NEMANJA: SMIRENOUMLJE

nedjelja, 17.06.2007.

lib, lab

Image and video hosting by TinyPic

DOSSIER: FERAL TRIBUNE

Image and video hosting by TinyPic


I.

ZAŠTO SE NIJE POJAVIO NOVI BROJ FERAL TRIBUNEA?

14. lipnja, 2007.


Feral Tribune, najnagrađivaniji hrvatski list, ovoga tjedna nije tiskan, a hoće li se i kada sljedeći brojevi pojaviti na kioscima još uvijek je krajnje neizvjesno. To što Ferala, nakon 14 godina redovitog izlaženja, nema u prodaji, rezultat je problema s kojima se redakcija lista nosi već duže vrijeme, ali ih više, ni uz najveća samoodricanja, nije u mogućnosti prebroditi.

Nedavna blokada računa od strane države, kada je prisilno naplaćeno pola milijuna kuna na ime neplaćenog duga za PDV, financijski je destruirala poduzeće, pa novinari mjesecima nisu primali plaće. K tome, zaprijećeno je novom ovrhom zbog preostalih milijun kuna duga za PDV. Činjenica je da je Hrvatska vlada dosad u više navrata otpisivala dugovanja za PDV medijima koji su u državnome vlasništvu (poput Vjesnika, HRT-a ili, donedavno, Slobodne Dalmacije), pa je kreirala nepoštenu tržišnu utakmicu, a također smo upozoravali da drakonski iznos PDV-a za novine - bez konkurencije najveći na svijetu - može rezultirati samo sigurnom smrću malih i nezavisnih izdavača. Sadašnje Vladine hitne mjere, prema kojima će se iznos PDV-a dvostruko smanjiti, samo potvrđuju kako problem postoji, te da će se, kako izgleda, riješiti zahvaljujući Feralovu apelu, ali i uz najveću štetu što će je pretrpjeti ovaj list.

Upozoravali smo također i na nesmiljeni korporacijski diktat koji vlada medijskim tržištem, pa je Feral Tribune, bez obzira na respektabilnu nakladu, zbog svoje nezavisne i nepotkupljive uređivačke politike u potpunosti lišen prihoda od oglasa. Potpuno je neodrživa situacija da veliki oglašivači, u očiglednom dosluhu s vladajućom politikom, selektiraju medije na poćudne i nepoćudne, pretvarajući cjelokupno hrvatsko novinarstvo u servisnu službu svojih kompanija. Novinarska struka u Hrvatskoj, predvođena medijskim korporacijama i njihovom težnjom za profitom, bez otpora se prepušta ovome vidu poslušnosti, nauštrb slobodnoga informiranja i interesa građana ove zemlje. Istinoljubivo raspoloženi mediji, poput Ferala, bivaju sustavno ignorirani, planski lišavani značajnoga dijela prihoda i prepuštani financijskome uništenju. Na djelu je reket enormnih razmjera, korupcija koja se pretvorila u sustav - uz udružene interese gospodarskih, političkih i medijskih profitera - te se postojeće okolnosti samo uz uvredu zdravoga razuma mogu nazivati "tržišnima".

Naposljetku, presude zbog tzv. "duševnih boli", s enormnim odštetnim zahtjevima, zadnjih su mjeseci neusporedivo učestalije nego u zadnjih nekoliko godina, pa ne prođe tjedan da u redakciju Ferala ne pristigne sudska ovrha s iznosom od više desetaka tisuća kuna. Tako hrvatsko pravosuđe, podložno političkom i interesnom diktatu, daje svoj doprinos gušenju slobode javne riječi, kao u najcrnjim godinama tuđmanizma.

Feral Tribune dobitnik je više međunarodnih profesionalnih priznanja nego svi ostali hrvatski mediji zajedno. Zastupao je profesionalne i moralne standarde kakvi su u ovoj zemlji i dalje nedosegnuti. Otvarao je najdramatičnije teme, s kojima su se drugi listovi tek godinama kasnije usuđivali hvatati u koštac. Aktualni udar na Feral nagovještava izgon svake kritičnosti s medijske scene. Nestanak Ferala s kioska, sviđalo se to nekome ili ne, bit će simptom budućnosti u kojoj je novinarstvu namijenjena bijedna uloga šarenog sluganstva.

Redakcija se zahvaljuje vjernim čitateljima Feral Tribunea, koji su nas podupirali u najtežim trenucima. Osnaženi tom potporom, kao i glasovima podrške koji stižu od demokratskog dijela hrvatske javnosti, novinari ovog lista učinit će sve da Feral u što skorije vrijeme ponovo pokrenu.


U Splitu, 14. lipnja 2007.

Redakcija Feral Tribunea


II.


subota, lipanj 24, 2006

Kraj Feral Tribunea?

Drugarice i drugovi! Danas je petak, dan kad izlazi splitski tjednik Feral Tribune. To je tjednik, koji već godinama truje hrvatsku mladež svojim otrovnim tekstovima, tjednik koji se suprotstavlja svakom obliku diktature, bila ona komunistička, nacionalistička ili crkvena. Moja malenkost je vjerni čitatelj tog anti-diktatorskog tjednika, ali ne zato što volim čitati njihove nebulozne tekstove, već da bi se iznervirao. Opće je poznata stvar, da diktatori najbolje funkcioniraju kad ih se isprovocira. Naime, već godinama mi dižu tlak svojim trubljenjem o ljudskim pravima, jednakosti, demokratskim načelima, osudama prema Franji Tuđmanu i humanoj politici koju je spomenuti drug diktator vodio (posebno prema Bosni i Hercegovini), i ostalim sranjima koja se kose s mojim svjetonazorima i svjetonazorima mojih kolega po diktaturi. Tim ljudima ništa nije sveto, niti Josip, niti Franjo, niti don Anđelko. Njihove dijabolične fotomontaže najbolje govore o njima samima, samo potpuni bolesnici, mutikaše i smutljivci mogu smisliti takve nakaradne stvari.
Poznata je stvar, da je Feral trpio mnoge zaslužene udarce za vrijeme Tuđmanove ere. Mnogi su se naplaćivali od njih, u ime duševnih boli koje im je zadao njihov otrovni stil pisanja. Nabrojat ću samo neke od dostojanstvenih ljudi koji su se pošteno naplatili, ili pokušali naplatiti na Feralov račun: Branimir Glavaš, Tomislav Merčep, Miroslav Kutle, Dino Mikulandra, Nevenka Tuđman… i mnogi drugi. Ministarstvo kulture, kada je na njenom čelu bila nepokolebljiva Vesna Girardi-Jurkić, odrezalo je Feralu porez na promet. Kako je to divno svojevremeno rastumačila ministrica Jurkić, djevojačko Girardi: « Jedan od glavnih razloga odluke da se Feralu uvede porez na promet jest kontinuitet napada na vlast». Kakva su to krasna vremena bila, u kojima nije bilo dozvoljeno svakoj šuši nekažnjeno napadati demokratski ustoličenu diktaturu. Prestanimo sanjariti o dobrim starim vremenima, i krenimo dalje. Protiv tog splitskog tjednika bio je pokrenut postupak zbog promicanja pornografskog sadržaja. Nažalost i takvim su se metodama služili protiv onih koji su promicali prave vrijednosti u ovoj državi. Sjetite se naslovnice (Tomislav Merčep: «Zašto sam se ispišao i HDZ-a?», iz 1997.), koja je bila «bestidna skaredna i izazivala osjećaj gađenja» pa je prema tome ispunjena «pornografskim sadržajem», kako je to formulirao Neven Jurica, tadašnji predstojnik Ureda za priopćavanje Vlade RH, koji je podnio prekršajnu prijavu.
Dakle, Feralova vatra pokušavala se ugasiti svakakvim metodama, nažalost bez uspjeha. Unatoč mnogim financijskim sankcijama kojima su bili izloženi, tjednik je opstao do danas. Ali, današnji broj Ferala, najavio je skori kraj tog anti-tjednika. Poznati kao novina bez reklamnog prostora, osim u situacijama velikih financijskih poteškoća, kad naklada nije uspijevala pokriti troškove, Feral je uvijek bio novina koja nije imala previše reklama. Današnji broj kompromitirao je tu praksu. Na 56 crno-bijelih stranica, izbrojao sam 31 reklamu, od toga 17 preko cijele stranice. Gdje je nekoć bio tekst, uperen protiv svega i svakoga, sad se kočopere reklame za: fast-food restorane, mobitele, životna osiguranja, benzinske pumpe, itd. Najveći presedan učinjen je na samoj naslovnici, koja uz fotomontažu presvijetlog kardinala Bozanića sadrži reklamu za Ožujsko pivo.
Moj zaključak je da se ipak radi se o nakladničkoj krizi, koja rezultira financijskim teškoćama u poslovanju. Prosječni čitatelj ne želi se zamarati tako teškim temama kao što su: hrabri ratni uspjesi, koji su se događali u Osijeku, Gospiću Lori, Pakračkoj Poljani i ostalim mjestima gdje je Hrvatska vojska izvojevala velike ratne pobjede nad srpskim civilima, čitatelju je pun Glavaš kurca, privatizacije, malverzacije i ostalih nevažnih tema. Limunade koje nude neke druge tjedne revije, modni listovi, jet-set magazini… mnogo su interesantnije i zabavnije štivo. Gasi li se Feral Tribune, da li je to kraj? Iskreno se nadam da je tomu tako, jer kad dođem na vlast i uspostavim diktaturu nad svim živim i neživim, kad počnem maltretirati narod i disciplinirati mu kičmu, iskreno se nadam, da neću imati feralovce protiv sebe."

Mokowski


III.

Jučer je premijer Ivo Sanader, gostujući u emisiji Total-specijal na Obiteljskom radiju, rekao: "Vlada neće oprostit dug Feralu, ali će pronaći način da pomogne tom tjedniku koji treba izlaziti".


IV.

Žaljene zbog gašenja "najpoznatijeg neovisnog lista u Hrvatskoj koji se proslavio svojom britkom političkog satirom, ali i nizom vrlo utemeljenih kritičkih i analitičkih tekstova" u danas izdanom priopćenju izrazio je SDP.
"Uređivačka politika Feral Tribuna bila je takva da nikada nije štedjela nikoga, pa su i SDP i mnogi naši istaknuti članovi često bili na meti oštrog pera Feralovih novinara. Svjesni smo toga da se porezni zakoni moraju poštivati, ali ovom prilikom ukazujemo na selektivan pristup Ministarstva financija prema izdavačima i neprihvatljivu praksu da se porezni dug nekima oprašta i otpisuje, a nekima ne", stoji u priopćenju.
SDP-ovci u svom priopćenju upućuju i apel Ministarstvu financija da ujednači kriterije naplate poreza prema svim dužnicima.
Potporu uredništvu Ferala danas su dali i IDS-ovi saborski zastupnici Damir Kajin i Valter Poropat.
Premijer Ivo Sanader u petak poslijepodne rekao je u emisiji Media servisa "Total specijal" da će Vlada pronaći načina kako pomoći Feralu jer "Feral mora dalje izlaziti".
O neizlasku današnjeg broja Ferala rapisale su se i strane agencije. Agence France Press piše da novine nisu izašle zbog toga što im je zatvoren račun. Razlozi za to su "drakonski porez na novine" i odbijanje oglašavanja lokalnih tvrtki koje su razbjesnili istraživački članci koji ih ne pokazuju u najboljem svjetlu.
Associated Press piše također o nemilosrdnim porezima, te o zastupnicima koji su zatražili državnu intervenciju u slučaju duga novine koja je "zbog neustrašivog istraživačkog novinarstva i snažnog kritiziranja svih vladinih dužnosnika, posebno bivših, nacionalističkih, postala simbol slobodnog novinarstva među mnogim Hrvatima".


V.

Što se zapravo dogodilo?

Nedavno je Ministarstvo financija Vlade Republike Hrvatske blokiralo račun Feral Tribunea zbog neplaćenog duga za PDV u iznosu od 500 tisuća kuna. Država je prisilno uzela novac od prodaje lista koji je pristizao na račun, obogatila budžet za pola milijuna kuna, a u razdoblju od dva mjeseca - praktički sve do danas - Feralovi novinari i ostali zaposlenici zbog toga nisu primali plaće.

Vlada RH ima krajnje selektivan pristup kada je riječ o izbijanju dugova zbog neplaćenog PDV-a. Tako je redovita pojava da se medijima koji su u potpunome ili djelomičnom vlasništvu države - poput Hrvatske radio-televizije ili Vjesnika - dugovi za PDV u cijelosti otpisuju, premda se radi o milijunskim iznosima. Prije nego je Slobodna Dalmacija iz državnoga vlasništva prešla u ruke Europapress holdinga, Vlada RH je toj novinskoj kući otpisala dugovanje za PDV u iznosu većem od 20 milijuna kuna.

Već je dovoljno nakaradno što je, Vladinim postupcima, ozakonjena neravnopravna "tržišna utakmica" između "državnih" i nezavisnih medija - tako što jedni moraju plaćati PDV, makar i prisilno, a drugima se rutinski otpisuje - ali stvari zapravo stoje i mnogo gore. Trgovcu papira Marinku Mikuliću, recimo, koji izdaje i opskurne šovinističke novine, Ministarstvo financija još uvijek nije blokiralo račun, iako je njegovo dugovanje za PDV, kako su novine izvijestile, odavno premašilo iznos od 16 milijuna kuna.

Kakve se nagodbe sklapaju s drugim kompanijama i drugim medijima, možemo samo nagađati. Nemamo saznanja o tome plaća li Hrvatsko slovo PDV, na primjer, ali je izvjesno da Ministarstvo kulture Vlade RH svake godine uplaćuje tome listu - u kojemu nije manjkalo sadržaja otvoreno profašističke orijentacije - pozamašnu sumu pod firmom "poticanja kulturnog stvaralaštva". Izvjesno je također da novinari i zaposlenici Vjesnika, kroničnoga gubitaša koji nije platio PDV otkad je oformljena hrvatska država, nikada nisu bili dovedeni u situaciju da ne dobivaju plaće.

Tek, sigurno je da Feral Tribune ne spada među takve državne miljenike. Štoviše, logika kazuje da se od medija poput Ferala pedantno ubire PDV, po cijenu da ih se ugasi, upravo zato da bi se na životu mogli održavati mediji poput Vjesnika, HRT-a ili Hrvatskog slova, a posve je sigurno da država sklapa sumnjive porezne nagodbe s onim medijskim kompanijama koje iskazuju lojalnost politici Vlade RH.

Hrvatska je svjetski šampion po visini PDV-a za novine; u Europi pak nema zemlje gdje spomenuti porez nije višestruko manji nego u nas; u onim najrazvijenijim novine su oslobođene plaćanja PDV-a. Ta mjera - 22-postotni PDV na novine - u izravnoj je opreci s velikim parolama o slobodi medija, jer malim i nezavisnim izdavačima jamči sigurnu smrt. O tome smo više puta pisali na ovim stranicama: velikim medijskim korporacijama uskraćuje se dio profita, ali malim i nezavisnim izdavačima trasiran je put u neminovnu propast, jer su prisiljeni, uz ostale poreze i davanja, odricati se u korist države skoro četvrtine svojih prihoda.

Feral je jedan od rijetkih preostalih takvih medija i prema njemu nema milosti: ovih je dana na našu adresu od Ministarstva financija Vlade RH stigla zadnja opomena da platimo preostalu tranšu neplaćenog PDV-a, u iznosu od blizu milijun kuna, a ako tu zadnju opomenu ne ispoštujemo, tj. ako ne platimo milijun kuna kojih nemamo, uslijedit će sudska ovrha i nova blokada računa.

No, Vlada RH u tome neće biti jedina. Feralov račun, naime, već je ovih dana blokirao Županijski sud u Osijeku, pravomoćnom presudom po tužbi generala Slavka Barića, zamjenika načelnika Glavnog stožera Hrvatskih oružanih snaga, te isporučio ovrhu prema kojoj se dotičnome visokom časniku ima isplatiti 50 tisuća kuna za pretrpljene duševne boli. To je već neka po redu pravomoćna presuda zbog istinite informacije koju je Feral objavio: da je general Barić istaknut kao prvi na listi dobitnika stambenog kredita Ministarstva obrane, a da u isto vrijeme ima raskošnu dvokatnu vilu u Valpovu. U svakoj bi civiliziranoj zemlji takva presuda bila sramotna, a u Hrvatskoj, gdje se do istinitog i slobodnog novinarstva drži kao do lanjskog snijega, ona je sasvim rutinska.


VI.

Viktor Ivančić

U ime zatajene Hrvatske

Deset godina Ferala jedno je od mogućih polazišta za razgovor s Viktorom Ivančićem. Pa recimo da je ovaj put tomu baš tako.

Agata Juniku

Okolnosti pod kojima ste odlučili Feral Tribune izdvojiti iz Slobodne Dalmacije su poznate. No, što vam je bila ideja, odnosno namjera?

- Nažalost, ideja je ipak bila nerazdvojiva od okolnosti, jer bez okolnosti ne bi bilo ni ideje. Dok Tuđmanova vlast nije okupirala tadašnju Slobodnu Dalmaciju, nama nije padalo na pamet pokretati samostalan list. A i tada je plan nastao i realizirao se dosta spontano i brzo, nismo ga baš previše domišljali. Sjećam se, imali smo prikupljenog novca da tiskamo dva broja lista i svaki je od tih brojeva rađen kao da je zadnji. Međutim, sam koncept bio je radikalan utoliko što je Feral predstavljao potpunu suprotnost tadašnjoj Hrvatskoj: tadašnjim standardima, tadašnjim vrijednosnim sustavima i vladajućoj nacionalističkoj ideologiji. U tom smislu, Feralov plan bio je duboko antihrvatski i mi smo, priznajem, u to antihrvatstvo uložili svu svoju kreativnu energiju. Pokazalo se, srećom, da u Hrvatskoj postoji cijeli jedan podzemni antihrvatski život, struktura kojoj se silno gadilo sve što se događalo na političkoj i društvenoj površini i kojoj je takav list došao kao slamka spasa: kao neka vrsta potvrde vlastita postojanja. Odjednom, pojavio se glas nepostojeće Hrvatske i svi su bili užasno zgranuti. Kad danas gledam na to razdoblje - uz svu opasnost da imam romantičan pogled - cijeli mi se taj proces čini kao postupna legalizacija ilegalnog, nasilno zatajenog dijela društva. Naši su kritičari, naposljetku, bili u pravu: kada smo uzeli u obzir sve što se smatralo poželjnim manifestacijama hrvatstva, naš je plan bio da budemo antihrvati.

U kojoj je mjeri satirički diskurs bio vaše prirodno okruženje, dakle neka spontana poetika, a u kojoj mjeri je bila riječ o tada jedinom mogućem sredstvu za ostvarivanje misije?

- Satira je kao jedino moguće sredstvo možda figurirala u komunizmu, ali ne i u vrijeme hrvatskog revolucionarnog državotvorstva. Tu se s naše strane igralo sasvim otvoreno, bez ikakve mimikrije u izboru forme - pisalo se u najizravnijem nesatiričnom obliku o zločinima, nasilju i nastupajućem državnom teroru - a kako smo bili sami svoji vlasnici, nije postojala institucionalna mogućnost nadzora. Satiru smo naprosto ponijeli kao dio svojih autorskih iskaza, s tim da je ona tada postala efektnija nego ikad. Ali ona više nije bila sredstvo da se kaže ono što se ne može ili ne smije kazati na drugi način. Naprotiv, ona je bila dodatna provokacija, jer se tuđmanizam zasnivao na povijesnoj ozbiljnosti. Trebalo je samo malo dara da se ta drama prokaže kao prvorazredna farsa. No, da je Feral kojim slučajem bio samo ozbiljan list, siguran sam da bi imao sličnu sudbinu i izazvao iste društvene reakcije. Riječ je, na koncu, o jedinstvenoj poetici, a desetak autora koji su tada stvarali Feral - od kojih su svi bili prognani iz prethodnih redakcija, s egzistencijama koje su već bile otišle u vražju mater - imali su toliko malo smisla za kalkulacije i kompromise da nije bilo šanse da ne prouzroče subverziju ozbiljnijih razmjera.

Na Tuđmanovoj sisi

Ako bismo prvih deset godina Ferala podijelili okvirno u dvije faze - ratnu i poratnu - što bi izdvojio kao bitne odrednice i ciljeve novine, s obzirom na to kako se kontekst mijenjao?

- Kontekst se nije bitno mijenjao, to je najveći problem. Mijenjao se provizorij, ambalaža ispod koje se ukazuju jedni te isti - nerazriješeni - društveni konflikti. Ovdje ne samo da nije postojala želja da se radikalno raskine s nacionalističkim obrascem nego je učinjeno sve da se ne dopusti niti da on odumre sam od sebe. Deklaracija o Domovinskom ratu, recimo, kao najbezočnije udvaranje prizemnim nacionalističkim sentimentima, nije nastala ni pod kakvim pritiskom, pa ni pod pritiskom tzv. narodnih masa, nego zbog puke želje za profitom: postoji potreba da se muze stara Tuđmanova sisa i da se iz nje crpi politička energija. U tom procesu održavanja kontinuiteta - istog sadržaja u drukčijem pakovanju - nije angažirana samo vlast, nego i intelektualci koji masovno i halapljivo rade na svome samoetabliranju i zauzimanju mjesta u nomenklaturi. Onaj kome sve to nije simpatično, proglašava se radikalom, destruktivcem, katastrofičarem, i izbacuje iz igre. Kao popularan politički recept, recimo, danas se bučno reklamira vječno prijateljstvo i friška suradnja između Rade Šerbedžije i Zlatka Viteza: eto naputka o zajedničkoj sreći, usprkos političkim različitostima, eto načina da se prebrode nacionalne traume. Bit toga prijateljstva i te suradnje, naravno, sastoji se u tome da se nojevski zabija glava u pijesak kod svakog prijepornog pitanja. Kao što je nedavno - koreći radikale - kazala ministrica obrane: Zašto bih govorila da je Hrvatska bila agresor u Bosni, pogotovo ako me to nitko ne pita?! Ali ako kažete da vam sav taj politički korektni relativizam ide na živce, da je slinav i da ne predstavlja ništa drugo nego jednu patetičnu laž - bit ćete, kao patološki destruktivac, zborno izgnani iz društva koje je ustanovilo parametre novog napretka. Ivan Čolović nedavno je u Feralu opisao identičnu situaciju u Srbiji pod naslovom Kako sam postao moralni taliban.

U tom je smislu Feralova pozicija apsolutno autsajderska - takva je bila, takvom ostaje i takva će po svemu sudeći biti i ubuduće. Nije tu riječ ni o kakvu svjesnom izboru margine, nego su tako naprosto posložene karte. Ne možeš biti drugo nego autsajder tamo gdje je oportunizam proglašen vrhovnom društvenom kvalitetom. Ako pak inzistiraš na dvije Feralove faze - ratnoj i poratnoj - jedina razlika koju ja vidim je što je u prvom razdoblju Feral bio nešto usamljeniji.

Tužbe ste svi skupa dosta hrabro podnosili, ali tvoja obrana u palači pravde - kada si progovorivši zapravo o Tuđmanovoj shizofreniji dobio slučaj - jedan je od primjera za udžbenike iz prava. Jesi li stvarno bio toliko samouvjeren ili si naprosto računao s tim da nemaš što izgubiti, bez obzira na ishod?

- Bez obzira na to jesam li imao što izgubiti ili ne, bilo je to jedino što sam mogao učiniti, jer prava je istina da pravni ishod spora uopće nije ovisio o mome držanju u sudnici. Na toj suvišnosti počivalo je Tuđmanovo pravosuđe. Mogao sam, dakle, imati sjajnu i argumentiranu obranu, a da opet budem osuđen, što se uglavnom i očekivalo. Stjecajem okolnosti za sudačkim stolom našao se čovjek koji se baš i nije dao politički manipulirati, što je bio izuzetak, pa je ta presuda u mnogo većoj mjeri rezultat njegova digniteta nego moje obrane. Vrlo slično iskustvo imao sam sredinom osamdesetih, kada su me tužili zbog uvrede šefa države, i kada sam bio siguran da će me osuditi, ali je sudac donio oslobađajuću presudu i pritom napisao predivan traktat o slobodi javne riječi. U svakom slučaju, proces protiv Marinka Čulića i mene bio je režimski autogol, gotovo pacerski: država je u ta doba Feralu znala praviti mnogo ozbiljnije probleme.

Hrvatski demokratski nesporazum

Kako tumačiš to što Tuđman, usprkos pokušajima svojih pijuna, ipak nije nikada udario baš svim sredstvima na Feral? Misliš li da se bojao međunarodne reakcije pa racionalno odlučio ostaviti neko svjetlo na margini ili je opet bila riječ o shizofreniji, tj. o nekom ostatku njega samog, iz doba privrženosti antifašističkom pokretu?

- Uvijek me takva pitanja podsjećaju na teorije zavjere, jer podrazumijevaju nekakve svemoćne autoritete koji kontroliraju ukupna društvena zbivanja, a zapravo je bila riječ o diktatorima u hodu koji počesto nisu uspijevali kontrolirati ni sami sebe. Tuđmanov glavni problem bio je njegov demokratski legitimitet: ta zlosretna okolnost - činjenica da je ipak izabran po nekakvoj demokratskoj proceduri - trajno je abortirala njegovu izvornu vokaciju i pregnuća, pa je u tom smislu on kao vladar ostajao frustriran i nedovršen. Čitavo njegovo razdoblje možemo promatrati i kao nikada do kraja uspio pokušaj da suzbije okolnosti svoga dolaska na tron. Politička zajednica imala je kakvu-takvu demokratsku infrastrukturu koja se nastojala nafilati autoritarnim sadržajem i osposobiti da funkcionira kao klasična diktatura. Ali totalitarnu kontrolu nije bilo moguće ostvariti. Tako je uspostavljen politički bastard, iliti Hrvatski demokratski nesporazum. Tuđman je u tim okolnostima - uz tihu asistenciju račanovske opozicije - počinio sve opačine koje je mogao, ali ne i sve koje je želio. On je, sjetimo se, htio povećati državni teritorij, pa to nije uspio. Htio je imati totalni nadzor nad medijima, pa nije uspio. A da ne govorimo da, uz sve one prislušne uređaje i aktivnosti tajnih policija, nije ni sanjao da će njegov pokret posrnuti na nečemu tako banalnom kao što su izbori.

Feral je, s druge strane, bilo moguće zaustaviti samo golom fizičkom silom, pošto su sva druga sredstva već bila isprobana. Režimu nisu bila strana takva rješenja - tako su se riješili Reihl-Kira, Krivokuće i Paradžika - ali je ovo, zbog međunarodnog ugleda Ferala, bio mnogo ozbiljniji zalogaj. Kasnije smo doznali da su u Splitu postojali prilično detaljno razrađeni planovi fizičkog uništenja lista. Vjerojatno je procijenjeno da bi se time polučilo više štete nego koristi.

Koja je uloga Ferala danas? Kako određuješ njegovu poziciju u medijskom i tržišnom kontekstu?

- Ta pozicija je, kao što sam rekao, autsajderska, bez obzira na nakladu lista, na respektabilan broj čitatelja, pa i na izvjesnu težinu koju Feral ima na javnoj sceni. No, činjenica je da Feral ne participira u tekućim trendovima, pa utoliko i ne zaslužuje blagodati novoga medijskog i tržišnog konteksta. A trendovi su takvi da naši izravni konkurenti - Globus i Nacional - opstaju zahvaljujući fabriciranim senzacijama i polugolim pjevačicama koje opisuju svoja prva seksualna iskustva. Trendovi su takvi da je razina pismenosti u novinama srozana do mjere komične nerazumljivosti. Tipovi koji niti imaju što reći niti znaju kako bi to učinili postaju cijenjeni novinski kolumnisti. Novinski kiosci zatrpani su medijskim smećem koje se prodaje za pet ili sedam kuna. A svo to tržište planira i kontrolira s jedne strane država - jer se Račanova vlada nije željela odreći patronata nad dvama dnevnim listovima i nacionalnom televizijom - a s druge jedna i pol korporacija, monopolno jača od države, koja emitira svjetonazor konzumacije & relaksacije & spektakla, naravno, na najprizemnijoj razini.

Teksaško furanje furke

Osobno nemam ništa protiv toga, ali kada se ta agresivna i poluprimitivna industrija zabave stušti na zemlju veličine stočne farme u Teksasu, onda fakat nije lako pronaći mjesto da udahneš svježeg zraka. Tako je skrojen uprosječeni hrvatski konzument, tipski malograđanin koji odgovara potrebama medijskog i tržišnog konteksta. On viri u tuđe živote, razgledava tuđe luksuzne kuće, pomno prati društvenu kroniku, beskrajna glavinjanja nove elite s novim toaletama, i čak ima uvid u ukazanja tzv. visoke kulture, jer je onaj medijski mastodont zbog svojeg teksaškog kompleksa naumio patronizirati i kulturni život. Znatan dio suvremene literarne produkcije, recimo, na ovaj je ili onaj način dotiran od Europapress holdinga, što je za svaku pohvalu, ali problem nastaje kada se kroz medijsku prezentaciju stvaraju vrijednosni standardi koji imaju mnogo više veze s poluestradnim furanjem nego s kvalitetom. Oni preporučuju knjige za godišnji odmor, oni organiziraju godišnje izbore, oni sufliraju trendove koji su najčešće malograđanski pomodni i prazni... Čak je i koncept FAK-a u svojoj biti sasvim prilagođen estradnim stečevinama, dakle medijskom i tržišnom kontekstu, bez obzira što njegovi pokretači vjeruju da nastavljaju revolucionarnu tradiciju približavanja kulture narodu. To je sve u redu, nemam ništa protiv, ali ako ne izraziš dovoljnu količinu oduševljenja glavnim tokom zbivanja, bit ćeš proglašen trulim elitistom, ili frustriranim zavidnikom, ili nekakvim mrzovoljnim ignorantom koji ne respektira potentne književne mužjake. A zapravo je riječ o samouspostavljanju novog establišmenta koji je u svojemu popularnom izdanju gotovo jednako dosadan kao i onaj akademski. Jer ako Feral u svojoj ediciji objavi deset novih knjiga, a da se ni u jednim hrvatskim novinama ne objavi nijedna recenzija nijedne knjige - makar ta recenzija bila negativna - ne znam mogu li to tumačiti kao golu kulturnu činjenicu. Ili: kakva je to kulturna činjenica ako se u medijskom posredovanju hrvatskih kulturnih prilika ne smatra vrijednim zabilježiti Paula Austera, ili Danila Kiša, ili Boru Ćosića? Eto, zato je djelovanje s margine u našim okolnostima posve logično. U jednom davnom tekstu taj je vladajući trend opisan kao Centralni komoditet: to je mentalna institucija zadužena za otpravljanje u nepostojanje.

U kojem bi smjeru onda Feral trebao svijetliti u sljedećoj petoljetki? Koji bi bili njegovi zadaci?

- Mi ćemo i dalje računati na pametne i obrazovane čitatelje, zahvaljujući kojima živimo iz tjedna u tjedan. I pritom je izvjesno da nećemo raditi kompromise koji bi bili u suprotnosti s našim karakterima i temeljnim uvjerenjima. Što se zadataka tiče, onaj najvažniji je već obavljen. To je da je uz staru novinarsku gardu - autore poput Heni Erceg, Predraga Lucića, Marinka Čulića, Drage Hedla, Milana Gavrovića ili Ivana Lovrenovića - kroz Feral stasala briljantna generacija mlađih novinara, prema mom skromnom sudu najbolje što u hrvatskome žurnalizmu danas postoji. Tu prije svega mislim na Ivicu Đikića - danas u ovoj zemlji bez sumnje prvo ime mlađe novinarske generacije - a zatim na Hrvoja Prnjaka, Vladimira Matijanića, Igora Lasića, Borisa Rašetu, Tatjanu Gromaču, Tonija Gabrića, Gorana Borkovića... Većina njih u autorskom smislu ne samo da su dosegli nas starije nego otvaraju neke posve nove perspektive, ukazuju na neke posve drukčije izazove, pa je već vrijeme da mi učimo od njih. U svakom slučaju, na njihovoj energiji počiva današnji Feral i oni su ti koji će određivati daljnje zadatke.

A što će biti sa starom gardom?

- Perspektivu Ferala vidim u tome da mi sviramo druge violine. Ali da ne preskačemo koncerte.

Utjerivanje Hrvatske u kosti

Pitanje o sljedećoj petoljetki smisleno je pod pretpostavkom da više nije riječ o spašavanju života, nego o borbi za neke složenije oblike socijalne prakse. S druge strane - parafrazirat ću završni odlomak iz Točke na U - ne samo da se nije dogodio susret u kojem bismo se mogli pogledati u oči - oni u naše bez straha, a mi u njihove bez stida - već smo ovog proljeća gledali izgradnju barikada za Gotovinu, mračno dizajnirana slavljenja rukometaša i skijaša... naslovnica prvog broja Ferala s Antom Pavelićem u prvom planu uopće nije neaktualna...

- Ta će naslovnica, bojim se, ostati aktualna još dosta vremena. Riječ je o maloj i zapuštenoj zemlji u kojoj je uzgojena svijest o vlastitoj važnosti na nekoliko temeljnih mitova - o hrvatstvu kao stoljetnoj kulturnoj i društvenoj vrijednosti, o državnom suverenitetu kao jedinome jamstvu kolektivne sreće, o etničkome principu reguliranja odnosa u zajednici, na koncu, o blistavoj čistoći tzv. domovinskog rata kojim je izborena hrvatska sloboda - a kada se te kulise jednom stropoštaju, naravno da će oveći broj hrvatskih romantika tresnuti dupetom o tlo. Ili barem više neće znati gdje se nalaze, pa dakle neće znati ni tko su. Ako je jedina točka njihova identiteta sadržana u činjenici da su Hrvati, onda je odlično što će se jednom osjećati kao nitko i ništa. Za razliku od pesimista, ja uopće ne sumnjam u demontažu tih kulisa, jer će se to događati i protivno volji ovdašnjih političkih garnitura. No, prirodno je što se aktualni hrvatski mitovi brane nasiljem, s obzirom na to su oni nasilno i stvoreni. Ideologija hrvatskog državotvorstva nije bila ni benigna ni sentimentalna, nego se u praktičnoj izvedbi zasnivala na utjerivanju Hrvatske u kosti, na golome strahu od fatalne pozicije ne biti dobar Hrvat, koju su mnogi platili vrlo skupo. Glupo je, međutim, ustuknuti pred nacionalističkim nasiljem, ili mu čak povlađivati - kao što to čini Račanova vlada - jer je riječ o mamuzanju mrtvoga konja. Sutra će ovom zemljom vladati desnica ili ljevica, svejedno, ali će opjevanog hrvatskog suvereniteta - mimo mitologije, mimo narodnih pjesama i mimo ratničkih pokliča s kojima se i danas priziva razbijanje glava - pouzdano biti sve manje i manje. Vjerojatno toliko malo da će najveći Hrvati u potaji žaliti za Jugoslavijom, koju ionako nikad nisu iskreno mrzili.

S druge strane, sve to nema veze sa sudbinom novine. Feralu su mnogi proricali smrt nakon Tuđmanova odlaska, pa se to umiranje nije dogodilo. Nisam pobornik teze da bi veća količina društvenih gadosti trebala osiguravati veći smisao novinama koje njeguju radikalnu kritiku. Bitno je da prostor za kritiku postoji i da je on u što većoj mjeri slobodan. Kako se društvene okolnosti budu mijenjale, mijenjat će se i predmeti kritike, ali razlozi za kritiku zasigurno neće nestati, osim ako ne prihvatimo neku novu utopiju. Naposljetku se ipak sve svodi na to koliko to dobro, originalno ili vjerodostojno činiš. Na koncu ostaje dobro pisanje. Tržišna prođa toga posla, pak, sasvim je drugo pitanje. Priznajem da se time pretjerano ne opterećujem.

Ne-baš-obična redakcija

Veći dio mlađe generacije Ferala, koju si malo prije imenovao, objavljuje književne radove. Gotovo bi se moglo reći da uzgajate pisce, koji su - paradoksalno - zanat brusili na nimalo prozaičnim temama - ratnim zločinima, mafijaškim obračunima, političkoj prostituciji...

- Feral nikad nije bio baš uobičajena redakcija. Ovdje se uvijek dosta pozornosti posvećivalo tekstu, brusile su se ideje, inzistiralo se na nekakvu odmaku od normalnosti i rutine, omogućavao se priličan stupanj autorske slobode, prirodno je što su novinari poticali jedan drugoga na razne avanture. Proveo sam deset godina u dnevnome listu i dobro znam što je novinarski birokratizam: s nekoliko svojih kolega stršao sam kao strašilo za ptice. U Feralu je to sasvim drukčije. Ovdje je normalno da se o pisanju razgovara i da se u njemu još iznađe nekakva radost. Napokon, nije slučajno što je to praktički jedini naš list u kojem nema urednika koji ne pišu.

Zanimljivo mi je kako si podijelio svoj opus i sfere interesa - u visokom žanru feljtona baviš se moglo bi se reći anatomijom jednog društva izraslog na mračnim i mučnim skandalima, a u niskom žanru bilježnice seciraš ipak nešto vedriju svakodnevnicu istog tog društva... Kako se slažu Viktor i Robi?

- Slažu se zapravo odlično, nemam nikakvih identitetskih problema, premda to s visinskim razlikama baš ne stoji, jer niski žanr nerijetko iziskuje veće napore. Pišem toga Robija K. iz tjedna u tjedan već punih osamnaest godina - znate li koliko je to tisuća kartica? - i jedino čega se uistinu prepadnem jest što mi to još pričinja mjestimično zadovoljstvo. Što bi rekao Branko Matan, satira je teško pitanje.
Feral Tribune.


VII.

HHO podupire Feral Tribune


Hrvatski Helsinški odbor (HHO) daje punu potporu Feralu, a predsjednik Danijel Ivin je danas izjavio kako je "osupnut Vladinim postupkom blokade računa zbog naplate PDV-a , najavivši da će HHO, ako Vlada ne promijeni odnos prema medijima koji će im jamčiti ravnopravnost, pokrenuti akcije "kakve još nisu pokrenute i internacionalizirati cijeli slučaj".


Na tiskovnoj konferenciji HHO-a Geza Stančić iz Vijeća za medije pozdravio je Vladine najavljene mjere o smanjenju poreza na dodanu vrijednost za novine, dodavši da bio taj porez mogao biti i manji, ali ni da taj potez nije loš. Kako je rekao, situacija s Feralom može izgledati kao poslovna kriza nekog poduzeća, a zapravo je alarm iz perspektive politike i stanja u medijima.Naglasio je da bi gašenjem Ferala bio smanjen programski pluralizam hrvatskog novinstva, kao i pluralizam vlasništva. Sve to pokazuje da u Hrvatskoj ne postoje dostatni uvjeti za pluralizam novinstva, a Vlada bi to trebala osigurati, istaknuo je, pozvavši Vladu da hitno pomogne Feralu da prebrodi krizu.


VIII.

HND poziva vlasti da pomognu Feralu

Hrvatsko novinarsko društvo (HND) drži da je najavljen odlazak Feral Tribunea s hrvatske medijske scene zbiljski, ali i simboličan gubitak za hrvatsko novinstvo i novinarstvo te poziva vlasti da u ime pluralizma medija podupru opstanak toga lista.

Vlasnička i uređivačka raznolikost medija, a Feral je nezaobilaznim dijelom te i takve raznolikosti, spada u najviše stečevine suvremene demokracije i civilnog života, ističe se u priopćenju koje je potpisao predsjednik HND-a Dragutin Lučić.

Feral prestao izlaziti Hrvatsko novinarsko društvo poziva i one koji se uopće ne slažu s uređivačkom politikom Ferala da u ime upravo toga svog prava na neslaganje ustanu u obranu Feralova opstanka.Središnjica HND-a danas, kao i splitski ogranak HND-a jučer, podsjeća na djelatnost i ulogu Ferala. Feralovi novinari i urednici među prvima su ustali protiv imperijalne politike Slobodana Miloševića i izvještavali gotovo sa svih hrvatskih ratišta, često i uz najveće moguće rizike, kaže se u priopćenju.Među prvima su hrvatskoj javnosti razotkrili tamne strane naše novije povijesti i otvorili brojne tabu teme, i opet uz najveće moguće rizike. U vremenima nesklonima neovisnosti i slobodi medija Feral je bio među onima koji su zazivali ne samo medijske nego i ljudske, građanske, te osobito etničke slobode i prava, ističe se u današnjem priopćenju HND-a u povodu vijesti da Feral nije izišao i da je njegov opstanak upitan zbog dugova za PDV i sudske odštete.


IX.

Davor Butković

Feral Tribune značajna je hrvatska društvena i kulturna institucija, kojoj treba omogućiti da izlazi neovisno o pravilima poslovanja u izdavaštvu

Eventualni trajni prestanak izlaženja Feral Tribunea bio bi vrlo loš događaj za hrvatsku javnu scenu. Utoliko se nadamo da jedan preskočeni tjedan prije svega znači krajnji pokušaj uredništva Ferala da se izbori za trajnije rješenje svojih financijskih problema, a ne najavu gašenja lista čiju se profesionalnost vrlo često moglo osporavati, ali čija uloga u hrvatskom životu gotovo isključivo pozitivna.

Feral Tribune, kao svojedobno najdosljednija opozicija Tuđmanovu sustavu, smrću prvog predsjednika Republike Hrvatske nužno je zapao u određenu krizu; Feral je izgubio svog prirodnog neprijatelja, koji je pred britanskim ministrom vanjskih poslova svojedobno bijesno mahao Feralovim naslovnicama pokušavajući Engleza uvjeriti kako je Feral dokaz da takva razina slobode tiska, kao u Hrvatskoj, ne postoji u Velikoj Britaniji. Feral je Tuđmanovom smrću naizgled izgubio svoj glavni raison d’etre: Tuđman je itekako zaslužan za svjetski ugled Feral Tribunea i za njegovu sasvim pristojnu nakladu u vrijeme Tuđmanove vladavine.

Tuđmanovim odlaskom i određenom demokratizacijom medija koju je provela Račanova vlada, Feral je, kako u satiričkom, tako i u novinarskom dijelu, izgubio velik dio svoje atraktivnosti, što je dovelo do značajnog pada naklade, a što je opet jedan od uzroka sadašnje krize.

Bitke s Tuđmanom

Međutim, Feral je u jednom drugom, dubljem, uistinu posve strateški značajnom smislu jednako uspješno funkcionirao i u posttuđmanovskom razdoblju kao i u svojim najduhovitijim i najhrabrijim godinama bitke s Tuđmanom. Feral Tribune se, naime, i u posljednjih sedam godina kontinuirano potvrđivao kao posve jedinstvena i nenadoknadiva hrvatska kulturna i društvena institucija. Ono po čemu Feral Tribune jest jedna od presudno značajnih institucija hrvatskog javnog života njegova je stalna afirmacija prava na drukčije mišljenje.

Uistinu se ne možemo sjetiti niti jedne druge hrvatske javne ustanove koja se toliko konzekventno i razmjerno uspješno zalagala za pravo na drukčije, često manjinsko mišljenje, za pravo na drukčiji, često manjinski sustav vrijednosti i za pravo na društveno predstavljanje svih manjinskih grupa. Taj je Feralov doprinos hrvatskom javnom životu, politički i vrijednosno promatrajući, zapravo važniji od njegove bitke protiv Tuđmana. Takav Feralov doprinos našem javnom životu izdiže njegov sadašnji problem iz konteksta medija te ga stavlja u kontekst preispitivanja nekih temeljnih vrijednosti u Hrvatskoj: želimo li, dakle, imati javnu instituciju koja konzekventno dovodi u pitanje većinska uvjerenja i koja konzekventno brani manjinska prava i uvjerenja?
Čvrsto vjerujemo da je takva institucija hrvatskom društvu upravo neophodna i utoliko smatramo da Feral mora preživjeti. Utoliko smatramo da bi odlazak Ferala bio neusporedivo veći gubitak za našu javnu scenu nego što je to gašenje samo jednog od brojnih listova koji financijski loše posluju.

Dosljedno presipitujući, dosljedno manjinski i dosljedno ikonoklastički stav neizbježno je dovodio Feral u sukob sa svakom vlašću i sa svakom političkom elitom, dakle i s Račanovom i sa Sanaderovom, a nema nikakve sumnje da će im Zoran Milanović, nastave li izlaziti, vrlo skoro postati omiljena meta (Stipe Mesić jedini je političar koji u Feralu povremeno uživa poštedu, no to bi se moglo protumačiti potrebom za održavanjem dobrih odnosa bar s jednim od relevantnih izvora informacija, i to s onim najbenignijim, jer Mesić, ipak, značajno manje utječe na stanje u zemlji nego predsjednik Vlade). Feral je, dakle, tvrda i nemilosrdna opozicija prema svakoj vlasti. Ali, stvarna prosvijećenost pojedine vladajuće elite manifestira se, među ostalim, i u odnosu prema najoštrijoj javnoj oporbi. Uistinu prosvijećena vlast u uistinu demokratskoj zemlji podržavat će medije koji najkritičkije pišu o toj vlasti, naprosto zato što tako vlast promiče toleranciju i jednakost svih legitimnih političkih stavova, kao i različitost svjetonazora u društvu.

Utoliko sadašnja vlast, želi li pokazati da doista ima demokratske namjere prema slobodi tiska i javnom komuniciranju, naprosto mora pronaći model da Feral i dalje može izlaziti, a da nitko ni na koji način ne utječe na njegovu uređivačku koncepciju.

Kontrola oglašivača

Pitanje Ferala sada je, nažalost, postalo jedno od bitnih pitanja demokratskih namjera vlasti: no, u zemlji u kojoj država financira više kulturnih novina, koje se sve, zapravo, bave politikom, i u zemlji u kojoj je dio medija još u državnom vlasništvu, opstanak nečeg realno važnog, kao što je Feral, definitivno postaje i državno pitanje, a ne pitanje uobičajenog izdavačkog biznisa. U današnjem svjetskom trendu smanjivanja slobode medija, u kojem prednjače Putinova Rusija i lijeve južnoameričke diktature poput Chavezove, hrvatska vlada može demonstrirati svoju demokratsku orijentaciju i potporom najoštrijem opozicijskom listu.

Nadajmo se da će Vlada pokazati dovoljno civiliziranosti i zrelosti za takav potez i da će Feral drugi tjedan normalno izaći.

Iako slučaj Feral Tribunea nadmašuje medijski kontekst, on nam pruža povod za dvije važne konstatacije o medijima, koje ukazuju na dublje probleme u društvu i u raspolaganju raznim aspektima društvene moći.

Prvo, uredništvo Ferala nije u potpunosti u pravu kada tvrdi da list ne može dobiti oglase zato što velike tvrtke oglase uvjetuju isključivo pozitivnim pisanjem o njihovim poslovnim aktivnostima. Feral, prije svega, ne može dobiti oglase zbog vulgarnosti koja je, opet, neizostavan dio njihova stila. Feral bez vulgarnosti ne bi bio Feral, a niti jedan veliki oglašivač ne želi imati ništa s rječnikom koji Feral koristi, ni s Feralovom vrstom satire. To je naprosto tako i to se neće promijeniti.

Međutim, uredništvo Ferala jest u pravu kada upozorava javnost da velike kompanije pokušavaju kontrolirati medije oglasnim novcem. Taj je trend startao prije više godina, svojedobno se manifestirao u brutalnim pritiscima na poslovne strukture medijskih kompanija, ili u primitivnim pokušajima podmetanja public relations uradaka kao originalnih novinskih tekstova, da bi se u posljednje vrijeme počeo kretati prema neformalnim strateškim partnerstvima s pojedinim velikim oglašivačima. Riječ je o problemu koji nipošto nije karakterističan samo za Hrvatsku, nego i za medijske industrije mnogih razvijenijih i demokratskijih zemalja i za koji se zasad ne naziru jasna rješenja. Drugo, sadašnji slučaj Feral Tribunea tjera nas da obnovimo pitanje o stvarnoj slobodi medija u Hrvatskoj, koju razne međunarodne institucije iz godine u godinu sve lošije ocjenjuju, što mi uglavnom doživljavamo kao stanovitu nepravdu. Činjenica je, primjerice, da i najutjecajniji mediji, poput HTV-a, redovito kritički izvješćuju o bilo kojoj vlasti, što je dobro.

No, činjenica je, nažalost, i da su obojica posttuđmanovskih predsjednika vlade željela utjecati na izbor vodećih ljudi Hrvatske televizije i na izbor ravnatelja HINE, a to su samo neki od njihovih vidljivijih pokušaja miješanja u medije. Tek kada hrvatska politička elita bude dovoljno emancipirana i demokratski orijentirana da odustane od bilo kakvog uplitanja u medije, moći će se govoriti o stvarnoj slobodi medija u Republici Hrvatskoj. Izlaženje Feral Tribunea, lista s kojim se u mnogočemu nikada nismo slagali, nenadoknadivo je važan dio tog procesa.


X.

Jurica Pavičić

Netko nije razumio da uz politički sustav vrijednosti ide i lifestyle.

Kad čovjek s distance gleda povijest Feral Tribunea, ne preostaje mu nego posegnuti za onom groznom, olinjalom publicističkom frazom po kojoj Feral - eto, reći ću - “nikog nije ostavljao ravnodušnim”.

Tijekom najvećeg dijela svoje dvodesetljetne povijesti (koja počinje osamdesetih u Nedjeljnoj Dalmaciji) Feral je proizvodio burne, oprečne strasti. Bile su to novine koje se jako voljelo i jako mrzilo, novine koje su ljudi javno spaljivali na trgovima, ali i kojima su vlastiti čitatelji oporukom ostavljali nekretnine. Paradoks je povijesti da je tjednik koji je živio od uzburkanih i konfliktnih strasti preminuo ne od burnih emocija, nego upravo od - ravnodušnosti. Feral Tribune, tjednik koji je ovog tjedna prestao postojati, nisu upokojili ni SUBNOR ni HVIDRA. Njegovo konačno utrnuće nisu skrivili ni Tuđman ni sudski procesi. Feral nisu ubili oni koji su ga mrzili - ubili su ga oni kojima je svejedno, oni kojima ništa više nije značio u novom, promijenjenom svijetu bez diktatora i jakih ideologija. Priča o dva desetljeća Feral Tribunea priča je koju novinar, a pogotovo ne ja, ne može pripovijedati iz
neutralne hladnoće trećeg lica. S nekim od ljudi koji su činili FT danas sam dobar osobni prijatelj, s nekima se ne pozdravljam na ulici. S nekim od ideatora Ferala zajedno sam radio, s drugima sam imao gorke, prgave polemike. U Feralu sam neko vrijeme objavljivao, a nakon toga za dugo sam bio “kućni neprijatelj”, citati su mi izlazili u Greatest Shits, a u lako vidljivoj feralovskoj podiobi na “naše” i “vaše” imao sam mjesto na polici za negativce, polici koja je godinama postajalo sve veća. Unatoč tome, stalno sam se veselio da Feral postoji. Uživao sam u njemu osamdesetih, kad je izlazio kao podlistak Nedjeljne i kad je bio najbolji, najduhovitiji. Milo mi je bilo da postoji u devedesetima, kad je bio mali trn u tabanu ajatolahu Tuđmanu. Bilo mi je drago da Feral postoji koncem devedesetih, kad je netko morao objaviti svjedočenje Mira Bajramovića i pokrenuti lavinu. Bilo mi je drago da postoji čak i zadnjih godina, kad je postao poprilično besmislen. Feral sam simpatizirao više nego Feral mene, ali tako je to katkad u životu.

Tradicija

Razlog zašto nisam mogao prestati navijati za Feral bio je samo jedan - smijeh. Najveći dio Feralova “ozbiljnog” novinarstva bio je predvidiv, shematičan i repetitivan. Ali, za onu količinu ludičke energije koju mi je Feral priuštio prvo u Nedjeljnoj, potom u Slobodnoj, a kasnije i prvih godina samostalnog izlaženja, ja sam nekome tamo ljudski zahvalan. Možda sam lokalpatriot, ali ja sam u Feralu nalazio nastavak iste one spalatinističke tradicije prgavog, terorističkog humora koja je osamdesetih živjela u bezobraznom Berekinu, a između dva rata obitavala u čak 42 satirička lista koja su izlazila u Splitu od 1918. do Aleksandrove diktature. Feral je u svojim ranim i najboljim danima nastavio tu baštinu humora s imenom i prezimenom, izravnog, drskog i bombaškog, i nadogradio je duhom epohe nakon Monthyja Pythona - autoreferencijalnošću, medijskom osvještenošću i citatnom domišljatošću.

Početkom devedesetih Feral se osamostalio, Tuđmanova tiranska sjenka nadvila se iznad Hrvatske, a tjednik s Bačvica najednom je postao čudnovato važan. Razlog zato ležao je u odnosu Tuđmana i Ferala, sado-mazohističkom catch as canu u kojem je pokojni velmoža ostao kraćih rukava. Pompozan, mrk i velevažan, Tuđman je bio idealnom metom zafrkancije, a još ga je više takvim činilo to što se na zafrkanciju ljutio. Poput dosadnoga germanskog uče Tuđman nije razumio Mediteran, ulicu i zezanje, svojim je bijesom potpirivao novu satiru i hranio još gore psine. S vremenom je Tuđman postao ono što u Splitu zovu “fjoket” - spadalo - a u vrijeme kad je njegova autokratska sjenka u Hrvatskoj zasjenjivala svakog i sve, ta pukotina ranjivosti hranila nas je poput kruha.

Postmoderna

Ali, na žalost Ferala, Tuđman je jednom morao umrijeti. A upravo je Tuđmanova smrt (a ne poraz HDZ-a 2000.) bila trenutak kad Feral gubi razlog postojanja. U idućih godina hrvatska će se politika pretvoriti u postmoderni “anything goes”, ideologije se svlače kao košulje, a namjesto političkog monarhizma Hrvatska dobiva sustav kojim vladaju raspršeni, sivi, bezidejni stranački biroi. Pogreška Ferala bila je u tome što je vjerovao da od Budiše, Račana ili Sanadera može načiniti novu dominantnu figuru koja kod publike izaziva prasak oslobađajućeg užitka onog časa kad golemi kumir padne. Hrvatska više nije funkcionirala na taj način - a Feral je to propustio uočiti i propustio se mijenjati.

Zašto Feral nikad nije postao ideološki solidni, inkluzivni, ozbiljni newsmagazin poput sarajevskih Dana ili beogradskog Vremena? Zašto je tako slabo iskoristio svoj veliki ugled? Zašto nije poput B92 oko sebe stvorio medijsku industriju jasnog svjetonazornog predznaka? Zašto je - ukratko - Feral ostao tako sam, umjesto da bude centar kulturološkog okupljanja, što je trebao biti? Odgovor se vjerojatno krije u ljudima koji su čitav projekt vodili, a koji neke stvari nisu shvatili, a trebali su. Netko tamo nije naime razumio da uz politički sustav vrijednosti ide i lifestyle. U kulturi, životu i društvenoj sceni Feral nikad nije niti pokušao artikulirati nešto što bi bilo programatski i afirmativno, nešto iza čega bi stajali i rekli “evo, to je ono što mi mislimo da vrijedi”. Posve nezainteresirani za takvo “desno plućno krilo” novine, a po osobnom ukusu i prilično konzervativni, ključni ljudi Ferala na koncu su izgubili prirodne saveznike: kontrakulturu, klupsku scenu, GLBT grupe, rokere, Mamu, Motovun, Kocku, Zarez, FAK. Kulminacija takvog autizma bio je jedan broj s početka ove dekade u kojem je Feral s grožnjom pisao o buci klubova koji rade dokasna. FT je postajao sve više novina za stare oficire, ne za urbane mlade. I kad danas Feral zapomaže što nije imao oglašivača (pa za to krivi Sanadera i korporacije), onda je ta kuka lijepim dijelom uperena nakrivo. Ne znam zašto nitko nije htio oglašavati u Feralu, ali jedan je od mogućih razloga i taj što nije više bilo jasno koju demografiju i koji životni stil priheftati uz Feral. U međuvremenu, naime, u Hrvatskoj postupno stasava jedna sasvim nova građanska klasa. Ta nova buržoazija danas i bez Ferala zna da je Šaban Bajramović dopušten, a Karleuša nije, da su Zagreb FF, Edo Maajka i azijska kuhinja “naši”, a splitska estrada i vjenčanja s pucanjem “njihovi”. U tvorbi te nove urbane middle class Feral je mogao imati glavnu ulogu, a nije. Mogao je je biti ćaća i mater buldožerovskom “novom vremenu”. Ovako, to ga je “novo vrijeme” metnulo u starački dom - i na kraju ugušilo, nježno, jastukom.


XI.

Nakon pustih godina izlaženja, Feral danas nije došao na kioske. Ivančića, Lucića, Dežulovića i ostalu ekipu sa splitske adrese Bačvice 10 pratim zaista već dugo, i ako se zaista ugasi Feral, osjećat ću se kao da mi je otišao netko od mojih najbližih. Najvećeg hrvatskog kolumnistu Robija K. čitam ih još od onog vremena kad sam i sam išao u III. a. razred. Studio LUDEŽ otkrio sam nešto kasnije u legendarnoj Studentskoj Iskri iz koje je izašla cijela plejada vrhunskih splitskih novinara. Zakačio sam se za njihov humor i satiru u kojoj im zaista ništa nije bilo sveto: sprdali su se oni u ta mračna crvena vremena i s Mamulom i Špiljakom i Miloševićem i Kertešom i Stambolićem i Markovićem i Lončarom i Tupurkovskim i Stanovnikom i Kaćušom Jašari. Nisu ni Armiji, a ni Centralnom komitetu ostajali dužni. Ujedinjeni u VIVA LUDEŽ pod okriljem Nedjeljne Dalmacije u Feralu postali su još jači. I još urnebesniji.
Kad su prešli u Slobodnu Dalmaciju u studenom 1990. s nestrpljenjem sam iščekivao svaku srijedu kako bi iz sredine novine izvadio legendarni podlistak i s pažnjom pročitao svaki redak. Feral mi je i u tim olovnim vremenima navlačio osmjeh na lice. Kutlizacijom Slobodne, Feral odlazi najprije u ilegalu, da bi nakon nekoliko mjeseci, tamo negdje 1993., ponovno zasvitlio kao najjača zvizda u našem medijskom prostoru.
A ta zvizda je itekako sjala. I pokazala i drugu stranu satire. Onu gorku. Prvi su razotkrili privatizacijske mućke, prvi su uvidjeli da je rat i s naše strane imao tamnih mrlja, prvi su se u lice smijali autokratu s Pantovčaka i ulizivačkoj mafijaško-emigrantsko-udbaškoj kliki oko njega.
Odlaskom «krivoustog» i Feralu otupljuje oštrica, odlaze im neka od najjačih pera, ali Feral i dalje ostaje vjeran sebi i pod parolom «Nikad robom!» nastavlja borbu s vjetrenjačama za neku bolju Hrvatsku u kojoj nema tabu tema. Pa tako i onih koje se ne bi svidjele njegovom veličanstvu oglašivaču.
Bez jeftinog žutila i površnih ekskluziva, bez instant-zvjezdanih tračeva i redkarpentijaških našminkanih vodvilja, ali i bez reklama, Feral se nije mogao othrvati najezdi šarenih novinskih magazina na bojištu zvanom tržište.
Nažalost, postali smo nacija koja samo gleda slike. A Feral je trebalo čitati.

Hvala ima za one mračne godine kada je u mraku svitlija samo Feral. I niko više.

Nesvrstani

Image and video hosting by TinyPic

Ovo je oglas. Nažalost, bez oglasa ne bi bilo ni glasa javnosti ni lovice. Ispričavamo se. Shit.


XII.

Image and video hosting by TinyPic

1. Feral Tribune nije došao na kioske jer je novina, ili možda bolje kazano redakcija bankrotirala.
2. Feral je bankrotirao ne zbog PDV-a, nego iz dva druga razloga: prvi je slab prihod, drugi su enormni, neprimjereni rashodi.
3. Feral Tribune slabo prihoduje jer ga malo tko čita. To je osnovni Feralov problem: Feral Tribune, kažu obaviješteni, prodaje se najviše u 8 000 primjeraka!
4. Feral Tribune ima ogromne rashode jer je nekolicina članova redakcije - Viktor Ivančić, Heni Erceg, Zoran Erceg, Predrag Lucić - priča ostatak redakcije, kroz godine stekla ogromnu imovinu; četvoro nabrojanih, primjerice, raspolaže s desetak stanova. Istovremeno, većina je novinara redakcije Ferala posve proletarizirana. Heni Erceg taj bi podatak vjerojatno začudio: stanovi koji su za njenu kćer, Tenu Erceg, spojeni u jedan, ili pak odlazak vozača u Split po njenoga psa, dok Heni putuje avionom, apsolutno su joj nepoznate činjenice. Prvi put čuje.

Iz ovih postulata sljede korolari:

1. Feral Tribune nije nikakva kulturna i društvena institucija! Novina koju u naciji od 4,5 milijuna stanovnika čita 8 000 čitatelja, nije nikakva činjenica, a najmanje kulturna ili društvena institucija. Davor Butković vrijeđa hrvatsku javnost sugerirajući da građani, ne kupujući Feral Tribune, ne čitajući ga i iskazujući prema toj kulturnoj i društvenoj 'instituciji' potpunu ravnodušnost, zanemaruju ono po čemu Feral navodno jest kulturno i društveno relevantan, a to je "njegova stalna afirmacija prava na drukčije mišljenje." To je naprosto laž: 'Feral Tribune' se nikada i nigdje nije zalagao "za pravo na drukčije, često manjinsko mišljenje, za pravo na drukčiji, često manjinski sustav vrijednosti i za pravo na društveno predstavljanje svih manjinskih grupa." To konstatira već i Pavičić:"... ključni ljudi Ferala na koncu su izgubili prirodne saveznike: kontrakulturu, klupsku scenu, GLBT grupe, rokere, Mamu, Motovun, Kocku, Zarez, FAK." Ako je u bilo čemu bio konzekventan, onda je "Feral Tribune" konzekventno bio isključiv, isključujući u toj svojoj konzekventnosti sve veći broj drukčijih i drugih, i mišljenja i osoba. Jedan jedini primjer? Recimo, Igoru Mandiću dostajale su tek dvije, tri riječi pohvale za Borisa Budena, prodornost Budenove misli i fascinantnu jasnoću stila, i već je Ivančić Manidiću kroz dva, tri broja otkazao suradnju! Feral Tribune afirmirao je isključivo pravo na mišljenje koje na sam spomen Hrvatske primišlja sve najgore; svako drugo i drukčije mišljenje bilo je isključeno, i jedino je i samo u tome Feralov ekskluzivitet.
2. Feral Tribune ne mora izlaziti! Premijerova je opaska ordinarno udvorništvo budućeg činovnika bruxelleske administracije bruxelleskoj administraciji. Feral Tribune ne mora izlaziti jer je tržište tako presudilo: Feral je pročitan, pa ga više gotovo nitko ne čita. Feral Tribune nitko ne kupuje! Nemoguće je imati dva kriterija, kako bi to htjeli partneri u medijskom monopolu zemlje, Ivo Sanader i Ninoslav Pavić: Feralu nije moguće izlaziti neovisno o pravilima poslovanja u izdavaštvu! Nitko u ovoj zemlji ne može poslovati neovisno o pravilima poslovanja, neovisno o dobrim željama premijera Sanadera i Ninoslava Pavića!
3. Postupni rasap svih vrijednosti svjedoči već sama činjenica da se za Feral Tribune, unatoč načelima slobodnoga tržište, zalažu Ratko Maček, Ivo Sanader i HDZ! Feral Tribune već bi se zbog te činjenice trebao samodokinuti, kada bi članovi te redakcije imali minimum dostojanstva. Ali, oni ga nemaju: Ninoslav Pavić predlaže Feralu da ponovo postane podlistak "Slobodne Dalmacije"! Ivančić i društvo trpe ovakve uvrede ali ih ne komentiraju, i u tome je sav razlog nezainteresiranosti građana za Feral Tribune: da je takvu ponudu dao Miroslav Kutle, Viktor Ivančić bi objavio cijeli broj Ferala o svom trošku, makar morao založiti stanove na Ribnjaku ili u Martićevoj! Ovako, kad takvu sarkastičnu uvredu uputi čovjek koji je dobio "Slobodnu Dalmaciju" jeftinije nego Kutle devedesetih, i kojemu je do nje taman toliko stalo da Ivi Sanaderu prepusti čak i izbor Pilaša za glavnog urednika te novine, onda ti vlasnici patentnog prava na demokraciju, slobodu govora i izlaženja mimo pravila poslovanja tipično hrvatski - šute! Potvrđujući Ninoslavu Paviću da je u svome sarkazmu imao imao pravo: zna on s kim ima posla, zna on da je Viktor Ivančić, duboko u svojoj ludističkoj duši, zapravo pravi Hrvat! Čkomi Viki, nismo mi prefrigani!
4. Osim što vrh državne politike - predsjednik države, premijer, oporba... - kao i temeljne institucije civilnoga društva i strukovne udruge demonstriraju neprincipijelnost zbog koje bi ih ili trebalo opservirati ili bi iz ovakve zemlje valjalo emigrirati - kompletna država dakle tvrdi da jedan nevažni list koji više nitko u Hrvatskoj ne želi čitati jer su dokurčili i bogu i vragu i samima sebi naprosto mora izlaziti glede&unatoč načela poslovanja i prinicipa tržišne utakmice, pri čemu su najgrlatiji zagovornici te iracionalne tvrdnje oni koji danonoćno inzistiraju na neoliberalnom rekoncipiranju čak i socijaldemokracije! - došli smo štoviše i do onog stupnja ludila na kojem HHO - prijeti! Mesić prijeti Sanadereu, a dobri poslovni čovjek Ivin prijet da će pokrenuti akcije kakve još nisu pokrenute. Jasno, Sanader neće pokrenuti nikakve akcije suprotivu Ivinu, jer bi onda Danijelov prijatelj predsjednik-građanin pokrenuo građansku inicijativu protiv Sanadera, i tako se sve ovo, kotrljajući se naslijepo, dokotrljalo čak dovde: o mediju koji je propao jer su njegovi prvi ljudi, organizirani uglavnom dinastijski, ercegovački, dakle nepotistički, trošili više no što su zarađivali, odlučuju prijeteći se jedni drugima prvi ljudi hrvatske politike! Kakva farsa!
5. Feral Tribune u ovoj zemlji, koju, krenimo i u tu temu, vrijeđa od njenoga osnutka, ne bi dakle trebao plaćati porez, trebao bi izlaziti unatoč činjenici da ga nitko ne čita, ali svejedno bi Viktor Ivančić i Heni Erceg, kad ne kupuju stanove, nastavili držati lekcije uglavnom Hrvatima o tome kako valja urediti život u uglavnom hrvatskoj državi!? Ponovit ću još jednom: Feral Tribune ne bi trebao plaćati porez u Hrvatskoj!; Feral Tribune bi trebao izlaziti neovisno o pravilima poslovanja u izdavaštvu!; unatoč jednom i drugom, unatoč svemu, Feral Tribune bi trebao docirati zemlji u kojoj ne plaća porez niti se drži pravila poslovanja koja obvezuju sve ostale u toj zemlji. Da? A Hercegovcima bi trebalo oduzeti pravo glasa jer ne plaćaju porez u Hrvatskoj. Vrijedi li to i za Ercegovce?
6. Feral Tribune sustavno ignorira prirodne saveznike, kako to uočava Jurica Pavičić, stoga jer Feral Tribune nikada ni nije bio na nekoj pretpostavljenoj građanskoj poziciji, kako to zamišljaju imbecilni ideolozi hrvatskih podjela na crvene i crne, u ovom slučaju građane i nacionaliste. Feral Tribune je, upravo suprotno, na otvoreno nacionalističkim pozicijama, samo je njegov nacionalizam jugoslavenski. Feral Tribune je jugoslavenski nacionalistički glasnik, i to nije bjelodano jedino još FAK-u, Mami, Kocki, Zarezu, kontrakulturi, Dugom, Bojleru i Štengi, te onim imbecilima koji, suprotno povijesti Europe, već 18 godina, prikrivajući svoje genuino jugoslavensko šovenstvo, tvrde da se nacionalno i građansko isključuju! Feral Tribune upravo je time delegitimiran kao kulturna ili društvena institucija ove zemlje, jer Feral Tribune se samoizuzima iz bilo kakvog građanskog hrvatskog kulturnog ili društvenog kruga:"Naši su kritičari, naposljetku, bili u pravu: kada smo uzeli u obzir sve što se smatralo poželjnim manifestacijama hrvatstva, naš je plan bio da budemo antihrvati.(...)Sutra će ovom zemljom vladati desnica ili ljevica, svejedno, ali će opjevanog hrvatskog suvereniteta - mimo mitologije, mimo narodnih pjesama i mimo ratničkih pokliča s kojima se i danas priziva razbijanje glava - pouzdano biti sve manje i manje. Vjerojatno toliko malo da će najveći Hrvati u potaji žaliti za Jugoslavijom, koju ionako nikad nisu iskreno mrzili." Viktor Ivančić iskreno mrzi državu koje je uništila onu koju iskreno nikada nismo mrzili - u tome se razlikuje hrvatski od Ivančićevog jugoslavenskog nacionalizma: Ivančićev je govor autentična, iskrena mržnja, kao što i sam primjećuje - i sa sasvim transeutne pozicije kritizira sve u njoj samo zato jer je hrvatsko: ta količina sreće jer će već koliko sutra hrvatskoga suvereniteta nestati, zapravo je rijetko viđena u ovoj nesretnoj zemlji! Tako nije bio sretan ni Pavić kad je dobio "Slobodnu Dalmaciju" na dar od Sanadera, a ni Ivo Sanader u Veroni, tvrdi bariton! Premijer države koji njenim deklariranim mrziteljima mora opraštati porez, tolerirajući im povrh toga i poslovanje mimo svih poslovnih pravila, krivi je čovjek na krivome mjestu. Feral Tribune nije list kojemu je Marko Perkovića Thompson načelno neprihvatljiv kao nacionalist; Feral Tribune je list kojemu je Marko Perković Thompson konkurent! Stoga se Ninoslav Pavić i Feral Tribune razumiju do te mjere da su i nakon Pavićeve uvrede, ovih dana, ponovo pregovarali. Ta, nije Ninoslav tek tako do zadnjega časa po tribinama grada Zagreba javno zagovarao potrebu očuvanja Jugoslavije. Čudno, ali i njemu se ta zemlja, koju mrzi, zapravo u potaji sviđa: u potaji, jer o portfelju najatraktivnijih hrvatskih zemljišta kojih je odnedavno suvlasnik, ni u njegovim izdanjima, a bogibogme ni u istinoljubivom Feral Tribuneu, ništa nismo mogli pročitati! I tako umjesto da Hrvati u potaji žude za Jugoslavijom, Jugoslaveni u potaji žude za hrvatskom zemljom, barem kao nekretninom. Ah, taj heimweh, moj Nekretnino!
7. Feral Tribune je propao jer građani Hrvatske ne žele čitati novinu kojoj je Hrvatska upitna samim svojim postojanjem: konzekventno, za Feral je onda sporno i sve što u njoj postoji, sve osim nemale imovine vlasnika Feral Tribunea i svjetonazora sve užeg kruga ljudi oko njih. Čudno je to Otvoreno društvo koje, kao su Soroševi dolari pristizali, postajalo sve zatvorenije: živjeli su u samohvalećim krugovima što se suzuju, paradoksalno, sa svakim novim stanom to više. Čudilo me je zašto barem Feral Tribune ne piše o računima u Klagenfurtu, ali onda sam se sjetio da je i ta škvadrica imala austrijske račune; možda bi i njih, uz Zagorčeve, predsjednik-građanin Stjepan Mesić trebao dati istražiti, ili pravila poslovanja odavno za Feral ne vrijede?
Nitko u ovoj zemlji ne može poslovati mimo pravila poslovanja koje vrijede za ostale sudionike toga poslovanja. Nitko ne može biti oslobođen plaćanja poreza u poslu za koji ostali plaćaju taj isti porez. EPH se do te mjere emancipirao od hrvatskih zakona (afera Gruppo), hrvatskoga društva (demonstracije na Trgu protiv Pavićevog pokušaja preuzimanja Radija 101), načela tržišnog poslovanja (oprost PDV-a "Slobodnoj Dalmaciji") i svih drugih principa univerzalne liberalne države čije procese regulira tržino načelo slobodne konkurencije, da u svojoj autističkoj odvojenosti od svijeta koji okružuje Vampire State Building ljudi koji zagovaraju neoliberalnu lib-lab rekonstrukciju hrvatske socijaldemokracije istovremeno ispisuju pledoaje za nepoštivanje osnovnih principa slobodnoga tržišta i kompeticije! Ali, to nije nimalo čudno: u istom dahu, za londonskoga clubbinga, preko čaše gustog, visokoekstraktnog, izrazito voćno, ekstremno alkoholnog vina, s okvirom od velikih, ali već sada pitkih, zrelih tanina, i slatke vanilije, dugog, raskošnog, slatkog aftertastea koji perfektno završava uvjerljivo najnetipičniji plavac što ga je autor ikada kušao prije no što je napisao ma i jednu jedinu riječ o Feralu, izgovaraju se najiskrenija zalinjanja u lab u ime onoga lib, pri čemu plavi ovratnici, kao u sve češćim Butkovićevim interpretacijama Sarkozyjeva PR-a, ovdje predstavljaju tek glasačku mašineriju kapitala. Dobro je, dečkima u EPH, očio je, ne manjka smisla za humor: Ninoslav Pavić Viktoru Ivančiću nudi da u "Slobodnoj Dalmaciji" obnovi "Feral Tribune" kao postmoderni anakronistički podlistak (uvreda godine, šteta da nema Ferala pa da to proglase shit of the year 2007), a Davor Butković, suočen u L’Atelieru Joela Robuchona, u zapadnom Londonu, s crnim čokoladnim pravokutnikom punjenim kremom od svježih malina, koji je izgledao plastično, umjetno sjajno, kao eksponat na pop art izložbi, s jednim od najizravnijih i najintenzivnijih okusa koje je Davor Butković ikada probao, u nastupu najiskrenijeg samobičevanja zagovara poslovanje mimo zakona tržišta i lib laba i neocoma i neoliberalizma i u mačku lepu piterinu sve te balkanske krčme i nečega mutnog u nama, molim, dajte mi još jednu čašu onog gustog, visokoekstratnog, izrazito voćnog alkoholnog vina, pa da sve ide u pičku lepu materinu o čemu sam tako nadahnuto već pisao prije no što mi je palo na pamet ovaj raskošni, slatki aftertaste narušti gorkim panonskim prisjećanjima na nekakav fanzin čija je tjedna zarada manja nego račun za Barbaresco iz 1991., ergo najgoru pijemontsku berbu u posljednja tri desetljeća, a da o crnom pravokutniku čokolade, tom slastičarskom retrohommageu Kazimiru Severinoviču Maleviču iz 1913. niti ne govorim, barem ne punih ustiju, i to još za afertastea, hik! Cheers! Nego, što kažete, gdje su ti stanovi??
8. Feral tribune nije propao, izaći će on sljedećega tjedna, jer ne daju oni svoje. Ako oglašivači imaju interes reklamirati se čak i u novini kakva je "Nacional", kako onda ne bi imali interes oglasiti se i u "Internacionalu" Viktora Vikice tražim-stanove-po-Bačvicama Ivančića? Šovenska je to jugoslavenska internacionala crna kao Butkovićev čokoladni pravokutnik, crvena kao intenzivna krema od svježih malina što priziva one čizme malinove boje u priči Danila Kiša, koji je poznavao boljševičku dušu u dušu, s počeka Grobnice, dakako, gdje drugdje. Eto što je ostalo od tog anarhističkog kolorizma: jeftina bižuterijska crveno-crna konjukturna udbaška promičba: "partizani i ustaše projekcija su kojom se nadomješta nepostojanje stvarnog antagonizma. Riječ je o dvije garniture koje se bore za povlašteni položaj u društvu. Kako u tome nema nikave principijelne razlike, ta se razlika arikulira kao ostatak starog antagonizma." Vikica veli:"Mijenjao se provizorij, ambalaža ispod koje se ukazuju jedni te isti - nerazriješeni - društveni konflikti. Ovdje ne samo da nije postojala želja da se radikalno raskine s nacionalističkim obrascem nego je učinjeno sve da se ne dopusti niti da on odumre sam od sebe. " To je to: za Viktora Ivančića nedvojben je jedan prasukob, nosivi unutardruštveni antagonizam na koji su svodiva sva druga društvena proturječja, jedna privilegirana točka loma koja sažimlje sve društvene suprotnosti. Na stranu što takov fundamentalni socijalni konflikt - nekakava klasna borba - više ne postoji, ali Ivančić trostruko obmanjuje: isprva inzistiranjem na trajnom društvenom konfliktu koji ustrajava u svojoj nerazriješenosti, potom imenujući taj konflikt obračunom 'nacionalista' i 'građana', a zatim izdajući svoju projugoslavensku nacionalističku poziciju za univerzalnu, anacionalnu, kozmopolitsku, multikulturalnu - neutralnu građansku poziciju! To je srž samoobmane Viktora Ivančića: to naime da je na poziciji apstraktne humanističke univerzalnosti. Kao što nije Glas Demokracije - Ivančić za sebe najiskrenije misli da je Alegorija i Otac Utemeljitelj Demokracije u Južnih Slavena! - jer Ivančić ne podnosi ničije tuđe mišljenje već ako je pohvaljeno kao prodornije ili literarno upečatljivije od njegova, tako Viktor Ivančić ne samo da nije apstraktni moralni subjekt per se, nego je itkekako partikularno zainteresiran jugoslavenski nacionalist koji nema moralne snage javno to priznati! I to je sve što Viktor Ivančić zapravo jest.
Bože, na što je spao Robi K.! Budući da između njega i onih protiv kojih radi nema nikakve načelne razlike, uletila mu je totalna zbunjoza pa pita čika Ninočku: "A mačku piterinu koja tragedija šta nema više moga lista! A Ninočka, ali zašto su u nas vijesti o tome skroz obratne nego u razvijenim zapadnim zemljama? A Ninočka odgovori: "Zato šta je 'Jutarnji' režimski list!". Na to se Viktor aka Robi aka Bačvica i Nekretnino aka Aka zacene od smeha. Jeste. U to ime prisetimo se što si je Robi poželeo za Božić aka Svetog Nikolu aka Deku Predeku aka Deda Mraza:

Ajebami pas sorosevsku mater ka mogu bit takvo djubre izdajnicko i neprijateljsko kad mogu tako mrzit sve sto je hrvacko i bit zadnje govno placenicko dabogda me vlak satra dabogda mi se ogadilo mliko materino umisto sta organizirano sa svih svjeckih centara ocu vratit nasu Hrvacku u kojekakve balkanske konfederacije jebami irud sve zivo i nezivo sorosevsko dabogda me skupija tramvaj na Jelacic placu kad mogu za judine skude rovarit protiv hrvacke vlasti i hrvacke drzave za pojedine ambasade i kojekakve sluzbe dabogda se friga u paklu skupa sa kojekakvim radijima i medijima damogda mi se srusija aviojon pa me nasli u komadicima na trista kilometara povrsine jebami noj srbocetnicku cunku izdajnicku i neprijateljsku i isto svi moji jataci nek idu u srbocetnicki trokurac di ce ih povijest osuditi skupa sa hrvackim narodom sto su ga tili podat stranim centrima i organizacijama koje bi nas vratile u kojekakve federacije i konfederacije dabogda me spicija kamijon na pjesackom prelazu kad mogu za saku dolara srat protiv hrvacke vlasti i hrvacke drzave sinhronizirano i sto nije slucajno nego je sve skupa i zajedno financirano iz raznih udruga i kojekakvih organizacija za ljudska prava i di se motaju razne zupe i golstajni i cvijici pa nek mi onda frknu posteni hrvacki gradjani dva tri stapina dinamita u spavacu da malo vidim sto znaci kenjat protiv hrvackih drzavnih interesa skupa sa svim jugonostalgicarima i zutim i zelenim i crvenim jebami pas cilu familiju srbokomunisticku i oficirskog podrijetla kad me mogu sve te masonske i spijunske organizacije tako potplatit za neprijateljsko djelovanje dabogda mi se hrvacki komarci krvi napili pa da riknem od mocvarske malarije umjesto sto pravim projekte za rusenje demokracke vlasti skupa sa kojekakvim ambasadama i drugim iz tog kojekakvog svijeta sta se pravi demokracki a znali su klat indijance i palit kuce crncima jebaim pas mater velikosrpsku i balkanskofederativnu pa sad meni davaju donacije da rusim hrvacku drzavu u ovom poviesnom trenutku dabogda mi prokljuca mozak na elektricnoj stolici skupa sa sorosevskim hrvackim helsinskim odborom i kojekakvim cickovima i bancima dabogda se sorija sa stabla i zabija se cunkom u hrvacku zemlju kad za judine srebrnjake mogu izdat najsvetije ideale hrvackih kraljeva i knezova jebami konj cilu rodbinu skupa sa prijateljima i znancima sve nas triba sa kalasnjikovim naucit pameti jerbo se vidi da nam jedino metak ide u glavu kad sam takvi ogavni spijuncic i kad primam strane skude za domace hude dabogda ja dobija proliv pa da mi krene iz glave u guzicu umisto sta zovem na rusenje najboljeg hrvackog precjednika sto nam je poklonija i zrak koji dihamo a sad bi ga kojekakvi smutljivci i spijuncine tile pokopat prije vrimena pa jos primaju iz stranih centrala poklone i donacije za prljavu i ogavnu rabotu sram me bilo i stid kad sam takvi govnar i mrzilac svega hrvackog umisto da ostanem jedinstvem u ovome poviesnom casu ustanem protiv mracnih prozapadnih sila sta bi nas vratile u neke mracne federacije i komfederacije dabogda govno izija jebami pas sve zivo i mrtvo ko sta jeba pas mater svima sta idu rusit hrvacku vlast i drzavu i sta me zato zatrpavaju sa kojekakvim donacijama i judinim skudama...
i... i... Dragi sveti Nilola, ovo ti pisem samo da malo vidis u kakva ces se govna uvalit ako mi ove godine ista poklonis!

Robi K. (IIIa)


Ha, ha, ha, smišan li je! Robi K., naime.

Bonustrack

"Tipovi koji niti imaju što reći niti znaju kako bi to učinili postaju cijenjeni novinski kolumnisti. Novinski kiosci zatrpani su medijskim smećem koje se prodaje za pet ili sedam kuna. A svo to tržište planira i kontrolira s jedne strane država - jer se Račanova vlada nije željela odreći patronata nad dvama dnevnim listovima i nacionalnom televizijom - a s druge jedna i pol korporacija, monopolno jača od države, koja emitira svjetonazor konzumacije & relaksacije & spektakla, naravno, na najprizemnijoj razini."

Robi K. o EPH, ha, ha, ha...


- 12:17 - Komentari (2) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se