NEMANJA: SMIRENOUMLJE

petak, 17.08.2007.

DVIJE SUDBINE

Zeitgeist: For It Is In Zagreb That Our Scene Lies.


...da kavalerija Sv. Konja Nilskog !!! Isusa ti, Nesho, ja cu se ubiti na licu mjesta, taj Shimpraga mi pari kao novodobni barun Trenk.

:-) cveba 17.08.2007. 14:14


Image and video hosting by TinyPic

Hej ekipa,

javljam se iz tunela Sv. Rok, zapela san tu u nekoj rupi. Dok čekam odčepljenje smislila san naslov novog posta koji će se zvati "Zašto je Dalibor Šimpraga smeće". U njemu ću analizirati dosadašnje akcije dotičnog šupka vezane uz ovaj blog (počevši od Fantoma slobode) i kako taj drski smrad koristi svoju poziciju da bi se a priori obračunavao s nečijim književnim tekstom koji zapravo nikada nije pročitao. Za one koji ne znaju, Dalibor Šimpraga je autor knjige za djecu s poteškoćama u razvoju "Kavice Andreja Puplina".
P.S.
Indeksirat ćemo mi vas, ne brinite Google novinari - shvatit ćete što znači Index librorum prohibitorum kad upišete svoje izdrkano ime u pretraživač.
P.P.S.
Zadatak za patoblogere - napišite jednu složenu rečenicu u kojoj ćete što više puta spomenuti ime i prezime Dalibor Šimpraga.

Magda 17.08.2007. 12:22


I

GOVNOŽDER

Kad je riječ o tome da se što više puta spomene čuveni šansonjer, mecena i turoperator s kraja prošlog stoljeća Dalibor Šimpraga 'Grgeč', odmah mi pada na pamet da je autor "Kravica", apostrofirani Dalibor 'Icek' Šimpraga, na radost Slave uskliknuvši:"Tako me dobro jebeš, dilbere moj!", ujedno protagonist one antologijske rečenice i - budući da je in ultima linea uvijek riječ o ovakvoj ili onakvoj stvarnosnoj prozi - ne manje antologijske situacije u kojoj neki čovjek iz Utrina brahijalno zabije šaku do lakta u njegov razlohani, plauzibilni čmar, u kojem rutinski investigativno ispipa neki predmet, ali, pokušavajući ga izvaditi, poput majmuna koji dohvaća sjemenke iz pukotine u deblu!, zaboravlja pritom popustiti stisak, što za posljedicu ima sinkopirano Jeliborovo pohotno dahtanje, potom soptanje, možda hroptanje, tko zna, tu, dolje, gdje je poniznost na koljenima očevidno teška, pod banalnim dezinficiranim lavaboom toaleta redakcije 'Globusa', u kojoj se već treću godine iz blata, infamije, nepismenosti, dima i laži do svjetlosti, profita, ukusa, dobrog odgoja, do gospodskog života (u jednu riječ: kretanje iz tmine u svjetlost) recimo, ex nihilo probija cijeli ta crnožuta kavalkada profila kakav je i sam Dalibor 'Mrmot' Šimpraga, gojenac prve konjičke gospićke pukovnije "Konji Nilski", Dalibor Šimpraga 'Opkop', flantrop i protege Njegove Prirodne Nepogodnosti, El Ninha Panoniusa Pavlinskog, koji se osobno svojim autoritetom zauzeo oko cijele te stvari Šimpragine, da bi se konačno apsolvirala i razriješila na zadovoljavajuć način a ne ovako sramno i bolno, tu, dolje, na koljenima, u treperavoj agoniji neona, na musavom vlažnom keramičkom podu jednog redakcijskog wc-a suočen s brutalnom istinom netom kolonoskopirane intime, koju je Dalibor Šimpraga, kao pravi drug i komunista, kao Jugoslaven, duboko pohranio u sebi, godinama se ustručavajući izbaciti sve to iz sebe i iznijeti, konačno, na svjetlo dana: sve te kutijice tic-tac bombona, aluminijsku felgu od 17 cola, pernicu s likom Šilje umrljanu školskom kredom, nelektorirani rukopis "Nazivi jela u JNA", fergazer od fiće s prirubnicom i gumigelengom, zgužvanu vrećicu bobi flipsa, punjač za mobitel Nokia 820, album "Životinjsko carstvo", zubnu protezu Alije Sirotanovića, konzervu sardina od proizvođača iz Postira na otoku Braču, leš posavskog goniča, kajak jednoklek bez vesla, dres Crvene zvezde s potpisom Piksija Stojkovića (nošen), jednogodišnju sadnicu ukrasnog bora i skener Hewlett Packard koji je nedavno nestao iz redakcije, Dalibor je Šimpraga Čimpy zatomio u sebi odveć bolno, samozatajno, do sebeponištenja u usrdnoj predanosti pozivu prijegorno, ničim ne odajući dublji značaj tog svog asketizma i trapljenja, da bi sada sve to mutno u nama eksplodiralo iz magme potisnutog kompleksa sve to intenzivnije, da bi se konačno oslobodilo u magnezijskom bljesku nečuvene iskrenosti:"Unsere sonate war wirklich eine Mondscheinsonate quasi una fantasia, oooooo kako me dobro jebeš, dilbere moj…!", prosikće Dalibor Šimpraga 'Pajser', filantrop i pušikurac s kraja onog, a početka ovog stoljeća, pomislivši kako je Nemanja večan, svečan i lep, a kako je on, auktor "Kravica Andrije Žaje Popluna", tu, dolje, na koljenima na kojima je svaka poniznost teška, u anesteziji amonijaka i danijelijevskih magli uree iz kojih više ne vidi koliko ni mrtav mrav, da citiramo jednog poljskog jebača koji je dobro znao da iz činjenice da su nam zajedničke psovke i ljubavna zaklinjanja ne valja izvlačiti presmione zaključke, moj Dalibor Dalibor Šimpraga, koji kao kakav čimpanzo lutaš svijetom s tim svojim vinkelblatom pod rukama, kao neki, reći će Krleža, ovejani govnožder. I tu je spici kraj: govnožder, taj Dalibor Šimpraga, nema se tu kaj više za dodati. Niti slova!

II

DEBILTANTICA

Bila je diluvijalna, olujna noć nad Zagrebom te tisućudevetstodevedesetiosme godine, i neke su se anakrone marijaterezijanske cehovske tmine povlačile po purpurnoj pospanosti baršuna od gornjih sparnih loža Hrvatskoga Narodnog Kazališta pa sve do garderobe u kojoj je između koketnog ciktaja lepeza i kristalnih refleksija monokla lelujala fragilna sudentesa prve godine civilne medicine, Mirjana-Rumena Fleisch-Borčić, gornjogradska debitantica i uzdanica Sokolskoga društva "Sturm ": zureći preda se, negdje između zida i nosa, Rumena se prilično neodređeno pitala - ili joj se činilo da je sve to nekako u pitanju! - a kud svi ti ljudi idu i koja je to otajna entelehijska tendenca tog njihovog euforičnog klajnbirgerskog organiziranog kretanja preko svih ovih naših žalosnih provincijalnih prilika?
Mirjana-Rumena je bila introspektivna, bizarno skurilna a opet nekako neautentična, atipična Fleischerica, lišena one dvijestogopedesetgodišnje patiniranosti jedne patricijske gornjogradske agramerske familije nesumnjiva regnikolarnog utjecaja i sumnjiva porijekla kapitala - o kakvim "glupostima" liest man in der ganze Statd, a nema tog liziola s kojim bi čovjek mogao sa sebe da spere sav taj proleterski ateistički smrad skandala dostojnog posljednjeg vinkelblata Panonije - posvećena dakle samo samoj sebi i svom kapricu first-class jahačice, koja je taj hir plaćala odveć skupo, možda preskupo za svoje godine i izdašne prilike Fleishovih, koji su na Borčićeve i njihov arivizam gledali kao što se u HNK iz lože, von oben dakle, gleda na enervantnu kurioznost partera: kao na kakofoniju prizemnih, efemernih sudbina i sporadičnih egzistencijala, koteriju koja za tren ili dva, u stanci kakve tokate, možda može razbiti onu upornu desetljetnu i višedesetljetnu dosadu svojstvenu konzervativnim krugovima zagrebačkog devetnaestostoljetnog fin de sieclea, ali je tu uglavnom da služi kao statiserija na sceni povijesnih turbulencija kraja stoljeća, opterećenog tranzicijskom anomijom neokapitalističkog revivala, kao i posvemašnjom erozijom i posljednjih moralnih obzira: između zadrigle visokparnosti nouveau riche i tupog plebejskog asistiranja patosa, Mirjana-Rumena je sricala prvu rečenicu romana koji je između svih onih u veprovu kožu uvezanih folijanta sasvim slučajno, nasumično, ili možda, sudbinski, uzela iz biblioteke svog pokojnog pradjeda Ignjata Fleischa, viteza od Doga-Resze i prvog tajnog savjetnika Ivana Krstitelja Jelačića-Bužimskog, nećaka bana Jelačića, sestrića Njegovog Veličanstva Franza Krautz-Dorfmeister von Spillsusche de Lotta, prestolonasljednika Lotaringije i Gotte i strastvenog igrača pola:"It was a dark and stormy night; the rain fell in torrents--except at occasional intervals, when it was checked by a violent gust of wind which swept up the streets (for it is in London that our scene lies), rattling along the housetops, and fiercely agitating the scanty flame of the lamps that strled against the darkness."
Je, da, bila je tamna i olujna bulverlitonovska noć u Horvatzskom, bumo rekli Narodnom Kazalištu te vehementne devetstodevedesetiosme godine, kad je jungfrau Mirjana-Rumena oćutila prolaznu vrtoglavicu izazvanu nejasnim osjećajem da se neka davnašnja banalna londonska noć možda zbiva iza soptavim dahom svjetine zamagljenih stakala ove montažne kuenhedervarijevske provincijske javne kuće. Trebalo bi se svakako eksponirati, pomisli Mirjana-Rumena, tijeskobeći se pod neizdrživim naslagama dokolice, malograđanštine, žamora i dima, vapeći za savjetom svoje neprežaljene tete, kontese Eugenije von Csupak de Mokri Loug, udovice cesaro i kraljevskog titularnog general-majora von Čupaka, znamenitog još iz svojih grencerskih dana: teta Eugenije je arbitrirala u stvarima elegancije četiri puna desetljeća serklovima i budoarima Agrama, i ona bi ovu situaciju apsolvirala rezolutno, apodiktički, bezpogovorno, a opet, cum grano salis - s onim neophodnim odmakom i minimumom šarma koji sebi jedna notorna dama smije, ili mora, dopustiti u kolokvijalnim okolnostima Bala, Opere i Karnevala. Samo, kontesa već punih pet godina snivaju pod mirnim boleovim arkadama Mirogoja, ne pokazujući ni najmanje znake volje da se uzme učešća u aktualnim zbivanjima arogantne hrvatske metropole, koja se netom emancipirana uzdigla do bahate samosvijesti skeptične spram svakog ćudorednog poretka svijeta; Mirjana-Rumena je, ovako ili onako, bila melankolično sama, do zebnje osamljena u ovom uzbibanom gradu kojim se tromo gibaju sesilni profili panonskih šaušpilera, pomišljajući, kroz izmaglicu, što bi na sve to kazao Jelibor, njezin dečko, da samo na tren može proniknuti u sve to mutno u njoj, sada, ovdje, kad joj treba njegova bijala ruka na njenoj tamnoj glavobolji! Ah, Jelica, a gdje si ti, sada, tu, tisućudevetstodevedesetiosme, u Zagrebu, jedne mračne olujne noći, kad je prerani snijeg zatrpao kulisni glavni grad Hrvatske i njegove kaširane ljude i njihove kazališne drame i sudbine i krike i šaputanja i das sind alles nur Worte, Worte, Worte, i sve vrvi od impoderabilija, u tim našim malim, skučenim, jednosobnim životima, a ja bih u plein air, da udahnem punim plućima, da dosegnem puninu dinamike jednog široko zamišljenog života dostojnog jedne autentične Fleisch-Borčić, gornjogradske debitantice i uzdanice Sokolskoga društva, koja se upravo, prenarazivši samu sebe i možda svoju pokojnu tetu, kontesu von Csuzpak de Mokri Loug, spremala da izbunari sve te kunske, lisičje, vučje i umjetne bunde zagrebačke novopridošle tranzicijske menažerije, pa da se s tako stečenim kapitalom uputi u taj i tako shvaćeni i zamišljeni plain air, s Jeliborom, studentom treće godine jure i ekonomije na visokoj školi "Benko Koržuljić de Gratisz Korčulanin", pa da demoralizirana i podmukla statika panonskog crnožutog kaundka socijalnog i nacionalnog i realnog fizičkog blata spadne kao oklop s njene fragilne, neodvagane, flescherske duše! To bi si ona htjela, ove Nove, tisućudevetstotinadevedesetiosme godine. Ali, das alles sind Hirngespinste! Sve su to tlapnje, moja Rumena, pomisli debitantica Fleisch-Borčić, i instinktivno, neurotski se počeše po opičju, nesvjesno se okrenuvši en face, kao da odvraća pažnju od tog svog instinktivnog gesta, te svoje zlehude karnalnosti i tika usuda.
It was a dark and stormy night; for it is in Zagreb that our scene lies!

- 13:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se