NEMANJA: SMIRENOUMLJE

ponedjeljak, 02.07.2007.

Delicious Solitude

Image and video hosting by TinyPic

I.

Zaista se ovde ne bih volio praviti važan, niti mi je do bilo kakve paunerije, jer, vidiš i sam da sve i sva komentiram, ali jedno nikako ne: onu upravo tvoju opasku o mojoj blogerskoj inovaciji, ali, ako ipak smijem primjetiti: Nemanja: mit ili činjenica? blog je koji je nastao iz svijesti o toj interakciji autora i vlastitih komentatora, autora kao tek jednog od komentatora vlastitog teksta/bloga. Tamo je - recimo, za Žižeka, ha... - i vizualno sam TEKST BLOGA identičan TEKSTU KOMENTARA. Ujedno, i zaista se ne zajebavam, to je i stanoviti pomak u demokratizaciji samoga bloga: vjerujem da znaš tko je Joi Ito, pa te samo podsjećam na njegove riječi: "Čini mi se da su blogovi najbolji primjer područja za koje se sada razvija tržište. Postoje deseci milijuna ljudi koji stvaraju sadržaje, ali ih ne naplaćuju, čime okreću postojeći model poslovanja. Sadržaj je slobodan i besplatan, a dobri amateri su bolji od loših profesionalaca. U počecima mediji su ih ignorirali, zatim su im se izrugivali, a onda su im se pokušali suprotstaviti. Sada pak rade zajedno. Čini mi se da se bližimo trenutku u kojem će blogovi postati odgovorna komponenta globalne konverzacije i da je savršen tajming za suradnju njih i medija.
Nekoliko bitnih stvari u blogovima dolazi do izražaja, ne samo autorska prava, već i njihova uloga u demokraciji i slobodi govora. Postoje mnoge vrste blogova, doduše većina ih je dnevničkog tipa. Usprkos tome, čini mi se da je njihova važnost u dokazivanju ideje amaterske revolucije o kojoj smo ranije govorili, neprocjenjiva. Baš kao i druge stvari koje osiguravaju «glas», blogovi su ključni nosioci demokracije u 21. stoljeću." 03.01.2007. 09:02 (Nemanja 03.01.2007. 09:32)

II.

Vi, bre, Izgnaniče i Markiže, jeste se prvi dosetili da pišete roman uđuture, no Nemanja se prvi dosetio da zajebe vlastiti blog i da deluje isključivo u komentarima, pa i kad roman piše.

III.

Nadalje, patoblogeri se trajno moraju odreći identiteta iz tzv. stvarnog života. Njihova privatnost je izlišna izvan svijeta blogovskih pseudonima. Ovo je od gotovo presudne važnosti. Dobro sam to rekao. (Znam da će Lečeni da tvrdi da je on to prvi rekao, ali, kako patoblogeri nemaju identiteta izvan cybersveta pseudonima, onda je apsurdno tvrditi da je ON prvi nešto rekao: koji on? A, konačno, ja sam se prvi sjetio ovog argumenta, kao i on, mada više ne znamo o kome je zapravo riječ, onog o tome da je bio sam na Patoblogiji u Novogodišnjoj noći: pojavu ove inverzne paranoje, usled koje osoba, za razliku od klasičnog kliničnog paranoika koji primečuje i odsutne osobe, ne samo da ne primećuje prisustvo stvarno nazočnih osoba, već sasvim realnao ćuti odsustvo bilo koga drugog osim sebe, pa i samoga sebe, kao u slučaju nedovoljno Lečenog, upravo je ovde po prvi put opisana u okviru psihoanalne teorije i prakse samoupravne patoblogijie. Reč je dakle o sindromu: Ne-Lečenog).
Patoblogeri zapravo i nemaju nikakvog identiteta čak in unutar cyberspacea: imaju samo niz nickova-maski, koje nisu tu da skrivaju istinski identitet, nego njegovo nepostojanje! Maske ne skrivaju ništa, nego skrivaju baš to ništavilo! U zabludi je onaj koji misli da je nickom kao maskom nešto skriveno: ne, nasuprot, nije skriveno ništa, ili, točnije: skriveno je upravo to NIŠTA! To je sve jako zanimljivo, ali, već opisano; vidi: Žižek: fetiš, ideologija, razlika, Filozofska istraživanja, osamdesetih. 03.01.2007. 01:56 Nemanja 03.01.2007. 09:43

IV.

Razmišljajući o Shakespeareu: ne samo o tome što taj frajer radi s riječima, nego i zbog svega onoga što je kazao: često mi je puta, evo, priznajem to javno, na pamet padalo da nije moguće da sve to zna nekakav kit koji je ganjao kurve po kazalištu! Čuj, za napisati Romea i Juliju, vjerujem, između ostaloga treba poznavati bit rasprave o univerzalijama, ako ne pretpostavimo nekakvog Duha Svetog koji se kroz Shakespearea izražava u onom pjesničkom mimo Willove volje i zasluge.

Image and video hosting by TinyPic

P.S.

Nisam htio kazati da je više išta teško kazati a da ja to već nisam apsolvirao. Samo sam malo rekapitulirao naše rasprave.
Glede Romea i Julije, tek još nešto: zaista je riječ o raspravi o nominalizmu i realizmu, kazano cum grano salis: pitanje naime glasi bi li tragedije uopće bilo da Romeo i Julija nisu Capuleti i Montecchi. Riječ je o raspravi o 'imenima': "What's in a name? That which we call a rose
By any other name would smell as sweet."
Ali, osim toga nominalističkog stava o ruži koja bi jednako mirisala i pod drugim imenom - dakle Romeo i Julija bi jednako skončali, kao tragički star-cross'd lovers, i da se drukčije prezivaju, što znači da njihova tragičnost nije socijalno uvjetovana, već im je, kao i ljubav, predestinirana, što bi bila pozicija antičke tragedije: tragično je stoga jer nije moglo biti drukčije - postoji i realistički stav...

...O Romeo, Romeo! wherefore art thou Romeo?
Deny thy father and refuse thy name;
Or, if thou wilt not, be but sworn my love,
And I'll no longer be a Capulet.

Dakle, zašto si Romeo! Uvriježeno je tumačenje sljedeće: Julija pita, aludirajući na zavadu familija, 'Romeo, zašto si Montecchi?'; da nisi, naša ljubav ne bi bila nemoguća! Ja pak tvrdim da je konzekvenca takvog stava - tvrdnje da tek imena onemogućuju tu ljubav! - ne osujećuje tragiku događaja; novovjeka je tragedija u tome da je tragično stoga jer je moglo biti drukčije: mogli su se zvati i drukčije, da ponovimo, i opet bi jednako tragično skončali! No, kakve to veze ima s realističkim stavom o odnosu imena i stvari, sa stavom da ruža pod drugim imenom ne bi jednako mirisala? Bi li pod drugim prezimenima i okolnosti bile drukčije, bi li ljubav Romea i Julije bila moguća? Problem je, naravno, u sukobu volje i sudbine, u sukobu desnog i lijevog dlana. Kakva god bila njihova volja, Romeo i Julija su star-cross'd lovers: oni se ne zaljubljuju jedno u drugo, njima je ljubav suđena: ugledavši se, oni j/se prepoznaju! Njihova (ne)suđena, u zvijezdama zapisana a zemaljski nemoguća ljubav nije zapriječne starodrevnom zavadom familija Montecchi i Capuleti: osujećena je metafizički, fatumom, Sudbinom! I to je ono u što Shakespeare, ili Bacon, ingeniozno uviđa: ono što se isprva čini kao stav nominalizma, to da bi sudbina Romea i Julije bila drukčija kad bi se drukčije prezivali - jer su imena tek proizvoljna konvencija - promeče se u svoju protivštinu: ruža bi jednako mirisala i pod dugim imenom, što znači: i pod drugim prezimenima, esencija bi ove tragedije bila ista: smrt ljubavnika! Ono što je dakle realistično, što ipak određuje sudbinu Romea i Julije, njihova su imena: Romeo, Romeo, zašto si Romeo? 'On' ipak jest Romeo! Ne može zanijekati svoga oca* - svoj ethos, a ethos je čovjekov, veli Heraklit, daimonion, što se uvjetno može prevesti kao usud: "čovjekov ethos , čovjekovo (unutarnje) prebivalište ili stanište (dakle bit čovjeka kao čovjeka) jest demon (ili kafkijanski preokrenuto, a Grcima zacijelo ne posve strano: čovjek je prebivalište demona).(Demon, kao i sinonim theos , grčko je ime za sveto u vidljivoj ili bar prezentiranoj (ne možemo reći personificiranoj, jer Grci još nemaju ni riječ niti pojam za osobu) formi. Sveto kao demonično jednako je blizu bitku i ništini. Po svetome je čovjek ili stvaralac ili uništavalac. Uništavalac postaje ako sveto institucionalizira i time sakralizira.")
Ono što Romeo jest, po čemu jest, ono što je njegova bit i što u biti jest, što mu je biti - kako god hoćeš - qoud quid erat esse - ono čemu bijaše da bude, da budem precizniji - ipak je njegovo ime koje ne može odbiti: refuse thy name!
Koliko god pokušali zanijekati što smo, odbijajući svoje ime, čovjeku je sudbina njegova ćud!
Imena nas tragički predodređuju.
Jer, kako veli Despot, ako čovjeka napusti njegov daimonion - u opreci Helade i Isusova istjerivanja demona iz 'opsjednutog' u svinje - što od njega preostaje? Jasno - svinja!
Jedino je pitanje što ime jest?

Negdašnja ruža ostaje kao ime, zadržavamo tek gola imena.

"Stat rosa pristina nomine; nomina nuda tenemus."
(Yesterday's rose endures in its name; we hold empty names.)

— meaning that in this imperfect world, the only imperishable things are ideas.

For Bernard and Adso, this verse would express the impermanence of physical objects. For Eco, however, the "empty name" represents an indefinite semiotic sign. The rose of the title is a symbol so rich in meaning that it now means everything and nothing. It is empty space which readers can fill in with their own interpretation.

"Since the publication of The Name of the Rose I have received a number of letters from readers who want to know the meaning of the final Latin hexameter, and why this hexameter inspired the book's title. I answer that the verse is from De contemptu mundi by Bernard of Morlay, a twelfth-century Benedictine, whose poem is a variation on the "ubi sunt" theme (most familiar in Villon's later "Mais ou sont les neiges d'antan"). But to the usual topos (the great of yesteryear, the once-famous cities, the lovely princesses: everything disappears into the void), Bernard adds that all these departed things leave (only, or at least) pure names behind them. I remember that Abelard used the example of the sentence "Nulla rosa est" to demonstrate how language can speak of both the nonexistent and the destroyed. And having said this, I leave the reader to arrive at his own conclusions."
__________

* Bojim se i pomisliti što Žižek napravio od ovoga stava: Zanijekati Ime Oca!

Sudeći po navadama flejmera, Blogosfera je istovjetna Podzemnom svijetu drevnog Egipta: i tamo je naime ovladati demonskim silama moguće magijskom formulom "Znam tko si i znam tvoja imena"!
Znati tko stoji iza nicka, poznavati stvarni identitet iza nadimka, predrasudno znači ovladati nečijom sudbinom!
Sad smo barem bliže spoznaji mjesta radnje: mi smo zaista u Zagrobu, u svijetu s onu stranu groba, za grebom! Kizo je vođen proročkom ili genijalnom pjesničkom intuicijom blog situirao na odbukcijski odjel, u svijet Patologije!
U tom je smislu Patologija metablog: kao što je 'Bladerunner' meta-hard-boiled thriller - budući da naracija hard boiled thrillera započinje u točki kad su događaji o kojima će biti riječi već prošlost, 'Bladerunne'r je m-h-b-thriller zato jer njegova naracija započinje u trenutku kad su prošlost ne ovi ili oni događaji, nego je svo vrijeme povijesti svijeta isteklo, sama je povijest prošla, i sve što uopće može biti već se dogodilo i prošlo! - tako je i Patologija metablog: to je blog koji ponajprije osviješćuje vlastitu poziciju - to je mjesto s onu stranu groba, Pod-zemlje ili Međuzemlje: mjesto između Neba i Pakla, a koje više nije zemno - a onda s te pozicije samosvijesti blog, kao cyberspace, dovodi do vlastitoga pojma, provodeći ga u medij: blog je točno ono mjesto na kojem cyber postaje space: tamo gdje umjetna stvarnost postaje zbilja!
U hiperrealističkom svijetu u kojem simulakrum postaje stvarniji od stvarnosti, - istovremeno je upravo tako i time onestvarujući - točnije kazano: postaje ono što u stvarnosti jedino zbilja vrijedi i zato i jest (zbiljsko), svjetovni je identitet beznačajan: on je čak manje značajan, pa i u psihološkom smislu, od autorskog nicka; autorski je nick samostalno biće koje sudjeluje u kreiranju bloga vlastitim, samosvojnim glasom, ali se i kreće cyberspaceom kao zasebni entitet, posve slobodan od bilo kakve izvanjske određenosti ili identifikacije.
Za Patologiju je Vjekoslav Bokšković manje važan no Markiz de ga Sad! Markiz putuje s robom Onanom, Markiz piše o robu Onanu: ne Vjekoslav, nego Markiz de ga Sad! Dopustite površnu usporedbu: na sceni gledamo Hamleta; igra ga Rade Šerbedžija; nakon predstave, Rade odlazi doma, i....Što Rade radi doma to nikoga ne zanima; kakav je Rade Šerbedžija u ulozi Hamleta, to je već vrlo važno; kakav je sam Hamlet, to je ono bitno! Markiz koji putuje s Onanom, to je Hamlet; Markiz koji piše o tim putovanjima - jer Markizov se autorski glas razlikuje od glasa Vjekoslava Boškovića - prispodobni je glumac Rade; Vjeko Bošković, Šerbedžija je van scene. Čovjek, glumac, uloga. Vjeko, Kizo, Markiz.
Znati da je Kizo Vjeko, Bože, kako je to nevažno!
Ali tko je Markiz, oh, oh, da mi je to znati!

Psihologija ovdje ne igra nikakvu ulogu: na blogu Osoba nema psihologiju, jer u njenoj duši djeluje deus ex machina: na djelu je maniristički sudden choice, te s punim pravom govorimo da Osoba ima para-psihologiju, što se na Patologiji i pristoji: ta, riječ je o utvarama.
Deus ex machina što djeluje u duši Nicka zaigrana je samovolja Autora koji progovara ex PC/machina. Osobe kao da imaju psihu: Nemanja je gotovo stvaran, nije li:"...ja mislim da bi tvoj narcizam svakako trebalo ukorichiti na grckom jeziku, i to u Njemackoj!"
Što se kojeg trena u toj duši može dogoditi, sam Bog/Deus (ex machina) zna.
Očito je da je i ta duša uglavnom mehanička:

"Mechanical Animals"

We were neurophobic and perfect
the day that we lost our souls
Maybe we weren't so human
But If we cry we will rust
And I was a hand grenade
That never stopped exploding
You were automatic and as hollow as the "o" in god...

Da to prikrijemo, ponašamo se kao da smo autentični: otuda sudden choices, ta hinjena spontanost, ta proračunata nesputanost, ta životnost koja oponaša umjetnost (ono artificijelno)!
Vidljivo je da je oksimoron egzistencijalna, a ne samo retorička forma, naprosto zato jer je retorika, a ne logika, jedina preostala disciplina logosa: ništa ovdje nije više logično, nikakvi zakoni isključenja trećeg tu ne vrijede, da skratimo, sve što preostaje, dekadentna je ludička retorika elaboriranog iskustva.
Nemanja odlazi pa usksava: zašto jedno, a zašto drugo, ne zna ni on sam (doduše, Nemanja je Car, on možda zna!). Markiz je ogradio Patologiju kao svoj Vrt, uvevši lozinku:

Society is all but rude,
To this delicious Solitude.


Čemu to služi? Još ne znamo! Hoćemo li saznati? Koga briga!

Pa dobro, kakvi smo to mi ljudi?

She is all States, and all Princes, I,
Nothing else is...


Takvi, kao Donne i njegova ljubavnica!

Hm...Zar nas nije boga strah!?
Ahahhahahah...Boga? Toga ex machina?

Churches are best for Prayer, that have least light:
To see God only, I goe out of sigh...


To smo mi: ljudi bez duše.

"Eco's last novel, 'The Island of the Day Before' (1994), is literally about the lack of a centre. It tells about the 17th century after the scientific discovery that the earth is not centre of the universe and before the modern invention, not least by the novel,
of the human being as the centre of everything. In 'The Island of the Day Before' there is no longer a centre in the universe and not yet a centre in man, whether in his individuality, reason or psychology. The novel's very last words state about its 17th century people that "It was people without a soul", and for Eco this is obviously not a loss."

"In solitude and imprisonment, Sade "began to construct a kingdom of his own within the confines of his prison room. He would be the actor rather than the victim, supreme in his own thoughts and imagination. He still wanted his freedom but the letters in which he argued for it began to devlop a second preocupation. If there could be no escape outwards through the massive walls of Vicennes, perhaps there might be an escape inwards. The letters began to carry the more routine demands of a prisoner for books, writing materials, and the candles without which the books and pens would be useless in the gloom of the medieval keep. These provisions were not a mere anodyne against the slow agony of solitude. The were the foundations upon which a new world was to be built. Day by day in the letters it seemed that he was redefining his own view of himself. He was not to be a weeping petioner but the heroic and unbroken champion of his own cause. There were those who had expected him to go mad, as other men did after years of such captivity. But he was not to go mad. On the contrary, he was to shock the minds of his bourgeois readers by a terrifying intellectual clarity. He would employ his sanity against his enemies as though it were a weapon of total war. Even if Sade had not yet sought salvation through writing novels, the ideas which were to feature in his fiction were soon to preoccupy him in his letters."

From The Marquis de Sade: A New Biography by Donald Thomas

NEMANJA 02.07.2007. 09:00

- 09:20 - Komentari (5) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se