NEMANJA: SMIRENOUMLJE

četvrtak, 14.06.2007.

"Truli je zbirka međusobno nepovezanih naučnofantastičnih priča podijeljena na pola. Pripovijedanje započinje na 'Paja Patologiji', kako je naslovljen prvi dio knjige, gdje u tami rashladnih komora reprezentativni uzorci leševa predvođenih nekakvim pripovjedačem vode svoje patološke razgovore. Dok iščekuju rez obducenta likovi se međusobno seciraju istinama kakve ni za tri života ne bi mogli izgovoriti.
U drugom dijelu, 'Markova osveta', prethodno raščlanjena društvena patologija otjelotvorena je u liku debelog markiza. Njegov preobražaj u ambicioznog javnog djelatnika, niz je bezobraznih pustolovina u suludom svijetu fikcije koji ne korespondira s aktualnim, te ih se može nazvati svojevrsnom patologijom u praksi, a i ne mora.
Priče su prvotno objavljivane na sportsko-književnom blogu Dinamo prvak.
Na predstavljanju knjige će govoriti: Tomislav Prdež , Neželjko Špoljar, Vjekoslava Bošković i Vivijana Molnar-Talajić, a biti će prikazan i 112-minutni film redatelja Hrvoja Hribara u kojem nekog traže.
Truli je suizdanje naklade NIŠRO "Gornji Milanovac".
Oblikovanje: Boro & Ramiz.
Urednik knjige: Simo Tamo
."


TRULIKS

Image and video hosting by TinyPic

MANIFEST PATOBLOGIJE

Manifest patologizma (radna verzija)

Preuzeto s patologije uz pretpostavku oblikovanja jedne nove, monarhijske stvarnosti.

1. Na početku bijaše Patologos. (Index librorum prohibitorum)

2. Riječi su govna, mažite se! (Inhibitor, prva od 10 patoloških zapovjedi)

3. Kako ćete znati gde nastaje velika književnost? Tamo gde sve vrvi od križeva i okolnih podbačaja. Tko se usprotivi krvavi, uginuli plod bit će mu izvađen iz ženine pičke kad svim srcem poželi postati ocem. Obrnuto vrijedi za djevojke. (Izgnanik)

4. Živjela monarhija! Okrutnost postaje nužnost umjetničkog izričaja. Umjetnost je monarhija, a monarhija patologija. (Markiz de ga Sad)

5. Protjerivanje konceptuale u manastire. Meditacija ostaje u domeni pravog slavlja. (protojerej Antilopije)

6. Neka padnu gaće! Markiz de Sade kao autor prave znanosti o običajima ostaje naš uzor duboke moralne pobune. (Milorad, nadrealistički manifest)

7. Niti jedan od ovih Zakona za nas ne važi. Jer - Patoblogeri Rulez!

8. Patoblogija je Djelo bložje, a djelo bložje, to smo mi - patoblogeri.

9. Mi smo iskonska monarhija: IT-mologija nas uči da to znači: mona, tj. pička + arhe, tj. počelo = sve je počelo, pa nek sve i ide u pičku lepu materinu!

10. Mi propovjedamo smrt romana. Simića.

11. Sve prije nas bistra je voda gorskog potočića; goli kurac. Prije nas jedino što je od zapisanoga ostalo, to su stećci: a i oni izgledaju za kurac! A ni poslje nas ne će biti puno bolje, samo, za to nas boli, i opet, kurac. Jer imamo velike, bol je svjetski: Weltštrc!

12. Mi jedini znamo što je Isus pisao prstom u prašini: to je naša Tajna! Jasno, otvoreni smo za ponude; jebiga, svatko ima svoju cijenu.

13. Pisati svijetu, to je pišanje u rijeku; pisati Hrvatima, pišanje je u vjetar.

14. Mi zagovaramo otvoreni književni terorizam: čovjeku u obranu vlastitog dostojanstva nije preostalo ništa drugo do kutija olova; also sprach Krleža, a Krleže sind Falschspieler und Mörder.

15. Bauk Patoblogije kruži Hrvatskom: mi ćemo vam, na kraju, izvagati srce i bubrege!

16. Ono o čemu se ne može govoriti, mora se napisati na Blogu! Wittgenstein sere!

17. Ova točka obuhvaća sve ono što se ovim popisom inače propušta normirati. Ona ne obuhvaća samu sebe. O tome govori točka 17 a.
17 a. Ova točka govori o onome što nagovješta točka 17: ona obuhvaća sve one točke ovog popisa koje se ne odnose na sebe same. Pitanje odnosi li se na sebe samu nije nelogično, ali je patetično.

18. Ovaj je Manifest pisan mimo naše volje: mi smo samo pisari, ne pisci! Nama nije cilj izdati knjigu, nego domovinu. (ostalo Nemanja)

AKSIOMI PATOBLOGIJE

1. Za pojedine prakse do sada je postojala samo teorija urote; mi smo njen poiesis!

2. Patoblogeri nisu praznovjerni, praznovjerje donosi nesreću!

3. Mozgovima drugih šeće svevišnji Gnarr i povremeno zapleše tango!

4. Naše djelovanje ni u jednom jedinom trenutku, pa ni iz nehata, ne mari za opće dobro: jebe se nama za to! Nama je samo do toga da je nama dobro, a dobro nam je jedino pri pogledu na to kako je vama loše! Otuda je jasno da je osnovna svrha naše poetske djelatnosti izazivanje Zavisti i Jala! Patoblogeri vas ne žele učiti, nego mučiti.

5. Patoblogeri se trajno moraju odreći identiteta iz tzv. stvarnog života. Njihova privatnost je izlišna izvan svijeta blogovskih pseudonima.

OBAVEZA (blagodareći Izgnaniku)

a) Svako jutro izdrkaj na sliku svakog živućeg hrvatskog pisca. Njihove
kretenske fotke traži po internetskim stranicama. U nastupu očajanja posegni
i za stranicom "Knjigomat". Tamo imaš fotku Elfride. Može
se upotrijebit za kvalitetan drk.

b) Kad netko od živućih hrvatskih pisaca krepa od bolesti modernog doba odi
mu do groba. Čekaj da se tih nekoliko jadnika oko rake raziđu, a onda čučni
nad jamu i obilno se iseri. Potrudi se imati meku stolicu, popij prije neko
loše piće.

c) Vlastite tekstove uvaljuj gdje god možeš, posrami u tome i eventualiste,
te kretenčine sa svojim retardiranim očevima koje su ustaše jebale u
jadne, nemoćne komunjarske guzice, a koji su se kasnije nasrali po
novozagrebačkim limenkama! Članovi grupe neka jedni drugima bezočno hvale
tekstove.

d) Na rukopise ženskih članica grupe treba gledati s prezirom i otužnom
simpatijom kao na neke debilne pudlice.

Image and video hosting by TinyPic

Nemanja

- Imaš kaj?, dahtao je Nemanja u slušalicu.
- Uglavnom hemoroide.
- Nemoj me zezati. Trebam nešto da me smiri.
- Pokušaj si ugurati peglu u čmar.
- Ma nemrem sad preko telefona. Trebam dizalicu i spuštalicu!
- Evo ti spuštalica skote, rekoh ovo i spustih sluju.
Stvarno ne znam koji mu je kurac. Poslije ovog razgovora nazvala me jedna doušnica i rekla da se Nemanja navukao na teške droge. Htio me kopirati u tjelovježbi s pilates-loptom ali je toliko snažno prdnuo u gumu da je izvalio komad poda koji je ubio susjedinog kanarinca u stanu ispod. Čujem zvuk sirene bolničkih kola i salijeću me crne misli.
- Što ako je Nemanja u njima?, nisu ga valjda pronašli u parku sa špricom u ranjenoj veni kako kljuca dok mu kvartovski klinci uguravaju čačkalice u oko?
Ne, ne želim razmišljati o bjeličastoj slini đanera koja mu kaplje niz obraze.
Dohvatih slušalicu da izvučem prijatelja iz pakla, ali me neka sila spriječi u naumu.
Možda ipak ne danas.

Žurno sam se otputio Nemanji. Zamračenim stubištem zgrade vodio me neugodan vonj, kao što mokraća labradora navodi slijepca. Pozvonih. Kvrgava susjeda odškrinu vrata i zamahnu pesnicom
- Ubil mi je kanarinca, vrag ga nosi!
- Žao mi je, nadam se da nije patio.
- Tužila bum ga! Moja kćerka radi u Vjesniku, se bum vas tužila!, grčila se stara frajla.
Nakon bezuspješne zvonjave pomislih na najgore.
- Oprostite gospođo, imate li pajser?
Zlobno se osmjehnula kad je shvatila da namjeravam provaliti u stan i pohitala po spasonosni komad željeza.
- Evo gospon, reče starka dašćući.
Najprije sam odvalio bravu koja je zveknula o pod, ali vrata nisam uspio otvoriti. Nemanja je u svojoj paranoji dao ugraditi šest brava i tri reze koje je trebalo obraditi nečim jačim i baš kad sam to pomislio susjeda mi je već u ruku dodavala fleksericu na produžnom kablu.
- Možda će ovo pomoći?
I pomoglo je. Na ulazu u stan smrad nas je toliko omamio da je suseda s praga počela povraćati u mlazovima po Nemanjinim goblenima.
- Oh, bože. Nije valjda…, prostruji mi glavom.
Dohvatio sam partviš koji se nalazio nadohvat ruke i ušetao u dnevni boravak.
Tamo ugledah nešto nalik na gigantsku želvu kojoj sam instinktivno zadao nekoliko udaraca.
- Stanite! vrištala je susjeda, to je on!
Na trenutak sam se pribrao i ugledao Nemanju prekrivenog slojem zelene ljepljive smjese. Osupnuo me taj vudu-prizor. Okrenuo sam njegovo nago tijelo na leđa dok ga je starica polijevala vodom.
- Probudi se! S čim si se urokao?!
- Arhghgghhhhhhhhhg, mrmorio je nešto nerazumljivo.
Susjeda je u međuvremenu pronašla zdjelu juhe od kopriva na podu koju mi je gurala pod nos.
- Nevjerojatno, pomislih, Što li je samo stavio unutra kad se tako gadno natrljao?

Na kuhinjskom stolu otkrih tablu papirića s likom Zdravka Tomca (Simpsona) kojima je Nešo započeo svoje bestijalno putovanje.
- Dođavola, tko mu je nabavio acid?
Pokušao sam drot-kefom izribati ostatke juhe s njegova beživotnog tijela, ali sluz kao da se zapekla na koži. Otišao sam kupiti arf.
Susjeda se dole u svom stanu sažalila na nevoljnog, zabrazdjelog Nešu, s kojim ipak dijeli prostor u stambenoj zgradi. Uostalom, što je smrt jednog kanarinca prema onoj ptičici koja se nalazi zamumuljena u gnijezdu Nešinih stidnih dlaka skrivenih ispod finih Chanel gaća?
Skuhala je još jednu juhicu, ovaj put pileću, i otišla okrijepit sjebanog susjeda. Nešo je ležao na kanapeu, a susjeda se onakva s tanjurom vruće masne juhe u rukama raskrečila nad Nemanjinom glavom tako da joj je on ispod suknje sasvim dobro mogao vidjeti dijelove pizde koji su ispadali iz gaća, kao žlundre iz najlonske vrećice prepune svakojakog mesa. Nešo živne.
Naglo, poput Frankeštajna ustane i zaburi glavu među njezine butine. Dok joj je poput bernardinca izlizivao pizdu, susjeda je butine polila masnom juhom.
- Poliži je svu, siroti moj... - dahtala je dok se Nemanja bacio na kipuću tekućinu koju je susjedina ostarjela koža već upijala u sebe, kao staro drvo vodu. Uskoro su oboje svršili.
Nešo je samo, kao Hitler dok je držao govore pred masama, jedva čujno štrcnuo u gaće i dodatno slijepio svoje neraščešljane stidne dlake. Susjeda ga je još tjerala da joj malo gura vruću žlicu u pičku, ali Nešo ju je grubo otjerao, kao tvora. Onda je uzeo Erotiku i razgledavao fotke golišavih krasotica. Usnuo je kisela osmjeha.

- "Dosta, reče mi unutarnji glas, Zašto si zastranio u jeftinu pornografiju?
Stvarno ne znam. Možda sam se zaljubio u Nemanju kojeg inače cijenim kao uvaženog člana patologije? Granica između ljubavi i mržnje je porozna, poput lošeg prezervativa.
Danas sam otkrio jednu nevjerojatnu vijest. Slaven se javno odrekao Zombrlea Milanovića i priklonio Milanu Bandiću kao muškarcu koji ubada. Ništa mu ne znači činjenica što sam, usprkos svojoj monarhijskoj orijentaciji, javno podržao Zombrlea uoči izbora za predsjednika stranke. Zar ćemo tako šikanirati potencijalne kopulacijske partnere?
Slavene duboko si me razočarao.", svrši Kizo.

- "Pusti sad pederluk, vidiš da samo na pak misliš (zato ti je Slave bio prva asocijacija i utočište). Nego, vidi, bio si nepriseban pa nisi uspio poloviti konce koje sam ti gurno u nejake ruke: ovo je Patologija, a Svijet ima Nekronaute! To ti ništa ne govori? Ne sugerira li ti ta okolnost možda činjenicu da smo na razini svjetskopovijesnog stanja u Duhu!? Morali bi nas staviti izravno na državni proračun, hoću kazati: ako išta u ovoj zemlji ima veze s Okruglim Svijetom, onda je to ova književnost, koja 28. ima debut: tamo Nekronauti, ovdje Patoblozi, i jedan i drugi manifest su tu, prezentni, pa, molim, neka mi netko sada kaže da Hrvatska nema literarnu produkciju koja je u rangu najboljega što svijet može ponuditi! Jasno, tu ponajprije spada moj veličanstveni opus naznačen u izboru Izabranih Lijepih i Uzvišenih Radova na Vaseljeni, potom ova ingeniozna pjesmica o Veni i Ženi, kao i stanoviti patuljci na zlatnim kuglama i nadrealističke krature koje lebde ponad poda usred začudnog performacea, koji je, možda, poetski jedino nadmašio Liječeni, u svojim saverovskim borealnim neosemantkonkretističkim mahnitanjima. Dakle, pročitajmo:
Međunarodno nekronautičko društvo
"Tom McCarthy je osnivač i glavni tajnik Međunarodnog nekronautičkog društva (International Necronautical Society), poluizmišljeneavangardne mreže umjetnika koja postoji samo na internetu i koja se među ostalim proslavila provaljivanjem na site BBC-ja i stavljanjem propagande u svoj izvorni kod.
U manifestu INS-a McCarthy kaže kako je njegova glavna uloga osvijestiti nepravedno zatajen fenomen smrti, obratiti i opjevati njenu estetiku, filozofiju i narav, jer normalno bi društvo pojedinaca trebalo veselo i otvorenih očiju jedriti prema smrti, kao nautičari prema horizontu.
Stvaranje sredstva za takvu navigaciju, imaginarnog plovila, kranji je cilj INS-a, piše McCarthy.
INS se bavi i ispitivanjem odnosa umjetnosti i demokracije, tvrdeći da prava demokracija i umjetnost uzajamno igroriraju, čak i preziru, jer je diktatura jedini društveni ustroj koji titra umjetnicima budući da ih treba za svoju propagandu i kolektivno podjarmljivanje."

-"Zanimljivo, no ipak mi se čini da je McCarthy prije godinu dana plazio patologijom i sad prodaje svoj plagijatorski koncept svijetu. Želim da mi netko pošalje e-mail od McCarthyja da ga upozorim na odmazdu koja će uslijediti nakon takve bezočne krađe.
Izgnaniče, Liječeni, ustajte braćo! Satrimo nekronaute u korijenu!"

-"Čuj, pogledaj ove frapantne, vrtoglave koincidencije:
ONI: "...diktatura jedini društveni ustroj koji titra umjetnicima budući da ih treba za svoju propagandu i kolektivno podjarmljivanje."
MI:"...Ništa mu ne znači činjenica što sam, usprkos svojoj monarhijskoj orijentaciji, javno podržao Zombrlea uoči izbora za predsjednika stranke.
Nažalost, datumi idu njemu u prilog."

-"Oh bože, možda su mi izvanzemaljci presadili McCarthyjev mozak?
Moram pitati Krešimira Mišaka koliko su se zadržali tijekom posljednjeg boravka u Zagrebu."

- "Moram te upozoriti na datum tog događaja (vidiš da je to prokleto vrijeme prevažno!): "Teško je razmišljati bez mozga. Kad su započinjali sekciju odstranili su mi lubanjski svod na koji se zalijepilo malo te smjese. Sad više ne znam kako se to zove jer mi nedostaje baš taj dio nužan za prosudbu. Čuo sam da se nešto zove neurotransmitor, ali mislim da to nije to. Poslije sam vidio taj dio glave na stolu u koji je čistačica šiljila olovku. Možda je to ono što mi nedostaje? Ona je pobjegla pa su došli neki i stavili pincetu u to nešto. Sad samo gledam u ništa i uopće ne znam što. "

(Post je objavljen 04.08.2006. u 08:30 sati)

P.S.

To je bilo i inače teško vrijeme; da je tome tako svjedoči i Manistrina izjava, dana toga dana pri zdravoj pameti: "Udajem se! Manistra." Očito je da su vanzemljaci operirali na širem području!

Moram ovdje citirati već klasičnu raspravu "Rigor mortis":

Rigor mortis

Posjetitelju, zabunom si stigao na Patologiju - ti vjerojatno tražiš Mišaka i njegov blog 'Preko ruba znanosti'. Naime, tamo je elaborirana tema koja je tebi od životne važnosti, ali da ne bazaš uokolo s tim svojim hendikepom na vratu, prosljeđujem ti, dobrohotan kakav već jesam u svojoj notornoj filantropiji, najvažnije informacije:

"Koliko nam je potreban mozak?

Kada je na Sveučilištu u Sheffield-u u Engleskoj, doktor primio jednog od svojih studenata zbog neke manje ozlijede primjetio je da je glava studenta malo veća od prosjeka. Proslijedio ga je na neurologiju kod profesora John Lorber-a na snimanje glave (CAT). Rezultat pregleda pokazao se dosta nevjerovatnim, naime umjesto dvije hemisfere koje bi ispunjavale prostor lubanje, u studentovoj glavi nalazilo se manje od 1 mm cerebralnog tkiva - odnosno laički rečeno taj čovjek uistinu nije imao mozga. Kao paradoks svemu tome student je imao IQ 126, i dobro mu je išao studij.
Prema onome malo što znamo o neurologiji student je po svim pravilima trebao biti mrtav, te nije čudno što je takav nalaz začuđivao u istoj mjeri koliko je i fascinirao. No to nije bio izoliran slučaj. 1970 godine u New Yorku na autopsiji čovjeka od otprilike 35 godine ustanovljeno je kako ni on nije imao mozak. Profesor Lorber je otkrio još ljudi sa istim nedostatkom, no ipak su živjeli posve normalnim životom.
Ovaj paradoks povukao je mnoga pitanja. Jedno od njih je: gdje pohranjujemo memoriju? Ukoliko mozak nije taj u kojem pohranjujemo sjećanja i iskustva, kako bi naučili živjeti - čemu on služi? Gdje se nalazi inteligencija i o čemu ovisi? Gdje je naš um?"

Eto. Bitno sam potcrtao ja. Nemoj zahvaljivati, pusti to. I ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti koji nepoznati od tebe žive tvojim životom. Nažalost postoji pobratimstvo takvi lica (in fronte) u svemiru: dobri profesor Lorber otkrio je još ljudi s istim nedostatkom, no ipak su živjeli, tja, posve normalnim životom: jeli su, čohali se po trbuhu, navijali za Dinamo, pisali neBuloze, glasovali za HDZ ili SDP, čitali 'Sportske novosti', gledali Red Carpet i Schpitzu, nastupali u Najslabijoj kariki, drkali uz Severinin home-video, pjevali uz Mladena Grdovića, ljetovali na Viru, čitali Bulića, šljakali u EPH (ahahahahahah...)...
Ima puno ljudi koji nemaju tu "tvoju" vrijednu osobinu. Ovo te saznjanje može ohrabriti, možda i usmjeriti, no od svega je važnije da odluke kojima postaješ donosiš sam: prije no se otruješ*, popuši si kurac. Kad stigneš na patologiju, konačno ćeš biti u nečemu jedinstven: bit ćeš prvi čovjek bez mozga koji je u glavi imao - kurac!
Nije puno, ali, i to je nešto.
Pogodiš li tajming i dozu, možda ti na usnama zauvjek ostane smiješak.
Rigor mortis!
___________________

*Čemu trovanje? A kako si mislio drukčije? Pucanj u glavu gubitak je vremena i metaka: tebi metak uđe na jedno uho unutra, a na drugo izađe, kao čovječanstvu za Prvog svjetskog rata, kao je rekao Kraus. Vješanje se pokazalo neučinkovitim: tako praznoglav visio bi obješen i tijekom cijelog Božića a da se ništa ne promijeni, i samo bi ti stara majka predbacila da si obješenjak.
Da se giljotiniraš, nema svrhe, kako je pokazao slučaj glave Cara Lazara, tvog zagrobnog supatnika:"Pođe glava preko polja sama...". (Usput, pronašao sam u guslarskim napjevima o Kosovskom boju divnu sliku:"očima rasutim po polju: Aj krst i luna na nebu se kolju"; kako je imaginacija srpskog narodnog genija osebujna, primjećuješ li?)
Da ne duljim, ti si gotovo besmrtan: tebi je nemoguće nauditi dekapitacijom, tebi je nužno odstraniti tijelo, a ne glavu!
Dakle, nisam stručnjak, ali mislim da se riješenje krije u blokiranju autonomnog živčanog sustava i pokušaju da obustaviš disanje: jesi li probao ne izdahnuti? To bi bilo originalno!
Bio bi prvi čovjek u povijesti čovječanstva koji je umro Krajnjim Paradoksom: tvoj bi Epitaf glasio: Izdahno je, ne izdahnuvši!
E, ako ti ja nisam pomogao, ne znam to jest!

Prof.dr.hi-fi Stefan Nemanja, veliki župan 24.03.2007. (07:37) NEMANJA 14.06.2007. 15:57

Remainder+Kiseli utovar:

Koje radnje oni moraju izvoditi?” (pita ga agent kojega je unajmio da organizira cijeli projekt). ”Ispod mene će živjeti starica, odmah ispod mene... Njena glavna dužnost bit će da peče jetrica. Stalno. Njena kuhinja mora gledati na dvorište, stražnje dvorište na koje će gledati i moja kuhinja i kupaonica. Miris jetrica mora se penjati gore. Ona će morati i ostavljati vreću za smeće pred svojim vratima kad silazim niz stepenice, i razmjenjivati određene riječi sa mnom, ja ću razraditi koje. Susjeda se dole u svom stanu sažalila na nevoljnog, zabrazdjelog Nešu, s kojim ipak dijeli prostor u stambenoj zgradi. Uostalom, što je smrt jednog kanarinca prema onoj ptičici koja se nalazi zamumuljena u gnijezdu Nešinih stidnih dlaka skrivenih ispod finih Chanel gaća?
Skuhala je još jednu juhicu, ovaj put pileću, i otišla okrijepit sjebanog susjeda. Nešo je ležao na kanapeu, a susjeda se onakva s tanjurom vruće masne juhe u rukama raskrečila nad Nemanjinom glavom tako da joj je on ispod suknje sasvim dobro mogao vidjeti dijelove pizde koji su ispadali iz gaća, kao žlundre iz najlonske vrećice prepune svakojakog mesa. Nešo živne."

NEMANJA 14.06.2007. 16:11

Zašto se prvi roman nepoznatog britanskog pisca proglašava revolucionarnim, a autora Beckettovim djetetom i tvorcem novog egizistencijalizma...

Remainder (Ostatak) britanskog pisca Toma McCarthyja je roman o čovjeku iz Londona. On je na ulici doživio neku nesreću koje se ne sjeća a i da se sjeća, ne bi je, kako objasni na samom početku, smio ispričati jer upravo očekuje masnu, milijunsku odštetu od neimenovanih “tijela” odgovornih za njegovu nesreću s kojima se nagodio. “O samoj nesreći mogu reći vrlo malo. Gotovo ništa. U njoj je nešto padalo s neba. Tehnologija. Dijelovi, djelići. To je, zapravo to: sve što mogu otkriti. Nije puno, znam da nije.“ Da bi dobio novac, mora pristati zauvijek javno i privatno šutjeti o nesreći.

U nesreći je izgubio pamćenje, ali se nakon nekoliko mjeseci oporavio i vratio se u svoj svakodnevni život londonskog samca. Funkcionira kao i svi normalni ljudi. Ali skriva tajnu koja ga suprotstavlja svemu što ga okružuje. Mozak mu je ostao oštećen, a da bi čovjek normalno funkcionirao, da bi uopće “bio”, mora razumjeti kako to biti.

On, zapravo, ne može raditi ništa što istinski ne razumije. Ne može njihati ruke u hodu ako ne shvati što taj pokret jest i koja mu je svrha. Ne može brzo i spretno sudjelovati u razgovorima u kojima ne razumije stvarno značenje svih riječi, što ga tjera da se malo blokira, da se zamisli nad raznim poštapalicama, slengom, izjavama svojih prijatelja... Ukratko, McCarthyjev junak nakon svoje nesreće više ništa ne podrazumijeva. Njemu je svijet u kojemu funkcioniramo na svoj sili mišljenja, reakcija i značenja koja zapravo nikad nismo preispitivali prilično strano mjesto u kojemu se ne osjeća ugodno i prirodno.
Remainder je još u rukopisu postao slavan, godinama kružeći od ruke do ruke na britanskog književnoj i izdavačkoj sceni. Ipak, prvi je put izdan u Francuskoj jer nije prošao odjele marketinga britanskih izdavača. Procijenili su da je njegov tržišni potencijal nedovoljan i da će se taj roman, iako je izazvao ono duboko uzbuđenje slično prvom albunu Nirvane, kad publika osjeća da se događa nešto važno, teško odrasti u nešto značajno i popularno na masovnom tržištu.

Godine 2005. Remainder je dospio u Pariz gdje ga je izdala kuća Metronome. Kad je kao strani roman dobio ovacije kritike kod kuće, za masovno ga je tržište na engleskom prvi otisnuo neovisni britanski izdavač Alma, ali nije imao puno koristi jer su njegov dio kolača brzo požderale veće ribe. Glavni urednik izdavačke kuće Vintage pročitao je Remainder u francuskom izdanju, oduševio se i onda ga na velika vrata u mekom uvezu doveo u Sjedinjene Države. Remainder je već bio jedno od rijetkih djela čija biografija je svijetom išla pred njim i utirala mu slavu.

Glavni junak Remaindera nastavlja život otprije nesreće, očekuje pozitivan razvoj flerta s Amerikankom Christine koju je sreo ranije u Parizu, njeguje odnose sa svojim muškim prijateljima čvrstih, klišeiziranih stavova, potpuno sigurnih u svoj street-smart, pokušava iskoristiti odnos sa svojim odvjetnikom iako više ne razumije njegov specifičan, pravnički i pragmatični pristup problemima. Sve upućuje na to da će se McCarthyjev junak pretvoriti u egzistencijalističkog heroja našeg doba, medicinski osuđenoga na zdrav razum i bol sudbine u kojoj karizme, mode, spinovi, medijski utjecaj, poruke između redaka, cool, majspejsovski identiteti... više ne postoje - dogodi se preokret.

Čovjeka, umornog od razmišljanja i razumijevanja, nesigurnost prvo načinje a onda ga počne opsjedati kao ideja o autentičnosti, o vremenu kad je i on imao um koji ne testira već samo kompilira mišljenja i ideje čijeg se ishodišta više nitko ne sjeća. To je vrijeme kad je sve radio glatko, spretno, uklopljeno, zna to, ali ga ne uspijeva prizvati u sjećanje. Potaknut jezikom tijela Roberta De Nira u filmu koji je gledao u kinu, on razmišlja: “Oduvijek sam bio neautentičan. Čak i prije nesreće, ako sam i hodao ulicom kao De Niro, pušio kao on, čak ako bih uspio kresnuti upaljač iz prve, ipak sam mislio: evo me, hodam ulicom, pušim, kao netko u filmu. Vidite? Second-hand. ...

Oporavak od nesreće, učenje hoda i govora, razumijevanje prije postupanja - sve me to učinilo još više onakvim kakav sam ionako bio, još je i dodalo sloj distance između mene i stvari koje radim. Greg je apsolutno bio u pravu. Nisam bio neobičan: bio sam običniji od većine.” Taj osjećaj druge ruke, neizlječive neautentičnosti, izoliranosti od apsolutno svega, čovjeka proganja dok ne dobije odštetu iz snova - osam i pol milijuna funti. On, naravno, ne zna što bi s tim novcem. Ima par konvencionalnih ideja o ulaganju, sve dok pukotina na zidu tuđe kupaonice ne surva i priču i njezina glavnog junaka u neobičan vrtlog.

Autor Tom McCarthy u intervjuima objašnjava da nije imao namjeru napisati egzistencijalistički roman već samo pokazati kako su mehanizmi kojima društvo samo održava svoju moralnu, životnu, mentalnu, ukupnu ravnotežu običan mit. Svatko, tvrdi McCarthy, može napraviti što god želi, što god to bilo, ako ima dovoljno novca za to.

Društvo se može kititi svojom unutarnjom logikom, objašnjava McCarthy, ali ona ne vrijedi ništa kad se suoči s puno novca kojim se može financirati provedba volje jednog čovjeka. Kritičari ga obožavaju, ali se još ne mogu složiti što da misle o te dvije razine romana. I o trećoj, skrivenoj u njegovoj strukturi.

Tom McCarthy je, za razliku od svoga junaka, potpuno autentičan u načinu na koji piše. Ali Remainder je namjerno napravio kao podsjetnik, napunio ga aluzijama, parafrazama i citatima svega što ga inspirira, od Camusa preko Houellebecqa do filma Memento. I njegovo je djelo, tako, samo kompilacija rezultata tuđih umova i, da pojača dojam sumnjive autentičnosti, McCarthy ne piše ništa što bi čitatelju moglo omogućiti emocionalni angažman u čitanju. Više se ne zna tko je kome tko.

Čovjek iz Remaindera, dakle, ode na neki tulum i mokreći u kupaonici kuće svoga poznanika koja se renovira, ugleda pukotinu na zidu. Taj detalj izazove buru u njegovu mozgu. Iste takve pukotine sjećao se iz nekog svog bivšeg stana, ne sjeća se kojeg, iz vremena za koje vjeruje da je jedino u životu kad je bio autentičan iako u sjećanju ne može locirati ni to vrijeme. “Svi su (njegovi) pokreti bili tečni i neusiljeni. Nisu bili čudni, stečeni, iz druge ruke, već prirodni... bio je stvaran - bez razumijevanja kako da to pokuša biti...“

Pukotina ga podsjeća na miris pečenih jetrica u zgradi, zvuk klavira na kojemu vježba susjed pijanist, zavjese koje se nadimaju na povjetarcu... detalj po detalj njegov um stvara sliku cijeloga kvarta, cijeloga dijela grada. “U tom sam trenutku točno znao što ću s novcem. Želio sam rekonstruirati taj prostor i ući u njega da bih se opet osjećao stvarnim. Želio sam; morao sam; i jesam. Ništa drugo nije bilo važno. Stajao sam tamo zureći u pukotinu. Sve se svelo na to: način na koji se protezala niza zid, teksturu žbuke oko nje, mrlje boje s njene desne strane.”

On tako svoje milijune funti, uz pomoć posrednika i agencija spremnih sudjelovati u tome za dobru proviziju, počinje trošiti na fizičku rekonstrukciju cijelog dijela Londona. Može si kupiti kulisu koja će mu poboljšati stanje, više ne razmišlja i ne pita se i postaje “autentičan”. Mora naći teren, mora podignuti desetak zgrada, otvoriti dućane iste kao u svom sjećanju, sagraditi iste krovove i tamo staviti mačke kojih se sjeća, mora unajmiti stanare cijele svoje zgrade koji će raditi isto što i susjedi kojih se sjeća...

“Koje radnje oni moraju izvoditi?” (pita ga agent kojega je unajmio da organizira cijeli projekt). ”Ispod mene će živjeti starica, odmah ispod mene... Njena glavna dužnost bit će da peče jetrica. Stalno. Njena kuhinja mora gledati na dvorište, stražnje dvorište na koje će gledati i moja kuhinja i kupaonica. Miris jetrica mora se penjati gore. Ona će morati i ostavljati vreću za smeće pred svojim vratima kad silazim niz stepenice, i razmjenjivati određene riječi sa mnom, ja ću razraditi koje.”

Šest godina nakon što je napisan, dok Remainder i njegov autor ulaze ravno s entryja na prvo mjesto svjetske književne slave, mnogi se ugledni kritičari zalažu da odmah uđe u lektiru, a mediji povijest tog romana nazivaju reprezentativnom na nereprezentativan način. McCarthyjev junak se, pak, slijedeći svoju ideju o autentičnosti, surva u ponor agresije i psihoze.

Promocija - 'Truliks', Vjekoslav Bošković

Knjiga 'Truliks' autora Vjekoslava Boškovića prvo je izdanje naklade Baobab. Osim što je provokativna i zabavna u jednoj od priča spominje se Booksa!

Truliks je zbirka međusobno povezanih fantastičnih priča podijeljena u dva dijela. Pripovijedanje započinje na 'Patologiji', kako je naslovljen prvi dio knjige, gdje u tami rashladnih komora reprezentativni uzorci leševa predvođenih bezimenim pripovjedačem vode svoje patološke razgovore. Dok iščekuju rez obducenta likovi se međusobno seciraju istinama kakve za života ne bi mogli izgovoriti.

U drugom dijelu, 'Markizovu uskrsnuću', prethodno raščlanjena društvena patologija otjelotvorena je u liku 'zloglasnog' markiza. Njegov preobražaj iz lopova u političara, odnosno ambicioznog javnog djelatnika, niz je bezobzirnih pustolovina u suludom svijetu fikcije koji itekako korespondira s aktualnim, te ih se može nazvati svojevrsnom patologijom u praksi.

Priče su prvotno objavljivane na iznimno posjećenom književnom blogu Index librorum prohibitorum.

Na predstavljanju knjige će govoriti: Tomislav Čadež , Željko Špoljar, Vjekoslav Bošković i Vivijana Radman, a biti će prikazan i 12-minutni film redatelja Dragana Mileusnića u kojem autor čita priče iz knjige.

Truliks je suizdanje naklade Baobab i Postscriptuma.
Oblikovanje: Mileusnić&Serdarević.
Urednik knjige: Simo Mraović




- 16:20 - Komentari (1) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se