NEMANJA: SMIRENOUMLJE

petak, 08.06.2007.

Liebe ist Heimweh

HEIMWEH

Mislim da je došlo vreme da kažem istinu: Nemanja je ovakav raspisan, nesavršen, sveznajuć, lud, divlji, blagoglagoljiv, ovakav, onakav, suvremen, arhaičan, nasuprotan po sebi (Lasićev ontološki strukturalizam), na svom i tuđim blogovima, htjeli mi to priznati ili ne, izrastao u našega prvog mrežnog Krležu. Nemanjo, čestitam ti i molio bih te da ubuduće više pišeš o ekonomiji i futurizmu.

LIJEČENI KATOLIK 08.06.2007. 01:05

Image and video hosting by TinyPic


Nemanja je poput Đojsa, nakon njega nema dalje u literaturi, a di u jednom romanu o Liječenom. Dakle, nemanja je rušilački potpuno zaključio roman Bijela klupa. U jezgrovitom klupku sve je isprepleo, i mi iza njega sad samo rezignirano, s trunkom gorčine možemo zuriti u provaliju ne-literature koju je razbušio pred nama kao kakav Srbin koji je razminirao most kod Kupresa, e , da naša garda tu više ne bi moglA PREČI. Što nam je činiti, nama kojima još kola literatura u venama i moramo ipak nekako nastaviti nakon Nemanje? Ništa, ja ću se vratiti na Đojsovu ranu poetiku iz ciklusa Mrtvi. Iz toga ću izgraditi svoj prezreni literarni svijet. Mnogo sam usamljen u literarnom svijetu. Može li mi netko ponuditi rame na kojem bih se isplakao. Oh, ne bojte se, ja bih vam poslije oprao majicu ili košulju koju bih zasuzio i odnio majci da je lijepo opegla kao djetelinu s četiri lista izravnatu i pohranjenju u djevojački bukvar iz 1946. kada je Fric još strijepio da mu čizmati Đilas ne prosvira visoko, intelektualno čelo iz pucaljeke Walter 45. Sada ću zapaliti cigaretu i zagledati se prema kružnici mjeseca.

IZGNANIK 07.06.2007. 15:57

Image and video hosting by TinyPic

Točno, točno, poput Đojsa! Baš sam ja to 'teo da kažem ali mi je nekeko odvraćao pažnju ovaj dan šaranovih obroka rađenih iz masne pene. Baš si ti to dobro opisao i sve tačno naveo k'o što u stvari i jeste. Ni sam ne bi znao bolje, ili, da citiram akademika Ćosića: Šekspir kudnt put it buter!
Ali, ja mislim da to nikoga ne obvezuje ni na šta, a najmanje je izvor malodušja u kakvo si sasvim nepotrebno ogrezao.
Jer, recimo, konzultuje li se tvoja ingeniozna opaska o preskakanju života kao kozlića na fiskulturi, vidiš, ovaj metafizički povratak u detinjstvo, taj poetski regressus ad uterum, povratak prvotnoj tvari pesništva koji se tebi ukazuje kao vraćanje pok okrilje zaštitničkog majčinstva, zapravo je romantično vraćanje zavičaju, počecima i iskonu, svojstveno Portretu umetnika u mladosti! Ne pada tebi napamet uzalud ni Đojs, dakle, Izgnani moj! Uostalom, je li itko ikada promislio i o ovome Izgnani, je li taj nick slučajan? Je li došlo vreme povratka iz izgnanstva života u sigurnu postojbinu predaka: onih koji su bili, jesu i bit će i s kojima smo vezani tananim vezama zajedničke sudbine i, možda, jezika.
Upavo ti si među nama, kao Izgnani, izabranik - seti se te privilegirane figure povesti europskoga romana! - postomoderne sudbine: upravo ti ima da nas vratiš u ono stanje u duhu o kojemu sam tako nadahnuto već toliko puta govorio, pa i ovde; citiram (samog sebe):
"Što se tiče velike bijele boginje, one koje trči z vukovima, sumnjam da je romantizam ikakav regresus ad uterum, a u pogledu Augustina ovaj je citat posve proizvoljan, da ne kažem da je falsifikat. - pogledaj glave 24. i 26., pa ako je tu riječ o ikakvoj opasnosti od Velike Majke po kršćanstvo, onda sam ja Veliki Meštar slavnog i starodrevnog Škotskog rituala Plave podvezice. Zapravo, činjenica da autor ovog navoda o Velikoj Materi falsificira njen značaj u Augustinovu tekstu dovoljno govori o znanstvenom dignitetu cijele njegove teze. Kad smo već kod tih tema, Gravesa bi trebalo čitati a ne te šarlatane; ako nisi, uzmi, jer ćeš se jako zabavljati odgonetkama značenja gordijskoga čvora ili imena Zvijeri.
No, vratimo se temi: Romantika je Roma + Antika. U tom je smislu povratak zavičaju, ali je heimat ovdje bitan, duhovni zavičaj, dakle nešto najsuprotnije onome što se u tvom citatu tvrdi: kakva primordijalna juhica, kakva noć svijeta, kakava utroba Velike Matere! Usput budi kazano, kad smo kod ove utrobe, pada mi na pamet jedna od najboljih metafora svijeta, ona Venedikta Jerofejeva, iz Valpurgijske noći, koji na pitanje kako je ogovara otprilike ovako: Osjećam neko nesavršeno blaženstvo...kao...kao...kao u utrobi maćehe! E, jebiga, da sam ja ovo napisao, kupio bih kartu za Moskvu, i ravno na Crveni trg!
Ja mislim da je Romantika čežnja za čežnjom. Čežnja čežnje za samom sobom. Samosvršna čežnja. Sada mi je na pamet pala jedna Budenova rečenica, čekaj da je nađem, jebiga, sad ću se opet natražiti jer niti znam točan citat, niti u kojem je eseju...čekaj malo...imaš sreću, jer da je nisam odmah pronašao, pronašao bih tebe, a onda bi Točkica obrala Boston! Dakle, Buden, pokušavajuć nemoguće, pokušava prevesti unheimlich - nadnaravnu jezu, tj. osjećaj koji se javlja pri pogledu na nešto prisno što se odjednom ukazuje kao tuđe - kaže da ista riječ "odgovara i onom drhataju duše kad se suoči s istinom ljubavi tako jasno izraženom u njemačkoj uzrečici:"Liebe ist Heimweh" (Ljubav je čežnja za zavičajem, nostalgija). Buden kaže da "riječ unheimlich prati čovjeka na njegovu putovanju kao zagonetna slutnja neke univerzalne Itake, i jeziva i lijepa u isti čas, kao i sve ono što na sebi nosi nerazdvojive znake Erosa i Thanatosa. Ambivalenta je, jer iznosi na vidjelo ambivalentnost stvari same."
E, pa sad ti sama izvedi dijalektiku, moja Njetočkice! Ako je ljubav heimweh, a klasični njemački idealizam je najčišći oblik romantičke čežnje za zavičajem, onda su dečki od Kanta do Schellinga nostalgičari, zar ne? Budući da se jedan od onih koji su na teke pisali hen kai pan otrovao, drugi je zašutio a treći poludio, zaista bi mogli pomisliti da je riječ o melanholicima. Ipak, istina je manje romantična. Istini za volju, istina nikada nije romantična. "
Vidiš, to je ono što tebe i mene spaja, moj Izgnani prijatelju: mi smo romantici! Ali istinski, bitni romantici! Mi osećamo to nesavršeno blaženstvo, naše je trajno ezgistencijalno stanje i mod naše biti osećaj kao da smo (als ob) u utrobi maćehe!
Zato se nas dvojica tako i toliko razumemo.
Dakle: Natrag Joyceu! Vratimo se kravi Muki! Započnimo tu priču o literaturi kao bajku o sebi:"Once upon a time and a very good time it was there was a moocow coming down along the road and this moocow that was coming down along the road met a nicens little boy named baby tuckoo."
Idem sad nekaj karat. Ionako sam ja sve već promislio, kao što sam kažeš, i dovršio: moram priznati da sam i sam pomalo umoran od tog svog Velikog Dijela.
Prije no što počnete redigirat, zapitajte se je li taj moj Veliki Dio zaista nepravopisan.
Evo jedne pjesmice, za utjehu:

Seliges Griechenland! du Haus der Himmlischen alle,
Also ist wahr, was einst wir in der Jugend gehört?
Festlicher Saal! der Boden ist Meer! und Tische die Berge
Wahrlich zu einzigem Brauche vor Alters gebaut!
Aber die Thronen, wo? die Tempel, und wo die Gefäße,
Wo mit Nektar gefüllt, Göttern zu Lust der Gesang?
Wo, wo leuchten sie denn, die fernhintreffenden Sprüche?
Delphi schlummert und wo tönet das große Geschick?
Wo ist das schnelle? wo brichts, allgegenwärtigen Glücks voll
Donnernd aus heiterer Luft über die Augen herein?
Vater Äther! so riefs und flog von Zunge zu Zunge
Tausendfach, es ertrug keiner das Leben allein;
Ausgeteilet erfreut solch Gut und getauschet, mit Fremden,
Wirds ein Jubel, es wächst schlafend des Wortes Gewalt
Vater! heiter! und hallt, so weit es gehet, das uralt
Zeichen, von Eltern geerbt, treffend und schaffend hinab.
Denn so kehren die Himmlischen ein, tiefschütternd gelangt so
Aus den Schatten herab unter die Menschen ihr Tag.

Zapravo je nevjerojatno koliko je Izgnani kao pojava u hrvatskoj suvremenoj literaturi, ali i cjelinom svoje egzistencije kao Junak našeg doba u punom smislu te reči (bez imalo ironije, tog patetičnog prenemaganja jalovih!), kristanlom jasnoćom kondenozvao sve bitne motive svoje životne i umetničke pozicije u ovih par redaka:
"Što nam je činiti, nama kojima još kola literatura u venama i moramo ipak nekako nastaviti nakon Nemanje? Ništa, ja ću se vratiti na Đojsovu ranu poetiku iz ciklusa Mrtvi. Iz toga ću izgraditi svoj prezreni literarni svijet. Mnogo sam usamljen u literarnom svijetu. Može li mi netko ponuditi rame na kojem bih se isplakao. Oh, ne bojte se, ja bih vam poslije oprao majicu ili košulju koju bih zasuzio i odnio majci da je lijepo opegla kao djetelinu s četiri lista izravnatu i pohranjenju u djevojački bukvar iz 1946. kada je Fric još strijepio da mu čizmati Đilas ne prosvira visoko, intelektualno čelo iz pucaljeke Walter 45. Sada ću zapaliti cigaretu i zagledati se prema kružnici mjeseca."
1. Što nam je činiti? Jedno od večnih pitanja, ali, još i više, jedno od su-vremenih pitanja: nama se čini da je odustajanje od čina, na način Patera Hada, jedini suvremen čin: kao u After Hours, sve što bi uopće mogli učiniti samo bi nas više zaplelo u paukovu mrežu socijalnih odnosa koji nas sapliću, pri čemu je svaka naša akcija u svetu kojem u bitnom ne pripadamo - kao mladi yuppie fašistoidnom svetu Sohoa - usmerena protiv nas samih: ne samo da se sve što govorimo i radimo može koristiti protiv nas, nego se nas iz toga sveta može jedino - imobilizirane iznesti! Tek kad se pretvorimo u artefakt, nas je iz Sveta moguće odstraniti. After Hours pokazuje izlaz iz situacije: Svet Umentnosti totalitaran je svet kojemu povjek Prakse u bitnom Stranac; iz takovog je sveta moguće jedino biti od-stranjen, a to se čini tako da se spreči svaki naš čin: da se čovek Prakse imobilizira i paralizira, postavši art-e-fakt, šta god to značilo! U totalitarnom je svetu Politika, kao za Duccea, Umetnost: zato je umetnost suvišna - ona više nije lijepa, je je to sam život, i jedino što je još preostalo njenom poslanju, možda je uzvišenost. Na Zauberbergu, za nat-čoveka!
2. Povratak Joyceu! To je taj višestruki povratak Odisejev. Povratak u majčinsko krilo svih stvari (tao); povratak majci kao veliko delo povratka onome što je materia prima; povratak zavičaju, kao tragička čežnja za iskonom; povratak duhovnom zajedništvu Europe, njenom mitskom porijeklu kojim vlada bijeli bik Aldebaran; povratak korijenima navlastite intime, samome sebi, kao duhovno sabiranje i otpor rasapu i osipanju svega što jest (o čemu je Izgnanik nedavno pisao kao eminentnoj temi svoga dijela); povratak Prirodi, svojoj nutarnjo, ali i Prirodi kao naturi naturans, s-tvoriteljici svega što jest a nije da nije; povratak načelu nasljedovanja samodjelatne biti prirode ljudskih stvaralaštvom, tj. rehabilitacija mimetskog principa Zbiljske Umjetnosti nasuprot Stvarnosne proze: Stvarnost= ono što postoji; Zbilja= ono što jest; stvarnost je postojeći privid, maya (ni malo slučajno Izgnanik...dobro, nećemo o tom motivu, preprivatan je), zbilja je uvid u istinu te maye/privida kao vid istine same! Itd.itd. = Povratak o kojem je tu riječ, konačan je povratak Beskonačnom!
3. Usamljenost je to ne samo u literarnom svijetu, ali se ta Izgnanost kao Samoća osjeća ponajprije tamo gdje se čovjek pokušava obratiti dugom čovjeku, izraziti, i u njemu se odraziti: ovdje je očito da po prvi puta pomirujemo teoriju odraza i ekspresionizam, tj. načelo objektivnog i onog subjektivnog u umjetnosti, ali i Svet i Čoveka u njemu i u samome sebi: naučiti kako pomireno živjeti sam sa sobom, pretpostavka je mirnog života s drugima. Zato je Izgnanikovo osećanje dijagnoza svetskopovesnog stanja u Duhu, anamneza Weltschmertza, dakle presudan osećaj Vremena: to je ono Sein u našemu Zeit. Ovo je vreme čežnje koja je izgubila svoj smisao i upravo čezne za samom sobom: mi smo ovom svijetu toliko strani, da u njemu više i nema nečega za čime bi se čeznulo; stoga se isprva ta čežnja javlja kao čežnja za ništavilom, ali onda, u drugom koraku, ona postaje konzrevativnom revolucijom: kad u svijetu više nema ničeg vrijednog očuvanja, onda se to vrijedno valja nanovo stvoriti! Izgnanikova je čežnja zato politički projekt! Pokušaj da se restaurira jedan sveti poredak svijeta u kojemu bi sve stvari imale svoj red, počam od te zdrave hrane koju kuha njegova vitalna majka! Ova hierogamna ambicija od umjetnosti čini Kozmetiku: cijeli je Kozmos urešen, i na nama je da ljepotu svega što jest u u samoj ljudskoj prirodi i odrazimo i izrazimo nesumnjivom i nesmanjenom kreativnom sposobnošću. Tek kao Lep, čovek može biti svečan, dakle privlačan drugim ljudima, što će kazati - moralan, biće koje može biti dobro; tak kao dobar, čovjek prestaje biti usamljen, jer može podnijeti da bude i - sam! Dobar je čovjek usklađen ponajprije sa samim sobom, i zbog toga sklada i jest mu - dobro!
Usamljenost u litereraturi moguće je dokinuti tek iskorakom preme Drugom u svijetu koji nije više naivno neposredan svijet praktičkih odnosa u svom njihovom rasponu intime, privacije i javnosti, nego je sam po sebi Simulakrum, alternativan samodostatan Svijet alternativnih samodostatnih identiteta kakav je, in ultima linea, i ovaj Izganinika! Ne biti sam, znači biti Patolog, biti u Vaseljeni. To je sve.
4. Rame za plakanje već je višestrukuo interpretirano: da, mi se ne stidimo svoga Ganuća, svoga Osćaja, svog Trpljenja Vremena! To je ta Roma Antika o kojoj toliko govorimo.
5. Ponovo se javlja odlazak majci i pranje majice: gotovo epigramski, aforistički, na način duhovne šifre epohe! Majci, onom jednom biću koje je najprisnije i najbolje od svih mogućih bića ovoga svijeta, nosi se na pranje - ideal Čistoće, izvornosti, moralne i egzistencijalne bjeline, povratak u primordijarno stanje bezgrješnosti etc., kozmičke nevinosti prije big gang banga - majica prijatelja (jer, rame na kojem smo plakali mora biti rame prijatelja, budući da ga je upravo taj plač uspostavio kao prijateljsko rame) uprljana nečim najčiščim na svijetu, mediju samog pročišćenja duše, šampanjcem duha - našim suzama! Kakav manirizam, kakav concettizam: uprljati suzama! Briljantno!
6. Nakon tih motiva povrataka Iskonu, majčinstva i prijateljstva, Moralnog ciklusa, iskoračujemo u svijet Kairosa (simbol djeteline kao znamen sreće), kola života u kojemu nas i gori i doli uvijek na koncu konca čeka neki Dido ili Đido, svejedno, kutuje olova u obranu vlastita dostojanstava...ukratko, Politički ciklus Izgnanikova osjećaja za nužnost preuzimanja dijela svoje odgovornosti u Svijetu i za Svijet, ukratko, nužnost anažmana.
7.I konačno, dospjevamo na Početak Kraja, tamo gdje zastaje i Bulgakov: gleda se u svetokrug mjeseca, i uz cigaretu, koja metonimijski Sve rastvara u Ništa, u dim, ostavljajući kao naša samosvršna čežnja za sobom jedino potrebu za sobom, Izgnanik naslućuje ili doseže Spokoj.
Tu ga prepustimo snatrenju i promjenjivom vremenu Južine i (ne)sretnog trenutka.
Ionako sad moram ići karati, kao što sam već naglasio na početku svog izlaganja.

NEMANJA 07.06.2007. 21:31

- 14:43 - Komentari (7) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se