NEMANJA: SMIRENOUMLJE

srijeda, 29.08.2007.

HRVATSKA FANTASTIČNA POEZIJA

DVIJE POJEZIJE

Image and video hosting by TinyPic

Što činiti!?

Krenuo sam sastavljati popis stvari koje moram napraviti
ali se nisam mogao svih poslova sjetiti odmah i naizust,
pa sam u listu uvrstio vrtoglavu stavku:
sastaviti potpun popis stvari koje moram napraviti!
Malo sam zastao, jer s jedne strane moj je nepotpun popis sadržavao samoga sebe,
a s druge, kao što rekoh, iako paradoksalno preopširan, bijaše nepotpun.
Dozvolite da to objasnim:
Popis stvari koje moram napraviti sadržavao je samoga sebe, iako to nikako ne bi smio:
on je ona lista koja ne smije sadržavati samu sebe, jer ako se sadrži, onda je taj popis već sačinjen, pa se kao obavljen nikako ne može nalaziti na popisu stvari koje moram napraviti,
mada opet, budući nedovršen, u taj popis sasvim logično spada!
Sto mu gromova!
Malo sam zbunjen pred ovom iznenadnim otkrićem da nikada neću moći ni započeti
a nekmoli dovršiti stvari koje sam nakanio obaviti
jer već prvu od njih, popis tih poslova, ne mogu zgotoviti!
Shvatio sam da moj problem nije psihološki, kako se isprva činilo,
a ne tiče se ni moje memorije, koju sam nepravedno sumnjičio za zaboravljivost,
nego je naprosto riječ o ljudskom bugu,
što me tek djelomično tješi:
Lakše mi je doduše jer shvaćam da sam osobno sasvim ekskulpiran,
ali, neugodno je shvatiti da si odvijetak grješnoga roda.
Očito, riječ je o nasljednome grijehu, izgleda prvotnom.
I ništa se tu ne da učiniti.

NEMANJA 29.08.2007. 00:33

Image and video hosting by TinyPic

Hlomby (Špajzcimer)

Opet si jela marmeljez, po ušima ti znam,
u svilenom bež-kombineu, u potaji,
mlatiš ti po marmeladi, mlatiš,
jebem te debelu!
A ja za takvo čudo, vi'š, nemrem naći rhyme!
Rose-red pice, Hlomby, half as old as time!
I opet si njupala mambu, oca ti mangupskog,
jednog ti bum dana štilovkom podštucal te brkove
mamu ti jebem debelu
pogleć se na kaj ličiš, bombenšlus!
A viš, ja za takvo čudo, nemrem naći rhyme,
osim rose-red pizde, honey, half as old as time!
Ja te ubijem kak psa, svinjo jedna pokvarena,
pretila, zdepasta! Pa kaj toliko ždereš, kud ti to stane?
Dok guraš si čvarke u uši i nosnice
o jebem ti općinu, kaj sam ja bogu skrivil, Is'sa ti!
A velim, za takvo ja čudo možda ipak morem naći rime:
Imena ti Hlomby, rose-red pice rosne, half as old as time!

NEMANJA 27.08.2007. 23:27

Image and video hosting by TinyPic

LOZINKA, Prolog

Književna praksa može nas podučiti kako da izbjegnemo nesporazume, ali ne i kako da načinimo otkrića. Ona nam otkriva nam naše nemogućnosti, naša stroga ograničenja. Na izmaku dugih godina shvatio sam da mi nije dopušteno okušati se u začaranom ritmu, u neobičnoj metafori, u uzvicima, u znalački razrađenoms spisu ili u djelu dugog daha. Dosuđeno mi je, kako se to obično kaže, intelektualno pjesništvu. Taj je izraz gotovo oksimoron: intelekt (budnost) misli kroz apstrakciju; pjesništvo (san) kroz slike, mitove ili priče. Intelektualno pjesništvo mora ugodno preplesti oba ta dva postupupka. Tako čini Platon u svojim dijalozima, tako čini Francis Bacon u svom nabrajanju idola plemena, trga, spilja i kazališta. Po mojem mišljenju, najbolji je u tom žanru Emerson, a u njemu su se, s različitim ishodom, ogledali i Brawning i Frost, Unamumno te, kako mi tvrde, Paul Valeri.
Zadivljujuć primjer pjesništva kao čiste tvorevine riječi jest ova strofa Jaimea Freyrea:

Golubice izmišljena i pusta
što oživljuješ ljubavi nam kasne;
ti duh si glazbe i svjetlosti jasne,
golubice izmišljena i pusta.


Ova pjesma ne želi izraziti ništa, a, poput glazbe, izriče sve.
Primjer intelektualnog pjesništva jest ova strofa Luisa de Leona, koju je Poe znao naizust:

Samo sa sobom želim
uživat dobra što mi nebo dade,
ni s kakvim da ih svjedokom ne dijelim,
ne mareć ni za ljubav ni za jade
i slobodan od straha, mržnje, nade.


Nema ni jedne jedine slike. Nema ni jedne jedine lijepe riječi, sa sumnjivom iznimkom svejdoka , koja ne bi bila apstrakcija.
Ove stranice pokušavaju, ne bez neizvjesnosti, put između tih krajnosti.

Jorge Luis Borges

Image and video hosting by TinyPic

KNJIŽEVNOST, PROSEDE

- Care Nemanja, hrvatskosrpska je suvremena književnost često psovačka. Zašto se i vi, iako gospodin, povodite za tom ružnom navikom, zašto, zašto?

- Vidite, moj je stil izveden iz najdubljih uvida u narav književnosti. Celokupnu književnost ja doživljavam kao Knjigu, impersonalan Zapis brojnih – ne nebrojenih! – pisara Duha. (Nije prvi put Duh diktirao ovu misao). Njihovo nadahnuće može biti dvojako: svesno ili nesvesno. Neretko se dešava da je pisar nistar, pravednik skriven i samome sebi. Svesni su dakle klasicisti; nesvesni - romantici. Klasičnom i romantičnom formom ovde ponajprije nazivam formu mentis, pa tek onda povesne književne formacije. Riječ je o dva temeljna duhovna oblika, znate. Duh koji se izražava klasično, duh je intelekta. Medij romantičnog duha, iracionalna je slika. Klasično je apstraktno, romantično konkretno, u nehegelijanskom smislu tih pojmova. Bitna odlika moga stila stoga je crossover te dve forme: kao u sintagmama vizionarska lula ili žovijalni dikobraz. To je nukleus stila: fuzija apstraktnog i konkretnog, prideva i imenice, priloga i glagola, u jednom višem smislu: onostranog i ovostranog, da ne preteram. Odatle nadalje, sve je u znaku tog jedinstava: u konačnici, jedinstva visokog i niskog stila: elaboriranog jezika Salona i formulaične kletve Ulice.
Stoga je psovka kod mene, Nemanje, doduše nasilje nad mojom izistisnkom prirodom, ali i neumitnost Reči: ako želim da svaki deo mog Opusa čuva dah celine, i da vodeći od jednog do drugog provodeći sve kroz Sve konačno stignemo na Početak Kraja, moram, sad razumete, s vremena na vreme i da opsujem. Jebiga!

Image and video hosting by TinyPic

Ricardo Jaime Freyre

PEREGRINA PALOMA IMAGINARIA

Peregrina paloma imaginaria
que enardeces los últimos amores;
alma de luz, de música y de flores
peregrina paloma imaginaria.

Vuele sobre la roca solitaria
que bańa el mar glacial de los dolores;
haya, a tu peso, un haz de resplandores,
sobre la adusta roca solitaria...

Vuele sobre la roca solitaria
peregrine paloma, ala de nieve
como divina hostia, ala tan leve...

Como un copo de nieve; ala divina,
copo de nieve, lirio, hostia, neblina,
peregrina paloma imaginaria...

Image and video hosting by TinyPic

Luis de Leon

The Life Removed

How tranquil is the life
Of him who, shunning the vain world's uproar,
May follow, free from strife,
The hidden path, of yore
Chosen by the few who conned true wisdom's lore!

For he, with thoughts aloof,
By proud men's great estate is not oppressed.
Nor marvels at the roof
Of gold, built to attest
The Moor's skill, that on jasper pillars rests.

He heeds not though fame raise
His name afar on wings of rumour flung,
He cares not for the praise
Of cunning flatterer's tongue,
Nor for what truth sincere would leave unsung.

What boots it my content
That the vain voice of fame should favour me,
If in its service spent
I find myself to be
Vexed by dull care and gnawing misery?

O hill, O stream, O field,
O solitary refuge of delight,
Since my bark now must yield
To storm, your solace bright
I seek and flee this sea's tempestuous might.

Sleep broken by no fear
Be mine, and a day clear, serene, and free,
Shunning the look severe,
Lofty exceedingly,
Of him whom gold exalts or ancestry.

Me may the birds awake
With their sweet, unpremeditated song,
And those dark cares forsake
That e'er to him belong
Who lives not in his independence strong!

I to myself would live,
To enjoy the blessings that to Heaven I owe,
Alone, contemplative,
And freely love forgo,
Nor hope, fear, hatred, jealousy e'er know.

Upon the bare hillside
An orchard I have made with my own hand,
That in the sweet Springtide
All in fair flower doth stand
And promise sure of fruit shows through the land.

And, as though swift it strove
To see and to increase that loveliness,
From the clear ridge above
A stream pure, weariless
Hurrying to reach that ground doth onward press;

And straightway in repose
Its course it winds there tree and tree between,
And ever as it goes
The earth decks with new green
And with gay wealth of flowers spreads the scene.

The air in gentle breeze
A myriad scents for my delight distils,
It moves among the trees
With a soft sound that fills
The mind, and thought of gold or scepter kills.

Treasure and gold be theirs
Who to a frail bark would entrust their life:
I envy not the cares
Of those whose fears are rife
When the north wind with south wind is at strife.

In the storm's strain the mast
Groans, and clear day is turned to eyeless night,
While to the skies aghast
Rise wild cries of affright
And they enrich the sea in their despite.

But me may still suffice,
Rich only in meek peace, a humble fare;
And the wrought artifice
Be his of gold plate rare
Who dreads not o'er the raging sea to fare.

And while in misery
Others are pledged to fierce ambition's throng,
Afire insatiably
For power that stays not long,
May I in pleasant shade recite my song;

Yea, lying in the shade,
My brow with bay and ivy immortal crowned,
My ear attentive made
To the soft, tuneful sound
Of zither touched by fingers' skill profound.



VIDA RETIRADA

Qué descansada vida
la del que huye del mundanal ruďdo,
y sigue la escondida
senda, por donde han ido
los pocos sabios que en el mundo han sido;

Que no le enturbia el pecho
de los soberbios grandes el estado,
ni del dorado techo
se admira, fabricado
del sabio Moro, en jaspe sustentado!

No cura si la fama
canta con voz su nombre pregonera,
ni cura si encarama
la lengua lisonjera
lo que condena la verdad sincera.

żQué presta a mi contento
si soy del vano dedo seńalado;
si, en busca deste viento,
ando desalentado
con ansias vivas, con mortal cuidado?

ˇOh monte, oh fuente, oh río,!
ˇOh secreto seguro, deleitoso!
Roto casi el navío,
a vuestro almo reposo
huyo de aqueste mar tempestuoso.

Un no rompido sueńo,
un día puro, alegre, libre quiero;
no quiero ver el ceńo
vanamente severo
de a quien la sangre ensalza o el dinero.

Despiértenme las aves
con su cantar sabroso no aprendido;
no los cuidados graves
de que es siempre seguido
el que al ajeno arbitrio está atenido.

Vivir quiero conmigo,
gozar quiero del bien que debo al cielo,
a solas, sin testigo,
libre de amor, de celo,
de odio, de esperanzas, de recelo.

Del monte en la ladera,
por mi mano plantado tengo un huerto,
que con la primavera
de bella flor cubierto
ya muestra en esperanza el fruto cierto.

Y como codiciosa
por ver y acrecentar su hermosura,
desde la cumbre airosa
una fontana pura
hasta llegar corriendo se apresura.

Y luego, sosegada,
el paso entre los árboles torciendo,
el suelo de pasada
de verdura vistiendo
y con diversas flores va esparciendo.

El aire del huerto orea
y ofrece mil olores al sentido;
los árboles menea
con un manso ruďdo
que del oro y del cetro pone olvido.

Téngase su tesoro
los que de un falso leńo se confían;
no es mío ver el lloro
de los que desconfían
cuando el cierzo y el ábrego porfían.

La combatida antena
cruje, y en ciega noche el claro día
se torna, al cielo suena
confusa vocería,
y la mar enriquecen a porfía.

A mí una pobrecilla
mesa de amable paz bien abastada
me basta, y la vajilla,
de fino oro labrada
sea de quien la mar no teme airada.

Y mientras miserable-
mente se están los otros abrazando
con sed insacďable
del peligroso mando,
tendido yo a la sombra esté cantando.

A la sombra tendido,
de hiedra y lauro eterno coronado,
puesto el atento oído
al son dulce, acordado,
del plectro sabiamente meneado.

Image and video hosting by TinyPic

- 00:43 - Komentari (56) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se