NEMANJA: SMIRENOUMLJE

srijeda, 06.06.2007.

TZAR

OPUS MAGNUM .45

Da ponosni, Care, nepodnošljivo svjesni tvog iluminantnog prisustva, ne manje.
Maria Paola Grazia
08.03.2007. 11:20

Nemanjina Zadužbina

REČ UNAPRED:

Image and video hosting by TinyPic

Potom i carstvo večno obeća onima koji se o Zadužbini staraju, rekav: "One koji me slave proslaviću!"

Snažno interesovanje za istoriju tesno je povezano sa razvojem građanske klase i stvaranje nacionalnih država. To ne čudi, s obzirom da je razvijena svest o zajedničkom poreklu i prošlosti neophodan preduslov društvenih veza koje spajaju pripadnike istog naroda. Već od samih početaka ovo interesovanje za prošlost razdvojilo se pristupom u dva pravca. Jedan bi označio njegovo uobličavanje, kao naučne discipline, sa sopstvenom metodologijom, što je postepeno dovelo do oblikovanja i gomilanja novih saznanja, stečenih kao rezultat sistematskih istraživanja. Kao posledica tih istraživanja razvila su se nova interesovanja u krugovima naučnika a pitanja, koja ranije nisu bila ni formulisana, počeće da označavaju trasu kojom su usmeravani istraživački napori. Drugi pravac ovih interesovanja za prošlost ostao je vezan za prirodnu ljubopitljivost koju je šira publika, uvek pokazivala za poznavanje sopstvene prošlosti. U tom miljeu mešali su se oduvek saznanja stečena od predaka, na granici mita i slabašnog sećanja, istoricizam veoma bitan za formiranje srpske države u XIX veku sa svim svojim najvažnijim postavkama još uvek dobrim delom ukorenjenim kako u školske udžbenike tako i u državno nacionalnu ideologiju i znanja stečena iščitavanjem naučnih i književnih dela o prošlosti. Naravno da je ovakva podela morala izazvati jaz između istoričara – istraživača i stručnjaka, kao pripadnika prvog pravca, i brojnih zaljubljenika u istoriju, kao njihove najvernije publike. Nerazumevanje između ove dve grupe ponekad je izuzetno teško prevazići jer zahteva napor obe strane. Dok istoričari-istraživači moraju pokušati da izađu iz svoje naučnoistraživačke ljušture i, ma koliko im to bilo teško, zauzmu labaviji odnos prema pitanjima vezanim za krute, ali neophodne, principe istorijske metodologije, ljubitelji istorije moraju naći razumevanja za njima često neshvatljivu opreznost u izricanju vrednosnih sudova, ocena, zaključaka pa često i fakata kojima druga strana često provocira njihovo već ionako tanko strpljenje i neutoljivu želju za saznanjem najtamnijih dubina prošlosti.

Stoga, kao izistinski lepodusi i čuvari zaveštenja pređa, u suradnji s britanskim konsulatom u Atini te Kraljevskom Akademijom u Londonu, prionusmo golemom i možda neizvršivom zadatku priređivanja ovog izbora iz nepreglednog i neicrpnog dela Ktitora našega Cara Nemanje činodejstvujućeg Prvovenčanog, okupanog milougodnom lepotom i blagošću, a samog posred svih. Arbitraran i zacelo nesavršen izbor što ga Tebi, dragi čitaoče, podastiremo na uvid i proveru, prva je obavest o ovom et autres ouvres historiques nezlobivog Cara Nemanje Vaseljenskog, istovremeno i nagovor na njino upoznavanje.

Unatoč svom manama i nedostacima - a ti su kod ovakvog pionirskog poduhvata neizbežni već usled zamašnosti Dela što preteče jedan ljudski vek i njegove skromne snage - iznimna je vrednost ovog izbora u tome što je stručno utemeljen, prilično obuhvatan, u primeni pravila uglavnom dosledan, u njihovu opisu iscrpan i slikovit, a u prikazu ukupne duhovnopovesne i literarne problematike suvremen i ležeran.

Da, i još nešto: bili bi nepravedni kad u ovoj kratkoj besedi ne bismo zahvalili vrednim srpskim sitnosopstvenicima bez čije nesebične i izdašne pomoći ovaj simpozijum nikada ne bi mogao da ima eho kakav će zasigurno u svetu lepih umetnosti i žena imati:

Simpozijum na Ohridu, 17-20. maja 2007.: 'Nemanja Prvovenčani, njegovo vreme i večnost': izbor iz poiezie, prose, drame, scenaria i eseia, te svekolikih književnih vrsta i rodova kojima je suvereno vladao Ktitor Kosmosa i Vladar Vaseljenske Posvudi, bogoudgoni Car i Knjaz Nemanja Prvovenčani, onaj koji je bio, jest i biće večan, svečan, lep, suštastvo besčisleno, svetlost nepostižna, sila neodržima, koji od nesuštih u bitije privodi sve vidljivo i nevidljivo, prebeznačalna Trojica!
Organizator SANU, Beograd & Royal Academy Of Devine Arts & Crafts, London.

Svetozar F. Arsić, Impresario

CAR LIČNO: VEČAN, SVEČAN, LEP.

Image Hosted by ImageShack.us

Konstantinopol, oko 1899. godine


KNJIŽEVNOST, PROSEDE

- Care Nemanja, hrvatskosrpska je suvremena književnost često psovačka. Zašto se i vi, iako gospodin, povodite za tom ružnom navikom, zašto, zašto?

- Vidite, moj je stil izveden iz najdubljih uvida u narav književnosti. Celokupnu književnost ja doživljavam kao Knjigu, impersonalan Zapis brojnih – ne nebrojenih! – pisara Duha. (Nije prvi put Duh diktirao ovu misao). Njihovo nadahnuće može biti dvojako: svesno ili nesvesno. Neretko se dešava da je pisar nistar, pravednik skriven i samome sebi. Svesni su dakle klasicisti; nesvesni - romantici. Klasičnom i romantičnom formom ovde ponajprije nazivam formu mentis, pa tek onda povesne književne formacije. Riječ je o dva temeljna duhovna oblika, znate. Duh koji se izražava klasično, duh je intelekta. Medij romantičnog duha, iracionalna je slika. Klasično je apstraktno, romantično konkretno, u nehegelijanskom smislu tih pojmova. Bitna odlika moga stila stoga je crossover te dve forme: kao u sintagmama vizionarska lula ili žovijalni dikobraz. To je nukleus stila: fuzija apstraktnog i konkretnog, prideva i imenice, priloga i glagola, u jednom višem smislu: onostranog i ovostranog, da ne preteram. Odatle nadalje, sve je u znaku tog jedinstava: u konačnici, jedinstva visokog i niskog stila: elaboriranog jezika Salona i formulaične kletve Ulice.
Stoga je psovka kod mene, Nemanje, doduše nasilje nad mojom izistisnkom prirodom, ali i neumitnost Reči: ako želim da svaki deo mog Opusa čuva dah celine, i da vodeći od jednog do drugog provodeći sve kroz Sve konačno stignemo na Početak Kraja, moram, sad razumete, s vremena na vreme i da opsujem. Jebiga!


LJUBAVNA POEZIJA

Bordo separe

I.

Ležim u jednom rumunjskom lokalu
glupo se smešim odrazu što zuri
svuda oko mene Rumunjska se žuri
samo se taj odraz mnogo glupo duri.
Ja se sanjam svake noći
Da ću sebi ružna doći
Na grbavom metli vražjoj
Dok me petli ne prduprede, ajoj!
Ležim ja tako u tom rumunjskom motelu
posred lokala, fajrunt je odavno,
i mislim si: Dobro, pička mu lepa materina,
a što se ja ne bi dignula i otišla na zajutrak
sa svežim zemičkama i buterom i marmeljezom od šipka,
uz belu kafu, pride?
Rečeno-učinjeno, a idemo sad svi zajedno:
Lepet ti je, lepet ti je, od šišmiša krila,
još je lepša, još je lepša pesmica debila.
Ja sam Samsi, ja sam Samsi, i vrlo sam šik,
ja bi rado da se vešam, ali nemam štrik.
O, yeah!

II.

Gled'o sam te u snu pijanu i ružnu
posred separea neobično tužnu
sve tvoje frendice navlače se s mojim
frendovima, a ti si tako pijana i ružna
kao što rekoh
da te nitko ne navlači ni u snu
posred separea
neobično tužnu,
pijanu i ružnu.

III.

Ja sam Samsara, ružna sam i stara
kao Žuži, o Žuži Jelinek.
Ja sam Samsara, pijana i ružna, kvragu!, stara
sam i tužna,
kao vrba grabava.
Ja sam Samsara, avaj, stara sam i pijana
kao ćuskija,
i zato sam tužna opkoračila
haskija.
O, yeah!

HAIKU

Jesen. Četnik na groblje
odnesen. Raznesen.
Malen zdrug i trešnja.

NABOŽNA POEZIJA

Korizmi je došel kraj,
Đizus ide sad u Raj!
Bit će tamo rock'n'rolla,
Nema patnje, nema bola!

Korizmi je došel kraj,
Đizus ide sad u Raj!
Bit će tamo šunke, jaja,
Krkanju tu nema kraja.

Aleluja, Aleluja,
Jesi Bože ti nas čuja!

Vazamski tradiciona, okolica Krka

POEZIJA KAO TAKVA

Nasmijane potočnice

Zumbuli su zazumbulili
mace se omastile
pastiri napasli,
a odojci odrasli.
Ruže su zaružile,
a brijaći ne briju!
Uplakanoj djevici zumbuli se smiju.
Smijte se govna simijte
dok ne zazvone potočne vile.
Smijte se mutavi kosci
dok koljete čarobno pile.

Ližem ti sliku Amodovara

Hommage Lečenom

Ližem ti sliku Almodovara
na kartama. Iz rukava asa
vadi dasa i keca k'o uskršnjeg
zeca čarobnjak iz šešira,
dok kurcu svira Tango
a pasionato, alegro vivače,
za Dragačevske trubače i društvo
u kutu mrtvih pjesnika:
Šoljana, Slamniga i Tina
Naručismo vina koje je pretvorio iz vode
Nekakav došljak na šanku
Blago se smiješi, u kutu usana pljuga
Naručuje Branku, poleti i litra druga
vidim, pašemo liku, bacimo spiku
Ispadne, jebote Bog, da je on osobno
Ustao iz groba, odjednom smrkne se soba
sve stane (u jednu rečenicu) gledam, stigme,
zbiljam kažem nije Sudac a ima i moć bilokacije
da bude u dva lokala odjednom, ahahaaha,
i tako odemo mi u drugi, pa drugi, pa Drugi,
dok se nismo propisno napili na Uskrs
Dvijetisućeisedme godine, tu
u Zagrebu, na Klaki, i Dubravi, i na Ravnicama,
po kojima smo jahali u suton
hoo.

hi-fi NEMANJA 08.04.2007. 02:51

SLOJMUN

Gle ordinarni majmun poslje kiše
obješen o rep i njedra tvoje stare majke
prepuna kapi što pijana se njiše,
netom stigla s gang-banga
prepreka joj svaka štenga nesavladiva.
Prizor nimalo ugodan:
niz nozdrve klizi slina, kapa sluz i šišti para -
sada je već jamačno: keva ti se zacelo kara!
No, vratimo se uvodnom majmunu i
ostavimo matoru da u klonji crta
pneumatskim nosom kurva stara škrta.
Obješen o njedra, rekoh, oti majmun visi
oranž, gutan mali mrtav, obješen o sisi
tvoje stare majke
u detinjstvu što je fuflala
(krezubim ustima) ti bajke
braće Grimm.
Bilo bi mi krivo da ne razaznajem mirise gljiva
kojim bi mogli razgovarati sa stablima u šumi
Bezimeni, poput gube sljubljeni, u samoći.
Ali donesoše ognjeve i spališe šumu do korijena
te iz nje izletješe vitorozi ljeljeni u trku
Tu sam ih čekao!
Zviz, zviz, i sve po redu, i lovce, i tkače, i pogane
Hodače po žici, razapetoj
Na sve četiri strane svijeta raštrkani.
Gonili su ih bezdušno u hajci što je rasla
ali se oni posakrivaše vješto u iskrslo kamenje
(Koje ni vatra ne mogaše da opepeli)
Tu se utisućiše i mladi sad uporno čekaju
da nova šuma naraste i da se ponovo nasele
(U ono okrilje
iz zapamćene priče iščezlih otaca i djedova)
pa i tvoje stare majke, o kojoj bih nešto još rekao:
Probudila se stara podrtina usred nepoznatog
provincijskog gradića u muškom wc-u u pola šest.
I misli: Da mi je samo još jednom, mojim starim
vuvlavim kvezubim subiba
otpiti gutljaj aer-konjaka
i započeti neku priču
braće Grimm!
Kakav nesalomljiv duh!

JAGODE

Noćas bih mogla pojesti kilogram banana.
Onih žutih, na primjer.
Banane su devijantno svinute,
U poluluku smeđih bridova.
Noćni vetar njiše njihove zlehude listove (sic!).

Noćas bih mogla pojesti barem kilogram banana.
Volim ih jesti,
s užitkom i najboljom prijateljicom,
Josipom.

U noćima poput ove njupam banane hametice.
Okeržute, sazrele, fine,
zavideći majmunima
ispod beskrajnog neba.

Jer oni stalno jedu banane, na tone!
U sezoni - van sezone!
Kako da onda ne zavolim njihove
velike nepomične oči?

Ja sam Bambi, ja sam Bambi, i vrlo sam šik,
rado bih se objesila, ali nemam štrik.

U opticaju je i nova pjesma Bože Alajbegovića, gey-budnica nonkonformističkog naslova 'Dok izlazim iz saune puši mi se kara'. Ovo je piratska verzija, koju je u lobbyju "Westina" off-the-record zabilježio Davor Butković:

'Dok izlazim iz saune puši mi se kara'

Dok izlazim iz saune puši mi se kara
zanimljivo, velim
a ja ne znam da li to želim
ili ne želim.
Dok izlazim nonšalantno iz saune
u večno ista nordijska jutra
(u večito istom provincijskom hotelu)
rekoh već da puši mi se kara
i znojan sam svud po telu.
Pa ipak mislim da nije u redu
da mi se svakog znojnog jutra
tako intenzivno puši čuna
dok opasni momci puše vutra.

Jolly good poetry!

hi-fi NEMANJA 24.03.2007. 22:26


KRATKA PRIČA

IN FLAGRANTI

Miroslav Schüsl se polagano klatio lijevo, desno, lijevo, desno, kao hipntotički servilna hrvatska politika ili recimo oblaporno Fucaultovo njihalo, kad ga je tako obješenog o solidnu tavansku gredu pronašao viši gradski naddimnjačar I. razreda, Adam Špiranac. Dimnjačar odloži špenglu, fremajzl i durhban, i iz nekog neobičnog razloga stane poput vojnika u stav mirno, popravivši pritom gornji dio odore: odlučno ga povuče rukama prema dolje, ne bi li izravnao naboranu tkaninu haljetka urešenog zlatnim pucetima i adekvatnim oznakama ranga.
Zadovoljan vlastitom pedanterijom, ili urednošću uniforme, anyway, Adam podigne pogled u pravcu obješenjaka Schüsla, pa blago i nježno pogne glavu u desno, ne bi li je izravnao po osi Miroslavove užem pritegnute fiziognomije.
Špiranac je bio čovjek svojih trideset, najviše trideset dvije, tri, no nikada nije vidio obješenog čovjeka. Zapravo, kad bi točno izbrojao, vidio je svega par mrtvaca: svoju baku Jalžu, po majčinoj strani (Hajnšekovi su brže umirali), školskog prijatelja Zdenka, koji je pao s dimnjaka toplane tijekom maturalnog ispita, i nesretnu L.H.(13), o čemu nije volio govoriti, pa čak ni policiji. Adam je bio povučen dečko. Imao je dugonogu, dugogodišnju djevojku Patriciju, medicinsku sestru sa Svetoga Duha, i nije se puno pačao u ljudske poslove. Volio je svoj poziv upravo zbog toga što je nekako, kako bi omica Gerda rekla, von oben gledao na grad, poslove i dane, slobodan u svom nadzemaljskom kraljevstvu mansardi, potkrovlja i dimnjaka, drugujući s modrim sutonima i sutonjim golubovima. Sada je bio malo zatečen. Tu, pred njime, njihao se monotono i banalno, u ispraznoj karnalnosti jednog kadavera, stari Miroslav Schüsl, posljednji čuvar tajni predživota Liječenog Katolika, pjesnika i bitnika srednje generacija i pripadnika nonkonformističke literarne skupine "Srk i čepić", koja se okupljala u bircu Kockice, bivše zgrade CK SHK, na kojoj je netko dovitljiv i dovoljno zločest napisao: We are the Borg! Taj i takav Miroslav Schüsl izgledao je Adamu nekako trivijalno, kao fait accompli: ecce homo, tu sam, definitivan, blijed i obješen, shrvan težinom vlastita tijela kao nepodnošljivog utega na vagi Pravde, koje, za života, za Miroslava Schüsla očito nije bilo, nema i nikada je više neće biti, ma tko što o tome rekao i što god taj Katolik, kažu Liječeni, u svojim semantkonkretističkim pjesmama o Schüslu napisao!
"Kako glupo.", pomisli Adam. "Da je živ, sigurno bi se uhvatio za gumb. Ovako, tko zna koja mu je bila posljednja želja."
Adam je bio bistra, zagorska glava iz okolice Ludbrega. Volio je ovako filozofirati. Ovaj put iznenadi samoga sebe: "A možda mu je bila želja da ga ovako mrtvog netko dobro istaslači, pa da i posmrtno učini neko dobro djelo!?"
Događaji su se počeli odvijati ogromnom brzinom, ali nekako u slow-motionu: kao kad recimo kamera krene u far naprijed uz istovremeni odzum: Adam prereže štrik i Miroslav padne na pod; Adam razodjene Schüsla, guzice još tople od trenja o zagrijanu ciglu dimnjaka, i dobro se zabavi svojih pola sata; nije žurio; privučen bukom, na tavan se popeo susjed Hohnjec, profesor emeritus jure i bogoštovlja; pred prizorom zastane "umah očaran i osupnut", kako je kasnije navodio "Agramerblatzeitung"; približivši se Adamu, nesposobnom da predahne u predanom oduševljenju puti, stane ga gladiti po tankoj kosi drhtavom staračkom ljevicom, prošaranom sepijastim pjegama; desnicu diskretno uvuče kroz rasporak i stane natezati nježnik; zabrinuta što Papi tako dugo izbivaju, profesora Hohnjeca počne tražiti njegova kći iz drugog braka, Helga, pedijatar u Klaićevoj bolnici, pasionirana pletilja; zatekavši Adama, Mireka i taticu Benka (jer tako se dobri profesor zvao) in flagranti, Helga, u vrelom sffumatu popodneva jednog tavana, povuče neku obližnju verigu s kukom i rezolutno je zatakne za međunožje; Adam začuđeno pogleda Helgu, tatek Adama pa Helgu, Helga tateka pa Adama pa pičku, i svi u isti mah svrše. Opera finis.
Ovo je i svršetak priče. Vidi se da fabula koincidira sa sižeom, a jedno i drugo s psihološkim stanjem svih likova, što je neviđeno majstorstvo u povijesti literature, dimnjačarstva i potkrovnog taslačenja.
Ne kužim što bi se od literature više moglo tražiti, a i dobiti!?
Izgnani?

FILMSKI ili TV SCENARIO po POZORIŠNOJ PRIREDBI

Evo, ja bih predložio jedan motiv: Četiri čoveka, vrlo ozbiljna i moćna, devedesetih odluče zavladati Hrvatskom, u potaji a možda i krišom. Sklapaju ugovor i toliko su sigurni u sebe da im ne manjka duha i smisla za veličinu: ironično si nadevaju imena u skladu s onodobnom nacionalnoromantičnom modom, pa je jedan Franjo Horvatić, drugi Hrvoje Franjić i tako to. Njihov je problem u tome što postaju žrtve vlastite konspiracije verujući, na primer, da je četvrti ortak poznat samo njima, a u stvari su svo vreme sva četvorica očita celoj zemlji. Jasno, kao što vidiš, reč je o farsi: oni se vladaju kao glumci koji bi za vreme kazališne predstave poverovali u svoje uloge do te mere, da bi poverovali u stvarnost sveta koji svojim performativnim aktom proizvode: to je inače tipičan ideološki potez u kojemu opsenar postaje žrtva vlastite opsene; gledatelji se pritom u prvo vreme čude, potom negoduju, da bi se ubrzo počeli zabavljati. Predstava postaje prareality-show; traje in continuo u HNK, 24 sata na dan, HTV donosi kamere i počinjemo pratiti život glumaca koji su žrtve vlastite fikcije, mada oni to ne znaju. Gledatelji se osećaju, s vremena na vreme, nelagodno, sluteći da su i sami samo dio predstave za čije potrebe netko treba glumiti i - publiku. Ubrzo svi počnu patiti od nestvarnosti, kao u Trumanovom showu, a glumci ih počinju primećivati i povremeno tešiti. Publika se u suzama grli s glumcima, nadeva im imena Ivana, Marka, Mateja i Luka Skywalkera, i zahteva da ih ovi vode u svetlu budućnost; evanđelisti se smeju, nastavljajući svojim poslom. Poneko iz publike odlazi iz zgrade pa se vraća, kako tko želi i kad tko želi. Sastav se publike na taj način s vremenom menja, i doskora nema više nikoga tko nije dio predstave: pozorište se izliva u život*, kao na onoj neverovatnoj slici Remedios Varo o kojoj u 'Dražbi predmeta 49' govori Pynchon: reč je o kući koja je veća iznutra nego izvana, kako bi rekao 'House of Leaves'. Cela zemlja postaje pozorište. Onaj jedan ortak gradi novo pozorište, negde usred turopoljske ledine; kazališni kritičar Tomislav Č. u "Jesenjem listu" smelo tvrdi da je reč o postmodernom citatu nekog Herzogovog filma o džungli: građani se permisivno smeju, otrpivši tu preteranost kao dokaz otvorenosti hrvatskoga društva. Franji Horvatiću pada na pamet da bi celu stvar valjalo ovekovečiti i snimiti film o ovom multimedijalnom spektaklu od života: kupuje filmsku industriju zemlje, ali, zastaje suočen s neugodnom spoznajom da život oponaša umetnost i da bi već dokumentarni film o njima bio zanimljiviji od svake fikcije! Saopštava to ortacima koji rezigniraju: Tonko Zdravković napušta biznis koji umnaža stvarnost, medije, zbog lakog osećaja vrtoglavice izazvane slikama u slici što se odražavaju u beskraj, te se baca u business s nekretninama, po savetu lekara, ne bi li povratio unutarnju ravnotežu. Preostali ortak, Zdravko Tonković, živi diskretno, distanciran od ostalih, recimo kao Lennon. Sva četvorica, iz dosade života, počinju glumiti neraspoloženje svih protiv svih: povremene Zdravković napada četvrtog ortaka poznatog samo njima (pssst!), ponekad Tonković ne želi da se više pretvaraju (ostali ne razumeju o čemu priča!), ponekad ih Horvatić uznemiri pričama o nekoj zemlji u kojoj filmski glumci zaista postoje i van platna, s ponekad se svi zajedno smeju nekoj šali ili prisećaju zgoda iz starih dana. U posete im dolaze brojni ljudi, pa čak i smrtni neprijatelji koji se s njima fotografiraju: publika klikče i zahteva da se slika sa njima zajedno. Neki se događaji ponavljaju, a od nekih se rituala namerno odstupa; prvo pomalo zbunjuje i glumce i publiku, drugo unosi osveženje i optimizam. S vremena na predstavu dolaze i predsednik i premijer zemlje, u historijskim kostimima. Glumci se smeše, a onda, posle, i smeju.

____________

* Pozorište se izliva u život, život se uliva u teatar; predstava se može zvati 'Fontana'.
** Očito je da ova magičnorealistička farsa nema kraja, točnije, predstava se prividno prekida jedino begom u san; čim čovek otvori oči, pa makar i kao ambasador na Javi, već je
u novom, zajedničkom snu. Nemoguće je uteći ovoj hipnozi: moguće je biti samo emigrant, ne više od toga. Očito, ambicija je glumaca uspela i više od očekivanja: oni su ovladali Zemljom. hi-fi NEMANJA 09.04.2007. 06:22

POETSKI AKME

Iz Alajbegovićeve zbirke 'Mene boli stih' donosimo monumentali kuplet u kojem pjesnik propituje distancu onog poetskog i ovog književnog introspektivnim promišljanjem vlastite subjektivne osobnosti, kako u pogovoru kaže Branko Danko, koji je ovu zbirku priredio za izdaju. Poslušajmo:

Odsjaj noža brži je od svetlosti

Malo je smislenih životnih
nedaća. Moje su misli odreda firmato.
Umetni mozgovi vape za redukcijom
s neba sipi suton večiti sffumato.
A možda je vreme da se krene jer
već bridi obraz u neonskoj svetlosti.
Zamnom ide san, fetiš i psihoza,
ja ne mogu sam
umoran od svetosti.

Netko odlazi; ne vidim te više, bre.
Odmah iznad krova pogansko je nebo.
Svet je davno, davno otišao dođavola,
A i ti me smaraš, moja bivaša trebo!
Angeli sa krila truse raj u prahu
Oseća se krv izdaje u dahu...
Hoćemo li stići umreti na vreme? My chemichal brother,
jebem li im seme!

Od te misli noću ježi mi se koža:
od svetlosti brži tek je odsjaj noža.

DRAMA

HRVATSKA ŠUTNJA

drama napeta u 3 čina

lica:

Liječeni Katolik, pjesnik i humanist s kraja XX.vijeka.
Marija, njegova vjerenica.
Mikloš Jergoš, hrvatski intelektualac mađarsko-portugalskog porijekla, erotski podvižnik.

1. čin

Katolik se nalazi na liječenju. U sanatoriju mu društvo pravi Mikloš Jergos koji je doživio jedan živčani slom, nezadovoljan recepcijom svog 28. romana "Sabrano djelo". Nadraženih nerava, Mikloš se zaljubljuje u Mariju, Katolikovu vjerenicu, koju poznaje samo iz njegovih priča. Drugoga dana trećeg tjedna liječenja u posjetu dolazi jedna respektabilna blondina, s usnama kao raspuklim trešnjama. Ulazi u sobu u kojoj leže Katolik i Jergoš.
Velentoš šuti. Ne zna je li to Marija.
Katolik šuti jer zna da Mikloš potajno voli Mariju, pa ne želi otkriti je li to ona ili nije.
Žena šuti i nakon nekog vremena napušta sobu bez riječi i bešumno.

2. čin

Katolik i Jergoš šute i gledaju se.
Jergos se boji išta progovoriti da ne ispadne blesav: ta, možda to nije Marija, a osim toga, ne usudi se priznati da se zaljubio u vjerenicu svoga supatnika.
Katolik šuti jer počinje potajno mrziti Jergosa: zna da će ga njegova šutnja posve izluditi, i računa s potpunim slomom omraznutog bezobraznika koji se drznuo zaljubiti se u njegovu vjerenicu.
Jergoš shvaća da Katolik šuti samo zato da bi izazvao njegovu znatiželju. Stoga se okreće k zidu praveći se da spava i da ga se cijela ta star savršeno ne tiče. Katolik se na to također okreće prema suprotnom zidu, ignorirajući Jergosovu hinjenu indiferentnost. Leže okrenuti leđima jedan drugome, dok se u zraku osjeća strahovita dramska napetost.

3. čin

Žena koja je ušla u Katolikovu i Jergošovu sobu izlazi iz susjedne sobe i odlazi niz hodnik. Pete klokoču po ulaštenom kamenu poda. Mimoilazi madicinsku sestru, novakinju u bolnici, na čijem je uštirkanom revereu bezenskoplava pločica s imenom Marija...
Prošavši pored žene raspuklih usana, Marija u magnovenju pomisli: Ah, jadna žena! Badava ti sve kad izgubiš zdravlje.
Isprativši pogledom preko ramena respektabilnu blondinku sve do izlaza iz klinike, Marija otvori vrata Katolikove i Jergošove sobe.

- kraj –

NEMANJA 31.05.2007. 21:40

ESEJI, KRITIKE, TRIVIJA

Pokušat ću svoju tezu izreči još jasnije: ja ne mislim da je Carver kao pisac sasvim irelevantan ili da je nedajbože Carver po sebi laž: razlikujmo, za ljubav ove male teze, Carvera po sebi i Carvera za nas. Carver an sich je Carver unutar korica svoje literature. Ono što mene uvjerava ta je riječ o dobroj literaturi, isto je ono što je Carvera oduševljavalo kod Čehova: poetičnost te književne vizije. Upravo ono dakle što našim carverovcima tako frapantno fali: Carver für uns Carver je tvoga točnog opisa, Carver legalizacije banalnosti: ovdje svaka pijandura misli da je priručni Carver jer je musav od pive i nikotina! Nažalost, takve žalosne sudbine, ili ispadi naših sudbina, nisu poetični nego patetični, i nedovoljan su zalog i razlog pjesme. Kad te treba ostavi, drugim riječima, možeš se kod mene napiti, možda se možeš i ispovraćati, ali, samo jedno nemoj: nemoj recitirati! E, baš to naši carverovci rade: oni su u trajnom stanju napuštenosti, ostavljenosti-u svijetu i ostavljenosti-od-svijeta! Njih je svijet ostavio, jer, oko njih je jedan crno-bijeli Hourin provincijalni svijet koji ih, kao Poete, duboko vrijeđa! Nije po njihovoj parnasovskoj mjeri. I što oni rade? Naravno, oni se tom svijetu svete: opisuju ga svojom, pazi sad!, stvarnosnom prozom. Budući da su za nesposobni za Kunderinu, kamoli za Borgesovu književnu rečenicu ili misao, morali su pronaći neki uzor, neku paradigmu regbi, neki alibi, in ultima linea: i opet si točno kazao: ako Carver može napisati 'Ušla sam u sobu. Pušio je.', pa ako je to literatura, jebote!, pa onda sam književnik i ja! Carver, naš priručni hrvatski Carver, nasušna je potreba jedne generacije da koja ga koristi kao prezervativ: navukli su Carvera kao kurton na svoje rupičaste glave da i oni neki kurac budu! Jer, samo lokati, to je nekako nečasno i besmisleno: čovjek koji pije, to je pijanac; književnik koji pije, e, to je već stvar inspiracije: to carverovci traže dokaz postojanja duha u prirod, puštajući duha iz boce. Sve to onda završava u, za Zagreb, tradicionalnim alkoholizmom, nad kojim se Krleža zgražao, o kojemu je Andrić s gnušanjem pisao. I kad bi se barem iz toga Duha izrodio kakav baštardo, kakav Bukowski, kako bi ti vjerojatno poželio! Nažalost, iz sve te naše drugorazredne carverevštine porađa se jedino užasna preuzetnost: gdje nema invencije, ima intencije! Svi su ti kitovi strašno preuzetni, pa kako je već zamjećeno, tumače sve from Nato to Plato, od majmuna do Avnoja."
Nedavno sam spominjao Monthy Pythone i William McGonagall, najgoreg svjetskog pjesnika koji je poslužio kao predložak za Ewan MacTeaglea, genija čiji su prozni sastavci o novcu prava poezija: evo ga gore na djelu! Imam dovoljno novca! Ahahhahahah.....

NEMANJA 23.02.2007. 15:07

EVENT U A LISTI & B LOGERI

Čuj, Cveba, ti znaš da su nekoć tinjali sukobi Šminkera i Hipija - bile su to znamenite šore dostojne obračuna Dubrave i Trnja! - potom punkera i darkera - e, to su bili obračuni o kojima se i danas govori sotto voce i povrce - nešto kasnije Hercegovaca i Domaće udbe (ti su sukobi možda najbenigniji, ali zato najdugotrajniji od svih, i, vjerojatno, nepomirljivi), da bi se danas sve ukonačilo u mržnji do istrebljenja dvije literarne struje: Pisaca-Blogera i njima suprotstavljenih Eventualista. Da bi razumjela bit sukoba, morat ću citirati manifest Eventualista, ali, odredimo najprije sam pojam: eventualizam nije, kako mnogi krivo misle, izvedenica od onog 'eventualnog', onoga što je kontigentno, što ovisi o okolnostima i iskrsava u nespecificiranoj, možebitnoj budućnosti; eventualizam se u Hrvatskoj izvodi iz pomodnoironijskog pojma "event", čije puno značenje jedino može dočarati sjedeći dijalog:
- Cure, kaj vi radite?
- Mi ti radimo u korporativnim komunikacijama!
- Da...A kaj tamo radite?
- Paaa...Organiziramo evente.
Dakle, pičke rade sendviče za goste firme na prosinačkim paganskim predbožičnim domjencima, i kako se već svaki frizer u gradu naziva inženjer vlasuljarstva, tako su i one pičke iz korporativnih komunikacija, a prelo je event!
Dakle, to ti je Cvebo jedino, pravo i puno značenje pojma - kao misli o biti - event, što je u osnovi javnobilježničkog neologizma "eventualisti". Njihov je manifest dakle ovaj:

Manifest eventualizma:

1. Sve točke ovog manifesta su promjenjive u skladu s protjecanjem vremena i mijenjanjem svijeta. Ova nije. (Hommage Heraklitu, očito)

2. Naša preokupacija je slobodni književni izraz. Ne zamaramo se formom, pretpostavljamo joj sadržaj. (Predbacujući Dobrici Ćosiću nesklapnost izraza, kritik je dobroga Ćosića dobio što je tražio: Nemam vremena za bavljenje formom, žurim da saopštim temu!)

3. Ovo je vrijeme svedostupnosti, površnosti i nametanja filozofije pragmatičnosti. Protiv njega se možemo boriti samo našim pisanjem. (Ova je točka izraz samosvjesti: eventualisti daju do znanja da su, kao alegoria Zeitgeista, svjesni svojih ograničenja i jalosvosti praktičnih pokušaja da se ona nadiđu: pokušat će ih razrješiti simboličkim putem, ako i tako.)

4. Držimo se razumljivosti i jednostavnosti. Želimo biti pristupačni svima. (Što neće biti teško: u Hrvatskoj tek nešto više od 8 % građana kupuje novine, pa je dakle svih 14 000 Hrvata zasita osvojiva i dostupna ciljna skupina; jedino se bojimo da će u širenju eventualističke literature jedina nepremostiva prepreka biti upravo njena razumljiost i jednostavnost. Prebrzo se je razumjelo da je riječ o jednostavnim ljuidima i, što je gore, mislima.)

5. Naše teme su ono što smo čuli, vidjeli, doživjeli, ali dozvoljavamo si pisati i o onome o čemu ne znamo ništa. (Prvi dio ovog skrušenog prizanja oslanja se na denuncijanstkopolicijski karakter pisanja dobrog dijela pismenih Hrvata, dok je drugi povlastica književno-znanstavenoga idioma; u svakom slučaju, ovo i nije odmak od Tradicije i hrvatskog literarnog mainstreama.)

6. Ne vjerujemo u žanrove. Smatramo ih nepotrebnima i ograničavajućima. (Žanrovi nisu predmet vjerovanja. Iz te zabune kao korolar sljedi njihovo suvišno odbacivanje. Ali, i ono je već genre-scena u naroda koji su zakasnili u povijest. Barem onu književnosti.)

7. Odbijamo biti politički korektni. Politička korektnosti je fašizam. Pišemo kao što mislimo, bez uljepšavanja. (Nazvati gospođu direktorice, a ne direktore, to je fašizam. Eventualisti to i pišu, jer to misle. To misle, jer su idioti.)

8. Težimo univerzalnosti. Mogućnosti da se naše priče čitaju bez obzira na mjesto i vrijeme.
(I komunisti su težili univerzalnosti, baš kao i ukupni prosvjetiteljski projekt. Očito, eventualisti su na poziciji moderniteta, tj. tradicionalno kaskaju 50 godina za svijetskopovijesnim standardom u Duhu; ali, to je tako još od Fritza i nordijskih dramskih magluština. S druge strane, prisvajajući iz svoje partikularne perpektive pravo na univerzalnost, evenutalisti nastupaju kao Ideolozi par exellence. Naša posla.)
9. U vremenu jeftinih senzacija za književnost nema vremena. Onima koji nam posvete svoje vrijeme pružit ćemo sve ono čega su se zbog nas odrekli. (I opet rijetko viđeno samobičevanje: u vrijeme jeftinih senzacija, kao što je evenutalizam, nema književnosti, ali, samo u Zagrebu. Već u Budimpešti ima je u izobilju. Navodno čak i u nekim dijelovima Azije.)

Eventualisti (osumnjičeni):

Dario Šarec
Krešimir Dujmić
Andrija Škare
Slavica Rojc
Kruno Čudina
Ivan Turković – Krnjak
Mirna Bačun
Neven Vulić

Eto, to je jedan klan.

Nasuprot su blogeri. Oni nemaju manifest. Oni su postmoderni: imaju svoja unosna zaposlenja, ali, za razliku od modernih, poput Kafke, oni zbog toga nimalo ne pate. Birokracija je Zakon, dok je sdruge strane Uživanje koje ona pruža; o Birokraciji i Užitku vidi diva iz Ljubljane (Nad-ja, simbolički poredak, ospcenost zakona, zapovijed, Enjoy, etc.).

...Blogeri su jebena ekipa: oni su Nevidljiva ruka države, posisali su s majčinim mlijekom poduku o mrašu kroz institucije, i Književnost im je samo hobi, kao Lordu Byronu: u sretnijim slučajevima, blogeri se pera lačaju kao klinci koji gitaru uzimaju u ruke ne zato jer su božji instrument, pa imaju misiju odsvirati par taktova glazbe sfera za svoga ovozemaljskoga života, nego im je gitara surogat za velik kurac: kad si Književnik, valjda, više jebeš! Kao što vidiš, Blogeri Književnosti pristupaju krajnje praktično, izalazeći iz teksta u kontekst. Posljedica je to nadilaženja modernističkih manifesta, počam od Komunističkoga, te zahtjeva za revolucionariziranjem svijeta: oni ga više zaista ne žele samo različito tumačiti, jer ga već odavno mijenjaju, uglavnom u svoju korist. U tom su smislu Blogeri next-generatio FAK-a, pretorijanske pseudointelektualne garde Ninoslava Pavića, koji je mislio da će mu par Jugoslavena, poput Jergovića i Tomića, priskrbiti moralnu intaktnost i duhovnu žaštitu od nasrtljivih falangi nacionalističke desnice (čitaj: svih Hrvata). Naravno, Blogeri to nisu u smislu lišenosti patriotiskih osjećaja, jer, za njih itekako vrijedi ibi bene, ubi patria, nego su naprosto od samoga početka uronjeni u suvremene medije od kojih rade i sredstvo ali i sadržaj svoje literature: koliko je medij poruka, toliko je ta poruka bezostatno medijski uvjetovana: ne samo da ono čega u medijima nije, nego smo mi ti koji određujemo čega će u medijima biti, a što ćemo izostaviti. U tome su u dalekoj mjeri nadmašili eventualiste, koji kao outsideri naivno misle manipulirati medijima, ne razumjevajući temeljin Warholov postulat o privremenosti medijskoga interesa i slave: jest, bit će i oni slavni na 15 minuta, ali, i tu je ironija, samo na 15 minuta! Blogeri to rade stalno, iznova, besplatno, bez ulaganja u vlastiti marketing, a opet neodvojivo od njega: to je i temeljna karakteristika te poetike: pisanje kao marketing! Nije čudno da jedan od čuvenijih književnika ove ergele tematizira upravo vlastiti akviziterski CV; riječ je, jasno, o Vladi Buliću.
I tu dolazimo do sukoba: očito, riječ je o marketingu, bio on event ili dnevo web-oglašavanje pisaca bloga!
Radi se naprosto o podijeli tržišta, tj. ulica, i, na ulici se sukob i morao riještiti.
Nije čudno što je onda i Kizo, koji je po vlastitom priznanju čovjek s bokserom i dosjeom, otišao do Močvare. Iako se on klonio takvih obračuna, solidarnost i nekakva štemerska etika nagnale su ga da priskoči u pomoć svom klanu. Kao etički stav to je razumljivo, kao estetski, gotovo neobranjivo: ta, vidite kako je ružno skončalo!
A, ako već ne želite prizanti da je područje umjetničkog sfera onog Lijepog, barem se zadržite na Uzvišenom. Koje su pak konzekvence takvoga stava, o tome drugi put.
Cveba, nadam se da ti je sada sve barem malo jasnije. Bok!
P.S.
Kao što kaže i sam Markiz, očito je da se tu mnogi pretvaraju u literarne tajkune. Ogromna je tu lova u igri. Vidiš samo kako je gospodin Lijevak, od izdavača, postao siva eminencija HRT-a! Književnici drmaju Hrvatskom, samo se to nitko ne usudi glasno kazati!
Sada su se počeli ubijati i po ulicama!
Samo nam je još to trebalo! Vidiš što su napravili od onog dobrog čovjeka na Ju Bi Tu, ministra iz Virovitice!
Ulice su hrvatske metropole ponovo nesigurne. Horde sljedenika Eventualista i Blogera vode bitku do istrebljenja. Tko će tome stati na kraj? Postoji li moralna instanca, ako je već pravna država nemoćna, da restituira načelo zakonistosti i vrati mir na naše ulice!
Čovjek više nije siguran ni u močvari!
Olovna vremena: čovjeku u obranu vlastita dostojanstva preotaje samo kutija olova.
Kalibar '45.

NEMANJA 25.02.2007. 13:46

KRITIKA

Kritika priče "Neobično volim šumu"

Iz Lolline sveske

Pročitajmo sada lento tih par uvodnih rečenica štiva koje klizi smoothly, yet non troppo, kao Orljava:

Neobično volim šumu. I sve šumsko. O gljivama ništa ne znam osim da ih volim. Jednako kao šumu i gljive, volim i porculan no to je jedna sasvim druga priča.
U pletenu košaricu slagah gljive. Volim ih zbog mirisa. Ni zbog čeg drugog. Uskoro je prepuna mekih gljiva. Pitam se jesu li jestive. Pitam se ali zapravo me nije briga. Lijepo je što mirišu na vlagu i šumu. Na meku paprat i žilav bršljan. Ponekoj zdrobim klobuk koji se otapa pod mojim prstima. Ni sama neznam zašto ih drobim.Godi mi propadanje jagodica prstiju u meko tkivo gljive. Zabavljena drobljnjem mekih klobuka sudarim se sa golemim hrastom.


O.K., možete otići po čips i napitke, give me bre a break, pa prionimo poslu.

Sad kad smo se udobno smjestili, pogledajmo što nam to Lolla pokušava reći.
Već u prvoj rečenici, dakle, apodiktički tvrdi da ona voli šumu.
Druga rečenica, zanimljivo, usprkos prvoj donosi novost: Lolla voli i sve šumsko! Ma jebem ti mater, tko bi rekao!? Zbilja sintetički sud apriori! Pa zar i mahovinu?
Treća rečenica Lollin je forte: iako s gljivama ima blind date, unaprijed ih vole! Ona jednostavno gljivama daje carte blanche: ne znam ništa o tebi, ali te Muharko volem! Jer ti je stas golem, a i sam taki čo'ek.
Cijeli ovaj pasus Lolla finalizira podsjećanjem - takva joj je čitalačka publika - da voli: šumu i gljive, ne nužno tim redom, ali i porculan, što je druga priča za koju se ipak nadamo da je nikada ne ćemo čuti!
U nastavku ovog spornog teksta saznajemo da once upon u time ona, Lolla, u košaricu slagaše gljive. Kakva je bila košarica? Jasno - pletene! A zašto ih je Lolla slagala u pletenu košaricu? Pa zato jer ih voli! Zašto ih voli? Iako je još koliko u prvom pasusu tvrdila da ih voli neopterećena predrasudama ili predznanjem, sada tvrdi suprotno: voli ih zbog mirisa! Da ne bismo pomislili kako je Lolla iz drugog pasusa navela razlog svoje ljubavi spram gljiva iz nehata, neprisiljenom grješkom, dodat će: Ni zbog čeg drugog!
Sada je već sasvim lako predvidjeti kraj. Priče.
Uskoro je (košarica) prepuna mekih gljiva. Lolla se pita jesu li jestive. Pita se, ali zapravo je nije briga. Jer, ako su i otrovne, što joj se može dogoditi? Gore od ovoga ne može biti, zato je zapravo i nije briga. Ona naime gljive ne voli jesti, nego drobiti prstima. To Lollu relaksira. Do te mjere da se drobeći prstima gljive sudari s hrastom. Što šumom luta. Lolla, vrijeme je da podsjetimo, voli šumu i gljive. Kao i porculan, što je druga priča. Neki put se sudari s hrastom, drobeći gljive patrljcima, mada ih voli iako o njima ništa ne zna: zna samo da ih voli zbog mirisa i ni zbog čega drugog. Kod gljiva je najljepše što mirišu na vlagu i, zamislite!, na šumu! Lijepo je to. Mirišu na paprat koja je meka, dočim je bršljan žilav. (Isuse, ne mogu više, kakav idiotizam - Lolla, ti mirišeš na vlagu i šumu: ti si zaista idiot!) Zato jer gljive voli, Lolla ih drobi: ponekoj zdrobi klobuk koji se otapa pod njenim prstima: ne nečijim tuđim, nego, zanimljivo, njenim. Ni sama ne zna zašto ih drobi, iako se bojimo da opis ne potraje i da se ne ispostavi da ih drobi zbog mirisa. Ali, evo nas na kraju: "Godi mi propadanje jagodica prstiju u meko tkivo gljive." Što o tome misli njezin psihijatar, ostaje za vidjeti; možda bi Pooka mogao nakapati Haldol i Lolli, tek da i ovdje predupredi bilokaciju.
Napokon, kao što sam najavio, zabavljena drobljenjem mekih klobuka, Lolla se sudara golemim hrastom.
Naravno, gljive mirišu na vlagu, tkivo je gljive meko (kao i paprat), bršljan je žilav, a hrast je - jebiga, ali golem! Nevjerojatna je ta moć Lolline poetske imaginacije! Ovdje je čak bogohulno citirati Kiševu opasku o stupnju banalnosti asocijacija kao kriteriju kitscha! Ovdje nije riječ o tome, i ostavimo takve kriterije i prigovore na miru. Ovo je čisti, nepatvoreni, meki a žilavi idiotizam!
Biti nesposoban i neartikuliran do te mjere da hrast ne možeš drukčije opisati nego kao golem, a paprat kao meku, zaista je svojstvo subinteligentnih bića.

STVARNOSNA PROZA

Čuj, Izgnani, stvar i jest u tome da ja protestiram i protiv ovakve literature i protiv stvarnosti koju generira: upravo je u tom obratu, bitno ideološkom, stvar!
Riječ je naime o tome da stvarnost, koju navodno stvarnosna proza deskribira, zapravo biva tom prozom proizvedena: nameće se kao jedini stvarnosni stereotip!
Taj stereotip, očito je, odgovara ideološkim obrascima kojima barata EPH. I to je sve.
O svemu ostalome dovoljno si kazao sam: nema tu velikih literarnih ambicija.
To je moguće jedino u ovoj bijednoj zemlji: literatura bez velikih literarnih pretenzija!
I, još nešto: Izgnaniče, nije riječ o tome da Bulić šturim sredstvima slika sliku šturog svijeta!
Riječ je o tome da on očito ne zna i ne može, a ne da neće drukčije: naime, poredba: "Bijeli namještaj, bijele kožne fotelje, stakleni stolić, plazma. Osjećaš se kao u ordinaciji" , ne govori o siromaštvu svijeta koji Bulić opisuje, nego o siromaštvu Bulićeve poetske imaginacije, Bulićeva autorskog svijeta! Njemu jadnom, dok sijedi usred bijelog, ništa drugo na pamet ne pada nego: Jebote, k'o u ordinaciji!
(...)
Jedino što je dobro kod Bulalića to je ta prostodušna iskrenost: on je svoj blog proročki nazvao Pušiona, pa još k tome 1. Znao je Bule da je sve to pušiona, samo se faze razlikuju: na kraju, čak mi je i simpatičan! Dobio je od Pavića lovicu za nagradicu, pa je sada mogao taksijem do Libma pozvat rundicu za škvadricu! Oprosti, Vilenjak, ali ahahahahahah...jebote, pa to je društvena satira! Na kraju mu je EPH dao 50000 klikova za taksi i rundu u Limbeku, a onda je Pravi Bule otišao na vakumiranu i propisno odležanu Black Angus govedinu iz Argentine, apsolutno senzacionalan “roastbeef”, zapravo ramstek, krvavo-hrskavo pečen, s obligatnim naslagama loja na korici, serviran kao lepeza debelo rezanih crvenih šnita posutih crnim tartufima, najukusniji i najsočniji komad govedine koji čovjek, ako nije društveni satiričar, može blagovati u okolici Zagreba, usred nepomućene ataraksije i stupora, zanemarimo li na čas nepretenciozan izbor crnih vina te na način točenja šampanjca. Sauron, u bijelom salonu, s bijelim namještajem i bijelim foteljama, u isto je vrijeme pred crnom Pioneerovom passe plazmom zurio u 'Zuhra light show', ćuteći pritom nekakvu neodređenu prazninu; pomislio je, na tren, da sve, nažalost, teče, i da je možda i sam prolazan. Pod njim se sterao Zagreb. (U kurac se sterao. Sorry, nisam izdržao.) Prepun prilika. Jasno, uz dobar konzalting. Negdje tu, u blizini, na Trnju, svoju je prvu rundu dobio društveni satiričar Bobi, Buli, Bubić...jebemu...zovite mi Velimira...Velja, druže, kako se zove mali kojem smo dali nagradu? Da, da, za satiru...ahahahahahhahahahahaahahahhahahaaahah..................

NACRT ROMANA

Evo, saću ja da napravim savršen roman za Biškupovu dotaciju.
Prvo, imaće 33 poglavlja. Zbog Isusovih godina. Ima i veze s brojem čovekovih rebara. Odatle simbolika: čovek može da bude ko Bog! Recimo, da se tako oseća.
Svako teće poglavlje pripada većoj celini: tu već imademo 11, kao 11 sefirota, kojih je 11 a ne 10, jebem vas kabaliste, ko vas je učeo mistici, Madonna, a?
To je dakle po horizontali.
Vertikalno, registri se umnožavaju do neslućenih razmera: svako poglavlje priča novi narator. Majku mu jebem ako ja ne razvalim fokalizaciju u guzicu, ima da me ljubite (kakva rečenica, pa ja sam Bog pismenosti - jedna zapeta, i više ja ne jebem fokalizaciju u guzicu, nego me vi u nju ljubite! sjajno, zar ne?).
Kako je to moguće?
E, sinovci, kad ste vi kulovi! Saće tata da vas nauči.
Prvo, imamo predgovor, pre samog romana. U predgovoru ima da umnožimo narativne instance ko Basilid nebesa: do u beskraj! U strari, to je i osnova romana: Ideja o Bogu koji je izvan sveta, koji nije panteistički nemački i spinozistički bog koji se podudara sa svetom, nego je absconditus! Basilid, koji je tek naoko bio heretik, umnožio je ta beskrajna posredna boštva i nebesa između Demijurga i sveta do u beskraj, pokušavajući ilustrovati upravo tu ideju veze Boga i sveta koja je još samo simbolična, beskrajno posredna, možda neznatna, svakako nevažna: Bog je zauvek slobodan od svoga dela, Svet je božje delo, ali delo jednog rezigniranog, neutešnog Demijurga (nećemo da ga crtamo ružnim linijama, ne mora baš da bude negi Namćorasti Bog!).
I, šta se tu kaže, u tom predgovoru? Tu se kaže da je roman koji sledi poruka koju je pre povlačenja iz sveta - to ima veze s Ain Sofom i sledećim radnjama, ali da vas ne jebem... - odaslao svetu posredstvom svoga glasnika, anđela koji propada kroz bezbrojna nebesa na putu ka Zemlji.
Pali anđeo, kao glasnik romana koji je nova Objava, pa to je sjajno, zar ne!
Ali, Bog u međuvremenu nestaje, ili umire, ne zna se, i nositelj je poruke - ah, tako kafkijanski, ali to je također must - zapravo glasonoša mrtvoga kralja. Jasno, i sam se glasonoša gubi u tim infinitezimalnim nebesima, tako da poruka nikada ne dolazi na svoje odredište, što je samo jebanje po Lacanu i Žižeku, koji tvrde obratno!
Svaka budala se već do sada izgubila u ovom nacrtu, ali, tu sad leži jedna jednstvena genijalna mogućnost: kako poruke više nema, a ipak je stigao glas o njoj, postoji priča da je bila odaslana, kreće radnja romana kao rekonstrukcija prvotnoga tekst poruke iz ustiju nižih boštava koja su je imale prigodu pročitati: jedna su lenja, druga prmudra, treća zlurada i imaju svoje motive, jedan pak laže, drugi ima Alzheimera...uglavnom, poruku se rekonstruira i prenosi kao ona slavna knjiga prenošena ustima ludaka što od usta do usta preinačujuću izvornu rečenicu Markiza De Sada (inače, genijalna ideja: knjiga kao palimpsest luđačkih korekcija)!
Ovime dobijamo nebrojeno mnogo stvari: 1) tekst je palimseset...tratalalal, to kužite,ne: tekst se uspostavlja kao niz prepravaka i izvorna verzija biva tek per-verzija nebrojenih naracija; 2) tekst je,očito je, jeretičko evanđelje! 3)tekst je ourobouros, jer se uspostavlja u samotumačenju, a opet, teks je karcinom, jer napreduje nazadujući, samoga sebe razjedajući! 4) tekst je enciklopedija, u smislu en kiklos paideia, u sebi kružeće obrazovanje: jasno je da se tekst od samoga početka odnosi samo i jedino na sebe samoga, ali, to ne umanjuje njegovu stvarnost: to je izveštaj o stavaranju koji jest ono što je stvoreno - tekst je Reč, a Reč je Telo! 5) Došavši do te razine, telesnoga, pičimo ravno u srce suvremenih teorija, kao što je ona o korporealnoj anksioznosti u Hazarskom dikcionaru; ali, to su već zajebancije za veće jebače od ovdašnjih; to Jagna ne bu kusala!...Mogao bih do 134 sloja, no, kako smo tek na predgovoru, i ovo je dovoljno!
I, sad, dakle, budući da svako od 33 poglavlja priča novi demon, bog, anđeo ili heroj, jasno je da naratora zapravo nema: ako su narator svi, onda to nije Nitko! To je toliko genijalno da ne mogu da vam kažem koje pak to sve konzekvence ima: kakva kurac fokalizacija, ovde uopće ne može da sepriča o normalnim kategorijama pouzdanog i nepouzdanog pripovedača, tko gleda, tko vidi, tko priča, etc...I priča i vidi i svatko i nitko, tj. McGuffin: ona instanca koja kad je ima, pretječe, a kad je nema, nedostaje: Gospodar smisla! Fetiš osobno! Označitelj manjka koji maskira manjak označitelja, ej jebači, onaj koji tek post festum sve resemantizira i tralalalala...Toliko o tome.
Početak je pak kraj, jasno, a kad je tako, onda to znači da je to Ženski roman, što je jako popularno, jer to je struktura ženskog užitka: tu je svaki kraj novi početak!
Prve su reči romana: Iskoni be slovo!, jer, jasno, tu je svaka reč Reč: ona jedna, ista reč: Istina sama! Slovo je Slava! U tom je smislu to Pravo slavni roman! Jebiga. Shit happens.
Evo početka:

- Ša bre, upita Metodije i nežno ga pomiluje po kosi.
- Iskoni be slovo, majkata te ebam nagluva, Metodije, da je 'ebam!
- E, ebem ti čoeka, tpuu...- otpljunu Metodije i umoći pero u mastilo.
Mastilo je bilo blještavo i crno, crno a blještavo kao Tertulijanovo pero.
Odjednom, kir Kiril životinjski kriknu:
- A, ne...deri to, jebem te u usta te ebem...Saću da ti kažem...saću..
Metodije ga je gledao kao bijelog majmuna. U čudu, dakle, mislim, da razjasnim stvar, jer budući da će se ovaj roman čitati i za 30 stoljeća, kad majmuni iščeznu kao takvi, onda je sasvim legitimno da velim kako je u ona vremena, mislim u....u tri pizde materine...jednostavno, Metodije ga je gledao u čudu!
Kirli zavapi do neba, paganskog, slavenskog, pustog:
- Iskoni be slovo!
- Eee, jebem ti čoveka! Pa zar nisam sad to zapisao, kir Kirile, jebem li te, što me bre zajebavaš, iiii....kur moj da mi sakaš, kir Kiče, te mi sakaš! Pa u čemu je razlika, bre?
- U intonaciju, ocatijebem neukog, kir Kirile, u intonaciju, sve je u intonaciju, samo ti to ne razumš i neće da razumeš dok u grob ne legneš, moj Metodije!
(...)
Evo, to je početak romana. Ostalo je obična tehnika. Prebacujemo se hiljadu i kusur godina u suvremeni Zagrob. Objašnjavamo da je Zagreb Zagrob i ostalo: vidi Dragi blog! Vreme: kali Yuga. Nemanja zapisuje reči: ...moj Metodije! Tekst dolazi do vremena sadašnjeg, i do Nemanjinih ustiju. Nemanja odlaže Krone pero, model posvećen Shakespeareu, s retkim komadićem drvenceta posađenog Shakespeareovom rukom osobno (vidi: Krone, Špeksir ) i zadovoljno pogleda u ogledalo koje ostaje prazno (jer on je vampir star 5 iljada godina, kako će kasnije da se vaspostavi, čime i on postaje jedno od Bazilidovih božanstava i tek jedan od naratora ovoga dela; Poe, koji piše Filozofiju kompozicije, samo je jedan od tumača Gavrana, ni manje ni više merodavan od Poea pesnika Gavrana). Kotrakadar, da se tako izrazim, iz ogledala: pogled Drugoga, pogled koji nas gleda itd.; zapravo, prvi kontakt onoga sveta, sveta bez odjeka i težine - sveta impoderabilija - iz kojega dolazi Poruka, i njen prvi Glasnik: recimo Ishmael. Itd.itd., i u tom smislu. Obična sapunica. Ko Vila Marija. Ili Zauberberg.
Ja mislim da je to genijalno!
Šta vi mislite?

Ako se INHIBITOR složi, može da se sada ubaci, kad smo u Zagrobu, i epizoda koju je on napisao; kojtebolikur, pa rekoh da je svako i niko narator! Ona epizoda o Macedonijan bludu:

Macedonian blud

Zovem se Inhibitor. Za života sam čitao priču anonimnog autora Vrela pica kao zamjena za hladnjak veoma neobične strukture i nadasve čudnih likova. Linearno ispripovijedano djelo snošaja me se toliko dojmilo da sam otišao na prozor i promatrao susjedu Makedonku dok je vješala rublje.
Biljana platno beleše, pomislih, dok je vjetar vijorio njezine štirkane gaćice i potkošulje od supruga policajca. Ne znam što mi se dogodilo u tom trenutku, ali napetost je postala neizdrživa. Zalupio sam vratima i onako lud prišao susjedi.
- Bok suseda, kak' smo?
- Sakam samo dobro ebenje.
- Recite mi jesu li se smirile tenzije između albanskih separatista i domicilnog stanovništva?
- Sakam samo dobro ebenje od iskusni dečki.
- Popravljaju li se odnosi sa Grčkom? Čuo sam da će se Grci odreći svojeg povijesnog prava na naziv vaše države i konačno priznati Makedoniju.
- Sakam samo dobro ebenje od iskusni dečki so golem kur.
- Što je s Mizarom, Stefanovskim i tom ekipom, nešto su se pritajili u zadnje vrijeme?
- Sakam samo dobro ebenje od iskusni dečki so golem, ama mislam, golem kur.
- Sad vas stvarno više ništa ne razumijem. Odoh.

To perfektno paše! Već imamo gotovo prvu scenu prvog poglavlja, i cijeli predgovor (ovu teoriju shvatite kao predgovor: samo ćemo da napišemo: Na Patologiji, imežu Vrzosove i Leš a portera, u razbludno vrijeme čaja od urlonga, neki su dovoljno dokoni, dobri, domišljati - ne nužno tim redom - ljudi (da li ljudi?) napisali sljedeći komentar;
I onda ide tekst uvoda, koji je toliko ganuo Izgnanika.
Izgnaniće, da znaš da te volim ko čoveka i humanistu.
Ti si zbilja srce!

hi-fi NEMANJA 23.12.2006. 23:29

Ars longa, vita brevis, occasio praeceps,

Image Hosted by ImageShack.us

experimentum periculosum, iudicium difficile.

Rekli su

Dobro je sve ovo, ponovo imam čitat zanimljivo štivo kad dođem na posao. Nemanja je prvi blog-književni teoretičar. jebote, rasna, suvremena književna teorija na blogu. Neviđeno, on je pionir. Još sam isto to čuo od nekih vodećih intelektualnih njuški koji jesu debilni jadnici ali ipak su studirali i čitali neki kurac pa valjda kad to kažu ipak može stajati. I tu se dogodila ta odurna paralelela, gnjusno đavolsko podvajanje: Bulić je prvi donio tu svoju prozu na blog, a Nemanja je prvi donio najpraviju književnu suvremenu teoriju isto na blog. I sviđa mi se što kod njega nema tragova Solarovih izdrkotina s kojima su zaraženi otužnici s filozofskog, Nemanja je eruditni samouk, učio je teoriju po instinktu klešući je u radionici, a ipak samoniklo, dakle u radionici najvećih. Nitko mi ovo ne može osporiti. Ako može, onda je žvakač gusjeničnog kurca, dakle nećeg vrlo tankog, ahhhaaa---haaaaaaaaaaaaaaaa! Ližite sestrama mengalnu sukrvicu, dobro je jezične vježbe, ahhhaaa-haaaaaa, prvi dan proljeća, i Nemanja ponovo u punoj formi, ahaaa-hhhhhaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!

IZGNANIK 21.03.2007. 16:22

Nemanja je zapravo i jeben prozaista, ovo gore s Trnjem, satirom i steranjem Zagreba, odvalio sam u pičku materinu od smijeha, baš onako prostodušno poput Ribafiša koji se od srca smije prvim, nevještim koracima (kako pratim u njegovu 'dnevniku oca') svoga sina Roka.

IZGNANIK 21.03.2007. 18:33

Vaseljena odjekuje smehom prouzročenim napose anatomijom Lollina šumskog sveska.

vadimastok 08.06.2007. 13:38

U svakom slučaju, ja plačem...što od ganuća..što od smijeha...što od poezije, što od proze...
a mengalna sukrvica i gusjeničin kurac su samo dali ono nešto..
stivo mami i zavodi..u potpunosti se slazem..
budi nezasitne male zivotinjice u nama (op.a nisu gliste)

fuxa felicity 07.06.2007. 22:02

Kad bih se usudila komentirati ovaj čudesni pot pouri rekla bih da je riječ o bešavnoj montaži atrakcija psihodelično hipnotičkog učinka. Sve, baš sve u tome tekstu zavodi i mami. Zapravo bi valjalo provesti znanstveno istraživanje o tome koliko je te je li uopće moguće othvrvati se zovu toga štiva, toga autora.

Njetocka 07.06.2007. 17:54

- 23:40 - Komentari (17) - Isprintaj - #


View My Stats