NEMANJA: SMIRENOUMLJE

THE BEST CRITIC MONEY CAN BUY

NITKO NIJE PROROK U VLASTITOM SELU


Budući da sve veći broj čitatelja dolazi na ovaj blog zbog političkih analiza, evo razloga zbog kojih je to razborita odluka i dobra navada:




I. SLUČAJ

Danas je "Jutarnji list" objavio sljedeću vijest:
"Novi predsjednik SDP-a Zoran Milanović mogao bi biti nositelj svih SDP-ovih lista na izborima u studenom. Iako ni na jednom od sutrašnja tri važna sastanka u vrhu SDP-a, a sastaju se Klub zastupnika, Izborni stožer i Glavni odbor, o tome neće biti odluke, nekoliko Milanovićevih poteza i prošlotjednih izjava upućuje na to da on ozbiljno razmišlja o tome."

Ja sam pak u tekstu od prije sedam dana, prije no što je o tome i sam Milanović progovorio s najbližim svojim suradnicima, ovu situaciju nagovijestio nedvosmisleno, jasno i otvoreno kazavši sljedeće:

4. Pobjedi li Milanović kao nositelj SDP-ovih izbornih lista Hrvatsku demokratsku zajednicu s Ivom Sanaderom na čelu, bilo bi i nenormalno, a ne samo nelogično tražiti od Milanovića da ustupi svoje lidersko mijesto bilo kome drugom! Ponavljam, to nema veze s Ljubom Jurčićem! Ovaj argument zapravo pokazuje do koje to mjere nema veze s Ljubom Jurčićem: ta pobjeda, naime, bila bi uvelike pobjeda Zorana Milanovića! Drugim riječima: nakon što je članstvo SDP-a većinski i s aklamacijom izabralo Milanovića za novoga šefa stranke, odluče li se građani za SDP pod Milanovićevim vodstvom, svima će biti jasno da je riječ i o Milanovićevoj osobnoj pobjedi nad Ivom Sanaderom - ne radi se tu tek o tzv. personaliziranim kampanjama, nego je naprosto riječ o povjerenju koje bi elektorat ukazao Zoranu Milanoviću kao novom predsjedniku socijaldemokratske partije! U tom slučaju Milanović ne bi čak ni smio prepuštati mandat za sastav Vlade bilo kome drugom! Jer, sasvim bi bilo jasno da građani na čelu Vlade žele njega, a ne nekog drugog."


II. SLUČAJ

U postu od 20. travnja - dakle mjesec dana prije no što će to Bandić učiniti - napisao sam sljedeću rečenicu: "Svima koji politiku prate izbliza, ili u njoj sudjeluju, ta je koalicija očita već gotovo dvije godine. Stoga je za očekivati da se Milan Bandić ipak uključi u borbu za predsjednika stranke...!"


Eto. Dakle, u prvom sam slučaju mjesec dana prije Bandića jasno istaknuo logičnost i nužnost njegove kandidature, dok sam sada sedam dana prije samoga Milanovića nagovijestio mogućnost da on bude nositelj svih SDP-ovih lista.

Zainteresiranima mogu kazati i gdje su izgubili ključeve i gdje su im supruge.
Nemojte se tome čuditi.
Ipak sam ja Car Vaseljene.
Modernije kazano, direktor svemira.



Vaš Dragi Blog,


Nemanja, Car Vaseljene

P.S.

Naknadno sam vidio sljedeći primjer: Davor Butković i EPH izuzetno puno polažu do tekstova objavljenih na Vaseljeni.
Evo dokaza:


1. Ja sam jedini koji je u Hrvatskoj uz ime Zorana Milanovića (te tumačnja zahtjeva za neolibaralnim redizajnom socijaldemokracije u Hrvatskoj) spominjao famozni lib lab, političku ideju 19. stoljeća, koju je, očito je, Butković pokupio na putovanjima po Engleskoj. O njoj sam pisao primjerice u već citiranom tekstu, 4. lipnja ove godine:

"Poruka koju se želi uputiti građanima zapravo je pralaž našeg društva: tvrdi se time da Hrvatska zapravo nema bitnih političkih problema, nego je jedan jedini problem gorući, a taj je gospodarstveni: kako da i isključeni žive bolje!
Politički su problemi već riješeni: još samo ovaj mandat i socijalna je stratifikacija dovršena, moć je distribuirana i hijerarhija je za duga vremena ustanovljena i zadana! Tko je jamio, jamio je! Ostali su isključeni iz političkog života zemlje, i sve je samo sada do toga da se nađu gospodarske recepture podizanja standarda života depriviranih!
Uostalom, to se danas traži i od SDP-a kao stranke u cjelini! To je smisao tog zahtjeva za neoliberalnim redizajnom stranke: od SDP-a se ultimativno traži jasno i nedvosmisleno očitovanje da neće sankcionirati privatizacijski kriminal, jer da bi to pomelo ionako krhko hrvatsko poduzetništvo i tek stasali kapitalizam!

To je smisao licemjernog zahtjeva koji je izravno stavljen i pred samog Zorana Milanovića.
Razgovor koji je sa Zoranom Milanovićem bio vođen na temu navodnog prijateljstva s famoznim Franjom Turekom, imao je upravo taj smisao, i u tom je smislu taj razgovor metafora budućnosti Zorana Milanovića i socijaldemokracije u ovoj zemlji: jedini stvarni posao Zorana Milanovića i SDP-a, zapravo je takav zahtjev kao i njegovog podnosioca dovesti u pitanje!
Nikakva moderna socijaldemokracija ili Hrvatska kao moderna demokratska zemlja socijalne pravednosti naime nije moguća sve dok kapital stečen privatizacijskim bezakonjem uvjetuje presudne političke procese ove zemlje.
Tu su poruku izborom Zorana Milanovića za predsjednika partije članovi konvencije SDP-a uputili Hrvatskoj javnosti: izborom neokaljanog, čistog čovjeka za nekorumpiranu, poštenu budućnost Hrvatske.
Osnovno je pitanje današnje Hrvatske: Je li Zoran Milanović sam razumio tu poruku, poruku koju svima nama prenosi?
Razumije li Zoran Milanović, drugim riječima, koju on to poruku alegorizira?
Shvaća li što njegov izbor znači?
Sasvim je pošteno i primjereno Zoranu Milanoviću pružiti sada dovoljno vremena - a to znači i par godina bez obzira na ishod ovogodišnjih parlamentarnih izbora i nestrpljenje SDP-ovaca da preuzmu vlast! - da rekonceptualizira socijaldemokratsku stranku Hrvatske, ali i socijaldemokraciju u Hrvatskoj, da pokaže kako je jasno razumio poruku koju u ime svojih stranačkih drugova prenosi i nosi ostatku zemlje.
To je poruka o nužnosti modernizacije i SDP-a i Hrvatske, ali upravo u smislu suprotnom zahtjevu navodnog neoliberalnog lib-lab redizajna (koji to uostalom ionako nije): socijaldemokracija u ovoj zemlji što prije mora rehabilitirati vrijednosti svojstvene socijalizmu njemačkog ili skandinavskog tipa, pa, ako se već želi, i onoga u nasljeđu radničkog samoupravljanja što nikako nije smjelo biti s bačeno skupa s prljavom vodom komunističkog epohalnog projekta.
Kad se SDP i Hrvatska prestanu sramiti pa čak i strašiti riječi socijalizam, SDP će vrlo jasno znati što mu je za činiti.
Samo i jedino tako SDP od Hrvatske može napraviti i pravnu državu!"

Sada se u tekstu Davora Butkovića objavljenom ovoga vikenda u "Jutarnjem listu" taj pojam javlja u razgovor sa Zoranom Milanovićem:

"U razgovoru o ideologiji i politici Milanović se ne poziva na Marxa, nego, tek iz daljine, na Adama Smitha i Alexa de Tocquevilla, i time razotkriva svoju sklonost liberalizmu. Tony Blair i Bill Clinton njegovi su suvremeni politički favoriti: “Ovdje nije riječ samo o lib labu (kombinaciji liberalizma i laburizma) niti o superiornom Clintonovu imidžu. Riječ je o služenju zajednici, o postizanju najviših ciljeva za najšire društvene slojeve uvažavajući društvenu realnost, i o postavljanju društvenih ispred osobnih ciljeva. Clinton je, s obzirom na fakultetski kurikulum, mogao postati jedna od najvećih odvjetničkih zvijezda američke korporacijske scene. Umjesto toga, on se odlučio na riskantnu političku karijeru. Blair je, pak, preporodio Englesku. U razdoblju između Beatlesa i Blaira Engleska nije bila osobito uspješna i vesela zemlja.”

Čestitam!

Usput budi kazano, lib lab sam spominjao i prije, recimo 20. svibnja u sljedećem komentaru:

"Neviđeno je to licemjerje i nevjerojatna perfidija: kad Bandić financira gradnju crkava, onda je riječ o konzervativnoj zadrtosti hercegovačkog katoličkog fundamentalizma, ali kad se Ninoslav Pavić s Romanom Binderom i Mijom Gabrićem u Kaptol-centru razgovara o investicijama i projektima Kaptola, onda je to zagrebački 'lib-lab' laissez-faire!

Ne bu dobro.

Hard rain coming! 20.05.2007. (14:39)"

Lijepo je vidjeti kako se moje ideje šire Hrvatskom kao šumski požar.


2. Razgovor Ninoslava Pavića i Zorana Milanovića o Franji Tureku prvi sam spominjao i opet ja; ne samo prvi, nego i jedini, na veliku žalost i sramotu hrvatskoga novinarstva. O tom prešućivanju malo kasnije, no posvetimo se sada samom tom razgovoru.
Iz (sada je to već očito) prevažnog teksta od 4. lipnja ove godine, citiram posljedni spomen tog susreta:

"To je smisao licemjernog zahtjeva koji je izravno stavljen i pred samog Zorana Milanovića.
Razgovor koji je sa Zoranom Milanovićem bio vođen na temu navodnog prijateljstva s famoznim Franjom Turekom, imao je upravo taj smisao, i u tom je smislu taj razgovor metafora budućnosti Zorana Milanovića i socijaldemokracije u ovoj zemlji: jedini stvarni posao Zorana Milanovića i SDP-a, zapravo je takav zahtjev kao i njegovog podnosioca dovesti u pitanje!"

Butković o tom razgovoru ne govori ništa, ali Milanovića ipak dovodi u situaciju izjašnjavanja o Tureku:

"Otprilike u isto vrijeme zagrebačkim je političkim krugovima počeo kružiti obavještajni dokument, u kojem se Milanovića povezuje s Franjom Turekom, bivšim šefom tajne policije. Kada se spomenu taj dokument i Franjo Turek, Milanović redovito povisuje glas: “S Franjom Turekom nemam i nikada nisam imao ništa! On me više puta nazivao kada je želio da preko Rotary kluba učinim jednu uslugu za jednog njegova prijatelja. Bili su to naši jedini kontakti, koje su ljudi u tim službama, možda isti oni koji su devedesetih godina masovno prisluškivali novinare, tipično pogrešno protumačili. Nemam i nikada nisam imao ništa s Turekom, kao što nikada prije nisam imao ništa s Rankom Ostojićem, bivšim ravnateljem policije, koji je sada podržao moju kandidaturu."

Butković spominje Tureka out of the blue! Kome je to važno? Neupućenom čovjeku nije shvatljivo zašto bi bilo kompromitirajuće poznavati Franju Tureka. Recimo, Pukanić bi se time hvalio. No, u svijetu Davora Butkovića to je optužba od koje se Milanović treba braniti. Za znalc dakle, ovime se otkiva mnogo štošta o Milanoviću, EPH i njihovom odnosu: od Tureka strahuje vlasnik EPH, zato jer je Franjo Turek prvi egzekutor afere Gruppo, pa je stoga Milanović doveden u kontekst u kojem se od takvog čovjeka treba otkloniti: ako si njegov prijatelj, ne možeš biti naš! Eto, tako se grade odnosi na hrvatskoj političkoj sceni!

Bilo kako bilo, o razgovoru Ninoslava Pavića i Zorana Milanovića na temu Turek jedino sam do danas govorio u našoj javnosti ja; koliko je ta tema važna i Zoranu Milanoviću i Europapress holdingu, vidljivo je iz Butkovićeva teksta.

Da je riječ o prevažnoj temi za cjelokupnu hrvatsku javnost, upozorio sam prvi puta u postu objavljenom 30.04.2007. u 23:57 sati, pod nazivom 'Behind The Velvet Curtain.':

"Ne bih volio da imam pravo: zapravo, volio bih da sam u krivu, ali rijetko se kada u stvarima politike varam ma koliko one po definiciji spadale u ono što može biti i drukčije.
Volio bih da sam u krivu, jednostavno zato jer mi Zoran Milanović - priznajem to otvoreno - kao političar imponira.
(...)
Zoranu je dakle dobro krenulo: taman ga je Ninoslav počeo u svim svojim izdanjima oglašavati kao već izabranog, novorođenoga Vođu Partije - dok je Hudelist opisivao Račana u potrazi za Higgsovim bozonom - kadli je stranački vrh SDP-a, što u ovom trenutku znači tout Zagreb, primio neveselu vijest o Milanovićevim vizitacijama Vampire State Buildingu: Ninoslav se Pavić jako naljutio na Milanovića, koji je osobno morao potegnuti do Koranske, na noge Voldemortu, i u proskinezi objašnjavati da nema ništa s - Turekom!

I mada "Jučerašnji list" tvrdi da i Stjepan Mesić misli kako je Zoran Milanović logičan, solidan i, na kraju krajeva, Račanov izbor, jasno je k'o sunčan majski dan da Stjepan Mesić ne prašta ovakve zajebancije: koliko ja znam Stjepana Mesića, on svaki dan po povratku kući može izlemati Tureka, ali ako samo i pomislite da sami nešto dobacite na Franjin račun, brzo ćete zavezati; jasno, ovaj primjer valja shvatiti krajnje, vjerujte krajnje općenito.
Hoću kazati: Ninoslav se Pavić iz samo njemu poznatih razloga s vremena na vrijeme uživi u ulogu predsjednika Regije ignorirajući činjenicu da bi to samo jedan čovjek, da to doista poželi, uistinu mogao postati, barem s ove strane Drine. (...) Meni ta vizita nije neprihvatljiva samo zato jer za šefa SDP-a ne želim osobu kojoj je Ninoslav Pavić nadređen, osobu koja vlasniku EPH polaže računa o bilo čemu.
Meni ta vizita nije neprihvatljiva niti zato jer pokazuje da Milanović zapravo na razumije stvarne odnose u hrvatskoj politici, logiku povijesnih zbivanja u ovoj zemlji, istinske protagoniste tih događaja i njihove realne relacije.
Meni je ta vizita neprihvatljiva ponajprije zato jer pokazuje da Zoran Milanović ne shvaća zašto bi trebao biti predsjednik SDP-a i što bi kao predsjednik SDP-a prvo trebao učiniti: trebao bi naime onemogućiti samog sebe, tj. onu društvenu situaciju u kojoj medijski monopol izigrava bazične demokratske procese zemlje: bilo bi zanimljivo od Milanovića čuti misli li on da njegova posjeta Ninoslavu Paviću ima ikakve veze sa stranačkom demokracijom i njenom procedurom?
Ili se i Zoran Milanović, kao nekoć Ivica Račan, doskora kani sastajati s Ninoslavom Pavićem po Mokricama, dogovarajući ono isto što je u terminu prije već dogovorio Ivo Sanader?
_______________

O zataškavanju ponovit ću već rečeno, i dodati novi primjer:
* "Holding, to će kazati: tvrtka čija je osnovna svrha zadržati informaciju, a ne objaviti je. Uostalom, to je ono što Pavić najbolje zna raditi, to je i radio u socijalističkom novinarskom predživotu, što drugo?"

Iz nekog nepoznatog razloga osim "Novoga lista" nitko ne govori o rodbinskim vezama Gorana Jandrokovića i Zorana Milanovića. Navodno da je Jandroković oženjen za kćer Milanovićeva ujaka. Naime, čudno je da odjednom, niotkuda, baš Jandroković, obiteljski dakle vezan uz Milanovića, isprva saziva onu nastranu press-konferenciju i napada Milanovića - valjda iz prijeke potrebe da započene igrokaz u kojemu bi se stvorio dojam silnog animoziteta između njih dvojice, te HDZ-a i SDP-a! - a potom postaje protagonist instant-senzibiliziranja javnosti za problem 11. izborne jedinice: čim je taj problem Milanović postulirao kao presudnu temu izobra, odmah je bio organiziran Jandrokovićev nastup kod Stankovića, a EPH je ekstenzivno, pružajući svu svoju infrastrukuturu, izvjestio o tom epohalnom glasovanju završenom u zlatnom rezu, dakle 68% za ukidanje prava glasa Hrvata u BiH! I tako je ta tema zakrila sve ostale, a sva je priprema tog blitzkriega ostala u familiji! Sjajno!


Bonustrack


WELFARE STATE


The English term "welfare state" is believed to have been coined by Archbishop William Temple during the Second World War, contrasting wartime Britain with the "warfare state" of Nazi Germany.
In German, a roughly equivalent term (Sozialstaat, "social state") had been in use since 1870 . There had been earlier attempts to use the same phrase in English, for example in Munroe Smith's text "Four German Jurists",[2] but the term did not enter common use until William Temple popularized it. The Italian term "Social state" (Stato sociale) has the same origin.

U tekstu Kampanja je počela Davor Butković govori o Sanaderovoj navodnoj viziji države blagostanja (koja je usput budi kazano kao koncept odavno zakazala, čemu je jedna od posljedica i Bolonjski proces, dakle zahtjev za većom pokretljivošću i zapošljivošću građana upravo usljed sloma države blagostanja, ali, zašto bi to Davor Butković znao!?), fascinantno se naslanjajući na zahtev točno suprotan onome što SDP-u i Milanoviću EPH i Butković pod nos guraju već tri mjeseca; zanimljivo je i opet da taj zahtjev za socijalnom državom spominjem izrijekom u tekstu od 4. lipnja kao osnovni desiderat Zorana Milanovića, nasuprot zahtjevima za neoliberalnim redizajnom partije i socijaldemokracije u Hrvatskoj. Naprosto je čudesno da se pred SDP stavljaju neoliberalni zahtjevi, a da HDZ ispovijeda ideje socijalne države! Imao je pravo Konfucije rekavši da bi kao vladar prvo učinio to da imena odgovaraju stvarima.

"Naime, prema današnjem intervjuu u Jutarnjem listu, Ivo Sanader želi odvesti HDZ prema welfare stateu i prema lijevim, ili barem socijalno osjetljivim biračima. Sanader želi predstaviti novi ili modernizirani HDZ (on sam izbjegava termin novi HDZ, tvrdeći da je novi HDZ nastao 2003. godine. No, realno govoreći, riječ je o bitnim inovacijama u stranačkoj ideologiji i retorici) kao stranku koja će pokušati ostvariti “društvo znanja”, kao stranku koja se orijentira prema mladima, kao stranku kojoj je socijalna ravnopravnost jedan od glavnih ciljeva te kao stranku koja u Hrvatskoj želi stvoriti uvjete za kvalitetan život.

U svemu tome, očigledno, nema baš ništa od tradicionalne desne retorike: u trenutačnom Sanaderovu rječniku ne postoji skoro ništa ni od uobičajenog rječnika hrvatskih političara.

Čini nam se da je Sanader namjerno krenuo prema gotovo socijaldemokratsko-prosvjetiteljskoj retorici, kako bi oduzeo što je moguće više prostora SDP-u. Sanaderov ulazak u SDP-ovo područje zapravo je očekivan manevar, karakterističan za suvremenu europsku politiku; konzervativac Nicholas Sarkozy u francuskoj se predsjedničkoj kampanji najviše obraćao tradicionalnom radništvu.

No, Sanader svojom retorikom prosvjetiteljske države blagostanja ne želi samo izmaknuti SDP-u njegov potencijalni prirodni teren, nego vjerojatno pokušava isprovocirati i eventualno skretanje SDP-a prema radikalnijoj ljevici, što bi bilo dosta opasno za glavnu oporbenu stranku. U svakom slučaju, o cjelovitoj izbornoj orijentaciji HDZ-a i o razini modernizacije te stranke dobit ćemo jasniju sliku poslije njihova jedanaestog sabora."

Evo što sam o toj zahtjevu za socijalnim dogovorom i socijalnoj državi kazao ja:

"Sasvim je pošteno i primjereno Zoranu Milanoviću pružiti sada dovoljno vremena - a to znači i par godina bez obzira na ishod ovogodišnjih parlamentarnih izbora i nestrpljenje SDP-ovaca da preuzmu vlast! - da rekonceptualizira socijaldemokratsku stranku Hrvatske, ali i socijaldemokraciju u Hrvatskoj, da pokaže kako je jasno razumio poruku koju u ime svojih stranačkih drugova prenosi i nosi ostatku zemlje.
To je poruka o nužnosti modernizacije i SDP-a i Hrvatske, ali upravo u smislu suprotnom zahtjevu navodnog neoliberalnog lib-lab redizajna (koji to uostalom ionako nije): socijaldemokracija u ovoj zemlji što prije mora rehabilitirati vrijednosti svojstvene socijalizmu njemačkog ili skandinavskog tipa, pa, ako se već želi, i onoga u nasljeđu radničkog samoupravljanja što nikako nije smjelo biti s bačeno skupa s prljavom vodom komunističkog epohalnog projekta.
Kad se SDP i Hrvatska prestanu sramiti pa čak i strašiti riječi socijalizam, SDP će vrlo jasno znati što mu je za činiti.
Samo i jedino tako SDP od Hrvatske može napraviti i pravnu državu!

Na kraju, to je jedina poruka koju ovaj dečko, zaista u najboljim godinama, samim sobom nosi: evo, tu je pred nama netko tko ništa nije ukrao, šef je stranke koja bi trebala skrbiti oko socijaldemokracije, i ako oni konačno ne uspostave Hrvatsku kao državu vladavine prava i pravnu državu, iz ove je zemlje onda jedino još moguće - emigrirati!"



I, da sada na kraju budem sasvim zločest i malo, ali samo malo arogantan, evo završetka prvog teksta na početku ovoga ciklusa: Socijaldemokratska partija - Stranka demokratskih promjena. I zlonamjernima je očito da na ovu perverziju perspektive, to približavnje HDZ-a lijevici i zahtjev da se SDP pokori diktatu slobodnoga tržišta, upozoravam gotovo groteskno preizravno:

"U tome je jedini izlaz: racionalna varijanta bi rekla: E, to ne! Jer, ako to da, ako je ovo Hrvatska, ona je najbolje da se raziđemo doma: onda SDP nema smisla.
Jer, kakvog smisla ima glasovati za SDP, kad SDP ionako radi s HDZ-om?
Zašto onda ne bismo izravno glasovali za HDZ?
Ta, tko veli da nismo kanili!? Samo pitamo, vas, SDP, zašto bi netko glasovao za vas? Kad može izravno za njih!
Ja znam da je ovaj problem vama teško odmah uočiti i shvatiti, jer vi biste vjerojatno odgovorili: Paaa, dobro je glasovati za nas da i mi malo budemo na vlasti! Jedino, Vlasta je malo umorna. Jebe je tko stigne.
I zato bi racionalna varijanta bila: Dajte razmislite kaj će vam vlast, pa onda odlučite hoćete li uopće na izbore. Ovako, s ovom ekipom koja Hrvatsku doživljava kao svoje gradilište nema nikakve potrebe glasovati za SDP.
Imamo naime HDZ.
Stranku demokratskih promjena.
Mislite da se šalim?
Čujte, kad bih se šalio odgovor bi mogao glasiti: Stvarno bi idealni predsjednik SDP-a jedino mogao biti dr.Ivo Sanader. Navedite jedan jedini razlog protiv toga. Sebi. Ne meni."

Ovakav je punch-line u SDP-u dio partijskoga vrha počeo tumačiti kao konačni dokaz mog nepatvorenog hadezeovstva.
Ponovit ću vam stoga usporeno Butkovićeve riječi dva mjeseca poslje, izrečene uostalom nakon razgovora sa Sanaderom:"Čini nam se da je Sanader namjerno krenuo prema gotovo socijaldemokratsko-prosvjetiteljskoj retorici, kako bi oduzeo što je moguće više prostora SDP-u."

Drugi put watch my lips!