NEMANJA: SMIRENOUMLJE

subota, 11.08.2007.

BOSANSKI GAZIMESTAN

600 GODINA, 1 MJESEC, 6 DANA, 10 SATI, 12 MINUTA I 3 SEKUNDE OD DOLASKA ISLAMA U BOSNU I HERCEGOVINU

Denis Kuljiš

Image and video hosting by TinyPic

Novinari su bili raspoređeni u zasjedama po Hvaru i Dubrovniku - ta u Hvaru pojavila se bivša misica Branka Bebić s malim sinom Antom, a u dubrovački zaton uplovljavale su razne megajahte s bjelosvjetskim celebima, dok na televiziji, gdje upravo smjenjuju rukovodstvo Informativnog, ne mogu zadržati koncentraciju na bilo što osim na balans između HDZ-a i SDP-a, jer ne znaju kome će od njih sutra polagati račune.
Da im olakšam - ma što uradili, dragi kolege, bit ćete krivi! Stoga se opustite i postupajte onako kako nam je davno savjetovao Čedo Prodanović, advokat Čermaka i Petrača, dok je još bio skromni zamjenik okružnog javnog tužioca u komunističkom režimu, pa zabranio “Polet” jer je na naslovnoj stranici objavio fotografiju golog golmana Dinama Milana Šarovića. Kad smo mu pokušali objasniti: “Znate, mi smo mislili...”, rekao nam je: “Ali sjetite se što kaže Bruce Lee – don’t think, feeeel...” Prema tome, dragi kolege, uzmite Puls i njihovo istraživanje, uzmite d’Honta i – don’t think much, feeeel!
Dok su novinari bili tako preokupirani, u Sarajevu je neopazice održan muslimanski Gazimestan. Bošnjaci su se okupili na stadionu “Koševo” u lijepom broju - navodno je oko četrdeset tisuća ljudi nazočilo sletu prema kojemu je ono amatersko petljanje Marka Perkovića Thompsona na maksimirskom stadionu bila obična kamilica, pošto je to, naravski, čista komercijala koja se obraća najnižim ljudskim porivima, a ovo je bila velika državna režija, u kojoj jedino i možeš napraviti pošteni spektakl. Uzmimo samo za primjer sovjetski državni cirkus s klaunovima akademicima koji predaju žongliranje na cirkusantskom fakultetu - što je prema tome šarena čerga Moire Orfei koju prate olinjali sibirski tigrovi?
Muslimanski Gazimestan održan je 28. srpnja. Kako izvješćuje Bosna.net: “Program je otpočeo gromoglasnim učenjem tekbira i učenjem sure ,Ikrež hfz. Senada Podojka, da bi nakon toga, uz muziku gajdi i defova stadionom prodefilovala velika kolona u svečanim osmanskim odorama, sa bajraktarima konjanicima na čelu kolone, koje je slijedila ogromna kolona imama u bijelim ahmedijama. Nakon kruženja stadionom, imami su se pridružili publici na tribinama, dok su ostali učesnici kolone imali zaseban nastup kasnije na programu.”
Dakle, u prijevodu s bošnjačko-hrvatsko-srpskog na hrvatski, izašao je neki tip koji je strahovito vikao čitajući Kužran na arapskom, a razumio ga možda nije ni sam hafezim Senad Podojak, jer hafezim zna napamet cijeli Ku’ran, ali nipošto ne mora znati arapski niti što znači ono što viče, odnosno uči, iliti podučava. Na to su na stadion uletjeli konjanici “u svečanim osmanskim odorama”, pod zelenim zastavama, a za njima išli su u procesiji, odnosno u smaknutim redovima kao grenadiri - imami, znači popovi, u bijelim haljinama, njih oko osam stotina i pedeset, falanga antikrista, poput ruske olimpijske reprezentacije koja je ovdje prodefilirala onomad 1984. godine, prilikom otvaranja sarajevskih zimskih igara. Drug Tito, koji tada nije sjedio na tribinama, jer je bio spriječen nedavnom smrću, ne bi, naravno, mogao ni zamisliti ovu priredbu, što će se na istom mjestu održati samo sedamnaest godina poslije sloma njegova režima.
“Uzimajući u obzir nacionalnu strukturu izvođača programa, ovaj skup bismo slobodno mogli nazvati skupom multietničnosti i multikulturalnosti”, piše Bosna.net. “U programskom dijelu učenja Kur’ana nastupili su hfz. Aziz Alili, hfz. Senad Podojak, hfz. Mensur Malkić, hfz. Ahmed Abdulhasemi iz Irana, El-Hasan bin Abdullah iz Saudijske Arabije, hfz. Ahmed Naina iz Egipta, i horsko učenje Kuržna u izvedbi “Ehlul-bejta” iz Irana. Dio rezervisan za izvođenje ilahija i kasida pripao je hfz. Šabanu Burhanu, Enesu Ukiću, Mustafi Demirđi i Sami Ozaru iz Turske, Emini Hamidović, Sanan Marwi iz Pakistana, Almi Čardžić, Halidu Bešliću, horu žIstanbulski mehteraniž, Reemu Abdelfettahu iz Egipta i Sami Yusufu iz Velike Britanije.”
Od cijele škvadre čuo sam samo za Halida Bešlića - ne znam samo kakva mu je to gaža bila u ovakvom društvu - i za Samija Yusufa, veliku zvijezdu muslimanskog popa, po čijem je albumu cijela sarajevska priredba dobila ime: “Moj Ummah”. “My Ummah” objavljen 2005, znači otprilike “moj narod”. Preciznije, ummat al-mu’minin je “zajednica vjernika”, iliti “muslimanski svijet”.
Bosna.net široko izvješćuje kako je vrhunac priredbe bio uspon reisu-l-uleme efendije Cerića na pozornicu. Pratila je to pjesma posvećena Poslaniku Muhamedu - no te dvije osobe ne treba miješati, niski, podebeli ulema moderna je politička figura, iako njegov značaj u bosanskom društvu poprima mitske razmjere, pa je potpuno istisnuo i Harisa Silajdžića, koji je kao njegova politička marioneta ranije igrao veću ulogu, a sad se bavi samo specijalnim operacijama iz sfere propagande i financija. Navodno se sprema za muzičku karijeru, a privatne satove daje mu Selma Bajrami, ali oni nisu nastupili ovom prigodom - njegova odsutnost bila je pritom vrlo uočljiva - iako bi to bila sjajna prilika da se promoviraju kao bošnjački Al Bano i Romina Power.
Što se to obilježavalo na Koševu 28. srpnja 2007. godine? Navodno šest stotina godina Islama “na ovim prostorima”, naime neka povijesna epizoda iz 1407, osamnaest godina poslije Kosovske bitke. Tada je, navodno, manji odred turskih pljačkaša prešao Drinu, što baš nije čvrst temelj za vjerski praznik, pa je Džemaludin Latić, iskreno inspirirani muslimanski pjesnik iz Sarajeva, odbio da na koševskom sletu čitaju i njegove ilahije, religiozne elegije, pošto smatra da je brojka šeststo tu zapravo smiješna. No, u gazimestanskim mistifikacijama falsifikati odlično funkcioniraju - treba se samo sjetiti kako je Tuđman trabunjao da su Hrvati jedan od najstarijih europskih naroda, iako je općenito poznato da su se u Europu doklatarali posljednji, kao i svi Slaveni, koji uopće nisu stvarali svoje države. Poslije njih došli su jedino ovi dečki pod zelenim zastavama, koji sad slave svoju drevnost, a kako daleko idu te pretenzije najbolje je ocrtao reis, kad je odmah poslije Koševa, posjetio i bošnjačku prapostojbinu Visoko i zasvjedočio autentičnost tamošnjih bosanskih piramida, koje je pronašao neki prevarant iz peronospore, pa proglasio starijim od egipatskih. Piramide - šeststo godina islama i - što još? Četiri stotine i četrdeset i jedna godina skakanja s mostarskog mosta u Neretvu! Prvih dvjesta godina, ide vic, bacali su Bosance u Neretvu Turci, a poslije su nastavili skakati sami... Mostarsko izdanje “Večernjeg lista” negoduje zbog posve nerazumljive odluke da se Hrvate isključi s tog natjecanja, i ne može dokučiti što je tome povod. “Skačite s onoga koji ste srušili”, kažu im, a Džemaludin Latić napisao je ranije ovu pjesmu:
“Naš Stari most su srušili
I on posta duga
Kad u nebo pogledaju, vide ga
Kad od srama oči vodi sagnu, on ih gleda s neba prisutan.”
Vraga, ne vide oni ništa, i nije ih sram, nego se prave da ne razumiju, ali to ne znači da treba uvoditi skakački apartheid. Odnosno, moglo bi se to i tolerirati, da nije dio velikog, luzerskog projekta Cerića, Silajdžića, Hasana Čengića i Bakira Izetbegovića, pod radnim naslovom “nacionalistička radikalizacija Bošnjaka”. Ovi se vlastodršci i krugovi ratnih profitera koji ih podupiru, odupiru modernizaciji, a najveći je propust Haaškog suda što nije i protiv njih podizao optužnice. Nije stvar u tome što su Bošnjaci i civili u Sarajevu zaista bili najveće žrtve balkanskog građanskog rata koji je pokrenuo Sloba, nego Carla del Ponte, koja je otvorila tajnu istragu porotiv Alije, nije to mogla ostvariti bez potpore američke diplomacije. A u eri borbe protiv terorizma, za njih je vrijedilo samo jedno mjerilo - jesi li s ajatolasima, ili nisi, pa pošto ova grupa nije nikakav Hezbollah, nego bošnjački Hamas, zapravo prosti balkanski nacionalisti koji su se jučer zavili u ahmedije pa stali derati na arapskom koji uopće ne razumiju, ostavlja ih na miru, a Cerića, štoviše smatra, svojim čovjekom u Europi, jer ovdje ne igraju radikalni mule, nego saudijski i malezijski milijuni, dok oni bezvezni vehabiti po brdskim pripizdinama mogu zabrinjavati jedino Srbe, kojima ne treba puno da razviju svoju multietničku toleranciju.
Hrvatskim medijima muslimanski je Gazimestan promakao, u Bosni, stvar nije dobila ne znam kakav publicitet - jedni tome ne žele pridavati prevelik značaj, drugi se boje ili srame, ili naprosto nemaju volje da gase požare, koji se šire sve dok ne dopru do granica tamnog vilajeta kojemu je i šejtan rekao akšamhajrullah.

Image and video hosting by TinyPic

ODJECI ESTRADNE PRIREDBE MOJ UMMETE ODRŽANE U ČAST IZMIŠLJENE 600. OBLJETNICE DOLASKA ISLAMA U BOSNU I HERCEGOVINU

Ivan Lovrenović

Vrlo će brzo doći, historijski gledano, sasvim čvrsti i dokumentirani datumi za šest stoljeća islama u Bosni, kada neće biti potrebno nasilu „pronalaziti neku simboliku". Eto, na primjer, da se ne ide dalje nego u onu čvrstu 1457. godinu, kada vojskovođa sultana Mehmeda II Osvajača Isabeg Ishaković prvim svojim zadužbinama utemeljuje početke islamsko-orijentalnoga Sarajeva, i kada ga pragmatični dubrovački političari u jednom pismu nazivaju „pravim gospodarom Bosne". Da, ali za osobnu ambiciju to je, očito, predugo i nedohvatno: kako dočekati još cijelih pola stoljeća!
verzija za tisak
Odjeci glamurozne priredbe pod nazivom Moj ummete, kojom je prije desetak dana na „olimpijskom" nogometnom stadionu u Sarajevu obilježeno „600 godina islama u Bosni i Hercegovini", već su se skoro potpuno slegnuli a da javnost nije dobila odgovore na dva glavna pitanja koja su se u vezi s ovim događajem postavljala. Na kojemu historijskom faktu se zasniva računica o islamskih šest stoljeća Bosne i Hercegovine, to je jedno, i drugo, komu je, zapravo, i u kakve svrhe bila potrebna ova velika estradna izvedba?
Bilo je medija i autora koji su oba ta pitanja postavljali na vrlo ozbiljan i kritičan način, danima prije a i poslije manifestacije, pa ni najmanje neće biti u pravu nadobudni kolumnist banjalučkih Nezavisnih novina Denis Kuljiš kada, uz bahato razbacivanje elementarnim neznanjem u opisu događaja, tvrdi da on Bosni i Hercegovini nije dobio publicitet zbog straha ili srama.
Još dva tjedna prije priredbe u tjedniku Dani autor teksta Reisov Gazimestan Muradif Smajlović podsjeća da su organizatori u prvim saopćenjima za medije govorili o proslavi 500 godina islama. „Ne zna se kad i zašto je organizator 'skočio' na 600 godina. Nijedan historičar dosad nije reagirao na ovu činjenicu", opominje Smajlović, i nastavlja: „Bit će zanimljivo za historiju, a ništa manje ni za budućnost Bosne i Hercegovine, da organizator, Rijaset Islamske zajednice u BiH, kaže šta smatra historijskim momentom dolaska islama u BiH, jer do sada nijedna religija u BiH nije obilježila obljetnicu svoga nastanka ili dolaska u BiH. Medijevalisti u BiH imaju dijametralno različita stajališta, stavove i kvalifikacije o ovom pitanju. Čemu i kome treba da posluži ovo i ovakvo obilježavanje Islamske zajednice obljetnice dolaska islama u BiH, ako do sada ni Katolička ni Pravoslavna crkva nisu obilježavale datum (trinaest stoljeća) od dolaska kršćanstva u BiH?!"

KOSOVSKA VEZA

U Smajlovićevu tekstu prvi je put lansirana i paralela s Miloševićevom proslavom 600-te godišnjice Kosovske bitke na Gazimestanu 1989. godine: „... postoji nepobitna činjenica koja će povezati ova dva događaja. Kako su Srbi na Gazimestanu dobili svoga novog vožda, tako bi i Bošnjaci trebali dobiti svoga novog vrhovnog vođu, 'velikog muftiju', šejhulislama, ili Gazi Husref-bega!"
Koncept ovako zamišljene proslave još je jedan autor doveo u pitanje s osloncem baš na bošnjačke tradicijske i muslimanske vjerske vrijednosti. Riječ je o renomiranom pjesniku Hadžemu Hajdareviću i njegovoj kolumni u Oslobođenju pod naslovom Moj ummete... Očevidno povrijeđen trivijalizacijom, zgrožen idejom da se cijela stvar prikaže baš na stadionu kao mjestu agonalnoga nadmetanja tako stranoga istinskom vjerskom osjećaju, Hajdarević tvrdo konstatira: „Onaj koji se prvi dosjetio da se na ovakav populistički način obilježi izmišljena godišnjica prisustva jedne osebujne duhovnosti, kulture, životnog kodeksa i stila, tradicije, da se obilježi prisustvo islama i muslimana u BiH, niti ima elementarna znanja o Bosni, niti o vjeri i njezinoj tradiciji koju na taj način nastoji promovirati. Svi oni kojima je ikoliko stalo do islama i njegova učenja morali bi se zapitati kako to da se tzv. godišnjica bogatoga muslimanskog naslijeđa u BiH - kroz duhovnost, nauku, kulturu, tradiciju, kroz ukupno duhovno i materijalno naslijeđe - ne obilježava znanstvenim skupovima, projektima, gradnjama, razboritijim i hrabrijim pogledima u budućnost, nego pjesmom, svirkom, sirotim euforijama i emocijama..."
Za opću atmosferu koja je stvorena jakom propagandom i autoritetom institucije reisa i Rijaseta, karakterističan je tretman kojemu je Hajdarević bio tih dana podvrgnut u večernjem dnevniku, glavnoj informativnoj emisiji Federalne televizije. Poslije opširne i pohvalne najave svih estradnih čudesa koja će se te večeri ukazati na Koševu, Hajdarević je zbog svojega kritičkog glasa bio javno denunciran, imenom i prezimenom (uz još „neke druge", neimenovane).
Dan uoči same manifestacije, Vildana Selimbegović, glavna urednica magazina Dani, u svojemu uvodniku pod naslovom Reisov ummet ocrtava kontekst odnosa, stvarnih moći i neposustalih težnji, iz kojega se jasno vidi da su u osnovi ovako organizirane proslave - lične ambicije Mustafe Cerića da se u Bosni i Hercegovini definitivno nametne kao neupitni narodni i vjerski vođa („novi Alija"), a u međunarodnim razmjerima kao eventualni „evropski muftija".
A tjedan dana po održavanju priredbe, Senad Pećanin je u Danima, afirmirajući usput Hajdarevićev tekst i stav, cijelu stvar kvalificirao brutalno jasno: „Pravo pitanje glasi: ima li ikoga u Islamskoj zajednici Bosne i Hercegovine ko je u stanju zaustaviti dalje brukanje bosanskih muslimana, Bošnjaka i Bosne i Hercegovine od strane Mustafe Cerića i grupe estradnih varalica oko njega?"
Karakteristično za sve navedene reakcije jest to, da se njihovi glavni akcenti i motivacija izvode iz bošnjačkoga i muslimanskoga ugla; da su neka vrst apela za dostojanstvo zajednice, i protesta protiv vulgarizacije i protiv privatizacije vjere i nacije...

NAPLAĆIVANJE ULAZNICA

U citiranim tekstovima primijećeno je da spektakl na koševskom stadionu još po nečemu odudara od vjerskih običaja, a biva usporediv s profanim spektaklima masovne kulture - po naplaćivanju ulaznica. Pa iako su se organizatorima bliski mediji (Dnevni avaz, ali i javni servis Federalne televizije, kao jedan od službenih medijskih pokrovitelja) trudili da priredbu prikažu uspješnom i na ovom, poslovno-financijskom planu, nastojeći u izvještajima „navući" veći broj posjetilaca nego što ih je bilo, po svemu sudeći konačna bilanca bit će poprilično mršava. Reporter Dana Eldin Hadžović, koji je napisao vrlo živopisnu storiju o priredbi, govori o objektivnim procjenama od nepunih 20.000 posjetilaca, i o polupraznim dijelovima tribina na stadionu, uspoređujući to sa četrdeset tisuća fanova koje je na istom mjestu prije kojih mjesec dana skupio pjevač narodnjak Haris Džinović.
Hadžović je zabilježio i način na koji je Muharem Hasanbegović, šef Cerićevoga kabineta, na konferenciji za novinare objasnio kako je izabrana okrugla brojka od 600 godina: „Uzeli smo baš 2007. jer Islamska zajednica ove godine slavi nekoliko jubileja, a svi oni u sebi sadržavaju brojku sedam. U tome smo pronašli neku simboliku, pa smo se odlučili za 2007. Osim toga, to se samo kaže šest stoljeća, a stoljeće traje sto godina, od 1401. do 1500."
Dirljivo je ovo nestrpljenje da se dogura do što veće a lijepo zaokružene cifre. S izvorno vjerskom potrebom, duhovnom i sakralnom, ono, naravno, nema ama baš ničega zajedničkog. Uostalom, vrlo će brzo doći, historijski gledano, sasvim čvrsti i dokumentirani datumi za šest stoljeća islama u Bosni, kada neće biti potrebno nasilu „pronalaziti neku simboliku". Eto, na primjer, da se ne ide dalje nego u onu čvrstu 1457. godinu, kada vojskovođa sultana Mehmeda II Osvajača Isabeg Ishaković prvim svojim zadužbinama utemeljuje početke islamsko-orijentalnoga Sarajeva, i kada ga pragmatični dubrovački političari u jednom pismu nazivaju „pravim gospodarom Bosne". Da, ali za osobnu ambiciju to je, očito, predugo i nedohvatno: kako dočekati još cijelih pola stoljeća!

DVIJE RELIGIJE

Porijeklo ovoga nestrpljenja, osim ličnih ambicija koje kritičari očito s dobrim razlozima pripisuju Mustafi Ceriću, valja tražiti u posve profanoj, društvenoj i političkoj potrebi nadgornjavanja. Hobsbawmovo izmišljanje tradicije, koje u kontekstu kakav je bosanskohercegovački, gdje tri kolektivno-povijesne imaginacije gledaju jedna u drugu kao u kakvo iskrivljeno ogledalo, poprima groteskne, a katkad, bogme, nakazne i krvave oblike. U toj utakmici, koja što glasno što prešutno traje oduvijek, bez obzira na trenutno stanje, nema niti može biti pobjednika, jer su sve tri strane jednako dobro pripremljene i kreativne...
A koliko je u pravu književnik Hajdarević kada, nasuprot „populističkom načinu obilježavanja izmišljene godišnjice pjesmom, svirkom, sirotim euforijama i emocijama", vapi za „razboritijim i hrabrijim pogledima u budućnost", ali i koliko je njegov apel upravljen u prazno, na svoj način svjedoči bizarni podatak da je prva javna gesta reisu-l-uleme Cerića nakon estradnoga spektakla na Koševu bio - posjet pseudoarheološkom cirkusu u Visokome i njegovom glavnom žrecu Semiru Osmanagiću. Za opsesioniranost okruglim „historijskim" datumima više je nego indikativno ono što je tom prilikom Cerić izjavio (a mediji spremno prenijeli), dajući bezrezervnu podršku „entuzijastu i sanjalici" Osmanagiću: „Budući da je Islamska zajednica BiH obilježila 120 godina od dolaska Austro-Ugarske, a sada obilježavamo šest vijekova Islama u BiH i na Balkanu, mislim da će ova istraživanja oko piramide ponukati Bosance da dođu na ideju obilježavanja 1000 godina bosanske historije. A onda će se neko sjetiti da obilježi 2.000 godina, a kada nas ne bude, neko će obilježavati 5, pa 10.000 godina. Do tada će se naći sve ovo što danas tražimo. Ne samo da treba podržati Semira, nego od njega treba učiti."
Malo upućeniji u Osmanagićev ideološki new age background mogli bi ovaj događaj zlobno nazvati: susret visokih službenika dviju religija. Da, ali veoma dobitan za šarlatana Osmanagića, a porazan za reisa Cerića, kao predstavnika jedne velike i drevne monoteističke religije (i civilizacije), koja sistemski i doktrinarno odbacuje svaki oblik praznovjerja i idolopoklonstva, a zalaže se za pravu znanost i solidno obrazovanje.

Image and video hosting by TinyPic

- 01:58 - Komentari (9) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se