NEMANJA: SMIRENOUMLJE

petak, 14.09.2007.

KAPITALU NE TREBA DEMOKRATSKA DRŽAVA

Zoran Kurelić

Image and video hosting by TinyPic

Globalizacija novih ekonomskih aktivnosti stvaranjem moćnih nadnacionalnih organizacija podriva sposobnost država da kontroliraju tokove, zalihe i protok ovih roba, dakle njihovu sposobnost da provode efektivnu socijalnu politiku uključujući utjerivanje radničkih prava.

razgovarala Grozdana Cvitan


U sklopu projekta Ideja Europe, europska praksa života, smisao i cilj ujedinjenja europskih naroda i država Zoran Kurelić govorio je o temi Globalizacija i liberalna demokracija gradeći svoja razmišljanja na tekstu Charlesa Tillyja da bi pokazao neka pitanja krajnjih granica koja svijet postavlja u vezi s globalizacijom i posljedicama koje taj proces ostavlja na ljudski život i planet koji nastanjujemo.

Počinje li razgovor o globalizaciji ili završava pitanjem o sudbini države u sklopu tog procesa? Kako ste izabrali temu za skup koji u prvom planu ima neka pitanja ideje, identiteta i ujedinjenja Europe?

– S obzirom na to da je karakter skupa multidisciplinaran i da se na skupu nalaze sociolozi, politolozi i filozofi odlučio sam se za temu koja zadire u različita područja, a tiče se komparativne politike i suvremene političke teorije. Teza koju sam želio predstaviti studentima provokativna je i pripada poznatom njujorškom profesoru Charlesu Tillyju koju je formulirao 1994. u eseju Globalizacija ugrožava radnička prava. Pokušao je pokazati da globalizirani kapitalizam najprije uništava radnička prava, a s tim propada i država blagostanja. Propašću države blagostanja dovodi se u pitanje demokracija. To je jedna od najprovokativnijih teza, naročito ako se iznese u Americi, a cijela stvar se izvede iz perspektive radničkih prava koja u Americi nigdje baš i nisu najvažnija pa ni u političkoj teoriji. Dakle, riječ je o neomarksističkoj provokaciji koja radikalnim argumentom želi provjeriti određena pitanja. Odmah da pripomenem, Tillyjevo srce je na strani radnika i radničkih prava i njemu bi bilo drago da se radnici nekako preorganiziraju u uvjetima suvremenoga kapitalizma. Promišljajući o temi Globalizacija i liberalna demokracija "idem" iz Tillyja jer je njegova ideja provokativna zbog toga što dovodi u pitanje liberalne demokracije. Kod nas, naime, prevladava Fukuyamino mišljenje, ili je barem dominantno, a to je da je liberalna demokracija najbolji oblik političkog uređenja pa će sad, nakon konačne propasti istočnog bloka i kraja povijesti, pretpovijesni narodi prihvatiti liberalnu demokraciju kao svoj način političkog organiziranja i sve će glatko proći. To Tilly izravno napada.

Iz čega u što?

Vrijedi početi od riječi tranzicija, tranzicijske zemlje: prelazi se iz nečega u nešto. Ali zna se iz čega se prelazi: zemlje koje su bile socijalističke prelaze u liberalnu demokraciju. Tu je pretpostavljeno da se zna i cilj cijele operacije. Naravno, to pretpostavlja određeni tip razmišljanja. Tilly ide izrazito protiv te teze s drugom, radikalnom, koja kaže da propast istočnog bloka neće rezultirati tranzicijom istočnih zemalja u liberalne demokracije nego propašću liberalne demokracije.

Koji su Tillyjevi argumenti?

– Važne su dvije stvari. Prva je Tillyjeva definicija globalizacije. Pojednostavljeno glasi da je globalizacija geografsko širenje prostora na kojem međunarodne interkontinentalne i internacionalne interakcije snažno djeluju na lokalne društvene interakcije. Prema tome, ovo što se zbiva na međunarodnoj razini izravno utječe na ono što se zbiva u određenoj zemlji. Ako dođe do napada na WTC, onda će se sve u vezi s tim odraziti i kod nas vrlo brzo ukoliko smo globalizirana zemlja. Možemo reći da se već odražava, od sigurnosti letova s Plesa i pojačane kontrole nadalje. To smo osjetili već nakon dva dana. Ako smo i ekonomski globalni dio svijeta, odrazit će se i na cijenama nafte, jer cijene su pale i oni koji je sada kupuju za gotovinu mogu profitirati. Sve stvari koje se dogode u globaliziranom svijetu imaju brzi refleks na vrlo udaljena lokalna područja. Ali, ako netko živi na Papui Novoj Gvineji, onda je sasvim svejedno je li se što dogodilo WTC-u, nikakve se stvari na lokalnoj razini neće promijeniti. Zato Tilly govori o globalnom širenju prostora. Vrlo je malo onih dijelova planeta Zemlje na kojima ono što se dogodilo u New Yorku nema nikakve veze s lokalnim društvenim interakcijama. Teza koja pretpostavlja to globalno razumijevanje situacije (bez obzira na to što Tillyjevo razumijevanje nije usko ekonomističko, jer se ne misli samo o globalnoj ekonomskoj situaciji, Svjetskoj banci, MMF-u, nego se misli o svim interakcijama) ona je koja podrazumijeva sve interakcije, a to znači: međunarodni šverc droga, prenošenje virusa, ekološki problemi. Kad Tilly piše o radničkim pravima, on suzuje cijelu stvar i na kraju se koncentrira na ekonomsku globalizaciju iz perspektive globalnoga ekonomskog kapitalizma. Glavna mu je teza da je globalni kapitalizam doveo u pitanje važnost nacionalnih država i to ne bilo kojih nacionalnih država, nego liberalnih demokracija poput Velike Britanije, Francuske, Nizozemske ili SAD-a. U pitanje su dovedene liberalne demokracije i onaj tip uređenja države za koji se mislilo da je povijesno pobijedio i da bi trebao biti proširen po cijeloj Zemlji, a ne samo po tranzicijskim zemljama.

Ugrožena država blagostanja

Smatrajući da su radnička prava zaštićena na razini nacionalnih država, to znači da je važnost nacionalnih država smanjen u onoj mjeri u kojoj su smanjena prava koje te države osiguravaju. To je polazna misao njegova eseja, taj se prvi dio čini vrlo razumljivim i očitim. To da je ugrožena država blagostanja, moglo bi se dokazivati na tačerizmu, reganizmu itd. Iz toga proizlazi najprovokativniji dio Tillyjeve argumentacije u kojoj kaže da je demokracija Europe – dakle demokratski dio u liberalnim demokracijama – nastala u specifičnoj povijesnoj situaciji u kojoj je demokracija išla ruku pod ruku s organiziranjem proleterijata u partije i s nastojanjem tih partija da parlamentarnom (a ne revolucionarnom) borbom izmijene položaj radničke klase. Izbjegavanje građanskih ratova kao klasnih sukoba u 19. stoljeću izgradilo je liberalnu demokraciju. Zemlje po Tillyju ne bi postale demokratske da toga klasnog sukoba nije bilo. To, naravno, nije neka jako neobična ideja za nas koji živimo u postmarksističkom društvu, ali je argument "u čelo" kad se izgovori u Americi. I napokon, njegova najprovokativnija ideja: s obzirom na to da su borba za radnička prava i demokracija išle zajedno u 19. stoljeću, Europa je demokratizirana zahvaljujući pritisku proletarijata. Isto će se dogoditi i u silaznoj fazi: propast prava rada vodi urušavanju demokracije.

Na koji način?

– Tillyjeva argumentacija sadrži sedamnaest točaka, ali bih istaknuo samo tri. Jedna od njih kaže da generalna sposobnost država da provode socijalnu politiku uključujući utjerivanje radničkih prava pretpostavlja stvaranje obuhvatne efektivne kontrole nad zalihama i protokom osoba, bolesti, zagađivača, oružja, droga, novca, drugog kapitala, tehnologije, informacija, roba, političkih praksi i kulturnih formi u okvirima jasno razgraničenih teritorija. To znači da država koja garantira radnička prava i demokraciju mora imati kontrolu nad svim tim resursima na određenom teritoriju.

Izigravanje nacionalnih država

Globalizacija novih ekonomskih aktivnosti stvaranjem moćnih nadnacionalnih organizacija podriva sposobnost država da kontroliraju tokove, zalihe i protok ovih roba, dakle njihovu sposobnost da provode efektivnu socijalnu politiku uključujući utjerivanje radničkih prava. To je glavni uvid. Globalizacija razara mogućnost nacionalne države da ima monopol nad svim tim elementima. Ako nema tog monopola, države ne mogu garantirati prava te vezano s time ni to da će na kraju opstati kao demokratske države. Iz toga Tilly izvodi: u cjelini kapitalisti su prepoznali i iskoristili nove globalne uvjete koji su se stvorili i brzo su se i efektnije njima prilagodili od radnika. Prema tome, ova cijela ideja korporativnoga kapitalizma ustvari je prilagođavanje kapitalista globaliziranoj ekonomiji. Oni, naime, mogu izigravati nacionalne države: koriste ih dok im trebaju, a kad im ne trebaju mogu prebacivati kapital i kompanije, mijenjati zemlje, plaćati manje poreza u drugim zemljama, što uredno i rade. To nije Tillyjeva fantazija, to je činjenica globaliziranoga kapitalizma.

Mogu li radnici na to reagirati na odgovarajući način?

– Radnici to ne mogu jer je kapital mobilniji od rada. U cyber spaceu on se može seliti u petnaest minuta s jednog kraja planeta na drugi, a radnici ne mogu letjeti s jednog kraja na drugi i tražiti posao. Ono što je bilo moguće u 19. stoljeću da ljudi idu za poslom sad sigurno nije moguće. Mobilnost rada i kapitala neusporedivi su, iz čega Tilly zaključuje da dominantna klasa u dominantnom načinu proizvodnje (globaliziranoj ekonomiji) više ne treba nacionalnu državu onakvu kakva je ona bila određena u 19. i 20. stoljeću, tj. kao liberalna demokracija koja ima aspekt države blagostanja. Kapitalistima to više ne treba jer mogu uspješno djelovati i bez nacionalne države ili u nekakvoj "tankoj" državi koja nikako ne bi trebala biti demokratska država i sigurno ne bi trebala biti država blagostanja. Prema tome, ne kaže se da odumire država kao povijesna forma nego odumire država koja garantira pravo stanovništva i država koja je nužno demokratska. Kapitalu ne treba demokratska država. Možda mu treba država, ali ne demokratska. A socijalna država mu nikad ne treba. Tu se Tilly, bez obzira što misli kao lijevi mislilac u američkom kontekstu, dosta slaže s Jamesom Davidsonom i Lordom Reess Moggom koji su 1994. iznijeli prilično dramatičnu tezu. Ona nije daleko od Tillyjeve i u njoj su rekli da će u roku od dvadeset godina nestati većina nacionalnih država, odnosno da će nestati većina liberalnih demokracija na planetu Zemlji. Oni to vide kao trend koji upravo treba očekivati kao rezultat globalnoga kapitalizma. To su argumentirali iz distinkcije na kojoj inzistiraju, a to je da postoje različiti tipovi država i da se država može odnositi prema onima koji koriste usluge države na različite načine.

Države zaposlenika i države korisnika

Jesu li ti načini već prepoznatljivi u postojećim državama?

– Davidson i Mogg rade razlikovanje na države koje su države zaposlenika, dakle one gdje zaposlenici (employees) kontroliraju državu i države koje su pod kontrolom korisnika (customers). Employees države su one u kojima su stvarno zaposleni u državnim strukturama (profesori, liječnici, činovnici) oni kojima je stalo da što većim porezima namaknu novce za svoje plaće. Ta država ima još jedan tip zaposlenika, a to su oni koji su u bilo kojoj financijskoj vezi s državom (umirovljenici, primatelji socijalne pomoći itd.). Prema spomenutim autorima, to su neefikasne države zbog toga što tęže povećati količinu novaca što ih čini skupim i neefikasnim. Država korisnika je ona koja funkcionira onako kako žele oni koji je plaćaju – korisnici, a to znači oni koji daju najviše poreza. Oni očekuju i najviše utjecaja, a to je sasvim drukčiji oblik tj. govori iz perspektive posjednika, korporacija. Korporacije neće željeti plaćati velike poreze, i ako korisnici ne budu zadovoljni uslugama koje im pruža država tada će tražiti druge mogućnosti, a to su najprije seobe kapitala, koje će biti apsolutno nemilosrdne.

Thacher kao primjer

U međudržavnim globalnim organizacijama kapital će se šetati po svojim zakonima i to će nužno dovesti do kresanja države blagostanja. Po njihovu mišljenju, to se već moglo prepoznati u vladavini Margaret Thacher koja se hladno obračunala s nekim elementima države blagostanja, privatizirala sve što je mogla, uništila rudare i rudnike, obračunala se s dijelom sindikata itd. Nakon što se to dogodilo, a povezano s cijelom njezinom operacijom, dogodio se ulaz ogromnog japanskog kapitala, najprije u automobilsku industriju, čime je ipak spašen dio radnika, ali i Engleska, koja je u tom trenutku imala najveći ulaz stranoga kapitala. A nije teško argumentirati da je upravo razlog zbog kojeg se kapital odlučio za Englesku taj što se tamo osjećao najsigurniji (radnička prava bila su relativno niska, garantirani su uvjeti ponašanja koji su odgovarali kapitalu).

Što danas očekujete od Tillyjevih teza: potvrdu, opovrgavanje ili otklone? Koliko je Tilly doista pokazao ono što se događa i što bi se moglo dogoditi, s jedne strane, s globalizacijom, a s druge s nacionalnim državama, odnosno liberalnim demokracijama?

– Tillyjevu provokativnu tezu u okviru teme skupa jednostavno želim testirati, vidjeti kako funkcionira kad se primijeni na Europsku uniju. Odnosno, može li se u procesu formiranja EZ-a i kasnijem prijelazu na Europsku uniju i njezinom proširivanju prepoznati neke trendove pada demokracije ili dovođenja nacionalne države u krizu. Je li taj proces nešto što dovodi u pitanje liberalnu demokraciju ili je to nešto drugo? Kad cijelu stvar testiramo na Europskoj uniji pokazuje nam da su na djelu neki drugi fenomeni koje Tilly nema na umu kad s pozicija Amerike gleda cijelu Zemlju i ono što bi se moglo dogoditi sa svim državama. Primjer EU-a pokazuje da je Tillyjev argument provokativan, ali problematičan.

Europska zajednica

Što se događa s Europom?

– Stvaranjem Europske unije, europske zemlje su prenijele dio svog suvereniteta. To je neosporno. Ali njega ni ne brine je li, primjerice, Engleska više ili manje suverena. To nije njegov argument. Njega zanima hoće li se država blagostanja sačuvati. Europska zajednica garantira temeljna socijalna prava na razini unije. Englezi 1992. nisu potpisali socijalno poglavlje i to je bila jedina zemlja koja je u torijevskoj tradiciji izbjegla to potpisivanje, ali Tony Blaire, kao laburist, nema nikakvih problema sa socijalnom politikom EU-a i oni su se prilagodili. Dakle, tu se ništa nije dogodilo. Ničim se ne može argumentirati da je neka zemlja zato što je prenijela dio nacionalnih prava manje demokratska. Naime, izbori se održavaju, jednako su demokratski i ne osjećaju se tragovi globalnih trendova koji bi podrivali nacionalne države u nečem što je Tillyju važno. Ali dugoročno se sigurno može dogoditi da se EU formira kao jedna država (s petnaest i više članica), da počne solidno funkcionirati kao država, da dobije demokratski parlament (da postane parlamentarna zajednica a ne kao sada pseudoparlamentarna jer se sve odluke donose u Europskom vijeću) i sredi svoje odnose. Međutim, Tilly bi i tada mogao argumentirati da ona neće moći kontrolirati tokove kapitala i svega što se događa na tom području. Ako se tada Europa nađe u globalnom okršaju sa SAD-m i Japanom mogla bi se naći u situaciji da počne lagano kresati socijalne programe. Hoće li se oni kresati po pojedinim zemljama ili zajedno nije važno, važno je da bi taj fenomen mogao zahvatiti zajednicu.

Je li to objektivno moguće? I kada?

– Čini mi se kako teza da globalizirani kapitalizam globalno "pere" jedan način političkog organiziranja kratkoročno nikako ne funkcionira. Europa je najbolji dokaz da se nacionalni kapitalistički interesi prepoznaju. Čak i ako prihvatimo razinu na kojoj Tilly hoće razgovarati, čini se da Europska unija pokazuje veliki otpor. Moglo bi se argumentirati da je globalizacija u tranzicijskim zemljama prodemokratska.

Povijesna ironija

Koji bi bili konkretni primjeri? Što to znači u praksi?

– Na jednoj strani stvari se otvaraju nabolje, pa bi onda u Hrvatskoj trebalo biti više demokracije nego u vrijeme kad je bila realsocijalistička, a u Engleskoj će se neka prava izgubiti. To bi se do određene granice moglo argumentirati. Naime, sama propast socijalizma dogodila se, čini mi se, iz razloga koji bi se mogli nazvati globalno-kapitalističkim. Tu se potpuno slažem s Hobsbowmom koji je iznio tezu koju naziva povijesnom ironijom. On kaže da je u predglobalnom svijetu, tj. u svijetu prije Drugoga svjetskog rata, kad je puknula gospodarska kriza, Sovjetski Savez bio izvan globalnih ekonomija i ništa mu se nije dogodilo jer uopće nije imao veze s time. Kriza sedamdesetih godina, koja je bila kriza kapitalizma, uništila je socijalističke zemlje jer vidimo da su se kapitalističke oporavile od nje, a socijalističke nisu. Prema tome, globalna kriza kapitalizma je, paradoksalno, uništila socijalističke zemlje koje su već bile usisane u logiku kapitala i sve je već bilo zagušeno. Iako sve zvuči kao šala i paradoks povijesti, taj izvod čini se solidan i dobro argumentiran.

Ustav kao francuski

Što se dogodilo s državama koje su iz socijalizma prešle u liberalnu demokraciju?

– One su na papiru postale liberalne demokracije, ali naravno da ni jedna od tranzicijskih zemalja nije postala liberalno demokratska. One imaju ustave koji su prepisani od zemalja koje su izašle iz liberalne tradicije, ali kako nemaju građansku kulturu, koja je pretpostavka funkcioniranja tih demokracija, one su disfunkcionalne. Dakle, postoji liberalna demokracija i "liberalna demokracija". Dakle, imamo institucije koje ne funkcioniraju jer nismo Francuzi, a Ustav nam nalikuje francuskom. To bi bio fundamentalni problem. Javlja se još jedan paradoks koji ima izravne veze s Tillyjem. U svim tranzicijskim zemljama s demokratizacijom pala su radnička prava jer su u socijalizmu bila uzdignuta na visoku razinu. Sada naš izborni zakon liči na zapadne (možda je čak čišće napisan), češki ustav liči na zapadne itd. To još uvijek ne znači da su tranzicijske zemlje demokratske, nisu liberalne i te zemlje, s obzirom na situaciju u kojoj se nalaze, najlakše mogu ucjenjivati neke međunarodne institucije, kao što je MMF. Oni mogu doći predsjednicima vlada i uvjetovati kresanje javne potrošnje dobivanjem novca. Kod tranzicijskih zemalja dolazi do razaranja države blagostanja kao posljedica izravne ucjene globalnih institucija, a u zemljama koje njega brinu (Francuska, Engleska, Nizozemska, Belgija i Danska) doći će kao transformacija iz države zaposlenika u državu korisnika. Ono što bi bila prognoza iz mračne Tillyjeve perspektive jest to da će Europska unija morati amerikanizirati način na koji organizira socijalnu zaštitu, mirovinske fondove itd., a to znači da će građani morati sve više plaćati jer država neće osiguravati obrazovanje, zdravstvenu zaštitu i sve ono što su građani navikli. Taj proces će ići polako, pa će primjerice porodilje imati devet mjeseci, pa osam, pa sedam i tako će se smanjivati, mirovine će biti manje i nesigurnije itd. Ništa se neće oduzeti odjednom, ali sistem će se polako amerikanizirati.

Fenomen kulture

Kako vidite sve te paradokse i dramatične najave u odnosu na nacionalne kulture o kojima se često razgovara upravo u kontekstu razgovora o globalizaciji?

– Kod Tillyja postoje provokacije i problematične teze, ali i vrlo zanimljive stvari. Čini mi se da se ideja o dramatičnim, brzim promjenama, u nečem što se naziva nacionalna država i liberalna demokracija, neće dogoditi. Scenariji prema kojima će se za dvadeset godina kapital toliko korporacijski zaigrati da će se institucije morati dramatično mijenjati, što bi ugrozilo i nacionalne države, ne čini mi se sigurnim. Prema tome, globalizacija kratkoročno ne dovodi u pitanje nacionalnu državu, a pogotovo ne kad unutra uđe fenomen koji Tilly ne diskutira. To je upravo fenomen kulture, koji je nama najčešće povezan uz globalizaciju. Jer, kad se u javnosti govori o globalizaciji onda se najčešće misli na MMF i slične institucije s jedne strane, misli se i na zaštitu planeta kao biološkog organizma koji može biti uništen zbog nekontroliranog kapitalizma i zagađenja, i na trećoj razini uvijek se razmišlja o ideji kulturnog imperijalizma i ideji obrane nacionalnih kultura, manjih kultura ili prednacionalnih kultura (primjerice, ako se radi o Papuancima, dakle onima koji nisu nacije ali su nositelji tribalnih kultura). Tu postajemo izrazito osjetljivi. Kad bi cijeli Tillyjev izvod bio točan, pitanje je nema li ideja obrane vrijednosti nacionalne kulture, tradicije, jezika, duha francuskog, njemačkog, talijanskog itd. koji nisu utvare nego nešto što zbiljski određuje pojedine narode, dakle nije li taj element nešto što će državi dati smisao na drugi način. Država će možda biti prisiljena kresati određene programe, ali će uvijek naći smisao u obrani nacionalnih kultura. Naravno, tu će jače države imati bolje šanse pa ako se, primjerice, Francuzi odluče boriti protiv američkih filmova moći će to raditi s puno većim novcima nego Hrvati, koji u takvoj borbi nemaju šanse. Uglavnom, kad se razmišljanja okrenu kulturi svi reagiraju trenutačno i nema razloga da određeni tip bilo čega, pa u krajnjoj konzekvenci i slobode, bude apsolutno dominantan. Upravo ovih dana slušamo ono što govori Bush o američkom kao najboljem načinu života, što je dovelo u pitanje obranu same slobode. Zato kod jednog dijela ljudi to ne izaziva nikakvo uzbuđenje nego čak odbojnost. Stoga ne čudi da odjednom dio ljudi počne razumijevati nervozu Bin Landena iako ne razumije akt ubijanja civila. Ali razumije da se neka kultura može osjećati ugroženom.

Prigovori Tillyju

Rasprava u kojoj se pojavljuje element kulture uglavnom odmah izaziva pozornost i svi postaju oprezni. Najednom dolazi do poistovjećenja. S problemima radničke klase i njezinom propašću možda se može poistovjetiti radnička klasa, ali da bi nestalo kulture, da odjednom nestanu čitavi jezici, narodi, plemena na to su ljudi osjetljivi i to se globalno doživljava kao barbarizam. Na demonstracijama koje se u Americi organiziraju protiv prevladavajućeg diskursa vidio sam parolu Globalizacija policijske države! Imam nekoliko prigovora na Tillyjev argument. Kao prvo, nacionalne kapitalističke ekonomije još trebaju nacionalne države, bez obzira što bilo s radnicima. Ali ono što je važno jest da nacionalne kapitalističke ekonomije ne trebaju demokraciju, jer je nisu ni prije imale. I što će se s demokracijom dogoditi doista sad ne znamo i zato Tillyjev argument ima snagu iako je vjerojatno da se kratkoročno neće događati ništa dramatično. Drugi prigovor mogao bi glasiti da radikalne promjene u načinu proizvodnje ugrožavaju radnička prava, ali da se taj fenomen može odvojiti od globalizacije. Taj prigovor uputio je Ari Zolberg. On tvrdi da se dramatično promijenio način proizvodnje i da zbog toga radnička klasa u smislu 19. i 20. stoljeća nestaje. Za njom nema potrebe. Ona je u Zolbergovu rječniku ugrožena vrsta. A s obzirom da nestaje sa scene nije neobično da nestaju i prava te klase. Ali to ne znači da nestaje ideja prava kao takva nego čak dolazi do proliferacije drugih prava kao što su prava žena, homoseksualaca, etničkih manjina, dlakavih životinja da ih se ne ubija zbog krzna, prava Zemlje, univerzalna ljudska prava, prava različitih vrsta da opstanu... To je prilično ozbiljan prigovor jer kaže da su kod izvoda promašeni i uzroci i posljedice. Dakle, uzroci gubljenja radničkih prava nisu globalni kapitalizam nego promjena u karakteru načina proizvodnje bio on globalan ili ne.

Sedlati leptira

I završni prigovor bi bio da globalni procesi mogu biti prodemokratski i čak proradnički u jednom dijelu svijeta, a antidemokratski u drugom. Dakle, Tillyjev je argument bio pomalo usko određen iako s punim razlogom, jer je on uperen protiv Fukuyame i sličnih, koji smatraju da će liberalne demokracije poplaviti planet Zemlju i da je to dobro za nju. On je htio pokazati kako se to sigurno neće dogoditi i kako se ne mogu svi prilagoditi, da se ne može sedlati i kravu i ovcu i leptira i crva jer sedlo odgovara određenom tipu, a on je u zapadnom svijetu. Za razliku od toga razumljivog tipa argumenta, Tilly je jednostavno zaboravio da procesi koji na Zapadu mogu dovesti u pitanje državu u tranzicijskim zemljama mogu pomoći da dođu do oblika političke vladavine koji trenutačno ne funkcionira, ali bi dugoročno mogao biti demokratskiji od nekih gdje su to bili prije dvadeset godina. Ili da dođe do porasta radničkih prava sa stvaranjem radničke klase u Africi. Uglavnom, globalizacija bi u tom slučaju bila nešto što je neutralno: negdje bi procvala, negdje propala. Tilly je svjestan svih tih prigovora, ima ih i više, ali zaoštravanjem argumenata do krajnih granica on pokazuje da nitko više nije siguran u novonastaloj situaciji, da je to pravi problem i da dolazi do organizacije globalne ekonomije koja može imati dramatične posljedice po one koji misle da su apsolutno sigurni i koji misle da će njihovi načini političkog organiziranja biti globalizirani. Moglo bi im se dogoditi da se jako promijene: da nije došlo do kraja povijesti nego da se jednostavno otvorila nova epoha s dramatičnim posljedicama.

- 00:35 - Komentari (3) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se