taj put nakanio sam prevaliti autour de ma chambre.
Put bdijenja. Vigilije.
___________

* Podatak o Voyageu i Xavieru nalazi se - naravno - na 84. strani treće knjige Sabranih djela J.L.Borgesa, u izdanju GHZ, 1985. Besmrtna igrarija potekla iz nehajna pera Savojca Xaviera de Maistrea, spomenuta je u spjevu Zemlja, Carlosa Argentina: posrijedi je opis rečenog planeta, a kitica u koju se smjestio voyage, glasi:

Razvidjeh, poput Grka, gradove sviju ljudi,
Posle i dane žurne, opake gladi ćudi,
Povijest ja ne krojim, ne dolijevam ambre,
Al voyage o kom pričam…jest autour de ma chambre.

Knjiga koju sam tražio ima samo jedan nedostatak: izmišljena je. Više no druge.

Voyage autour de ma chambre dobio sam na poklon za rođendan, u studenome 2002. godine. Zato je ova priča za M.

Zagrob, 2003.

- 02:42 - Komentari (14) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se