NEMANJA: SMIRENOUMLJE

četvrtak, 04.10.2007.

LUTAJUĆI U MRAKU

Darko Desnica

Image and video hosting by TinyPic


Bolnica «Sestara milosrdnica». «Podmornica», intenzivna njega kliničke psihijatrije. Dvije podrumske spavaonice, blagovaonica, pravokutna kancelarija za sestre. Na podu pločice, crvene rešetke na prozorima.
Spremamo se za objed: kao i svaki dan, prati nas zvuk flaute iz dvorišta.
Volio bih da znam moliti krunicu.

...

Naslonjen na klupu u parku, gledam Marijine mliječnoplave oči, nježni profil lasice.
Danas može komunicirati, premda šapatom. Za loših dana odgovara mi pismeno.
«Kako se osjećaš?» pita.
«Tako-tako,» kažem.
«Mislila sam da ćeš ostati dolje još koji tjedan...»
«I ja,» potvrđujem. «Još jučer su me vezali.»
«Zašto?»
«Nisam htio primiti infuziju.»
«O, Bože...»

...

Pitam ju gdje je tako dobro naučila svirati.
«Baka mi je bila flautistica,» kaže. «Počela sam rano, kao djevojčica. Pretpostavljala sam da me slušaš...»
«Iz perspektive «podmornice», « kažem, «to je bilo kao očitovanje nekog višeg bića s druge strane – molitva ili monolog...»
«Drago mi je,» kaže stidljivo.

...

«Što misliš o svom liječenju?» pita me.
«Mislim da svi pomalo lutamo u mraku,» odgovaram, «i liječnici i pacijenti».
«Koja ti je zapravo dijagnoza?»
«Paranoidna psihoza,» kažem. «Realno gledano, nitko ne zna što to znači.»
«Da,» potvrđuje. «Tako je i sa mnom. Tvrde da mogu hodati i govoriti normalno, a jedini je problem što ja upravo to ne mogu.»

...

Nudim joj da izađe iz kolica.
«Imaš neki osjećaj u nogama?» pitam.
«Imam,» kaže, «ali vrlo slab. Čini mi se kao da su tuđe.»
«Da probaš sjesti na klupu?» pitam. «Ako ne budeš mogla, vratit ćemo te».
«Pokušala sam više puta,» kaže, «ali jednostavno ne ide».

Nakon nekog vremena, moli me da ju odvezem na misu, u ckrvu unutar bolničkog kruga.
«Može,» kažem. «Pričekat ću te pred ulazom».
«Kako hoćeš,» odvraća.

...

Pola sata kasnije, u prolazu kraj dućana: «Sve što treba znati,» kaže, «piše u Deset zapovijedi. Ja sam religiozna osoba, ali svejedno sam prekršila sve osim Ne ubij.»
«Ja nisam siguran ni u to,» kažem. «Bio sam u ratu, pucalo se.»
«U bliskim borbama?»
«Na sreću, ne».

...

Polako guram kolica uzbrdo.
«Hoćeš da te odvezem do kafića?» pitam.
«Ne treba,» odgovara. «Ljepše nam je u parku. Ako hoćeš, možeš mi malo čitati iz Novog Zavjeta – ponijela sam knjigu.»
«Na žalost, ne mogu,» kažem.
«Zašto?»
«Izgubio sam koncentraciju,» objašnjavam. «Ali mogla bi ti čitati meni».
«Osjećam da gubim glas,» kaže. «Kako bi bilo da me odvezeš do sobe? Uzela bi flautu...»
«Dobra ideja».

...

Vraćamo se na isto mjesto, kraj klupe pod lipom.
Jedva čujno, s instrumentom u krilu, priča mi o gradu, mjestima koje bi voljela posjetiti. Obećajem da ću ju odvesti na jarunsko jezero.
Zadovoljno uzima flautu, počinje svirati.

Polako, jedni za drugima, oko nas se okupljaju sestre, liječnici, pacijenti: u bolničkom parku, u miru ljetnjog predvječerja, lutajući u mraku...

Image and video hosting by TinyPic

- 23:54 - Komentari (18) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se