NEMANJA: SMIRENOUMLJE

četvrtak, 31.05.2007.

TKO NAKON RAČANA?

Image and video hosting by TinyPic


Tko će nasljediti Ivicu Račana na čelu SDP-a?

Čujmo, ako je moguće, uz obrazloženje.

- 20:29 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Hrvatska šutnja

Psssst!

Image and video hosting by TinyPic

Noćas oko 1.35 stigao mi je drugi, treći mail prijatelja koji je prije dva dana dobio značajnu svjetsku nagradu.
Nije važno tko je taj prijatelj ni koja je to nagrada, jer u ovom gradu ionako sve to skupa nikome ništa ne znači niti bi značilo, nego, eto, iz nekih neobičnih razloga ne potežući telefon - možda da ne probudim njegove ukućane, možda naprosto stoga jer smo već svikli na dopisivanje mailom, moža da ne remetim tišinu... - razmijenio sam s frendom par mailova, od kojih je predzadnji glasio ovako:

"...nije li genijalno da je sloboda rodjena iznutra došla kroz duh izronjen iz muzike, slike, kipa, knjige, plesa i ljepote same po sebi, nije li dakle genijalno da nas je ta ljepota dovela do svijesti o šutnji pred vremenom koje ja nazivam vremenom od NIŠTA. Gospodine što se dešavalo u kazalištu od 400 godine poslije krista do 1400 godine poslije krista. NIŠTA. Uronili smo u vrijeme EVENTA, gdje je samo jedan režijski zahtjev, ko boga vas molim vi ste profesionalac, pazite samo da se ništa ne dogodi. Sam da se lepo napijeju i ideju doma. Plaćamo stotine tisuća EUra samo da se ništa ne dogodi.
Znamo izlaz. Šutnja. Ponosan sam da eto barem ko što b' reko stari marketingaš NIĆ(tzch)E iz Zen'ce, E što lijepo šutimo, alal vera. Dođi da šutimo zajedno je ime hita koji ću noćas napisat:

Šuti ne govori sve sam čuo*
zbog toga su teške riječi pale
istina je da je ovdje nema
o tom šuti da to ne ide dalje


_________________

* Ovo je pokojni brat napisao kao prijedlog za narodnjak, njegov stih.


Ha, ha, ha, briljantno!
Kakav hit!

- 01:34 - Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 30.05.2007.

SIR TOPAZ, POET AND TRAGEDIAN

The Real McGonagall

Image and video hosting by TinyPic


William McGonagall is best known as the world's worst poet. His unique style of versification breaks the laws of rhythm, rhyme and common sense in a manner that has eluded his thousands of imitators for more than a century. According to "The Autobiography of Sir William Topaz McGonagall, Poet and Tragedian, Knight of the White Elephant Burmah," the bard was lucky recipient of the "divine inspiration".

...Dame Fortune has been very kind to me by endowing me with the genius of poetry. I remember how I felt when I received the spirit of poetry. It was in the year of 1877, and in the month of June, when the flowers were in full bloom. Well, it being the holiday week in Dundee, I was sitting in my back room in Paton's Lane, Dundee, lamenting to myself because I couldn't get to the Highlands on holiday to see the beautiful scenery, when all of a sudden my body got inflamed, and instantly I was seized with a strong desire to write poetry, so strong, in fact, that in imagination I thought I heard a voice crying in my ears--"Write! Write!"
Legend has it that the fiftyish weaver and amateur actor gave up his job to spend his last twenty-five years combing the streets of Dundee and central Scotland for buyers of his incompetent verses, which he sold on single sheets called broadsides and various collections he saw fit to call Poetic Gems.

Although McGonagall appeared convinced of his own genius and utterly devoid of humour, his public was composed largely of those who enjoyed laughing at him. By the 1880s, "Poet baiting" had become something of a national pastime, with McGonagall frequently being invited to give readings from his own works and those of Shakespeare (whom he claimed as his greatest "influence"). At one such gathering in 1894, McGonagall was treated to an elaborate ceremony by representatives of King Theebaw who had evidently traveled all the way from Burmah to name him "Sir Topaz, Knight of the White Elephant"--a title which McGonagall immediately affixed to his broadsides.

Of course, there have always been the skeptics--those who think McGonagall was merely "playing along" with his tormentors because it provided a living. Perhaps it is no coincidence that McGonagall's divine inspiration arrived when most handloom weavers had been replaced by the cheaper labour of machines, women and children. In fact it was less than a year after the closing of over thirty jute mills in that McGonagall had so suddenly decided to "turn pro". At a brief appearance in debtor's court a year later McGonagall explained that his poverty could be attributed to "scarcity of work". The memoirs of a number of first-hand witnesses, including William Power, Lewis Spence Neil Munro and Lowden MacCartney all confirm that there was, during McGonagall's time, some question as to whether he was "`fooling them to the top of their bent' because of the profit attached". As one letter to the editor of the Edinburgh Evening Dispatch recalled in the early thirties, McGonagall was "not so daft":

So long as you bought you were at liberty to humour him to the top of his bent. We young fellows used to pretend to take his poems seriously, and, after buying, he would "let himself go" for our benefit, but all the time he had an eye to the main chance.
In and early essay, Hamish Henderson recalls a story of how McGonagall had once been spotted leaving a performance with what appeared to be a "satiric smile" sneaking out from the shadow of his egg-spattered cleric's hat.

And yet, it seems odd that the one place no one seems to look for this satiric smile is in McGonagall's writing, itself. Herein I would argue that we can catch a glimpse of "the real McGonagall"---someone who merely uses the mask of stupidity in order to humorously victimize himself. Consider if you will McGonagall's "Tribute to Dr. Murison," a piece in which the poet explains how his life had been saved by the physician's humorous :

He told me at once what was ailing me;
He said I had been writing too much poetry,
And from writing poetry I would have to refrain,
Because I was suffering from inflammation of the brain.
On the surface of course these lines merely highlight the connection between McGonagall's defective brain and the incompetent poetry. He doesn't even seem to realize that in the very act of immortalizing Murison he is defying the doctor's orders and risking his own life. But just as the clown's art is one of making accidents look unintentional, McGonagall's self-deprecating humour must also be disguised as unintentional. Of course the real McGonagall's intentions of perpetuating an economically profitable hoax are only thinly disguised in this example, as he draws attention to his key selling points: obliviousness and stupidity.

Another key ingredient of McGonagall's reputation--a feature which made him truly worthy of his audience's ridicule--was of course his unparalleled conceit. In his self-written introduction to an early collection of Poetic Gems we again find McGonagall broadcasting his services as a most deserving victim of his audience's hoaxing:

..it is only recently that he discovered himself to be a poet. the desire for writing Poetry came upon him In the Month of June 1877 . . . the first piece he wrote was An address to the Rev. George Gilfillan, to the Weekly News, only giving the Initials of his name, W.M.G. Dundee which was received with eclat, then he turned his muse to the Tay Bridge, and sung it successfully and was pronounced by the press the Poet Laureate of the Tay Bridge then he unfolded himself to they [sic] public . . . then he wrote an Address to Robert Burns. Also upon Shakespeare, which he sent copies of to her Majesty, and received her Royal Patronage for so doing. [printed from uncorrected manuscript of Summary History of Poet McGonagall]

On the surface, McGonagall tries to look like the humble recipient of everyone else's praise, referring to himself in the third person as though in a legitimate editor's introduction. Of course, his first work was not "received with eclat," nor was McGonagall exactly "pronounced by the press the Poet Laureate of the Tay Bridge": his anonymously submitted "Railway Bridge of the Silvery Tay" had found its way into the local correspondence column along with the editor's comment that the writer "styles himself Poet Laureate of the Tay Bridge". McGonagall did not receive "Royal Patronage" either. While he had in fact sent verses to Victoria humbly imploring her patronage, these had been returned immediately with due thanks and a polite explanation that "it is not usual for Her Majesty to receive manuscript poetry". The wording of the above-quoted passage is subtle, articulate and funny enough to make us wonder if he were being burlesqued by some other, more intelligent writer, but the manuscript, the style and the ridiculously inflated persona are indeed his own. McGonagall sets himself up as the kind of person everyone loved to hate, someone who made it worth the price of admission for the right to shower him with derisive laughter and rotten vegetables.

McGonagall's ironic style, with its tongue-in-cheek emphasis on what is precisely not the truth reappears in much of his material. The beauty of such irony is that it gives McGtonagall's readers the feeling that they are genuinely creating the real story from events and "mistakes" in wording that the author himself cannot understand. Hence, the "real" McGonagall's art lies in his ability to speak with two voices: while one voice establishes a naive perspective, usually in praise of some lofty person or object, the other voice cleverly subverts and undermines the surface meanings with "unintended" information. This duplicity is particularly apparent in "The Beautiful Moon":

Beautiful Moon, with thy silvery light,
Thou seemest most charming to my sight;
As I gaze upon thee in the sky so high,
A tear of joy does moisten mine eye.
Beautiful Moon, with thy silvery light,
Thou cheerest the Esquimau in the night;
For thou lettest him see to harpoon the fish,
And with them he makes a dainty dish.
Beautiful Moon, with thy silvery light,
Thou cheerest the fox in the night,
And lettest him see to steal the grey goose away
Out of the farm-yard from a stack of hay.
Beautiful Moon, with thy silvery light,
Thou cheerest the farmer in the night,
And makest his heart beat high with delight
As he views his crops by the light in the night.
Beautiful Moon, with thy silvery light,
Thou cheerest the eagle in the night,
And lettest him see to devour his prey
And carry it to his nest away.
Beautiful Moon, with thy silvery light,
Thou cheerest the mariner in the night;
As he paces the deck alone,
Thinking of his dear friends at home.
Beautiful Moon, with thy silvery light,
Thou cheerest the weary traveller in the night;
For thou lightest up the wayside around
To him when he is homeward bound.

Beautiful Moon, with thy silvery light,
Thou cheerest the lovers in the night
As they walk through the shady groves alone,
Making love to each other before they go home.
Beautiful Moon, with thy silvery light,
Thou cheerest the poacher in the night;
For thou lettest him see to set his snares
To catch the rabbits and the hares.



While the sentimental "nature poet" attempts to enumerate each of the moon's benefits, his ornate diction and innocent sentimentality are undermined by less romantic images of those who use the light to take advantage of the sleeping world: the eskimo harpoons the fish, the fox steals the goose, the eagle devours its prey, the lovers enjoy the shady groves, and the poacher poaches.

McGonagall pronounces every aspect of the world around him "most beautiful to be seen"--to use his favourite phrase--but his poems very often become an explanation of that which is not beautiful. In so doing he succeeds not only in setting himself up as the humorous victim of his poetry, but also in embarrassing the many people and objects of his lofty praise. McGonagall's ode to the "beautiful" Prince Leopold makes a sarcastic mockery of the late prince as well as those who naively scapegoated alcohol for all of Britain's troubles in the late nineteenth century:

Oh! noble-hearted Leopold, most beautiful to see,
Who was wont to fill your audience's hearts with glee,
With your charming songs and lectures against strong drink:
Britain had nothing else to fear, as far as you could think.

Another tragic victim of McGonagall's compulsive eulogizing was the Tay Bridge, which was for a short time the world's longest bridge. Less than two years after its completion, the bridge collapsed, killing seventy-five passengers. McGonagall celebrates the bridge's opening as an aesthetic accomplishment that will attract people from everywhere, chanting "Beautiful Railway Bridge of the Silvery Tay!" in the first line of each stanza.

Beautiful Railway Bridge of the silvery Tay,
With your numerous arches and pillars in so grand array,
And your central girders which seem to the eye,
To be almost towering to the sky.
And a great beautification to the river Tay,
Most beautiful to be seen
near by Dundee and the Magdalen Green.
But in the sixth stanza, "beautiful" takes on rather ironic connotations, for McGonagall draws attention to the fragility of the bridge in what was to become an unfortunate prophesy:

Beautiful Railway Bridge of the Silvery Tay!
I hope that Providence will protect all passengers
By night and by day,
And that no accident will befall them while crossing
The Bridge of the silvery Tay,
For that would be most awful to be seen
Near by Dundee and the Magdalen Green.
Of course, McGonagall, like many Dundonians, was fully aware of the bridge's frailty, since its central girders had already been blown down once by high winds during construction. This is probably the reason McGonagall's eye moves immediately in the first stanza to the central girders which appear "towering to the sky," a boast that might have worried some prospective passengers.

McGonagall's incompetent attempt to praise bridge also casts those responsible for building it in a suspicious light. Provost Cox, as head of the largest jute industry in the world, stood to gain directly from greater access to southern markets. The naive McGonagall wishes "prosperity" to both Cox and his builders and commends the former's generosity, yet the poet's seemingly careless wording makes the deal sound like patronage by emphasizing the size of the donation--"Thirty thousand pounds and upwards" ("most handsome to be seen")--and the fact that it was "given away".

Indeed, McGonagall's reputation as a "fool" who is too engrossed by the process of getting to another precious end-rhyme to realize what he's actually saying gives him considerable freedom as a social critic of sorts. He could never have outright condemned the Thames Ironworks Company for building a grandstand that would collapse, killing some two hundred people at the christening of the Albion Battleship, but he could ridicule the company's attempt to buy off the relatives of the deceased with a gift of five pounds, which "will help to fill the hearts of the bereaved with glee"

Just as McGonagall's portrayal of "the sublime and the beautiful" in such poems as "The Moon" and "The Beautiful Railway Bridge of the Silvery Tay" becomes an opportunity to reveal an uglier side, his attempts to draw a moral that contradicts the events and actions of the story he tells us serve to reveal what is precisely not the moral in such pieces as "Famous Tay Whale", "Funeral of Ex-Provost Rough" and "The Christmas Goose." In "The Famous Tay Whale," McGonagall recounts the true story of how a "monster whale" swam up the Tay estuary and offered itself to a fleet accustomed to chasing whales in the treacherous waters off Greenland. At first, the task must have seemed ridiculously simple, but the whale taunted his pursuers for almost two months. After the fatal harpoon finally landed, the whale "sped off to Stonehaven with all his might":

And was first seen by the crew of a Gourdon fishing boat.
Which they thought was a big coble upturned afloat;
But when they drew near they saw it was a whale,
So they resolved to tow it ashore without fail.
So they got a rope from each boat tied round his tail,
And landed their burden at Stonehaven without fail;
And when the people saw it their voices they did raise,
Declaring that the brave fishermen deserved great praise.
Although the whale obviously turned up quite dead at Stonehaven, McGonagall seems to be of the same mind as those whom he depicts on shore, "declaring that the brave fishermen deserved great praise." This choice of words could not be more sarcastic since there is nothing heroic about towing home a corpse. Furthermore, The Dundee Advertiser states that the crew that first spotted the whale returned for a tug, but the information leaked, and another crew beat the tug back to the scene. Lest the skeptics should have any stray thoughts, Reverend McGonagall enters to clarify the lesson:

And my opinion is that God sent the whale in time of need,
No matter what other people think or what is their creed;
I know fishermen in general are often very poor,
And God in his Goodness sent it to drive poverty from their door.
From a Dundonian perspective--especially if one happens to be a whaler--McGonagall's misappropriation of praise to the "brave fishermen" aggravates a fresh wound. God did not "send" the whale; the fishermen took it, not only from those who first spotted it's floating corpse, but also from the Dundonian whalers who risked their lives to provide it. While readers in McGonagall's original audience might have seen the poem as a reflection of the poet's utter stupidity, reading it no doubt with a just a hint of sarcasm, it is important for us to recognize how cleverly the sarcasm has been "smled" to readers by a more intelligent author.

In "The Funeral of Ex-Provost Rough, Dundee" the naive Mcgonagall tells of Rough's heroism in the face of temptation, yet the poem's events speak to us with a different voice:

And when the good man's health began to decline
The doctor ordered him to take each day two glasses of wine,
But he soon saw the evil of it, and from it he shrunk,
The noble old patriarch, for fear of getting drunk.
And although the doctor advised him to continue taking the wine,
Still the hero of the temperance cause did decline,
And told the doctor he wouldn't of wine take any more,
So in a short time his spirit fled to heaven, where all troubles are o'er.
I'm sure very little good emanates from strong drink,
And many people, alas! it leads to hell's brink!
Some to the scaffold, and some to a pauper's grave,
Whereas if they would abstain from drink, Christ would them save.
McGonagall wrenches precisely the wrong moral. His choice of words emphasizes that fact that Rough's refusal to drink led to his death. Whereas the real lesson would seem to be that temperance can be taken too far, McGonagall's moral, that "very little good emanates from strong drink," offers itself to the audience as an ironically inverted lesson against the dangers of "teatotalitarianism."

In "The Christmas Goose" McGonagall again sarcastically emphasizes the wrong moral in order to reveal the absence of morality the poem's "heroes". The poem, a parody of Dickens's "A Christmas Carol," leads us to expect a similarly heart-warming, but after "the naughty boy" has been sentenced to ten days in jail for trying to steal a goose from the Scrooge-like Mr. Smiggs, the hero of our tale concludes:

"No matter how the poor are clothed,
Or if they starve at home,
We'll drink our wine, and eat our goose
Aye, and pick it to the bone."
Smiggs's knowledge that others are starving and cold only enhances the taste of personal luxury and whets his appetite. On the surface, McGonagall does not appear to see any fault in Smiggs, whose name fittingly combines "smug" and "pig." And although Smiggs's wife's name, Peggy, sounds a lot like "piggy" she is "a good kind soul." The two are introduced as the typical protagonists of a Christmas story:

Mr. Smiggs was a gentleman,
And lived in London town;
His wife she was a good kind soul,
And seldom known to frown.
'Twas on Christmas eve,
And Smiggs and his wife lay cozy in bed,
When the thought of buying a goose
Came into his head.
While McGonagall repeatedly alludes to Peggy not frowning, it soon becomes apparent that her melancholy is indeed the source of much distress in the story, and Smiggs is up with the sunrise the next morning, apparently in a great hurry to alleviate her condition:

So the next morning,
Just as the sun rose,
He jumped out of bed,
And donn'd his clothes,
Saying, "Peggy, my dear,
You need not frown,
For I'll buy you the finest goose
In all London town."
After Smiggs has been fortunate enough to purchase the "finest" goose in London for a mere crown, McGonagall injects some melodrama with the entrance of a villainous urchin:

When Smiggs bought the goose
He suspected no harm,
But a naughty boy stole it
From under his arm.
Then Smiggs he cried, "Stop, thief!
Come back with my goose!"
But the naughty boy laugh'd at him,
And gave him much abuse.

But a policeman captur'd the naughty boy,
And gave the goose to Smiggs,
And said he was greatly bother'd
By a set of juvenile prigs.
So the naughty boy was put in prison
For stealing the goose,
And got ten days' confinement
Before he got loose.
But the crisis has not yet passed, for Smiggs is still in a hurry to relieve the distress of "his dear Peggy"--and to get a meal on the table:

So Smiggs ran home to his dear Peggy,
Saying, "Hurry, and get this fat goose ready,
That I have bought for one crown.
So, my darling, you need not frown."
Of course, it is only upon hearing news that the "fat" goose was purchased for a mere crown that Peggy courageously resolves to stop her frowning:

Dear Mr Smiggs, I will not frown:
I'm sure 'tis cheap for one crown,
Especially at Christmas time--
Oh! Mr Smiggs, it's really fine."
Lest Peggy should have a relapse, Smiggs reminds her yet again to take heart:

"Peggy, it is Christmas time,
So let us drive dull care away,
For we have got a Christmas goose,
So cook it well, I pray.
In place of the stanza where we are led to expect a last-minute change of heart and a "god bless everyone," we are presented with an image of greed and indifference in Smiggs' twisted moral. But, even more disturbing, there is a note of melodramatic perseverance, as though Smiggs and his wife ironically believed they were being oppressed by the poor. The poem's details and events are balanced on an economy of injustice that would have been painfully obvious to an impoverished audience, such as McGonagall's: Smiggs and his wife are the heroes of an inverted melodrama. The Smiggs are "cozy in bed;" Mr. Smiggs will comfort his wife with the "finest goose," later described as a "fat" goose, which, interestingly enough, turns out to be a great bargain at the price of one crown. The key irony, of course, is that the "gentleman," and his wife act as though they are oppressed by both poverty (ie. their concern with "dull care" and saving money) and the poor who are responsible for crime. To an audience that could not afford such luxuries as a "a blanket to their bed" or a fat goose, let alone a goose that cost a crown, the Smiggs' melodramatic self-depiction (ie. the mock emergency surrounding Peggy's frown) is merely the most antagonistic reminder of all of the things that are absent from Christmas. The audience's sense of injustice is further heightened by the fact that the narrator sympathizes with the Smiggs' rather than the boy. McGonagall reminds us four times in as many stanzas that the boy is "naughty" and, significantly, leaves out any explanation as to why the boy stole the goose. If it were not for the fact that Smiggs alludes the starving poor in the last stanza, we would be left with a crime motivated simply by evil.

Having considered how McGonagall's irony and satire are created on the page it is useful to return the question of how McGonagall acted when on stage. His career as an ametuer "Tragedian" seems to have begun as early sometime before 1858, the year in which he and his shopmates bribed the manager of Dundee's Theatre Royal in order to let McGonagall play the leading role for a two act version of Macbeth:

[The] two acts of Macbeth were gone through in a manner more like a farce than a tragedy. In the combat scene however, McGonagall had evidently made up his mind to astonish the gods, for instead of dying when run through the body by the sword of Maduff, he maintained his feet and flourished his weapon about the ears of his adversary in such a way that there was for some time an apparent probability of the performance ending in a real tragedy. The gentleman who was playing the part of Macduff, having repeatedly told him, in tones quite audible, to go down, became at length so incensed that he gave him a smart rap over the fingers with the flat of his sword. This had the effect of making McGonagall drop his weapon; but he evidently had no intention of going down, for he kept dodging round and round Macduff, as if he had made up his mind to have a wrestle for it--The representative of that character however, becoming tired of such tomfoolery, flung his word to a side, and seizing hold of McGonagall, brought the sublime tragedy of Macbeth to a close in a rather undnigified way, by taking the feet from under the principal character.
This episode seems to have set the stage for McGonagall's career in comedy. The numerous records of his performances in pubs and rented halls always point to the same kind of "split personality" that we have seen in his writing: on one hand McGonagall appears completely serious and sincere while on the other he dresses and performs in ways that hilariously undermine the seriousness of his intentions.

McGonagall's choice of costumes reflects a flair for the absurd. He was notorious for appearances in ridiculous highland outfits. Of course, Highland regalia was exploited for humour by many Scottish comedians, and it was the trademark of Scotland's most successful music-hall entertainer, Harry Lauder. Neil Munro remembered how McGonagall "turned up in a most fantastic Highland costume" and he "looked as if deliberately made up for a part in opéra bouffe". Another writer recalled the great uproar caused by McGonagall "at a smoking concert where he appeared in a kilt, under which he wore a pair of workman's coarse knitted woollen drawers covering his knees and legs." Similarly, William Power writes that McGonagall "wore a Highland dress of Rob Roy tartan and boy's size." The highland garb was ostensibly worn for his impersonations of Macbeth and Robert the Bruce, but McGonagall often wore it to recite or sing, complemented by a pair of spectacles. One reporter commented that "A kilted chieftain, armed with broadsword and dirk, looked rather droll in a pair of `specs,' but though the audience laughed M`Gonagall rattled on with his ditty." Lewis Spence recalled McGonagall making a "theatrical entrance" at a Dundee newspaper office "attired in a garb so utterly outrageous that every pen was dropped simultaneously":

A web of the very largest and most kenspeckle check had been tailored into a suit resembling a clergyman's uniform, with frockcoat and square-cut waistcoat complete. To this was added a pair of gauntlets of lambskin, with the curly white wool outside. . . .
All accounts emphasize the fact that McGonagall's manner of performing was as ridiculous as his choice of costumes. McGonagall combined "daftness" with serious roles in such a way as to undermine any attempt to impress. McGonagall did not merely play the serious poet, he was also the tragedian who performed sketches from Hamlet, Richard the Third and MacBeth. A standard part of McGonagall's routine (dating back to his first appearance as Macbeth) was to get carried away in role and attack his audiences with sword in hand during such pieces as "Bruce at Bannockburn." While appearing with "Mr Scott, conductor of a star company of vocalists and company," in Trades Hall, Arbroath, McGonagall slew 128 imaginary foes during a battle scene that resulted in a total evacuation of the stage area: "At first the fiddles made their escape from the front or got down under their seats, and the little boys who were clustering behind the orchestra also retired to a safe distance." Similarly, McGonagall "turned the whole room into a very battlefield" during his recitation of "The Battle of Tel-el-Kebir" and, "in his enthusiasm inadvertently hit the Chairman a stunning blow on the head which, however, did not prove fatal."

McGonagall may have been quite willing to follow any absurd requests: at one of two performances in which he shared the spotlight with a rival "Worthy" named "Pace," the bellman (of Broughty Ferry). Both entertainers were requested by the chairman to recite simultaneously as a condition of receiving their pay. Lewis Spence described what followed as "a doleful dual chanting which fulfilled my notions of a Druidic incantation." Unfortunately, the dual was ended when "suddenly, as if at a prearranged signal, a row of urchins in the front seats let loose on the poetic pair a terrific fusillade of flour, pease-meal, and washing-blue."

Richard the Third was seen to be played "with an air of tragic comedy." McGonagall's portrayal of MacBeth elicited the comment from a reporter that "His intonations of the voice, his dramatic positions, and his facial expressions all marked him as on who had formed his own idea of the part."

Scenes from MacBeth sometimes involved playing more than one character simultaneously:

To describe this performance and do full justice to it would be impossible, as no amount of description could convey to the reader the marvellous style of gesture and rapid transition from one character to the other by the actor.
The above report also states that McGonagall cast the performances of eleven other entertainers "completely into the shade," owing to the writer's conviction that "it is utterly impossible for any one to approach Mr M`Gonagall in that command of facial expression which . . . he has made peculiarly his own."

Few reports fail to remark upon the fact that McGonagall appeared perfectly oblivious to the insults and laughter. Some writers, such as Lewis Spence interpreted it as a sign that McGonagall was sincere. Recalling that his fellow journalists at Dundee's Weekly News believed McGonagall was "more knave than fool" Spence explained why he did not agree:

I had seen [McGonagall] declaim his "Battle of Tel-el-Kebir" at a smoking-concert to the accompaniment of outbursts of ribald laughter, which seemed to pass him as idle as the wind. Was he insensible to insult?
Of course, Spence did not seem to realize that McGonagall's very livelihood depended upon him being "insensible to insult." Morevover, in the details of the following report McGonagall's deadpan expression, obliviousness and nonchalance all reveal the timing of a professional comedian.

Several reading and recitations were then given by Mr. McGonagall from his own works, which were received in a most uproarious manner, altogether past description. Every now and then, and particularly when the performer was uttering some choice bit and giving it the sweetness long drawn out, the audience would burst out with the chorus of John Brown's Body, in a manner that completely shut up the gifted artiste. Notwithstanding all this irreverence on the part of the audience, the bard remained perfectly calm, and seemingly not in the least disturbed by the riotous proceedings around him. And whenever the noise ceased he resumed where he left off with the greatest nonchalance.
This humorous antagonism between McGonagall and his audience often got out of hand:

Matters came to a thorough climax when the Chairman intimated that Mr. McGonagall was to give selection from Hamlet. The intimation was received with howls and laughter, several voices shouting for well known individuals in the hall to perform the part of the ghost. Mr. McGonagall however had not proceeded far with his recitation when a number of the audience who were seated near the platform rose from their seats and ascended the platform rose from their seats and ascending the improvised stage they forcibly seized hold of the Poet to Her Majesty and notwithstading his frantic strles carried him shoulder high to the street. A scene seldom, if ever paralleled in the history of the village then ensued. A tremendous crowd thronged the street almost the whole of whom seemed to be in a very frenzy of amusement. Mr. McGonagall had ultimately owing the great crowd to take shelter in a shop nearby. The excitement although not so intense continued to prevail for a considerable time afterwards. The general impression of the audience seemed to be that they never in their lives were so thoroughly entertained as they were by the celebrated McGonagall.
Things did not always go so well for McGonagall. He was banned from performing at Baron Zeigler's Circus (a circus turned music hall) by the magistrates of Dundee because his audiences were becoming just a little too uproarious. McGonagall threatened to leave Dundee. He had been making fifteen shillings a night.

There is nothing "new" about an author or an actor deliberately playing the fool for humorous or satiric purposes. But for the Great McGonagall the difference was that his disguise was not a costume that could be simply removed after the show: he had to live with it. For this reason the "real McGonagall" is someone who only occasionally makes the briefest of appearances in a vast body of otherwise very ordinary broadside balladry. All that can be seen of him through the foggy lens of history is the occasional glimpse of a satiric smile.

Image and video hosting by TinyPic

- 21:22 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 29.05.2007.

29.5.2007, 13:33, Zagreb, Dnevnik.hr

Nova TV kupila Blog.hr

Nova TV sklopila je kupoprodajni ugovor s tvrtkom Internet dnevnik i postala većinski vlasnik Blog.hr-a, najvećeg hrvatskog blog servisa.

Nova TV i tvrtka Internet dnevnik d.o.o. potpisale su jučer u prostorijama Nove TV kupoprodajni ugovor kojim je ova komercijalna televizija postala većinskim vlasnikom jednog od najposjećenijih internetskih servisa u Hrvatskoj Blog.hr-a.
Uz prvi hrvatski video news portal Dnevnik.hr, koji je lansirala u srpnju 2006. godine, ovim ugovorom Nova TV postaje vodeća na internetskom tržištu u Hrvatskoj.
Marijan Jurenec, direktor CME Adria, prilikom potpisivanja ugovora izjavio je:
''Izuzetno cijenimo sve napore koje je tvrtka Internet dnevnik uložila u Blog.hr i odlučni smo u budućnosti partnerski razvijati poslovne odnose kako bi ova tvrtka ostvarila još veće uspjehe ne samo u Hrvatskoj nego u cijeloj regiji jugoistočne Europe.''


A sad je samo pitanje tko je zapravo vlasnik Nove TV.

- 17:26 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Kuljuš: Milanović

Veliki Sahem Socijaldemokrata

Image and video hosting by TinyPic



Da nije bilo Zoke Milanovića, borba za nominaciju u SDP-u svela bi se na uobičajeno zaplotnjačko domunđavanje rukovodstava i sitnih grebatora oko pozicija na kadrovskoj lijani. Zoka im je nametnuo demokratski proces, uveo konkurenciju osoba umjesto sučeljavanja klika, pa će ubuduće šefa partije i - kak na filjme! - birati američkim nominacijama i tajnim glasanjem sveukupnog članstva partije reformiranih komunista.
Članovi Glavnog odbora nisu ni znali što ih je pogodilo kad je, na sastanku koji je mirno proticao po protokolu uobičajanom na kineskom dvoru, Milanović ustao i najavio svoju kandidaturu. "Tko je ovaj?" stali su se zapitkivati, "Odakle se iščahurio? Mota se po stranci šest-sedam godina, a ni dana nije argatovao po županijskim komitetima gdje se prave dilovi s komunalnim poduzećima, tržnicama i firmama, što ti malo po malo donosi reputaciju, jer se tako puni stranački budžet, a istodobno stvara stabilno biračko tijelo. Eno, Šime Lučin kod sebe je u trogirskom brodogradilištu, dok je bio pri vlasti, pozapošljavao nekoliko tisuća očajnika da na minimalcu, na toj najljepšoj lokaciji na Jadranu, tuku ruzinu sa starih ruskih brodova - i da li će to naškoditi našoj partijici kad osvane dan izbora? Neće, nipošto! Svi ti gelipteri glasat će za nas, radi socijalnog osiguranja i toplog obroka!"
Milanović je predložio da se kandidati konfrontiraju pred članstvom u regionalnim organizacajama, te da njihovo nadmetanje prenosi televizija (to su uspjeli spriječiti Željka Antunović i Milan Bandić, dok se nitko ne sjeća što je rekao Picula i je li uopće nazočio). Ako se to uvede, SDP će odjednom nalikovati na neku normalnu zapadnoeuropsku ili američku demokratsku stranku! I što će onda HDZ? HDZ neće imati druge nego da i sam uvede sličnu predizbornu tehnologiju! Dakle, bez obzira na ishod stranačkih izbora, mladi bezobrazni žicar s hladnim pogledom ptice grabljivice, već je zaslužio jedno od neobičnih odlikovanja koje na Pantovčaku dijeli naš Stipe - recimo neki fiktivni velered s Danicom i likom Josipa Đolija Manolića, za zasluge u unapređivanju demokratskog života u hrvatskim strankama. Lik Đolijev stoga što je Đoli uspostavio većinu opozicijskih stranaka odabravši pritom i rukovodioce koji će najbolje odgovarati ciljevima njegova pokojnog kompića Franje Tuđmana...
Dok u stranci nekontrolirano buja ta nemila pojava - demokracija - što poduzimaju nepopularni stari grebatori? Pa, imaju oni na raspolaganju neke svoje metode. Primjerice, moj omiljeni lik esdepeovskog apartčika, splitski županijski gaulajter Marin Baja Jurjević... On, naravno, ne želi da pobijedi Milanović, nego tipuje na Željku - siguran da sa Željkom nema nikakve opasnosti od velikih promjena ili, ne daj bože, izborne pobjede. Dok je SDP bio na vlasti, Baja je u Splitu uspješno proveo čistku svih sposobnih rukovodilaca. Bivšeg intendanta HNK, Ivicu Restovića, izbacio je iz komiteta, ispravno procijenjujući da bi ovaj bio kadar voditi razne pothvate i institucije, a za Baju, najvažnije je da Partija zadrži stari, provjeren stil rada - ilegalu, pa i dok si na vlasti. Vlast u državi i u lokalnoj zajednici ne moramo sačuvati, bitno je da je sačuvamo u komitetu, koji se pod njegovim rukovodstvom sveo na tajno društvo za briškulu, koje se poluneformalno sastaje radi ogovaranja i onemogućavanja svih koji ne pripadaju istoj koteriji niškoristi i bezveznjaka. Oni su ljevičarski raspoložen Split za nekoliko godina uspjeli pretvoriti u snažnu utvrdu desnice i HDZ-a. Ranka Ostojića, koji je 2000. predvodio gradsku organizaciju u uspješnoj izbornoj kampanji, a zatim postao ravnatelj policije, pa se sukobio s ujedinjenom frontom podzemlja i hadezeovskih paravojnih bandi koje dilaju drogu, Baja je hladno otfikario iz stranke, čim je shvatio da Račan na to neće ni trepnuti. Sad se ponavlja nešto slično. Račan je Ostojića naposlijetku vratio u SDP, pa nominirao za nositelja liste u 9. izbornoj jedinici (od Senja do Sinja), budući da se Baja opirao da taj mrski Splićanin ide u Desetu (od Splita do Dubrovnika), gdje su onda stavili Željku (tome je kumovao i ljubomorni propali trogirski kadar, Šime Lučin). Baja je preko svoje komitetske kabale sad odradio Željkinu nominaciju u Dalmaciji - bez toga, imala bi podršku manju i od Picule - a zatim, prilikom izbora skoro 150 od oko 1600 delegata za konvenciju, koje on kontrolira u županiji, izbacio je sa spisku nositelja Ostojića! To je zbilja gnjusna, prava komunjarska politička manipulacija jednog iskompleksiranog zaplotnjaka koji nije sposoban usvojiti elementarne demokratske norme. Čim ga vidiš onako dežmekastog, s hlačama koje se vuku po podu, jer ih pripasuje ispod trbuha, s morževskim brkom kakav, koliko znam, danas nosi još jedino srpski julovski kriptokomunistički fašist, bivši režiser Ljubiša Ristić - dosjetiš se s nelagodom da Marin podjednako ponosno ističe sričev nadimak "Baja", koji je prišio uz svoje ime, iako sam nije nikakav baja, nego sitna postkomunistička parakomitetska uštva, a onaj Baja bio je, uostalom, jedna grozna figura, koju bi bolje bilo ostaviti da neuznemiravana počiva u Hadu. Dokumenti koji su izronili iz mraka, ali još nisu valorizirani u objektivnoj historiografiji, upućuju na stvar o kojoj se odavno šaptalo: Baja je osobno naredio pokolj na Daksi, otočiću ispred gruške dubrovačke luke, gdje su poslije rata masovno strijeljani ugledni dubrovački građani, što je bio jedan od najvećih zločina retelijacije u Dalmaciji. Zašto se bezvezni nećak kiti s nom de gurerre uglednog komunističkog zlikovca? Ja mislim zato jer je nitko i ništa, mali općinski funkcionerčić kojega će, bez obzira na ishod stranačkih izbora, uskoro zamesti vjetar. Ne samo što nikome više nije potreban, nego smeta. Njegova sitnožicarska kombinacija da će - ako Željka postane šefica pa se kandidira u 1. zagrebačkoj, najsigurnijoj izbornoj jedinici, on sam ponijeti desetu, obična je tlapnja. Taj neuredni gnom ne bi mogao dobiti izbore ni u mjesnoj zajednici Manuš, gdje žive navijači radničkog nogometnog kluba "Split", a ima više komunjara nego u Havani.


- 13:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Kinkel je zaradio na privatizaciji HT-a

INTERVJU: ALBRECHT MUELLER

Image and video hosting by TinyPic


Klaus Kinkel je zaradio na privatizaciji HT-a



Njemački ekonomist i bivši suradnik dvojice njemačkih kancelara, Albrecht Mueller, za Javno govori o propadanju socijaldemokrata.
Albrecht Mueller pisao je govore bivšem njemačkom ministru gospodarstva Karlu Schilleru i bio je suradnik dvojice bivših kancelara, Willyja Brandta i Helmuta Schmidta. Član je njemačke socijaldemokratske stranke.
U zadnje tri godine napisao je dvije knjige, "Reformlüge" (Laž o reformama) i "Machtwahn" (Poludjela moć), koje su odmah ušle na popis najprodavanijih knjiga u Njemačkoj. Oštar je kritičar neoliberalističke ideologije.
Intervjuirali smo ga prilikom posjete Hrvatskoj u sklopu programa "Deutsche Sprachdiplom" (diploma njemačkog jezika).

JAVNO: Jedna od vaših knjiga zove se "Reformluege" (Laž o reformi). U čemu se sastoji ta laž?

MUELLER: Laž se sastoji prvo u tome da se uzeo pozitivno označen pojam da bi se ljudima prodalo nešto što više nema uopće pozitivan karakter. Prije su reforme značile promjenu koja je nosila korist većini ljudi, prije svega slabijima u društvu, onima s manjim primanjima.
Ja sam opisao 40 laži, kao što je ona da Nijemci izumiru, da postajemo staračko društvo i da sustav više ne funkcionira jer mladi moraju raditi za previše starih. A, to je već samo po sebi laž jer naši problemi s mirovinskim osiguranjem ne proizlaze iz manjka Nijemaca nego iz viška nezaposlenih.

JAVNO: Ista tema je i u Hrvatskoj sveprisutna i često se plaši s tim da će Hrvati izumrijeti. Na temelju čega vi tvrdite da takva opasnost ne postoji?

MUELLER: Jednostavno nije istina. Ni Hrvati niti Nijemci neće izumrijeti. Prema tim prognozama koje tvrde da će Nijemci izumrijeti, mi ćemo godine 2050. sa 75 milijuna imati i dalje više ljudi u Njemačkoj nego što smo imali 1950. Čak 7 milijuna više nego 1950., a tada je Njemačka isto bila gusto naseljena. Ta pretjerivanja se rade jer se tema demografije iskorištava. Treba ljude uvjeriti da je demografski razvoj takav da će u starosti, kada će htjeti otići u mirovinu, dobiti tako malu mirovinu, jer je tako malo ljudi koji za to rade, da će završiti u staračkom siromaštvu. I zato moraju već danas krenuti u privatno mirovinsko osiguranje. To je najobičnija propaganda osiguravajućih društava i banaka, ništa drugo.

JAVNO: Često navodite čileanski model mirovinskog osiguranja. Zašto?

"U Čileu postoji jedan gospodin, zove se Jose Pinera. Taj putuje po svijetu i propagira privatna osiguranja. I on je došao iz Čilea u Poljsku, u Češku, u Slovačku i tamo je prodao čileanski sustav, dakle taj truli sustav sad se primjenjuje u istočnoj, srednjoj i jugoistočnoj Europi (Bivši čileanski ministar rada Jose Pinera bio je i u Hrvatskoj nekoliko puta op.a.). To je nevjerojatno. Nitko ne štiti ljude od toga da je taj gospodin, koji je potekao iz jedne diktature, da taj novim demokracijama Europe prodaje taj truli čileanski sustav."

MUELLER: U Čileu se već 1981., dakle prije 26 godina, uvelo privatno mirovinsko osiguranje, a do tada je zamijenjen postojeći državni sustav mirovinskog osiguranja, sustav utemeljen na solidarnosti, gdje je svaki radnik uplaćivao, a umirovljenici su dobivali novac. Radnici su pod diktatorom Pinochetom prisiljeni da prijeđu na privatno mirovinsko osiguranje. Zanimljivo, vojska i policija su smjeli ostati pri državnom sustavu osiguranja.
Onda se privatni sustav urušio jer su špekulirali da bi ostvarili dodatne prihode i pogriješili su. Danas čileanska država mora privatne sustave osiguranja s poreznim novcem dodatno financirati da ne bi previše ljudi upalo u strašno staračko siromaštvo.

JAVNO: Zašto političari, novinari i znanstvenici najčešće podržavaju privatne sustave mirovinskog osiguranja?

"Privatni sustavi mirovinskog osiguranja su izrazito skupi. Oni moraju imati ljude koji prodaju osiguranja, trebaju ljude koji će ulagati novac na burzama. To sve košta. U Čileu otprilike 18% uplaćenih premija ode na te troškove, na provizije, za profit osiguravajućih društava. Onda ostaje oko 82% i to mora biti dosta za sve mirovine. To je suludo. Ne samo da je nesigurno, kao što pokazuje Čile, nego je pritom i izrazito skupo. Državni sustav radi s 1,5% tih troškova. Znači, samo 1,5% uplaćenih novaca. Nema troškova ulaganja, nema troškova prodaje."

MUELLER: Počet ću sa znanstvenicima. Najpoznatiji njemački znanstvenici, poznati jer se stalno pojavljuju na televiziji, nastupaju kao znanstvenici, a u stvari su prodavači za osiguravajuća društva. Oni su u službi osiguravajućih društava. U Njemačkoj, svi skupa su na platnoj listi jedne financijske institucije. Oni drže predavanje za tu instituciju. Zove se MLP i posebno djeluje među akademicima i može se pretpostaviti da je riječ o ogromnim honorarima. Mi si ne možemo ni zamisliti koliko se plati za jednu večer, za jedan sat. Riječ je sigurno o nekoliko tisuća eura za samo jedan sat i time se ljude čini ovisnima, pa neće nitko to propustiti.
Političari se s određenim odlukama pobrinu da dosadašnja državna mirovina više ne funkcionira. Konkretno, u Njemačkoj se dob za mirovinu podiže na 67 godina, a danas ljudi s 50 godina bivaju otpušteni. Znači, nemaju ni prilike raditi duže jer je premalo radnih mjesta. I onda oni povećavaju dob za odlazak u mirovinu. Pa to nitko neće dosegnuti. Jedini smisao toga je da kada netko poželi otići ranije u mirovinu, tada mora prihvatiti minus od 3,6% godišnje. Dakle, s obzirom da je dob povećana s 65 na 67, tu je riječ o 7,2% koji se skidaju s mirovine. Znači, mirovina je sve manja, pa će se ljudi prepasti i pomisliti: Još jedan minus, moram se hitno privatno osigurati. Većina ih čak ni to ne može. Znači, staračko siromaštvo za one koji manje zarađuju, već je zacrtana.

JAVNO: Nije li i transformacija socijaldemokratske ili socijalističke političke opcije u Europi bila ključna za takve promjene?

MUELLER: Ja sam i sam član SPD-a (Socijaldemokratska stranka Njemačke, op.a.), ali sam jako žalostan zbog razvoja te stranke. Ja to zovem prilagođavanjem konzervativcima. Njemački SPD je to izveo, a vidim da je jednako i u mnogim drugim zemljama Europe. O Hrvatskoj ne znam dovoljno, ali kod nas se SPD prilagodio konzervativcima, u Francuskoj su se prilagodili, u Velikoj Britaniji je strašno. Laburisti su se totalno promijenili, okrenuli su se naglavačke. To je izrazito žalostan razvoj.

JAVNO: Kakva je budućnost socijaldemokracije ako nastavi ovakav razvoj?

MUELLER: Pa, nestat će svaka potreba za njom. U Njemačkoj je već tako. Zašto bi glasali za SPD kad možete odmah dati glas konzervativcima.

JAVNO: Vaše kritike nisu upućene samo na račun mirovinskih sustava. Suprotstavljate se i privatizaciji drugih sustava.

MUELLER: Tu se mora napraviti razlika. Ja to promatram vrlo ležerno. Pitam se samo koje je najbolje rješenje. Kao ekonomist sam naučio da se automobili, krumpiri i pivo najbolje proizvode ako je to u privatnim rukama. Izrazito cijenim tržišnu utakmicu, ali se onda moramo i pobrinuti da je riječ o slobodnom natjecanju, a ne o monopolima, kao što je kod nas u elektroprivredi, gdje vlada monopol u privatnim rukama.

Kinkel je zaradio na privatizaciji HT-a

"Više se ne pita je li stanje prije, u državnom vlasništvu, bolje ili je bolje prepustiti nešto privatnicima. Sada se prilikom privatizacije mora pitati samo tko na tome zarađuje. Zato sam analizirao kako pojedinci, političari, novinari, znanstvenici, ali ipak posebno političari i savjetnici gospodarstvenicima zarađuju na procesima privatizacije. Zato to i podržavaju. Ne zato što smatraju da je to ispravno, nego jer zarađuju ogromne količine novca. Zamislite samo koliko jedna banka zaradi na provizijama prilikom procesa privatizacije njemačkih željeznica. Tu se zarađuju stotine milijuna Eura samo u procesu privatizacije. Pojedini političari su ušli u taj posao. Npr., privatizacija našeg Telekoma i hrvatskog Telekoma. To se isto događalo uz sudjelovanje njemačkih političara. Znam da je bivši njemački ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel savjetovao njemački Telekom u vezi hrvatskog Telekoma. Šta je tu imao savjetovati. On je jednostavno uvijek otvarao vrata prema hrvatskim političarima. Nije ništa stvorio, ali je pritom zaradio novac."
Ali, postoje druga dobra, kao što su dostava vode, uklanjanje smeća, škole, fakulteti. Kod tih javnih dobara, savjetujem da se kloni privatizacije. Jer, smatram da svatko mora imati pristup vodi, po razumnoj cijeni. To je najbolje zadržati u javnoj upravi. Isto kao i vlakove i autobusni prijevoz. Jer, to su stvari koje moramo unapređivati. Jednostavno je važno. Primjerice, iz ekoloških je razloga važno unapređivati promet tračnicama, a ne sve prebaciti na ulicu. To je sve pitanje pronalaženja najboljeg rješenja.

JAVNO: Često spominjete i bivšeg kancelara Helmuta Kohla i poznatu aferu s novcima koje je dobio od medijskog magnata Lea Kircha.

MUELLER: Riječ je o sljedećem: dok sam ja bio odgovoran za planiranje ureda kancelara, uvjerio sam tadašnjeg kancelara Helmuta Schmidta da nema smisla da država subvencionira privatizaciju televizije. Htjelo se da država subvencionira stvaranje mreže za privatne televizije. Mi smo rekli da uopće ne razumijemo zašto, pa ne subvencioniramo ni proizvodnju droge, zašto bismo financirali drogu televiziju. I Helmut Schmidt je do kraja svog mandata odbijao dati i novčića za umrežavanje televizije.

Cijena HT-a

Prva faza privatizacije HT-a odvijala se 1999. Za 35% dionica Vladi je isplaćeno 850 milijuna dolara.
Druga faza završena je u 10. mjesecu 2001. godine i za 16% dionica Vlada je inkasirala 500 milijuna Eura.
Nakon njega je došao Helmut Kohl i ministar pošte Schwarz-Schilling (danas visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini op.a.) i ministar financija Weigel. Oni su odmah počeli raditi propagandu za umrežavanje, satelitsku televiziju za više programa i za komercijalizaciju. U Njemačkoj postoje dva medijska mogula koji su profitirali takvim razvojem.
Jedan je velika tvrtka Bertlsmann, poznat po RTL-u, a drugi je Leo Kirch, poznat po programima SAT1 i Pro7. Kako je Bertlsmann platio Kohlu i je li uopće, ne znam. Ali postalo je poznato da su između Lea Kircha, drugog profitera, i Helmuta Kohla, Schwarz-Schillinga i Weigela te ostalima koji su tada sudjelovali, 12 do 13 godina kasnije, postojali savjetnički ugovori. A kod Kohla i drugih se radilo o iznosima od 300 tisuća do 800 tisuća njemačkih maraka preko četiri godine. Dakle, tu je riječ o 3,2 milijuna maraka. To je ono strašno.
Viši stupanj korupcije
"Kod nas se korupcija ne događa jer neki poduzetnik potplati nekog službenika da bi dobio neki posao. Ne. To je bezazlena varijanta. Ali, kada se uspješan sustav, a televizija je kod nas bila dobra, taj sustav je uništen i danas se može utvrditi da mladi ljudi poglupljuju jer cijeli dan sjede pred televizorom. Može se utvrditi da ljudi postaju bolesni jer cijeli dan sjede pred televizorom i piju pivo i ožderavaju se. Isto je i u Hrvatskoj. To uništenje važnih ustanova je državno vođeno a oni koji su o tome odlučivali su zato dobili novac. Ta korupcija je puno gora od prije navedene."

JAVNO: Tvrdite da se razlika između siromašnih i bogatih u Europi opasno povećava?

MUELLER: Pa, postoji izvještaj Europske komisije, koji govori o tome da se razlika između siromašnih i bogatih sve više povećava u Europi. Kod nas je to vrlo lako utvrditi. Plaće prosječnih radnika nisu od 1992. rasle, nego su čak padale, realne plaće. A, dobiti tvrtki su skočile. Menadžeri i poduzetnici su svoje plaće i dobiti utrostručili ili čak udeseterostručili u isto vrijeme. Prije 30 godina je najveća plaća menadžera u Njemačkoj iznosila oko 1,2 milijuna maraka, dakle 600.000 €. Danas iznose oko 10 milijuna €. Dakle, riječ je o dvadeseterostrukom iznosu. Smatram da je to potpuno besmislen razvoj. Mora biti dosta da menadžer zarađuje sto puta onoliko koliko zarađuje radnik. Ako jedan zarađuje 2000€ mjesečno, a drugi 100.000€ mjesečno, onda je to valjda dobra plaća. Onda ima 1,2 milijuna € godišnje. S tim se može živjeti i ako se ima naporan posao. Ta pohlepa raste, a elite više nemaju osjećaja za normalne ljude. Naprotiv, kažu da plaće moraju pasti da bi gospodarstvo cvalo. Ludost.

JAVNO: Mislite li da je takav razvoj opasan?

Propast neoliberalizma

"Ovaj neoliberalizam koji tvrdi da se može bez korektura, to je zastarjela ideologija, to nije ništa novo. Neoliberalizam je kod nas propao, propao je u SAD-u, pa pogledajte samo to društvo, propao je u Čileu i propast će i u Hrvatskoj."

MUELLER: Jest, opasan je. Može dovesti do toga da ljudi izgube živce i počnu udarati, bacati bombe i kamenje. Ipak, morate uvidjeti da se na te ljude putem televizije vrši ogroman utjecaj i da ih se indoktrinira. Njima se kaže da su sami krivi, da to globalizacija zahtjeva. Kada imate takvo pranje mozga, onda imate malo ljudi koji će se pobuniti i boriti protiv toga. Toga se bojim. Volio bih kada bi se više ljudi pobunilo. Ne moraju bacati kamenje, ali mogu sudjelovati na izborima i mogu pristupiti strankama.



- 01:16 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Some Politically Incorrect Reflections on Violence in France & Related Matters

Image and video hosting by TinyPic


By Slavoj Žižek


1. Violence, Irrational and Rational

Two parallels are often evoked apropos the recent violent outbursts in France: the New Orleans looting after Katrina hurricane and May 68. In spite of significant differences, lessons can be drawn from both parallels. With regard to New Orleans, the Paris fires had a sobering effect on those European intellectuals who used New Orleans to emphasize the advantage of the European welfare state model over the US wild capitalism – now we know it can happen here also. Those who attributed the New Orleans violence to the lack of European-style solidarity are no less wrong than the US free-market liberals who now gleefully returned the blow and pointed out how the very rigidity of state interventions which limit market competition and its dynamics prevented the economic rise of the marginalized immigrants in France (in contrast to the US where many immigrant groups are among the most successful). On the other hand, what strikes the eye with regard to May 68 is the total absence of any positive utopian prospect among the protesters: if May 68 was a revolt with a utopian vision, the recent revolt was just an outburst with no pretense to any kind of positive vision – if the commonplace that "we live in a post-ideological era" has any sense, it is here. Is this sad fact that the opposition to the system cannot articulate itself in the guise of a realistic alternative, or at least a meaningful utopian project, but only as a meaningless outburst, not the strongest indictment of our predicament? Where is here the celebrated freedom of choice, when the only choice is the one between playing by the rules and (self-) destructive violence, a violence which is almost exclusively directed against one's own – the cars burned and the schools torched were not from rich neighborhoods, but were part of the hard-won acquisitions of the very strata from which protesters originate.

The first conclusion to be drawn is thus that both conservative and liberal reactions to the unrests clearly fail. The conservatives emphasize the Clash of Civilizations and, predictably, Law and Order: immigrants should not abuse our hospitality, they are our guests, so they should respect our customs, our society has the right to safeguard its unique culture and way of life; plus there is no excuse for crimes and violent behavior, what the young immigrants need is not more social help, but discipline and hard work... Leftist liberals, no less predictably, stuck to their old mantra about neglected social programs and integration-efforts which are depriving the younger generation of immigrants of any clear economic and social prospect, thus leaving them violent outbursts as they only way to articulate their dissatisfaction... As Stalin would have put it, it is meaningless to debate which reaction is worse: they are BOTH worse, inclusive of the warning, formulated by both sides, about the real danger of these outbursts residing in the easily predictable racist REACTION of the French populist crowd to them.

So what can a philosopher do here? One should bear in mind that the philosopher's task is not to propose solutions, but to reformulate the problem itself, to shift the ideological framework within which we hitherto perceived the problem. Perhaps, a good point to start with would be to put the recent outbursts into the series they build with two other types of violence that the liberal majority today perceives as a threat to our way of life: (1) direct "terrorist" attacks (of suicide bombers); (2) Rightist Populist violence; (3) suburban juvenile "irrational" outbursts. A liberal today worries about these three disturbances of his daily life: terrorist attacks, juvenile violence, Rightwing Populist pressures.

The first step in the analysis is to confront each of these modes with its counter-violence: the counter-pole to "terrorist" attacks is the US military neo-colonial world-policing; the counter-pole to Rightist Populist violence is the Welfare State control and regulation; the counter-pole to the juvenile outbursts is the anonymous violence of the capitalist system. In all three cases, violence and counter-violence are caught in a deadly vicious cycle, each generating the very opposite it tries to combat. Furthermore, what all three modes share, in spite of their fundamental differences, is the logic of a blind passage ŕ l'acte: in all three cases, violence is an implicit admission of impotence.

A standard Hollywood action film is always a lesson in it. Towards the end of Andrew Davis's "The Fugitive", the innocent-persecuted doctor (Harrison Ford) confronts at a large medical convention his colleague (Jeroem Kraabe), accusing him that he falsified medical data on behalf of a large pharmaceutical company. At this precise point, when one would expect that the shift would focus on the company – the corporate capital – as the true culprit, Kraabe interrupts his talk, invites Ford to step aside, and then, outside the convention hall, they engage in a passionate violent fight, beating each other till their faces are red of blood. The scene is telltale in its openly ridiculous character, as if, in order to get out of the ideological mess of playing with anti-capitalism, one has to do a move which renders directly palpable the cracks in the narrative. Another aspect is here the transformation of the bad guy into a vicious, sneering, pathological character, as if psychological depravity (which accompanies the dazzling spectacle of the fight) should replace the anonymous non-psychological drive of the capital: the much more appropriate gesture would have been to present the corrupted colleague as a psychologically sincere and privately honest doctor who, because of the financial difficulties of the hospital in which he works, was lured into swallowing the bait of the pharmaceutical company.

"The Fugitive" thus provides a clear version of the violent passage ŕ l'acte serving as a lure, a vehicle of ideological displacement. A step further from this zero-level of violence is found in Paul Schrader's and Martin Scorcese's "Taxi Driver", in the final outburst of Travis (Robert de Niro) against the pimps who control the young girl he wants to save (Jodie Foster). Crucial is the implicit suicidal dimension of this passage ŕ l'acte: when Travis prepares for his attack, he practices in front of the mirror the drawing of the gun; in what is the best-known scene of the film, he addresses his own image in the mirror with the aggressive-condescending "You talkin' to me?". In a textbook illustration of Lacan's notion of the "mirror stage," aggressivity is here clearly aimed at oneself, at one's own mirror image. This suicidal dimension reemerges at the end of the slaughter scene when Travis, heavily wounded and leaning at the wall, mimics with the forefinger of his right hand a gun aimed at his blood-stained forehead and mockingly triggers it, as if saying "The true aim of my outburst was myself." The paradox of Travis is that he perceives HIMSELF as part of the degenerate dirt of the city life he wants to eradicate, so that, as Brecht put it apropos of revolutionary violence in his "The Measure Taken", he wants to be the last piece of dirt with whose removal the room will be clean.

Far from signaling an imperial arrogance, such "irrational" outbursts of violence – one of the key topics of American culture and ideology – rather stand for an implicit admission of impotence: their very violence, display of destructive power, is to be conceived as the mode of appearance of its very opposite – if anything, they are exemplary cases of the impotent passage ŕ l'acte. As such, these outbursts enable us to discern the hidden obverse of the much-praised American individualism and self-reliance: the secret awareness that we are all helplessly thrown around by forces out of our control. There is a wonderful early short story by Patricia Highsmith, "Button," about a middle-class New Yorker who lives with a mongoloid 9-years old son who babbles meaningless sounds all the time and smiles, while saliva is running out of his open mouth; one late evening, unable to endure the situation, he decides to take a walk on the lone Manhattan streets where he stumbles upon a destitute homeless beggar who pleadingly extends his hand towards him; in an act of inexplicable fury, the hero beats the beggar to death and tears off from his jacket a button. Afterwards, he returns home a changed man, enduring his family nightmare without any traumas, capable of even a kind smile towards his mongoloid son; he keeps this button all the time in the pocket of his trousers – a remainder that, once at least, he did strike back against his miserable destiny.

Highsmith is at her best when even such a violent outburst fails, as in what is arguably her single greatest achievement, "Those Who Walk Away": in it, she took crime fiction, the most "narrative" genre of them all, and imbued it with the inertia of the real, the lack of resolution, the dragging-on of the "empty time," which characterize the stupid factuality of life. In Rome, Ed Coleman tries to murder Ray Garrett, a failed painter and gallery-owner in his late 20s, his son-in-law whom he blames for the recent suicide of his only child, Peggy, Ray's wife. Rather than flee, Ray follows Ed to Venice, where Ed is wintering with Inez, his girlfriend. What follows is Highsmith's paradigmatic agony of the symbiotic relationship of two men who are inextricably linked to each other in their very hatred. Ray himself is haunted by a sense of guilt for his wife's death, so he exposes himself to Ed's violent intentions. Echoing his death wish, he accepts a lift from Ed in a motor-boat; in the middle of the lagoon, Ed pushes Ray overboard. Ray pretends he is actually dead and assumes a false name and another identity, thus experiencing both exhilarating freedom and overwhelming emptiness. He roams like a living dead through the cold streets of wintry Venice when... We have here a crime novel with no murder, just failed attempts at it: there is no clear resolution at the novel's end – except, perhaps, the resigned acceptance of both Ray and Ed that they are condemned to haunt each other to the end.

Today, with the global American ideological offensive, the fundamental insight of movies like John Ford's "Searchers" and "Taxi Driver" is more relevant than ever: we witness the resurgence of the figure of the "quiet American," a naďve benevolent agent who sincerely wants to bring to the Vietnamese democracy and Western freedom – it is just that his intentions totally misfire, or, as Graham Greene put it: "I never knew a man who had better motives for all the trouble he caused." Freud was thus right in his prescient analysis of Woodrow Wilson, the US president who exemplifies American humanitarian interventionist attitude: the underlying dimension of aggressivity could not escape him.

The key event of John O'Hara's "Appointment in Samarra" (1934) occurs at a Christmas dinner party at the Lantenengo Country Club, where the novel's tragic hero, 29 year-old Julian English, a wealthy and popular car dealership owner, throws a drink in the face of Harry Reilly, the richest man in town. Because of this, he becomes embroiled in the middle of a serious social scandal, and it seems nothing will right it – the novels ends with Julian's pitiful suicide in a car. As Julian claims in the ensuing conflict over the drink throwing, he did not do it because Harry is the richest man in town, nor because he is a social climber, and certainly not because he is Catholic – and yet all these reasons do play a part in his violent passage a l'acte. In the ensuing flashback, Julian remembers the times when his youth gang would play Ku Klux Klan, after having seen "Birth of a Nation", their distrust of Jews, etc. In Hollywood of the last two decades, there are numerous examples of such impotent "strikings out," from Russell Banks' "Affliction" to John Sayles' "The Lone Star".

"The Lone Star" provides a unique insight into the twists of the "Oedipal" dynamics. In a small Texas border town, a long dead body is discovered, he body of Wade, a cruel and utterly corrupted sheriff who mysteriously disappeared decades ago. The present sheriff who pursues the investigation is the son of the sheriff who replaced Wade and is celebrated by the city as a hero who brought order and prosperity to it; however, since Wade disappeared just after a public conflict with the sheriff who replaced him, all signs seem to indicate that Wade was killed by his successor. Driven by a properly Oedipal hatred, the present sheriff thus tries to undermine the myth of his father by way of demonstrating that his rule was based on murder. Here, we encounter the first surprise: we are dealing with three, not two, generations. Wade (superbly played by Kris Kristofferson) is a kind of Freudian "primordial father," an obscene and cruel master of the city who violates every law, simply shooting people who do not pay him; the hero's father crime should thus be a law-founding crime, the excess – the illegal killing of a corrupted master – which enabled the rule of law. However, what we learn at the film's end is that the crime was not committed by the hero's father: while innocent of the murder of Wade, he brought corruption to a more "civilized" level, replacing the outright brutal corruption of his "larger-than-life" predecessor with a corruption entwined with business interests (just "fixing" things here and there, etc.). And it is in these replacement of the big "ethical" founding crime with small corruption that resides the finesse of the film: the hero who wanted to unearth the big secret of his father's founding crime, learns that, far from being a heroic figure whose illegal violence grounded the rule of law, his father was just a successful opportunist like others... Consequently, the final message of the film is "Forget the Alamo!" (the film's last words of dialogue): let us abandon the search for big founding events and let bygones be bygones. The key to the film's underlying libidinal economy resides in the duality between the hero's father (the law-and-order figure) and Wade, the obscene primordial father, the libidinal focus of the film, the figure of excessive enjoyment whose murder is the film's central event – and does the hero's obsession with unmasking the guilt of his father not betray his deep solidarity with the obscene figure of Wade?

Clint Eastwood's "Mystic River" stands out here because of the unique twist it gives to such violent passages ŕ l'acte. When they were kids growing up together in a rough section of Boston, Jimmy Markum (Sean Penn), Dave Boyle (Tim Robbins) and Sean Devine (Kevin Bacon) spent their days playing stickball on the street. Nothing much out of the ordinary ever happened, until a moment's decision drastically altered the course of each of their lives forever. This primordial, "founding," act of violence that sets in motion the cycle is the kidnapping and serial raping of the adolescent Dave, accomplished by the local policeman on behalf of a priest – two persons standing for the two key state apparatuses, police and church, the repressive one and the ideological one, "the Army and the Church" mentioned by Freud in his "Crowd Psychology and the Analysis of the Ego". Today, twenty-five years later, the three find themselves thrust back together by another tragic event: the murder of Jimmy's 19-year-old daughter. Now a cop, Sean is assigned to the case, while, in the wake of the sudden and terrible loss of his child, Jimmy's mind becomes consumed with revenge. Caught up in the maelstrom is Dave, now a lost and broken man fighting to keep his demons at bay. As the investigation creeps closer to home, Dave's wife Celeste becomes consumed by suspicion and fear, and finally tells about it to Jimmy. As the frustrated acting out, twice a murder occurs: Dave kills a man engaged in homosexual activity with a boy in a car; Jimmy kills Dave, convinced that he murdered his daughter. Immediately afterwards, Jimmy is informed by Sean that the police found the true killer – he killed a wrong man, his close friend.

The movie ends with a weird scene of family redemption: Jimmy's wife, Annabeth, draws her family tight together in order to weather the storm. In a long pathetic speech, she restores Jimmy's self-confidence by praising him as the strong and reliable head of the family, always ready to do the necessary tough things to protect the family haven. Although this symbolic reconciliation, this Aufhebung of the catastrophe of killing the wrong man, superficially succeeds (the last scene of the film shows Penn's family watching the Irish parade, restored as a "normal" family), it is arguably the strongest indictment of the redemptive power of family ties: the lesson of the film is not that "family ties heal all wounds," that family is a safe haven enabling us to survive the most horrendous traumas, but, quite the opposite, that family is a monstrous ideological machine making us blind for the most horrendous crimes we commit. Far from bringing any catharsis, the ending is thus an absolute anti-catharsis, leaving us, spectators, with the bitter taste that nothing was really resolved, that we are witnessing an obscene travesty of the ethical core of family. (The only similar scene that comes to mind is the finale of John Ford's "Fort Apache", in which John Wayne praises to the gathered journalists the noble heroism of Henry Fonda, a cruel general who died in a meaningless attack on the Indians.) And, perhaps, this is all we can do today, in our dark era: to render visible the failure of all attempts at redemption, the obscene travesty of every gesture of reconciling us with the violence we are forced to commit. Perhaps, Job is the proper hero today: the one who refuses to find any deeper meaning in the suffering he encounters.

2. The Terrorist Resentment

As to the "terrorist" fundamentalists' attacks, the first thing that strikes the eye 1 is the inadequacy of the idea, developed most systematically by Donald Davidson, that human acts are rationally-intentional, accountable in the terms of beliefs and desires of the agent. 2 This approach exemplifies the racist bias of the theories of "rationality": although their aim is to understand the Other from within, they end up attributing to the Other the most ridiculous beliefs (up to the infamous 400 virgins awaiting the believer in Paradise as the "rational" explanation of why he is ready to blow himself up), i.e., they makes the other ridiculously weird in the very effort of trying to make him "like us." Here is a passage from one of the propaganda texts distributed by North Korea during the Korean war:

"Hero Kang Ho-yung was seriously wounded in both arms and both legs in the Kamak Hill Battle, so he rolled into the midst of the enemy with a hand grenade in his mouth and wiped them out, shouting: 'My arms and legs were broken. But on the contrary my retaliatory spirit against you scoundrels became a thousand times stronger. I will show the unbending fighting will of a member of the Workers' Party of Korea and unflinching will firmly pledged to the Party and the Leader!'" 3

It is easy to laugh at the ridiculously non-realistic character of this description: how could the poor Kang talk if he was holding the grenade with his mouth? And how is it that, in the midst of a fierce battle, there was time for such a long declamatory proclamation? However, what if the mistake is to read this passage as a realistic description, thus imputing to Koreans ridiculous beliefs? In other words, what if the mistake is the same one as that of the anthropologists who impute to "primitive" aborigines celebrating the eagle as their ancestor the belief that they are really descended from the eagle? Why not read this passage – which effectively sounds operatic in its pathos – in the way similar to listening to Act III of Wagner's "Tristan", where the mortally wounded Tristan is singing his (extremely demanding) dying chant for almost an hour – who of us is ready to impute to Wagner the belief that this is possible?

The fundamentalist Islamic terror is NOT grounded in the terrorists' conviction of their superiority and in their desire to safeguard their cultural-religious identity from the onslaught of the global consumerist civilization: the problem with fundamentalists is not that we consider them inferior to us, but, rather, that THEY THEMSELVES secretly consider themselves inferior (like, obviously, Hitler himself felt towards Jews) – which is why our condescending Politically Correct assurances that we feel no superiority towards them only makes them more furious and feeds their resentment. The problem is not cultural difference (their effort to preserve their identity), but the opposite fact that the fundamentalists are already like us, that they secretly already internalized our standards and measure themselves by them. (This clearly goes for Dalai Lama who justifies the Tibetan Buddhism in WESTERN terms of the pursuit of happiness and the avoidance of pain.) Paradoxically, what the fundamentalists really lack is precisely a dosage of "true" "racist" conviction into one's own superiority.

The perplexing fact about the "terrorist" attacks is that they do not fit our standard opposition of Evil as egotism, as disregard for the common Good, and Good as the spirit of (and actual readiness for) the sacrifice for some higher Cause: terrorists cannot but appear as something akin to Milton's Satan with his "Evil, be thou my Good": while they pursue (what appears to us) evil goals with evil means, the very FORM of their activity meets the highest standard of the Good. The resolution of this enigma is easy, known already to Rousseau: egotism (the concern for one's well-being) is NOT opposed to common good, since altruistic norms can easily be deduced from egotist concerns. 4 Individualism versus communitarianism, utilitarianism versus universal normativism, are FALSE oppositions, since the two opposed options amount to the same as to their result. The critics who complain how, in today's hedonistic-egotistic society, true values are lacking, totally miss the point: the true opposite of egotist self-love is not altruism, concern for common Good, but envy, resentment, which makes me act AGAINST my own interests. Freud already knew it: death-drive is opposed to pleasure principle as well as to reality principle, i.e., the true "Evil" (= death drive) involves self-sabotage, it makes us act AGAINST our own interests. (Dupuy is here wrong in his characterization of the Lacanian psychoanalysis as part of the ongoing "mechanization of the mind" – psychoanalysis, on the contrary, REINTRODUCES notions of Evil and responsibility into our ethical vocabulary; "death-drive" is the name for what DISTURBS the homeostatic mechanism of rational pleasure-seeking, the weird reversal where I sabotage my own interests. If THIS is the true evil, then not only of today's secular pragmatic ethical theories, but even the "mechanization of the mind" in cognitive sciences, are to be conceived not as in itself "evil," but as a defense against Evil.

The problem with human desire is that, as Lacan put it, it is always "desire of the Other" in both genitivus subjectivus and genitivus objectivus: desire for the Other, desire to be desired by the Other, and, especially, desire for what the Other desires – envy and resentment are thus a constitutive component of human desire, as already Saint Augustin knew it so well – recall the passage from his "Confessions", often quoted by Lacan, the scene of a baby jealous for his brother sucking the mother's breast ("I myself have seen and known an infant to be jealous though it could not speak. It became pale, and cast bitter looks on its foster-brother.")

Based on this insight, Dupuy proposes a convincing critique of John Rawls theory of justice: in the Rawls' model of a just society, social inequalities are tolerated only insofar as they are based on natural inequalities, which are considered contingent, not merits. 5 What Rawls doesn't see is how such a society would create conditions for an uncontrolled explosion of resentment: in it, I would know that my lower status is fully "justified," and would thus be deprived of excusing my failure as the result of social injustice. Rawls thus proposes a terrifying model of a society in which hierarchy is directly legitimized in natural properties, thereby missing the simple lesson of an anecdote about a Slovene peasant who is given a choice by a good witch: she will either give him one cow, and to his neighbor two cows, or take from him one cow, and from his neighbor two cows – the peasant immediately chooses the second option. (In a more morbid version, the witch tells him: "I will do to you whatever you want, but I warn you, I will do it to your neighbor twice!" The peasant, with a cunning smile, asks her: "Take one of my eyes!")

Friedrich Hayek 6 knew that it is much easier to accept inequalities if one can claim that they result from an impersonal blind force, so the good thing about "irrationality" of the market success or failure in capitalism (recall the old motif of market as the modern version of the imponderable Fate) is that it allows me precisely to perceive my failure (or success) as "undeserved", contingent... The fact that capitalism is not "just" is thus a key feature that makes it palpable to the majority (I can accept much more easily my failure if I know that it is not due to my inferior qualities, but to chance).

What Nietzsche and Freud share is the idea that justice as equality is founded on envy – on the envy of the Other who has what we do not have, and who enjoys it; the demand for justice is thus ultimately the demand that the excessive enjoyment of the Other should be curtailed, so that everyone's access to jouissance should be equal. The necessary outcome of this demand, of course, is asceticism: since it is not possible to impose equal jouissance, what one CAN impose is only the equally shared PROHIBITION. However, one should not forget that today, in our allegedly permissive society, this asceticism assumes precisely the form of its opposite, of the GENERALIZED superego injunction "Enjoy!". We are all under the spell of this injunction, with the outcome that our enjoyment is more hindered than ever – recall the yuppie who combines Narcissistic "Self-Fulfillment" with utter ascetic discipline of jogging, eating health food, etc. This, perhaps, is what Nietzsche had in mind with his notion of the Last Man – it is only today that we can really discern the contours of the Last Man, in the guise of the hedonistic asceticism of yuppies. Nietzsche thus does not simply urge life-assertion against asceticism: he is well aware how a certain asceticism is the obverse of the decadent excessive sensuality – therein resides his criticism of Wagner's "Parsifal", and, more generally, of the late Romantic decadence oscillating between damp sensuality and obscure spiritualism.

So what IS envy? Recall again the Augustinian scene of a sibling envying his brother who is sucking the mother's breast: the subject does not envy the Other's possession of the prized object as such, but rather the way the Other is able to ENJOY this object – which is why it is not enough for him simply to steal and thus gain possession of the object: his true aim is to destroy the Other's ability/capacity to enjoy the object. As such, envy is to be located into the triad of envy, thrift and melancholy, the three forms of not being able to enjoy the object (and, of course, reflexively enjoying this very impossibility). In contrast to the subject of envy, who envies the other's possession and/or jouissance of the object, the miser possesses the object, but cannot enjoy/consume it – his satisfaction derives from just possessing it, elevating it into a sacred, untouchable/prohibited, entity which should under no conditions be consumed (recall the proverbial figure of the lone miser who, upon returning home, safely locks the doors, opens up his chest and then takes the secret peek at his prized object, observing it in awe); this very hindrance that prevents the consummation of the object guarantees its status of the object of desire. The melancholic subject, like the miser, possesses the object, but loses the cause that made him desire it: this figure, most tragic of them all, has free access to all he wants, but finds no satisfaction in it.

This excess of envy is the base of Rousseau's well-known, but nonetheless not fully exploited, distinction between egotism, amour-de-soi (which is natural), and amour-propre, the perverted preferring of oneself to others in which I focus not on achieving the goal, but on destroying the obstacle to it:

"The primitive passions, which all directly tend towards our happiness, make us deal only with objects which relate to them, and whose principle is only amour de soi, are all in their essence lovable and tender; however, when, diverted from their objects by obstacles, they are more occupied with the obstacle they try to get rid of, than with the object they try to reach, they change their nature and become irascible and hateful. This is how amour de soi, which is a noble and absolute feeling, becomes amour-propre, that is to say, a relative feeling by means of which one compares oneself, a feeling which demands preferences, whose enjoyment is purely negative and which does not strive to find satisfaction in our own well-being, but only in the misfortune of others." (Rousseau, "Juge de Jean-Jacques", first dialogue)

For Rousseau, an evil person is NOT an egotist, "thinking only about his own interests": a true egotist is all too busy with taking care of his own good to have time to cause misfortunes to others, while the primary vice of a bad person is precisely that he is more occupied with others than with himself. Rousseau describes here a precise libidinal mechanism: the inversion which generates the shift of the libidinal investment from the object to the obstacle itself. This is why egalitarianism itself should never be accepted at its face value: the notion (and practice) of egalitarian justice, insofar as it is sustained by envy, relies on the inversion of the standard renunciation accomplished to benefit others: "I am ready to renounce it, so that others will (also) NOT (be able to) have it!" Far from being opposed to the spirit of sacrifice, Evil is thus the very spirit of sacrifice, ready to ignore one's own well-being – if, through my sacrifice, I can deprive the Other of his jouissance...

Which is why the notion of evaluation is crucial for the functioning of a democratic society: if, at the level of their symbolic identity, all subjects are equal, if, here, un sujet vaut l'autre, if they can be indefinitely substituted to each other, since each of them is reduced to an empty punctual place ($), to a "man without qualities-properties" (to recall the title of Robert Musil's magnum opus) – if, consequently, every reference to their properly symbolic mandate is prohibited, how then, are they to be distributed within the social edifice, how can their occupation be legitimized? The answer is, of course, evaluation: one has to evaluate – as objectively as possible, and through all possible means, from quantified testing of their abilities to more "personalized" in-depth interviews – their potentials. The underlying ideal notion is to produce their characterization deprived of all traces of symbolic identities. 7 Here the standard Leftist critics who denounce the hidden cultural bias of evaluations and tests miss the point: the problem with evaluation, with its total objectivation of criteria, is not that it is unjust, but precisely that it IS just.

What this means is that the "deconstructionist" / "risk society" commonplace according to which the contemporary individual experiences himself as thoroughly denaturalized, that he experiences even his most "natural" features (from his ethnic identity to his sexual preferences) as something chosen, historically contingent, to be learned, is profoundly deceiving: what we are effectively witnessing today is the opposite process of an unheard-of re-naturalization: all big "public issues" are (re)translated into questions about the regulation and stances towards intimate "natural"/"personal" idiosyncrasies. This is also why, at a more general level, the pseudo-naturalized ethnico-religious conflicts are the form of strle which fits global capitalism: in our age of "post-politics," when politics proper is progressively replaced by expert social administration, the only remaining legitimate source of conflicts are cultural (religious) or natural (ethnic) tensions. – And "evaluation" is precisely the regulation of social promotion that fits this massive renaturalization. So, perhaps, the time has come to reassert, as the truth of evaluation, the perverted logic to which Marx refers ironically in his description of commodity fetishism, when he quotes Dogberry's advice to Seacoal from Shakespeare's "Much Ado About Nothing" (Act 3, Scene 3) which concludes Chapter 1 of "Das Capital": "To be a well-favored man is the gift of fortune; but reading and writing comes by nature." Today, in our times of evaluation, to be a computer expert or a successful manager is a gift of nature, while to have a beautiful lips or eyes is a fact of culture...

Notes

1. Jean-Pierre Dupuy, "Avions-nous oublié le ma? Penser la politique aprčs le 11 septembre", 2002.

2. Donald Davidson, "Essays on Actions and Events", 1980.

3. Quoted in Bradley K. Martin, "Under the Loving Care of the Fatherly Leader", 2004, p. 85.

4. Robert Axelrod, "The Evolution of Cooperation", 1984.

5. John Rawls, "A Theory of Justice", 1971 (revised edition 1999).

6. Friedrich Hayek, "The Road to Serfdom", 1994.

7. Jacques-Alain Miller, Jean-Claude Milner, "Voulez-vous ętre évalué?", 2004.

3. Escape from New Orleans

This same deadlock is clearly discernible also beneath the New Orleans outbursts. One of the pop heroes of the US-Iraq war, enjoying a short fame and today forgotten, was Muhammed Saeed al-Sahaf, the unfortunate Iraqi information minister who, in his daily press conferences, heroically denied even the most evident facts and stuck to the Iraqi line – when the US tanks were only hundreds of yards from his office, he continued to claim that the US TV shots of the tanks on the Baghdad streets are just Hollywood special effects. Sometimes, however, he struck a strange truth – say, when, confronted with the claims that Americans are in control of parts of Baghdad, he snapped back: "They are not in control of anything – they don't even control themselves!"

It is as if, with the New Orleans descent into chaos, Marx's old saying that tragedy repeats itself as comedy was turned around: Saeed's comic repartee turned into a tragedy. The US authorities, this universal policeman endeavoring to control the threats to peace, freedom and democracy all around the globe, lost control of a part of the metropolis itself: for a couple of days, the city regressed to a wild preserve of free looting, killing and rapes, it became the city of the dead and dying, a post-apocalyptic Zone in which what Giorgio Agamben called homini sacer – those excluded from the civil order – wander around. A lot can be said about this fear that permeates our lives, the fear that, because of some natural or technological accident (electricity failure, earthquake...), our entire social fabric will disintegrate – recall the Millennium Bug fear a couple of years ago. This feeling of the fragility of our social bond is in itself a social symptom: precisely where one would expect a surge of social solidarity in the face of a disaster, the most ruthless egotism explodes.

This is no time for any kind of Schadenfreude, of "the US got what it deserved" – the tragedy is immense, what we have is no ordinary flooding, since New Orleans is below the sea level, so that water will not just retreat by itself. But it is the time for analysis. Something happened that we've already seen – where? The scenes we saw on the TV news in the last days cannot but recall a whole series of real life, media and cultural phenomena. The first association, of course, is that of the TV reports from Third World cities descending into chaos during a civil war (Kabul, Baghdad, Somalia, Liberia...) – and this accounts for the true surprise of the New Orleans eclipse: what we were used to see happening THERE, it now took place HERE. (The irony is that Louisiana IS often designated as the "US banana republic," the Third World part of the US.) This is probably one of the reasons why the reaction of the authorities came too late: although one rationally knew what could have happened, one did not really believe that it can happen, as with the threat of ecological catastrophe – although we know all about it, we somehow do not really believe that it can happen...

However, it DID already happen in the US: in Hollywood, of course, the Escape from... series ("Escape from New York", "Escape from Los Angeles"), in which a US megalopolis is cut off from the domain of public order and criminal gangs take over. More interesting in this respect is David Koepp's "The Trigger Effect" from 1996, in which, when the power goes out in the big city, society starts to break down; the film plays imaginatively with race relations, and our prejudicial attitudes toward strangers – as the publicity for the film put it: "When nothing works, anything goes." Even further behind is lurking the aura of New Orleans as the city of vampires, living dead and voodoo, where some dark spiritual force is always threatening to explode the social fabric. So, again, as with 9/11, the surprise was not just a surprise: what happened was not that the self-enclosed ivory tower of the US life was shattered by the intrusion of the Third World reality of social chaos, violence and hunger, but, on the contrary, that (what was hitherto perceived as) something which is not part of our reality, something that we were only aware of as a fictional presence on TV and theatre screens, brutally entered our reality.

So what WAS the catastrophe that took place in New Orleans? Upon a closer look, the first thing one can note is its strange temporality, a kind of delayed reaction. Immediately after the hurricane strike, there was a momentary relief: its eye missed New Orleans by about 25 miles, only 10 people were reported dead, so the worst, the feared catastrophe, was again avoided. Then, in the aftermath, things started to go really wrong: part of the protective walls broke down, the city was submerged into water, and social order disintegrated... The natural catastrophe (hurricane) thus revealed itself "socially mediated" in multiple ways. First, there are good reasons to suspect that the US is getting more hurricanes than usual due to man-made global warming. Second, the catastrophic immediate effect of the hurricane (the city under water) was to a large extent due to human failure: the protective dams were not good enough, and the authorities were not ready for the (easily predictable) humanitarian needs. But the true shock took place AFTERWARDS, in the guise of the social effect of the natural catastrophe, the disintegration of the social order – as if, in a kind of deferred action, natural catastrophe repeated itself as a social one. How are we to read this social breakdown?

The first reaction is the standard conservative one: the events in New Orleans confirm yet again how fragile social order is, how we need a severe law enforcement and ethical pressure to prevent the explosion of violent passions. Human nature is naturally evil, descent into social chaos is a permanent threat... This argument can also be given a racist twist: those who exploded into violence were almost exclusively black, so here we have a new proof of how blacks are not really civilized. Natural catastrophes bring to the light the scum which is barely kept under check in normal times.

Of course, the obvious answer to this line of argumentation is that the New Orleans descent into chaos rendered visible the persisting racial divide in the US: New Orleans was 68% black, they are the poor and the underprivileged, they had no means to leave the city in time and were left behind, starving and without care, so no wonder they exploded – their violent explosions should thus be seen as echoing the Rodney King riots in LA, or even the Detroit and Newark outbursts in the late 1960s.

More fundamentally, what if the tension that led to the explosion in New Orleans was not the tension between "human nature" and the force of civilization that keeps it in check, but the tension between the two aspects of our civilization itself? What if, in endeavoring to control explosions like the one in New Orleans, the forces of Law and Order were confronted with the "nature" of capitalism at its purest, the logic of individualist competition, of ruthless self-assertion, generated by the capitalist dynamics, a "nature" much more threatening and violent than all the hurricanes and earthquakes?

In his theory of the sublime (das Erhabene), Immanuel Kant interpreted our fascination by the outbursts of the power of nature as a negative proof of the superiority of spirit over nature: no matter how brutal the display of ferocious nature is, it cannot touch the moral law in ourselves. Does the catastrophe of New Orleans not provide a similar example of the sublime? No matter how brutal the vortex of the hurricane, it cannot disrupt the vortex of the capitalist dynamic...

4. The Subject Supposed to Loot and Rape Revisited

There is, however, another aspect of the New Orleans outbursts that is no less crucial with regard to ideological mechanisms that regulate our lives. According to a well-known anthropological anecdote, the "primitives" to whom one attributed certain superstitious beliefs (that they descend from a fish or from a bird, for example), when directly asked about these beliefs, answered: "Of course not – we're not that stupid! But I was told that some of our ancestors effectively did believe that..." – in short, they transferred their belief onto another. Are we not doing the same with our children: we go through the ritual of Santa Claus, since our children (are supposed to) believe in it and we do not want to disappoint them; they pretend to believe not to disappoint us, our belief in their naivety (and to get the presents, of course), etc. Is this not also the usual excuse of the mythical crooked politician who turns honest? – "I cannot disappoint the ordinary people who believe in it (or in me)." And, furthermore, is this need to find another who "really believes," also not that which propels us in our need to stigmatize the Other as a (religious or ethnic) "fundamentalist"? In an uncanny way, some beliefs always seem to function "at a distance": in order for the belief to function, there has to be some ultimate guarantor of it, yet this guarantor is always deferred, displaced, never present in persona. The point, of course, is that this other subject who directly believes, needs not exist for the belief to be operative: it is enough precisely to presuppose his existence, i.e. to believe in it, either in the guise of the primitive other or in the guise of the impersonal "one" ("one believes...").

And is it not similar with our innermost feelings and attitudes, inclusive of crying and laughing? Suffice it to recall the old enigma of transposed emotions at work from the so-called "weepers" (women hired to cry at funerals) in "primitive" societies, to the "canned laughter" on a TV-screen (the reaction of laughter to a comic scene which is included into the soundtrack itself), and to adopting a screen persona in cyberspace. When I construct a "false" image of myself which stands for me in a virtual community in which I participate (in sexual games, for example, a shy man often assumes the screen persona of an attractive promiscuous woman), the emotions I feel and "feign" as part of my screen persona are not simply false: although (what I experience as) my "true self" does not feel them, they are nonetheless in a sense "true" – the same as with watching a TV mini-series with canned laughter where, even if I do not laugh, but simply stare at the screen, tired after a hard days work, I nonetheless feel relieved after the show...

The events in New Orleans after the city was struck by the hurricane Katrina provide a new addition to this series of subjects supposed to...: THE SUBJECT SUPPOSED TO LOOT AND RAPE. We all remember the reports on the disintegration of public order, the explosion of black violence, rape and looting – however, later inquiries demonstrated that, in the large majority of cases, these alleged orgies of violence simply did not occur: non-verified rumors were reported as facts by the media. For example, on September 4, the Superintendent Compass of the New Orleans Police Department was quoted in New York Times about conditions at the convention centre: "The tourists are walking around there, and as soon as these individuals see them, they're being preyed upon. They are beating, they are raping them in the streets." In an interview two weeks later, he conceded that some of his most shocking statements turned out to be untrue: "We have no official reports to document any murder. Not one official report of rape or sexual assault." (See Jim Dwyer and Christopher Drew, "Fear Exceeded Crime's Reality in New Orleans," New York Times, September 29 2005.)

The reality of poor Blacks, abandoned, left without means to survive, was thus transformed into the specter of the explosion of Black violence, of tourists robbed and killed on streets that had slid into anarchy, on the Superdome compounded by gangs that were raping women and children... These reports were not merely words, they were words which had precise material effects: they generated fears that led the authorities to change troop deployments, they delayed medical evacuations, drove police officers to quit, grounded helicopters... For example, Acadian Ambulance Company's cars were locked down after word came that a firehouse in Covington had been looted by armed robbers of all its water – a report that proved totally untrue.

Of course, the sense of menace had been ignited by genuine disorder and violence: looting did begin at the moment the storm passed over New Orleans, ranging from base thievery to foraging for the necessities of life. However, the (limited) reality of crimes in no way condones "reports" on the total breakdown of law and order – not because these reports were "exaggerated," but for a much more radical reason. Jacques Lacan claimed that, even if the patient's wife is really sleeping around with other men, the patient's jealousy is still to be treated as a pathological condition; in a homologous way, even if rich Jews in the Germany of the early 1930s "really" exploited German workers, seduced their daughters, dominated the popular press, etc., the Nazi anti-Semitism was still an emphatically "untrue," a pathological ideological condition – why? What made it pathological was the disavowed libidinal investment into the figure of the Jew: the cause of all social antagonisms was projected into the "Jew," the object of perverted love-hatred, the spectral figure of mixed fascination and disgust. And exactly the same goes for the looting in New Orleans: even if ALL reports on violence and rapes were to be proven factually true, the stories circulating about them would still be "pathological" and racist, since what motivated these stories were not facts, but racist prejudices, the satisfaction felt by those who would be able to say: "You see, Blacks are really like than, violent barbarians under the thin layer of civilization!" In other words, we would be dealing by what one can call lying in the guise of truth: even if what I am saying is factually true, the motives that make me say it are false.

Of course, we do not openly admit these motifs – from time to time, they nonetheless pop up in our public space in the censored form, in the guise of denegation, evoked as an option and then immediately discarded. Recall what William Bennett, the neo-con compulsive gambler author of "The Book of Virtues", said on Sept 28 2005 on his call-in program "Morning in America": "But I do know that it's true that if you wanted to reduce crime, you could, if that were your sole purpose, you could abort every black baby in this country, and your crime rate would go down. That would be an impossibly ridiculous and morally reprehensible thing to do, but your crime rate would go down." The White House spokesman immediately reacted: "The president believes the comments were not appropriate." Two days later, Bennett qualified his statement: "I was putting a hypothetical proposition ... and then said about it, it was morally reprehensible to recommend abortion of an entire group of people. But this is what happens when you argue that ends can justify the means." THIS is what Freud meant when he wrote that the Unconscious knows no negation: the official (Christian, democratic...) discourse is accompanied and sustained by a whole nest of obscene brutal racist, sexist, etc., fantasies, which can only be admitted in a censored form.

But we are not dealing here only with the good old racism – something more is at stake: a fundamental feature of the emerging "global" society. On September 11, 2001, the Twin Towers were hit. Twelve years earlier, on November 9, 1989, the Berlin Wall fell. November 9 announced the "happy '90s," the Francis Fukuyama dream of the "end of history," the belief that liberal democracy had, in principle, won, that the search is over, that the advent of a global, liberal world community lurks just around the corner, that the obstacles to this ultra-Hollywood happy ending are merely empirical and contingent (local pockets of resistance where the leaders did not yet grasp that their time is over). In contrast to it, 9/11 is the main symbol of the end of the Clintonite happy '90s, of the forthcoming era in which new walls are emerging everywhere, between Israel and the West Bank, around the European Union, on the U.S.-Mexico border. The rise of the populist New Right is just the most prominent example of the urge to raise new walls.

A couple of years ago, an ominous decision of the European Union passed almost unnoticed: the plan to establish an all-European border police force to secure the isolation of the Union territory and thus to prevent the influx of the immigrants. THIS is the truth of globalization: the construction of NEW walls safeguarding the prosperous Europe from the immigrant flood. One is tempted to resuscitate here the old Marxist "humanist" opposition of "relations between things" and "relations between persons": in the much celebrated free circulation opened up by the global capitalism, it is "things" (commodities) which freely circulate, while the circulation of "persons" is more and more controlled. We are thus not dealing with "globalization as an unfinished project," but with a true "dialectics of globalization": the segregation of the people IS the reality of economic globalization. This new racism of the of the developed is in a way much more brutal than the previous one's: its implicit legitimization is neither naturalist (the "natural" superiority of the developed West) nor any longer culturalist (we in the West also want to preserve our cultural identity), but the unabashed economic egotism – the fundamental divide is the one between those included into the sphere of (relative) economic prosperity and those excluded from it.

When, at the beginning of October 2005, the Spanish police dealt with the problem of how to stop the influx of desperate African immigrants who tried to penetrate the small Spanish territory across Gibraltar, they displayed the plans to build a wall there between Spanish and Morocco border. The images presented – a complex structure with all the electronic equipment – resembled uncannily those of the Berlin Wall, only in the opposite direction, destined to prevent people from coming in, not getting out.

The cruel irony of the situation is that it was the government of Zapatero, at this moment arguably the most anti-racist and tolerant in Europe, that is forced to adopt these measures of segregation – a clear sign of the limit of the multiculturalist "tolerant" approach which preaches open borders and acceptance of Others. If one were to open the borders, the first to rebel would be local working classes. It is thus becoming clear that the solution is not "tear down the walls and let them all in," this easy empty demand of soft-hearted liberal "radicals." The only true solution is to tear down the TRUE Wall, not the police one, but the social-economic one: to change society so that people will no longer desperately try to escape their own world.

This brings us back to rumors and "reports" about "subjects supposed to loot and rape": New Orleans is the city within the US which is among the most heavily marked by the internal Wall that separates the affluent from the ghettoized Blacks. And it is about those on the other side of the Wall that we fantasize: they more and more live in another world, in a blank zone that offers itself as a screen for the projection of our fears, anxieties, and secret desires. The "subject supposed to loot and rape" is on the other side of the Wall – it is about this subject that Bennett can afford to make his slip of tongue and confess in a censored mode his murderous dreams. More than anything else, rumors and fake reports from the aftermath of Katrina bear witness to the deep class division of American society.

5. C'est mon choix... to Burn Cars

The recent outbursts in Paris bear witness to the same Wall in Europe itself. The thing to resist, when we are faced with shocking reports and images of cars burning in Paris suburbs, is the "hermeneutic temptation": the search for some deeper meaning or message hidden in these outbursts. What is most difficult to accept is precisely their utmost meaninglessness: more than a form of protest, they are a passage ŕ l'acte which bears witness not only to the impotence of the perpetrators, but, even more, to the lack of what Fredric Jameson called "cognitive mapping", to their inability to locate the experience of their situation into a meaningful Whole. The true question is thus: which are the roots of this disorientation?

Social theorists like to repeat that today's society is thoroughly "reflexive": there is no Nature or Tradition that would provide the firm foundation on which one can rely, even our innermost impetuses (sexual orientation) are more and more experienced as something to be chosen. How to feed and educate a child, how to proceed in sexual seduction, how and what to eat, how to relax and amuse oneself, all these spheres are more and more "colonized" by reflexivity, experienced as something to be learned and decided upon. However, the ultimate deadlock of the risk society resides in the gap between knowledge and decision: there is no one who "really knows" what to do, the situation is radically "undecidable", but we nonetheless HAVE TO DECIDE. The problem is thus not that of the forced choice (I am free to choose – on condition that I make the right choice), but the opposite one: the choice is effectively free and, for this very reason, is experienced as utterly more frustrating.

We find ourselves constantly in the position of having to decide about matters that will fatefully affect our lives, but without a proper foundation in knowledge. Far from being experienced as liberating, this compulsion freely to decide is thus experienced as an anxiety-provoking obscene gamble, a kind of ironic reversal of Predestination: I am held accountable for decisions which I was forced to make without proper knowledge of the situation. The freedom of decision enjoyed by the subject of the "risk society" is not the freedom of someone who can freely choose his destiny, but the anxiety-provoking freedom of somebody who is constantly compelled to make decisions without being aware of their consequences. There is no guarantee that the democratic politicization of crucial decisions, the active involvement of thousands of concerned individuals, will necessarily improve the quality and accuracy of decisions and thus effectively lessen the risks – one is tempted to evoke here the answer of a devote Catholic to the reproach of the atheist liberal that they, Catholics, are so stupid as to believe in the infallibility of the Pope: "We, Catholics, at least believe in the infallibility of ONE and only one person; does democracy not rely on a much more risky notion that the majority of the people, i.e. millions of them, are infallible?"

The subject thus finds himself in a Kafkaesque situation of being guilty for not even knowing what (if anything) he is guilty of: the prospect forever haunts me that I have already made decisions which will endanger me and all my beloved, but I will only, if ever, learn the truth about it when it will be already too late. Let us recall here the figure of Forrest Gump, this perfect "vanishing mediator," the very opposite of the Master (the one who symbolically registers an event by nominating it, by inscribing it into the big Other): Gump is presented as the innocent bystander who, by just doing what he does, unknowingly sets in motion a shift of historical proportions. When he visits Berlin to play football and inadvertently throws the ball across the wall, he thereby starts the process which brings down the wall; when he visits Washington and is given a room in the Watergate complex, in the middle of the night he notices some strange things going on in the rooms across the yard, calls the guard and sets in motion the events which culminated in Nixon's downfall – is this not the ultimate metaphor for the situation at which the proponents of the notion of "risk society" aim, a situation in which we are forced to make moves whose ultimate effects are beyond our reach?

We are here at the very nerve center of the liberal ideology: the ruling ideology endeavors to sell us the very insecurity caused by the dismantling of the Welfare State as the opportunity for new freedoms. You have to change job every year, relying on short-term contracts instead of a long-term stable appointment? Why not see it as the liberation from the constraints of a fixed job, as the chance to reinvent yourself again and again, to become aware of and realize hidden potentials of your personality? You can no longer rely on the standard health insurance and retirement plan, so that you have to opt for additional coverage for which you have to pay? Why not perceive it as an additional opportunity to choose: either better life now or long-term security? And if this predicament causes you anxiety, the postmodern or "second modernity" ideologist will immediately accuse you of being unable to assume full freedom, of the "escape from freedom," of the immature sticking to old stable forms... Even better, when this is inscribed into the ideology of the subject as the psychological individual pregnant with natural abilities and tendencies, then I as if were automatically interpret all these changes as the results of my personality, not as the result of me being thrown around by the market forces.

The most popular TV show of the Fall of 2000 in France, with the viewer rating two times higher than that of the notorious "Big Brother" reality soaps, was "C'est mon choix" ("It is my choice") on France 3, the talk-show whose guest is each time an ordinary (or, exceptionally, well-known) person who made a peculiar choice which determined his or her entire life-style: one of them decided never to wear underwear, another tries all the time to find a more appropriate sexual partner for his father and mother – extravagance is allowed, solicited even, but with the explicit exclusion of the choices which may disturb the public (say, a person whose choice is to be and act as a racist, is a priori excluded). Can one imagine a better predicament of what the "freedom of choice" effectively amounts to in our liberal societies? We can go on making our small choices, "reinventing ourselves" thoroughly, on condition that these choices do not seriously disturb the social and ideological balance. With regard to the "C'est mon choix," the truly radical thing would have been to focus precisely on the "disturbing" choices: to invite as guests people like dedicated racists, i.e. people whose choice (whose difference) DOES make a difference. This, also, is the reason why, today, "democracy" is more and more a false issue, a notion so discredited by its predominant use that, perhaps, one should take the risk of abandoning it to the enemy. Where, how, by whom are the key decisions concerning global social issues made? Are they made in the public space, through the engaged participation of the majority? If the answer is yes, it is of secondary importance if the state has a one-party system, etc. If the answer is no, it is of secondary importance if we have parliamentary democracy and freedom of individual choices.

6. Class Strles in France, Again

Etienne Balibar 1 proposed the notion of excessive, non-functional cruelty as a feature of contemporary life: a cruelty whose figures range from "fundamentalist" racist and/or religious slaughter to the "senseless" outbursts of violence performed by adolescents and the homeless in our megalopolises, a violence one is tempted to call "Id-Evil" (referring to the Freudian Id (das Es, le Ça), a violence grounded in no utilitarian or ideological reasons. All the talk about foreigners stealing work from us or about the threat they represent to our Western values should not deceive us: under closer examination, it soon becomes clear that this talk provides a rather superficial secondary rationalization. The answer we ultimately obtain from a skinhead is that it makes him feel good to beat foreigners, that their presence disturbs him. What we encounter here is indeed Id-Evil, the Evil structured and motivated by the most elementary imbalance in the relationship between the Ego and jouissance, by the tension between pleasure and the foreign body of jouissance in the very heart of it. Id-Evil thus stages the most elementary "short-circuit" in the relationship of the subject to the primordially missing object-cause of his desire: what "bothers" us in the "other" (Jew, Japanese, African, Turk) is that he appears to entertain a privileged relationship to the object – the other either possesses the object-treasure, having snatched it away from us (which is why we don't have it), or he poses a threat to our possession of the object.

What one should propose here, again, is the Hegelian "infinite judgment" asserting the speculative identity of these "useless" and "excessive" outbursts of violence, which display nothing but a pure and naked ("non-sublimated") hatred of the Otherness, with the post-political multiculturalist universe of tolerance for difference in which nobody is excluded. Of course, we just used the term "non-sublimated" in its common meaning which, in this case, stands for the exact opposite of its strict psychoanalytic meaning – in short, what takes place in the focusing of our hatred on some representative of the (officially tolerated) Other is the very mechanism of sublimation at its most elementary: the all-encompassing nature of the post-political Concrete Universality which accounts for everybody at the level of symbolic inclusion, this multiculturalist vision-and-practice of "unity in difference" ("all equal, all different"), leaves open, as the only way to mark the Difference, the proto-sublimatory gesture of elevating a contingent Other (of race, sex, religion...) into the "absolute Otherness" of the impossible Thing, the ultimate threat to our identity – this Thing which must be annihilated if we are to survive. Therein resides the properly Hegelian paradox: the final arrival of the truly rational "concrete universality" – the abolition of antagonisms, the "mature" universe of negotiated co-existence of different groups – coincides with its radical opposite, with thoroughly contingent outbursts of violence.

Hegel's fundamental rule is that "objective" excess (the direct reign of abstract universality which imposes its law "mechanically", with utter disregard for the concerned subject caught in its web) is always supplemented by the "subjective" excess (the irregular, arbitrary exercise of whims). An exemplary case of this interdependence is provided by Balibar, who distinguishes two opposite but complementary modes of excessive violence: the "ultra-objective" ("structural") violence that is inherent in the social conditions of global capitalism (the "automatic" creation of excluded and dispensable individuals, from the homeless to the unemployed), and the "ultra-subjective" violence of newly emerging ethnic and/or religious (in short: racist) "fundamentalisms." This "excessive" and "groundless" violence involves its own mode of knowledge, that of impotent cynical reflection – back to our example of Id-Evil, of a skinhead beating up foreigners: when really pressed for the reasons for his violence, and if capable of minimal theoretical reflection, he will suddenly start to talk like social workers, sociologists and social psychologists, quoting diminished social mobility, rising insecurity, the disintegration of paternal authority, the lack of maternal love in his early childhood... in short, he will provide a more or less precise psycho-sociological account of his acts so dear to enlightened liberals eager to "understand" the violent youth as a tragic victim of their social and familial conditions. The standard enlightened formula of the efficiency of the "critique of ideology" from Plato onwards ("they are doing it, because they do not know what they are doing," i.e. knowledge is in itself liberating, when the erring subject reflects upon what he is doing, he will no longer be doing it) is here turned around: the violent skinhead "knows very well what he is doing, but he is nonetheless doing it." The symbolically efficient knowledge embedded in the subject's effective social praxis disintegrates into, on the one hand, excessive "irrational" violence with no ideologico-political foundation and, on the other hand, impotent external reflection that leaves the subject's acts intact. In the guise of this cynically-impotent reflecting skinhead who, with an ironic smile, explains to the perplexed journalist the roots of his senselessly violent behavior, the enlightened tolerant multiculturalist bent on "understanding" forms of excessive violence gets his own message in its inverted, true form – in short, as Lacan would have put it, at this point, the communication between him and the "object" of his study, the intolerant skinhead, is thoroughly successful.

What have these outbursts to do with the fact we live in a "risk society" of permanent choices? Everything: these "useless" and "excessive" outbursts of violence, which display nothing but a pure and naked ("non-sublimated") hatred of the Otherness, are the obverse of the "reflexivization" of our daily lives. Nowhere is this clearer than in the fate of psychoanalytic interpretation. Today, the formations of the Unconscious (from dreams to hysterical symptoms) have definitely lost their innocence and are thoroughly reflexivized: the "free associations" of a typical educated analysand consist for the most part of attempts to provide a psychoanalytic explanation of their disturbances, so that one is quite justified in saying that we have not only Jungian, Kleinian, Lacanian... interpretations of the symptoms, but symptoms themselves which are Jungian, Kleinian, Lacanian..., i.e. whose reality involves implicit reference to some psychoanalytic theory. The unfortunate result of this global reflexivization of the interpretation (everything becomes interpretation, the Unconscious interprets itself) is that the analyst's interpretation itself loses its performative "symbolic efficiency" and leaves the symptom intact in the immediacy of its idiotic jouissance.

What happens in psychoanalytic treatment is strictly homologous to the response of neo-Nazi skinhead who, when really pressed for the reasons for his violence, suddenly starts to talk like social workers, sociologists and social psychologists, quoting diminished social mobility, rising insecurity, the disintegration of paternal authority, the lack of maternal love in his early childhood – the unity of practice and its inherent ideological legitimization disintegrates into raw violence and its impotent, inefficient interpretation. The reemergence of the brute Real of "irrational" violence, impermeable and insensitive to reflexive interpretation, is the necessary obverse of the universalized reflexivity hailed by the risk-society-theorists. So the more today's social theory proclaims the end of Nature and/or Tradition and the rise of the "risk society," the more the implicit reference to "nature" pervades our daily discourse: even when we do not speak of the "end of history," do we not put forward the same message when we claim that we are entering a "post-ideological" pragmatic era, which is another way of claiming that we are entering a post-political order in which the only legitimate conflicts are ethnic/cultural conflicts?

Typically, in today's critical and political discourse, the term "worker" disappeared from the vocabulary, substituted and/or obliterated by "immigrants (immigrant workers: Algerians in France, Turks in Germany, Mexicans in the USA)" – in this way, the class problematic of workers' exploitation is transformed into the multiculturalist problematic of the "intolerance of the Otherness," etc., and the excessive investment of the multiculturalist liberals in protecting immigrants' ethnic rights clearly draws its energy from the "repressed" class dimension. Although Francis Fukuyama's thesis on the "end of history" quickly fell into disrepute, we still silently presume that the liberal-democratic capitalist global order is somehow the finally-found "natural" social regime, we still implicitly conceive conflicts in the Third World countries as a subspecies of natural catastrophes, as outbursts of quasi-natural violent passions, or as conflicts based on the fanatic identification to one's ethnic roots – and what is "the ethnic" here if not again a codeword for nature?

There is a well-known anecdote about Picasso during the World War II: a German officer visited his studio, saw there "Guernica" and, shocked at the modernist confusion of the painting, asked him: "Did you do this?" Picasso calmly replied: "No, YOU did this!" Today, many liberals, when faced with violent outbursts like the looting in Paris suburbs, ask us, the few remaining Leftists who still count on a radical social transformation: "Did YOU not do it? Is THIS what you want?" And we should reply like Picasso: "No, YOU did this! This is the true result of YOUR politics!"

Note

1. Etienne Balibar, "La violence: idealité et cruauté," in "La crainte des masses", Paris: Editions Galilée, 1997.


- 01:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 26.05.2007.

POST No. 200

KAISER CHIEF KITLER

Image and video hosting by TinyPic


Kaiser će se popodne u ovom jubilarnom postu No. 200 obratiti Vaseljenskoj posvudi prevažnom Obznanom.


Do tada sport i glazba.


Okey, happy end.





Nemanja, Car Vaseljene

- 12:36 - Komentari (18) - Isprintaj - #

petak, 25.05.2007.

HIPO I CHIPO

SDP UMAG O HYPO BANCI

Image and video hosting by TinyPic

Hypo banka pojavila se u Hrvatskoj sredinom devedesetih i imala je potporu tadašnjeg režima, ponajviše dvojice danas ljutih protivnika Ive Sanadera i Ivića Pašalića. Upućeni tvrde da je Sanader, kao dugogodišnji stanovnik Austrije, imao značajnu ulogu u prodoru Hypo banke u Hrvatsku, a nekadašnja poslovna tajnica Miroslava Kutle tvrdila je i na sudu da su Kutline tvrtke isplaćivale Sanaderu proviziju jer im je osigurao kredit u Hypo banci.

"U Austriji postoji praksa da se banke u većini slučajeva dijele na 'crvene', 'crne' i 'plave'. Jedne su bliske socijaldemokratima, druge narodnjacima, treće Jörgu Haideru: Hypo banka spada upravo među 'plave', kao što, primjerice, Bawag spada među 'crvene'. Isprepletenost s politikom, naime, dominantna je crta bankarskog poslovanja u Austriji i većina tamošnjih banaka sklona je ideji da preko politike uđe na hrvatsko tržište. Istragu o Hypo banci u Austriji izazvali su njezini veliki gubici, a policija jedina može ponuditi i konačne odgovore o tokovima novca iz Hrvatske u Hypo banku i natrag. Utoliko će se moći govoriti i o političkoj ekonomiji koja je takvom poslovanju išla na ruku, namjesto ekonomske politike koja bi vodila računa o širim društvenim interesima."

Tako kaže ekonomski stručnjak Damir Novotny, bivši član Savjeta Hrvatske narodne banke, a tako kažu i podaci o desetljeću intenzivne prisutnosti klagenfurtske Hypo Alpe Adria banke u ovdašnjem financijsko-privrednom sektoru. Ta, nekoć mala, novčarska ustanova čiji je većinski vlasnik austrijska pokrajina Koruška, a tamo je godinama poglavar ekstremno desno nastrojeni Jörg Haider, u Hrvatskoj se pojavila sredinom devedesetih godina, dakle, u vrijeme kad je bankarski sektor bio pod čvrstim nadzorom režima i kad se u te poslove nije moglo ući bez političke propusnice koju je mogao izdati samo Franjo Tuđman ili netko dovoljno blizak vrhovniku s Pantovčaka. Sva je prilika da su koruški bankari – koji su u ovu zemlju ušli poslovima što su bili vezani uz, kasnije propalu, Glumina banku – ubrzo uspjeli razviti prisne odnose s dvojicom tadašnjih moćnih HDZ-ovaca, a danas ljutih neprijatelja: njihova imena su Ivo Sanader i Ivić Pašalić.

Sanaderova uloga

Ovaj prvi, aktualni hrvatski premijer, bio je, vele upućeni, puno važniji u početnoj fazi prodora Hypo banke na ovdašnje tržište: Sanader je, kao što se zna, godinama živio u Austriji i raspolagao je poznanstvima u tamošnjim poslovnim krugovima, a kako mu nikad nije bilo mrsko da spaja javne dužnosti i privatni biznis, tako je postao nekovrsnim neformalnim namjesnikom rečene banke za Hrvatsku. O tome svjedoči i činjenica koju je Feral objavio potkraj 2003. godine i koja dokumentirano kaže da je Miroslav Kutle, zloglasni tajkun iz Pašalićeva poslovno-zavičajnog tabora, 1995. i 1996. u dva navrata Sanaderu isplatio ukupno osamsto tisuća tadašnjih njemačkih maraka. Nekadašnja Kutlina poslovna tajnica M. Š. te je isplate, u iskazu Državnome odvjetništvu, objasnila ovako: "Prilažem gotovinske isplate u iznosu od 800.000 DEM sa naznakom 'Hypo - gosp. Sanader'. Ja moram napomenuti da smo mi u to vrijeme dobili kredit od 4,000.000 DEM od Hypo-banke Austrija. Ja poznam ljude u Hypo-banki i mislim da je isključeno da bi oni primili proviziju u tako velikom iznosu da daju kredit. To je poslovna banka koja osigurava svoje kredite i bojim se da to baš nije moguće. Tada u to vrijeme u uredu se je govorilo za koga je taj novac jer da je pomogao oko dobivanja toga kredita. Rečeno je da je utjecao u Hypo banci da dobijemo kredit i da je to novac za njega. Vidite na isplatnicama da piše Hypo i SA. Kasnije samo Hypo, na kraju Hypo S.I. Osobno znam da je tada rečeno da se isplaćuje gosp. Ivi Sanaderu. To je ono što sam čula, ali gotovinske isplate u ovom iznosu su zaista izvršene sa naznakom kao što sam već navela".

Ova pouzdana storija govori da Pašalić, u vrijeme Kutlinih isplata Sanaderu, nije imao utjecaja u Hypo banci, jer da ga je imao, hercegovački se tajkun zasigurno ne bi obraćao Sanaderu da mu pomogne u dobivanju kredita. Skladne veze današnjega premijera i banke iz Koruške nastavile su se razvijati i kasnije, a ovdje ćemo ispripovijedati dva momenta koji ukazuju na sklad veza. Oba se tiču Istre. Najveći pojedinačni poznati donator HDZ-ove kampanje za parlamentarne izbore 2003. godine bio je, dotad sasvim anonimni, austrijski poduzetnik Miro Oblak: čovjek je Sanaderovoj stranci hladnokrvno poklonio dva milijuna kuna, te je u naknadnim intervjuima tvrdio kako je to učinio iz čiste ljubavi prema spomenutoj partiji i ne očekujući nikakve protuusluge. Tko je, zapravo, Miro Oblak?

Zna se tek da je suvlasnik savudrijskog poduzeća "Rezidencija Skiper", da je devedesetih godina sudjelovao u švercu oružja za Hrvatsku, da iz tog slavnog vremena poznaje Vladimira Zagorca i da sve njegove poslovne akcije kreditima uporno prati upravo Hypo banka: ovi podaci navode da se posumnja kako iza one velikodušne donacije od dva milijuna kuna (trećina HDZ-ova budžeta za prošlu kampanju) ne stoji (samo) Oblak, nego da je riječ o klagenfurtskoj financijskoj podršci starom prijatelju Sanaderu, a
da je Oblak iskorišten samo kao tranzitna točka za izvedbu tog poslovnog poteza.

Jakovčić i Hypo

Drugi moment govori o jedinstvenim blagonaklonim pogledima Ive Sanadera i istarskog župana Ivana Jakovčića na projekt "Brijuni rivijera", projekt koji predviđa izgradnju monumentalnih turističkih sadržaja na zemljištu što je prethodno, na kriminalan način, proglašeno građevinskim. Pogađate, i ovdje se Hypo banka pojavljuje u ulozi financijera turističkog neimarluka koji bi unakazio Istru. "Brijuni rivijera" i zajednički poslovni prijatelji iz Hypo banke najzaslužniji su za približavanje Jakovčića i Sanadera u protekle tri i pol godine: sjećate li se kad je istarski župan zadnji put spomenuo premijera u negativnom kontekstu? "Hypo banka zavladala je ogromnim dijelom Istre, ali da nije riječ o lokalnom slučaju pokazuje i njihova imovina u zadarskom zaleđu, Slavoniji i drugdje. Toj maloj austrijskoj banci, naime, golemu je podršku dao politički establišment u čitavoj Hrvatskoj, premda je to u Istri bilo najizrazitije", kaže poznati istarski političar i poduzetnik Livio Bolković (IDF), dugogodišnji žestoki protivnik Jakovčićeva vladarskog modela.

Po njemu, glavni igrač Hypo banke u Istri čitavo je vrijeme bio župan Jakovčić. Bolković veli: "Poznato je da iza svih sramnih prodaja, poput Barbarige ili Dragonere, stoji vrh IDS-a. Poznato je da je 'Arena turist' prodana za nevjerojatna dva milijuna eura, i to čovjeku kojeg je Jakovčić doveo i predstavio kao budućeg vlasnika. Primio ga je kad nitko nije znao o kome se radi, a novac mu je navodno također dala Hypo banka. Sve je smišljeno da funkcionira u stilu takvih banaka koje za kreditnu liniju uvijek traže garanciju u nekretninama. I da, pored svih mogućih stranih banaka, to ovdje uspije baš maloj regionalnoj kući, e to ne može biti slučajno", zaključuje Bolković.

Ivić je Pašalić, dakle, došao nešto kasnije, a s Hypo bankom povezao se zahvaljujući svom osobnom prijatelju (ujedno i osobnom prijatelju Vladimira Zagorca) Günteru Striedingeru koji je donedavno bio član uprave Hypo banke u Klagenfurtu i bio je zadužen za područje istočne Evrope: zahvaljujući izravnoj Haiderovoj naklonosti, Striedinger je godinama funkcionirao kao najmoćniji čovjek rečene banke, a smijenjen je i degažiran prošle godine kad se otkrilo da je Hypo banka zabilježila gubitak od tristotinjak milijuna eura i da su se, po svojoj prilici, sistematski lažirale financijske bilance ove novčarske ustanove. Tada je smijenjen, pa prebačen na drugu funkciju, i glavni izvršni direktor Wolfgang Kulterer, a nastradao je i Heinz Truskaller, dugogodišnji šef Hypo banke u Hrvatskoj i odani Striedingerov kadar. Prema Feralovim informacijama, Truskaller nije nesklon da tajno surađuje s istražnim tijelima u kopanju podataka o čudnovatim poslovnim operacijama klagenfurtske banke i probranih hrvatskih državljana.
No, stali smo na Pašaliću koji je svoje veze s Hypo bankom i svoj dotad skriveni kapital odlučio pokazati prošle godine kad je objavio da dvadeset milijuna eura teškim kreditom spomenute banke počinje graditi stambena naselja u blizini Zagreba i u Istri. Prije toga, Hypo banka investirala je novac u tvrtku "Adriadrvo" koja je u vlasništvu Pašalićeva brata. "Da bi dobio kredit, Pašalić je morao imati ili golem depozit u Hypo banci ili je, pak, sklopljen trojni ugovor koji može značiti da je garancija za kredit depozit u nekoj drugoj novčarskoj ustanovi, smještenoj, recimo, u Lihtenštajnu", kaže Feralu izvor koji je dobro upućen u poslovanje ove banke, ali i u hrvatsko-austrijsku istragu o tokovima ovdašnjeg prljavog novca. Slično je i s Vladimirom Zagorcem: izuzmemo li brzopoteznu isplatu otkupnine za otetog sina, klagenfurtska banka priznala je da mu je od 2003. do danas isplatila oko 75 milijuna eura kredita za građevinske investicije, premda se u javnosti barata i četverostruko većom svotom. Sad kad se protiv njega i Hypoa vode istrage, Zagorec je suočen i s okretanjem leđa donedavnih poslovnih partnera koji traže nove investitore i zahtijevaju da im umirovljeni general, bez uzimanja provizije, proda kupljena građevinska zemljišta od Istre, preko Zagreba, do Dubrovnika.

Možda upravo zbog spomenutih istraga i neizvjesne sudbine mutnih persona s kojima je sklapala poslove u vezi s nekretninama, Hypo banka odlučila se na prodaju biznisa s nekretninama u Hrvatskoj, biznisa koji je – prema procjenama – vrijedan više od milijardu eura.

Veliki rizici

"Ono što je ubrzo zasmetalo Hrvatskoj narodnoj banci koja je supervizirala djelovanje Hypoa, a kasnije i Ministarstvu financija, bilo je poslovanje Hypo banke preko njezinih kompanija koje nisu bile pod nadzorom HNB-a. Tu su ulazili u velike rizike i projekte, uglavnom oko kupnje nekretnina, ali i u preuzimanju kompanija preko svog Agroholdinga u Slavoniji. Tako su se pozicionirali izvan bankarskog sustava kao vlasnici velikih posjeda na Jadranu i u Slavoniji, a pri tome su zaista imali dosta dobre političke kontakte u Hrvatskoj", kaže Damir Novotny, dok Livio Bolković ne sumnja da je snažnom uzletu bankara iz Koruške uvelike pripomogao novac koji je iz Hrvatske, u vrijeme ilegalnog naoružavanja, završavao u tamošnjim trezorima, pa je kasnije korišten za ovladavanje hrvatskim zemljištem, investicijama i poduzećima. Imena Pašalića, Zagorca i Oblaka nisu usamljena kad je riječ o vezama ratnog profiterstva i ove banke: među velikim klijentima Hypoa nalaze se i osuđeni otmičar i kriminalac Hrvoje Petrač (u vrijeme dok je njegovao prijateljstvo sa Zagorcem), hercegovački tajkun Milan Lučić i čitava ergela Hercegovaca što su ovladali Makarskom, graditelj Tomislav Horvatinčić, spomenuti Miroslav Kutle, pa Walter Wolf...

Sanader, Jakovčić i Pašalić, pak, nisu jedini političari koji su bili bliski s Hypo bankom. Branimir Glavaš svojedobno je utjecao da se Slavonska banka proda upravo Austrijancima, a ta prodaja i dalje je predmet spora što ga Hypo u Londonu vodi protiv Republike Hrvatske. Ministar Božidar Kalmeta bio je gradonačelnik grada, Zadra, koji je, gotovo u cijelosti, pod kontrolom Hypo banke. Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić i njegov Zagrebački holding trgovali su svojim zemljištem u Istri, a u transakciju su bili uključeni Vladimir Zagorec, te odvjetnici i konzultanti bliski Hypo banci. Isto tako, gradonačelnik se bio snažno angažirao ne bi li što hitnije ishodio lokacijske i građevinske dozvole za zdanja koruške banke u Zagrebu. Uostalom, Bandić je izjavio da je svoj novi metropolitanski dom kupio upravo kreditom Hypo banke.

Skrivanje istine

Hrvatska istraga o Zagorcu i austrijske istražne radnje o Hypo banci i Zagorcu teško da će dovesti do kraha ove ustanove iz Klagenfurta, ali je nesumnjivo da se novi čelni ljudi rečene banke ubrzano rješavaju svih tekućih poslova i svih aktualnih ugovora koji ih izlažu riziku i koji ih ozbiljno kompromitiraju. Pitanje je samo može li se sakriti istina da je Hypo banka narasla na prljavom novcu iz Hrvatske i istočne Evrope, te reinvestiranju tog novca na mjesta zločina. Pitanje je još i to je li ikome u interesu da se onemogući skrivanje istine.

Image and video hosting by TinyPic

- 02:19 - Komentari (14) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.05.2007.

HYPO

Evo primjera informacije koja se u našem tisku donosi naizgled korektno, pregledno, čini se iscrpno, ali, u kontralihtu već usputne analize necjelovito, ciljano selektivno, temeljito cenzurirano i s očitom svrhom manipulacije javnim mnijenjem: javnost se navodi da o temi teksta misli kao o sasvim besproblematičnoj, dok je, vidjet će se u komentaru, stvar ubravo obratna: riječ je o prvorazrednom političkom slučaju koji nadrasta okvir ne samo Hrvatske, nego i Austrije!
Ali, gle čuda!, o tome u Hrvatskoj ne možete čitati.
Čitajte zato Vaseljenu!



VELIKO BANKARSKO PREUZIMANJE


Haideru Bavarci daju 1,63 mlrd. eura za Hypo grupu


VLASNICI HYPO GRUPE odlučili su stati na kraj aferama i skandalima prodajom većinskog paketa bavarskoj banci

Jorg Haider čelnik koruške vlade uspio je spriječiti odlazak sjedišta Hypo grupe iz njegove pokrajine, kao i povisiti prodajnu cijenu za gotovo 150 milijuna euraNjemačka Bayerische Landesbank po svemu sudeći već će ovaj tjedan potpisati ugovor o kupnji većinskog paketa dionica austrijske Hypo grupe, a dobro upućeni austrijski poslovni krugovi Nacionalu su potvrdili da bi do potpisivanja tog ugovora moglo doći već i u utorak, 22. svibnja 2007. Novi vlasnici trebali bi preuzeti najmanje 50 posto plus jednu dionicu banke za 1,63 milijardi eura. Posljednji detalji vezani uz okončanje ove transakcije dogovarali su se u ponedjeljak 21. svibnja u Münchenu, gdje su se s predstavnicima Bayerische Landesbanke sastali neki ministri iz Haiderove pokrajinske vlade. Među ostalim, Haiderovi suradnici tada su uspjeli još malo podići cijenu i to s 3,1 na 3,3 milijardi eura za ukupnu vrijednost banke. Osim toga, u pregovorima su osigurali i da svi dioničari Hypo grupe koji prodaju svoje dionice dobiju i dodatnih 50 milijuna eura premije, koju će međusobno podijeliti. Dodatni ustupak koji su Haiderovi ljudi isposlovali je i garancija da će sjedište Hypo grupe ostati u Klagenfurtu. Kako bi se dodatno osigurali od selidbe sjedišta iz Koruške, dosadašnji većinski vlasnici zadržat će i zlatnu dionicu koja će im to jamčiti. Scenarij konačnog raspleta formirao se u dramatičnim okolnostima 21. svibnja od 18 sati na sjednici koruškog županijskog holdinga, tvrtke koja je formalno vlasnik Hypo grupe. Prodaju banke Bayerischen Landesbanci uz Jörga Haidera, čelnika koruške vlade, zagovarali su predstavnici narodnjaka (OVP), a protivili su joj se socijalisti SPO. Ovu transakciju do posljednjeg trenutka pokušavali su spriječiti predstavnici Raiffeisen banke, koja je godinama željela kupiti Hypo grupu, kako bi ojačala svoj ionako jak utjecaj na Balkanu. Tijekom ponedjeljka kao kandidat za kupnju javila se Erste Bank der öesterreichischen Sparkassen AG, zajedno s još dvije banke - Kaerntner Sparkasse AG i Steiermaerkische Bank und Sparkassen AG. Svega nekoliko sati kasnije Haider je odbio njihovu ponudu, tvrdeći da on sporazum s Bayerische Landesbankom smatra gotovom stvari. Erste Banku odbio je tvrdeći da ona, među ostalim, ne može jamčiti zadržavanje svih postojećih radnih mjesta, jer bi spajanjem tog kandidata s Hypo grupom došlo do značajnog preklapanja nekih pozicija u Austriji i regiji bivše Jugoslavije.
Prodajom Hypo grupe bit će po svemu sudeći okončana jedna burna faza u poslovanju te financijske institucije, koja je u Austriji zapravo mala pokrajinska banka, koja se vrlo dinamično razvijala na hrvatskom tržištu, otkud je počela i svoj poslovni razvoj u regiji bivše Jugoslavije. Za Hrvatsku je ova poslovna transakcija važna ne samo zato što se radi o financijskoj instituciji koja na hrvatskom financijskom tržištu ima snažan utjecaj, već i zato što se uz Hypo grupu vežu i neke kontroverze, poput afere vezane uz odbjeglog generala Vladimira Zagorca. Njega državno odvjetništvo sumnjiči da je uz pomoć novca opljačkanog od obrane Hrvatske i prebačenog u inozemstvo, vjerojatno u Hypo grupu, počeo svoj poslovni uzlet. Hypo grupa navodno mu je odobrila oko 260 milijuna eura kredita za njegove poslovne pothvate, a pokažu li se sumnje državnog odvjetništva točnim, Hypo grupa bit će u središtu skandala vezanog uz pranje novca opljačkanog od obrane Hrvatske. Tvrdi se da su Zagorcu u tim aktivnostima pomogli neki dužnosnici Hypo grupe, koji su odnedavna ili smijenjeni, ili raspoređeni na manje utjecajne funkcije. Stručnjaci procjenjuju da razlog prodaje banke djelomično treba tražiti i u saniranju negativnog publiciteta nastalog zbog te, ali i drugih afera koje su pratile poslovanje banke. Za Hrvatsku je prodaja Hypo grupe zanimljiva i zbog još jednog razloga. Bivši čelnik Hypo grupe Wolfgang Kulterer svojedobno je izdvojio 4,55 posto dionica Hypo grupe pripadnicima menadžmenta. Kulterer je prije par dana izjavio da je to njegov oproštajni poklon menadžmentu. Među njima se nalaze i neki hrvatski menadžeri Hypo grupe, koji će nakon prodaje banke postati novi milijunaši, jer će dioničari za tih 4,55 posto dionica dobiti i raspodijeliti 50-ak milijuna eura.

TOOMUCH

Pročitajte KONJE I NILSKE KONJE.
Bit će vam jasnije i ovo pospremanje.
Kakav svijet.

Dirljivo je u ovom tekstu novinara radionice Maestra Pukanića izbjegavanja jedne jedine riječi o Hypo Consultantsu: jedina kontroverza, kako je vidi "Nacional", veže se uz generala Zagorca.
Čudno.
Ili nije: izgleda da sve ostalo nije nimalo kontroverzno. Dakle, sve je nedvosmisleno jasno. Kao što sam već opisao u Konjima...


Bonustrack

Evo i kratke analize jednog od mojih čitatelja:


Dragi moj Nemanja, ta prica koju ti prenosis iz Nacionala i dopunjujes je lokalni dio ukupne zavrzlame. Bayerise Landesbank ponovo medju Hrvatima. Samo u blizoj povijesti BLB je bio u Glumini, u Rijeckoj banci i sad u Hypo.Sve radosni slucajevi, kao sto znas. Mozda se sjecas a mozda i ne sjecas BLB je svojedobno kupila Rijecku banku, u poslu koji je zgotovio Goran Granic a zapocet je vec prije i nije mogao biti skrenut ili zaustavljen bez velike stete. BLB je Rijecku dobio nakon sto je drzavu Hrvatsku tuzio ili prijetio da ce tuziti jer je izgubio veliku lovu u Glumini. Tuzba se sastojala u tome da su neki novci iz Glumine ipak spaseni, na primjer depoziti Mirovinskog fonda (a mislim i depozit Ljerke Mintas Hodak), a njihov kredit ne, pa utoliko nisu imali jednak tretman svi koji su u Gluminu spremali lovu. No,nakon svega toga, BLB ne inzistira na tuzbi nego dobije Rijecku. OK Izbija kriza u Rijeckoj, pri cemu se to vrlo dobro znalo u politickim
krugovima prije nego u novinarskim i financijskim i iako se znalo nitko se nije usudio objaviti. Onda se Novom listu pocne namigivati da proceprka, ali nije to lako srusit jednu banku, frka je to... Napokon - pazi ovo, ovo je bitno - kad vec nitko nije htio decidirano objaviti, sama BLB objavi na svojim stranicama da ima u Rijeckoj banci gubitak od nekih 80 milijuna eura.
Halo! Naravno, izbija kriza, ljudi jurisaju na saltere, krenu pregovori i uslijedi obrat koji izgleda potpuno neobjasnjiv - Bayerische Landesbank zatvorena u sobi s Linichem i Rohatinskim odluci da napusti Hrvatsku, daje svojih 60 posto u Rijeckoj, koje je ponavljam dobio nakon skandala s Gluminom, za jednu kunu, nista, nula, nada. U cemu je fora... Ta bi se fora morala raspetljati na sudu, ali nece i ne vjerujem da moze. Pitanje je naime kako je nastao taj gubitak od 80 milijuna eura. Navodno, broker Rijecke banke Edurad Nodilo zaigrao se pa izgubio neku lovu, a onda da spasi gubitak isao sve dalje i dalje do nekih 80 milijuna i sve bi islo jos i dalje da u sjediste BLB-a u Muenchenu nije stiglo pitanje sa financijskih trzista sta to radi broker u banci u Rijeci koja je njihovo vlasnistvo. I onda BLB odlucuje prekinuti igru.Zamisli da je Nodilo prodavao mercedese za kunu, a to je Nodilo radio, pravo bi pitanje bilo tko je bio kupac Nodilovih mercedesa. E, to je ono sto se ne zna i nikad nece saznati. Drugim rijecima, iz Rijecke je banke novac otisao van, a sve je predstavljeno kao nodilo se zaigrao i sad to Ika Saric treba raspetljati.
Jos zanimljivije. Nakon sto se objavi vijest da je BLB (prijasnji vlasnik Riejcke i partner Glumine) kupio Hypo Novi list izlazi s tekstovima u kojima imenuje upravo sudionike tajsnog sastanka nakon kojeg je BLB (ocito suocen s nekim cinjenicama) izisao iz Hrvatske. Linic izjavljuje da je BLB bio odgovoran za ono sto se dogodilo u Rijeckoj, a da je na Rohatinskom hoce li odobriti ulazak BLB-a u Hrvatsku. Halo, BLB je kupio banku u Austriji. Znaci, stvar je gadna kad Linic govori Rohatinskom nek razmisli o tome hoce li zahtijevati od BLB-a da proda banku u svom vlasnistvu u Zagrebu i Osijeku (Hypo i Slavonska). BLB nije bilo kaj. BLB je bavarska drzavna banka, dakle drzavna banka zemlje koja je Hrvatima drugi dom. Bila je svojedobno prica da ce EU natjerati takve banke u Njemackoj i Austriji da pocnu poslovati kao banke a ne kao drzavni trezor, ali ne znam dokle se tu doslo. U takvim bankama rijec je o politickim poslovima, malo se tu radi o komercijali. BLB s Hrvatskom radi jos iz doba socijalizma pa preko devedesetih kad nije bila samo u Glumini nego jos kojegdje. Kako je rekao svojedobno jedan bankar, svak svakog toliko cvrsto drzi, toliko se svak svakom uvukao u crijeva da je opstipacija potpuna.
E, vidis, tvoja slika o Hypou treba biti dopunjena reginalno-politickom dimenzijom. Znas tko je bio glavni konkurent BLB-u za kupnju Hypo banke - Erste banka, upravo ona koja je preuzela Rijecku nakon izlaska BLB-a. A nakon izlaska BLB-a sustav bi se bio srusio kao i dvije godine prije da u organizaciji HNB-a, dakle Rohatinskog, sve vece hrvatske banke nisu Rijeckoj priskocile u pomoch. Drugim rijecima, kauboj se vratio, samo je pitanje sta ce mu biti sljedeci potez i tko tu za koga igra. Ako je istina da su manageri u Hrvatskoj dobili
neku velku lovu u obliku premija ili kaj ja znam, to bi moglo znaciti da ce cijeli management biti promijenjen. Sta ce biti s losim plasmanima ( a jedanod njih je i ovaj nedovrseni posao s Hypo Consultants, jer je sigurno nedovrsen), sta ce raditi HNB, to cemo vidjeti, sah je zapoceo. To je jedna sahovska partija u kojoj je BLB sad sjeo na svoje mjesto i ceka se njegov prvi potez, ako mu dopuste da udje u igru, o cemu - kako kaze Linic - treba odluciti Roha. Jos samo pojasnjenje, zasto mislim da je posao sa Hypo Consultants nedovrsen. Dakle, Hypo banka prodaje Hypo Consultants. Ali otkud kupcu novac. Uzima kredit. Moze ga uzeti opet od te Hypo banke, pri cemu ona svoj los posao ispravlja samo ako kupac uredno placa obaveze. To HNB ne moze priznati kao da se Hypo banka vec izvukla iz sranja, nego je tek izabrala smjer. S obzirom na kredibilitet kupaca Hypo Coonsultantsa, HNB se ne bi smio zajebavat kao sve je u redu. Medjutim, kupce moze poduprijeti RBA, jer je njihov stalni partner. A upravo RBA je bio protiv BLB-a, kao i Erste. Nedavno je njemacki Hypo (a koji se spojio s talijanskim Unicreditom) kupio Bank Austriju iako se protivila cijela Austrija (pa sad Bank Austrija koje vise nema kontrolira Zagrebacku...) Hocu reci, rijec je o politickoj odluci da se drzavna Hypo u Hrvatskoj proda preko drzavne Hypo u Klagenfurtu drzavnoj Hypo u Muenchenu, postojbini svih Hrvata. I da se time odigra neka politcka igra. A sad ti nastavi dalje...



- 01:08 - Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 23.05.2007.

Živio Kapetan Kuka!

BEATRIX


Image and video hosting by TinyPic


21. studenog 1996. na glavni gradski trg u Zagrebu, Trg Bana Jelačića, u znak podrške Radiju 101 stiglo je oko 100 000 građana. Danas se voli govoriti o tome da je Radio 101 htio preuzeti Ivić Pašalić.

Čudno, ali rijeđe se spominje da je prvi demokratski iskaz bunta i neposluha u samostalnoj Republici Hrvatskoj zapravo izazvao Ninoslav Pavić.

Kao što sve snimka dokazuju, on je bio taj koji je htio preuzeti Radio 101.

U kojoj su mjeri za to krivi njegovi ortaci, neka se on s njima dogovori.

U studiju Radija 101, o čemu postoje snimke, bio je Ninoslav Pavić: on je obrazlagao da odustaje od svoje prvotne nakane preuzimanja i tog medija!

Dakle, Ninoslav Pavić je izazvao najveći iskaz neposredne demokracije u Hrvatskoj, što će kazati, Ninoslav Pavić je čovjek koji je počinio najnedemokratskiji čin u ovoj zemlji.

S takvom reputacijom, nije teško shvatiti da se na portalu njegovih novina ne može govoriti slobodno.

Ono što Paviću i njegovoj kliki ne odogovara, ono što ih osporava, ono što ih dovodi u pitanje, ono što prokazuje njihove zaplotnjačke aktivnosti, manipulaciju javnošću, prešućivanja, njihove privatne i partikularne interese, sve te bitno nedemokratske postupke dakle i javni govor o njima, Ninoslav Pavić, jer je izgubio živce pokazujući svoje pravo lice, naprosto zabranjuje!

On bi dakle najradije takvima začepio usta. Takvima poput Kapetana Kuke i Infernotara.

Ali, to nije slučajno, nije od jučer i nije benigno: o svemu sam obavjestio i hrvatske sigurnosne službe, jer očito je riječ o tome da grupa ljudi od utjecaja zlorabi javne medije i sustav telekomunikacija u svoje privatne svrhe i interese, obavijestit ću i predsjednika - sutra, osobno, u 9.30 ujutro - i premijera, posredno, također sutra, obavjestit ću i HND, a vas, svoje čitatelje, obavještavam o kronologiji tih napora da se začepe barem jedna usta koja govore istinu.

Ti bi ljudi učinili sve da zašutim. Ne dramatiziram. Ne pretjerujem. Znam ih. Kad ne može drukčije, usta se moraju začepiti na svaki način.

Budući da je tome tako, budući da znam o kome i o čemu govorim, jer mi je to posao, obavjestit ću o svemu dakle predsjednika i premijera ove zemlje, vrh obavještajne zajednice već je obavješten, o događajima koji su počeli još:


Date: 16.10.2006 12:13:38

čitajte u pismima koja počinju ovako:

To: Kuka

Subject: Kuko stara,


PRVO PISMO


Znam da umires od nestrpljenja, ali buduci da te necu moci nazvati pokusat cu ti mailom prikazati sto se zbivalo jucer u zgradi HT-a u Hebrangovoj (naravno opremljenoj kompovima, laptopima, klopom, cugom i ostalim). Prvo - zasto sam ja tamo dosao/dosla: ja naime zivim od NN-a, sto znaci da im pisem ************************************. To sam radio/la vec otprije, no kad je trebalo pobjeci iz JL-a, odlucio/la sam kolege-sljakere koje sam ti spomenuo/la odteretiti i preuzeti sve to na sebe, em da sebe rijesim N.N.-a koji je tada jos bio urednik, em da njima olaksam zivot. I bo/ila sam pozvan/a na sastanak s curom koja je sasvim u redu (iz NN-a) i koja je zaduzena za taj projekt jer smo htjele predloziti neke promjene itd. Dosle smo na vrijeme, pokucale, vidjele da unutra sjedi M. koji je tamo i trebao biti, J. i siva eminencija S. i da nekaj citaju s kompjutera. I taman doticna N. i ja kazemo pardon, popit cemo kavu i pricekati, kadli S. kaze, cekaj malo tko je Kapetan Kuka? Ja rekoh "lik iz Petra Pana, pobogu. Jo-ho-ho i boca ruma". Ne, ne, veli on, govorim o komentatoru JL-a. Ja kazem da otkako sam otisao/la iz JL-a samo sporadicno pogledam stranice jednom tjedno, koliko stignem, jer pratim i druge u potrazi za vijestima i bla bla i pitam ga zakaj me to pita. Na to M. okrene prema meni laptop i skuzim da citaju tvoje komentare ispod Bandica koji je Miocu dao kucicu na Sljemenu i o Bandicu i mesaru. I veli Mudri "procitajte si". Ja sam to, naravno, odavno procitao/la, ali se – blesav/a kakav/va jesam - nisam mogao/la suzdrzati da se par puta ne zagrcnem od smijeha. Na sto me mrko gledao J. - vjerojatno znas tko je to, a moja je teorija da je on jedan od najvecih i najgorih i najopasnijih igraca u Hrvatskoj koji svuda ima prste. Ja ga znam iz muzickoakademskih dana, jer je on zavrsio i ***********, napravio mi je nesto usluga, a bogme i ja njemu a i sad mi treba jedna pa mi ne treba da se s njime kvacim. Medjutim, njega kao SDP-ovca tvoji komentari gadjaju ravno u dusu i nemam pojma zasto su i on i S. ocekivali da ja znam tko si ti. Nato je J. pitao kako se to moze zaustaviti, ja sam rekao/la da ja mogu uci samo u tekstove, ali ne i u komentare. "Tko je zaduzen za to", pita on mene. Ja rekoh - "Mislis - tko je admin? Nemam pojma tko je trenutno. Pa rekao/la sam malo prije da od veljace samo sporadicno gledam JL, a u redakciji nisam bio/la nijednom od tada. Ne mogu pomoci, gospodo". I onda sam, dok su oni dalje proucavali tvoje komentarove, ispod stola slala SMS-ove.

Eto toliko od mene za sada, cut cemo se drugom prilikom. Daj se javi koji put.

DRUGO PISMO

Aha, sad mi je jasno.

Tebi se činilo neuvjerljivim da ljudi sjede u Hebrangovoj u nedjelju predvečer i pričaju o poslu, pa si prvo pomislio da je to prenevjerojatno i da mora biti istinito, a onda si me ipak išao provjeravati.

Što si saznao? To da imam pristup tekstovima JL-a. Imam, zbog *********** portala koji *************** ili neku notornu glupost (što često i napravim, kad mi se da). Ili da lektoriram (jer je lektor na portalu jedan jedini) kojekakve greške (lektor mi je frend, pa kad stignem - pomognem). Upad u komentare nemam dijelom jer sam(a) za to nisam htio/htjela snositi odgovornost, a djelomično i zbog gušta da sam(a) mogu komentirati i da me nitko pritom ne provali. Jedan nick - "xxxxxx" - su mi skinuli, ne zato jer su me provalili nego sam im išao/la na jetru neprestanim kritikama njihovih mudrosti.

A to kaj se navedena ekipa sastaje nedjeljom nije ništa neuobičajeno - dapače, meni se čak čini da im je to najomiljeniji dan za sastanke, bili oni u EPH ili na bilo kojem drugome mjestu. I da, ja sam u duši klinac/ka i slat ću Kuki ispod stola SMS-ove dok oni raspravljaju i nitko ne obraća pažnju na mene, jer nitko ne zna kome ih šaljem niti ih čita. Zaboravljaš pri svemu čemu ne vjeruješ da sam na ******* radio/la od samog početka - launch je bio 22.12., a hladni pogon je počeo (samo) 2 tjedna prije i bio/la sam jedna od najtežih šljaker(ica) na upogonjenju do svadje s Krasnecom i ostalima (Ninočku nisam ni sro/la, ne govorim o njemu, nego o sitnijim ribama, a Wrussu sam sama bila urednica dok sam radila na III. programu Hrv. radija). Otud mi je ostao pristup tekstovima. Osim toga, rekao/la sam ti i sama da me stavis u Google, jer se tamo vidi sto sam radio/la. Rekao/la sam ti i oko cega sam se pokvacila s njima i pod kojim sam uvjetima otisla. Koji jos kurac hoces i zasto mislis da ti nesto lazem? Zar bih ti rekao/la sve ove stvari od J. nadalje da je drugacije?

Još uvijek prijateljski,
N.N..

POTRAGA ZA IP-om BEATRICE


From: AB
Sent: Thursday, October 19, 2006 2:58 PM
To: 'xxx@yyyyyyy.hr'
Subject: FW: Beatrice

Evo još dva zapisa (sa drugačijom IP adresom koja je ovog puta, izgleda, ADSL adresa):

2006-10-18 01:20:23
83.131.35.243
http://www.jutarnji.hr/dogadjaji_dana/clanak/art-2006,10,16,afera_pag,46647.jl

2006-10-18 01:11:53
83.131.35.243
http://www.jutarnji.hr/dogadjaji_dana/clanak/art-2006,10,17,slicnosti_scenarija,46835.jl

VAŽNO:
U prethodnom mailu vremena treba pomaknuti za 2 sata (u logu je zapisano sa -2 sata tj UTC vrijeme a ne naše lokalno vrijeme). Znači (za prethodni mail):

2006-10-18 13:45:58
2006-10-18 17:03:39


From: AB
Sent: Thursday, October 19, 2006 2:46 PM
To: 'xxx@yyyyyyyy.hr'
Subject: Beatrice

N.N.,

Ono što smo brzinski uspjeli rekonstruirati je slijedeće:

Korisnik/korisnica (vjerojatnije) pod nickom „Beatrice“ ima u profilu upisan email xxxxxxx@yahoo.com.

Registracija je obavljena u 17.10.2006. u 21:50:35. Zadnji put se logirala danas (19.10.2006.) u 14:18:58.

Pretpostavljam da ste u bazi obrisali problematične komentare pa njih ne možemo provjeriti ali smo uzeli 2 komentara koja smo našli u bazi.

2006-10-18 11:45:58
IP: 89.172.7.181
http://www.jutarnji.hr/dogadjaji_dana/clanak/art-2006,10,17,sanader_bush,46821.jl


2006-10-18 15:03:39
IP: 89.172.7.181
http://www.jutarnji.hr/dogadjaji_dana/clanak/art-2006,10,17,slicnosti_scenarija,46835.jl

IP adresa sa koje se Beatrice spaja pripada T-comu (njihove su adrese od 89.172.0.0. di 89.172.31.255).
U T-comu mogu utvrditi koji njihov korisnik je u gore navedenim vremenima imao dodijeljenu gornju IP adresu (ako se radi o dial-up, isdn ili adsl korisniku). Pretpostavljam da nije adsl jer vidim da se nama dodjeljuje adresa 83.131.x.x ali oni će već znati…

Pozdrav,
AB



Zanimljiva zemlja, zar ne?

Odete na portal "Jutarnjega lista", napišete naprihvatljivu istinu, pa vam pretražuju IP sve dok ne saznaju tko stoji iza nekog nicka!

Potom vas, ako ništa drugo, zabrane.

To bi oni učinili sa svime i sa svima: sve bi oni pokupovali i kontrolirali, a što ne mogu, zabranili.


Borba protiv tih ljudi, borba je za demokratsku Hrvatsku.





Kapetan Kuka aka Infernotar & njihov psihopomp Beatrice

- 12:00 - Komentari (11) - Isprintaj - #

utorak, 22.05.2007.

A day of dappled seaborne clouds.

SDP TOKA SVIJESTI*

Image and video hosting by TinyPic


Once upon a time and a very good time it was there was a moocow coming down along the road and this moocow that was coming down along the road met a nicens little boy named baby tuckoo

His father told him that story: Ništa od problema ne bi bilo da je htjela biti predsjednicom, a Jurčića za premijera. Ali, ispala je nesolidna: budi ti premijer, ja ću te opstruirati. A i konzultira se s Igorom Openhaimom, Šternom, Valentićem, Kostrenčićem...Možete misliti kako ljudi gledaju na to. Ne podržavaju je ni Vujić, ni Linić, ni Vidović. Čiji je Vidović? Piculin čovjek.

Opačić, Vujić, Linić, Dragovan, nitko nije za Željku!

Taj Jurčićev program, najsličniji je socijaldemokratskom programu. Tu se sve poklopilo s osjećanjem javnosti: novo lice, nije političar, ljubazan je, Hrvat, nije novi: bio je ministar, obišao je teren više nego ovi gelipteri, nije komitetlija dakle, a ima debeli background.

Uostalom, Račan je grdno pogrješio. Kasnije je shvatio da je pogrješio. Ukinuo je predsjedništvo, da pobije oligarhiju. Zato ono što se traži od predsjednika jest da se vrati na nekakve tremeljne forme stranke. Ne traži se od predsjednika toliko ni program ni da podrži Jurčića kao premijera, koliko je važno vratiti se tim temeljnim formama stranke.
Picula je tu potpuno za. Milanović pomalo. Željka premalo. Bandić šuti.

Milanović je gadno pogrješio s onim jedan čovjek, jedan glas. To je neka vrst Obzane: između mene i naroda nema više posrednika! Konzervativci su to imali u Engleskoj, ali to nema veze sa socijaldemokratima: to ukida institucije stranke. Znate, to vam je svojevrstna diktatura i jogurt revolucija!

Milanović je karijerist, egocentrik, vrijednosni mu je sustav klimav, obrazovanje mu je kao kod novinara, univerzalnog neznalice, nov je, mlad, atraktivne retorike, izvanjski je prihvatljiv. Ultimativan je, u stanju je o svakome se grubo izraziti. Jednom je tako kazao da što ga briga za taj kolhoz iz Babine Grede. Pitanje je koliko može voditi stranku. Mogao bi donijeti pozitivne promijene i stoga i glasove SDP-u!

Jurčić ne voli Milanovića, a sa Željkom neće niti htjeti!

Vujić i Linić sad su za Piculu. Najpristojniji je, najrazumniji, najobrazovaniji. Vidite, Željka je kod Đikića opanjkavala kolege, a ulagivala se Bandiću.
Žene su vam ljubomorne, nisu za Željku. I mladi su ljubomorni, nisu za Milanovića.
Mislim da će prevagnuti sredovječni članovi: oni su za Antunovićku.
A Bandić?
Moguće je da on proglasi svoj SDP. Da izazove raskol. Politika je za njega poduzeće.
Uostalom, to s raskolom, pa to on i radi.
Treba ih se bojati.

A day of dappled seaborne clouds. The phrase and the day and the scene harmonized in a chord. Words. Was it their colours?

_________________________

* Ja sam samo pisar. Pišem kako sam čuo. Ovo je razmišljanje nekolicine visokopozicioniranih članova SDP-a.
Kao što se vidi, iako se naoko ponašam kao Joyce, zapravo sam nestao iza teksta kao Flaubert ili Truman Capote. Unatoč ovoj struji svijesti, ili upravo zbog nje, sasvim sam siguran da će ovaj članak učiniti više za SDP nego sve što je do danas objavljeno o postračanovskom SDP-u. Na vrijeme će socijaldemokrate suočiti sa samima sobom.
Široj će publici, u isto vrijeme, savršeno ilustrirati stanje koje ovoga trenutka vlada u SDP-u.
Za mene pak, bio je to dan šarenih oblaka rođenih iz morske pjene.

- 23:51 - Komentari (5) - Isprintaj - #

KANKURO KUDO


BY TOM MES

Image and video hosting by TinyPic

Kankuro Kudo is the current golden boy of Japanese film. Scriptwriter, actor and, since Yaji and Kita: The Midnight Pilgrims, also director, Kudo moves from the stage to the tube to the big screen and back again with baffling ease. His name has been attached to hits like Go!, Ping Pong, Zebraman and the TV series Ikebukuro West Gate Park and he has hardly been out of the media these past few years. In between all of this, Kudo also finds the time to play guitar in Group Tamashii, a bizarre of fusion of punk band and comedy act.

Midnight Eye met up with this affable jack-of-all-trades at the International Film Festival Rotterdam.

The characters of Yaji and Kita have been around for a long time. What made you decide to come back to them?

That's true, they have appeared in various guises over the years. But the stuff with all the drugs was done for the first time in the manga. Even in the Edo period, though, when Yaji and Kita first appeared as characters in a novel, the homosexual aspect was already there. That was the dynamic between them form the start. What I tried to do was take all the best elements of their earlier versions. I wanted to mix that with Midnight Cowboy, the movie with Dustin Hoffman and Jon Voight. I wanted to have that feel of American new cinema from the 70s in it too.

Hence the presence of the bike from Easy Rider.

Yes! (laughs)

Is that a period in cinema you particularly like?

I've loved Midnight Cowboy for a long time, and also stuff like Vanishing Point. It's more buddy movies, films about two men travelling together, road movies, that I find really interesting. In Japan around the same time there were a lot of these kinds of films too, like Kon Ichikawa's The Wanderers [Matatabi, 1973].

There was another revisionist look at an old character recently, with Takeshi Kitano's take on Zatoichi. Is there any relation between what he did and what you tried to do with Yaji and Kita?

I love all of Kitano's films. When he was a TV comedian he had a huge influence, especially on kids of my generation. I grew up watching him on television. Film-wise it's a different matter. His films are definitely more quiet than what I do and the images we come up with are completely different too. I'm very influenced by his way of thinking, but as far as the images we make are concerned, it's very different. I experienced working on one of his films, because I was an actor in Kids Return. Being on the set was a strange experience for me, because it almost felt like I was in a documentary: Kitano would never tell me what to do. All of a sudden he would just say "Start the scene!" It didn't seem like he wanted me to act, but more that he wanted to capture my real reaction, my surprise. It was a very interesting experience for me, to be directed that way. I do admire his work and his way of thinking, but his films and my films are very different.

I can imagine that his style of directing wouldn't work on Yaji and Kita.

(Laughs) Yeah. Maybe only Getting Any? is a little bit close to Yaji and Kita, but then, that is a very atypical Kitano film. When I was a teenager I wanted to be one of his disciples and join Takeshi's Army. I sent them lots of postcards and sometimes they actually called me in to the office. I wasn't the only one in my generation doing that, we all grew up watching him on TV. I'm happy that his films get so much praise around the world, but they should receive the same appreciation in Japan, which isn't always the case. It's the same for Takashi Miike, especially in the beginning he was only appreciated abroad and not in Japan. Shinya Tsukamoto is a similar case. A while ago I went to the cinema to see Vital, but there were only a handful of people there. How is that possible for such a good film? All these directors deserve a lot more praise in Japan than they are getting.

I want to go back to comedy again. Especially in the films you've written there seems to be a method or a style in which seriousness can suddenly turn completely on its head and become comical. Is this something you always set out to do?

Partly it's conscious. I started out writing for the stage and in my case that meant very small theaters. When you're performing in a small place like that, the audience is right in front of you and you feel all the more clearly that you need to keep them entertained. You need to keep going and keep up the pace for two hours. I think that's still in my scripts today, that need to keep the audience entertained. The value of the story on the one hand and that of the comedy on the other are just about equal to me. I try to keep the balance. I like to confuse the audience too: they're laughing one moment and then the next they suddenly need to get serious, and the other way around. I like to keep them on their toes and not give them any chance to get bored.

Still, there are films that you've written that tend much more toward drama, GO! being a prime example. The same thing goes for Iden & Tity. Do you look at these films as being apart in some sense? Are they less personal perhaps?

I don't think that the scripts for Go! and Iden & Tity are in some way not like me. I wrote them and they are my work. But it's true that in these two cases I didn't feel the urge to add so much comedy. Yaji and Kita was my first film as a director and, who knows, maybe it will be my last. So I tried to put in as much of the stuff I like as I possibly could. I tried to stretch it as much as possible. I like both approaches though, the comic and the dramatic. It's just that for Yaji and Kita the outrageous approach was better suited to these characters' thoughts and their view of the world.

But neither GO! nor Iden & Tity are about your own world or your own experiences. One is about the Korean minority, the other about the 1980s music scene. Does that make it easier for you to keep a more constant tone in your writing?

Image and video hosting by TinyPic

It's a little bit more complex than that. In the case of Iden & Tity, for example, the director Tomorowo Taguchi really loves that period and he's crazy about Bob Dylan. When I began writing I put in a lot of comedy, but he told me not to. The same for GO!, mister Kaneshiro, the writer of the original novel, told me to take out all the comedy (laughs). It's fun to be surrounded by such very different types of people, though. I enjoy seeing how they react and how they approach these subject. That influence me and makes me shift the tone of my writing. Of course, in the case of Yaji and Kita there was no one to hold me back! (laughs) So I could do what I want and create exactly the kind of world that I like. It's funny, Taguchi is a big fan of Bob Dylan and so is Jun Miura, who wrote the manga Iden & Tity. So when I wrote about Dylan, they would tell me: "Bob Dylan would never do this!" (laughs). "Don't make fun of Bob Dylan!" The guy who wrote the Yaji and Kita manga didn't have that, so he just let me do what I wanted.

I'd like to continue a bit about Iden & Tity, because it's my favourite of the films you've written. Bob Dylan aside, is the early 80s music scene something that interests you? I know you're in a band yourself.

Yes. I wasn't in a band yet at that time, but there were a lot of bands I liked during that Band Boom period. A lot of older guys at my university were in bands and some of them appeared in the Ikaten TV show. A few of them made a debut album, other failed. So I watched this whole scene from close by. When we made the film we had real trouble casting the lead character Nakajima, because there aren't any people like that around anymore. All of us working on the film, Taguchi, Miura, myself, the actors, we were all in love with that music scene, so we made it hard on ourselves. But that's also the reason why the film worked so well.

Yeah, that was really clear from the film. I'm a big fan of some bands from the period as well, like The Roosters and The Stalin, and the sincerity of the film I really liked.

You like The Roosters and The Stalin? You must love Sogo Ishii's Burst City, then?

I love it. It's one of my favourite Japanese films of all time.

It wasn't liked much by the general public, but that film has a lot of hardcore fans. There have been rumours flying around about a possible remake of Burst City, but it must be difficult to make something like it today. This is a very different age. I can't imagine fans of today's bands really getting into fights with each other.

It'll never work. I don't think you can find even a single person today who still has that spirit. Even Sogo Ishii himself has changed.

Yeah, you're probably right.

Back to GO!, that film seems to have been a real breakthrough for yourself, as a writer and as a "celebrity". You've hardly been out of the media since then. Do you feel that way about the film too?

Yes, that script got so much praise that it became a lot easier for me to get other scriptwriting jobs. The film has a serious subject that I didn't know much about, I really wasn't very familiar with the zainichi issue. But the producers told me that they wanted me to write it anyway. One of my contributions to the film is that the main character is fond of rakugo, which is a very traditional Japanese art form. There are almost no kids left today who are interested in tradition, they're all focused on America and the West, so I thought it would be interesting to have a zainichi who is fascinated by rakugo. I also add a lot about the issue of nationality, but when I handed in my first draft, they told me it would have made a three-hour film. So I had to cut quite a bit out.

Rakugo and Mariah Carey, interesting combination.

(Laughs) Yes! Thank you.

You don't seem to be very active as an actor anymore these days. Are you simply too busy writing and directing?

Actually, I appeared in three films after finishing Yaji and Kita. And right now I'm in the middle of another film in which I play a ninja. I do notice that after directing Yaji and Kita, I pay a lot more attention to the director's methods while I'm working as an actor. I notice that different directors have very different ways of dealing with their actors. And that is making me reconsider my own approach for the next time I direct another film. I look at them with different eyes than in the past.

And how is the chance looking of you directing another film?

There's supposed to be another chance, but right now I'm just too busy writing scripts and acting. Once that's done with, I really need to start thinking seriously about what I want to do next as a director.


- 22:36 - Komentari (2) - Isprintaj - #

GWFH: der Grundbegriff der Philosophie, das wahrhafte Unendliche

Hegel on Truth and Correctness

Image and video hosting by TinyPic

E 24, 135, 164, 167, 172, 213; PR 21; HP 375; SL 1633; PM III-1

To ask if a category is true or not, must sound strange to the ordinary mind: for a category apparently becomes true only when it is applied to a given object, and apart from this application it would seem meaningless to inquire into the truth. But this is the very question on which every thing turns. We must however in the first place understand clearly what we mean by Truth. In common life truth means the agreement of an object with our conception of it. We thus presuppose an object to which our conception must conform. In the philosophical sense of the word, on the other hand, truth may be described, in general abstract terms, as the agreement of a thought-content with itself. This meaning is quite different from the one given above. At the same time the deeper and philosophical meaning of truth can be partially traced even in the ordinary usage of language. Thus we speak of a true friend; by which we mean a friend whose manner of conduct accords with the notion of friendship. In the same way we speak of a true work of Art. Untrue in this sense means the same as bad, or self-discordant. In this sense a bad state is an untrue state; and evil and untruth may be said to consist in the contradiction subsisting between the function or notion and the existence of the object. Of such a bad object we may form a correct representation, but the import of such representation is inherently false. Of these correctnesses, which are at the same time untruths, we may have many in our heads. God alone is the thorough harmony of notion and reality. All finite things involve an untruth: they have a notion and an existence, but their existence does not meet the requirements of the notion. For this reason they must perish, and then the incompatibility between their notion and their existence becomes manifest. It is in the kind that the individual animal has its notion; and the kind liberates itself from this individuality by death.

E 24

We must remember, however, what "untrue" signifies. When it occurs in a philosophical discussion, the term "untrue" does not signify that the thing to which it is applied is non-existent. A bad state or a sickly body may exist all the same; but these things are untrue, because their notion and their reality are out of harmony.

E 135

What are called notions, and in fact specific notions, such as man, house, animal, etc., are simply denotations and abstract representations. These abstractions retain out of all the functions of the notion only that of universality; they leave particularity and individuality out of account and have no development in these directions. By so doing they just miss the notion.

E 164

A judgment is however distinguished from a proposition. The latter contains a statement about the subject, which does not stand to it in any universal relationship, but expresses some single action, or some state, or the like. Thus, "Caesar was born at Rome in such and such a year waged war in Gaul for ten years, crossed the Rubicon, etc.", are propositions, but not judgments. Again it is absurd to say that such statements as "I slept well last night" or "Present arms!" may be turned into the form of a judgment. "A carriage is passing by" should be a judgment, and a subjective one at best, only if it were doubtful, whether the passing object was a carriage, or whether it and not rather the point of observation was in motion: in short, only if it were desired to specify a conception which was still short of appropriate specification.

E 167

It is one of the fundamental assumptions of dogmatic Logic that Qualitative judgments such as "The rose is red" or "is not red" can contain truth. Correct they may be, i.e. in the limited circle of perception, of finite conception and thought: that depends on the content, which likewise is finite, and, on its own merits, untrue. Truth, however, as opposed to correctness, depends solely on the form, viz. on the notion as it is put and the reality corresponding to it. But truth of that stamp is not found in the Qualitative judgment.

In common life the terms truth and correctness are often treated as synonymous: we speak of the truth of a content, when we are only thinking of its correctness. Correctness, generally speaking, concerns only the formal coincidence between our conception and its content, whatever the constitution of this content may be. Truth, on the contrary, lies in the coincidence of the object with itself, that is, with its notion. That a person is sick, or that some one has committed a theft, may certainly be correct. But the content is untrue. A sick body is not in harmony with the notion of body, and there is a want of congruity between theft and the notion of human conduct. These instances may show that an immediate judgment in which an abstract quality is predicated of an immediately individual thing, however correct it may be, cannot contain truth. The subject and predicate of it do not stand to each other in the relation of reality and notion.

E 172

Truth is at first taken to mean that I know how something is. This is truth, however, only in reference to consciousness; it is formal truth, bare correctness. Truth in the deeper sense consists in the identity between objectivity and the notion. It is in this deeper sense of truth that we speak of a true state, or of a true work of art. These objects are true, if they are as they ought to be, i.e. if their reality corresponds to their notion. When thus viewed, to be untrue means much the same as to be bad. A bad man is an untrue man, a man who does not behave as his notion or his vocation requires. Nothing however can subsist, if it be wholly devoid of identity between the notion and reality. Even bad and untrue things have being, in so far as their reality still, somehow, conforms to their notion. Whatever is thoroughly bad or contrary to the notion is for that very reason on the way to ruin. It is by the notion alone that the things in the world have their subsistence; or, as it is expressed in the language of religious conception, things are what they are, only in virtue of the divine and thereby Creative thought which dwells within them.

E 213

In philosophy truth is had when the conception corresponds to reality. A body is the reality, and soul is the conception. Soul and body should be adequate to each other. A dead man is still an existence, but no longer a true existence; it is a reality void of conception. For that reason the dead body decays.

PR 21

Istinitost samog predmeta sastoji se u tome što to predmetno odgovara mišljenju, a ne mišljenje predmetu; jer predmet može biti čulan, promjenljiv, lažan, slučajan, i na taj način on je za duh pretvoran, nije istinit.

HP 375

If thoughts are merely subjective and contingent, they certainly have no further value, but in this respect they are not inferior to temporal and contingent actualities which likewise have no further value than that of contingencies and phenomena. On the other hand if, conversely, the Idea is not to have the value of truth, because in regard to phenomena it is transcendent, and no congruent object can be assigned to it in the world of sense, this is an odd misunderstanding that would deny objective validity to the Idea because it lacks that which constitutes Appearance, namely, the untrue being of the objective world.

SL 1633

Truth and falsehood as commonly understood belong to those sharply defined ideas which claim a completely fixed nature of their own, one standing in solid isolation on this side, the other on that, without any community between them. Against that view it must be pointed out, that truth is not like stamped coin that is issued ready from the mint and so can be taken up and used. Nor, again, is there something false, any more than there is something evil. Evil and falsehood are indeed not so bad as the devil, for in the form of the devil they get the length of being particular subjects; qua false and evil they are merely universals, though they have a nature of their own with reference to one another. Falsity (that is what we are dealing with here) would be otherness, the negative aspect of the substance, which [substance], qua content of knowledge, is truth. But the substance is itself essentially the negative element, partly as involving distinction and determination of content, partly as being a process of distinguishing pure and simple, i.e. as being self and knowledge in general. Doubtless we can know in a way that is false. To know something falsely means that knowledge is not adequate to, is not on equal terms with, its substance. Yet this very dissimilarity is the process of distinction in general, the essential moment in knowing. It is, in fact, out of this active distinction that its harmonious unity arises, and this identity, when arrived at, is truth. But it is not truth in a sense which would involve the rejection of the discordance, the diversity, like dross from pure metal; nor, again, does truth remain detached from diversity, like a finished article from the instrument that shapes it. Difference itself continues to be an immediate element within truth as such, in the form of the principle of negation, in the form of the activity of Self. All the same, we cannot for that reason say that falsehood is a moment or forms even a constituent part of truth. That "in every case of falsity there is something true" is an expression in which they are taken to be like oil and water, which do not mix and are merely united externally. Just in the interest of their real meaning, precisely because we want to designate the aspect or moment of complete otherness, the terms true and false must no longer be used where their otherness has been cancelled and superseded. Just as the expressions "unity of subject and object", of "finite and infinite", of "being and thought", etc., are clumsy when subject and object, etc., are taken to mean what they are outside their unity, and are thus in that unity not meant to be what its very expression conveys; in the same way falsehood is not, qua false, any longer a moment of truth.

Dogmatism as a way of thinking, whether in ordinary knowledge or in the study of philosophy, is nothing else but the view that truth consists in a proposition, which is a fixed and final result, or again which is directly known. To questions like, "When was Caesar born?", "How many feet make a furlongs", etc., a straight answer ought to be given; just as it is absolutely true that the square of the hypotenuse is equal to the sum of the squares of the other two sides of a right-angled triangle. But the nature of a so-called truth of that sort is different from the nature of philosophical truth.

PM, III 1

Hegel on Freedom and Necessity

PR 15; E 35, 48, 145, 158, PH 17, HP 2c

Freedom of the will is, in this view of it, caprice, in which are contained both a reflection, which is free and abstracted from everything and a dependence upon a content or matter either internally or externally provided. Since the content is in itself or implicitly necessary as all end, and in opposition to this reflection is a definite possibility, caprice, when it is will, is in its nature contingent.

Remark: The usual idea of freedom is that of caprice. It is a midway stage of reflection between the will as merely natural impulse and the will as free absolutely. When it is said that freedom as a general thing consists in doing what one likes, such an idea must be taken to imply an utter lack of developed thought, containing as yet not even the suspicion of what is meant by the absolutely free will, right, the ethical system, etc. Reflection, being the formal universality and I unity of self-consciousness, is the will's abstract certitude of its freedom, but it is not yet the truth of it, because it has not as yet itself for content and end; the subjective side is still different from the objective. Thus the content in such a case remains purely and completely finite. Caprice, instead of being will in its truth, is rather will in its contradiction.

In the controversy carried on, especially at the time of the metaphysic of Wolf, as to whether the will is really free or our consciousness of its freedom is a delusion, it was this caprice, which was in the minds of both parties. Against the certitude of abstract self-direction, determinism rightly opposed a content, which was externally presented, and not being contained in this certitude came from without. It did not matter whether this "without" were impulse, imagination, or in general a consciousness so filled that the content was not the peculiar possession of the self-activity as such. Since only the formal element of free self-direction is immanent in caprice, while the other element is something given to it from without, to take caprice as freedom may fairly be named a delusion. Freedom in every philosophy of reflection, whether it be the Kantian or the Friesian, which is the Kantian superficialised, is nothing more than this formal self-activity.

Addition: Since I have the possibility of determining himself in this or that way, since I have the power of choice, possess caprice, or what is commonly called freedom. This choice is due to the universality of the will, enabling me to make my own this thing or another. This possession is a particular content, which is therefore not adequate to me, but separated from me, and is mine only in possibility; just as I am the possibility of bringing myself into coincidence with it. Hence choice is due to the indeterminateness of the I, and to the determinateness of a content. But as to this content the will is not free, although it has in itself formally the side of infinitude. No such content corresponds to will; in no content can it truly find itself. In caprice it is involved that the content is not formed by the nature of my will, but by contingency. I am dependent upon this content. This is the contradiction contained in caprice. Ordinary man believes that he is free, when he is allowed to act capriciously, but precisely in caprice is it inherent that he is not free. When I will the rational, I do not act as a particular individual but according to the conception of ethical life in general. In an ethical act I establish not myself but the thing. A man, who acts perversely, exhibits particularity. The rational is the highway on which every one travels, and no one is specially marked. When a great artist finishes a work we say: "It must be so." The particularity of the artist has wholly disappeared and the work shows no mannerism. Phidias has no mannerism; the statue itself lives and moves. But the poorer is the artist, the more easily we discern himself, his particularity all caprice. If we adhere to the consideration that in caprice a man can will what he pleases, we have certainly freedom of a kind; but again, if we hold to the view that the content is given, then man must be determined by it, and in this light is no longer free.

PR, § 15

Nature they regard as subject in its workings to necessity; Mind they hold to be free. No doubt there is a real foundation for this distinction in the very core of the Mind itself: but freedom and necessity, when thus abstractly opposed, are terms applicable only in the finite world to which, as such, they belong. A freedom involving no necessity, and mere necessity without freedom, are abstract and in this way untrue formulae of thought. Freedom is no blank indeterminateness: essentially concrete, and unvaryingly self-determinate, it is so far at the same time necessary. Necessity, again, in the ordinary acceptation of the term in popular philosophy, means determination from without only – as in finite mechanics, where a body moves only when it is struck by another body, and moves in the direction communicated to it by the impact. This however is a merely external necessity, not the real inward necessity which is identical with freedom.

E 35

The main gist of it is that freedom and necessity as understood by abstract thinkers are not independently real, as these thinkers suppose, but merely ideal factors (moments) of the true freedom and the true necessity, and that to abstract and isolate either conception is to make it false.

E 48

Free Will

Of contingency in respect of the Will it is especially important to form a proper estimate. The Freedom of the Will is an expression that often means mere free choice, or the will in the form of contingency. Freedom of choice, or the capacity for determining ourselves towards one thing or another, is undoubtedly a vital element in the will (which is in its very notion free); but instead of being freedom itself, it is it is only in the first instance a freedom in form. The genuinely free will, which includes free choice as suspended, is conscious to itself that its content is intrinsically firm and fast, and knows it at the same time to be thoroughly its own. A will, on the contrary, which remains standing on the grade of option, even supposing it does decide in favour of what is in import right and true, is always haunted by the conceit that it might, if it had so pleased, have decided in favour of the reverse course. When more narrowly examined, free choice is seen to be a contradiction, to this extent, that its form and content stand in antithesis. The matter of choice is given, and known as a content dependent not on the will itself, but on outward circumstances. In reference to such a given content, freedom lies only in the form of choosing, which, as it is only a freedom in form, may consequently be regarded as freedom only in supposition. On an ultimate analysis it will be seen that the same outwardness of circumstances, on which is founded the content that the will finds to its hand, can alone account for the will giving its decision for the one and not the other of the two alternatives.

E 145

Freedom and Necessity

Necessity is often called hard, and rightly so, if we keep to necessity as such, i.e. to its immediate shape. Here we have, first of all, some state or, generally speaking, fact, possessing an independent subsistence: and necessity primarily implies that there falls upon such a fact something else by which it is brought low. This is what is hard and sad in necessity immediate or abstract. The identity of the two things, which necessity presents as bound to each other and thus bereft of their independence, is at first only inward, and therefore has no existence for those under the yoke of necessity. Freedom too from this point of view is only abstract, and is preserved only by renouncing all that we immediately are and have. But, as we have already seen, the process of necessity is so directed that it overcomes the rigid externality which it first had and reveals its inward nature. It then appears that the members, linked to one another, are not really foreign to each other, but only elements of one whole, each of them, in its connection with the other, being, as it were, at home, and combining with itself. In this way, necessity is transfigured into freedom – not the freedom that consists in abstract negation, but freedom concrete and positive. From which we may learn what a mistake it is to regard freedom and necessity as mutually exclusive. Necessity indeed, qua necessity, is far from being freedom: yet freedom presupposes necessity, and contains it as an unsubstantial element in itself.

A good man is aware that the tenor of his conduct is essentially obligatory and necessary. But this consciousness is so far from making any abatement from his freedom, that without it, real and reasonable freedom could not be distinguished from arbitrary choice – a freedom which has no reality and is merely potential. A criminal, when punished, may look upon his punishment as a restriction of his freedom. Really the punishment is not foreign constraint to which he is subjected, but the manifestation of his own act. In short, man is most independent when he knows himself to be determined by the absolute idea throughout. It was this phase of mind and conduct which Spinoza called Amor intellectualis Dei.

E 158

...the History of the World is nothing but the development of the Idea of Freedom. But Objective Freedom – the laws of real Freedom – demand the subjugation of the mere contingent Will – for this is in its nature formal. If the Objective is in itself Rational, human insight and conviction must correspond with the Reason which it embodies, and then we have the other essential element – Subjective Freedom – also realized. 45

29. Formal Will or Subjective Freedom is inclination or mere casual liking, and is opposed to Substantial or Objective Will – also called Objective Freedom – which denotes the principles that form the basis of society, and that have been spontaneously adopted by particular nations or by mankind generally. The latter as well as the former may lay claim to being a manifestation of Human Will. For however rigid the restraints which those principles impose on individuals, they are the result of no extraneous compulsion brought to bear on the community at large, and are recognized as rightfully authoritative even by the individuals whose physical comfort or relative affections they most painfully contravene. Unquestioning homage to unreasonable despotism, and the severe rubrics of religious penance, can be traced to no natural necessity or stimulus ab extra. The principles in which these originate, may rather be called the settled and supreme determination of the community that recognizes them. The term "Objective Will" seems therefore not unfitly used to describe the psychological phenomena in question. The term "Substantial Will" (as opposed to "Formal Will"), denoting the same phenomena, needs no defence or explanation. The third term, "Objective Freedom," used synonymously with the two preceding, is justified on the ground of the unlimited dominion exercised by such principles as those mentioned above. "Deus solus liber."

PH 17

Or when we say of the mind of man that it has freedom, the understanding at once brings up the other quality, which in this case is necessity, saying, that if Mind is free it is not in subjection to necessity, and, inversely, if its will and thought are determined through necessity, it is not free – the one, they say, excludes the other. The distinctions here are regarded as exclusive, and not as forming something concrete. But that which is true, the Mind, is concrete, and its attributes are freedom and necessity. Similarly the higher point of view is that Mind is free in its necessity, and finds its freedom in it alone, since its necessity rests on its freedom. But it is more difficult for us to show the unity here than in the case of natural objects. Freedom can, however, be also abstract freedom without necessity, which false freedom is self-will, and for that reason it is self-opposed, unconsciously limited, an imaginary freedom which is free in form alone.

HP 2c

Hegel on Infinity and Finitude

The Absolute is the finite to the extent to which the finite is nothing at all but negative relation to itself. – Dieter Henrich on Hegel's Absolute (in Bowie on Schelling)

This ideality of the finite is the chief maxim of philosophy; and for that reason every genuine philosophy is idealism. (…) The fundamental notion of philosophy, the genuine infinite…

Diese Idealität des Endlichen ist der Hauptsatz der Philosophie, und jede wahrhafte Philosophie ist deswegen Idealismus. (...) der Grundbegriff der Philosophie, das wahrhafte Unendliche...

E 95

The will which exists absolutely is truly infinite, because its object being the will itself, is for it not another or a limitation. In the object the will has simply reverted into itself. Moreover, it is not mere possibility, capacity, potentiality (potential), but infinitely actual (infinitum actu), because the reality of the conception or its visible externality is internal to itself.

Hence when the free will is spoken of without the qualification of absolute freedom, only the capacity of freedom is meant, or the natural and finite will (§ 11), and, notwithstanding all words and opinions to the contrary, not the free will. Since the understanding comprehends the infinite only in its negative aspect, and hence as a beyond, it thinks to do the infinite all the more honour the farther it removes it into the vague distance, and the more it takes it as a foreign thing. In free will the true infinite is present and real; it is itself the actually present self-contained idea.

The infinite has rightly been represented as a circle. The straight line goes out farther and farther, and symbolises the merely negative and bad infinite, which, unlike the true, does not return into itself. The free will is truly infinite, for it is not a mere possibility or disposition. Its external reality is its own inner nature, itself.

PR, 22

The relationship between God and the finite, to which we belong, may be represented in three different ways: firstly, only the finite exists, and in this way we alone exist, but God does not exist – this is atheism; the finite is here taken absolutely, and is accordingly the substantial. Or, in the second place, God alone exists; the finite has no reality, it is only phenomena, appearance. To say, in the third place, that God exists and we also exist is a false synthetic union, all amicable compromise. It is the popular view of the matter, that the one side has as much substantiality as the other; God is honoured and supreme, but finite things also have Being to exactly the same extent. Reason cannot remain satisfied with this "also," with indifference like this. The philosophic requisite is therefore to apprehend the unity of these differences in such a way that difference is not let slip, but proceeds eternally from substance, without being petrified into dualism.

On Spinoza

f. In the sixth place, the definition of the infinite is also of importance, for in the infinite Spinoza defines more strictly than anywhere else the Notion of the Notion. The infinite has a double significance, according as it is taken as the infinitely many or as the absolutely infinite.

"The infinite in its kind is not such in respect of all possible attributes; but the absolutely infinite is that to whose essence all belongs that expresses an essence and contains no negation."

In the same sense Spinoza distinguishes in the nine-and-twentieth Letter the infinite of imagination from the infinite of thought (intellectus), the actual (actu) infinite. Most men, when they wish to strive after the sublime, get no farther than the first of these; this is the false infinite, just as when one says "and so on into infinity," meaning perhaps the infinity of space from star to star, or else the infinity of time. An infinite numerical series in mathematics is exactly the same thing. If a certain fraction is represented as a decimal fraction, it is incomplete; 1/7 is, on the contrary, the true infinite, and therefore not an incomplete expression, although the content here is of course limited. It is infinity in the incorrect sense that one usually has in view when infinity is spoken of; and even if it is looked on as sublime, it yet is nothing present, and only goes ever out into the negative, without being actual (actu). But for Spinoza the infinite is not the fixing of a limit and then passing beyond the limit fixed – the sensuous infinity – but absolute infinity, the positive, which has complete and present in itself an absolute multiplicity which has no Beyond. Philosophic infinity, that which is infinite actu, Spinoza therefore calls the absolute affirmation of itself. This is quite correct, only it might have been better expressed as: "It is the negation of negation." Spinoza here also employs geometrical figures as illustrations of the Notion of infinity. In his "Opera posthuma", preceding his "Ethics", and also in the letter quoted above, he has two circles, one of which lies within the other, which have not, however, a common centre.

"The inequalities of the space between A B and C D exceed every number; and yet the space which lies between is not so very great." That is to say, if I wish to determine them all, I must enter upon an infinite series. This "beyond" always, however, remains defective, is always affected with negation; and yet this false infinite is there to hand, circumscribed, affirmative, actual and present in that plane as a complete space between the two circles. Or a finite line consists of an infinite number of points; and yet the line is present here and determined; the "beyond" of the infinite number of points, which are not complete, is in it complete and called back into unity. The infinite should be represented as actually present, and this comes to pass in the Notion of the cause of itself, which is therefore the true infinity. As soon as the cause has something else opposed to it – the effect – finitude is present; but here this something else is at the same time abrogated and it becomes once more the cause itself. The affirmative is thus negation of negation, since, according to the well-known grammatical rule, duplex negatio affirmat. In the same way Spinoza's earlier definitions have also the infinite already implied in them, for instance in the case of the just mentioned cause of itself, inasmuch as he defines it as that whose essence involves existence. Notion and existence are each the Beyond of the other; but cause of itself, as thus including them, is really the carrying back of this "beyond" into unity. Or "Substance is that which is in itself and is conceived from itself;" that is the same unity of Notion and existence. The infinite is in the same way in itself and has also its Notion in itself; its Notion is its Being, and its Being its Notion; true infinity is therefore to be found in Spinoza. But he has no consciousness of this; he has not recognized this Notion as absolute Notion, and therefore has not expressed it as a moment of true existence; for with him the Notion falls outside of existence, into the thought of existence.

g. Finally Spinoza says in the seventh place: "God is a Being absolutely infinite, i.e. a substance consisting of infinite attributes, each of which expresses an eternal and infinite essence." Does substance, one might here ask, possess an infinite number of attributes? But as with Spinoza there are only two attributes, thought and extension, with which he invests God, "infinite" is not to be taken here in the sense of the indeterminate but positively, as a circle is perfect infinity in itself.

On Spinoza

It degrades Reason to a finite and conditioned thing, to identify it with a mere stepping beyond the finite and conditioned range of understanding. The real infinite, far from being a mere transcendence of the finite, always involves the absorption of the finite into its own fuller nature.

E 45

The first of the cosmological antinomies, for example, implies a recognition of the doctrine that space and time present a discrete as well as a continuous aspect: whereas the old metaphysic, laying exclusive emphasis on the continuity, had been led to treat the world as unlimited in space and time. It is quite correct to say that we can go beyond every definite space and beyond every definite time: but it is no less correct that space and time are real and actual only when they are defined or specialised into 'here' and 'now' – a specialisation which is involved in the very notion of them.

E 48

This Infinity is the wrong or negative infinity: it is only a negation of a finite: but the finite rises again the same as ever, and is never got rid of and absorbed. In other words, this infinite only expresses the ought-to-be elimination of the finite. The progression to infinity never gets further than a statement of the contradiction involved in the finite, viz. that it is somewhat as well as somewhat else. It sets up with endless iteration the alternation between these two terms, each of which calls up the other.

If we let somewhat and another, the elements of determinate Being, fall asunder, the result is that some becomes other, and this other is itself a somewhat, which then as such changes likewise, and so on ad infinitum. This result seems to superficial reflection something very grand, the grandest possible. But such a progression to infinity is not the real infinite. That consists in being at home with itself in its other, or, if enunciated as a process, in coming to itself in its other. Much depends on rightly apprehending the notion of infinity, and not stopping short at the wrong infinity of endless progression. When time and space, for example, are spoken of as infinite, it is in the first place the infinite progression on which our thoughts fasten. We say, Now, This time, and then we keep continually going forwards and backwards beyond this limit. The case is the same with space, the infinity of which has formed the theme of barren declamation to astronomers with a talent for edification. In the attempt to contemplate such an infinite, our thought, we are commonly informed, must sink exhausted. It is true indeed that we must abandon the unending contemplation, not however because the occupation is too sublime, but because it is too tedious. It is tedious to expatiate in the contemplation of this infinite progression, because the same thing is constantly recurring. We lay down a limit: then we pass it: next we have a limit once more, and so on forever. All this is but superficial alternation, which never leaves the region of the finite behind. To suppose that by stepping out and away into that infinity we release ourselves from the finite, is in truth but to seek the release which comes by flight. But the man who flees is not yet free: in fleeing he is still conditioned by that from which he flees. If it be also said that the infinite is unattainable, the statement is true, but only because to the idea of infinity has been attached the circumstance of being simply and solely negative. With such empty and other-world stuff philosophy has nothing to do. What philosophy has to do with is always something concrete and in the highest sense present.

No doubt philosophy has also sometimes been set the task of finding an answer to the question, how the infinite comes to the resolution of issuing out of itself. This question, founded, as it is, upon the assumption of a rigid opposition between finite and infinite, may be answered by saying that the opposition is false, and that in point of fact the infinite eternally proceeds out of itself, and yet does not proceed out of itself. If we further say that the infinite is the not-finite, we have in point of fact virtually expressed the truth: for as the finite itself is the first negative, the not-finite is the negative of that negation, the negation which is identical with itself and thus at the same time a true affirmation.

The infinity of reflection here discussed is only an attempt to reach the true infinity, a wretched neither-one-thing-nor-another. Generally speaking, it is the point of view which has in recent times been emphasised in Germany. The finite, this theory tells us, ought to be absorbed; the infinite ought not to be a negative merely, but also a positive. That 'ought to be' betrays the incapacity of actually making good a claim which is at the same time recognised to be right. This stage was never passed by the systems of Kant and Fichte, so far as ethics are concerned. The utmost to which this way brings us is only the postulate of a never-ending approximation to the law of Reason: which postulate has been made an argument for the immortality of the soul.

[c] What we now in point of fact have before us, is that somewhat comes to be an other, and that the other generally comes to be an other. Thus essentially relative to another, somewhat is virtually an other against it: and since what is passed into is quite the same as what passes over, since both have one and the same attribute, viz. to be an other, it follows that something in its passage into other only joins with itself. To be thus self-related in the passage, and in the other, is the genuine Infinity. Or, under a negative aspect: what is altered is the other, it becomes the other of the other. Thus Being, but as negation of the negation, is restored again: it is now Being-for-self.

Dualism, in putting an insuperable opposition between finite and infinite, fails to note the simple circumstance that the infinite is thereby only one of two, and is reduced to a particular, to which the finite forms the other particular. Such an infinite, which is only a particular, is conterminous with the finite which makes for it a limit and a barrier: it is not what it ought to be, that is, the infinite, but is only finite. In such circumstances, where the finite is on this side, and the infinite on that – this world as the finite and the other world as the infinite – an equal dignity of permanence and independence is ascribed to finite and to infinite. The being of the finite is made an absolute being, and by this dualism gets independence and stability. Touched, so to speak, by the infinite, it would be annihilated. But it must not be touched by the infinite. There must be an abyss, an impassable gulf between the two, with the infinite abiding on yonder side and the finite steadfast on this. Those who attribute to the finite this inflexible persistence in comparison with the infinite are not, as they imagine, far above metaphysic: they are still on the level of the most ordinary metaphysic of understanding. For the same thing occurs here as in the infinite progression. At one time it is admitted that the finite has no independent actuality, no absolute being, no root and development of its own, but is only a transient. But next moment this is straightway forgotten; the finite, made a mere counterpart to the infinite, wholly separated from it, and rescued from annihilation, is conceived to be persistent in its independence. While thought thus imagines itself elevated to the infinite, it meets with the opposite fate: it comes to an infinite which is only a finite, and the finite, which it had left behind, has always to be retained and made into an absolute.

After this examination (with which it were well to compare – Plato's "Philebus"), tending to show the nullity of the distinction made by understanding between the finite and the infinite, we are liable to glide into the statement that the infinite and the finite are therefore one, and that the genuine infinity, the truth, must be defined and enunciated as the unity of the finite and infinite. Such a statement would be to some extent correct; but is just as open to perversion and falsehood as the unity of Being and Nothing already noticed. Besides it may very fairly be charged with reducing the infinite to finitude and making a finite infinite. For, so far as the expression goes, the finite seems left in its place – it is not expressly stated to be absorbed. Or, if we reflect that the finite, when identified with the infinite, certainly cannot remain what it was out of such unity, and will at least suffer some change in its characteristics (as an alkali, when combined with an acid, loses some of its properties), we must see that the same fate awaits the infinite, which, as the negative, will on its part likewise have its edge, as it were, taken off on the other. And this does really happen with the abstract one-sided infinite of understanding. The genuine infinite however is not merely in the position of the one-sided acid, and so does not lose itself. The negation of negation is not a neutralisation: the infinite is the affirmative, and it is only the finite which is absorbed.

In Being-for-self enters the category of Ideality. Being-there-and-then, as in the first instance apprehended in its being or affirmation, has reality (§ 91); and thus even finitude in the first instance is in the category of reality. But the truth of the finite is rather its ideality. Similarly, the infinite of understanding, which is coordinated with the finite, is itself only one of two finites, no whole truth, but a non-substantial element. This ideality of the finite is the chief maxim of philosophy; and for that reason every genuine philosophy is idealism. But everything depends upon not taking for the infinite what, in the very terms of its characterisation, is at the same time made a particular and finite. For this, reason we have bestowed a greater amount of attention on this distinction. The fundamental notion of philosophy, the genuine infinite, depends upon it. The distinction is cleared up by the simple, and for that reason seemingly insignificant, but incontrovertible reflections contained in the first paragraph of this section.

E 94 & 95

(2) The quantitative infinite progression is what the reflective understanding usually relies upon when it is engaged with the general question of Infinity. The same thing however holds good of this progression, as was already remarked on the occasion of the qualitatively infinite progression. As was then said, it is not the expression of a true, but of a wrong infinity; it never gets further than a bare 'ought', and thus really remains within the limits of finitude. The quantitative form of this infinite progression, which Spinoza rightly calls a mere imaginary infinity (infinitum imaginationis), is an image often employed by poets, such as Haller and Klopstock, to depict the infinity, not of Nature merely, but even of God Himself. Thus we find Haller, in a famous description of God's infinity, saying:

I heap up monstrous numbers, mountains of millions; I pile time upon time, and world on the top of world; and when from the awful height I cast a dizzy look towards Thee, all the power of number, multiplied a thousand times, is not yet one part of Thee.

Here then we meet, in the first place, that continual extrusion of quantity, and especially of number, beyond itself, which Kant describes as 'eery'. The only really 'eery' thing about it is the wearisomeness of ever fixing, and anon unfixing a limit, without advancing a single step. The same poet however well adds to that description of false infinity the closing line:

These I remove, and Thou liest all before me.

Which means that the true infinite is more than a mere world beyond the finite, and that we, in order to become conscious of it, must renounce that progressus in infinitum.

E 104

Georg Wilhelm Friedrich Hegel


Biographie


1770 27. August: Georg Wilhelm Friedrich Hegel wird als Sohn des Rentkammersekretärs und späteren Expeditionsrates Georg Ludwig Hegel und seiner Ehefrau Maria Magdalena, geb. Fromm, in Stuttgart geboren
1773 -1775 Besuch der Deutschen Schule, dann der Lateinschule in Stuttgart
1780 Übertritt zum Gymnasium Illustre (später Eberhard-Ludwigs-Gymnasium in Stuttgart)
1784 Tod der Mutter
1788 Abitur. Hegel tritt ab dem WS 1788/89 als Stipendiat in das Tübinger Stift ein und studiert Philosophie und Theologie.
1790 Ab dem WS 1790/91 bewohnen Hegel, Hölderlin und Schelling dasselbe Zimmer im Stift und schließen eine Freundschaft, die erst durch Hölderlins schwere Erkrankung und durch die langsame Entfremdung Hegels und Schellings ab 1807 auseinanderbrach. Hegel begeistert sich für Rousseau. 27. September: Promotion zum Magister der Philosophie.
1793 Abschluss des Studiums mit dem theologischen Konsistorialexamen am 20. September. Ab Oktober Hauslehrer.
1797 Hauslehrer in Frankfurt am Main. Im „Systemfragment“ skizziert Hegel seine dialektische Methode. Übergang von theologischen zu staatspolitischen Themen.
1799 Tod des Vaters. Hegel erbt ein kleines Vermögen und kann sich auf die akademische Laufbahn vorbereiten.
1801 Durch Vermittlung Schellings konnte sich Hegel am 27. August in Jena habilitieren. Vorher war seine erste philosophische Schrift erschienen: „Differenz des Fichteschen und Schellingschen Systems“.
1802 Durch Vermittlung Schellings konnte sich Hegel am 27. August in Jena habilitieren. Vorher war seine erste philosophische Schrift erschienen: „Differenz des Fichteschen und Schellingschen Systems“.
1802 Hegel begründet mit Schelling das „Kritische Journal der Philosophie“
1805 Ernennung zum a. 0. Professor für Philosophie mit einer jährlichen Besoldung von 100 Talern
1806 „Die Phänomenologie des Geistes“. Hegel verlässt Jena.
1807 Hegel übernimmt die Redaktion der „Bamberger Zeitung“.
1808 Ernennung zum Professor der Vorbereitungswissenschaften und Rektor des Ägidiengymnasiums in Nürnberg.
1811 Der einundvierzigjährige Philosoph heiratet die zwanzigjährige Marie von Tucher in Nürnberg
1812 Die „Wissenschaft der Logik“ liegt vor.
1816 Ruf auf den philosophischen Lehrstuhl der Universität Heidelberg. Neben den üblichen Vorlesungen (Logik, Metaphysik und Naturrecht) liest Hegel über Ästhetik und Geschichte der Philosophie
1817 Erscheinungsjahr der „Enzyklopädie der philosophischen Wissenschaften“. In den „Heidelberger Jahrbüchern für Literatur“ veröffentlicht Hegel verschiedene philosophische und politische Artikel.
1818 Hegel wird Fichtes Nachfolger in Berlin. Antrittsvorlesung am 22. Oktober.
1820 Hegel wird Ordentliches Mitglied der Königlich-Wissenschaftlichen Prüfungskommission der Provinz Brandenburg. Differenzen mit Schleiermacher.
1821 Die Rechtsphilosophie erscheint unter dem Titel „Grundlinien der Philosophie des Rechts" und "Naturrecht und Staatswissenschaft im Grundriss“. In den Vorlesungen spricht Hegel zur Religionsphilosophie und über die Philosophie der Weltgeschichte.
1822 Reise nach Brüssel und den Niederlanden
1824 Reise über Prag nach Wien
1827 Reise nach Paris. Auf dem Rückweg trifft Hegel mit Goethe in Weimar zusammen.
1829 Hegel auf dem Höhepunkt seines Ruhmes. Der Einfluss des „Professors der Professoren“ reicht über Preußen auf fast alle deutschen Universitäten. In Berlin überträgt man ihm das Amt des Rektors der Universität. Im Herbst begegnen sich Hegel und Schelling zufällig und zum letzten Male in Karlsbad.
1831 Am :14. November stirbt Hegel überraschend nach kurzer Krankheit. Er wird neben Fichte auf dem Dorotheenstädter Friedhof in Berlin beigesetzt.


- 22:00 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Khahahahahazakhahahastahan!

EPH je prvi trepnuo!


EPH je nakon višemjesečnog netrimičnog gledanja oči u oči konačno prvi trepnuo: Kapetanu Kuki zabranili su komentiranje! Ali ne samo njemu: I Infernotaru i drugima...
Kap koja je prelila čašu bio je komentar Kapetana Kuke pod člankom koji donosim u predzadnjem postu: Bandić veli da neće biti gradonačelnik Zagreba ako postane šef SDP-a.
Kronologiju polemike, okljaštrenu za komentare Kapetana Kuke, koje je administrator "Jutarnjega lista" uklonio da ne blamira firmu, donosim u cjelosti:

Gospodin Bandić | Sestincanin | 22.5.2007 9:35:28
je sposoban čovjek kojega nikakve prepreke neće zaustaviti da dođe do svog cilja. A cilj je dinamički: njegova vlast mora stalno rasti i jačati. Pokazalo se da je za postizanje tog cilja bilo potrebno 1. angažirati hrvatske (i BiH) Vlahe, 2. preuzeti s njima vlast u Zagrebu, 3. stvoriti od gradske vlasti u Zagrebu najjače privredno poduzeće, 4. osigurati za to podršku Vlade i Sabora (Mrduljaš, Sanader, Rošin, Matulović-Dropulić, Šeks) 5. osigurati veze s EU peračima novca i plasman tog novca u devastaciju hrvatskih građevinskih prostora u prvom redu Zagreba i obale. Akoi me sjećanje ne vara, sve je dosada išlo O.K.! Pitam se tko ili što stoji na putu tqkvom razvoju (Milanović, Antunović, Picula)?

seljaci "purgerski" | mago revalo | 22.5.2007 9:33:33
budite sretni što imate bandića.

SAMO NEKA | zlatac | 22.5.2007 9:28:33
On bude šef oporbene strankice, al nek se više makne sa mjesta gradonačelnika, napravio je već toliko malverzacija i nereda da će se Zagreb dugo oporavljati od toga. Neka malo rovari u sdp-u, tak ga niko od njegovih komšija ne voli.

Dajte ljudi.... | adrijana | 22.5.2007 9:19:53
Bandic je vec nepopravljiva steta u Zagrebu!Jedina bi mi satisfakcija bila da se USKOK i Bajic pozabave njegovim Holdingom!Uz put...otkuda mu stancuga?Smije se svima u brk a nase institucije sute?!

! | chaos99 | 22.5.2007 9:06:40
ja mislim da on ima kapaciteta da bude sve. gradonačelnik, šef stranke, premijer, možda čak i predsjednik:)))

! | chaos99 | 22.5.2007 8:45:45
ja mislim da on ima kapaciteta da bude sve. gradonačelnik, šef stranke, premijer, možda čak i predsjednik:)))

Bandić | zapla | 22.5.2007 8:40:18
Ako ne postaneš, novi šef ti, ercegovci će žaliti, oprostiti će ti, jer ipak znamo svi da lopovčina si ti, i da kao gradonačelnik, ćeš dalje krasti ti, oooooooo ooooooo

PREDLAŽEM | Anto | 22.5.2007 8:26:01
Budući da se On već kandidirao za predsjednika stranke predlažem da Ga (Njega ili Ga) se odmah razriješi dužnosti gradonačelnika (ponavljam:odmah). To je u skladu s Njegovom izjavom da On nikada ne gubi. Znači, On će postati svakako šef SDP-a, jer da neće ne bi se kandidirao. Zato, podržimo Ga i odmah Ga skinimo s dužnosti gradonačelnika.

Joj novina | ILR | 22.5.2007 8:22:59
Pa gdje je on to jučer otvorio igralište u Maksimiru. Ja bio tamo s klincima a tamo neka ekipa farbala daske, tobogan uništen, nema ni pravih koševa za smeće.....Joj novinara i njihovih vijesti...

krivoustii | cd | 22.5.2007 8:20:31
Dubrava se može samo riješiti tako da se isele njeni stanovnici

iskrenu mu zelim.... | krivoustii | 22.5.2007 8:14:57
.....da postane sef sdp-a a onda i premijer tako da bandizira cijelu zemlju kao sto je zagreb. nadam se da ce svi oni koji ne zive u zg a hvalili su talibandica imati priliku sto prije uzivati pod njegovom vlascu ;)))

nemoj Bandiću! | zapla | 22.5.2007 8:12:00
Budi istovremeno i predsjednik stranke, i premijer i gradonačelnik! Kad Mesiću istekne mandat, budi i predsjednik države. Zato ćeš se pobrinuti kad budeš premijer, promijeniti Ustav. Bolesna ambicioznost, čini mi se da je zapravo diktatura idealno rješenje, dajmo svu vlast Bandiću jer je on u svemu naj, naj...

bez lavure | krivoustii | 22.5.2007 8:11:39
proseci malo sjevernim djelom grada pa pogledaj na sto to lici, proseci malo tresnjevkom pa pogledaj na sto to lici, proseci malo dubravom pa pogledaj na sto to lici, itd itd

bandić | bez lavure nema brav | 22.5.2007 7:38:16
je nešto najbolje šta se dogodilo gradu zagrebu, svi oni koji tvrde suprotno su budale, neka mi netko nabroji tri loše stvari koje su se dogodile gradu zg otkada je bandić na čelu. ništa, zato tišina.za zg bi bilo loše da bandić bude predsjednik sdp-a, premda sumjam, ali sve je moguće, mislim da ni on to u podsvijesti ne želi, pa ipak je njemu grad zagreb najveća ljubav

Krivo !!! | dementiapraecox | 22.5.2007 2:11:09
Ukoliko postaneš prëdsëdnik SDP-a, neimaš što već razmišljati o Gradu Zagrebu. Tada je to proišlo zaključeno razdoblje za tebe. "Tvoj team" već ne 'će biti "tvoj". Ili pak mislimo "drmati" iz sëne ?!!! Utoliko ćemo biti bliže korupciji, a ti jošter jedan u nizu hinbenih i koruptnih političara. Koji su prevarili/prehinili svoje glasovatelje........

Grad mogu voditi ljudi i bez mene | tuljan | 22.5.2007 0:42:33
To kaze Supermen i ostade ziv...Nista cudno kad mu sve to prolazi kroz kamenu glavu.

| majstor-bbb | slavuj | 21.5.2007 23:53:50
Neće Bandić biti šef SDP-a, ali će zato biti nositelj liste za 11 izbornu jedinicu i glatko će pobjediti, jer će za njega glasovati pola Hercegovine i svi zagrebački Hercegovci a ima ih više nego u Hercegovini.Prihvataš li opkladu?

SDP | majstor-bbb | 21.5.2007 23:50:10
Ja podržavam gospodina Bandića za šefa SDP-a ali držim ga za riječ da će napustiti mjesto gradonačelnika. Isto tako se nadam da će novi ukinuti Holding koji nam je već nanio toliko zla u Zagrebu

sdp | sfera | 21.5.2007 23:32:40
ja bi teljela da bandic bude predsjednik sdp

kapetan kuka | seljak_na_netu | 21.5.2007 23:21:19
ne razumjem te ali ni najmanje.....šta ti misliš o meni -da sam ja neki je.... ljubitelj Bandića ili šta...daj mi objasni molim te što znači da pozovem zemljake i da obasipamo portal svojim mišljenjem i da ću ti uštedjet posao...pa skim se ti svađaš......koji ti se dio nije svidio u mom postu.....ja sam iznio mišljenje u vezi onoga što mislim kako će bit i sve to završit a ne kako bi ja htio da to bude.....Ja bi najradije da ja dođem na vlast, a ne ni Bandić ni Sanadar ,a još manje radimir Čačić.I kojoj ti struji pripadaš,ne voliš Bandića-da li to znači da is desničar ili što.....?Ako je ikako moguće probaj zatomit svoju mržnju prema ljudima koji se nisu rodili u Zagrebu i za koje misliš da ne zaslužuju ovaj grad u mjeri u kojoj ga ti zaslužuješ i odgovri mi na ova pitanja ako nije problem...ako se ne znaš normalno razgovarat nemoj mi se ni obraćat-svađaj se sa onim koji hoće-ovdje takvih ima dosta.

Bandić radi za Antunović | bubanj91 | 21.5.2007 23:09:58
Volio bi da g.Kuka napiše procjenu koliko dobivaju kandidati u prvom krugu.Barem redoslijed.Od gospodje Antunović,pa do Bandića,Milanovića i slabog Picule.Sigurna sam da u drugom krugu ak se nadju Antunović i Milanović da je mladi Milaović pobjednik.No Bandić će vjerojatno izbaciti Milanovića a Željka će u drugom kurgu dobiti Bandića.

Hercegovac, Seljak | Kapetan Kuka | 21.5.2007 22:56:10
Ja vas lijepo molim da nagovorite što više svojih zemljaka da krenu u obasipanje ovoga portala sličnim ili istovjetnim mišljenjima. Utedjet ćete nam posao.

U ovoj | KALAFATI | 21.5.2007 22:54:14
ludoj zemlji, još luđih ljudi- sve je moguće. Moguće je da Bandić (CROBERLUSCONI) postane šef SDP-a. a potom i premijer. Zagrebačka (hercegovačka) hobotnica tako će pruižiti pipke od Pirana do Konavla, od Međimurja do Vukovoara. Jao si ga nama. No, to je demokacija...

seljak_na_netu | hercegovac | 21.5.2007 22:53:02
Potpisujem! ;)

neutralan sam | seljak_na_netu | 21.5.2007 22:37:55
i pokušavam sagledat stvari realno.Moje mišljenje je i jako sam uvjeren(a možda se i zajebem-vidit ćemo)da Bandić ne želi i neće postati predsjednik sdp-a.Zašto?Zato jer mu to u ovom trenutku ne paše jer je gradonačelnik Zagreba i to mu je jako dobra pozicija-bolja je jedino ona premijerska koju će Bandić pokušat dohvatit nakon ove gradonačelničke ali ne na ovim izborima nego malo kasnije.Iz toga je razloga rekao da će se povuć kao gradonačelnik u slučaju pobjede na izborima u sdp-u jer zna da neće pobjedti nego će izabrat svog kandidata(ili antunovićku-iako je to jedna od nesposobnijih ljudi u politici ili milanovića-iako im on nepaše jer je mlad i uveo bi korjenite promjene u sdp što bi značilo političku smrt za neke pojedince u stranci) sklopit dil sa svojim odabranikom i svoje lobije nahuškat da glasaju za njega ili nju.Na taj način Bandić će vladat iz sjene sdp-om, a pogodite šta-ostat će i gradonačelnik.Prema tome svi vi koji mislite da ćete se tako lako rješit Bandića-ostavite svaku nadu. Meni osobno smeta ta neka njegova arogancija i bahatost ali mi je ok što se kao istaknuti sdp-ovac javno deklarirao kao vjernik(kao što se i Jurčić deklarirao) jer će na taj način razbit komunističko bezboštvo u toj stranačkoj partiji koja se na ovim prostorima kao ideoologija nudi od '45-e pa sve do danas.I ako je kao što se govori(ja ga ne želim osuđivat) lopov i da je onakav-ovakav, ako ništa drugo neke stvari se mjenjaju u Zagrebu i radi se-Zagreb bi za 10 godina stvarno mogao ličit na ozbiljan europski (iako jako mrzim taj izraz i sve što je europske što nam proturavaju da je sve euro super)grad.I nije u redu da ga mrzite samo zato jer je hercegovac(ja sam Hrvat iz bosne ili ti dotepenec ili Bosanac-iako je to netočan izraz)jer to pokazuje da niste objektivni,da niste obrazovani i da podilazite najnižim strastima. Pričekajmo rezultate izbora u sdp-u pa ćemo vidit da li se išta od mog predviđanja obistinilo.AKo se išta ostvari sjetite se seljaka sa neta koji vas pozdravlja. p.s okanite se ovog vrjeđanja bez argumenata jer imam osjećaj ko da sam došo u dječiji vrtić...daj se svađajte sa argumentima a ne svoje frustracije izbacivat u obliku uvreda nekome koga ni neznaš i to sve ni manje ni više zbog političara koji su svi isti......dobro nisu baš svi isti ali oni koji su pošteni za njih niko ne zna.....a za svakog kojeg se sazna znači da je nepošten jer da nije nebi nam se smiješio sa tv prijemnika

mićo | lojzek2 | 21.5.2007 22:13:37
elementarna nepogoda

Herr | Kapetan Kuka | 21.5.2007 22:07:58
Posljednje upozorenje pred zabranu komentiranja. Pripazi na izražavanje.ADMIN@JL

Kapetan Kuka | Herr | 21.5.2007 21:20:01
Mora da si jako isfrustrirana osoba kada nakon jedne male packe ti krećeš kao neki napaljeni bik na suparnika. Meni je Milan Bandić udovoljio, ali ne onako kako ti misliš. Svi znamo tko i što su osobe poput tebe koje zamišljaju neka debela crijeva. Ako ikada zatrebaš neku vezu za neki poslić sobodno se javi stričeku Herru i on će probati tvoju nesposobnost progurati kroz neka vrata, pa tako da i ti izvučeš neku korist. Onda ćeš shvatiti da je život lijep i daleko od toga da bude pošten. Znaš stari pitam se koliko kvocjent intelignecija mora imati osoba koja pjeva mi smo svijet uz pjesmu poznatog pedofila Jacksona. Samo ti pjevaj stari moj i moli se jel bez molitve nema ništa!

Herr | Kapetan Kuka | 21.5.2007 21:12:07
Bez prostačenja. ADMIN@JL

| emma120487 | 21.5.2007 21:11:58
Evo kako će dobiti glasove svih Zagrepčana!

!! | kastor | 21.5.2007 20:55:54
Meni se čini da je "maratonac" odtrčao počasni krug.

Kapetan Kuka | Herr | 21.5.2007 20:49:57
Što se srdiš tako jako? Iz tebe puca gnjev prema Milanu Bandiću možda zato što ti nije išao niz dlaku? Samo sanjanj da će Bandić postati predmetom obrade MUP-a. Svima oniima koji su imali i imaju korist od Milana Bandića je u interesu da on ostane na mjestu gradonačenika grada Zagreba. Osobno čisto sumnjam, da će Milan otići sa mjesta gradonačenika grada Zagreba zato što je njegova sadašnja pozicija zlatna koka!

Bandica za predsjednika | Karl3 | 21.5.2007 20:43:39
Bilo je i većih muda od tvojih. Nikoga od onih koji su loše pisali o Milanu Bandiću više nema u novinama. Bilo bi ti bolje da počneš vjerovati u Boga jer će te kazniti. Mogao bi se tu dolje poskliznuti i slomiti nogu ili bi se nekome od tvojih moglo nešto dogoditi. Možeš to sve napisati. Milan Bandić, gradonačelnik Zagreba, novinaru Večernjeg lista Vojislavu Mazzoccu u Gradskom poglavarstvu, siječanj 2006.

iskrene želje | ssrecko | 21.5.2007 20:41:54
Iskreno mu želim da postane Šef sdp-a. Bolje da izgubimo sdp nego Zagreb.

Hvala bogu! | nero11 | 21.5.2007 20:30:45
Samo neka se skine više!

Ma kakav sef SDPa? | adrijana | 21.5.2007 20:25:21
Oni najbolje poznaju Bandica!Ako su pametni sada ce se sa njim i njegovim "pouzdanim" suradnicima obracunati!Bolje bez Bandica i love koju daje SDPu nego sa Bandicem u stranci! Manja steta!

| Kapetan Kuka | 21.5.2007 20:23:19
Nevjerojatno! A ja sam mislio da ćemo gradonačelnika birati neposredno! Ispada da je gradonačelnik delegat partijskog hazjaina Bandijerasa a ne izbor građana grada Zagreba. Koga je briga kaj si ti stvorio, Bandiću? Ti si stvorio organizaciju koja će doskora biti predmet obrade svih sigurnosnih službi i policija ove zemlje. I to je sve. Puno sreće.

Bandiću: | slavuj | 21.5.2007 20:11:22
Nemoj se ti puno sekirati.Bit ćeš ti gradonačelnik do kraja mandata, a osvojit ćeš još jedan.!!!

sve za vlast | jone | 21.5.2007 20:07:10
pa i Zagreb i svu apsolutnu vlast, ako za nju dobiva još veću....sramota

Vremena su ozbiljna.
Nemoguće je dopustiti bilo kakvu razumnu kritiku politike Milana Bandića.
Iracionalno laprdanje je dopušteno, štoviše poželjno.
Kao što se iz tijeka komentara vidi, jednima je dopušteno vrijeđanje, drugima nije čak niti obrana: notorno je da Kuka u svom komentaru nije uvrijedio nikoga, nego je Herr prvi napao Kuku.
Očito je i iz drugog komentara nicka Herr da je riječ o ispadu primitivizma: napaljeni bikovi, debela crijeva, zagovor nepotizma, korupcije, finalni notorni kretenluk rečenice "Znaš stari pitam se koliko kvocjent intelignecija mora imati osoba koja pjeva mi smo svijet uz pjesmu poznatog pedofila Jacksona.", sve to administratora "Jutarnjega lista" ne smeta, dočom je razgovjetna denuncijacija temeljnog proturječja Bandićeve pozicije nedopustiva: ono što smeta reductio je ad absurdum te pozicije, njeno prokazivanje u punini nedemokratičnosti Bandićeve misli: ja ću odlučiti tko će biti gradonačelnik Zagreba, postanem li šef SDP-a!

EPH je dakle zabrinut za političku sudbinu Milana Bandića.

Pogledajmo ipak što je u toj stvari istina:

Kapetan Kuka dakle upozorava da na ono o čemu u svom članku prije dva dana govori i Davor Butković: na korumpiranost gradske uprave.
O tome, na svoj način, govori i nick Herr.
Ali, Kapetan Kuka govori i o nedemokratičnosti Milana Bandića: opominje da ovakva izjava niječe donedavno opredjeljenje za neposredan izbor gradonačenlika.
Kapetan Kuka dakle načelno i sasvim ispravno opominje Milana Bandića da a) pazi na zakonitost i b) demokratičnost svojih postupaka!

Što radi EPH, silno zabrinut za Bandića?

EPH zapravo vrlo licemjerno štiti Bandića s kojime rado posluje u gradu, pri čemu im ne smeta eventualna korumpiranost gradskih vlasti, ali ga nerado vidi kao predsjednika SDP-a, jer da to ne može biti čovjek kojemu HDZ može predbaciti klijentelizam i korupciju!
"Jutarnji list" je dvostruko prijetvoran, jer su sve ovogodišnje muke Milana Bandića, unatoč sadašnjoj skrbi "Jutarnjega lista" za njegovu karijeru, i započele na stranicama tog EPH-ovog izdanja: prvo su krenuli tekstovi o penthouseu, potom o prijatelju mesaru koji je postao direktor, da bi se sve okončalo u napuhanoj i ishitrenoj aferi oko Horvatinčićevih vrtova na Cvjetnom trgu (nastaloj uostalom iz Pavićeva interesa: Paviću, poduzetniku u poslu s nekretninama, Horvatinčićev je projekt silno zasmetao, i to je sve; Radićev, podno Katedrale, nije manje sporan, ali, tu Pavić ipak ne smije napisati niti slova!).

EPH je zapravo začetnik prošlogodišnje hajke na Bandića, da bi ga danas uzeo u zaštitu.
Taj tip zaštitarstva ima svoje jasno ime: sasvim slučajno, upravo je u tom razdoblju Pavić od Bandića zahtjevao joint venture s gradskom firmom čiji je core business plakatiranje: Pavić je naime s Darinkom Kosorom za tu prigodu osnovao svoju tvrtku.

Izgleda da je posao i dobio.

Bandićevi bi PR stručnjaci, ha, ha, kakva riječ za Skoku i skokane, dobro učinili kada bi konzultirali press-clipping napisa o Milanu Bandiću od ljeta prošle godine naovamo sa stranica "Jutarnjega lista".

Nikada prije o Bandiću se nije govorilo to što se počelo, upravo na portalu "Jutarnjeg lista", govoriti po objavljivanju tih tekstova.

Toliko o zaštiti.


- 10:36 - Komentari (4) - Isprintaj - #

MEHDI, ili GLAVNI JUNAK JEDNE KNJIGE

OPTUŽILI SU ME DA BRANIM ISLAM

Image and video hosting by TinyPic


Intervju s Miljenkom Jergovićem


Autor: Semezdin Mehmedinović,

Dani, Sarajevo 2007-05-11

Image and video hosting by TinyPic

Nažalost, iz različitih razloga, nisam ni u Sarajevu, ni u Zagrebu, iako sam u oba grada zaštićen kućnim pragom. I u Sarajevu i u Zagrebu imam dom, i imam iluziju o tome da sam u tom domu zaštićen. Izvan toga sam stranac.



DANI: Miljenko, intervju je tebi bliska forma - radeći kao novinar, vrlo često si u prilici da postavljaš pitanja i jednako tako često, kao pisac, daješ odgovore na pitanja koja postavljaju drugi u intervjuima. Šta je lakše: pitati ili odgovarati?

JERGOVIĆ: Naravno da je lakše pitati. Ako pitaš, ne izlažeš se. Iako ni to nije pravilo. Ima pitanja koja više koštaju nego odgovori. Obično se takva postavljaju ljudima koji ti ništa ne žele reći, čuvaju se, paze na sebe, pa onda sam gineš umjesto njih. Ali ovaj naš razgovor, znam to jako dobro, i ne pripada tim i takvim žanrovima. Ovo nije novinarstvo, pa da bismo trebali biti senzacionalni i ekskluzivni, a bogami nije ni književnost. Ovo je život, komuniciranje na daljinu, nadoknađivanje tjelesnih i duševnih nedostataka, razgovor uz pomoć ortopedskih pomagala, takorekuć štaka.

DANI: Ovo me zanima - od osamdesetih do danas, ti radiš kao novinar i dnevno pišeš za novine i političke magazine evo već dvadesetak godina. Paralelno s tim pišeš svoju književnost, i pritom toliko produktivno i tako kvalitetno... Na koji način su ta dva pisanja kod tebe uslovljena međusobno?

JERGOVIĆ: Ja mislim da je svako pisanje zapravo i samo - pisanje. Samo se radi o različitim registrima, i o tome da si u književnosti sasvim slobodan, a u novinarstvu nisi. Novinarstvo je disciplina, forma, ropstvo. Novinarstvo je zapravo sonet, strogi, petrarkistički. Novinarstvo je nešto što nije za svakoga i što svatko ne može. A književnost je, pretpostavljam, sloboda i talent.

DANI: U tvojoj ličnoj, jednako i u književnoj, mitologiji, važno mjesto zauzimaju dva grada - Sarajevo i Zagreb. Tvoj odnos prema toj geografiji, ali i obrnuto, ima već vrlo složenu povijest. Gdje si, ustvari, ti sada na tom potezu Sarajevo - Zagreb?

JERGOVIĆ: Nažalost, iz različitih razloga, nisam ni u Sarajevu, ni u Zagrebu, iako sam u oba grada zaštićen kućnim pragom. I u Sarajevu i u Zagrebu imam dom, i imam iluziju o tome da sam u tom domu zaštićen. Izvan toga sam stranac. U Zagrebu sam stranac od prvoga dana, i nikada nisam imao ambiciju, ni želju, da budem nešto drugo. Znaš, Zagreb je veliki i lijepi grad, opterećen vlastitom tradicijom, mentalitetom i jakim malograđanskim refleksom, pa je, na neki način, i elegantno, i pankerski u Zagrebu ustrajavati na vlastitome stranstvovanju. Osim toga, tu sam stranac da bih zaštitio vlastiti identitet, ono što mi je potrebno da bih bio pisac, ali i da bih privatno mogao postojati, disati i govoriti. Čini mi se da bih vrijeđao Zagrepčane kada bih pokušao biti jedan od njih, vrijeđao bih lijepu sliku toga grada, ali, osim toga, bio bih usamljen i nesretan čovjek, i bio bih mrtav za književnost, za izmišljanje priča, za užitak u čitanju. A u Sarajevu sam postao stranac onoga trenutka kada se sarajevska elita odlučila odreći nacionalnoga i kulturnog šarenila, u zamjenu za većinsku, jednonacionalnu, netolerantnu, sekularnu bošnjačku čaršiju. Naglašavam sekularnu i bošnjačku, a ne muslimansku. Nažalost, danas je Zagreb u bitnome smislu bliži onoj omiljenoj čaršijskoj odrednici, ili floskuli, europskoga Jeruzalema, nego što je to Sarajevo. Kada bolje razmislim, najmanje se strancem osjećam u selu Dubravka, zaseoku Pičete, u Konavlima, blizu tromeđe Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Tamo bih živio kada bih se naglo obogatio, pa da mi bude dato da se bavim samo književnošću.

DANI: Miljenko, Ruta Tannenbaum je čudesan roman. U formalnom smislu, u načinu na koji si stvorio cijeli jezik jednog vremena, po imaginativnosti kakva u našim književnostima baš i nije česta, zapravo je vrlo rijetka - ovaj je roman nešto potpuno novo i kao takav, trebao bi biti kulturni događaj prvog reda. Čini se, međutim, da je sada, u povodu knjige, na djelu nešto tipično za kulturne sredine u kojim se pojavila: izgleda da mnogi ulažu trud da njen značaj umanje. Šta se ustvari događa? Kako ti to vidiš?

JERGOVIĆ: Ruta Tannenbaum je jedan od najvažnijih posve privatnih događaja u mome životu. Zbog tog sam romana prestao na ulici pozdravljati barem dvadesetak ljudi, zbog njega sam, nažalost, prekinuo neka prijateljstva i dokrajčio dugogodišnju književnu suradnju s nekim ljudima. Zbog Rute sam se distancirao od pola Zagreba, prestao sam odlaziti na javne događaje, postao sam neka vrsta označenog... U osnovi, dogodilo se nešto dobro. Doživio sam vrlo temeljito čišćenje, i skoro da sam sretan zbog činjenice da s toliko ljudi u životu više neću razmijeniti ni riječi. Ne boj se, ne pretjerujem. Naši životi su prekratki da bismo se imali vremena miriti, i da bismo nanovo mogli postati prijatelji s onima koji su nas napustili. S bivšim prijateljima više nećemo biti ni dobri poznanici. Zbog Rute Tannenbaum sam u jednom mafijaškom tjedniku u Zagrebu, od jednoga prolupalog urednika, jedne umirovljene Bakarićeve televizijske urednice i jedne priglupe ženske, koja slučajno nosi židovsko prezime, a inače je posve bezvezna Hrvatica, oglašen kao antisemit i mrzitelj Zagreba. Ta stvar je zatim razglašena preko Hrvatske televizije, i potvrđena time što u obranu romana nije želio stati ni njegov urednik, nego se, istina u kuloarima, ograđivao od Rute Tannenbaum, i kako ovih dana saznajem, implicitno potvrđivao njezin antisemitski karakter. Na koncu je i Anto Đapić, predsjednik HSP-a, bivši sljedbenik nauka Ante Pavelića, i bivši hrvatski fašist, dakle ražalovani i raščinjeni ustaša, iz potrebe da se prikaže kao ispravan Hrvat, mene optužio, istina bez imenovanja, za ruganje na židovski račun, pisanje židova s malim ž, i ismijavanje židovskih prezimena. Sve u svemu, na osnovu čudnoga čitanja jednoga romana, već će i retardirani hrvatski fašisti preko moga imena dokazivati vlastiti ispravni odnos prema Židovima. Jedan dobar, pametan i fin čovjek neki dan mi je, nakon čitanja romana, poručio kako Zagreb nije Široki Brijeg, pa da tako pišem o njegovoj kolektivnoj kolaboraciji s nacizmom i ustašama. Smijao sam se od muke, jer mi u toj stvari osim muke i nije puno toga ostalo, pošto nisam u prilici postavljati pitanja tipa: koliko je širokobrijeških Židova deportirano u konc- logore, ili kada su to na Širokome doneseni rasni zakoni?

DANI: Moj utisak je, a ja to gledam s velike geografske udaljenosti i moguće je da griješim, da je sve to počelo sa sramnim prešućivanjem knjige Gloria in Excelsis i usputnim pokušajima da se njen značaj i kvalitet omalovaži. Pa ću sad reći šta ja o tome mislim, a ti me ispravi ako griješim: u jednoj epizodi Glorije ti pišeš o Zagrebu, a moj je utisak da je to uzrok te šutnje; da si bio prihvatan kao pisac egzotičnih bosanskih tema, a da je malograđansko o kojem govoriš odbilo prihvatiti da ti sad pišeš o svojoj novoj sredini, kao da je to samo njihova, a ne i tvoja tema. Ruta još radikalnije govori o osjetljivom povijesnom razdoblju Zagreba, Drugi svjetski rat, NDH - ona je obračun sa fašizmom, i otuda je izmišljanje antisemitizma apsurdno...

JERGOVIĆ: Ima istine u tome što govoriš. Doista, ja sam za hrvatsku književnu i intelektualnu elitu lijevih i liberalnih nagnuća bio pisac preko kojega su mogli dokazivati i pokazivati vlastiti pozitivan odnos prema Bosni, Bosancima, islamu, bosanskim fratrima, i svemu drugome što se, naravno tek kroz folklorne paradigme, šarene ćilime, vitke minarete i baščaršijske ćevape, smatra hrvatskim bliskim istokom, ili hrvatskom zemljopisnom utrobom. Dok je Tuđman otvarao koncentracijske logore po Hercegovini, njegovi su intelektualni i književni oponenti, eto, čitali Sarajevski Marlboro, i usuđivali se čak i da ga javno pohvale. Onoga časa kada je Tuđman definitivno umro, i kada su i zadnji njegovi sljedbenici prestali posezati za Grudama i Vitezom kao za nečim svojim, prestala je potreba za takvim čitanjem mojih tekstova. Osim toga, u to sam se vrijeme već pomalo počeo baviti toponimima i predjelima koji se nalaze na teritoriju Republike Hrvatske, najprije Dubrovnikom, a onda i Zagrebom, što je, to si potpuno u pravu, rezultiralo mrzovoljom, te primjenom nekih dosta čudnih književno-teorijskih kriterija prema mojim knjigama. Recimo, kažu kako moj zagrebački govor nije autentičan, kao ni prikaz Zagreba iz tridesetih i četrdesetih godina prošloga stoljeća. Traže mi, i naravno pronalaze, greške u faktografiji, baš kao da sam sastavljao telefonski imenik, ili špijunski izvještaj, i kao da roman podnosi iste zakonitosti kao recept za sarmu. Pa roman o Zagrebu ne vrijedi ništa ako po njemu ne možeš skuhati zagorske štrukle, nego se umjesto toga tu stalno vrzmaju nekakvi ustaše. Tebi je, naravno, jasno da sam svoj zagrebački jezik i govor izmislio, ili kreirao, sastavljao ga od riječi koje su bile frekventne u jednome vremenu, i naravno da to nije jezik kojim se ikada u stvarnome Zagrebu govorilo. Kao što se ni u Bosni i Sarajevu baš nikada nije govorilo jezikom Sarajevskog Marlbora ili Inšalah, Madona, inšalah. Ono što me je, barem u početku, šokiralo bila je beskrajna banalnost svih tih čudnih primjedaba, ali i njihova dubinska srodnost s primjedbama koje je Dragan Jeremić stavljao na Grobnicu za Borisa Davidoviča. Samo što je ova jeremićijada neusporedivo nepismenija i neznalačkija. Kiša su, ipak, osporavali neki ozbiljni ljudi.

DANI: Ne vidim baš puno onih koji se opiru tvojim napadačima, kao da su svi šutnjom pristali uz ideološke kritike tvojih knjiga? (I, da li je moguće da je fašizam koji kritikuješ - tabu tema tamo?)

JERGOVIĆ: Puno je onih koji se na takve stvari ne obaziru, baš kao da ih nisu u novinama ni čitali, niti su ih na televiziji i radiju čuli. Znaš, ja se svako malo odazovem na pozive iz hrvatskih pokrajina, iz malih ali vrlo kulturnih gradića po Slavoniji, Podravini i Baranji, gdje me zovu da po školama i javnim bibliotekama govorim o svojoj književnosti. Katkad bude i po nekoliko stotina vrlo pažljivih slušatelja i čitatelja, koji mi postavljaju pitanja, na koja ja odgovaram, i koja su, ali redom pametnija od većine onoga što o sebi pročitam u hrvatskim novinama. U Vukovaru, Slatini, Belom Manastiru i Orahovici ljudi su čitali Rutu Tannenbaum, i o toj knjizi imaju svoja mišljenja, koja su, naravno, različita, ali baš nitko me nije propitivao o autentičnosti moga zagrebačkog govora, niti mi je prigovarao zbog naturalističkih opisa mučenja Židova. A bivši književni urednik i prevoditelj, inače čovjek koji je odbio štampati Grobnicu za Borisa Davidoviča, tezu o mome antisemitizmu potkrepljivao je upravo time što se u Ruti ustaše iživljavaju nad Židovima. I za to je, uglavnom, dobio aplauz, javni ili tihi, tih mojih književnih sudrugova, s kojima sam, recimo, sudjelovao i na FAK-u, i koje sam godinama, čak katkad i protiv vlastitoga uvjerenja, hvalio i ohrabrivao u njihovim književnim pokušajima. Oni misle, dragi Semezdine, kako bi sahranjivanjem Jergovića mogli izboriti bolji položaj za sebe, više čitatelja, bolje kritike, i što je najvažnije - priznanja i prijevode u inozemstvu. Kao da je književnost tuča majmuna oko zrele banane, ili barem oko ženke. Nije me to naročito potreslo, ali me je, ruku na srce, zgadilo, pa se već mjesecima među ovdašnjim piscima osjećam kao da sam pojeo nešto pokvareno. U pravu si, skoro svi su pristali uz ideološku kritiku. Neki aktivno, drugi se prave blesavi, a treći, poput potpredsjednika Hrvatskog društva pisaca Zorana Ferića, brane se kako nisu čitali ni Rutu Tannenbaum, ni napade na knjigu, iako ih nitko i ne vuče za jezik da išta kažu.

DANI: Ta šutnja je dosljedno pratila i tvoju prošlogodišnju polemiku s Katunarićem, zamijenjena jeftinom, malograđanskom kritikom jezika polemike?

JERGOVIĆ: Kada s nešto više od godinu dana odmaka gledam na taj javni obračun, bude mi malo smiješno. Nego, da podsjetim one koji će ovaj naš razgovor čitati: sve je počelo nakon što je Katunarić, ničim izazvan niti prozvan, reagirao na moju kritiku odnosa prema muslimanima i drugim tuđincima u knjigama i javnim istupima jednoga francuskoga pisca te me optužio da muslimaniziram i sarajeviziram Zagreb, da branim islam, i to ne samo umjereni, da sam skriveni imam - to jest Mehdi, i da bi mi već jednom u mome škodljivom javnom djelovanju trebalo stati ukraj. Odgovorio sam mu, premda nikako jednakom mjerom, jer ne posežem za repertoarom rasističkih invektiva, čak i kada mi se to nudi, ali je moj odgovor uzrujao dosta širok raspon aktera javne scene, od Ivana Aralice i Tuđmanovog serkla, do ultraljevičara i postmodernista iz kojekakvih zagrebačkih kulturnih i političkih žurnala. Hrvatska televizija organizirala je hajku, naravno uz snimke moje osobe - da me pravedno građanstvo može lakše prepoznati i izopćiti, a hajci su se, bogme, pridružile i gotovo sve dnevne novine koje u Hrvatskoj izlaze. Riječki Novi list je, recimo, organizirao anketu među hrvatskim piscima, u kojoj su oni pružali podršku Katunariću u njegovoj neravnopravnoj borbi, dok su mene nazivali fašistom. Krunska zamjerka bila im je, zamisli, da sam Katunarića pozivao na to da se ubije. Liberalna je književna inteligencija u Hrvatskoj drhtala od strepnje, naravno hinjene i lažne, da bi me osjetljivi pjesnik mogao poslušati, i da bi doista mogao dići ruku na sebe. Pao bi, valjda, kao hrvatski Jesenjin, pokošen vlastitom tankoćutnošću, koja, eto, nije izdržala pred mojim sirenskim zovom. A on, dirnut širokom podrškom, a opet nespreman da se ubije i tako mi, prema svome doživljaju života i svijeta, grdno napakosti i zada mi strašni polemički udarac time što će si pucati u sljepoočnicu, napisao je u Večernjem listu kako ću ga nositi na duši, bez obzira na to što se nije ubio. Samo što si još nije uplatio i misu zadušnicu da dokaže koliko se na moj račun ubio. U tih mjesec i pol dana koliko je ta hajka trajala vrijeđan sam u desetinama tekstova te radijskih i televizijskih emisija, na sve moguće načine, a da me pritom nitko ništa nije pitao, niti mi je ponuđena mogućnost da na te napade, koji su išli do jasno i nedvosmisleno artikuliranih prijedloga da me se protjera iz Hrvatske, ikako odgovorim. To je ostavilo i neke prilično ozbiljne posljedice na moj javni položaj i ugled. Naime, shvatilo se kako se meni, posve slobodno, može govoriti i ono što bi, da se kaže nekome drugom, bilo u neskladu s najšire shvaćenim pojmom političke korektnosti. Recimo, nakon što sam nedavno istupio iz Hrvatskoga društva pisaca, sutradan su me, jasno i glasno, na Radiju 101 pozivali da vratim hrvatski pasoš. Inače, dragi Semezdine, taj radio nije neki opskurni desničarski medij. Ne, naprotiv! Prije koji mjesec predsjednik Mesić je njega, i njegovu bivšu urednicu, odlikovao za zasluge u demokratizaciji Hrvatske, i to nekim prilično značajnim ordenima. Ali da se vratim priči o Katunariću, tačnije njezinome najzanimljivijem dijelu. Nakon što se hajka na mene malo smirila, Hrvatsko društvo pisaca je, u suradnji s kolegama iz Bosne i Hercegovine, organiziralo gostovanje jedne delegacije u Sarajevu i Tešnju. U tu je delegaciju Velimir Visković imenovao i, zamisli koga, Dražena Katunarića, pa je Katunarić tako čitao svoje pjesmice u Tešnju, toj bit će najmuslimanskijoj bosanskog čaršiji, pred kojom, da budem patetičan, skidaš kundure prije nego prošetaš njezinim sokacima, a u Sarajevu su Katunarića, pretpostavljam to, dočekali njegovi sarajevski prijatelji, čija su bosanska toplina i umjerenost u islamu pjesniku svakako prijali. Inače, pred tim se i takvim svijetom umjerenost u islamu najbolje dokazuje neumjerenošću u alkoholu. A nakon što se fino napiješ k'o zemlja, onda svome prijatelju iz Zagreba možeš pričati o tome kako ti je dedo bio u ustašama, ili kako ti je nana ašikovala s Ademagom Mešićem. Eto, tako je, moj Semezdine, završila i ta moja polemika. Sarajevski su pjesnici stekli novoga prijatelja, a hrvatski je pjesnik na licu mjesta potvrdio teze iz svoga obračuna sa mnom. Nije me to povrijedilo, jer sam i u ovoj priči branio nešto u što načelno vjerujem, bez obzira na to govorimo li o Teheranu, Tešnju ili Teksasu, a to je da tolerancija prema islamu ne počinje s prvim pijanim muslimanom, niti bi islam, za razliku od, recimo, kršćanstva, bio djeljiv na umjereni i neumjereni, baš kao da je riječ o uživanju u alkoholu.

DANI: U eseju/priči Tamo gdje žive drugi ljudi, koji će uskoro biti štampan kao knjiga, u posljednjoj rečenici te identitetske priče kažeš da jedino jezik preostaje, a da našega zavičaja više nema, i možda ga nikada nije ni bilo, jer je svaka stopa zemlje za nas tuđina.

JERGOVIĆ: Nedavno sam na pijaci antikviteta, koja se svake nedjelje održava na zagrebačkome Britanskom trgu, kupio knjigu Kroatien Marschiert, izdanu 1942., u izdanju Europa Verlaga, izdavača koji je u vrijeme NDH objavljivao knjige na njemačkom jeziku. Kroatien Marschiert je fotomonografija, s popratnim tekstovima o kulturi, umjetnosti, politici i povijesti, u kojima su znameniti autori, intelektualna elita svoga vremena, potvrđivali Hrvate kao ponosni čimbenik, tvorbenik i sudionik Novoga Poretka, koji su, još uvijek s puno optimizma, tada stvarale Sile osovine, na čelu s Hitlerovom Njemačkom. Uglavnom, riječ je o knjizi koja po svemu pripada onoj oblasti, i onom svjetonazoru, kojim se, eto, zadnjih godina nešto više u svojim pričama i romanima bavim. Ali sumnjam da bih je kupio, budući da ne znam njemački, a i poprilično sam se već zatrpao sličnim knjigama, da u knjizi nije bio Ex libris, pečat s imenom i prezimenom čovjeka kojemu je pripadala. Zelenom tintom utisnuto, kako je to i red, na titularnoj stranici stoji ime Munira Šahinovića-Ekremova. Taj čovjek bio je novinar, jedan od darovitijih u svojoj generaciji, te siva eminencija čelništva Islamske zajednice u Zagrebu, čovjek koji se odnekud pojavljivao u svim važnim trenucima njezine predratne i ratne povijesti. Usto, bezbeli, bio je ljuti Hrvat i starćevićanac, što će reći, kolokvijalnim i metaforičkim jezikom govoreći - ustaša. Bio je ustaša i u čisto formalnome smislu, ali kako nije okolo ratovao, niti je sudjelovao u protjerivanjima ljudi, onda to i nije prva stvar koja bi se za njega rekla. Usred rata, 1943. se razbolio, i napustio Zagreb, gdje je ostavio i svoju kućnu biblioteku, s knjigom koju danas čuvam. Bolovao je u Sarajevu. Godina 1945. sustigla ga je opet u Zagrebu. Umjesto da početkom aprila bježi skupa s onima koji su imali razloga za bijeg, Munir Šahinović-Ekremov obukao je oficirsku uniformu, izašao na ulicu i poginuo. A ja sam, eto, iz gotovo sentimentalnih razloga kupio knjigu koja mu je nekada pripadala, i koju je, valjda s ponosom zbog pripadanja jednome svijetu, obilježio svojim imenom. Velika tema su ljudi koji su, poput Munira Šahinovića- Ekremova, hrabro pali na krivoj strani, na braniku jedne zločinačke države, pa još u ime pripadnosti i identiteta koji danas skoro da i ne postoje. Lako je i lasno pisati o herojima koji izgiboše za pravu stvar i u ime nečega što se, često s naknadnom pameću, ispostavlja kao humanizam, sloboda ili demokracija, ali ovi drugi, ovi koji su s povijesne tačke gledišta griješili, i koje je sustizala ruka pravde, čak i kada pravde nije ni bilo, zapravo su zanimljiviji, jer nas se njihove sudbine naglo počinju ticati, čim više nismo opčinjeni društvenim napretkom, domovinom i zavičajem, čim smo sami i napušteni, ostavljeni da se batrgamo s vlastitim identitetima, koji se već odavno ne poklapaju s društveno proklamiranim pripadnostima određenim vjerama i nacijama. I ti i ja, Semezdine, imamo nekakve svoje domovinske, nacionalne, vjerske ili tradicijske pripadnosti, ali one se naprosto ne poklapaju s onim što drugi o nama misle i s onim gdje nas drugi vide, a bogme ni s onim što sugeriraju naši pasoši. Samo ja znam što to znači kada kažem da sam Hrvat, ili kada kažem da sam Bosanac. To više ni sa čim drugim nije isto, i vrlo je uzak prostor moje identifikacije. A gdje nije identifikacije, tu po nekakvim fizikalnim pravilima nije ni identiteta. Nije lako živjeti, a ne identificirati se. Nije lako ni gledati film, u kojemu nema nikoga s kime bi se identificirao. Naš narod, tvoj i moj, u pravilu se identificira s ulogom žrtve. To je loše i opasno, jer se upravo na takav način odustaje od svake odgovornosti za Drugoga. Prvo na čemu je Hitler insistirao kod Nijemaca jest da im zabije u glavu kako su ultimativne žrtve Prvoga svjetskog rata, ali i mira koji je zatim uslijedio. Omogućio im je tako slobodu od odgovornosti, bez koje slobode nema ni fašizma, ni nacizma, ni balkanskoga nacionalizma. Kada misliš na takav način, svaka stopa zemlje zbilja biva tuđinom, ali iz moje perspektive ne bi bilo pošteno, a ni moguće, drukčije misliti i osjećati.

DANI: Tvoja nova knjiga, Freelander, upravo treba biti štampana. Ona se također bavi temom nepostojanja zavičaja, a ono što je faktički zavičaj, za tvog junaka je još i izvor straha...

JERGOVIĆ: Da, čovjek se, manje-više, boji svega čega se nekada odrekao. Boji se vlastitih praznina, ili rupa u sjećanju. Od tog su straha načinjeni toliki ljudi na Balkanu. To je, onako iz daljine govoreći, tema Freelandera, premda je to i priča o koječemu drugome. Između ostaloga, Freelander je druga knjiga jednoga niza koji ću, ako Bog da, napisati pod nekakvim radnim nadnaslovom O ljudima i autima, a koji je započeo s novelom Buick Rivera.

DANI: Miljenko, ovih dana si istupio iz Društva pisaca. Reci mi, šta su bili tvoji razlozi? I šta su reakcije?

JERGOVIĆ: Razloge sam naveo u kratkom obrazloženju, i oni bi se mogli svesti na jedan glavni: daljnji ostanak u takvome društvu bio bi suprotan mome stavu prema hrvatskoj književnosti i prema književnosti uopće. Ova rečenica je, vjerujem, najkraći i najpristojniji način da se nekome kaže kako se želiš tiho, ali i definitivno udaljiti iz njegovog društva. A što je također važno, ta je rečenica lišena svake potrebe za konfliktom. Međutim, čim je ona objavljena, Velimir Visković, predsjednik Hrvatskoga društva pisaca, izjavio je kako Jergović nije iznio prave razloge. Bilo mi je i čudno i smiješno da taj čovjek zna za prave razloge onoga što radim, koji su meni, eto zatajeni, kao i većina onoga što je u hrvatskome književnome i kulturnom životu pravo, ali mislio sam da se s time, ipak, završava moja priča s HDP-om, i da će sve, kao u kakvome starom šlageru Ive Robića, otići u fade out. Međutim, Visković je počeo okolo nazivati ljude iz svojih književnokritičkih stožera, te novinarke iz kulturnih rubrika, i obavještavati ih o mojim pravim razlozima, nimalo se ne libeći od petljanja u privatni život i zavirivanja u moju utrobu. Naravno, sve to je do mene dolazilo preko onih koji bi se zaprepastili pred takvim telefonskim dojavljivanjima, ili zaobilazno, preko tračeva na moj račun, koji bi prešli preko dvadesetak usta, i u kojima bih se ja razrastao do guliverskih razmjera, a moj se privatni život pretvarao u neku vrstu kulturno-političkoga vodvilja, u režiji zajapurenoga i oznojenog hrvatskog književnog funkcionara i nekolicine njegovih doglavnika, među kojima je i poneki moj bivši prijatelj. Visković je patološki lažljivac, opsjednut seksualnim, obiteljskim i sličnim intrigama, a gotovo posve lišen svakoga, pa i najrudimentarnijega literarnog dara, bez kojega nema ni kvalitetnog trača. On nije u stanju komunicirati s drugim ljudima, nego im samo, uz hihot i dahtanje, iznosi povjerljive informacije o ovom i onom. Tako je smislio i priču, koju je na kraju i objavio preko neke sirote novinarke Večernjega lista, kako sam ja zapravo istupio iz Hrvatskoga društva pisaca, jer mi je Vlaho Bogišić, s kojim se on uz golemu medijsku ispomoć, obračunava već nekoliko tjedana, šogor, dakle ženin brat, pa je to, a ne nekakvi načelni razlozi, dovelo do moga odlaska. Time je, valjda, htio reći kako ne postoji to načelo zbog kojega bi itko, pa ni ja, napustio njegovo književno društvo. Pritom, kao i svi njemu slični, Visković računa na dostojanstvo onoga po čijem životu prekopava i u čije lonce zaviruje. On zna da se ja neću ni za živu glavu baviti njegovim bližnjima, niti ću se šunjati po njegovome životu i javno ili privatno popisivati inventar jedne privatne nesreće. Visković je, naime, živa nesreća, i ništa drugo. Eno ga, preko tri stranice Jutarnjega lista, optužujući baš tog Bogišića i Tomislava Ladana, piše pismo premijeru Ivi Sanaderu, u kojemu se čovjeku obraća na ti. Prijeti jadničak publikumu svojom bliskošću sa Sanaderom te traži načina da na toj intimnosti s vladarom izvuče još poneku korist po sebe. I onda me pitaš zašto sam istupio iz HDP-a? Pa, recimo i zato što bih volio da mi se i Visković, i ostali nesretnici iz toga društva, koji se žele društveno adaptirati preko njega, više ne obraćaju. Ali, evo, da ti stvar bude jasnija i slikovitija, ispričat ću ti jednu sporednu Viskovićevu intrigu. Nedavno, on je promovirao knjigu kritičarke Jagne Pogačnik, koja je o mojim knjigama, pogotovo novijim, pisala u euforiji i zanosu, s gotovo nekontroliranim korištenjem superlativa. Visković ju je nahvalio, i pronašao tek jednu zamjerku - hvaljenje Jergovića! Računao je da novine neće objaviti, ali jedne, vidiš, ipak jesu, kako kritičarki obećava sam hrvatski Parnas, samo ako ispravi svoju grešku. Nije prošlo ni deset dana, a Pogačnik je, ispravno shvativši poučak, u radijskoj emisiji opovrgnula vlastito mišljenje o meni, i hladno ustanovila kako je Sarajevski Marlboro moja najbolja knjiga. Poslije je revidirani stav nastavila okolo ponavljati, pa će uskoro, nakon što okaje grijehe, valjda izblijedjeti i stranice njezine knjige na kojima se klela u moju genijalnost. Doista nebitna pričica, ali svakako veoma poučna. Da sam pazio kako se ponašam prema liku i djelu Velimira Viskovića, zadržao bih simpatije jedne kritičarke. Toliko o njegovome spletkarenju, laganju i podvaljivanju, tačnije, toliko o Viskovićevom kreiranju tuđih kripto-karijera. A o onom važnom, o činjenici, dakle, da me je Visković također označio kao antisemita i mrzitelja Zagreba, što vlastitim riječima, što preko svojih trbuhozboraca, poput one ostarjele mrcine od Zlatka Crnkovića, reći ću sljedeće: Visković je ražalovani partijaš, sljedbenik nauka Franje Tuđmana, koji ga je i vaspostavio u Leksikografskome zavodu Miroslav Krleža, on je oznojena i zajapurena komesarska spodoba u čijoj su se glavi vazda miješala dva totalitarna diskursa, onaj šuvarski i onaj tuđmanski, a sljedstveno i jednome i drugome, on je čovjek koji bi progonio ljude i narode, on je onaj koji mrzi pisce i gradove, on je taj mrkli mrak nad Hrvatskom i nad Balkanom, kojega uporno, iz dana u dan, treba rasvjetljavati.

DANI: Želio bih sada da se vratim na nešto što si rekao u jednom od prethodnih odgovora… U povodu današnjeg Sarajeva spominješ jednonacionalnu, netolerantnu, sekularnu bošnjačku čaršiju i, s pravom, kažeš da Sarajevo više nema uporište da sebe naziva evropskim Jeruzalemom…

JERGOVIĆ: To je priča o kulturnim i političkim elitama, njihovim odlukama i načinima na koje manipuliraju javnošću. Nije važno koliko je kojega naroda u Sarajevu, ili bilo gdje drugdje, jer to nije ono što neki grad prikazuje tolerantnim ili netolerantnim, multikulturalnim ili palanačkim, Jeruzalemom ili anti-Jeruzalemom. Danas Sarajevo je grad u kojemu ne prođe niti tjedna a da se u sekularnim glasilima ne napadnu i ne izvrijeđaju Marko Vešović i Ivan Lovrenović. Da se to ne uradi barem jednom heftično, i da svaki taj napad elita redovito ne odšuti, valjda bi se trebalo zabrinuti što je to bilo sa sarajevskim duhom, vječito spremnim na šegu, šalu i zajebanciju, ovaj puta, i već mjesecima i godinama, na račun ljudi koji su, iz moje perspektive, zaslužni ljudi, i koji su usto i pripadnici sve nevidljivijih nacionalnih manjina, pa ih već i zbog toga ne bi trebalo baš neprestano mrcvariti. Ne sjećam se kada je u Zagrebu zadnji put vođena kampanja protiv nekog pisca ili umjetnika srpske ili bošnjačke nacionalnosti. Valjda i prije deset godina. Znaju to vajni sekularci, jer dolaze oni u Zagreb, ali za zagrebačkih dopusta to više nisu oni punokrvni sarajevski Bošnjaci, nego onih dvadesetak hrvatskih riječi koje znaju, udijevaju u rečenice bolje nego Željko Komšić, sve da pokažu kako su veliki hrvatski prijatelji.

DANI: A s druge strane, Sarajevo je tvoj grad, u njemu si rođen, to je prostor tvojih prvih iskustava… Sjećam se, ne tako davno, u jednom telefonskom razgovoru, vrlo emotivno si u povodu Sarajeva govorio o nekoj vrsti degradacije nostalgija - povod gotovo bizaran: rušenju robne kuće - u prostoru sjećanja i tvoga intimnog svijeta…

JERGOVIĆ: Naravno da volim Sarajevo, i ovo današnje, jer grad nisu samo vladajuća društvena pravila i diktati, nego i nešto što iznutra živi i postoji, i što je trajnije od sekularnih nacionalističkih moda. Hiljade i desetine hiljada ljudi u Sarajevu nešto govore, i vrijedi čuti njihove riječi, barem meni vrijedi, jer je to sadržaj i materijal moga života, a onda i moje književnosti. Zauvijek. A što se tiče Robne kuće Sarajke, to je nešto neobično, tužno i neobjašnjivo. Četrdeset mi je godina, i sjećam se vremena kada je tu stajao stari hotel Istra. Srušen je, pa je sagrađena Sarajka. Da bi onda i Sarajka bila srušena, i sad raste nešto drugo. Rijetkost je da se u jednome kratkom ljudskom životu toliko puta promijeni jedna važna vizura grada. To je pomalo za minutu šutnje, a pomalo se tome možemo i radovati, jer smo živi, i žive su naše uspomene.

DANI: Tvoje knjige se prevode i objavljuju u uglednim izdavačkim kućama u Francuskoj, Italiji, Sjedinjenim Državama, i drugdje. Izvjesno je da vani imaš neusporedivo više čitalaca nego u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Znam da ti javne pohvale te vrste ne voliš, ili ne voliš da odgovaraš na tu vrstu pitanja, ali evo, reci ću - ti si uspješan pisac: i sad koliko te taj internacionalni uspjeh štiti? Imam utisak da dio netrpeljivosti kojoj si izložen ima porijeklo upravo u tom uspjehu...

JERGOVIĆ: Ne štiti me nimalo. Oni misle da sam ih za nešto oštetio ili zakinuo, i da je moj uspjeh dio neke hrvatske kvote koja bi se, da ja nisam uzurpirao naše inozemstvo, podijelila na druge pisce. Tako se, otprilike, misli u onim krugovima koji određuju što jest, a što nije važno i dobro u hrvatskoj književnosti. Pravo da ti kažem, meni je zbog toga svejedno. Pomirio sam se da drukčije ne može ni biti.

DANI: Praktično 15 godina nakon što si jednu svoju knjigu originalno objavio prvi put u Sarajevu (Himmel Comando), sad objavljuješ novelu Freelander... To je ipak neki povratak u Sarajevo. Šta ti to znači?

JERGOVIĆ: Objavljivao sam u Sarajevu i nakon Himmel Comanda, čak tri knjige u ediciji Dana, ali da, Freelander je nakon petnaest godina prva koja se u prvome izdanju štampa u Sarajevu. Drago mi je zbog konteksta Ajfelovog mosta, zbog vas koji na toj knjizi radite, kako u Sarajevu, tako i u Washingtonu. Svi vi ste, nekako mi se čini, dio nekoga mog prirodnog okruženja, nekakve rodbine na javnoj sceni, bližnjih, sugrađana, sunarodnika… A ima i jedna sitna korist od svega: kako se knjiga u prvotisku objavljuje u Sarajevu, ostavit će me na miru žiriji hrvatskih književnih nagrada, pogotovu one najnakaradnije - Nagrade Jutarnjeg lista, koji već nekoliko godina vrijednost svojih autora pojačavaju time što implicitno napominju kako nagradu nisu dodijelili Jergoviću, premda sam ih davno zamolio da me izostave iz konkurencije, da me naprosto zaborave i puste na miru.

Image and video hosting by TinyPic


TOOMUCH

Prije par godina na kultnom blogu Književnog terorista jedne se valpurgijske noći zametnuo orgijastičan razgovor Nikoline i Valenta, koji se zove po kravi; među inim temama, diskutirana je i polemika Jergovića i Katunarića. Iz te raspre ovdje donosim ekscerpt, a vještičji hihot nezaboravne noći kojom je ovaj blog otpočeo svoj marš kroz institucije, pročitajte u uvodnom postu Vaseljene.

• TERORISTU, ponovo čestitam! Sasvim je očito da te čita i Miljenko Jergović, koji je cijeli svoj odgovor Katunariću intonirao zabrinut zbog onoga što mu se upravo ovdje, na tvome blogu, a ne u Katunarićevom tekstu dogodilo, premijerno u ovome gradu, a to je da ga se konačno tretirao kao ono što jest - kao Jugoslavena. Kao pravi Sarajlija, i Jergović svoju životnu filozofiju i svjetonazor izvodi i crpi iz onog specifičnog 'fudbalskog' ozračja, miljea i mentaliteta koji je porodio divnu misao: tko igra za raju, a ne pazi na taktiku itd.itd; za ovaj put, poslužio se koanom Biće Mladinića o okretanju pile naopako! On, Jugoslaven, od prvog do zadnjeg slova svoga tekst Katunarića je tretirao šovenski, kao Jugoslavena. Štoviše, kao Jugo-fašistu, što je svakak povijesna novotarija: Katunarić je jugoslavenski fašista jer je radio na Radio Jugoslaviji s ostalom decom udbaških ubojica (ovo je Jergoviću već postalo navikom da nakon Aralice propituje porijeklo, drugare i krvnu grupu svojih polemičkih protivnika!)! Dapače, tata je Katunarićev drugovao s drugom Markom, ni manje ni više nego Aleksandrom Acom Rankovićem! Sad, taj je isti Ranković tada već u debeloj mirovini, oladio ga Tito načisto na Brijunima onomad kad je Stevo Krajačić radio osiguranje (Manolićev Krajačić, of course), pa je dakle nejasno kako Katunarićev tata može da bude Jugoslaven ako je jošte osamdesetih drugovao s neprijateljima druga Tita=Jugoslavije!?, ali, sve kod Jergosa može: on ima veliku glavu za velike misli! Očito, Katunarić je VS, VelikoSrbin, Rankovićeve inspiracije, pa je zato za njega Srebrnica idalno mjesto: puno muslimanki, niđe muslimana! Katunarić, s Topčidera, velikosrpsko rankovićevsko patetično fašističko rosno dupe, protjeruje eto danas Jerogsa iz Zagreba, a ne zna da se Zagreb i Jerogs vole više nego Katunarić i Finkielkraut! No, sve bi mu to oprostio, ali nikako ne može što mu je židove, s malim ž, jer i takvi postoje, na nos stavio, a on je pred svakom zapaljenom sinagogom Židov, kao što je pred Abu Graibom Musliman! Iako nam daje do znanja da je neobrezan, po starini katolik - da ne usfalim - a inače nevjernik, da čika Nino ne zamjeri duši, ajde, uzdravlje! Eto, to je prepričan Jergosov tekstos: Katunarić je Jugoslaven, a Jergos mu jebe majku fašističku jer diferencira Muslimane: na umjerene i Balije, valjda. Kakva idiotarija! Jedino sjajno mjesto Jergovićeva teksta prekrasna je igra sinekurom: sinekurice i sinekurčine! Sjajno! Sve ostalo, nejkid gan! Jer, naravno da Katunarić nije ni Jugoslaven ni fašist (Katunarić je nakakav kulturni činovnik, što li?), niti je Katunarić suprotivu Turkom kao Hitler Ani Frank! Sve je to samo Jergovićeva prigodna polemička konstrukcija i isprika za bučnu pirotehniku, jer, za vatrometa nitko ne gleda zvijezde! Da bi odvratio od bitno, Jergos priziva starog mahera Mladinića i zaista obrće pilu naopako: on, koji se zaklinje u Radu Šebedžiju i sve Mire Furlan svijeta, dijeli lekcije o Jugoslavenstvu! (Zanimljivo, on ne jebe Katunarića samo zato jer je fašist jugoslavenske inspiracije, kako na jednom mjestu nijansira, već jer je naprosto Jugoslaven, dete s Topčidere, dečko iz Radio Jugoslavije! - fascinantan prilog biografiji Miljenka Jergovića, zar ne, taj iznenadni šovinizam: biti Jugoslaven, to je po sebi prigovor!) Izbnenađuje me svakoga dana u svakom pogledu taj Jergović, jer, to što se meni na kurac penje Jugoslavenstvo kao Jugoslavenstvo, pa što: ja sam zaista htio da izađemo iz Jugoslavije i nisam više želio živjeti u zemlji kojoj je glavni grad Beograd! Ali, što bre Jergosa odjedared smeta Jugoslavenstvo, to mi je mistično k'o isihija!? Ili, možda Jergos zbiljam čita ovaj blog, kad mu je već Katunarić na nj skrenuo pažnju, pa se osjetio kao glavni junak jedne knjige: Divno bješe glavni biti dok me nisu pročitali...la, la, la...dok me nisu, pročitali! (Nemanja Domagoj 08.04.2006. 15:24)
• Ovo je genijalno: JERGOVIĆ KAO GLAVNI JUNAK JEDNE KNJIGE! Glavni junak jedne knjige Došao mi da se žali. Došao mi da se žali. Došao mi da se žali. Divno bješe glavni biti Dok me nisu pročitali. Dok me nisu pročitali. Dok me nisu pročitali. Svijetu je svega dosta, Ničeg željan nije Osim glavnih junaka. Saznali su moje mane, Moje tajne moje tuge. Moje tajne moje tuge. Moje tajne moje tuge. Pokidali neke strane I pošli da traže druge. I pošli da traže druge. Zatim pošli da traže druge. Svijetu je svega dosta, Ničeg željan nije Osim glavnih junaka. Svijetu je sveg' sveg' svega dosta On čeka svog gosta. A duša se trudi svaka Da ima svog junaka. (mama Kukunka 08.04.2006. 15:44)
• Ljubiteljima Jergovića, Bregovića i Jugoslavije posvećujem pesmu o mami Kukunki, tati Taranti i malome Ju-Juu; pesma je jedan od prvih, ako ne i prvi hit vaseljenskoga vokalno-instrumentalnog sastava 'Bijelo Dugme', koje se zove bijelo a ne belo, ali nije gumb, nego je dugme! Pa, drugari, idemo svi zajedno: Bila mama Kunkunka, Kunkunka, Bio tata Taranta, Taranta. Imali su maloga Ju-ju. Jednom su se šetali, šetali Kraj duboke rijeke Nil, rijeke Nil. Gdje je bio velik krokodil Iskočio krokodil krokodil Iz duboke rijeke Nil, rijeke Nil. Uhvatio maloga Ju-ju. Plače mama Kunkunka, Kunkunka, Plače tata Taranta, Taranta. Vrati nama našega Ju-ju. Progovara krokodil, krokodil Iz duboke rijeke Nil, rijeke Nil. Dones'te mi vola pečenog. Trči mama Kunkunka, Kunkunka, Trči tata Taranta, Taranta. Donijeli su vola pečenog. Progovara krokodil, krokodil Iz duboke rijeke Nil, rijeke Nil Evo vama vašega Ju-ju. (Tantarantantata 08.04.2006. 15:47)
• Prajs, slušaj, ne možeš se zvati Prajs i očekivati da ću se s tobom razgovarati k'o s noramlnim čovjekom. Kako se pjeni koji šampanjac, to ti zasigurno ne znaš i nemoj nas uvjeravati da znaš, jer, napraosto ne znaš: nemaš, niti si ikada imao lovice da to naučiš. Toliko o šampanjcima i pjenušcima. Vidim stari da ti grokćeš k'o prasac: grok, grok, frn, frn, fte fidli kavk je Jermemvić sfjebal Kaftunafića!? A kaj ga je sjebal, stari, i kak? Daj nam nekakave dokaze! Tebi je budalo sama činjenica da je Jergović nešto objavio na temu Katunarić dokaz da ga je upokojio! Jer, očito, i tu je kvaka, ti si zainteresirani slučaj: tebi je Katuranrić ili a) imao odnošaj s mamom, ili b) alegorizira instituciju koja je to učinila kao gang bang! Što se tiče ovog provincijskog komada asfalta iza Sljemena, stari, zaboli me kurac za taj vaš grad! U toj maloj palanci nema ama baš ničega očuvanja vrijednog, i zaista se u krivoj crkvi moliš ako misliš da sam ja nekakav samozvani zaštitnik zagrebačkog urbaniteta: pogledaj na što liči to prkno od grada čim pet šajsera sleti na u ono kukuruzište od aerodroma!!! Jel' to grad? Je? Grad u koji dođe jednom u stoljeću nekakav jebeni Lajbek, i, eto nereda! Pokušaj molim te nabaviti bilo koji CD tzv. postpunk scene osamdesetih i devedesetih! Da ne duljim, jedno je obrana života od Tatara, drugo je ragovor o Zagrebu kao gradu. Što se pak tiče Sarajeva, kao što Jergovića zaboli kurac za Katunarićevu ljubav spram Sarajeva, tako i mene boli kurac za Sarajevo napose. Ne znam što je to dobroga iz te kasabe ikada izmililo? A vaš prijatelj Jergos lijepo vas uči da samo rasist može o Bosancu misliti da je topla duša! Seruckaju po brdima i čibuče, rekao je Marušić, a tričetvrt zemlje i dalje ide na čenifu. Ili bi spram Sarajeva trebalo imati poseban odnos zbog toga jer ako padne Sarajevo probade Jugoslavija u malom!? Ma da hoće više stari, da hoće više nekakav meteor oglika BiH zviznuti točno unutar tih granica pa da pojačam muziku! Eto, jel još nešto nejasno? Ostalima je sve jasno: Katunariću je, kao i svim Hrvatima koji jesu Hrvati, taj bosanskojugoslavenski mudroser počeo ići na kurac upravo zbog svog bosanskojugoslavenskog mudroserja, Katunarić mu je to najujudnije priopćio, i, sad, smeće seljačko ne može a da odmah u prvom pasusu ne poviče partizanski: držte fašistu!, a u drugo, da se i Foča nasmije: e, on je rosno dupe! Ma napušite se kurca, seljačine! Tko je ikada, pa čak i u ovoj guzici od grada, tako razgovarao!? U vrijeme najvećih pasa, poput Matoša i ekipe, čak je i onodobna prostitucija literarno ambicioznije formulirala svoje invektive. A ti stari, samo uživaj kako je Jergos nabio na kurac Katunarića. Pogledaj sad, kroz godinu, dvije kako će se razvijati nacionalna svijest u ovom malom usranom gradu: samo je dvadeset godina trebalo između Proljeća i Devedesete, pa, nekako, to je ta mjera: pogledaj današnji Magazin 'Jutarnjega lista' - kad se jednoga dana Grlić i Pavić probude u čudu, tko će im objasniti da smo već jednom ljude pod zastavama kojima mašu s naslovnica svoga podlistka ubijali lege artis: u obranu ove države, da nam ne pobiju djecu! Imaš li ti frajeru možda i s tim problema? (Konrad Špicmiler 08.04.2006. 19:10)
• Glede Jergovićeve tzv. definicije Katunarića, koja je toliko oduševila Rojsa, treba ipak kazati da je to i opet pila naopako: kao što Jeros kao Jugosalaven napada Katuranića upravo za Jugoslavenstvo - pogođen valjda i time što se ovdje o tome govorilo - tako Jergos, koji u životu nije branio niti jednu jedinu ideju ako ona nije bila društvenopoželjna i konformna - dakle isključivo apstraktnohumanističke principe! - sada Katunariću predbacuje da s"K. sve vidi kao da vidi prvi puta i cijeli mu je svijet jedno veliko opce mjesto". Evi dokaza da Jergović Katunarića napada, kako bi Sloterdijk kazao, kao zagovornika terora radikalnih apstrakcija samo zato da bi prikrio tu najmarkantniju crtu vlastitog duhovnog profila: Jergos veli da je Islam svugdje u svijetu jedan te isti, a da su oni koji ga prakticiraju negdje umjereni, negdje radikalni, itd itd., kako to već biva sa svim religijama i vjerama svijeta! Upravo se o tome radi da Islam to nije: Islamu je imanento, a ne nešto izvanjsko, primjerice, povesti sveti rat! Što će taj sveti rat biti, dinamitiranje u autobusu ponom djece ili sveti rat teološke rasprave, presudno je pitanje ove diskusije; ili, strože kazano: sve je danas do toga kakav će Islam biti! Ovakava kakav jest, pokazuje sve odlike onoga za što Jergović Katunarića optužuje: fundamentalistički je Islam fašizoidan! Velika epoha Islam jednog Averoesa, ekumenski Islam Alahambre, dokaz je da Islam ne mora biti talibanska religija prekritih žena koje ne smiju ginekologu jer a) muški ginekolog ne smije pregledati vaginu žene drugoga muškarca, a b) žena ginekologa nema jer ne smije biti! Islam nije jedan jedini svugdje na svakom pedlju ovoga svijeta: ono što ispovjeda Ševko Omerbašić nije religija naših dragih afganistanskih prijatelja Talibana, zar ne! Upozoriti da je to dakle unutarnje i najpreče pitanje Islama danas, sasvim je legitimna stvar. Ali, Jergović instinktivno osjeća da se tim potezom u pitanje dovodi cijeli njegov habitus i, što je gore, status: to je odgovor svima onima koji su se i ovdje pitali zašto mu sad odjednom treba taj napad na Lajbeka: ako se dopusti da se u pitanje dovode opće Dogme kao što su: sve su religije iste, jako su dobre, ljudi nisu zli, Jugoslavija je nešto što izaziva nostalgiju, Mali psi su simpatični, Seve je dobra pička...itd...Jergos jednom za svagda gubi svoju ulogu u društvu i tlo pod nogama. ON, A NE KATUNARIĆ, TO JE OPĆE MJESTO, JER, JERGOVIĆ JE TIM APSTRAKCIJAMA OMOGUĆEN! A sve je do toga da se izvrši obrat dostojan recimo Dostojevskoga: Grofica je voljela čovječanstvo, ali joj je konkretan čovjek bazdio! E, pa upravo se o konkretnom Islamu i radi! O kakvom konkretnom Islamu? Pa, recimo o onome u Pakistanu, koji na karikaturu odgovara divljanjem primitivne bagre po ulicama, spaljivanjem svega i svačega samo da se još jedan dan ne radi! Pedeset je godina u Sarajevu djeci poklone nosio Djeda Mraz. Onda, kao i kod hadezeovskih djedobožičnjačkih idiota, odjednom dolazi Alija, i, Djed Mraz nije u skladu s islamskim naukom: odjednom, preko noć, isti ti ljudi odjednom otjeraše dobrog Djeda Mraza! Nevjerojatno kao o tom Islamu Jergović ne piše, a on mu je tu, pod nosom, njegov, endemičan, domaći! Sarajevski, ba! Jasno, ne piše, jer Islam je jedan: on je OK, koliko i Papa! Čak ni o papi ne treba puno lupetati, je li Ratzi fundamentalist ili nije, jer, i to narušava opću sliku svijeta kao Idilične Ekumene. TO JE TAJ JERGOVIĆEV KONZERVATIVIZAM: ništa ne treba dirati, ništa ne propitivati, sve valja očuvati takvo kakvo jest, jer, na kraju, dobro je: pišem što hoću, a lovica ide! I još sam borac za ljudska prava, ma gdje ona bila, na svakom pedlju svijet, u kojem, usput, nisam bio! (Zna li itko gdje je to Jergović bio osim u Sarajevu i Zagrebu: zanimljivo, zar ne!? I, bi li on igdje mogao održati ikakvu tribinu, da se zatekne izvan prostora bivše Jugovine!? Nabijemvamnakurac intelektualca koji ne zna niti jedan jedini strani jezik!) Eto, toliko o općim mjestima. Kao što su Gratz i Trst. (Joj, što je ovo dobro s inozemstvom! Pa, da, stvarno, pa gdje je taj glavonja uopće bio u svoj usranom životu! I tko ga je ikada čuo da barem engleski bulazni! Joj, ba, šege....) (Leo Berlizt 08.04.2006. 19:50)

Image and video hosting by TinyPic

Evo da spasim nesto iz spaljenog samostana svog, o spaljenom samostanu jergovicevom.
Radi se o briljantnom komentaru romana gloria in excelsis, koji donosim u integralnoj verziji, bez diranja u dijakriticke znake te velika i mala slova. autor je nemanja, a ja kao asistent doktora tulpa mogu samo reci, skidam kapu majstore. dakle, pocinje nemanjina kritika jergovicevog romana iz ljeta 2005. citat:

Kad sam već Jevremu preporučio da se primi prve stranice 'Dvora', evo da s prve stranice 'Glorije' pročitamo Jergovića. U eseju 'U obranu Bouvarda et Pecucheta', Borges navodi da je Henri Ceard već par mjeseci po izlasku te Flaubertove knjige knapisao da je riječ o 'nekoj vrsti Fausta u dvije osobe'; Faguet tezu sažima epigramom: 'Bouvard et Pecuchet priča je o Faustu koji je istodobno i slaboumnik'. U svojim napomenama uz 'Ime ruže' Umbero Eco kaže da je problem onoga tko govori kanio riješiti glasom nekoga 'tko preko događaja prelazi, svi ih bilježi fotografskom vjernošću adolsecenta, ali ih ne razumije'; kanio je 'postići da se sve razumije iz riječi nekoga tko ne razumije ništa'. Osamdesetogodišnji Adson pripovijeda o onome što je doživio kao osamnaestgodišnjak. Tko dakle govori, jedan ili drugi Adson, stari ili mladi: obojica, kaže Eco. Odmah na početku 'Glorije', Jergović ovaj problem narativnih instanci rješava vrlo pametno: kaže da o požaru u samostanu govori fra Marjan, 'riječima dijelom izgovorenim a dijelom i napisanim': ako fra Marjan govori riječima napisanim, riječ je dakle o kronici; ali, kako govori i riječima dijelom izgovorenim, očito je da uz fra Marjana govori još netko – da je dakle riječ o dvoglasu, priči koju priča narator onako kako je fra Marjan govorio, i onako kako bi fra Marjan govorio. Da čovjek ne povjeruje: odmah na početku 'Glorije in excelsis', u jednoj jedinoj rečenici Miljenko Jergović apsolvira problem složene fokalizacije na nevjerojatno ekonomičan i efektan način, čineći pritom od suhoparnog književnoteorijskog toposa pristojnu poetsku legitimaciju: evo, poput Andrića, posegnuo sam za starim bosanskim crkvenim dokumentima i kronikama, čiji ću glas pokadšto oponašati, a kadkad ću mu u priči izravno prepustiti riječ. Dakle, Jergović nije bedak, štoviše, pametan je to tip! Ali, da stvar bude još gora, Jergović je i nadaren književnik: desetak redaka niže, opisujući širenje kuge, Jergović veli: 'Išla je kuga po redu, od jame i željezne rude u njoj, sve do kose, potkovice i eksera...". Briljantno: kao ona pomisao da je željezo dragi Bog stvorio samo zbog čavala na Golgoti! Kvragu, sad ispada da je Jergović i pametan i talentiran! Da, jest, to nitko nije osporavao, ali, on je nažalost i više od toga, a taj prokleti suvišak, Jergovićev je najveći manjak: on je narposto amoralan, jer je kalkulant! Kalkulira s efektima svoje literature, računa unaprijed što bi pojedina knjiga za njegovu karijeru mogla značiti, i u svakom detalju te knjige, nažalost, o tome daje do znanja! Prije ove nesumljivo briljantne slike zaraze, Jergović govori: 'Ubrzo je bolost zaimalo i naše, počev od najgore sirotinje, rupara i njihovih familija, da bi malo kasnije stigla do dimača i mejdandžija, a nakon njih polegoše i pločari, otucači, klinčari i pokovci." Što je sad tu amoralno? Jergović se očitledno trudi, neke besane noći dvijetisućeineke, oko jezika fra Marijana, oko jezika kronika, ili oko svoga jezika koji bi rekonstruirao 17. stoljeće fra Marijana. Kao što Krleža izmišlja jezik Balada, ako se malo smije usporediti s velikim, tako sada Jergović pobraja i popisuje stanovništvo, cijelu njegovu arbitrarnu hijerarhiju: tucači, pločari, muzgenlije, handžačari, otucači, janjičari, klinčari, basramaci, i još stotine i stotine drugih od kojih su većna njih, poput imena kineskih careva, sasvim fikcionalni likovi! Trudi se Miljenko ostaviti dojam, drugim riječima. Iako na raspolaganju ima svoj nesumnjivi talent, dobro bi bilo biti pravim klasiko, a to zahtjeva eruditivni dokaz! U ovom mom gornjem popisu sasvim je jasno da basramaci i još poneki nikada nisu zemljicom Bosnom ni jezdili ni pezdili, jer sam ih ja upravo izmislio, baš kao što Pervan u onom genijalnom skeču izmišlja instrumente kolinja. Čemu to izmišljanje i parodija? Pa parodija se uvijek nameće sama od sebe tamo gdje je riječ o usiljenosti: sva ta kavalkada klinčara, pločara i otucača Miljenku je tu dokazom marljivosti, magisterija, i sada, nakon fascinacije doslovnom veličinom Franzenovih 'Korekcija', Miljenko kreće u golemim razmjerima neophodnima na ulasku u Akademiju: eto, to je Jergovićevo kalkulantstvo, tu je on račundžija i u velikom i, metonimijski, u literarnoj minijaturi: dokazuje se Jergović bez ikakve potrebe i razloga, evidentno i dokazano i pametan i nadaren, i nakon 20 litar mljeka, nažalost, mora on sve to proliti! Možda ćete kazati da cjepidlačim, pretjerujem i da ga jednostavno ne volim - ne! Ja jednostavno mislim da iz stranice u stranicu takav detalj (jebiga, Lacan je tu najzahvalinij: takav 'clue' kao suvišak manjka) odaje tu savim transeutnu, vanliterarnu ambiciju: sve te riječi nisu tu kao integralni tekst kronike 17. stoljeća, niti čine svijet toga vremena ili Jergovićeva dijela, nego su one upućene da se svide, da koketiraju, da zavedu, da dokažu Miljenkovu marljivu spremu, dapače spremnost za Parnas! (Vjerojatno će LEB to sumirati bolje i kraće, poslovično, kao u onoj: legalizacija banalnosti). Ti detalji Jergovićeve literature, koji iz njegova teksta strše i poprimaju najrazličitija kontekstualna značenja, u rasponu od opisanog namigivanja Povijesti pa do kurentnih ideološkopolitičkih obračuna na lijesnici (recimo, reći će Miljeniko da logornik 'Skorvatzy ne spušta samokres'; ha, ha, sjajno, kakav stegovni korienski hrvatski!: Jergović bi trebao pročitati Perinčićevu 'Liepu Plavku' pa da se okani barem oružja, ako ne jezika kao oružja), denunciraju Jergovića kao kalkulanta. Njegova je kalkulacija dvostruka: s jedne strane tipično se bosanski bavi specifičnim trafficingom mrtvih u svijet živih, pod pretpostavkom da se živi vječno zgražaju nad tragičnom žrtvom mrtvih, koji su nažalost i opet tipično bosanski redovito u tisuća mrtvi uglavnom zbog živih, dakle: komercijalizacijom žrtve, dok s druge strane ni ne mrči pera ako nije nakanio napisati Richard IV, jer prvih je tri sjajno prošlo kako kod publike, tako i na dvoru! Jergović je u svojoj projekciji Notar Historije, Ivo Andrić drugi, po mogućnošću s drugom Nobelovom za šeširom, koji nakon odlaska prvog zbraja što se još po Bosni od zuluma zbrojiti ima, a ima se hvala Bogu uvijek dosta, jer, ako usvali, već će se oni poklati iz estetskih potreba! U tom smislu, najupečatljiviji simbol Jergovićeve sudbine je srušeni Mostarski most: most koji nedostaje, SRUŠENI most, čista je sublimacija svih estetskih težnji Miljenka Jergovića: moroderska esetetika ratišta poslije bitke: proljetne trave orošene krvlju, urešenih handžara, uzaludnih života, vojski, sultana i raje, i vječnih bosanskih kroničara koji mimogred gledaju nekako sve to notirati, sve te pločare i druge popisati, uredno uvezati najbolje u travniku kroniku, i onda ispručiti Zapadu, koji voli svoj Balkan kao vlastito kolektivno nesvjesno, iskreno i iracionalno, pružitimu mu još jedan dokaz ovdašnjeg generičkog ludila, i, zauzvrat, molim, za to dobiti i adekvatnu nagradu: a ona se, za ljudska prava, filantropiju i galanteriju, redovito dodjeljuje Pjesniku potlačenih! Pa, računa Miljac, i njega će neka dopasti, nakon klinčara i drugih. Dobro računa! Jednoga će dana, vrlo skoro, Miljenko Jergović biti klasik, jer imat će stranu čitabu! I nitko mu više od suvremenika ne će moći ništa: ni logornik sa samokresom, ni rosna dupeta, ni kurac ni palac! A njegove će kronike čitati u ulici Cvijića neki novi klinci. Kao obaveznu (ne više obveznu) lektiru. Da, i...? Kao da će zbog toga bilo tko na ovome svijetu ma i jednome trenutku pomisliti da to ima veze s onom čuvenom kravom Mukom (po kojoj, nažalost, Valent nije dobio ime)! Ili s danima šarenih oblaka rođenih iz morske pjene? Ili s vrhom jezika koji kreće na put niz nepce a bi na tri...? Ili s purpurnim plaštem prokuratora Judeje? Ili s bilo čim zaista velikim u literaturi stoljeća u kojemu je i Miljenko Jergović mrčio pero!? Ima li? Na kraju, ona uvodna napomena o Flaubertu i Ecu poprima sasvim novi smisao: umjesto primjera koji svojim značajem sasvim zasigurno ide Jergoviću u prilog, problem narativne instance koja se udvaja u genija/idiota (uostalom, taj motiv je imanentan povijesti romana; vidi: Cervantes!) prije počinje bivati problemom psihologije stvaralaštva. Štoviše, izgleda da tako shvaćen, problem uopće više nije opći, teorijski, nego je sasvim privatan, Jergovićev problem. Pa, neka ga on riješi sam sa sobom.

Iz cijelog ovog kolopleta budalaština izdvajam ono bitno: jedno primitivno, psovačko*, ali savršeno precizno proročanstvo:

A ti stari, samo uživaj kako je Jergos nabio na kurac Katunarića. Pogledaj sad, kroz godinu, dvije kako će se razvijati nacionalna svijest u ovom malom usranom gradu: samo je dvadeset godina trebalo između Proljeća i Devedesete, pa, nekako, to je ta mjera: pogledaj današnji Magazin 'Jutarnjega lista' - kad se jednoga dana Grlić i Pavić probude u čudu, tko će im objasniti da smo već jednom ljude pod zastavama kojima mašu s naslovnica svoga podlistka ubijali lege artis: u obranu ove države, da nam ne pobiju djecu! Imaš li ti frajeru možda i s tim problema? (Konrad Špicmiler 08.04.2006. 19:10)

Dakle, govorim o tome što će se dogoditi kroz godinu, dvije.
Evo što o istom tom razdoblju kaže Jergović:

JERGOVIĆ: Kada s nešto više od godinu dana odmaka gledam na taj javni obračun, bude mi malo smiješno. Nego, da podsjetim one koji će ovaj naš razgovor čitati: sve je počelo nakon što je Katunarić, ničim izazvan niti prozvan, reagirao na moju kritiku odnosa prema muslimanima i drugim tuđincima u knjigama i javnim istupima jednoga francuskoga pisca te me optužio da muslimaniziram i sarajeviziram Zagreb, da branim islam, i to ne samo umjereni, da sam skriveni imam - to jest Mehdi, i da bi mi već jednom u mome škodljivom javnom djelovanju trebalo stati ukraj. Odgovorio sam mu, premda nikako jednakom mjerom, jer ne posežem za repertoarom rasističkih invektiva, čak i kada mi se to nudi, ali je moj odgovor uzrujao dosta širok raspon aktera javne scene, od Ivana Aralice i Tuđmanovog serkla, do ultraljevičara i postmodernista iz kojekakvih zagrebačkih kulturnih i političkih žurnala. Hrvatska televizija organizirala je hajku, naravno uz snimke moje osobe - da me pravedno građanstvo može lakše prepoznati i izopćiti, a hajci su se, bogme, pridružile i gotovo sve dnevne novine koje u Hrvatskoj izlaze. Riječki Novi list je, recimo, organizirao anketu među hrvatskim piscima, u kojoj su oni pružali podršku Katunariću u njegovoj neravnopravnoj borbi, dok su mene nazivali fašistom. Krunska zamjerka bila im je, zamisli, da sam Katunarića pozivao na to da se ubije. Liberalna je književna inteligencija u Hrvatskoj drhtala od strepnje, naravno hinjene i lažne, da bi me osjetljivi pjesnik mogao poslušati, i da bi doista mogao dići ruku na sebe. Pao bi, valjda, kao hrvatski Jesenjin, pokošen vlastitom tankoćutnošću, koja, eto, nije izdržala pred mojim sirenskim zovom. A on, dirnut širokom podrškom, a opet nespreman da se ubije i tako mi, prema svome doživljaju života i svijeta, grdno napakosti i zada mi strašni polemički udarac time što će si pucati u sljepoočnicu, napisao je u Večernjem listu kako ću ga nositi na duši, bez obzira na to što se nije ubio. Samo što si još nije uplatio i misu zadušnicu da dokaže koliko se na moj račun ubio. U tih mjesec i pol dana koliko je ta hajka trajala vrijeđan sam u desetinama tekstova te radijskih i televizijskih emisija, na sve moguće načine, a da me pritom nitko ništa nije pitao, niti mi je ponuđena mogućnost da na te napade, koji su išli do jasno i nedvosmisleno artikuliranih prijedloga da me se protjera iz Hrvatske, ikako odgovorim. To je ostavilo i neke prilično ozbiljne posljedice na moj javni položaj i ugled. Naime, shvatilo se kako se meni, posve slobodno, može govoriti i ono što bi, da se kaže nekome drugom, bilo u neskladu s najšire shvaćenim pojmom političke korektnosti. Recimo, nakon što sam nedavno istupio iz Hrvatskoga društva pisaca, sutradan su me, jasno i glasno, na Radiju 101 pozivali da vratim hrvatski pasoš.


____________________

* hi-fi NEMANJA

- Care Nemanja, hrvatska je suvremena književnost često psovačka. Zašto se i vi, iako gospodin, povodite za tom ružnom navikom, zašto, zašto?

- Vidite, moj je stil izveden iz najdubljih uvida u narav književnosti. Celokupnu književnost ja doživljavam kao Knjigu, impersonalan Zapis brojnih – ne nebrojenih! – pisara Duha. (Nije prvi put Duh diktirao ovu misao). Njihovo nadahnuće može biti dvojako: svesno ili nesvesno. Neretko se dešava da je pisar nistar, pravednik skriven i samome sebi. Svesni su dakle klasicisti; nesvesni - romantici. Klasičnom i romantičnom formom ovde ponajprije nazivam formu mentis, pa tek onda povesne književne formacije. Riječ je o dva temeljna duhovna oblika, znate. Duh koji se izražava klasično, duh je intelekta. Medij romantičnog duha, iracionalna je slika. Klasično je apstraktno, romantično konkretno, u nehegelijanskom smislu tih pojmova. Bitna odlika moga stila stoga je crossover te dve forme: kao u sintagmama vizionarska lula ili žovijalni dikobraz. To je nukleus stila: fuzija apstraktnog i konkretnog, prideva i imenice, priloga i glagola, u jednom višem smislu: onostranog i ovostranog, da ne preteram. Odatle nadalje, sve je u znaku tog jedinstava: u konačnici, jedinstva visokog i niskog stila: elaboriranog jezika Salona i formulaične kletve Ulice.
Stoga je psovka kod mene, Nemanje, doduše nasilje nad mojom izistisnkom prirodom, ali i neumitnost Reči: ako želim da svaki deo mog Opusa čuva dah celine, i da vodeći od jednog do drugog provodeći sve kroz Sve konačno stignemo na Početak Kraja, moram, sad razumete, s vremena na vreme i da opsujem. Jebiga!

- 07:34 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.05.2007.

MADHAT

Image and video hosting by TinyPic

Bandić: Ako postanem šef SDP-a neću biti gradonačelnik Zagreba


ZAGREB - Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić izjavio je danas na otvaranju dječjih igrališta u Maksimiru i Trešnjevci da je stvorio dovoljno jak tim u Gradskom poglavarstvu te da će, ako postane šef SDP-a, imati tko voditi Grad Zagreb umjesto njega.

- O tome hoću li i dalje biti gradonačelnik Zagreba ako postanem šef SDP-a, odlučit ću onda kada za to dođe vrijeme. Oko sebe imam jake i pouzdane ljude koji mogu voditi Grad i bez mene, u to sam uvjeren i to vam jamčim.

No ponavljam, to ću odlučiti onda kada za to dođe vrijeme. Sada je još rano za donositi ikakve odluke, treba prvo vidjeti što će biti s izborom u stranci i tko će zauzeti poziciju šefa SDP-a - rekao je Milan Bandić. (N. G.)


TOOMUCH

1. Milan Bandić tvrdi da dakle neće više građani odlučivati o tome tko će biti gradonačelnik ovoga grada, pa makar to posredno činili, nego će, umjesto da na sljedećim izborma građani odlučuju o izboru gradonačenlika neposredno, svojom voljom, to umjesto njih učiniti - on! On naime kaže:"...odlučit ću onda kada za to dođe vrijeme." On će odlučiti! Tko će biti gradonačelnik grada Zagreba to će odlučiti on, Milan Bandić! Jer, ON je stvorio jak i pouzdan tim koji može voditi Grad i bez njega. On je stvorio kliku, ta mašinerija sada tako uhodano klopara da Milan Bandić misli da može neometano mljeti sve pred sobom i bez njega. Čudno. A mi smo mislili da je za upravljanje Gradom neophodo da on 365 dana u godini ustane u 6, pretrči 30 krugova oko igrališta, prošeće Billa, svrati na kavicu s Eskolićem, nazove Šelu da čuje kaj je sanjao i protumači mu snove, pa onda svrati u Poglavarstvo. Ispada da je sustav koji je Milan Bandić postavio tako efikasan da nesmetano može funkcionirati i bez svoga tvorca. Za pretpostaviti je da će to moći kroz neko vrijeme i SDP, pa i Vlada, tako da već sada možemo zaključiti: izgleda da je Milan Bandić zapravo nepotreban!
2. Za primjetiti je dakle da se Milan Bandić obnoć odlučio promijeniti mišljenje o nužnosti neporednog izbora gradonačelnika. On sada misli da se gradonačelnika ne treba birati neposredno. Jer, građani bi mogli krivo izabrati.
3. Ovo će biti prvi slučaj nakon epohalnog sloma socijalističkog projekta da jedan partijski sekretar izravno imenuje gradonačelnika Grada Zagreba. Ne znam je li to Bakarić ikada činio i je li imao tu moć. Bio sam premlad. Nazvat ću Jožu Manolića da mi on to kaže.

Počeo sam se plašiti Milana Bandića.
Još se više plašim građana ove zemlje koji se ovakvog Milana Bandića ne plaše.
Plaši me situacija u kojoj većina građana ove zemlje želi Milana Bandića za novog Japu.
Hrvati su samoskrivljeno nezreo narod: nisu se u stanju služiti vlastitim razumom!
Jedino je tako objašnjiv fenomen trajne hrvatske ljubavi za Očeve Domovine: Hrvati su samo u 20.stoljeću imali Starčevića, Radića, Mačeka, Pavelića, Tita, Tuđmana!

Jedini način da se umirim bio bi treći mandat Stipe Mesića!
Znam da to zvuči opasno, ali je riječ o ospicama naspram pandemije velikih boginja koja nam prijeti!
Što vi mislite?
Ima li tko kakvo rješenje?

- 20:29 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.05.2007.

TOMORROW WILL BE TOO LATE

IT'S NOW OR NEVER

Prije dva dana spomenuo sam Davora Butkovića po dobru; pišući o EPH, rekao sam "Ima tu, jasno, čestitih ljudi; primjerice, takav je Davor Butković: Butković svoje stavove ne mijenja u skladu s mogućim utilitarnim obzorom očekivanja (od jednog ili drugog kandidata)."
Teks koji sljedi, dokaz je te dosljednosti, integriteta Butkovićeva profesionalnog morala.
Ipak, taj tekst sadrži nevjerojatno proturječje; pročitajte tekst najprije sami, pa onda zajedno razmotrimo taj neugodni faux pas:

Image and video hosting by TinyPic

Davor Butković

ON THE RECORD


Ako Bandić ustraje na kandidaturi za mjesto predsjednika SDP-a, bit će to duboko pogrešna odluka i za Socijaldemokratsku partiju i za Bandićevu političku karijeru.



Odluka zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića da se ipak kandidira za mjesto predsjednika Socijaldemokratske partije dovela je proces izbora Račanova nasljednika do vrhunca uzbudljivosti.

Naime, Bandićevu kandidaturu nije očekivao baš nitko. Ovih smo dana razgovarali s više utjecajnih političara u SDP-u, uključujući i neke ranije evidentirane predsjedničke kandidate, koji su bili uvjereni da se Milan Bandić neće kandidirati. Kada su, pak, čuli da je Bandić u četvrtak navečer prihvatio kandidaturu, bili su donekle zbunjeni i pomalo iznenađeni. Jedan od naših sugovornika prigovorio je, sasvim opravdano, ”kako je moguće da se Bandić kandidira za predsjednika SDP-a, a onda, umjesto na sjednicu Glavnog odbora SDP-a, koja se održava u subotu, ode trčati maraton u Međugorje. Takav postupak baš ne ukazuje na veliko poštovanje prema organizaciji čiji bi Bandić želio postati predsjednik.”

Neki od pripadnika vodstva SDP-a i dalje misle da bi Bandić do 2. lipnja, kada se održava izborna konvencija Socijaldemokratske partije, mogao povući kandidaturu. Niti jedan do njih ne vidi ni jedan racionalni razlog zbog kojeg se Bandić kandidirao, a svi smatraju da, usprkos potpori zagrebačkog SDP-a, Milan Bandić nema dobre šanse da postane predsjednik glavne oporbene stranke.

Velik rizik za stranku

Dosadašnji proces izbora novog predsjednika SDP-a afirmirao je bitna demokratska načela na hrvatskoj političkoj sceni.

Nikada se dosada izbor predsjednika jedne značajne stranke nije odvijao toliko transparentno i politički korektno kao dosadašnji postupak izbora Račanova nasljednika.

Dio uglednika SDP-a sasvim ozbiljno tvrdi da će napustiti stranku ako Bandić postane njezin predsjednik
SDP je u prvim mjesecima svojeg postračanovskog razdoblja pokazao visok stupanj demokracije, političke tolerancije i kulture javnog komuniciranja. Iako na vodeće mjesto u SDP-u sada pretendiraju čak četiri ozbiljna kandidata, između njih još nije bilo ni osobito teških riječi, a kamoli osobnih uvreda ili dikvalificirajućih političkih i privatnih podmetanja, što sve karakterizira predizbornu atmosferu i u vrijeme izbora šefova većih stranaka i u vrijeme parlamentarnih i predsjedničkih izbora.

Nema, dakle, nikakve sumnje da je SDP u posljednih nekoliko mjeseci unaprijedio političku kulturu u Hrvatskoj.

Međutim, najnoviji razvoj situacije u tijeku izbora novog predsjednika stranke mogao bi se pokazati vrlo, vrlo riskantnim i za SDP i za posljednjeg evidentiranog kandidata za predsjednika SDP-a, zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića.

Mislimo da je Bandićeva odluka da se natječe za položaj predsjednika Socijaldemokratske partije pogrešna i za stranku i za samog Bandića.

Evo zašto.

Kada je riječ o stranci, Milan Bandić sasvim sigurno ne personificira poželjan vrijednosni sustav modernog SDP-a, kakav je gradio Ivica Račan.

SDP se profilirao kao jedna od dvije najjače hrvatske stranke i kao relativno uvjerljiva alternativa HDZ-u: takav SDP pokušavao je biti moderna, liberalna, socijalno osjetljiva i vrijednosno jasno definirana stranka koja se zalaže, primjerice, za borbu protiv korupcije i protiv sukoba interesa u vlasti i državnoj upravi, za razmjerno liberalni kapitalizam uz snažnu odgovornost prema onima u društvu koje liberalni kapitalizam ostavlja nezaštićenim, za posve transparentno donošenje svih političkih odluka, za prava različitih manjinskih grupa, za striktnu odvojenost države i Crkve, i tome slično.

Milan Bandić nije poznat po tome da reprezentira bilo koju od tih vrijednosti, dok je s nekima u očiglednom raskoraku. Malo je koji političar u Hrvatskoj toliko prozivan zbog sukoba interesa i netransparentnog vladanja kao zagrebački gradonačelnik. U HDZ-u su, dapače, priželjkivali da Bandić zauzme što istaknutije mjesto u SDP-ovoj kampanji za parlamentarne izbore, što je savršeno logično.

Naime, SDP se želi distingvirati od HDZ-a baš na pitanju korupcije i sukoba interesa: SDP će u kampanji tvrditi da je HDZ duboko korumpiran.

Na što HDZ planira odgovoriti: ”A što je s Bandićevom vladavinom Zagrebom?”

Milan Bandić, dakle, ne zastupa poželjne vrijednosti SDP-a te predstavlja meki trbuh Socijaldemokratske stranke za HDZ-ovu potencijalnu negativnu kampanju.

Primjerice, mnogi građani koji su proteklih mjeseci prosvjedovali protiv gradnje na zagrebačkom Cvjetnom trgu prirodni su oporbeni birači. Malo je vjerojatno da bi oni na parlamentarnim izborima glasovali za Bandića, koji forsira preuređenje Cvjetnog trga.

Osim što može rastjerati dio očekivanih SDP-ovih birača, koji ne žele glasovati za čovjeka koji je u gradsku upravu doveo bivše HDZ-ove obavještajce i glasnogovornike, koji nisu zainteresirani za Gospin maraton i koji njegove svjetonazorske stavove smatraju konzervativnijim od stavova Sanaderova dijela HDZ-a, Milan Bandić, kao kandidat za predsjednika stranke, a osobito kao eventualni predsjednik stranke, suočava SDP s još ozbiljnijim problemom.

Životna ambicija

Milan Bandić jedini je od četiri kandidata za predsjednika Socijaldemokratske partije koji bi mogao izazvati raskol u stranci.

A u slučaju raskola u SDP-u Hrvatska demokratska zajednica uvjerljivo će pobijediti na ovogodišnjim parlamentarnim izborima. Utoliko Bandićeva kandidatura i eventualna pobjeda najviše koriste Ivi Sanaderu i HDZ-u.

Nadalje, Bandićeva kandidatura može koristiti i Hrvatskoj narodnoj stranci, prema kojoj bi se mogao preliti dio glasova onih birača koji nipošto ne žele glasovati za Bandićev SDP (što ne znači da se HNS vrlo često ne ponaša jednako klijentelistički kao i Bandićeva grupa u zagrebačkom SDP-u).

Naposljetku, izbor Milana Bandića za predsjednika SDP-a mogao bi znatno oslabiti koalicijski kapacitet te stranke. Čelnici HNS-a već su bili izjavili da nipošto neće koalirati s Bandićevim SDP-om. A bez koaliranja nitko neće moći sastaviti novu vladu.

Bandićeva kandidatura za dužnost predsjednika SDP-a predstavlja, dakle, lošu odluku za Socijaldemokratsku partiju.

Međutim, radi se i o podjednako lošoj odluci za samoga Milana Bandića.

Milan Bandić vrlo je uspješan zagrebački gradonačelnik. Sasvim sigurno najefikasniji od 1990. godine do danas. Njegovi su rezultati u razvoju glavnoga grada posve nesporni. Baš na uspješnom upravljanju Zagrebom Bandić je bio izgradio svoj politički autoritet. Zahvaljujući tom političkom autoritetu, koji se manifestirao kroz golem broj glasova za SDP na prošlim lokalnim izborima, Bandić je postao nedodirljiva i izdvojena pojava u SDP-u. Ivica Račan bio je previše politički inteligentan da bi se pokušavao obračunati s Bandićem i da bi riskirao gubitak potpore SDP-u u Zagrebu.

Ako propadne na stranačkim predsjedničkim izborima, Milan Bandić izgubit će velik dio svojeg političkog autoriteta. Postat će gubitnik, prvi put nakon što je 2001. godine morao napustiti položaj zagrebačkoga gradonačelnika zbog prometnog incidenta.

Ako, pak, prođe na SDP-ovim izborima, a kasnije izgubi na parlamentarnim izborima, stranka će jedva dočekati da ga politički uništi na svojoj prvoj postizbornoj konvenciji.

Milan Bandić svojom kandidaturom za mjesto predsjednika SDP-a riskira raskol u SDP-u i osobni politički debakl.

A zašto? Da bi on bio premijer koji uvodi Hrvatsku u Europsku Uniju?

Poznavajući Bandićev politički prosede, moramo posumnjati da mu je to glavna životna ambicija.

Čini se, zapravo, da je Bandićeva odluka o kandidaturi za Račanova nasljednika uglavnom iracionalna i nepromišljena.

Image Hosted by ImageShack.us


Ili govorite, ili dovijeka zašutite


Riječ je dakle o sljedećem: Butković istovremeno tvrdi da je "Milan Bandić vrlo (je) uspješan zagrebački gradonačelnik. Sasvim sigurno najefikasniji od 1990. godine do danas. Njegovi su rezultati u razvoju glavnoga grada posve nesporni. Baš na uspješnom upravljanju Zagrebom Bandić je bio izgradio svoj politički autoritet." ali, prethodno, i to da se "Naime, SDP (se) želi distingvirati od HDZ-a baš na pitanju korupcije i sukoba interesa: SDP će u kampanji tvrditi da je HDZ duboko korumpiran. Na što HDZ planira odgovoriti: 'A što je s Bandićevom vladavinom Zagrebom?'!"

Da, to je to proturječje.
Sažeto, ono glasi ovako: Bandić je za Butkovića prihvaljiv kao gradonačelnik grada Zagreba, ali je neprihvatljiv kao predsjednik SDP-a.

Kao gradonačelnik, Bandić je prihvatljiv unatoč navodnoj korumpiranosti gradskih vlasti.
Kao predsjednik SDP-a, Bandić je naizgled neprihvatljiv svjetonazorno i ideološki, jer ne zastupa poželjene vrijedosti SDP-a: simbol je desničarenja, korumpiranosti, konzervativnog je svjetonazora...zapravo, Bandić je za Butkovića sve ono što je Sanader u liku Pašalića i zajedno s njime prognao iz HDZ-a; sada se to isto, izbačeno na vrata, vratilo na SDP-ov prozor!

Kako je moguće da je Bandić neprihvatljiv kao predsjednik SDP-a, da njegov eventualni uspjeh prijeti raskolom stranke, a prihvatljiv je kao gradonačelnik čiji su rezultati "u razvoju glavnoga grada posve nesporni"?
Kako rezultati razvoja mogu biti nesporni, ako je taj razvoj nastao na netransparentoj vladavini glavnim gradom Hrvatske, drugim riječima: na korumpiranosti Poglavarstva i kriminalu koji tu potkupljivost prati?
Ako je tome tako, Bandić bi trebao biti optužen, krivično gonjen, procesuiran i suđen, a ne izabran za predsjednika SDP-a: nevjerojatno, ali za Butkovića je politika samosvršna i samodostatna igra - političke elite i nove hrvatske oligarhije - u kojoj je jedina kazna za nezakonitost privremena suspenzija političkog legitimiteta!

Tu, na tom mjestu Butkovićeve analize, koja je očito nastala naprečac, u žurbi, jer je Bandićeva odluka Butkovića i EPH evidentno zatekla i dočekala nespremne, provire sva partikularna zainteresiranost i pristranost Europapress holdinga; nažalost, moram to konstatirati upravo na primjeru Butkovićeva teksta!
Ta se zainteresiranost sastoji u sljedećem: mada znamo da je Poglavarstvo leglo korupcije i bezakonja budući da s Milanom Bandićem poslujemo i sami i obimno, Bandić nam upravo takav i upravo zbog takvih svojstava u gradu Zagrebu savršeno imponira i koristi, napose sada kad je kupljen Hypo Consultants, portfelj najlukrativnijih građevinskih zemljišta, projekata i poslova! Takav nam Bandić, podatno ucjenjiv in ultima linea, beskrajno konvenira!
Kao predsjednik stranke, Bandić nam je neprihvatljiv ne samo zato jer bi bio predsjednik kojega mi, EPH, nismo postavili, pa nam ipso facto ništa ne duguje postajući izvorom trajne prijetnje, nego nam je takav ishod bitke za predsjednika socijaldemokrata neprihvatljiv već stoga što postajući protagonistom višeg levela, razne državne politike, Bandić definitivno napušta zonu gradskog Monopolyja, u kojoj je jedno važno osvojiti što više što atraktivnijih polja, a jedina je sankcija prijestupa propuštanje par krugova bacanja kocke i investiranja čipova, za što je u internoj šatri Poglavarstva tehnički termin: razmijeniti žetone!

Ni u jednom trenutku, dakle, Butković ne postavlja onu presudnu dvojbu, koja bi iz same impostacije stvari - kako je i on, dakle, sam u svome tekstu postavlja - konzekventno proizlazila: Ako je Bandić to što Butković tvrdi da jest, onda pitanje ne glasi: Može li Milan Bandić biti predsjednik SDP-a?, nego ono glasi: Može li Milan Bandić biti član SDP-a?!

Ako je Milan Bandić Ivić Pašalić, ne samo SDP-a nego današnje hrvatske politike, onda, po imanentnim Butkovićevim kriterijima, njemu nije mjesto ne na čelu SDP-a, nego u SDP-u naprosto!

Jer, velim: ako je ovako kako Butković tvrdi da jest, onda ovdje nije riječ o legitimitetu, nego o legalitetu: Milan Bandić ne da ne može biti predsjedik SDP-a Hrvatske, nego ne može biti slobodan građanin Republike Hrvatske!

Hoću kazati, kao što sam već rekao: sad smo pred vjenčanjem!
Ili govorite, ili dovijeka zašutite!

Dakle? Da čujem...



It's now or never
come hold me tight
Kiss me my darling
be mine tonight
Tomorrow will be too late
it's now or never
My love won't wait

When I first saw you
with your smile so tender
My heart was captured
my soul surrendered
I'd spend a lifetime
waiting for the right time
Now that your near
the time is here at last

It's now or never,
come hold me tight
Kiss me my darling
be mine tonight
Tomorrow will be too late
it's now or never
My love won't wait

Just like a willow
we would cry an ocean
If we lost true love
and sweet devotion
Your lips excite me
let your arms invite me
For who knows when
we'll meet again this way

It's now or never
come hold me tight
Kiss me my darling
be mine tonight
Tomorrow will be too late
it's now or never
My love won't wait


- 10:09 - Komentari (22) - Isprintaj - #

Elizabeta Šeleva

Langhueur d'amour
ili, o tipološkoj vezi donžuanizma i nihilizma


Image and video hosting by TinyPic

Da volim, to je jedino što umem. Samo mi dajte predmet moje ljubavi.

Seren Kjerkegor



Po svom poreklu tipično mediteranski junak, Don Žuan u sebi sažima eros, dionizijsku razbludnost, slobodu, čulnost, imanentno vezane za samo podneblje Juga, za izobilje sunca, svetlosti i nesputanosti, koje u njemu vladaju. Lik Don Žuana simbolizuje kontinuitet jednog od tipično mediteranskih mitova: mita o putovanju, potrazi, nomadizmu (izvorno vezanog za Odiseja, ali i za prevashodno erotsku paradigmatiku Odiseje – kao "ontologizovane" potrage, čežnje i plovidbe).
Ako krenemo u potragu za danas tako dragocenim etimološkim metaforama, u korenu reči "zavođenje", nalazimo dve zanimljive značenjske smernice. Prva, na koju nas zapravo upućuje Šošana Felman, u korenu reči zavođenje – "sedducere" – pre svega otkriva samorazdvajanje, ili, odvajanje od samoga sebe – u ime nekog, nadmoćnijeg Drugog. Druga smernica ukazuje na to da koren reči zavođenje, zapravo glasi "se aductere", a to bi onda faktički trebalo da znači – samodopadanje, narcisoidno okretanje sebi, egzibicionističko "samoproduciranje", prisustvo latentnih oblika autoerotizma. Obe etimologije možemo smatrati (ili uzeti) kao tačne: prva nas upozorava na učinak (posledicu) zavođenja i ona obuhvata aspekt "objekta-žrtve" – dok je druga okrenuta samom motivu zavođenja, tako da pre svega opisuje aspekt "subjekta-lovca".
Zanimljiva je još i sledeća činjenica: pored toga što je praktičar, Don Žuan je, takođe još i – propedeutičar (teoretičar) donžuanizma, odnosno, specifičnog tipa egzistencije-kao-zavođenja, odnosno, neprestanog započinjanja ispočetka, od "idealne nule". Takva, u svojoj biti, anaforička struktura njegove egzistencije, po mišljenju Šošane Felman, faktički implicira odbacivanje vernosti-kao-principa-kraja, i, još, više, – smrti. Drugim rečima, ponovljivost ljubavnih početaka i zanosa ima za Don Žuana preventivnu funkciju odbrambenog mehanizma pred strahom od smrti i neumitnog fizičkog isčezavanja svakog od živih bića.
Zavodništvo nas uvodi u jedan sveopšti erotski relativizam: princip ponovljivosti istovremeno deplasira načelno verovanje u nečiju unikatnu vrednost: jedinstvenost ljudskog subjekta, njegova (tačnije – njena) singularnost, biva podvrgnuta načelu zamenjivosti, odnosno, generičke istovetnosti. Don Žuanov, u osnovi, epski nagon za gomilanjem žena, zapravo ukazuje na dublju homologijsku srodnost, koja vlada između njegove "beskonačne, serijske žudnje – i – apstrakcije novca (para)". Ili, kako to lepo kažu Delez i Gatari, mašina želje je jedna bezbračna (nevezana) mašina večitog vraćanja (usmerenja prevashodno prema sebi). Upravo ta generička razmenjivost, kao i sama i supstitucija (nesvodivo različitih) žena, jednim (univerzalnim) rodnim pojmom – kao što je Žena: postaje indikativna ne samo za saznavanje konkretnog individualieta, Don Žuana, nego veoma korisna za još jedno, ovog puta tipološko tumačenje danas još uvek vladajućeg, epohalnog modaliteta, kakva je društvena razmena (cirkulacija) kapitala. U svojoj funkcionalnoj osnovi, oba su pomenuta modaliteta podudarna, oba su podvrgnuta istom, kumulativnom (kvantitativnom) principu gomilanja i obezličenja, oba su autoreferencijalna (usmerena prvenstveno sebi). Ili, kako je to sasvim slučajno, ali pregnantno kazano u jednom ženskom listu, neizrečena poruka svakog zavodnika glasi: "možeš me dobiti, ali me ne možeš zadržati". Mi bismo samo dodali, potpuno isto kao i u slučaju novca. I njega je, naime, najteže zadržati.
Ako krenemo u dublje, ovog puta, arhetipske konotacije, u tipično mediteranskom liku, Don Žuanu, prepoznajemo i imanentnu temu "sparagmosa" – uzaludnog herojskog žrtvovanja. Tema sparagmosa, "ugrađena" u dominantnim generičkim oblicima Mediteranske kulture, ironiji i satiri, pored ostalog upućuje na modalitete samoosporavanja, samoparodiranja, samonegiranja – obilato iskorišćene u oblikovanju fatalne Don Žuanove (životne) završnice. Tako ispada da herojski lik fatalnog ljubavnika i zavodnika, izazivača fantazmatskih granica, samodopadljivog poklonika haosa, na kraju biva "žrtvovan" (uzaludni, tipično mediteranski sapragmos) u cilju očuvanja isto tako apstraktnog socio-kulturnog reda, koji ga je i proizveo!
Tako ispada da na Don Žuana, možda, ipak ne treba gledati samo kao na libidinoznog razvratnika?! Možda je njegovo razvratništvo samo simptom, a ne – konačni cilj, telos i suština? "Po definiciji", znamo da performativ njegovog "razvratništva" ipak nije vulgaran, nego, naprotiv, elegantan i prefinjen, utemeljen na suverenoj retoričkoj veštini (na kaže se uzalud, da je zavođenje diskurs neispunjenih obećanja). Njegovo je izražavanje stvaralačko nadahnuće retoričkom magijom ljubavi i iluzije trenutka. Apsolutizacija trenutka (i trenutne žene), kratkotrajna egzaltacija trenutkom, njegovo epifanično opevanje. Don Žuan je poništenje vremenitosti u smislu kontinuiteta, trajanja, opstajanja.
Njegov sluga Zganarel, jednom prilikom kaže: "U mom gospodaru vidiš najvećeg zločinca, koga je zemlja držala na sebi, psa, sotonu, Turčina, jeretika, koji ne veruje ni u boga, ni u đavola, koji smatra budalaštinom, sve ono u šta mi ostali verujemo".
Don Žuanov (erotski) relativizam pokazuje svoje dublje korene: u ateizmu! Duboko osporavajući vrednosti ustaljenog poretka, Don Žuan, kako se ispostavlja, pre svega je ateist, ikonoklast, nevernik, a tek posle – zavodnik. Po mišljenju Hansa Majera, njegov fatalni kraj, tokom večere kod komandora, zapravo je kazna zbog podsmeha crkvi, obzirom da u to vreme (vreme protivreformacije), vlada neraskidiva veza carskog prestola, crkvenog oltara i plemstva. Slično tome, Julija Kristeva u liku Don Žuana vidi socijalni simbol razlaganja monoteizma: Boga-oca i vladara, simbol preokretanja Oca, očevog autoriteta (kao u korenu reči – perverzija – ili: pere-version).
Don Žuan sugeriše i simbolizuje anarhiju: nesaglasnost i nepoštovanje autoriteta, društvene skale moći, patrijarhalnih vrednosti. On je logična implikacija patrijarhalne kulture, njene mitologije i erotologije, utemeljene na vrhunskon obećanju i toposu braka (kao "idealne" egzistencijalne (čitaj: socio-ekonomske) razrešnice (još u vreme detinjstva, pothranjivane u okviru dečije opsednutosti bajkama i njihovom, po pravilu, bračnom happyend-u)...
U onoj meri u kojoj princip subjektiviteta podrazumeva podložnost i prilagođavanje određenim, restriktivnim, samoodređujućim normama i pravilima ponašanja, samim tim i određenu (neophodnu) ukalupljenost u nekakvom modelu ličnosti – Don Žuan ( ne samo njegove žene) zapravo jeste – ne-subjekt. Kristeva opisuje Don Žuana kao mnoštvenost, polifoniju, on nema svoje intimno jezgro, unutrašnjost. Kod Don Žuana već naziremo kasniju filozofsku (šopenhauerovsku) "krizu subjekta". Don Žuan bi ovako replicirao Šopenhaueru (još jednom protivniku braka), pra-ocu nihilizma: "Ja nisam ništa, budući sam, naime, sve".
Don Žuan, pored ostalog, označava i trijumf uma – budući se on sam nikada do kraja ne prepušta čulnom, odnosno, emotivnom pijanstvu. Zavođenje je ipak stvar lucidnosti i lucidnih manifestacija uma: a samim tim i modalitet žudnje pream moći. Otud i nepisano pravilo: da su likovi poznatih književnih i filmskih zavodnika(ca) superiorni, suvereni u svom umeću samokontrole, vladanju sobom i svojim sentimentalnim sklonostima. Otuda, možda, Don Žuan daleko više uživa u sebi samom, sopstvenoj igri, neospornom šarmu, osećanju trijumfa nad granicama (fizičkim, kao i društvenim, odnosno, moralnim granicama) – nego u samim ljubavnim vezama (i drugim ženama). Otud možda i nije daleko od istine i pretpostavka da Don Žuan predstavlja androgino biće, sposobno da u sebi samom razotkrije, a potom i idealno rasporedi osobine oba pola-on je "ženstveni nad-muž", kako ga naziva i Majer.
Don Žuan je oličenje strasti za promenom, strasti leptira. Prvi put opisana kod Furijea, a zatim preuzeta od R. Barta, ova strast pretpostavlja izbegavanje trajnog vezivanja subjekta za nekakav objekat: kao i uživanje u samoj promeni, dinamizmu i raznolikosti.
Tako u Don Žuanovom liku raspoznajemo jedan univerzalni princip, daleko širi od polaznog domena erotizma. Don Žuan je zapravo posledica nemoći da se nekome ili nečemu do kraja veruje; kao i neprihvatanje jednog, jedinog (svejedno da li: duhovnog, filozofskog, erotskog) identiteta. Eskapizam pred nametnutim oblikom, pred prinudom-za-oblik; koju nam, u cilju održanja sopstvene mentalne ekonomije, nameće samo društvo. Don Žuan – to je nemogućnost da se bude (samo) Jedna stvar. A samim tim – suštinski odan ironijskom principu, dijalogizmu, ambivalentnosti, egzotopičnosti, korektivne i kreativne distance.
Obzirom na te aspekte, Kjerkegor Don Žuana sagledava kao filozofski problem, Majer ga poredi sa Faustom (koji je takođe razvratnik, ali – intelektualni razvratnik), Kami ga tumači kao primer apsurdnog čoveka, kao ilustraciju sopstvene filozofske pozicije. Zanimljivo je, međutim, u tom kontekstu, pomenuti još jedno poređenje: ono, koje iznosi Akile Bonito Oliva, a prema kome je kritičar – saznajni Don Žuan: ili, onaj, koji nema svoj stil, zato jer poseduje sve stilove, koji se nalazi u stanju neodređenosti, koji uvek ostaje tranzitivan. "Poput Don Žuana, kritičar stremi stvaranju zbirke i kretanju ka novim osvajanjima, nikad zadovoljan obavljenim lovom, on je spreman za nove poduhvate. On ne želi gomilati bogatstvo, nego okusiti magnetizam vrha strele, neodoljivost vlastitog poduhvata".
Možda je stoga Don Žuan drugo, privlačnije ime razuzdanog uma: nikad umiren i monogamno veran jednom jedinom otkriću; nikad zadovoljan već osvojenim znanjem; erotizovan svojim radoznalim maštarijama o beskonačnosti; pravi "liberten" – onaj koji stvara i unosi slobodu, ljubav i stvaralaštvo kao sinonime.
Nepoverljiv i neprinuđen "zaverom individualnog identiteta", načelno slobodan i otvoren principu drugosti – Don Žuan oličava panteistički logos: jedan čovek, muškarac ili žena, sažima sve ljude – bog je svugde, s one strane, i nigde. Ne postoji pravi razlog da se trajno vežemo za jedan egzistencijalni oblik: samo za jednu vrstu ljubavi, samo za jednu osobu, čak niti za same sebe: mi zapravo nikome i nikada (čak niti sebi) ne pripadamo do kraja.
Nas kao stabilnih i neporecivih subjekata faktički i nema, ali je čini se samo Don Žuan u stanju to sebi da prizna, te da od toga napravi svoj modus vivendi, svoju carte blanche za putovanje prema ništavilu, svoju oksimoronsku nirvanu.
U refleksiji Kamija, on pripada kategoriji apsurdnih ljudi – to su oni ljudi, koji ne veruju u dubinski smisao stvari; pronicljivi, lucidni ljudi, obeleženi znakom prokletstva zbog obilja znanja, zbog svoje hrabrosti i drskosti da zaviruju "iza kulisa" (svejedno da li društvenog, moralnog, filozofskog ili, čak, kosmičkog poretka). Ono što njih obeležava, to je glad prema beskraju, a Don Žuan je upravo biće čežnje i prestupa. Sasvim blizak Batajevom tumačenju arhajskog orgijastičkog erotizma – čiji se ritualni smisao oblikuje upravo u tom kolektivnom pretakanju i predavanju božanskoj "slepoj sili", kosmičkom duhu – pred kojim treba biti i ostati anoniman, oslobođen samoga sebe, samozaboravljen, ekstatičan.
Na osnovu romantičarskog prezira i odbojnosti prema granicama, Don Žuan je upoređen sa svojim sabratom – Faustom: koji je intelektualni razvratnik, opsednut analognom željom za takmičenjem sa nebom, poretkom, makar i po cenu podzemnog mraka i rastrojstva vlastite sablažnjene, razdražene duhovnosti.
Don Žuan funkcioniše kao biće privida: on samo prividno voli i obožava žene, samo se prividno klanja ljubavi, koja budući apstraktna i čista, ostaje neukroćena samo u jednoj relaciji ili samo u jednoj povlašćenoj osobi. Don Žuan postoji, voli i obećava, samo prividno: on je takoreći idealna, u konkretnoj formi, nepostojeća figura. On neprestano govori i jedino zahvaljujući svom performativnom delovanju kroz jezik, stvara hipotetični svet budućnosti, obećanja, projekta, smisla i telosa ljubavi.
Don Žuan zapravo prezire žene, tačnije njihovu nemoć za kritiku, kao i njihovu bezrezervnu spremnost da se prepuste utopijskim snovima o intimnoj sreći i samorealizaciji. Nasuprot tome, Don Žuan ostaje hladno proračunat, zahvaljujući svom "apsolutnom relativizmu", svom iskonskom nomadskom nemiru, kao i imperativu: da neprestanim preispitivanjem svemu oljušti koru iluzija, prividnog sjaja, vanjštinu. Don Žuan je nihilistički očajnik, kome peščana zrna života neprestano izmiču kroz prste: umesto da tuguje, svojim ciničnim smehom i radoznalošću, on radi u korist svoje štete.
Paradoksalno, ali istinito: Don Žuan je autodestruktivni lik – on se troši zato da bi video koliko će potrajati igra sopstvenim životom. Utonuo u svom dvostrukom (egzibicionističkom i voajerskom) zadovoljstvu, on protiče kao sama vremenitost, kroz svoj život, kao i kroz živote, beskrajem nesrećno zaraženih, žena, nemoćan da se zaustavi, smiri, odahne.
Pored toga što je neodoljiv, legendaran zavodnik i ljubavnik, paradigmatični filozofski nevernik, skeptik, halapljivac – Don Žuan je i metafora večite borbe među postojanjem i nepostojanjem, bićem i ništavilom. Onaj, koji ne može da bude jedno (biće), onaj koji uopšte ne može prihvatiti bivstvovanje – možda s tim razlogom što uviđa rušiteljski hod vremena, kao i efemernost svih pokušaja, zanosa i projekata – onaj, koji se nalazi u stalnom iskušenju pred nebićem, pred granicama, pred onim što odvaja život od smrti (ako bilo što odvaja život od nje), onaj koji je saputnik privida, praznine, hladnoće (metafizičke, nesavladive, neumoljive hladnoće usamljenosti) – može li on, Don Žuan, uopšte pomoći nekome, svojom ga ljubavlju spasti nebića – kada ni on sam nije u stanju da se izbavi od kandži relativizma i nihilizma (tog "najnelagodnijeg gosta"); da se odupre svom izvornom preziru i zamoru u odnosu na svet, čoveka, boga, moral, nauku, umetnost, ljubav; toj temeljnjoj ogorčenosti, obezvređenju, obeznačenju postojanja, toj "volji za ništavilom" i njegovom propovedanju.
"Nihilista je čovek koji se ne slama pred nikakvim autoritetom, koji ne prima ni jedan princip vere, pa ma kakvim poštovanjem on bio okružen", ovako, 1860. g., pre Ničea, u svom romanu Očevi i deca, ruski pisac Ivan Turgenjev opisuje temeljnji princip nihilizma, princip osporavanja i opovrgavanja svih ostalh principa, izuzev principa o apsolutnom skepticizmu, relativizmu i ateizmu.
"Svi ljudi nalikuju jedan drugome, telom kao i dušom… male izmene ne znače ništa. Dovoljan je jedan ljudski primerak da bi se sudilo o svim ostalim. Ljudi su isto što i drveće u šumi, nijedan botaničar ne bi prihvatio da se bavi svakom brezom pojedinačno" – kaže Bazarov, prvi književno hipostazirani nihilist.
Podstaknut, između ostalog, darvinističkim epistemološkim rezom, koji osporava ranije neporecivu božansku genezu i identifikaciju ljudskog bića, ovaj Bazarovljev iskaz zrači u danas aktuelnim, postmodernističkim raspravama o krizi, raspadu i decentriranosti subjekta, o fraktalnim česticama velikog nezasitog poretka (jezika, društva, teksta, znaka). Proces depersonalizacije, uvid u tzv., inkonkluzivni identitet (Ja nisam ja) samo su produženi pipci meduze nihilizma, koja nezasitno plovi morem naše medijske hiper-realnosti, a da pritom pojma nemamo o njenoj suštinskoj, deontolongizirajućoj prirodi.
Bazarov govori ne samo kao lekar: poput Ničea, i on poseže za ovakvom fiziološkom elaboracijom ljubavi, na bazi svog frustrirajućeg iskustva sa Anom Odincovom, ženom u koju je duboko, mladalački, žestoko zaljubljen. To je međutim beznadežna ljubav, budući je, otvoreno govoreći o svojoj besciljnosti, nevoljnosti za život, i, iznad svega, svojoj nesposobnosti da se "trajno veže za bilo šta", u svom nihilizmu, Ana još i dalje odmakla od njega. (Da li je obzirom na ovu činjenicu, žena autentičniji nihilista od muškarca? Da li ona poseduje još veću, mada za sada, teorijski neispitanu i nedokazanu darovitost za nihilizam?)
Na još radikalniji i konsekventniji način, još jedan ruski pisac, F. M. Dostojevski, elaborira svoj nihilistički silogizam u romanu Zli dusi (1871): hipoteza o nepostojanju boga može se dokazati i potvrditi jedino samoubistvom, dakle, ne samo konceptualnim, nego i bukvalnim poništenjem one instance, koja posle smrti boga, ostaje metateza božanstvene samovolje: to je čovekovo Ja, ili prvo lice jednine.
Čuvena premisa Ivana Karamazova, iz knjige Braća Karamazovi, objavljene 1880. g.: "Ako je bog mrtav, onda je sve dozvoljeno", ostaje i dalje izazovna, pre svega za artikulisanje i nadogradnju Sartrovog egzistencijalizma. Mi bismo ovde, sasvim u duhu biblijske poslanice Sv. Pavla, tek dodali: možda dozvoljeno, ali ne i vredno toga da bude učinjeno.
Apstinencijalni sindrom nihilizma, uzdržanost pred bilo kakvim oblikom angažmana, bez obzira da li se radi o moralnom, stvaralačkom, religioznom, socijalnom, ljubavnom ili nekakvom drugom angažmanu, još je jedan od indikatora koji osvetljava univerzalističku prirodu nihilističkog, u svojoj osnovi, apsurdističkog etosa.
Možda, osim idejnog, epistemološkog, apofatičkog, takođe postoji i socio-psihološki aspekt nihilizma: pozivajući se na radove Kristeve, pobeda inhibicije (apstinencije) i asimbolije (pripadanje ništavilu), možemo tumačiti kao posledicu bazične nesposobnosti za identifikaciju sa Trećim (sa ocem, sa formom, sa Šemom) – a ova je identifikacija, po svojoj prirodi, falička i simbolička.
Nihilizam je, kao što kaže Hajdeger, neizlečiv: "Nihilizam nas pomalo podseća na rak, na nešto bolesno. U pogledu bića nihilizma, nema izgleda, niti bitnih pretenzija na izlečenje".
Možda je jedini faktički ishod nihilizma samo pisanje; pismo, uzrokovano samim naletom uzaludnosti, cinizma, uzdizanjem fantazma, melanholičnim nemirom, radikalnim idejama i stanjima, u koja zapada beskućni duh, odnosno, duh ontološkog Beskućnika.
"Slike radim iz sujete, pišem zato jer nemam šta drugo da radim i radi reklame, polažem moju kauzu u beznadežnu stvar, u ništavilo", tako Julijus Evola ogoljuje i odgoneta naizgled uzvišenu misiju stvaralaštva.
Na tragu tih, ali i daleko ekstremnijih sumnji u pogledu sebe same, moderna umetnost je sebe podvrgla najžešćim iskustvima, eksperimentima i iskušenjima, koji su vodili do samog ruba tišine. Poetički fundamenti estetike tišine, kao i minimalističke strategije jesu oni postupci pomoću kojih umetnost nastoji da samu sebe redukuje, fragmentira i prevaziđe, ovog puta, prelazeći u teoriju, koncept, program.
U manje radikalnim oblicima, moderna umetnost se artikuliše kroz dominantne hipotekstove parodije, podsmeha, negiranja tradicije i umetničkih konvencija, žanrova i recepcijskih modaliteta, namerno izbacujući hermenutički smisao iz sebe, za uzvrat se okrećući praznini, nonsensu, zabludi.
"Ništa nije tako izvesno kao što je Ništavilo" – aforistički zapaža jedan od velikih iskušenika ništavila u literaturi, Semjuel Beket, dok je ogromna snaga ništavila navela nemačkog filozofa Jingera da skuje sintagmu "jašući Tigra" – na taj način metaforično nazivajući nihilizam moćnom, privlačnom, neodoljivom i prefinjenom zveri.
Opsednutost ništavilom u postmodernoj epohi polako postaje kulturološki topos: "Metafizički nihilizam dostigao je svoj vrh u postmoderni: postmoderna je poslednje literarno otelotvorenje metafizičkog, spoznajnog, socijalnog i moralnog nihilizma", piše slovenački teoretičar Janko Kos.
Istražujući korene, kao i izvore nihilizma, neminovno uočavamo dve dominantne tradicije: slovensku i nemačku, prva je u većoj meri književno-umetnička, dok je druga više filozofski artikulisana. Da li možemo govoriti o slovenskoj biti nihilizma? Jedno od najinteresantnijih tumačenja u pogledu slovenske predodređenosti za nihilizam, daje nam Kristeva: koja je i sama svoj život provela u jednoj transgredijentnoj poziciji, raspeta između dve kulturne tradicije: svoje, rođene (bugarske, slovenske) i adoptirane (francuske, kartezijanske). Ona na zaniljiv način povezuje pravoslavlje sa nihilizmom: pravoslavni apofazis, tj., samo odbijanje da se bog konceptualno ograniči, prema Kristevoj, rađa "najuporniju formu nihilizma u evropskoj kulturi: ja sam Bog, kojeg nema".
Da li je obzirom na to, Niče u pravu, kada korene nihilizma otkriva upravo u hrišćansko-moralnoj interpretaciji, tačnije, u "bitnom i temeljnom gnušanju i zasićenosti životom"?
"Slobodan je čovek amoralan, zato što u svemu želi da zavisi od samoga sebe, a ne od nekakve tradicije, u svim prvobitnim stanjima ljudskog roda, zao znači isto što i individualan, slobodan, samovoljan, nepredvidljiv, neuračunljiv".
Proglašavajući samu pokornost pred običajima i moralom svojevrsnom dogmom, Niče poziva na oslobođenje pojedinca, na jedan novi moral slobode, na individualnu čežnju prema beskraju, onakvu čežnju, kakva je svojstvena i Don Žuanu, tom neizlečivom skeptiku i nemirniku sa Mediterana.
"Danas je nauka skorivšte za svaku vrstu mrzovolje, nepoverenja, griže savesti i nečiste savesti. Ona je nemir, izazvan nedostatkom ideala, patnja zbog nedostatka velike ljubavi, nezadovoljtsvo zbog nevoljke umerenosti".
Niti nauka, ta naslednica sokratizma, odnosno apolonijskog, racionalnog načela, nije pošteđena nihilističkog raskola, naprotiv. Niče u njoj vidi ugušenost, opustelost, teskobu, uzrokovanu dogmatskim, jezuitskim radikalizmom, koji još zahteva i individualnu samožrtvu. "Gledaj, mi znamo šta učiš ti, da se sve stvari večito vraćaju, a sa njima i mi sami, i da smo već bezbroj puta bili ovde, poput svih ostalih stvari".
Repetitivnost iskustva u poentiranom iskazu Zaratustre, analogna je repetitivnosti, ili tačnije, anaforičnosti Don Žuanske egzistencije u ljubavi. Možda upravo ova, osveštena repetitivnost, odnosno, poništena unikatnost svih stvari, ocrtava put nihilističkim idejama, koje se konsekventno utapaju u budizmu, tom velikom orijentalnom pribežištu neiskazivog, nedodirljivog, neprisutnog Ništavila.
"Sve velike stvari uništavaju same sebe činom samoukidanja, tako nalaže zakon života, zakon neminovnog samoprevazilaženja suštine života".
Da li je nihilizam pojavni oblik upisanog instinkta smrti – Tanatosa, instinkta, koji je komplementaran svakom životnom (duhovnom) procesu? Da li je tačna primedba, iskazana obzirom na Don Žuana, da "jedino smrt može zavesti zavodnika"? Znači li to da je tema sparagmosa, uzaludnosti i kanibalizma, koja prožima mitove o Ozirisu, Orfeju, kao i hrišćanske euharističke obrede, zapravo univerzalna civilizacijska paradigma?
Pa ipak, Ničeov stav o samodestruktivnom karakteru "velikih stvari", nosi dubok impresum lične predodređenosti za bol i patnju. U izvesnoj meri možda ciničan, sud koji o njemu izriče njegova voljena, a ipak, nedostižna Lu Salome, kaže da je on, Niče, imao potrebu da pati – zato da bi mogao da stvara…
On je neprestano "rušio i stvarao" sebe, zajedno sa svetom, o kojem je pisao i od koga je, u svom bolu, polazio. On je veoma nalik mitskoj ptici, feniksu: s tom razlikom, što, za ovu duhovnu i životnu lutalicu, za ovog samoizganika, za ovog suštinskog (a možda nevoljnog) beskućnika, ishod svakog novog pada, kao i svakog novog samosagorevanja, ostaje do kraja neizvestan.
Tako i njegova, Ničeova, sklonost da uvek napušta – napustio je svoju prvobitnu profesiju, svoju domovinu, konačno – i svoj um, odražava u osnovi don-žuansku nesklonost ka vezivanju samo za jedan prostor, vreme, lik ili egzistenciju. Odbijanje za potčinjavanjem bilo kom drugom porivu, osim stvaralačkom, razvratno uživanje u lascivnoj golotinji uma, ono što ostaje zajedničko obojici nomada: Ničeu i Don Žuanu, erotizam rezistencije, otpora, odbijanje "prevare života", možda je, s druge strane, primer drukčijeg, ovog puta perverznog dogmatizma.
Ali, to je, istovremeno, rezonanca melanholičnim stihovima Helderlina, kada on kaže:
"Hteo bih da slavim, ali šta?
I sa drugima da pevam
Ali mi u ovoj samoći nedostaje – božansko".
Da li čovek postaje "neizlečivi" ljubavnik ništavila, Don Žuan čežnje i duha, onda kada u svojoj neizmernosti, neukroćenosti i nevoljnosti za ukalupljenje u postojeće oblike, njegova individualna energija daleko prevazilazi mogućnosti primene u realnom, konkretnom svetu? Da li se u tom slučaju neminovno aktiviraju dimenzije kosmičkog, virtualnog vremena-prostora? Da li usled don-žuanski neutoljive žeđi za apsolutom, stupamo u nihilističko "ludilo", zauvek prezirući svaku luku, kao i svako utočište?
Da li je strastveni kritičar Don Žuan najopasniji upravo u odnosu na samog sebe?
Nedostupan ljubavi, a večiti langhueur d' amour.
P.S. Langhueur d' amour = vagabont/kradljivac, odnosno, ljubavni Lopov…

________________________________________

Beleške o korišćenoj literaturi

1. O Mediteranu kao kulturnom toposu, videti, Pol Valeri: “Mediteranska nadahnuća”, u: Pesničko iskustvo, Beograd, 1980; Ivo Vidan, “Mediteranska čežnja engleske književnosti”, u: Tekstovi u kontekstu, Zagreb, 1975.
2. Shoshana Felman, Skandal tijela u govoru, Zagreb, 1993.
3. Dalibor Cvitan, “Mediteranski sparagmos”, u: Zgranut pred zlom, Zagreb, 1979; Nortrop Fraj, “Mit zime – ironija i satira”, u: Anatomija kritike, Zagreb, 1979.
4. Hans Majer, Doktor Faust i Don Huan, Novi Sad, 1988.
5. Julija Kristeva, “Don Žuan ili da običaš moženeto”, u: Literaturata, Sofija, br. 1, 1995.
6. Rolan Bart, Sad, Furije, Lojola, Beograd, 1979.
7. Akile Benito Oliva, Priručnik za letenje, Novi Sad, 1993.
8. Alber Kami, Mit o Sizifu, Sarajevo, 1989.
9. Žorž Bataj, Erotizam, Beograd, 1980.
10. Julijus Evola, Metafizika seksa, Čačak, 1990.
11. Janko Kos, Na poti v postmoderno, Ljubljana, 1995.
12. Julija Kristeva, “Bugarijo, stradanie moe”, u: Naše pismo, Skopje, dekemvri,1995.
13. Fridirh Niče, Osvit, Beograd 1979.
14. Fridirh Niče, Genealogija morala, Beograd, 1986.
15. Fridirh Niče, Taka govoreše Zaratustra, Skopje, 1978.
16. Krasimir Delčev, “Nicčše v erotičen triagolnik”, u: Literaturen vestnik, Sofija, br. 38, 1994.
17. O nihilizmu, kao imanentom ruskom stavu prema životu, videti: Gary Saul Morson, “Bakhtine at the Present Moment”, u: American scholar, Washington, spring, 1991.
18. Poslanica Sv Pavla glasi: "Sve mi je dopušteno, ali mi ne ide sve u prilog".
19. Julija Kristeva, Crno sunce, Novi Sad, 1994.
20. Možda Don Žuan predstavlja još i primer jedne od tzv. konceptualnih ličnosti, onako kako to tumače Delez i Gatari, u; Što e filozofija, Skopje, 1996.

- 09:19 - Komentari (7) - Isprintaj - #

subota, 19.05.2007.

CHE ROOM

VIDEO KILLED THE RADIO STAR

Image and video hosting by TinyPic


Kerum je imao show na radiju.
Strašno je ljut na kokošare, a kokošar je za Keruma Ninoslav Pavić.
Poslušajte* zašto:

Kerum 1

Kerum 2

Image and video hosting by TinyPic

___________

* Manual:

1. Stisni Free.
2. Upiši velika slova.
3. Stisni Download.
4. Priznaj: Imaš 8 disketa u glavi i radiš na 330 gigabajta!?

- 22:23 - Komentari (3) - Isprintaj - #

PROTON PSEUDOS

Prvo pero Darkwooda, čovjek koji je izmislio suvremeno hrvatsko novinarstvo i novinstvo, ali poput investigativnog Tesle, osim imetka, gotovo nikada nije imao ništa od tih svojih izuma što su se, kao uostalom svi dvadesetostoljetni, uskoro okrenuli i protiv izumitelja i protiv čovječanstva, vizionar i humanist s kraja XX. vijeka Kuljiš, Denis Kuljiš* - kad nije mogao ideale - izdao je prije par mjeseci zbirku argumentiranih tračeva Ad hominem: budući da je trač ljubav za daljnjeg svoga, Kuljiš se i opet preblagonaklono bavi majmunima, gangsterima i herojima zemlje u kojoj je su ljudi i događaji fikcionalni, te je svaka sličnost sa stvarnim ljudima i događajima sasvim slučajna.
Jedan od tih ljudi Igor je Mirković, a događaj je Novi val.
Kako se ni čovjek ni događaj ni po čemu ne razlikuju od bilo čega drugog u ovom podneblju, pročitajmo Kuljišev maestralni tekst kao potvrdu više da posao kritike nije fundamentalističko isljeđivanje neke skrivene istine, nego razotkrivanje duboke, praizvorne laži, 'fantazmatske konstrukcije kojom pokušavamo prikriti nekonzistentnost simboličkog poretka u kojem živimo' (Žižek, iz knjige koju mi je Kuljiš donio iz Londona, "Nedjeljivi ostatak").
Ovo je dakle priča o tome što je proton pseudos, pralaž moga naraštaja.

Image and video hosting by TinyPic

DENIS KULJIŠ


Igor Mirković

Lažna priča o Novom valu



Dr Gregor Tomc profesor je sociologije na ljubljanskoj univerzi, autor sedam knjiga iz svoga znanstvenog područja, koje se proteže od studija subkultura do gnoseologije. Vodi projekt regulacije slovenske kulturne industrije, koji financira Ministarstvo znanosti. Osnovao je arhivsku ustanovu koji će skupiti djela slovenske popularne glazbe, počevši od jazza (dakle od Bojana Adamiča i njegova crvenog boogyja). Član je Mirovnog instituta. U hiperliberalnoj sredini, nedavno je izazvao skandal izjavom kako “ne razumije klince koji danas slušaju punk”. No što bi čovjek i mogao očekivati od uštogljenog profešura, s mnoštvom važnih društvenih funkcija? Pa barem to da ne napada punk koji je sam stvorio, u Ljubljani i u Jugoslaviji, pločom o kojoj su pisali New Musical Express i Melody Maker, dok je Jello Biafra iz Dead Kennedys, bio ponosni vlasnik jednog primjerka njena prvog izdanja. Ploča se zvala “Lublana je bulana” (Ljubljana je bolesna). Pokrenula je slovenski punk i hrvatski te beogradski Novi val. Demiurg je, međutim, lišen bilo kakve sentimentalnosti. “Svako razdoblje”, kaže, “ima svoje estetske heroje i svi pokušaji da se dokaže kako je muzika bila najbolja u vrijeme kad smo mi bili mladi, smiješni su i patetični”. Čovjek prati nogomet, sluša “White Stripes” i “Radiohead” te smatra da su većina glazbenih kritičara “prikriveni adornovci, elitisti I modernisti koji mrze moderno društvo masove demokracije i takozvane obične ljude koji u takvom društvu trijumfiraju”.
Gregu sam upoznao u Ljubljani prije dvadeset godina, kad je izašla prva monografija o toj tada već historijskoj avangardi - “Punk pod Slovenci”. Bradati, naizgled obični ljubljanski alter-intelektualac, koji poslijepodne poteže pivu u “Unionu”, već se bio distancirao od scene, pa sudjelovao u pripremi toga učenog i pomalo hermetičnog zbornika o stvarima koje su se bile praktično jučer dogodile. U Sloveniji sve tako odmah dobiva intelektualnu nadgradnju, dok u Hrvatskoj inspirira jedino mistifikacije i nostalgijski diskurs, svojstven idiotizmu malograđanske sredine. Pa kao što je zagrebački novinski feljtonist Katedralis u doba stare Jugoslavije misticificirao patricijski Gornji grad iz doba stare Austrije, film i knjiga "Sretno dijete" Igora Mirkovića, u postuđmanovsko doba mistificiraju glazbeni ugođaj postitovskog jugoslavenskog fin de sieclea, o kojemu dr Tomc, u intervjuu objavljenom među devetnaest svjedočanstava prikupljenih za drugu gotovo istodobno objavljenu hrvatsku knjigu posvećenu novome valu (Branko Kostelnik, "Moj život je novi val", Fraktura 2004.) ex cathedra kaže: “Danas neki ljudi gledaju na osamdesete godine nostalgično, kao na period 'prosvijećenog apsolutizma', kao na kombinaciju socijalističkog egalitarizma i političke demokracije, ali zaboravljaju da je tadašnja vlast bila spremna kršiti ljudska prava kako bi obranila svoje privilegije. Svako romantiziranje tadašnje situacije čini mi se u najmanju ruku nekulturnim.”
Kad se uz pomoć ove Kostelnikove hrestomatije u glavi nanovo uspostavi panorama jugoslavenskog Novog vala - kojemu odjednom, u povodu nejubilarne dvadesetipetogodišnjice hrvatskog uključenja u ta zbivanja ovdašnji knjižari, novinski izdavači i filmski producenti posvećuju jako mnogo pažnje - vidiš odmah da je među glazbenim “prvoborcima i dragovoljcima” toga pokreta u Zagrebu, u usporedbi s Ljubljanom I Beogradom, bilo najmanje markantnih umjetnika i snažnih pojava, ali su zato gotovo svi novinski članci i kritičarski prilozi objavljeni upravo u Hrvatskoj. Dobro, nemoguće je osporiti velevažnost Đonija Štulića, osebujnog genija, koji se nadnosi nad cijelu epohu, dok Darko Rundek ima nesumnjiv autorski dignitet, ali svi ostali, uglavnom su svirci promjenjive sreće, nepostojane inspiracije i problematičnog autorskog učinka, koji su iz punka i novog vala brzo evoluirali u neki kurentni idiom popa, muzike za ljetne terese, domoljubnih televizijskih popjevki ili prigodnog mirovno-ekološkog ludiranja na suncu – k tome to vrijedi za one rezistentne, doista produktivne muzičare, profesionalce, dok su ostali naprosto zaostala na “duhanskom putu” koji spaja nekoć kultne birtije “Zvečka” i “Blato”, čekajući tu, između lakih nota i teških droga, svoju nostalgijsku apoteozu, u ikonodulijskom okviru izloga jednoga od tih kafića, koje nikad nisu bili napustili.
Hrvatski Novi val, doduše, nije bio samo zagrebački fenomen, ponešto se događalo u Puli i u Rijeci, gdje će potom također doći do diferencijacije: sposobniji panker preselit će se u Ljubljanu i ondje započeti lukrativan diskografski biznis, a onaj zaostali, ako mu se mozak već nije ukiselio u halucinogenima, šalje ga na pašu, pa u curriculumu vitae navodi kako uz povremene nastupe na svadbama i davanja nerazumljivih jubilarnih izjavama što obiluju neduhovitim duhovitostima svojstenim olinjalim muzičarima, “povremeno radi kao mornar”.
U Sloveniji, Tomc iz “Pankrta”, koji su pokrenuli scenu, doktor je i profesor, a njegov parnjak, Pero Lovšin, teški zajebant i ozbiljna ispičutura, novinar koji je diplomirao tezom o pornografiji, radio kao PR u Ljubljanskim mlekarnama, a kao sportski komentator u “Delu”. Potom je postao regionalni predstavnik europske porno-industrije, pa u Sloveniji, s međunarodnim castom, producirao nekoliko cjelovečernjih filmova eksplicitnog guženja. Mariborski novovalovac Zoran Predin, naštancao je u karijeri dvanaest albuma, posljednji sa svojim ad hoc skupljenim ciganskim orkestrom s kojim svira po Australiji. Taj bivši upravnik mariborskog Doma kulture, štajerski kantautor koji se fura na Arsena Dedića, važna je glazbena pojava na Balkanu no nema, naravno, globalne reference poput Laibacha, postnovovalovskog glazbenog projekta što se politički nadovezje na punk-revoluciju, stilski bliži “Borghesiji", koju muzikologija danas označuje kao prethodnicu techno-glazbe.
U doba kad sam u “Unionu” razgovarao s Gregom o punk-sociologiji, u Ljubljani je već djelovao Neu Slowenische Kunst, kojem Leibach pripada kao kulturna fronta civilnog pokreta što će smrviti partijski monolit, te raznijeti Jugoslaviju, u kojemu je slovenski komunizam, autentičan poput oberkrajnerskih hitova, bio ne najslabija, nego, naprotiv, najjača karika federalnog ustrojstva. Dok se u Hrvatskoj punk odmah popizirao, u Sloveniji se politizirao, pa je ulica preuzela kurentni politički projekt liberalizcije, dok su zagrebački novovalovci, otkrivši divote zvjezdane prašine, odmah udarili u populizam i nacionalističke diple pa preko razglasa slinili za “hrvatskom ružom”, koju sam ja uvijek zamišljao otprilike kao Ankicu Tuđman. No, nije to pitanje političkog, nego autorskog integriteta - svi ti instant-pankeri koji su poslije prvog ugovora s “Jugotonom” odmah odabrali izraz vedre rockabilly-zajebancije pa zapjevali “naše su djevojke u najljepše u gradu”, nisu, kao ni estradni starosjedioci koji u Zvečki lirski lamentiraju, pridržavajućii se za šank, “dok misli im vijugaju”, imali duboka uvjerenja, ni politička ni glazbena. I sve što su proizveli za šest mjeseci subverzivne i tri-četiri godine estradne faze hrvatskog novog vala, stalo bi obično u jedan ili u dva albuma.
Srpska New wave scena bila je isključivo beogradski fenomen, iniciran u velikoj mjeri transferom sa zagrebačke. Glavni bendovi poput “Idola”, više su nastupali po Hrvatskoj, nego kod kuće. Po srpskoj provinciji nisu mogli proći s turnejom, jer je medijska infrastruktura koja ih je podržavala, bila koncentrirana u Zagrebu. Kad je Novi val probio led, pa su prilozi o njima, osim u “Poletu”, počeli izlaziti u drugim novinama i na televiziji, mogli su ovdje dobiti i ugovor za ploču. Zagrebačka diskografija producirala je sva najvažnija jugoslavenska izdanja - čak i srpski narodnjaci te licencni rock, sve je išlo pod etiketom “Jugotona”, a kad je tu jednom prihvaćen Novi val, moglo se s istom robom doći i kod malih beogradskih i sarajevskih poduzeća. Stvar je u tome što je begradski i sarajevski kulturni establišment bio pod rigidnom režimskom kontrolom, dok je u Zagrebu pevladavao samoupravni laissez faire.
No, kad je Novi val jednom zapljusnuo beogradske plaže, i tamo su se osamdesetih profilirale jake autorske pojave, od Koje iz Discipline kičme, koji je u devedesetim regularno funkcionirao na londonskoj sceni, do Margite Stefanović Magi iz Ekaterine Velike, diplomirane arhitektice s klasičnim muzičkim obrazovanjem, koja je ondje, u Londonu i umrla, naravno od droge. No, heroin i Milošević, nisu bili tako razorna kombinacija za beogradski Novi val, kao Jugoton i Hrvatska televizija za zagrebački. Popiziran osamdesetih, devedesetih je počeo kolaborirati s domoljubnom i dance-estradom. Spasila se samo legenda Đonija B. Štulića, jer ju je on na vrijeme eksportirao u Nizozemsku, gdje živi od socijalne pomoći: čovjek bi mogao stati uz bok Anti Kovačiću ili bilo kojem tragičnom hrvatskom književnom realistu. Ostala je također ova gnjila nostalgija, ergo kult “Zvečke”...
Pogledom kroz prozor “Zvečke” počinju knjiga i film Igora Mirkovića. To je subjektivni kadar njegove priče o Novom valu: imao je četrnaest godina i kroz zmazani izlog legendarnog bircuza - koji u raspletu hrvatske tranzicije pretvorbom dospjeva u dlakave ruke ugledne zagrebačke poduzetničke obitelji Sliško - gleda kako unutra ispijaju kavu korifeji zagrebačkog Novog vala, veoma popularni kod devojaka, na koje je malodobni Mirković također bacao vruće poglede. Mirkovićeva mama objašnjava u filmu kako je Igor bio zaista veoma dobro i mirno dijete, pa čita njegov školski sastav o drugu Titu - time se ukratko definira background, duh trenutka i legitimira narativna pozicija djela. Subjektivno-nostalgijski ton kao iz kultne tv-serije “Grlom u jagode”, kazivanje “iz moga kuta”, bez pretenzija na cjelovitu istinu ili analitički pristup, bez dubokih misli, to je, naprosto, “dnevnik malog Perice”, dječja usta, “olovka piŔe srcem”… Scenarist serije “Jagode”, Rajko Grlić, bio je i producent filma “Sretno dijete”. Jedan od protagonista novovalovske scene, inače filmaš, objasnio mi je kako nije pristao dati intervju za Mirkovićev dokumentarni film, da se ne bi našao u Grlićevu igranom - i zaista, ta mala grlićevska nostalgijska modla s kojom se iz tijesta vade zgodne figure, a razni zapanjujući fenomeni lako sliste u prizemno nagvaždanje, banalno “pričam ti priču”, jako je prikladno kuhinjsko oruđe za redatelja uskoga dijapazona, ili za površnog tv-feljtonista, koji po navici nastoji iskoristiti efektan dokumenatrni materijal bez udubljivanja u pozadinu događaja. I stoga - umjesto samozatajnog istraživanja, zahvalno oblikovanje materijala iz jednog "višeg, artističkog sklopa", gdje točni podaci i precizne opservacije više nisu bitni. Mirković stoga nije otkrio ništa zanimljivo o Novom valu, ali kako nije ni pokušao, to se ne mora smatrati artističkim neuspjehom.
“Ovo nije enciklopedija Novoga vala”, piše na početku njegove knjige, koja sadrži prikupljene fotografije i intervjue, kao da bi to netko mogao i pomisliti da je to nekakvo znanstveno djelo, kad je na prvi pogled očito kako je riječ o almanahu formata “small coffietable book” s na kup nabacanim fotografijama i mislima, od kojih su ove prve puno zanimljive, od ovih drugih. I u filmu, istinski su uzbudljivi jedino dokumentarni inserti, dok je priča koja ih veže, trivijalna, nefokusirana i na intelektualnoj razini postuliranog četrnaestogodišnjeg naratora.
Kad je započeo svoj projekt, Mirković se obratio skupini novinara “Poleta”, generacijskog glasila što je pokrenulo difuziju novoga vala južno od Slovenije. Oni su mu poslužili kao primarni izvor, pa sam se tako i sam našao među naratorima filmske storije u kojoj nisam prepoznao ništa od onoga o čemu smo mu govorili, a što se, uostalom, ne razlikuje od pregnantnih Tomčevih stavova iz intervjua u Kostelnikovoj svesci.
Na prijateljskoj terevenki gdje su evocirane uspomene na revolucionarnu operaciju lansiranja punka u Zagrebu, objasnili smo mu da je projekt bio a) zamišljen kao subverzivni pothvat, b) planiran i vođen iz jednog centra, naime redakcije "Poleta".
Mi smo bili preuzeli to glasilo socijalističke omladine pa mu pridali formu i sadržaj koji će dubinski utjecati na jugoslavensko novinstvo osamdesetih godina: velike fotografije s autorskim crnim okvirom, dizajn primjeren ofsetnom, umjesto visokome tisku tradicionalne tipografije, a u tekstovima jezik ulice, te nadasve subverzivni duh i nova osjećajnost - ukratko, sex, drugs and rock’n’roll, plus strahovito politična apolitičnost, u to doba dok je režimski pop plasirao tekstove poput “Računajte na nas” (Đoređe Balašević), “Lijepo stoji partizanska bluza” (Boris Bizetić) i “Drugarice, posadite cvijeće, kuda vojska druga Tita kreće” (Neda Ukraden). Pomalo zaboravljena Bregovićeva pjesma - i “Bijelo dugme” imalo je tada antikapitalistički hit, pjesmu u kojoj Bebekj promuklo reve kako u Americi sve možeŔ kupiti “za dolaaar… za dolaaar”.
Hrvatski punk je bio “Poletov” projekt - urednici su formirali bendove, organizirali prve koncerte, tisak plakata, promociju. Nakon šest mjeseci te subverzije, Partija je na jednom mini-kongresu odlučila rastjerati skupinu koja kvari omladinu, pa smo svi dobili poziv za manje glamurozne jedinice u 3. armijskoj oblasti (Tetovo, Bitolj).
Poletovska novinarska ekipa preuzela je devedestih hrvatsko novinsko izdavaštvo pa stvorila najveće privatne kompanije koje su, uz ostalo, sponzorirale ovaj Mirkovićev filmski i dokumentalističko-izdavački projekt koji ga je pratio, uključujući izložbu periodske fotografije i novinsku promociju cijelog pothvata. Svojstveno Mirkovićevoj neosjetljivosti za materijal, on nigdje u filmu, ni u zahvalama-kreditima, nije spomenu Nina Pavića, tadašnjeg glavnog urednika “Poleta” i današnjeg vlasnika najveće novinske kuće u zemlji, “Europapress Holdinga”. Jer - to mu se nije uklapalo u njegovu dječju priču o inicijaciji u Nolvi val gledanjem kroz prozor “Zvečke”.
Kod Mirkovića, novi val nastaje partenogenezom, konsolidacijom epohalnog ugođaja u prikladan muzički izraz… Nešto je u zraku, postoji tajni dosluh koji će mlade ljude, u permisivnim političkim prilikama, dovesti do spontanog okupljanja, pa su tu nađu gitare, pa neke cure - i kak je samo nekad lepo bilo, kak su naši stari znali bolje nek mi, i koliko su samo opće prilike bile povoljnije, više se davalo na kulturu. Na ulicama se osjećala živost, bili smo bezbrižni, dobro se živjelo, bili smo sretniji…
Kad je počeo snimati svoj dokumentarac, Mirković je počeo slijediti zanimljiv trag, koji nas je skupa odveo u Crnu Goru.
Ispričao sam mu kako je drug Tito svoj posljednji intervju - u osvit novovalovske revolucije i samo nekoliko mjeseci poslije izlaska prve ploče Pankrta - dao saveznom omladinskom listu “Mladost”, spominjući tu i rock and roll. No, odgovor je bio zamumuljen, nerazumljiv, s jedne strane ovo, s druge strane ono, izgledalo je to kao tipično senilno laprdanje ostarjelog komnunističkog diktatora. No, ispričao sam Mirkoviću, zapravo je to verzija prerađena u kabinetu, kod sekretara generalnog sekretara, Berislava Badurine, gdje je posve negativan stav o rocku, ublažen i kvalificiran, da se javnost nepotrebno ne agtira… Tu sam storiju čuo od urednika "Mladosti", za kojega smo Nino Pavić i ja, poslije Pavićev zamjenik u “Poletu”, radili kao dopisnici iz Zagreba. Mirkoviću se stvar svidjela, valjda ju je namjeravao upotrebiti za ekspoziciju, da se prikaže opću benevolentnost režima u to doba, tek, pronašao je biveg urednika "Mladosti", u Podgorici u Crnoj Gori, pa ugovorio intervju i nagovorio me da ga onamo pratim. Doletjeli smo u Dubrovnik, natovarili dvije kamere i filmsku ekupu u aute, pa preko Debelog brijega, krivudavom crnogorskom džadom, zapucali u eks-Titograd. Kamera je zabilježila moj nenajavljen susret s urednikom, nakon hijata od dvadeset i pet godina. Zatim smo se preselili bliže njegovoj redakciji, gdje uređuje “Dan”, dnevnik pokrenut kapitalom nekih lokalnih švercera i srpske pravoslavne crkve, za račun srpskih obavještajnih službi, koje preko toga opozicionog glasila, ruše crogorskog predsjednika Đukanovića (prije nekoliko tjedana urednika toga lista - ali drugog čovjeka, ne onoga mog, koji je već otišao - ubili su u tipičnoj sačekuši, rafalom iz Kalašnjikova).
Upalila se kamera, počeo razgovor, koji smo uskoro vodili ne obazirući se na filmsku ekipu, jer urednik je ispričao, novu, još fascinantniju priču... Prava i puna istina bila je - intervju s Titom nikad nije ni načinjen, nego su u "Mladosti" sastavili pitanja i odgovore koji su u kabinetu redigirani, ali je uredništvo omladinskog glasila Tito tada ceremonijalno primio u Bugojnu. Nekoliko mjeseci prije finalnog odlaska u bolnicu, na operaciju, bio je to skrhan čovjek, ispričao nam je urednik, evidentno zatočenik kamarile, koja ga je satirala protokolom. “Dokle će nas omladina trpjeti?” zavapio je Tito, a onda ih je Branko Mikulić, predsjednički kamerlengo brzo isprašio iz lovačke rezidencije, u koju su polumrtvog Tita dovukli, kao da je njemu fol još bilo do lova - Tyrannosaurus Ex.
Sjajan materijal - zbilja odlična epohalna intonacija za priču o Novom valu, koji kreće pošto je represija popustila, budući da je diktatoru slabo, a njegovi pomoćnici, koji će poslije sve disidente ipak još jednom potrpati u zatvore, boje se, jer ne znaju dramaturgiju raspleta.
Mirković je taj materijal ostavio na podu montaže – gdje je ostalo i sve drugo što je čuo od Poletovaca: nije mu se uklapalo u nostalgijsku shemu, pa je umjesto toga, dao prizore Titova dočeka u Splitu, na vrhuncu moći i pompe, te onaj svoj djetinji sastav, koji čita njegova mama, koja opisuje svoje "sretno dijete" koje će tek početi sazrijevati infantilnim interesom za propale ikone Novog vala u "Zvečki".
Umjesto subverzivne operacije lansiranja punka, imamo stoga povezanu priču o šest-sedam manje-više sporednih likova, statista Novoga vala koji i danas, kako se vidi u završnoj sceni filma, ostaju u muzičkom dosluhu: jedan narkoman koji se povukao u otočku osamu, svira na frulu, koju u stvarnosti nije nikad dodirnuo, crtač stripova koji se posljednji uključio u pokret, bubnja po krovu svoga njujorškog apartmana u ritmu velegradskog prometa, neki svirci lupaju u gitaru, drugi nešto pjevuše u zmazanoj periferijskoj birtiji i naposlijetku ja – ja sam u zadnjem kadru filma - spavam na kauču, s mojim raskošnim psom pasmine Kavalir kralja Charlesa na krilu. U građanskom salonu, daleko od magične otočke i vibrantne njujorške scene, pošto sam ispao iz štosa, a ionako posve na periferiji cijelog nostalgijskog misterija, koji u filmu povremeno razbijam, trtljajući neke polurazumljive rečenice, koje zvuče kao da ih je redigirao sam Bero Badurina… Vidi se da se nešto bunim, a ne razumije se zašto.
Hvala bogu, barem je Gregi Tomcu uspjelo da u tom prigodničarenju oko hrvatskog Novoga vala, kaže sve što i ja mislim, i više, naravno, jer o cijelom fenomenu puno više zna, kao sudionik te kao znanstvenik. Na žalost, ta Kostelnikova knjižica, poslije prvog, Tomčeva teksta, jako pada, jer su iskazi većinom irelevantni, dani kao usputni intervjui, ili naprosto trtljanje svojstveno bezveznjacima koji su ovdje ravnopravno plasirani iako su bili sporedni likovi, pa ne mogu reći ništa interesantno. Dobroćudni bubnjar Đonijeve “Azre”, Boris Leiner, mora tako ovdje, kao i u filmu, supstituirati Štulića koji, povukavši se prije petnaest godina u svoju krležijansku šutnju, nije htio intervju dati ni Kostelniku, kao ni Mirkoviću. Đoni je 50% zagrebačke priče, koja se stoga nije mogla ispričati riječima protagonista - no drugo je pitanje bi li joj i sam Đoni pridao težinu da se u film uključio sa svojim histeričnim kurblanjem - pa je stvar bila unaprijed osuđena na neuspjeh kao dokumentarna investigacija, no ne, naravno, kao sentimentalno djelce posvećeno vlastitoj adolescenciji, za koju mene, međutim, nije trebalo vući na tri dana u Crnu Goru.
U beogradskom bulevarskom dnevniku “Kurir”, kontroverzna književnica Isidora Bjelica, iscipelarila je Mirkovićev film prikazan na “Festu”, kao “još jednu od lažnih stvari koje nam dolaze iz Hrvatske”. “Ako je imao četrnaest godina”, piše ona sasvim umjesno, “zašto nije kao i toliki vršnjaci skupio bend u podrumu, pa udarao u bubnjeve - možda bi nešto i jebo, umjesto da samo voajerski viri kroz izlog kafane?”

- 18:01 - Komentari (26) - Isprintaj - #

Milan Bandić: The X Files or The Factor X

DOSSIER

Image and video hosting by TinyPic

EPH se zaista vlada sumanuto. Kazati besramno ne znači više ništa, to je analitički sud, to je kao da kažemo da je kugla okrugla.
Ali ova iracionalnost i bahatost Europapress holdinga*, koji svoje čitatelje tretira kao čovječje ribice što pamte pet sekundi, pa plivajući s kraja na kraj postojinskih lokvi misle da su u Oceanu, savršeno slobodne, zaista nas zabrinjava: bez ikakvog otpora "Jučernji list" objavljuje danas jedno, sutra drugo, navijajući čas za jednog, čas za drugog SDP-ovog kandidata, demonstrirajući pritom nemoć upravno razmjernu intenzitetu pretenzije da se manipulira izborom nasljednika Ivice Račana.
Ima tu, jasno, čestitih ljudi; primjerice, takav je Davor Butković: Butković svoje stavove ne mijenja u skladu s mogućim utilitarnim obzorom očekivanja od jednog ili drugog kandidata.
Ali, što to vrijedi: nakon svih kalkulacija u kojima EPH postojano previđa ono što sam ja, primjerice, u svom prvom komentaru ove teme postulirao kao der Stand der Dinge, odjednom je osvanuo naslov vjerojatno preuzet s ovoga bloga. Koji se, čujem, sa strahom i strahopoštovanjem krišom čita uz prvu kavu diljem Vampire State Buildinga.

Kao što sam i jučer citirao iz svoga prvog teksta o postračanovom SDP-u ,"postoji samo jedan čovjek u Hrvatskoj koji može pobijediti Ivu Sanadera na parlamentarnim izborima, a da mu to ovaj pritom i ne zamjeri". Kao da do jučer nisu napisali niti slova, urednici "Jučernjeg lista" stavljaju ovakav naslov nad tekst o Bandićevoj odluci da se kandidira za predsjednika SDP-a:

DOGAĐAJI DANA

Samo s Bandićem do pobjede na izborima’

Piše: Vanja Nezirović


Mislim da to nije napravio nikome u inat, jednostavno je sam odlučio kandidirati se, kaže Bandićeva suradnica Jelena Pavičić Vukičević

ZAGREB - Na parlamentarnim izborima SDP predvođen Milanom Bandićem sigurno ima veće šanse nego s bilo kojim drugim kandidatom. Bandić ima najbolji rejting među biračima - izjavio je danas Slobodan Ljubičić koji, kao ni velika većina najbližih Bandićevih suradnika do posljednjeg trenutka nije znao hoće li zagrebački gradonačelnik prihvatiti kandidaturu.

To nije znala ni njegova dugogodišnja stranačka suradnica Jelena Pavičić-Vukičević, tajnica gradske organizacije SDP-a.

- Ne znam kada je Bandić točno donio odluku da se kandidira. Moglo je to biti bilo kada između 17. travnja i preksinoć. Znam da se 17. travnja vidio s Račanom, a je li mu on što sugerirao, zna samo Bandić - izjavila je Jelena Pavičić-Vukičević koja je uz Bandića još od 1997., kada je prvi put pobijedio na izborima za predsjednika GO SDP-a.

U kulorske priče da postoji mogućnost da se Bandić do konvencije povuče, tajnica Pavičić-Vukičević ne vjeruje.

- Da je htio odustati, napravio bi to jučer. Svi smo otpočetka znali da on ima takvih ambicija, pa nikad ih nije skrivao, ali željeli smo na sastancima ogranaka i mjesnih organizacija provjeriti koliko je jaka ta podrška i uvjerili smo se da je iznimno jaka unatoč sporadičnim slučajevima koji su se našli u medijima - govori Vukičević koja je s Duškom Ljuštinom na terenu nadzirala sastanke odbora.

Iako je Ljuština novinarima često govorio da nije realno da se Bandić kandidira, on ga je zapravo, doznajemo, poticao na kandidaturu. Neki Bandićevi suradnici smatraju da ga je na kandidaturu potaknulo i Jurčićevo i Milanovićevo medijsko kandidiranje. Međutim, Pavičić-Vukičević to demantira.

- Mislim da to nije napravio nikome u inat. Jednostavno je tako sam odlučio. Nitko od nas do posljednjeg trenutka nije znao što će reći - rekla je Vukičević.

Dogradonačelnik Ivo Jelušić naveo je da je zagrebačka organizacija najjača jer je na njezinu čelu Milan Bandić.


KONTROVERZE: BANDIĆ PRO ET CONTRA

Ovo je uvod u raspravu koja će se ovih dana razbuktati u hrvatskoj javnosti, vjerujem i u samom EPH.
Zato donosim kratki dossier slučaja Bandić, kako ga vide komentatori portala "Jučernjeg lista", a potom i dva teksta koji ilustriraju kontroverznost te biografije: prvi Denisa Kuljiša, drugi Jurice Pavičića.

I.

Milan Bandić je izgubio obrise realnosti! On je toliko pijan od privida svoga uspjeha, on je toliko uvjeren u svoju nedodirljivost, da ne samo da može raditi što god hoće, dokazavši to biježanjem od policije, nego može i govoriti što god hoće, a nitko mu ne može ništa: posebno ne elektorat! Jer, evo, Bandić je toliko poludio u svojoj oholosti da daje izjave dostojne korejskih komunističkih uzora: on u svojoj pedesetoj objašnjava igračima Dinama u kakvoj je Milan Bandić tjelesnoj kondiciji i formi! Evo, naprimjer ja, Milan Bandić, ja idem gore 45 minuta, a dolje 25 minuta, a ne vi, pederi i tetkice! On dakle samoga sebe predlaže za društveni uzor! Evo, zašto svi ne bi bili kao ja, recimo! Dobro, znam da ne možete biti baš kao ja, Milan Banidć, ali morate tome težiti, dragi građani, pa će vam skoro biti bolje; gotovo kao meni sada! Za ne povjerovati! Ćiro Blažević, čovjek koji je ipak bio prvi trener svijeta i koji je osvojio treće mjesto na svjetskom prvenstvu, komentira prvi gol Auxerreua kao teško, gotovo neobranjiv udarac! Ali, ne, Bandić zna bolje: on ne samo da je društveni uzor, nego je i bolji nogometni stručnjak od Ćire Blaževića: jer, on zna da koji točno Dinamu trebaju igrači, a među neophodnima je i, jasno, golman; jer, Turina nije dobio gol zato što je udarac bio sjajan, nego zato jer je to Turinina pacerska greška! Jasno, da je Dinamo dao takav gol, svi bi slavili strijelca; ovako, kriv je golman Dinama. To je isto kao sa zaleđem: kad damo gol, nije bilo, kad primimo, bilo je. Vidimo samo ono što želimo vidjeti. MIlan Bandić ne samo dakle da sebe predlaže kao društveni model uzoritog ponašanja, ne samo da je počeo djeliti lekcije stručnjacima von oben, silom svoje pozicije i kapitala kojim raspolaže, miješajući se poput TUđmana čak i u sastav tima, ne samo da je postao bolji analitičar od sportskih novinara i komentatora, nego je i krajnje pristran i subjektivan upravo tamo gdje bi trebao biti ne samo objektivan, nego naprosto neutralan! Ta, je li do Bandića da on prosuđuje o Turininoj karijeri? Je li njegovo da daje konačan sud o tome je li gol zasluga napadača ili greška golmana? Je li na jednom gradonačelniku, koji je na stadionu u svome gradu na kraju krajeva samo jedan od navijača, ili naprosto posjetitelja nogometne priredbe, da se ovako brahijalno miješa u sport, ignorirajući i navijače i stručnjake i novinare i trenere i igrače i pravila lijepog ponašanja i zdrav razum i sav normalan svijet, samo i jedino zato jer on zna da raspolaže s najvećom lovom u zemlji, da ima diskreciono pravo njenog raspoređivanja, da ga o tome nitko ništa ne pita sve dok čini usluge na sve strane kao mladi Don Vito Corleone (dok jednom ne zatraži da mu se usluga vrati), i da trijumfira jer najmoćnija struja hrvatske politike - Mesić, Manolić, Valentić, Gregurić, Vedriš, Jarnjak itd + Račan sa sljemenski discipliniranim SDP-om - priprema našeg nadčovjeka za budućega predsjednika Republike Hrvatske. Ja zato na vrijeme kličem: Zaustavite ludog čovjeka! Predsjednik Republike ne može biti neuračunljiva osoba, čovjek koji biježi s mjesta automobilske nesreće, čovjek koji se rastaje zbog stana, pa se ponovo ženi istom ženom, čovjek koji je prepotentan do te mjere da dvadesetgodišnjim nogometašima docira o svojoj tjelesnoj pripremljenosti, čovjek koji je toliko samoljuban da tvrdi kako on ne može izgubiti od nikoga osim ako nema loš dan, pa izgubi od samoga sebe, čovjek koji je opijen vlastitim uspjehom do patološkog narcizma pa urbi et orbi sebe predlaže kao društveni uzor, čovjek koji korumpira sve oko sebe novcem građana - recimo, tko je njemu dopustio da nudi 5000 eura stimulacije igračima Zagreba; čiji je to novac?! - a da nikome ne kani o tome položiti računa, čovjek koji otvoreno izigrava demokratsku proceduru jer u u dogovoru s podsljemenskim moverima i shakerima okupljenima oko bazena majstora Šelendića dogovaraju sve, od prodaje parcela na Zavrtnici do predsjedničke kampanje, čovjek, ukratko, koji bi svojom arogancijom, prepotencijom, bahatošću, samoživošću i, recimo otvoreno: LUDOŠĆU, posramio i Franju Tuđmana osobno! Bandić je lud! I zato ga treba zaustaviti dok ne počnini kakvu veću štetu. A ta priča o njegovoj radinosti i zaslugama za Zagreb, samo je plod medijske promičbene akcije koju izvode dijelom mediji čije je vlasnike zadužio, kao što je to i Ninoslav Pavić i EPH, a dijelom njegova vlastita televizija, Z1, koju sasvim nezakonito posjeduje i financira, jasno, opet prljavim novcem: firme koje ulažu ogroman kapital u financiranje Z1, a to je do dana današnjega oko 35 milijuna kuna u posjednje dvije godine, zauzvrat dobivaju lukrativne poslove u aranžamnu s Bandićevim čelnim menađerom Kikašem Ljubičićem i njegovim prokuristom advokatom Perom Lozicom. Odatle oni noćni beskrajni snimci iz zraka Zagrebačkih gradilišta, kojih je na broj dva: most ka Gorici i zapadni izlaz iz grada! Eto, na to se svode ti veliki projekti Milana Bandića, čovjeka koj zna da Dinamu treba golman, stoper, for i veznjak! Jasno i skauti, psiholozi, kondicijski treneri, jer, za igru u Zaprešiću zaista igrača ranga Novotnyja treba psihološki posebno pripremiti, budući nikada nije vidio s travnjaka terena kravu na susjednoj livadi, a kondicioni su treninzi neophodni, što svaka budala zna, da bi se pakleni tempo pijančevanja po Fontani, i teturanja po terenu ipak kako-tako izdržao. Dinamu treba i revizija i financijska policija i upad Alfi pa da se vidi zašto je Bandić čovjeku koji ima višemilijunsku jahtu dao gradski novac za igrača o kojemu svi u Hrvatskoj, a kamoli u Njemačkoj znamo da je igrač kojega muče ozljede! Kakve su to praonice novca, to bi Dinamu valjalo ponajprije priuštiti, te odgovore. A tek onda ove umjetne uspjehe, za koje nikada ne će biti spreman, jer, jednostavno, Hrvatska ne će doskora biti Italija, Španjolska, Engleska, Njemačka...pa ni Rusija! Veliki bi diktator htio iz počasne lože, u koju bi mu jednom godišnje donijeli štafetu, gledati svoj klub kako uništava Barcelonu! Sjajno, samo, bolesno: za to nam treba ili otkriće nafte u Požegi ili nova generacija vatrenih! I sve to Bandiću nije potrebno zbog drukera, zbog BBB, zbog Dinama, nego mu to treba zbog atmosfere u gradu, zbog političkog uspjeha: s Dinamom u Ligi prvaka, Bandić bi svake druge srijede imao besplatan miting za 40 000 ljudi! Dakle, ulaganja bi se isplatila. Ne laje pas zbog sela, nego zbog sebe: pojeo bi on travu, i to sinsemillu, samo da može davati danima izjave kako je ovih 2 : 1 protiv Chelsea, točnije Chelskog, dobar rezultat; za Chelsea, naravno. E, moj Bandiću! Do jučer si pijan teturao Pešćenicom, pišajući po hlaćama kod placa na Volovčici, a danas bi htio dijeliti pamet svima u ovome gradu! I to samo zato jer si notorni luđak koji ne može spavati duže od 4 sata! Očajno!

II.

Prijatelju, imaš i ti potpuno pravo: real-politika! Da, točno, Bandijerasa podržavaju svi koje ti pobrajaš, od "Ninočke Pavića kak ga ti simpatično zoveš, Pukija iz Turopolja, stotine popova, kapelana, ponekog biskupa, kardinala (Bozanić), desetine sindikalnih čelnika koji su na Milutinovoj strani, a o velikoj populaciji iz Domovinskog rata čiji je Bandiljeros idol i ne treba posbno govoriti. Todorić, Vjeko Gucić, Filipec većinski u Tehnici, Kodrić iz Samoborke, Pionir,Vodotehnika, Gradko, IGH, Konstruktor, Dalekovod, Gredelj, neke banke...,. Karamarko, i mnogi rashodovani špijuni a i aktivni su za tog Bandića...". Savršeno točno. Sjedio sam ja nedavno sa starim dobrim Jožom M., penzionerom iz Nazorove, i velim ja njemu:"Vi sad instalirate Milana da bi imali i opet kontinuitet i predsjednika kojem možete na kavicu. A što ako ljudi saznaju tko je zapravo Bandić i što radi?", na što ti meni, moj Bubanj, otpovrnu Jožica:"Neće saznati. Neće ljudi saznati." I tu je zaista priči kraj. Znam ja da je tome tako, da je Bandić svakome od nabrojanih i bezbrojnim neznanim junacima napravio osobnu uslugu i da ih je kupio, pa je dakle sve to svršena stvar. Vidim ja da se njega gura u prvi red uz predsjednika, premijera i predsjednika Sabora, ljude se navikava na je sada Bandić na redu, da je on političar državnoga ranga, radi se pametan PR i promocija iz komunalnih u državne sfere, samo, iako je to izgubljen rat, gentlemanski je sudjelovati, po definiciji, u toj bitci koja se ne može dobiti. Naime, Bubanj, vidiš, čak i teorijski ja možda nemam pravo: Aristotel kaže da on uvijek pretpostavlja vladavinu dobroga čovjeka vladavini dobrih zakona. Ipak, ja mislim obratno! Ja mislim da je Hrvataskoj i ovom podneblju uopće dosta vlasti koja ovisi o karakteru, o osobi, o moralu ili ćudi vladara! O vladaru napose. Ja bi htio vlast zakona. Apstraktnog zakona koji nas kao građane nivelira: jednakog za sve, pred kojime smo svi jednaki. A ne da su jedni vladaru draži jer su mu mesari, ili direktori Vodoprivrede koja je baš dofurala vodu do pred vrata vikendice prijatelja iz Samobora! Dosta mi je Tita koji je opominjao da se ne držimo zakona kao pijan plota! Dosta mi je Tuđmana koji je tu Titovu preporuku realizirao do groteskne doslovnosti. Dosta mi je i Stipe koji pravosuđe shvaća osobeno i osobno: zakon da, ali ne i za moje prijatelje, poput Hrvoja, jer, ne znate vi što je on - ili Buda - učinio za našu stvar, koja se slučajno prevodi s cosa nostra! Eto, zato mi je pun kufer Bandića! Ne kao čovjeka, on mi je kao čovjek u krajnjoj sumi pozitivan: on je tipičan vladar-majka, koji je slab spram bližnjih, kao mama spram dječice. Vladar-otac je bio Tito, ili Staljin: Staljin je žrtvovao čak i sina, a Tito Jovanku, ili recimo potomstvo, kojemu je ostavio pudlice i pokoju fotografiju. Bandić je u tom smislu velika mama koja bi svojoj dječici - a dakav je i Mesić, zato ga Stipe instinktivno i prepoznaje kao svog nasljednika - dao sve na svijetu: i svome mesaru, i Švepsu, i kćerkici, i tebi da ga bilo što tražiš....jedino, upravo protiv toga ja protestiram. Ja ne želim od ovoga grada, a on ga personificira, što bi mi Bandić mogao dati, nego samo i jedino ono što mi po GUP-u i inim regulama pripada! Samo, u tome i jest problem: upravo je protiv toga Bandić, prvi čovjek toga grada! Bandić je i bio kočnoca donošenja GUP-a, zato sada i ispašta Ferenčak, promotor donošenja GUP-a, jer, sve dok GUP-a nema, može se crtati do mile volje; sada su doduše izumili detaljne planove za korekcije i naknadne intervencije, no, to je taj princip: samo da nema zakona, pravila, čvrstog dokumenta! Samo da se sve može obaviti u četiri oka, usmeno, u izravnom dogovoru. Ja znam da to možda može i meni konvenirati, ali, budimo k vragu jednom načelni: zalažimo se za načelo zakonitosti, i, kako veliš, budimo realni, tražimo nemoguće! Tražimo da se ne mora Bandića pitati je li nečija vila u zelenoj zoni, nego da to bude evidentno iz gradskog urbanističkog plana, dođavola! Na tom primjeru GUP-a, mj Bubanj, ja ilustriram moju intenciju: mogao bi ti biti gradonačelnik, ako postoje dobri zakoni, kompetencija, radišnost, dobra volja i solidan nadzor građana i tijela uprave. I, to je sve. E, ali onda ni Kaptol ni Markov trg ni Pantovčak ne bi mogli telefonirati: Slušaj, Milane, bogati, daj mi molim te sredi onu crkvu/struju/vodu/lokacijsku/twinse/raskršće/bolnicu/park/Medvednicu/tunel/metro/spust/...upisati po volji! Konačno, i ja imam puno protiv šovenskih ispada tipa: Koji će nam kurac taj Hercegovac! To je fašizam jednako kao stigmatizirati Židove ili Srbe. Ne smije se govoriti o Bandiću kao lošem političaru jer je eto nekakvog porijekla. Kod ljudi ne vrijedi što mačka koti, miša lovi. Ljudi nisu ovakvi ili onakvi samo zato jer su odnekud. Čovjeki nisu drvo: nije sve u korjenju. Napokon, samo zato jer je i Čačić lopov ne znači da baš nitko ne bi mogao biti gradonačelnik a da i sam ne bude lopov: jasno, okolnosti čine lopova, i nikad se ne zna što bi čovjek napravio da ima prigodu, ali, vjerujem, eto, da ti ne bi krao. Možda ne bi ni netko od renomiranih arhitekata ili urbanista. Ili netko od managera koji bi znali posložtiti upravu grada a da ne bude kafkijanski birokratizirana i balkanski korumpirana. Itd.itd....Da imam vremena, i da mi Bandić neradi dovoljno usluga, bio bih vam gradonačelnik ja. Ali, ja sam u bizmisu. Možda za 10 godina, kad Bandić sazrije za mandat predsjednika. I promjeni ustavne ovlasti. Da između njega i njegova naroda ne bude posrednika.

III.

Dragi Svone, ovo nije glasovanje za ustaše i partizane, to je bilo jučer, 1945.! Ovo je rasprava o pravnoj državi, lokalnoj upravi i samoupravi, radu poglavarstva glavnoga grada Hrvatske, dobrim zakonima i čestitim političarima...Nema to veze s time tko se rodio u Hercegovini ili Petrovoj: diskvalificirati ljude zbog mjesta rođenja nama je nesvojstveno i prvi je predznak fašistoidne svijesti. Imaš pravo dakle kad tvrdiš da dio naših sugrađana ima tu negativnu šovinističku retoriku i, što je gorje, kriterij razlikovanja dobra od zla: čim si Hercegovac, mora da si zločinac! Ali, vidiš, ipak to u Zagrebu i nije tako strašno raširena pojava, jer Bandić zorno demonstrira da je moguće i kao Hercegovac biti gradonačelnik Zagreba. Samo, ponavljam, ne radi se o tome. Radi se o korupciji, nepotizmu i - kriminalu. Ja osobno smatram da Vesna Pusić ne bi bila dobra gradonačelnica, ali ne zato jer misli da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH, nego zato jer ne zna koji su to osnovni izvori gradskog proračuna! Čuo sam na Radiji 101 otvoreno pitanje Bandića Pusićki da mu nabroji četiri takva izvora, i, ostala je nijema! Dakle, jasno da je jedan od kriterija stručnost, znanje, meritornost, a Bandić, to se mora priznati, zna grad od tjemena do tabana. Ono protiv čega se protestira, uglavnom je samovolja: Bandićevo sve bahatije vlastodržačko ponašanje, ta arogancija svojstvena diktatorima koji su uvjereni da traju doživotno, i to neobaziranje na i emancipacija od stvarnosti, dakle od nas, građana. Čim vladar pomisli da može svoga mesara postaviti za direktora, e, sad, ili je mesar zaista Bill Gates, ili je vladar malo izgubio obrise realnosti. Ja mislim da je u ovom slučaju po srijedi potonje: Bandić je već toliko opijen svojom moći - pa on je prvi vladar Hrvatske nakon Tita čiji rođendan slavi špalir uniformiranih curica!; odatle je do sleta jedan korak, koliko treba da se Maksimir dogotovi - da misli kakoko zaista može učiniti sve, a bez konzekvenci. To je inače osobina dramaturgije sapunica: stalno se neko ubija, rastaje, vara, krade, spletkari, ali stvari ponovo dolaze quo ante, bez ikakvih bitnih moralnih i inih posljedica po aktere tih krupnih i značajnih radnji. Naš se svakodnevni život sveo do razine latinskoameričkih soap-opera, pa su nam i vladari operetni diktatori! Bandić je takav, bez obzira na njegov fašizam s ljudskim licem: imam korporaciju, njome upravlja moj čovjek, direktorčići su moji prijatelji koje nepotistički promičem iz mesara u šefa tržnice npr., jedni sam nadzor ja, koji jamčim svojim integritetom da je sve po zakonu, a zakon je tu ionako ljudima nepoznat, pa im ga ja ne samo jamčim, nego i utjelovljujem! Ako to ima veze s demokracijom, ja sam Kublaj Canes. To je kao s kraljem Aleksandrom i Obzanom: došlo je vrijeme da između vladara i naroda nema posrednika! Izeš ti parlament, neš ti demokracije! Milan je ionako svakome samo učinio dobro, a ako nekome još nije to znači da niste stigli do njega, što je samo pitanje dana, i Njegova programa i protokola, pa je gotovo neprirodno tako suštoj dobroti zamjerati da se su umjesto njegove Osobe sada zahtjeva bezlični, nadosobni, apstraktni Zakon! Što je sad to, k vragu, taj Zakon!? E, to je građanska država, Svone, i za to smo ti mi. Da se krasno propiše dokle se najsjevernije smije graditi vile, koliko kvadrata, kolike iskoristivosti parcele, pod kojim ekološkim uvjetima, koliko ulice moraju biti široke, kakvi plotovi dolaze u obzir, da se ne desi neka šindra ili fasada kao na uglu Vukovarske i Držićeve etc.etc....Vidiš, život u gradu podrazumjeva ne samo to zajedništvo, to da smo za jedno, a to jedno je onda konnsenzualni minimum koji nas druži na okupu i kao takav biva neupitna pretpostavka zajedništva koja je izvan diskusije, nego i stavnovitu općost, koja nas sve skupa nadrasta: po toj općosti onda činimo općinstvo, jedni drugima nešto priopćavamo dakle ljudski komuniciramo, u najširem rasponu nijansi socijalnoga saobraćaja, i, sve u svemu, ta općost čini razinu političkog života javnosti (res publica, javna stvar, op.p.) u koju je uronjen svatko tko u gradu vodi ne samo intiman život svojih obiteljstkih odnosa, nego i privatan život materijalnog zbrinjavanja , kao i javan život političkih poslova od opće važnosti i za opće dobro. Tu sferu ne može privatizirati nikakav pojedinac niti partikularan interes ove ili one grupe ljudi. Samo se o tome i jedino o tome radi. Zato: nije važno tko je gdje rođen, čak ni tko je kakav čovjek, je li namćor ili je simpatični hohštapler poput naših recentnih vladara...važno je ima li svijet o restituciji načela zakonitosti na kojem bi morao počivati svaki dobar i pravedan politički poredak, pa i poredak vrijednosti koje ustanovljuju život ovoga grada. Kuiš?

IV.

Na primjeru Milana Bandića možemo upravo gledati u real-timeu democraty-show: možemo krasno vidjeti da je demokracija sjajna laž, farsa koju elita prikazuje - jasno, samo isječke koje redatelj i producent žele - za zabavu i miran san masa, uglavnom voajera, pasivnih gledatelja koji aktivno i realno proživljavaju irealne doživljaje. Naime, na primjeru je Bandića krasno vidljivo kako se brižnom uporabom korupcije, marketinšek tehnike od vrata do vrata, te suvremenim elementarnim PR-tehnikama, od peščenićkog kvartovskog politikanta dospjeva na čelo države. Bandić je a) već kao peščenićki partijski sekretar zapošljavao sve koje je mogao po tamošnjim firmama, upisujući koga je stigao i mogao po Ruđeru Boškoviću, a što je poožaj bio veći, veći je bio opseg tih usluga: to je osnov uspjeha, kao što pokazuje slučaj Don Vitta Corleonea, u oba Kum - osnovno je čovjeku napraviti životnu uslugu, koju će jednom vratiti; makar i posmrtno. Potom, potrebno je kupovati ljude na položajima, najbolje onime što im životno nedostaje: Bozanića crkvama koje Crkva nije mogla graditi u socijalizmu, primjerice, i sve u tom stilu i na taj način (da ne objašnjavam kako se nekome uredi haustor, pa će me pobristati s portala). Konačno, kad sazriješ, uredivši raskršće samo za prijatelja koji u ulici dva fakulteta podigne neboder, onda te počnu slati u Jeruzalem, Berlin, Šangaj....tamo te prepoznaju kao zvijezdu u usponu, narod stiče dojam da se baviš i državnim poslovima jer, eto, ne bi bio u Podgorici da to nije to, i uglavnom na račun 18 % prireza građana grada Zagreba imaš 365 dana kampanju 4 godine mandata, dok tvoji konkurenti još ni ne znaju da će jadni i oni morati u trku za predsjednika RH! Evo, ide Milan u Šangaj!? Što će on u Šangaju, to samo Bandić zna, no, to se tako lijepo slaže: malo Beč, malo Kina, pa onda prvi red na Mirogoju uz Zid boli, i, narod zapamti da je Milan budući predsjednik Hrvatske, jer mu to same slike sugeriraju: pa evo ga kraj Sanadera i Mesića, sto mu dabrova, pa ne bi on tu bio da već sada nije jednom nogom na Pantovčaku. S druge strane, tako se osigurava kontinuitet: svi relevantni čimbenici, od Crkve, HDZ-a; SDP-a, staroudbaška garnitura i linija Krajačićeva kružoka bit će namirena u svojim ovozemaljskim (kuće, stanovi, infrastruktura, dozvole etc...) i onozemaljskim (nedostupnost transkripata, dosjea, uglavnom istine o stvarnim biografijama i događajima realne povijesti ove zemlje) interesima. I to je sve! Bandić je već do sada razmijenio toliko tajni (dakle: usluga!) s Mesićem, Sanaderom i Bozanićem, da više ni dragi bog, bez intervencije kod Pape Razzija, nema izravnoga upliva na izbor budućeg predsjenika RH. I zapamtite ovaj dan: prije toga mijenjat će se ustav, da bi se omogućile veće ovlasti Milanu I Panonskom. Jer, što će mu mjesto centarfora ako mu Hrvati ne dodaju loptu! Na njegovom terenu, uz suca Lozinu, okolnost da za njega zaleđe ne vrijedi, i sa spoznajom da je protivničkom golmanu sredio upis na Bogoslovni fakultet u Zagrebu. E, jebiga, tako bih i ja dao gol. Čak i bez lopte.

V.

U ovoj zemlji predsjednik može biti samo onaj koji je prihvatljiv i ljevici i desnici. Bandić nije socijaldemokrat, nego je populist, što je u našoj političkoj kulturi istoznačno: on je do ganuća osjetljiv za nezakonito izgrađne Kozari bok, za socijalne probleme sirotinje, i, dovraga, za desetke tisuća tih glasova, konačno. Istovremeno, Bandić je neupitno nacionalno seznzibiliziran: za crkvenih blagdana juri s jedne na drugu misu ne bi li pohodio crkvu u istočnom ali i u zapadnom dijelu grada, dakle je do bogohulnosti vjeran, više doduše Crkvi no Bogu, ali, to je njegova privatna stvar, posrednik je u aferama kao što je ona oko Gotovine, za primitivnije među nama dovoljno je jamstvo i Bandića Brig ili Pogana Vlaka, as you like it. Dakle, da i ja budem konačno zloćest, jer se sam sebi čudim koliko već dugo nisam potegnuo rum i opsovao papigu, on je meni nekako nacionalno-socijalan, što Hrvatska, o, da, tako tradicionalno, snažno i iskreno voli: taj nacionalsocijalizam! To da se besplatna bolnica nalazi na Trgu Mile Budaka! Pa ima li što dalje!? Jedino da se taj trg nalazi u Zemunu ili Boki, ali, jebiga, na ovom stupnju razvoja proizvodnih snaga i odnosa, drugovi, to nije realno, ma koliko mi kao šezdeseosmaši "pitamo", also sprach Ćirohito, nemoguće! Takav je bio i Mesić: i on je svojim građanskim imageom - iako je tu riječ čak ne toliko o malograđanštini, koliko o predgrađu i predgrađanakoj kulturi - jamčio tu SOCIJALNU, lijevu komponentu i notu, dočim je kao osnivač HDZ-a, i, jebiga, ipak onaj koji bi sve Srbe u jednom trenutku pod jedan kišobran (dok se ne pokaže da je i suprotno oportuno, tj. pod dva kišobrana), zajamčeno, garant naš, NACIONALNO neupitan Mesić. Doduše, malo je nejasno to s Deklaracijom i Mic Macom, ali, tko će se prvi nabaciti kamenom na ovim kamenjarskim prostorima, ha? Koliko god vi mislili da to nije tako, takav je bio i Tuđman: lijevo neupitan, kao partizanski general, desno propitan, kao auktor knjige o redukciji jasenovačkih žrtava i ne manje značajan autkor legendarne rečenice o sreći zbog žene koja nije ni Židovka ni Srpkinja. Recept je dakle ti, isti, jedinstven i prokušan. I Bandić muj savršeno odgovara. Bandić je prije svake rasprave o njemu idealan kandidat za predsjednika OVAKVE Republike Hrvatske. To što ne zna engleski, to je ovdje tradicionalno, za OVAKVU Hrvatsku, zapravo, to je conditio sine qua non uspjeha na predsjedničkim izborima. Da kojim slučajem govori bilo koji strani jezik, Bandić bi time bio diskvalificiran: bio bi sumnjiv onima koje njegov mandat mora zaštiti, barem do kraja biološkog trajanja na ovoj tužnoj okruglici. Da zna engleski, bio bi potencijalno sumnjiv kao GRAĐANSKI političar, a to je ovoj boljševičko-fašističkoj bratiji nagora preporuka. To je sasvim druga paradigma. To su nesumjerljive vrijednosti. To su dva različita svijeta. A upravo se to i jedino se to ne smije dopustiti: da prije biološkog iščeznuća staroga svijeta (Mesić, Manolić, Brozović, Boljkovac, Perković....) nastupi novi svijet: svijet građanske zakonitosti pred kojom su i oni jednaki i, moguće, suspetni, nedajbože krivi! To je se. Zato njima Bandić treba. Jer ga već sada tako drže za jaja da se od miline samo smješka. Znaju oni da i kćerka ima stan na Srebrnjaku, znaju oni da gospođa, nažalost, ima svoje tremense po frizerajima južno od Zvonimirove, znaju oni sve o danima i poslovima našeg vrijednog gradonačelnika, o njegovom stanju, statusu, računima i imovini, i, kao što taj čas ispadne da Ferenčakov pogon nema već 100 godina lokacijsku ni građevinsku dozvolu, tako bi i Bandić već sutra mogao pasti zbog bilo kojeg od tisuću razloga. I, šutio bi. Jer, bez obzira na usluge sve do Kaptola i dragoga Boga, ova ekipa koja Hrvatskom vlada od osnutka na ovamo, ne prašta. Još od 1945.!

VI.

Ja kao građanin Zagreba koji plaća porez i osamnaestpostotni prirez financiram jednog propalog političara, jednog sumnjivog špiclova, jednog mesara i jednog alkara da budu POMOĆNICI DIREKTORA u GKG, Bandićevom zagrebačkom holdingu. To je ta racionalizacija uprave! To je taj socijaldemokratski meritokratski kriterij izobora najstručnijih ljudi u gradsku upravu i uprave gradskih poduzeća, kako bi se optimizirao proces donošenja odluka od općeg i javnog interesa! To je to reduciranje pretile gradske administracije koja svojom iracionalnom uslojenošću sabotira svaki mogući pokušaj racionalizacije poslovanja holdinga! To je to SDP-ovo zalaganje za društvo znanja: dok mladi ljudi napuštaju zemlju jer njihovu stručnost ovdje nitko ne treba, nepostistički se protežiraju epizodističke nule, rekao bi Marinković, zapošljavanjem u izdašnim gradskim sinekurama. To je konačno SDP-ova vizija budućnosti ove zemlje: u balkanskoj će se satrapiji personalna politika voditi na kolinjima i čijanama perija, po alkarskim i tamburaškim derecima, unutar seoskih banditskih kabala, daleko od svake građanske demokratske kontrole i procedure!? Da je ovako nešto napravio Vedriš Tuđman bi mu osobno i doslovno odšarafio glavu u Milićevom nedjeljnom Dnevniku. Umjesto toga, gradonačelnik Bandić, kao nekoć Tomislav Merćep, počinje o sebi govoriti u trećem licu, konstatirajući da je Bandić previše plaćen da bi vodio brigu o tome je li njegov mesar postao direktor ili ne, a sve to prije puta u Peking - ne bi li se dodatno potvrdio državni rang favorita za mjesto predsjednika RH - spremno bilježe dobrohotne kamere i mikrofoni državnih i inih medija! Bandića bi trebalo maknuti s mjesta gradonačelnika dok je u Kini, kako bi to Tito napravio! A kad se vrati, k Hrvoju u posjetu, do Remetinca, pa kad se sjeti odakle mu lovica za sve što ima, onda bi ga trebalo ponovo pred kamere. Tako bi to napravili u Kini. Jedino, to Bandić neće naučiti ni u Pekingu.

VII.

Stari, nije, nije manje uzeo od Mikše, Vedriša i hadezeovih lopova - ti vidiš da ja jebem i jedne i druge nepristrano, i da zaista nikada ne navijam za HDZ, pa ti ne moram posebno objašnjavati da sam i u ovom takmičenju kriminalaca nepristran - nego je već sada uzeo tri puta više od svih njih zajedno. To nije moja slobodna procijena, to ja znam. Nemoj me tjerati da ti dokazujem kako znam, jer ako počenem nabrajati što samo ima njegov direktor holdinga, ti ćeš izgubiti svaku iluziju ne samo u politiku i ljudsko poštenje, nego i u valastitu obavještenost i zdrav razum: prijatelu, vjeruj mi, niti jedna administracija nikada nije ovako nesmetano krala, nije bila ovako kriminalno ustrojena i organizrana, kao ova sada. Vedriš je ima Hercegovce za vratom, baš kao i ini predstavnici tehnomenađerske struje HDZ-a. Ovi sada kradu u dogovoru s Mesićem i imprimaturom Sanadera, koji nipošto nije nevin, dapače! Samo, Sandi i dečki imaju svoje poslove višeg ranga, svoje konzorcije i holdinge, svoje prijatelje/frontmane tvrki koje u polovanju s državom, kao M-San, recimo, prelaze prošle godine milijardu kuna prometa!, pa su ova Bandićeva zajebavanja s mesarima za njih poslovi nedostojni ozbiljnog političara. Ali, kunem ti se, Svone, imaš iluzija o imovini Milana Bandića: ja sam sasvim siguran da se tu radi već o desecima milijuna eura! Ako misliš da je to pretjerivanje, prijatelju, jedno se nedjeljno popodne provozaj gradom. Pogledaj što se sve gradi i koliko. E, sad slušaj: da bi se grad tek privolio da jednu malu parcelu od 1500 kvadrata - koja spaja dvije druge od oko 8500 kvadrata - stavi na javni natječaj i prodaju, jedan je moj poznanik otvoreno nudio 200 000 eura! Dakle, ne za otkup parcele! Ne! Nego tek za početak procesa prodaje tog malog zemljišta koje mu je nephodno da spoji svoje dvije parcele i na području Pešće time dobije oko 10000 kvadrata poslovnog prostora. Kakve su cifre u daljnjem tijeku procedure, mogu samo nagađati! Stari, pogledaj oko sebe po cestama Zagreba: petina automobila nije jeftinija od 80 - 100 tisuća eura. Što ti misliš je li toj ekipi teško dati lovu u visini dva, tri takva auta za biznis težak pet, deset, petanest milijuna! Prošeći Zavrtnicom i Radničkom. Misliš li ti da je tu riječ o 5000 eura nekome za lokacijsku!? A što ako bih ti ja rekao da Bandićevi pasdarani imaju po zgradama koje niču kao gljive poslje kiše po dva-tri stana u zamjenu za usluge koje se obično tiču izbjgavanja ionako gumenih gradskih propisa o gradnji, raznih ograničenja broja katova, pizdarija poput uglovnica etc.!? Znaš li ti što to znači kat više na zgradi kao što je recimo ona što se gradu u Rapskoj (spominjem je jer je možeš naći i na netu, a gradi je firma čovjeka koji je radio radove u penthouseu u Bužanovoj!)! Kvadrat je 2000 eura, pa ti odi i vidi koliko je na katu kvadrata, i, stari kad pređeš milju, zapali pljugu, odi do prozora i nastavi piljiti u noć! Kad bi ti netko od gradskih službenika počeo objašnjavati finese vezane uz gradnju po ovom nevjerojatnom gradu, vjerojatno bi ubio sebe, njega ili Bandića! Recimo, znaš li ti da je u Zagrebu sasvim normalna procedura zatražiti lokacijsku dozvolu na parceli koja je gradska, čime zapravo bezeciraš parcelu, pa tek onda - iako je grad nikada nije kanio prodati - započinješ proces pregovora o mogućem otkupu te parcele od grada!!! Znam da ti zvuči blesavo i nevjerojatno tražiti lokacijsku dozvolu za građevinu na gradskom zemljištu, ali, to ti je ovaj grad, to je njegova administracija, to su njegovi zakoni! Što misliš koliko košta recimo dobra volja onoga tko donosi odluku da se takva parcela i proda zainteresiranom zgradograditelju!? Jasno, mogli bi o milijun takvih finesa, ne samo u graditeljstvu nego u čitavom nizu, rekao bi Stipa, resora, no ja ti samo navodim primjere onoga što možeš plastično zamisliti i imaginirati. E moj prijatelju, jebu oni nas u zdrav mozak a da mi nemamo pojma čak ni kako, pa ni to da smo skroz izjebani. Sorry na jeziku, ali, za to nema drugih riječi.

VIII.

Što je više kleveta i laži, Milan nam je miliji i draži! Draga, to je zaista sjajan PR, ma koliko ti msilila da je - obratno! Vidiš, izbori su tek za godinu dana. Do tada, tko živ, tko mrtav. Što se sada razotkrije, tada će biti lanjski snijeg, a o aferama koje su sada in, govorit će se u pozitivnom kontekstu, po logici: Što nas ne ubija, čini nas jačim! Zapamti što ti kažem: vidjet ćeš da će Bandić za pola godine govoriti kako su ga pokušali rušiti pričama o stanu i mesaru, pa se opet pokazalo da je on u pravu, a da su ti zlonamjernici potonuli u zaborav. I ljudi će misliti, zaboravivši što je to točno bilo: Vidiš, stvarno, stalno tom dobrom čovjeku nešto pronalaze, a zapravo mu samo bacaju klipove pod noge! Jer, on toliko toga radi za nas, doduše, ne znamo točno što jer baš ne vidimo ništa novoga osim jednoga mosta, ali, vele ljudi da Bandić radi, pa ga kao svakoga tko ovdje nešto radi pokušava bagra zaustaviti! Eto, to će biti poanta. Dakle: JL sada ispucava sve negativno o Bandiću, jer je bolje očistiti pred njegovim vratima sada, nego mjesec dana prije izbora; također, sve što sada preživi, Bandić će koristiti kao argument u svoju korist u kampanji, baš kao što aferu oko Zagrepčanke ili plaćanje greške zbog bijega od policije danas navodi kao simbol svoje ljudskosti, bliskosti malom čovjeku koji je to i sam napravio, ili poželio napraviti, uglavnom: kao svoju prednost! Da Bandić motikom zatuče nekoga pred Poglavarstvom ova bi raja već pronašla da je jadnik bio HDZ-ovac, Srbin, Musliman, bespravni graditelj vikendice na Viru, susjed koji svira obou u 7 izjutra...dakle netko tko je takvu sudbinu zaslužio! E, pa onda ovaj grad ni ne zaslužuje nikog boljeg od Bandića! A što se tiče odnosa JL i Bandijerasa, sve je to farsa: ovdje se provlače tekstovi o mesaru i aferice koje samo stvaraju privid tenzija, a ispod površine valjaju se poslovi da je to milina! Kad bude trebalo, vidjet ćeš ti što je to reklama! Kad krenu duplerice o Milanu u zagrljaju supruge, kćeri i s psom u prvom planu, kad krenu fotografije iz zraka mosta prema aerodromu i animacije metroa koji samo što nije krenuo, itd.itd., onda će ti biti i samoj jasno da je sve ovo samo dimna zavjesa. Kao da se Bandiću može zamjeriti što je zaposlio mesara! Ha, pa on odgovara za središnji Dnevnik: Pitajte Kikaša! Pa zar se ja, veliki Milan Bandić, moram baviti takvim trivijalijama kao što je jedan direktor u holdingu! Otkud ja znam tko je zaposlen u GKG!? Pa to je Ljubičićev posao. Ja sam preskupo plaćen da bi gubio vrijeme na takve stvari. Pa vidite li vi da ja letim u Peking!? Kako bi Milan Bandić - jer već o sebi govori u trećem licu! - onda uopće imao vremena baviti se takvim glupostim! Eto, to ti je Hrvatska. Divna zemlja.

IX.

Citiram svoj tekst od 18. rujna, upisan u 18:46 sati:"...Trabunja se o prometnoj regulaciji, a on umnaža semafore na Vukovarskoj, samo zato da bi prijatelju Kordiću osigurali propusno raskršće za onaj kriminal od nebodera čija je građevinska dozvola isplaćena prodajom gradu zemljišta na kojemu su bile kućice one sirotinje, a sagrađena je proširena sveučilišna avenija, da studenti FF-a lakše hrle na filozofijiu i lingvistiku u dvije trake sa svake strane! Je li možda od Velesajma napravljen City, pa da tamo firme dižu poslovne zgrade, da niknu restorani i parkirališta, da oko njih krenu barovi, kemijske čistionice, razne uslužne djelatnosti....da Novi Zagreb živne?" GRADONAČELNIK vidim uči! Počinje razmišljati kao njegovi građani. Iako gradonačelnik pokazuje da ništa nije razumio od prvotne ideje: on je za kozmetičku obnovu, redizajn Velesajma, nakon 50.godišnjice otvaranja Velesajma u Novom Zagrebu! On je dakle opet za površni face-lifting, za tipično zagrebačko uljepšavanje fasade, koja je ovdje konceptualni zaštitni znak kulture života. On nije za dubinsko reknceptualiziranje Velesajma u skladu s onime što je on imao biti, što je bila njegova osnovna ideja: poprište cijelogodišnje godpodarske aktivnosti grada i države koja bi generirala život grada i s ove strane Save! Ako Velesajam nije mjesto takvog aktivizma, onda on nema nikakvog smisla! Velesajam je tada tek ogromno prostranostvo praznih zgrada, u kojima se ništa ne zbiva, oko kojih se ništa ne zbiva, kraj kojih se ništa ne zbiva, ukratko: pustoš koja Zagrebu s ove strane Save donosi manje života nego onih stotinjak uličnih radnji uz cestu u Sesvetama! Više se ljudi vrzma u King Krossu u Jankomiru, nego oko Velesajma! Ako gradonačelniku nije jasna ovako jednostavna ideja, onda nije trebao raubati ideju nove gradske urbane strategije 2000 +, napisanu daleko prije njegova mandata. Uostalom, mogao je pitati akademika Slavka Dakića, za kojega ionako kaže da mu uspjeva iskamčiti tek 20% ideja! Dakić vrlo dobro zna za tu ideju oživljavanja Novoga Zagreba pretvaranjem Vlesajma u City! To nije pitanje redizajna i prikupljanja dokumentacije, to je pitanje dručkijeg, cjelovitog poimanja uloge i svrhe Velesajma ne samo u urbanom tkivu grada, već i u svakodnevnom njegovom životu. Ali, za one koji grad vide kao skup zgrada i prostorni potencijal, sve su to ionako španska sela. Bandić zapravo misli obnoviti par paviljona, uposliti svojih par građevinara, obrnuti par poslova, i poentirati nekakvim prigodnim govorom u godini kampanje za predsjednika RH. Zgodno, zar ne?

X.

Ja bih molio sve koji sudjeluju u ovoj raspravi da zajedno pokušamo razvidjeti, razmontirati, analizirati, detaljno razgledati i ponovo sastaviti ovaj argument: Ako je Bandić sebi uzeo, ali je za Zagreb napravio više nego itko drugi! Dakle, da vidimo što je on to napravio i, nije li možda tome tako da Bandić vapi za spektakularnim projektom samo zato da se ne vidi da nije napravio gotovo ništa!!! Idemo nabrajati napravljeno: Bundek - kakav je to besmislen projekt! - most prema aerodromu, zapadni ulaz u grad....I, što još? A da počnemo nabrajati izvor nevjerojatnih malverzacija? Pogledajmo Zavrtnicu i cijeli potez od Glavnoga Kolodvora pa do granice Heinzelove. Pogledajmo podsljemensku zonu. Potom bacite oko na stanogradnju na mjestu parkova ili srušenih dućana, robnih kuća, itd...Grad se pretvorio u nevjerojatno gradilište vođeno urbanističkim načelima Vrbana! Dobar dio podsljemenskih cesta nije u stanju propustiti vatrogasna kola, a ovdje se priča o urbanizumu. Što je to Bandić napravio, neka mi netko kaže?! Trabunja se o prometnoj regulaciji, a on i Dakić umnažaju semafore na Vukovarskoj, samo zato da bi prijatelju Kordiću osigurali propusno raskršće za onaj kriminal od nebodera čija je građevinska dozvola isplaćena prodajom gradu zemljišta na kojemu su bile kućice one sirotinje, a sagrađena je proširena sveučilišna avenija, da studenti FF-a lakše hrle na filozofijiu i lingvistiku u dvije trake sa svake strane! Je li možda od Velesajma napraljen City, pa da tamo firme dižu poslovne zgrade, da niknu restorani i parkirališta, da oko njih krenu barovi, kemijske čistionice, razne uslužne djelatnosti....da Novi Zagreb živne? E, to se ne bi onda tako vidjelo kao Dinamo u Ligi prvaka i tunel kroz Medvednicu! Kome će služiti Bundek u prosincu ili travnju? Je li možda muzem suvremene umjetnosti dovršen u rekordnom roku, kao Bandek - mogli su lovu za Novotnyja u to upucat, bilo bi kudikamo svrsishodnije. Što je to napravljeno, zapravo, može li netko kazati? Popravljaju se ceste!? Pa popravljao ih je svatko, svake godine iznova. Veriš je radio većim tempom s manje samoreklamerstva, Dropulićka se više kužila u urbanizam i da nije bilo idiota Mikše devedesete i ne bi bile tako katastrofalne. Uostalom, Dakićev je GUP i tada bio na snazi, kao i sada ovaj novi! Dakle, Bandić je u urbanizmu jednostavno pokupio pametnog čovjeka Slavka Dakića. Sva ta trabunjanja o Bandićevom tempu su glupost i samoreklamerstvo: on ode namjerno u četiri, dok normalni ljudi spavaju, otvoriti jednu cestu, pa kad je već budan - a nemre spavati od živaca - otvori drugo raskršće, doduše oba s kašnjenjem, i to onda ispadne spektakle! Da je otvorio obnovljene ceste - ionako kilometar dva, ili neko križanje - u 11. h bez kamera nikome ništa: ta, velikog li posla obnoviti komd Vukovarske kod Chromosova tornja! Nema Bandićevih velikih projekata. Nema velikih djela. Imamo grad sumanutih prijedloga, crnih kutija za centar je ne znaju riješti problem prometa, nema javnih garaža u centru, Mićo Carić gotovo da stanuje u predorju gospodina gradonačelnika ne bi li on, Nobilo ali i ekipica koja se okupljala u njegovoj kockarnici legalizirali lovu, uglavnom: deala se i privatno zarađuje, a grad prolazi plastične operacije ne bi li izgledao ušminkano kad već nije zdrav.

XI.

Dragi prijatelju, ako išta poštujem onda su to ljudi koji ragovaraju, poput tebe, argumentima. Dakle, na moje pitanje. Što je Bandić do danas napravio?, ti odgovaraš razumno i opširno: "Napravljeno je dvadesetak dječijih vrtića,petnaestak osnovnih škola,stotine kilometara novih vodovoda,desetine kilometara kanalizacijskih kanala,rekonstruirano stotinjak ulica,izgradjeno nekoliko mostova,crkava,dodjeljeno stotine stanova beskućnicima i socijalnoosjetljivima obiteljima,dakle najsiromašnijim gradjanima glavnog grada svih Hrvata.O potpori Grada Zagreba raznim sportskim ustanovama (Dinamo,Ciboma,RK Zagreb,odbojkaški klub Mladost,Konjički klub,a o potpori pojedinačnim sportapima da i ne govorim....)Uvaženi g.Kuka vi ste počesti u pravu kada kritizirate metropolitanskog gradonačelnika,ali se svama ne bih složio s vašom tezom da je Banderas neradnik i glumac te da je lopina.Radi kao crnac i ako se sjećamo dobio je prije tri godine moždani udar.Što se tiče lopovluka,Bandić nije ni blizu misteru 10%(vEDRIŠ)ILI Dropulićki." Pokušat ću replicirati jednako razgovjetno, bez ikakvih ornamenata i nepotrebnih strasti. Dakle, idemo od nebitnog k bitnom. Nije istina da je Vedriš ukrao više no Bandić.Ne govorim to zato jer bih drukao ili za Verdriša ili za HDZ; uostalom, zna se kako je završio odnos HDZ-a i Vedriša, i to je i krucijalni dokaz da Veriš nije ni mogao ni stigao toliko poharati koliko hara danas Bandić. Naime, Vedriš je, kao tzv. tehnomenađer, imao unutrarstranački "nadzor" hercegovačke struje koja je danonočno bdjela nad time što i kako mešetari, drukajući ga Tuđmanu za svaku spajalicu iz ureda, a kamoli štogod više. Jasno, u onoj općoj krađi i Vedriš je znatno stekao, ali, ni izbliza koliko danas ima Bandić. Konačno, tko kontrolira Bandića? On ne samo da iznad sebe nema kontrolora, recimo Mesića ili Sanadera, nego im, kao gradonačelnik gradu u kojemu hrpa njihovih ima kojekakve interese, dnevno servisira želje i poruke. Toliko o konstelacijama snaga u kojima je funkcionirao Vedriš i unutar kojih djeluje Bandijeras. Sada pak o odnosu ovoga: što ima Bandić a što ima Zagreb. Gledaj, prijatelju, mene se savršeno ne tiče što građani misle o Bandiću. Tiče me se njegova plaća i, ako je kupio stan koji nikako ne može sebi priuštiti svojom gradonačelničkom plaćom, Bandić mora otići! Pa da je izgradio i metro i tunel i doveo Dinamo u finale lige prvaka! Jer, što bi to značilo: Napravio je most, pa valjda može i sebi asfaltirati prilaz kući u Mamićima Donjim!? Ne, ne može, ako nema otkud platiti! Jebiga, pravna država stari. A ako želite istočnu satrapiju, molim, recimo to onda, pa da mi, koji to ne želimo, znamo što ćemo. Konačno, idemo s obavljenim poslom. Koji su to mostovi koje spominješ? Gdje ti vidiš te mostove? Na Bliznecu? Jer, preko Save nije dovršen niti jedan jedini. Dakle, u prijateljskom tonu ne ću kazati da lažeš, ali da ne govoriš istinu, to svakako. Kažeš 20 vrtića i 15 škola!!!! Evo citata sa službene stranice Milana Bandića:"Vrtići. Želim da nadoknadimo propuste iz prošlih godina i da svako dijete u Zagrebu dobije svoje mjesto u dječjem vrtiću. Dakle, izgradnja novih dječjih vrtića apsolutni je prioritet. I to u slijedeće tri godine po dva vrtića godišnje! Škole. Isto je i sa školama i športskim dvoranama. Po dvije svake godine u slijedećem trogodišnjem razdoblju. To je jedini način da naši mali Zagrepčani dobiju prave uvijete za učenje i da se mogu baviti športom. Prvo je perspektiva, a drugo, dobrim dijelom, preventiva od droge i loših navika." Dakle, sam Milan Bandić kaže da mu je tempo 2 vrtić i 2 škole godišnje. To znači da ih nije mogao do dana današnjega sagraditi koliko tvrdiš, jer onda ne bi imao ovako ambiciozne planove, a i da nema tih planova, to bi značilo da tempom kojim sam tvrdi da ih može graditi, Bandić bi 20 vrtića morao graditi od 1996.! Ne znam dakle zašto tako friziraš podatke, zašto namjerno netočno informiraš građane, čemu te očite laži lako provjerljive na službenim stranicama grada i gradonačelnika, kad je sasvim očito da taj posao koji navodiš nije obavljen ni napravljen. Podaci o vodovodu, rekonstrukciji ulica i ostalome i mogu biti točni, ali, molim lijepo, što Bandić ima s izgradnjom crkava, osim što ubrzavaju birokratsku lopovsku proceduru izdavanja neophodnih dozvola, a i to ne bi li Bandić dobio potporu Crkve! Ja bih Bubanj volio živjeti u gradu koji si ti opisao. Ali, Zagreb nije taj grad. U njemu Bandić nije sadragio 20 novih vrtića, ni 15 škola, nema ni sportskih dvorana i bazena, nego ima 150 milijuna kn utučenih u staklenu sjevernu tribinu, prometni kaos, sve ono što sam već opisao, i promičba od rana jutra do sutra! TO je kao s onih 45 minuta do vrha Sljemena! I još nešto. Milan je dobio možani od uzrujavanja, u trenutku kad ga je gotovo pomeo Račan na nagovor Antunovićke i ostatka oponenata u stranci. Udar je dobio jer ima gotovo potpuno suženje desne vertebralne arterije, kad već moram jebati mater istinu i citirati medicinski nalaz u cijelosti, inače - degutantno je i meni, ali nisam ja to pisao prvi! - objavljen u hrvatskom tisku. To nema veze s tempom rada, jer da ima, i opet bi najebao: ima veze s problemima oko love, braka, tadašnjeg neurednog života (vidiš, nisam ja baš bezdušan pa da idem u kost!), i politike. I još nešto: nemoj zamjeriti, ali mi je i pun kufer toga da se njega doživljava kao moralnu osobu i dobrog čovjeka. Nije Bandić baš tako dobar čovjek kakvim se želi prikazati. Napravit će on uslugu kad te treba zadužiti, kad se penje na vrh maltene će ti čistiti zimi snijeg pred haustorom osobno, ali čim se popne tu stepenicu više, pa čak i preko tvojih leđa, odjednom, kao i svaki političar, Bandić iščezne! Tako barem opisuju i govore brojni novinari koji su ga mogli dobiti na telefon i pod tušem dok je vladao kat ispod Vlaste, a kojima, kao što znaš, nije dopušteno ući čak ni na redovna zasjedanja poglavarstva. Dakle, Bandić je tipičan seoski hrvatski političar: daj čovjeku vlast pa ćeš vidjeti kakav je. Da skratim: između vladavine dobrih zakona i vladavine dobrog čovjeka ipak izabirem ono prvo. Ovo drugo uvijek ovisi o čudljivosti vladara. Koji, ponajprije, ipak nek nauči barem engleski. Iz poštovanja spram svih svojih sugrađana koji ne mogu dobiti posao, unatoč doktoratima i diplomama. Ni ja ne cijenim previše Busha, ali, stari, osim love, tu je i Yale. To bih ja savjetovao i našim građanima: prestanimo u barabama tražiti društveni uzor. Ja ne znam zašto zagrepčani tako patološki vole tipove iz predgrađa, valjda iz nekakvog atavističkog straha od tapkaroša i sličnih tipova, no valjda je došlo vrijeme da ovdje vlada zakon, a ne škvadra iz Martićeve ili Dubrave!

XII.

Ovoje ipak komentar tjedna: "Trava se ne jede, ona se puši ....opet su vas krivo informirali!". Sjajno! Luđak iz Mamića Donjih sada je izjavio da će sjeverna obilaznica koštati koliko će koštati! Znači, dvostruko više od kilometra Dalmatine. Ovako zaista ne ćemo daleko stići. Ovako se bezobrazno prema javnosti nije ponašao ni Franjo Tahi. Bandić se definitivno emancipirao od stvarnosti, on zaista počinje živjeti u svom malom svijetu Kikaša i Ljuština, i krajnje je vrijeme da mu se opali šamarčina pa da mu pred očima sine da je tu samo na usluzi građanima, kao prvi administrativac ovoga grada. Mi ga plaćamo. Našim novcem kupuje i Novotnyje i gradi obilaznice. Nama o tome treba polagati računa. Bandić zaista treba stati na loptu i shvatiti da je njegov način postao nepodnošljiv. Jer, idemo ozbiljno svesti račune: idemo svi zajedno naprojati te velebne Bandićeve projekte! Most prema aerodromu. OK, jedan. Rekonstrukcija istočnog ulaza u grad. OK, dva. Bundek. OK, tri, mada ne znam što je tu toliko veličanstveno, nadasve ne kužim što to toliko Bundek građanima ovoga grada pruža tijekom jeseni i zime. Onda milijuni ulupani u spust. To nije projekt, t je čista promičba. Dakle, vidimo, nema tih projekata! To što se obanavljaju cesete, pa u kua, zar bi samo trebalo da se ne obnavljaju! Zapravo, on je fascinantno nedjelotvoran: godinama se lupeta o toj glazbenoj akademiji, i, gdje su ti radovi? Koliko je trebalo čekati donošenje GUP-a? Kome je Bandić pokazao bilo kakvo urbanističko rješenje Zavrtnice? Što je to s radovima oko Branimirove?! Gdje su to ti veliki, zanosni projekti Milana Bandića, koji su to prijekti koji nemaju agitpropovski značaj i bombastičnost i koji ne služe njegovoj permanentnoj političkoj kampanji!? Centralizacija GKG, holdinga s Kikašem na čelu i odvjetnikom Perom Lozicom, čovjekom koji je radio solmizacije Blažu Petroviću!? To je to društvo, jasno, to su ti projekti: Mamići, Carići, Kikaši, Petrovići, Bandići... to danas vlada ovim gradom! Nikad gore.

XIII.

Da, ako nema za stan, trebao bi živjeti u šatoru. I ne biti gradonačelnik, jer, očito, nije dorastao rješavanju vlastitih egzistencijalnih okolnosti. Ovako, za zaključiti je da je za Milana Bandića politika jedino rješenje njegovih životnih okolnosti i problema, pa bi dakle iz te politike. Milan Bandić definitivno morao otići! Gluparanja o tome kako je on tak puno toga dal deplasirana su i uvredljiva: za to Bandić prima plaću, ima privilegije, i to je to. Kakva je to logika: Pa ne će valjda gradonačelnik živjeti u 45 kvadrata? Ha, ako si ne može od svoje plaće priuštiti više, a što da se radi? Inače, poruka je jasna: Draga djeco, zajebite školu i studije, znanje nije moć, nego je to politika, i, ona će vam sve na svijetu i u životu rješiti! E, Dule, Dule...Pa što ako ljudi pod Sljemenom žive u vilama!? Zar iz toga sljedi da bi i Bandić morao? Možda, susjedno vašoj pervertiranoj logici po kojoj je te vile ionako on pod Sljemenom nakitio, uz pomoć Dakića i ekipe, pa kad se zbroje sve te pinke od tisuća urbanih vila što su za Bandićeve vlasti počele bujati kao nikada do sada, jasno je otkud lova za penthouse. Samo, niste vi, ti Dule i tvoj pajdaš Milan, niste stari kažem vi krivi. Krivi smo mi koji vas trpimo. Umjesto da vas jednom za svagda otprašimo na šini uz katran i perje, mi vas toleriramo aplaudirajući jednom mostu, jednom jezeru i jednom raskrižju. Stvarno smo mi Hrvati glupani nedorasli politici, tj. javnim poslovimal. U istom ovom broju - očito diskretno posvećnom apologiji Milana Bandića, suradnika Ninoslava Pavića - onako usput, takstist obajšnjava kako Bandić u četiri izjutra otvara jednu ulicu, u pet drugu, u šest treću, potom juri u Metković, a onda opet natrag na otvaranje četvrtog gradilišta! Misleći da opisuje Bandićevu radišnost, takstist je opisao manjakalnu kompulzivnu opsesiju jednog prevaranta koji ništa drugo ni ne radi osim: a) svečano otvara gradilišta i b) svečano reže trake na dovršetku radova! I, da, usput pomaže Sinj, Metković, Trogir, vodeći našim novcem svoju kampanju.

Milan Bandić: Partijski boss u Bossovu odijelu


Ono što je kuhao deset godina, Bandić je proveo za petnaest minuta. Uz ostavke dvadeset i četvero oporbenih vijećnika Gradske skupštine, priložio je još dvije kuverte s ostavkama pisca Ranka Marinkovića i slikara Miroslava Huteja, bez kojih je HDZ, u domu od pedeset mjesta, ostao u manjini.
Kad je dostavljača otpravio na Glavnu poštu, u petak, četvrt ure prije zatvaranja šaltera, operacija oslobođenja Zagreba već je bila završena, jer je žalbeni rok od sati istjecao u nedjelju, izvan radnog vremena.
Odluka Vlade o imenovanju povjerenika, koji gradom upravlja do raspisivanja izbora ukoliko je nastupila statutarna kriza, predana je stoga u tisak, Narodnim novinama, još iste večeri, kao da je stvar gotova, što je uistinu i bila. U subotu, Canjuga je svojim službenim BMW-om klase još jurio po gradu da otpadnike privoli na povlačenje ostavke. Dežmekasti zagorski gamin, drzak i silovit, uspio je zastrašiti Marinkovića, pa ga navesti da potpiše demantij... No, vrijeme je radilo protiv Canjuge. Dok je pokušavao u zadnji čas nešto zmrdati, Vladimir Šeks, privremeni orgsekretar stečajne uprave oborene stranke, smijenio ga je "sa svih funkcija". Dnevne novine izašle su s međusobnim uvredama te dvojice najgorih hadezeovskih mangupa na naslovnim stranicama... A Šeks, koji je sapleo Canjugu, odavna je politički idol bivšeg oporbenjaka Milana Bandića, koji je još prije dvije godine govorio: "Šeks je izuzetan radnik, borac za ideju koju fura, profesionalac non plus ultra. Iako mi nije politički blizak, respektiram ga i cijenim. To je čovjek koji zna, hoće i može. Dostojan je svakog poštovanja.
Takve ljude treba cijeniti, bez obzira na razlike u političkim pogledima. Političku tehnologiju, zanat, Šeks je ispekao dokraja. To mu nitko ne može osporiti". Zašto mu se Bandić toliko divio? Meni Šeks izgleda kao teška lijenčina, koja već izjutra skreće u saborski buffet, pa onda - uz nadčovječanski napor, kao da usta miče daljinskim upravljačem - mrsi izjave za Motrišta, uglavnom neka seljačka lukavstva i cinične podlosti, kojima se baš ne treba diviti. Prilikom skupštinskog puča Bandić je u džepu imao još dvije rezervne ostavke, koje nije potegao, jer nije bilo nužno. Možda bi ta imena nepotrebno otkrila kako se točno hadezeovski politički organizam rascijepio, kako je koja krhotina polarizirana...
Bandić je potvrdio da mu te tajne ostavke nisu dali čuveni haesesovski prebjezi, koji su 1. omogućili HDZ-u da, usprkos porazu na izborima, zavlada Zagrebom. Nije riječ, tvrdio je, ni o vijećniku haespeovcu, koji se zove kao neki zagorski Papageno - Cicigoj Družinec. Nisu ni trojica hadezeovaca-pašalićevaca, pripadnika hadezeovske desnice, koji su u Skupštini napadali gradonačelnicu Marinu Dropulić, kao pripadnicu neprijateljske frakcijske formacije.
Pa tko je onda? Pošteni hadezeovci? Tko je, dakle, uopće držao vlast u Zagrebu? "Lobiji" u korupcionaškoj sferi korespondiraju s frakcijama u političkom stranačkom životu. Hercegovci su uzalud cijelo desetljeće pokušavali od "lijeve" menadžerske skupine hadezeovskih tajpana (krupnih lovaša, koji nemaju, poput tajkuna, svoja, nego rade u državnim, javnim, poduzećima) oteti tapije zagrebačkih zlatonosnih polja. I nisu uspjeli... S budžetom koji iznosi dvanaestinu nacionalnog proračuna, glavni grad također raspolaže vrijednom imovinom - primjerice poslovnim prostorima koje su budzašto utrapili svojim političkim prijateljima i lopovskim partnerima. Od rentanja imovine u gradsku je blagajnu stoga dolazilo 20 posto prihoda, umjesto posto, kao u esdepeovskoj Rijeci... Smlavljen i ponižen, a povećan gotovo dva puta, Zagreb je kao neko antediluvijalno čudovište koje se budi iz košmara. Urbana jezgra nije se zgusnula u velegradski financijski i poslovni centar: Zagreb nema city, jer nema ni koncentracije krupnoga biznisa. Periferije su se protegnule unedogled, i to je postalo vrlo veliko misto, provincijsko središte sjeverozapadne Hrvatske. Kaos nabujale periferije, invazija iz Bosne, masovna bijeda i nezaposlenost, društvo koje se nije rekonsolidiralo, sve to past će u krilo sljedećem gradonačelniku, a to će, očito, biti Milan Bandić, Račanov bradati klon, četrdesetišestogodišnji esdepeovski tehnokrat, brz, inteligentan momak, sa simpatičnim smiješkom, koji podsjeća na mladoga Šerbedžiju i likove lijevih šereta koje je on igrao u jugoslavenskim filmovima.
Bandić je i sam došao u Zagreb iz Bosne i Hercegovine, ali prije gotovo trideset godina. Zamalo bi, po Degenovim štatutima, mogao postati član Kluba Zagrepčana, udruge fiktivnih Agramera. Stanuje na periferiji, ali u njezinu lijepom dijelu, na Borongaju, u istoj zgradi s Ivanom Aralicom i Mladenom Vedrišem, nadomak Maksimiru, gdje se izjutra šeta. Nemiran, agilan, s hesiodovskom satnicom u genima, ustaje u šest, čak i zimi, dok još nije ni izašlo sunce. Čita jučerašnje novine, ide u dućan, kupuje hrenovke, pecivo, kuha kavu za ženu i kćer, kao u nekoj televizijskoj drami iz razdoblja razvijenog socijalizma, gdje se tim prisilnim radnjama prikazivalo otuđenje, dok za Bandića, skromnog i kućevnog, ono simbolizira obiteljsku idilu.

Kandidira li se za predsjednika, Bandić će, bez sumnje, ugrabiti lentu

Republika Bocvana država je u južnoj Africi, na sjevernoj granici Južnoafričke Republike. Za afričke prilike Bocvana je gotovo pa uzorna demokratska zemlja. Od osamostaljenja početkom šezdesetih Bocvana nikad nije doživjela državni udar, nikad nije propatila zbog građanskog rata, ni vojne hunte. Predsjednički izbori u Bocvani održavaju se uredno kao po štoperici. Po nečem je, međutim, Bocvana osobita. Sva su tri njezina dosadašnja predsjednika na vlasti ostala više mandata i svaki je umro dok je još bio na vlasti. Pada li vam na um još jedna zemlja u kojoj je tako?

Naravno, pada. Između Hrvatske i Bocvane ima razlika, a jedna je i to što je naša demokracija mnogo mlađa od bocvanske, koja ima triput dulju povijest. Ali, ni u Hrvatskoj, kao ni u Bocvani, od predsjednika države još nismo dočekali da ode u mirovinu i umre u penzionerskim papučama. Od Radića naovamo hrvatski su vođe umirali od metka ili svrgnuti, ili bi ih, pak, kao najslavniju dvojicu, smrt zatekla u fotelji, na vrhuncu općenarodnog obožavanja. Posluži li ga sreća i zdravlje junačko (ili - ne pošalje li ga koji Dražen Pavlović na doručak s Đinđićem), Stjepan Mesić za koju će godinu postati prvi hrvatski šef države koji će mirno i svojevoljno živ napustiti vlast. S njim će s povijesne pozornice otići i cijela jedna generacija, politički naraštaj u kojem se za državnika podrazumijevalo da je bio u SK, a potom i u zatvoru, očekivalo da bude hazjajin, čeznulo da bude narodni seljački patrijarh. U kratkom proplamsaju optimizma s vremena mi se na vrijeme činilo da bi s tom generacijom mogao otići i njezin politički stil i da visoka politika više neće biti poligon za narodne “ćaće” koji glade djevojčice po glavi, primaju bukete i o sebi govore u prvom licu množine. Ali, takve optimističke snotvorice u domaćem se realitetu brzo razbiju o hridi. Ovaj će ih put razbiti čovjek koji ima svoje ime i prezime: zove se Milan Bandić.

Gradonačelnik Zagreba imao je posljednjih tjedana uzbudljiv PR život. Posjetio je Yad Vashem, u izraelskom muzeju navlačio odore biblijskih kraljeva te polunamjerno polupustio glasinu prema kojoj bi se trebao kandidirati za narednog predsjednika Republike. Što će od toga biti, ne može se prognozirati, ali jedno je sigurno - bude li se Bandić zaista ikad kandidirao za predsjednika, nema sumnje da će trikolornu lentu i dograbiti, jer zagrebački je gradonačelnik već stoput pokazao da ima nepoderivi javni imidž, da je potpuno imun na difamaciju bilo kakve vrste i da ima sedmo čulo, nepogrešivo ticalo za demagoški “rad s masama”.

ONE MAN SHOW U METROPOLI

Vlastoljubiv, neumoran i populist najgore vrste, Bandić kao da u sebi fuzira osobine najrazvikanijih političara s ovih prostora posljednjih dekada. Poput Slobodana Miloševića, Bandić je ispražnjen od bilo kakve ideje i ideologije, neumorni protejski pragmatik koji se poput tijesta podešava ćudima mase za koju ima posebni receptivni organ. Poput Mesića, Bandić je populistički šarmer s osmijehom rustikalnog lole. Kao i Tuđman, i Bandić je control freak koji čvrsto grabi konce vlasti i ne dopušta u Zagrebu “oporbene situacije”. Samoproglašavajući sebe jedinim nadzornikom javnih gradskih poduzeća, personalizirajući svu kadrovsku politiku, okruživši se poslušnim vazalima, Bandić je glavni grad pretvorio u one man show kakvom je teško naći presedana u ozbiljnoj demokratskoj praksi. Poput kralja Aleksandra, Bandić je tako uveo u politiku princip da “između njega i naroda neće biti posrednika”, a narod je to znao nagraditi. Bandić izbore u Zagrebu dobiva sadamhuseinovskom premoći, a glasački je puk sretan što ponovno ima dobrog hazjajina, patrijarhalnog gazdu, čovjeka koji rješava probleme poprijeko i brzo, zato što ne haje za proceduru i čelom razbija zidove.

KOMUNJARA KOJA SLUŠA THOMPSONA

Činjenica da je Bandić danas možda najpopularniji hrvatski političar strašan je simptom koji pokazuje dokle smo došli. Bandićeva slava dokazuje da je siva, šutljiva većina hrvatskog naroda danas emocionalno suprotstavljena ama baš svim onim vrijednostima za koje se deklarativno zauzimaju praktički sve veće političke stranke i gotovo sve novine, uključujući ove. Jer, Bandićev populistički, narodno-socijalni komunalni monarhizam danas puk doživljava kao čvrstu, očinsku zaštitu protiv ćudljive i podmukle nemani zvane kapitalizam. Bandić je u imaginariju maloga glasača čvrstorukaški “ćaća” koji lupa šakom o stol, i ne da da ga zajebavaju neki tamo sudovi, advokati, zakoni i gruntovnice. U ideološki shizofrenom svijetu malih Arvata Bandić je nova verzija tuđmanističke sinteze, komunjara koji naglas pušta Thompsona, pravi Hrvat koji je komunizam rušio tako što bi umjesto u uredu, sjedio u pešćeničkoj betuli. U novom političkom pejsažu, Bandić je nešto poput novog kralja Matijaša, vitez na bijelom konju, političar koji nas spašava od zlog kapitala. Kad je trebalo propasti Sljeme, kupio ga je gradskim novcem. Kad se zaljuljao TDZ, pričalo se da će preuzeti zaposlene. Tako Bandić, koristeći neiscrpnu Ali Babinu pećinu pretilog zagrebačkog budžeta, preokreće povijest naopako i deprivatizira ekonomiju, postavljajući u sjedište ekonomske moći ne podli i prijetvorni kapital nego bogatu majčinsku ruku metropole. Bandić krstari Zagrebom, skuplja glasove, kupuje naklonost provincije tako što dijeli i poklanja vatrogasna i bolnička vozila, novčane donacije i javne radove. To radi novcem glavnoga grada, novcem kojeg u izobilju ima ne svojom zaslugom nego centralizacijskim učincima zbog kojih ta ista periferija ne može sama sebi kupiti ambulantna kola i žbukati fasade. Bandić je, bar formalno, gradonačelnik SDP-a. Koliko ga tamo vole, ne znam (kažu, ne mnogo). Ali, zato znam tko ga voli i tko će ga voljeti sve više. Čitam Josipa Jovića, čovjeka koji je uvijek znao prepoznati i podržati sve necivilizirano i antidemokratsko. Jović kao pravi eks-sekretar svoje bivše (SDP) mrzi, ali Bandića obožava, hvali ga što je pravi Hrvat, socijalno svjestan, što je čvrsta ruka, otac pokrovitelj. Bandić se ne treba bojati za svoju publiku. U njemu će svojeg novog ćaću naći svi oni koje je divlji kapitalizam ispljunuo kao gubitnike, a ne mogu shvatiti da se protiv njega ne ratuje trobojnicama. Tako će mali partijski ćato s Pešćenice dočekati svojih pet minuta, pokazujući kako je dobro naučio Titovu krilaticu da “ništa ne smije biti tako sveto, da ne bi bilo napušteno i zamijenjeno boljim”. Bocvano, pripremi se. Bandićevo vrijeme dolazi, novi je patrijarh u gradu.


__________________________

Image and video hosting by TinyPic

* Jučerašnja bura u čaši vode bila je zaista puno vike nizašto: Ninin je mali proveo nekakvo istraživanje za portrebe studija na Harvardu, pa je tatin Vampire State Building okitio opskurnim plakatima koji su, između ostaloga, pozivali na otpor Upravi. Blijedi, protrnuli zaposlenici 'Europapress holdinga' gonetali su ovu poruku kroz negativnu komunikacijsku formu, kao da turski ambasador nazoči premijeri "Nikole Šubića Zrinskog", ili da je Dachau jednoga jutra osvanuo prošaran grafitima: Rusi obustavili plin! Savjetujem upisati kolegij "Govor i šutnja"; prvo da se razumijemo s drugima, drugo sa samim sobom.




- 02:32 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 18.05.2007.

Eine Kleine Nachtmusik

DUGO TOPLO LJETO IVE SANADERA

Image and video hosting by TinyPic

Prije par dana Milan Bandić, kandidat za predsjednika SDP-a, šetao je Jarunom u društvu svog novog prijatelja Ninoslava Pavića i njihovog zajedničkog prijatelja Ive Pukanića, čija je kći Sara kumovala ovom druženju. Društvo je veselo čavrljalo o politici, izbornim perspektivama i šansama HDZ-a i SDP-a, i nije trebalo dugo a da se razvije živa polemika:
- Ma nemoj me jebat, Nino, tak si i devedesetisedme govoril da bu HDZ vladal još deset godina., žustro će Puki, već vidno iznerviran defetizmom svojih sugovornika.
Naime, Milan i Nino bili su složni u tvrdnji da su izbori već odlučeni, da je sve već riješeno, da je Sanader pokupovao koga je trebao, i da SDP nema nikakve šanse.
Rasprava se rasplamsala, sugovornici su ustrajali u svojim stavovima i pozicijama, i cijeli bi događaj zasigurno pao u zaborav da nije jedne naoko nevažne okolnosti: Milan Bandić par dana kasnije prihvatit će kandidaturu za predsjednika SDP-a!

Kako je to moguće?
Kako je moguće da Milan Bandić s toliko strasti u polemici s Ivom Pukanićem prije samo par dana zastupao stav da je sve već riješeno, jer je Ivo Sanader pokupovao sve bitne čimbenike izbornoga procesa i uspjeha, da bi potom prihvatio kandidaturu za mjesto koje ga izravno vodi u unaprijed izgubljenu bitku?

U unaprijed izgubljenoj bitci, po definiciji, bore se jedino gentlemani.
Čovjeku rođenom u Donjim Mamićima, hercegovačkom selu što se rasulo na pola puta između Gruda i Klobuka, točnije, u zaseoku Cerov Dolac, ili još preciznije, na Bandića Brigu, maloj uzvisini s koje se jasno vidi Sveti Jure na Biokovu i na kojoj je svega pet kuća, takav svjetonazor, pretpostavljamo, nije ni u peti; važno je pobijediti, pa makar i pošteno, ako drukčije ne ide.

Koje su logičke mogućnosti odgovora na ovo pitanje?

1. Moguće je da je Milan Bandić lagao Ninoslavu Paviću i Ivi Pukaniću, bez obzira je li lagao zbog jednoga od njih ili obojice. Lagao bi naprosto stoga da prikrije vlastitu namjeru da se kandidira za predsjednika SDP-a.
2. Moguće je da je Milan Bandić samo prokušavao ovu tezu, bilo da je htio saznati što njegovi sugovornici o njoj misle, jer riječ je o izdavačima, bilo da je bio zainteresiran za njihovu naklonost HDZ-u ili SDP-u, bilo da je jednostavno htio čuti tipične argumente za ovu tezu, ili protiv nje.
3. Moguće je da je Milan Bandić bezveznjak koji osim što po cijele dane flanira po Zagrebu nema blage veze s politikom pa danas lupa jedno, sutra drugo, onako impresionistički, kako mu se koji dan, ili minut, čini da nešto jest: juha je čas topla, a čas kasnije hladna, i recite vi sad kakva je juha, primjerice?! A kako je onda teško tek s politikom, ako ne možemo na kraj izaći s običnom juhicom, krepkom.
4. Moguće je da je Milan Bandić hipnotiziran pa priča točno obratno od onoga što bi inače pričao. Ironičar.

Hm. Ovako očito ne ćemo daleko stići. Postajem zloban a to je znak da se moram primiriti: pustimo sad kriterij puke logičke mogućnosti i uvedimo dodatni kriterij ontičke vjerojatnosti. Evo, primirujem se.

Bandić već mjesecima vodi svoju osobnu kampanju. Njoj unatoč, Bandić zna da nije dragi Bog i da je ishod mogućeg sraza sa Sanaderom vrlo neizvjestan: čim postoji mogućnost izbora, postoji mogućnost i da čovjek izgubi, ako ništa drugo. Ali, očito je da su Bandića u međuvremenu uvjerili u nužnost kandidature za predsjednika SDP-a, istovremeno mu oslikavajući mogućnost povoljnog ishoda parlamentarnih izbora: jasno je da je tu intervenirala viša sila. Tko bi ta viša sila mogla biti? U ovoj je to zemlji samo jedna takva sila: ista ona koja je Sanadera postavila za predsjednika HDZ-a na Saboru raskida s Pašalićem. Ta naravno nema nikakve veze s rigidnom desnicom i obitelji Turić, Lukom Bebićem i ostalim fantazmagorijama u koje Ivo Pukanić i Ninoslav Pavić godinama uvjeravu ljude ne bi li svrnuli pogled s pravog stanja stvari.
Sanader se, vidimo, osamostalio, postao je nezahvalan, ali ne spram desnice u stranci koju velikodušno trpi, nego je nasuprot stvorio distancu spram bivših mecena stvrajući vlastiti kružok, i dolazi vrag po svoje. Drugim riječima, Bandić naprosto mora preuzeti ovu ulogu, iako možda time nije presretan.
Odatle ove mistično škrte formulacije koje ništa ne govore, odatle ovo skrivanje iza riječi nekakvog Supila, odatle ova nepovjerljivost spram novinara i medija: iz straha da se ne kaže nešto što bi Bandića odalo - odalo njegov veliki strah pred porazom, kao i razloge zbog kojih bi u poraz krenuo.
Ništa ne uspjeva kao uspjeh sam, pa se ničega Bandić ne boji koliko poraza, čak ni poreza. Jer, Bandić vozi kao nekoć Kutle: ako stanem, padam! A taj pad ne bi bio otmjen, makar bio s visoka, što Bandić jako dobro zna.

Samo, on jedini može parirati Sanaderu*, a dečki su već nervozni. Dečki? Da, Družba Steve Kvržice. Sve što uz to ide, uključujući Nina Pavića, koji je također, sva je zgoda, one večeri okrenuo pilu naopako, pa je jedino jadni Pukica – koji je zgodu brže-bolje istrkeljao na OTV-u, ne bi li ispao pametan i obavješten, jer taj pak ne može zinuti ni kod zubara a da ne ispriča kako je baš razgovarao sa Stipom i kaže on njemu... – govorio sasvim iskreno, ili barem iskreno koliko si to Pukanić može dozvoliti. Možda su dečki htjeli da Puki Sanaderu prenese izraze Pavićeve privrženosti, u koju Sanader kao pametan čovjek, jasno, za osobnih razgovora s Pavićem vjeruje koliko u Pukanićeve novine, no to zaista nije važno jer je to, uostalom, Sanaderov problem. Ono što je izvjesno, jest da je Bandić potaknut da se kandidira, dana su mu jamstva da će mu se pomoći, i sada počinje finiš svoje duge premijerske kampanje koju financijama gradskog proračuna vodi već mjesecima po Hrvatskoj i izvan nje: maraton u Hercegovini, konj u Sinj, pomoć Runjićevim večerima u Trogiru, obnova kuća u Derventi...da ne nabrajamo, Bandić kupuje uokolo kao i Sanader!
Metodologija je očita, stoga nezanimljiva.
Zanimljvo je tko je to točno Bandića potaknuo na kandidaturu, i tko će to iza Bandića stati kad izađe na megdan Sanaderu – to je dakle pitanje!?

Bandića je nagovorio predsjednik Stjepan Mesić.

Bandić je naime mogao čekati. On da, ali Mesić ne! S novim mandatom Sanadera, koji bi isticao nakon Mesićeva mandata, ništa više nije pod kontrolom Stare Škole. Dečki naprosto još dok mogu moraju instalirati Nasljednika. Sanader to nije, nikako nije, samoskrivljeno: Sanader se, ponovit ću, previše oteo, prejeko uporište ima u svijetu, a i dovoljno aduta u rukavu za lokalna interna pripetavanja.
Bandić je mogao čekati da Sanader pobjedi, pustiti ga da još jedan mandat surađuje s njim kao gradonačelnikom metropole, na obostrano zadovoljstvo građana i državljana, ali, što ako Sanader do 2011. uvede Hrvatsku u EU? Tko će ga onda pobjediti s europskim zvijezdama oko glave?
Bandić je mogao čekati, ali tko zna što bi bilo i s tim predsjedničkim izborima, a ionako predsjednik bez redefiniranja ustavnih ovlasti Bandić ne želi biti, kako je ove godine izjavio.
Bandić je dakle mogao čekati, ali Stipe nije!
Stipe je pravilno procijenio: ovo su zadnji izbori u kojima on sudjeluje s pozicije moći i vlasti! I, ovi se izbori, kao ni većina toga u zemlji, neće odvijati bez Stjepana Mesića.
Milan Bandić delegat je Stjepana Mesića u parlamentarnim izborima 2007. godine.

To je razlog zbog kojeg nema šanse da Bandić preuzme mjesto šefa stranke a u izbore pusti Ljubu Jurčića! Nakon Ljubinog ujaka Pijavice, Jožica nije ni trebao nazvati a već je Stipe imao na telefonu Milana: Slušaj, Milane...
Jasno, Milan sluša.

A tko će dakle za Bandića glasovati?
Problem sada glasi obratno: bez obzira na krupni kapital, na što zapravo u Hrvatskoj od glasova sa sigurnošću može računati Ivo Sanader?
Na Dalmaciju? Hm, čak ni nju više ne može dobiti cijelu i ne hametice kao što bi to bilo u borbi s Račanom, recimo.
Što još? U Zagrebu je Bandić omiljeniji u Dubravi nego na Iblerovom trgu!
Dio Slavonije drže Bandićevi ljudi; značajan dio Sanader gubi zbog Glavaša, ovako ili onako.
U ovoj konstelaciji snaga Lika je vrlo dvojbena, da ne spominjem prezimena zbog kojih to tvrdim.
Rijeka i Kvarer, te Gorski Kotar, to ide SDP-u.
Istra je Bandićeva, iako je to samo zato jer Istrani ne razumiju da Sanader govori razumljivijim talijanskim od Bandićevog hrvatskog.
Zagorje će posredno dati dovoljan broj glasova. Čkomi Bara!

Sretni dani Ive Sanadera završili su jučer, 17.svibnja 2007.godine.

Milan Bandić bi za sebe dobro učinio kad bi preuzeo Sarkozyjevu medijsku strategiju: budući da svi znamo da je Milan Bandić u duši i po tijelu desno, morao bi energično početi zastupati radnike. Ta kombinacija, desnog i rada, taj ekonomski nacionalizam, image čovjeka rada, Milana Bandića može dovesti do izbornog uspjeha kao do engleskog, bez muke; kada je nedavno na tom istom konceptu inzistirao Butković a propos Ive Sanadera, bile su to samo dobre želje zahvale jednog korektnog novinara spram premijera koji je 'Europapress holdingu' darovao Slobodnu Dalmaciju: zamislite na tren Ivu Sanadera i Milana Bandića u ulozi "čovjek rada"! Sanader, rafinirani ljubitelj opere i skupocjenih satova, i Bandić, čije je osobno bogatstvo i veće, ali je ono poput imovine Popa Larkina, iz 'Prekrasnih pupoljaka svibanjskih', svo od okretnosti: bogatsvo lukavog, snalažljivog malograđanina. Bandić je upravo to, ideal predgrađa: njegova su publika oni koji znaju da Bandić igra za njih, a protiv države! Znaju oni da je Bandić tu da iskoristi politiku, jer to je jedino što pošten čovjek može i treba učiniti na njegovom mjestu. Bandić, koji energično gazi blatnim ulicama Kozari boka, ikona je tog homo fabera za kojime će nastati ogromna izborna jagma i potražnja. On je njihov čovjek: heroj radnika na gablecu! Jer, dečki, jeeeee….idemo delat! Ha, ha, ha….

Što će sada biti s HNS-om, primjerice? Čačić bi bio bliži Sanaderu, ali, nemojmo se šaliti, ne s takvim stvarima: ne smije Čačić kontra Stipe, a i nema potrebe; ta, porez na nasljedstvo mu je ionako on sugerirao.
Friščić je Stara Škola, a njemu je i najlakše pred strankom opravdati koaliciju s ljevicom.
Adlešićku je EPH počeo načinjati, baš na isti dan kad je Bandić postao kandidatom, a to je tek početak njenih muka s Pavićem. Vidjet će(te). Usljedit će istovjeten razvoj događaja s Pukanićem. Sasvim sigurno. Znam. IDS je prisutan. Umirovljenici otsutni, već duže vrijeme.

HDZ i HSP ne mogu vladati samostalno, to je jasno.

Dakle, sada treba vidjeti što je šjor Ivo pripremio! Ako ikada, sada ćemo vidjeti od kakvog je materijala Ivo Sanader sačinjen.
Jer, unatoč priči o velikoj koaliciji, Sanader zna da će na prvi znak slabosti dečki kazati: Da, to je bilo onda Ivo, ali stvari su se stubokom promijenile! Vidiš…
A kad jednom tako počne, onda zaista ubrzo progledaš i vidiš.
Imala je Vesna Škare-Ožbolt pravo: ove će se godine vidjeti tko s kime kupla u hrvatskom kupleraju.
Bilo je i vrijeme.

________________

* Vidite, sad vam je jasno zašto sam još prije mjesec dana pisao da Bandić jedini može parirati Sanaderu. Imam sad vašu pažnju? Da? Fino.

- 07:19 - Komentari (9) - Isprintaj - #

DOBRODOŠLI!

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

- 03:58 - Komentari (2) - Isprintaj - #

SVI MARŠ NA SLET!

BRAVO BANDIĆU!

Image and video hosting by TinyPic

Mažoretkinja, Dabac, 1958.

"ZAGREBAČKI gradonačelnik i šef zagrebačkog SDP-a Milan Bandić, večeras je na sjednici Gradskog odbora stranke prihvatio prijedlog tog tijela da on bude kandidat za novog predsjednika SDP-a.
Nakon iznošenja prijedloga da gradska organizacija SDP-a kandidira svog predsjednika Milana Bandića za predsjednika stranke, članovi stranke stidljivo su se nećkali ne želeći raspravljati o prijedlogu, jer se podrazumijevalo da će isti biti prihvaćen.
Bandić je međutim inzistirao na održavanju rasprave, te je nedugo potom riječ uzeo šef seniora SDP-a Vedran Žuvela koji je "zakotrljao kamen" Bandićeve kandidature.
"Kandidirajmo predsjednika gradske organizacija SK..., SDP-a" - uskliknuo je SDP-ov senior koji se u žaru prepoznatljivom za doba stare političke škole iz vremena SKH-a zabunio te podržao Bandićevu kandidaturu najprije za predsjednika Saveza komunista, da bi se iduće sekunde ispravio i izrekao pravilnu kraticu stranke čiji je član.
Nakon toga je član zagrebačkog SDP-a Goran Kutlić jednostavno Bandića pitao "o'š prihvatit ne'š prihvatit", što je Bandića potaklo na izlazak za govornicu i obraćanje okupljenim SDP-ovcima. Članovima zagrebačkog SDP-a Bandić je rekao kako su svi oni "klapa i armija od gotovo 6 i pol tisuća ljudi".
"Nas je šest tisuća i tristo i mi smo klapa. Klapa se postaje klapajući sa svim ljudima iz te klape. Mi smo vojska, armija od gotovo 6 i pol tisuća ljudi. - kazao je te podsjetio kako je on sam počeo od nule.
"Počeo sam od ogranka, odozdo i to preporučujem svima koji žele napredovati u ovoj stranci." - otkrio je Bandić tajnu formulu stranačkog uspjeha.

Na tiskovnoj konferenciji medijima se prvi obratio dogradonačelnik Ivo Jelušić koji je potvrdio Bandićevu kandidaturu te je pustio "šefa" da se obrati javnosti. Bandić je govorio vrlo kratko i u svom poznatom šerifskom stilu.
"Milan Bandić je preuzimao obaveze organizacije od '90-e na ovamo u puno bremenitija vremena. Ona danas nisu manje bremenita na gospodarskom polju, prije 15 i 17 godina bila su (bremenita) na sigurnosnom, pa sam preuzimao obaveze i gradio sam sa svojim kolegicama i kolegama u gradu." - rekao je Bandić i potvrdio prihvaćanje kandidature.
"Citirat ću još samo dvije rečenice. Jednom je davno Frano Supilo rekao, želite li biti relevantni u kandidaturi, morate imati iza sebe makar jednu ulicu. Ja iza sebe imam SDP grada Zagreba koji me kandidirao, dakle ne jednu ulicu već Socijaldemokratsku partiju Zagreba." - zaključio je Bandić, a na sljedeća pitanja novinara odgovarao je kratko i bahato.
"Sve što imam, ja sam rekao. Ja sam precizan, k'o gorska suza", ponavljao je Bandić nakon što je upitan da precizira detalje oko same kandidature. Nakon toga je ponavljao kako će na sve što ga novinari budu pitali odgovoriti da je "već sve rekao".
"Vi se trudite, ali takav sam ja. Ja razumijem vašu znatiželju, ali vi razumijte mene. Ja vas apsolutno razumijem, kaj vam je, ja sam bio precizan" - odgovarao ja Bandić.
Nakon toga je rekao kako na "ovim izborima ne misli sudjelovati nego pobijediti", te je rekao kako ga je kandidirala Gradska organizacija SDP čime je "odgovorio na sva novinarska pitanja".
"Mi ne želimo sudjelovati nego pobijediti, a nakon ovoga ako vam nešto nije jasno, onda stvarno..., pa ja ne znam..." - kazao je Bandić."

Image and video hosting by TinyPic

SDP KAO HDZ

A LIJEPO SAM VAM GOVORIO...OVO JE KRONOLOGIJA MOJIH PRAVOVREMENIH OBAVIJESTI O ONOME ŠTO SE IMA DOGODITI. JER, BILO JE LOGIČNO. OTUDA I NUŽNO.

"Buahahahahahahaha...A lijepo sam vam ja govorio u onoj magistralnoj analizi SDP-SDP par postova niže: Bandića za predsjednika! Samo, nitko mi nije vjerovao, dapače, budući da je ironija čini se usmeni žanr, čuo sam da se u SDP-u vjeruje kako sam konačno pokazao svoje pravo, hadezeovsko lice! Vjerojatno me se ne može čuti jer govorim ono što se ne želi čuti: kao što tvrdi "Jesenji list" - sve žući, sve bliži padu - zagrebački će SDP-ovci mirno koegzistirati s SDP-om, otprilike kao Zagorci i Hrvati.
Zagrebački SDP-ovci?
Da, posebna vrsta ljudi. Samoupravna interesna zajednica. Ljudi koje je osobno izabrao i zadužio Dragi Vođa, čovjek koji nije kao drugi jer ima srce i dušu, kako će sam za sebe par redaka niže kazati (doduše, do jučer je razglabajući široki krug tema u uskom krugu ljudi govorio da je bolje da na izborima pobijedi Sanader, jer bi ga pobjeda Žutog odvela u zatvor, ali, samo se budale ne mijenjaju, zar ne!?) i briznuti u plač, skupa s kamenom. Samoupravna, da se vratimo temi u ovom rondu, jer SDP Zagreba zaista kohabitira s ostatkom SDP-a: politika je to miroljubive pasivne koegzistencije: SIZ samoupravlja, a Iblerov trg navraća u Prašku ili u Poglavarstvo kao turisti na Fontanu di Trevi: tek da zažele želju. Žetoni su stranački. Interesna, jer nema tu ideoloških barijera: tu je važan jedino i samo interes, pa je tako već zarana Dragi Vođa sugerirao da stranačke kolege svoj osobne ili grupne potrebe dostave napismeno, jasno bez javnobilježničke ovjere, tek da ne čekaju na red s ostalim građanima-turistima.
Ovaj koncept privatizacije javnih usluga, čijim ispunjenjem nastaje moralna obveza građana spram gradonačelnika, osobni je doprinos Milana Bandića povijesti političke tehnologije: on će do kraja 2008. osobno zadužiti 68% stanovnika Lijepe naše, tako da Milanu i nije moguće drukčije vratiti dug nego sletom i štafetom, pa i pjesmom: Što je više kleveta i laži, Milan nam je miliji i draži! (Kao što je zamjetno, nakon Antike, ovo je prvi praktički pokušaj pomirenja sfera moralnog i političkog.)
Zajednica, he, he, zna se: svi smo mi za jedno, a to jedno su žetoni, kaj ne!? Idemo delat!
Eto, SIZ, a ne SDP. Kakva k*** socijaldemokracija! U Zagrebu vlada posvemašnja ideološka pomirba zavađenog hrvatstva na tragu dr.Franje Tuđmana: Bandić ionako nikada nije imao nikakvu ideologiju osim ideje da on vlada; Sanader čak nije inzistirao ni na tome, pod pretpostavkom da zaradi. Takve sloge u Hrvata odavno nije bilo: light HDZ, HDZ lišen nacionalističke biti, i light SDP, SDP lišen socijalističkog balasta*, udruženi u HDZ-SDP kao interesnu zajednicu nove hrvatske oligarhije - u zemlji u kojoj su gotovo svi čelni ljudi parlamentarnih stranaka barem župani - složno će vladati tisuću godina u sreći i blagostanju."

O neospornoj činjenici da je ideološka pozicija Milana Bandića, baš kao i Zorana Milanovića, za potrebe ovih izbora dizajnirana po uzoru na onu dr.Franje Tuđmana, iscrpno sam pisao. Ponovimo to, jer ovaj agitpropagandni i pseudoideološki raritet vrijedi slow-motiona, ako ni zbog čega drugog a ono da dr.Ivi Sanaderu pružimo prigodu za popravni. Jer, sama dizajniranost ovih izjava dovoljan je dokaz ozbiljnih predpriprema onih političkih snaga u zemlji kojima je, sada je to sasvim bjelodano, još četiri godine mandata dr.Ive Sanadera strašan gubitak vremena, gnjavaža i, možda, prevelik rizik. Savršeno je jasno da je posrijedi isti promotivni duktus. Očito je da isti brandoctori rade na kampanjama potencijalnih izazivača Ive Sanadera. Kada se odustalo od Milanovića, pristupilo se na vlas istom make overu Milana Bandića: njegov portret nije bilo potrebno retuširati, jer je platno bilo intaktno - sasvim prazno! Posvemašnje odsustvo bilo kakva ideološkog određenja. Sve donedavno, kad je Milan Bandić zauzeo jedino mjesto koje u Hrvatskoj jamči većinsku izbornu pobjedu: mjesto s kojega se može računati na cjelokupan SDP i barem pola HDZ-a! Pri čemu je Milan Bandić u značajnoj prednosti ne samo pred Ivom Sanaderom, nego i pred pokojnim Tuđmanom: Milan Bandić može računati na cjelokupan HDZ, i dobar dio SDP-a! Čudesna pozicija! Popularan čovjek.

BANDIĆ KAO TUĐMAN

Koji vam je gradonačelnik bio uzor?

- Jedini moj uzor je na nebu! Uz Njega, uzor mi je i mama...

Kada sam isključio magnetofon, razgovarali smo uglavnom o politici.

Pred Bandićem su bitne političke odluke. Jednom mi je priznao da je njegova krajnja ambicija postati predsjednikom države. Ne znam misli li tako i danas. Ali, iznio mi je svoje temeljne političke postulate:

- Antifašizam, starčevićanstvo i radićevština. Tim redom...

MILANOVIĆ KAO TUĐMAN

Milanović kaže da mu je politički uzor Miko Tripalo.
Potom, odmah na početku teksta, da ne bi bilo zabune, kaže da su "Starčević i Radić temelji hrvatske kuće bez kojih nema prizemlja ni prvoga kata."
Odmah potom, dodaje:"Moji su težačkih korijena, iz Glavica pokraj Sinja. Bili su antifašisti, od prvoga dana, a ne od kapitulacije Italije..."

Starčević + Radić + antifašizam = Starčević + Radić + Hebrang

Milanović = Tuđman

Naime, kompozitna je ideologija Zorana Milanovića istovjetna onoj u koju se zaklinjao devedesetih dr.Franjo Tuđman:

Starčevićevo državotvorstvo + Radićev republikanizam + tradicija hrvatske ljevice!


Oba ova teksta pojavila su se u "Jutarnjem listu": i Bandićeva predsupilovska, i par tjedana prije Milanovićeva pokajnička izjava.
Prokušan, mada priprost marketing: budući da nema nikakvu ideologiju, Bandiću je ova svehrvatska kompilacija savršeno sjela: Starčević, Radić i antifašisti iscrpljuju univerzum hrvatske politike prošloga vijeka, i Bandić je odlučio onako, u skladu sa stihom Internacionale: Tko bješe ništa, bit će sve! Sada je, i to je gaf, pridodan i Supilo, što je zasigurno nepismen prinos stanovitog Skoke: taj zaista nije u stanju zapamtiti tri jasna promičbena, a kamoli ideološka naputaka, budući da je šefu utrpao u usta izjavu čovjeka koji je tvrdio da su Hrvati, Srbi i Slovenci jedan troplemeni narod, pa bi sada bilo logično za očekivati da Milan Bandić u Linićevom gradu potakne donošenje neke nove «Riječke rezolucije» za stvaranje «Hrvatsko-srpske koalicije».

No, to su već nijanse, a SDP je ionako prepametan i prezaokupljen sobom da išta od ovoga poželi shvatiti.
Tako je to bilo i 11. travnja, kad sam napisao:
In medias res

...TO JE MILAN BANDIĆ

...mora se naprosto priznati da postoji samo jedan čovjek u Hrvatskoj koji može pobijediti Ivu Sanadera na parlamentarnim izborima, a da mu ovaj pritom i ne zamjeri.

Pokušajmo konceptualizirati neminovne promjene u SDP-u. U skladu s učenjem profesora moralne filozofije s Princetona, H.G.Frankfurta, drugovi, prestanimo kenjati*: nemoguće je ovdje pod izlikom razgovora o suvremenoj socijaldemokraciji kazati nomina sunt odiosa! Je, možda sunt odiosa, ali cut the shit: o imenima se ovdje radi možda više nego u "Romeu i Juliji", jer ovdje ruža ne bu mirisala pod drugim imenom, ili možda bude, što je za ponekog još i bolnija spoznaja. U svakom slučaju, jučerašnjim nastupom na Z1 šefice SDP-a Željke Antunović, party može početi! Što sad to znači? Zašto bi nastup čelince SDP-a na lokalnoj gradskog televiziji označio ako ne početak kraja a ono barem kraj početka definiranja odnosa u postračanovskom SDP-u? Iz vrlo jednostavnog razloga: gospođa Antunović sinoć je igrala U Zmajevom gnijezdu! Ad hoc nastup na Z1 znači - c.t.sh. - pomak gospođe Antunović u smjeru Milana Bandića!
To je ono stvarno senzacionalno u hrvatskoj politici ovoga tjedna, ono što se zasigurno neće drugdje moći pročitati, ne samo zato jer se ne znaju čitati znaci vremena, nego naprosto stoga jer se ne može pročitati ono što se ne smije napisati.
Da bi se objasnila ova ekstravagantna, a opet logična promjena - i ja bih učinio isto, da sam na mjestu Milana Bandića; i ja bih učinio isto, da sam na mjestu Željke Antunović; i ja bih se udružio suprotivu Ljubi Jurčiću, jer što bi mi drugo preostalo? - ne treba puno mudrosti: Jurčić je nakon netrimičnog gledanja u oči prvi trepnuo, najavivši današnju molbu za primitak u partijsko članstvo, dakle upravo u trenutku kad je Liga gentlemana predvožđena Linićem i Vujićem obznanila političku volju socijaldemokratskog partijskog mainstreama, pa partijskoj prvoj dami zaista nije ostavljeno puno prostora: na ljudu ranu, ljutu travu, u skladu s jučerašnjim nadnevkom! Postalo je očito ono što Željka Antunović, s pravom, sama veli: premijer mora biti šef stranke, i šef stranke mora biti kandidat za premijera, sve je ostalo kompromis, a kompromis je regres.
Slažem se. Gubitak vremena. A SDP ionako vrijeme gubi na isti onaj način na koji ga je gubio HDZ zatočen na Trgu velikana žrtava fašizma: netko će kazati da je razlika ogromna, da je Račan bogu hvala živ, da upravo intenzivno razmišlja o sudbonosnim odlukama koje će ovih dana obzaniti, ali, dečki i cure, slušajte profesora Frankfurta: nemojmo kenjati! U politici nema testamenata, pa makar Račan 2008. ponovo sjedio na Markovom trgu! Politički se testamenti ne otvaraju! Kad ih otvore, već su povijesni dokument, samo to i ništa više.
Znam da je okrutno, i meni je Račan drag čovjek, i velim, dao mu bog sto godina i mandat premijera koji uvodi Hrvatsku u EU, ali, u međuvremenu, drugovi i drugarice, pred nas se postavlja povijesni zadatak - prestanimo kenjati!
Idemo u promijene! U demokratske promjene. Zato je vrijeme za slogan: SDP - SDP: socijaldemokratska partija ponajprije mora biti stranka demokratskih promjena, jer, inače, koji će nam kurac socijaldemokratska partija koja ne bi odgovarala vlastitome pojmu, skjuz maj frenč!
Da bi se u ovim neminovnim promjenama SDP znao orijentirati, ponudit ću par konceptualnih varijanti, ne samo zato jer sam ja tu najpametniji - što je točno, ali u ovom trenutku je manje važno, ako se tako može kazati - nego zato jer stalno imam na pameti samo jedno: korist SDP-a! A kroz korist SDP-a i korist zajednice. Dakle, za idiote: skrbim oko općeg dobra, tj. djelujem politički par exellence: nudim dakle par koncepata, tek da skratim priču i uštedim Partijskim brahmanima vrijeme neophodno za kenjažu - to je inače sumoran posao, to savijanje prostora tj. formuliranje visokoparnih izlika niskih poriva, no, it goes with teritory, kaj se može - te svima plastično ocrtam što se logički uopće dade domisliti razmišljajući, onako, popodne, čekajući tekmu, o sudbini SDP-a u ova Posljednja Vremena.
C.t.sh., Nemanja, ideme...

Varijanta prostodušna, hiperrealistička

Da hrvatska politika nije farsa, SDP uopće ne bi imao nikakav problem, niti bi se pred članstvo postavljalo ikakvo pitanje Račanova nasljednika. Hrvatski jezik nije tako nijansiran kad je riječ o kurčenju, što je karakterološki shvatljivo, pa kao što Eskimi imaju tanani vokabulara za izražavanje delikatnih valera bjeline, tako Srbi imaju prebogat rječnik pojmova koji određuju teško prevediv termin "dase" ili "badže": nema te hrvatske riječi koja bi to opisala; možda bi u enciklopedijskom rječniku najbolje bilo uz riječ dasa, recimo, staviti Čačićevu sliku, ponuditi ostenzivnu definiciju pojma. E, dakle, to je badža: to je ono što bi se samo od sebe ukazalo pred očima socijaldemokrata, da nisu žrtve ideološkog privida: naime, SDP ima dasu u svojim redovima, ne samo prirodnog nasljednika Račana, nego tipa koji je u stanju kroz par godina osvojiti izbore i u Austro-Ugarskoj, a potom je za potrebe vlastite vlasti i restaurirati, na oduševljenje i uz prepristupne fondove Europske Unije. Jasno, to je one and only Milan Bandić.
Ne zajebavam se.
Da u politici ima minimum poštenja, ljudi bi se skupili i kazali: čujte, da se može drukčije Milan Bandić bi danas nastupao na Željkinoj televiziji a ne ona na njegovoj, ali budući da je realnost upravo obrnuta od onoga što vidimo kroz opskurnu kameru ideologije ili televizije, svejedno, mora se naprosto priznati da postoji samo jedan čovjek u Hrvatskoj koji može pobijediti Ivu Sanadera na parlamentarnim izborima, a da mu to ovaj pritom i ne zamjeri. Možete se vi ljutiti koliko hoćete, ali to je Milan Bandić. Govorim to s gotovo budhistički apsolutnom sviješću o tome što to sve znači i konotira. Ali, činjenica da SDP ne uviđa ovu tako očitu istinu da je zapravo neugodno tu istinu i izgovoriti a da čovjek sebi ne zazvuči kao idiot koji ponavlja da kiša pada, pas laje a Bandijeras rulez!, ta je činjenica velim indeks perverzije odnosa i u SDP-u, i u našem društvu, pa i šire, za što nas u ovom odsudnom trenutku zabole kita: naime, postavlja se opravdano pitanje: Ako ne mislite da je Bandić jedini dasa u Hrvata koji može povesti SDP do pobjede na parlamentarnim izborima, a zakaj ga onda držite u stranci! Ni manje ni više. Da, da, drugovi i drugarice, pssssst, tiho, tišina molim, upravo tako: Ako Bandić nije taj koji po logici stvari, po prirodi stvari, po babu i stričevima i po bogu i vragu već sutra mora preuzeti kormilo SDP-a, naprosto stoga jer je čovjek na čelu najjače SDP-ove partijske ćelije - bože, da ga ne ureknem!- u zemlji, zato jer....dobro, moram li zaista gubiti vrijeme na kenjažu i objašnjavati bilo kome u Hrvatskoj hu d fak iz Milan Bandić, onda je vaš izbor zaista duboko konceptualan: ne može se Bandića ignorirati, a ne priznati da se izabrala budućnost u kojoj za Bandića zapravo nema mjesta! Ovdje se nemre, kao što će se kasnije pokazati, igrati po logici vuk sit, koza nostra cijela! Ovdje se igra ili - ili! Ili je najuspješniji esdepeovac šef stranke, ili stranka mora sebi objasniti zašto on to nije!
E, prijatelji, jedno od toga morate objasniti i nama: nemre se uz pomoć Glavaša postati Sanader, pa onda Brane u rešt! Ili i u SDP-u mislite da se može? Predrastičan sam? Je li?
Dakle, ili je Milan Bandić šef SDP-a, naprosto stoga jer on to de facto jest samo vi to ne znate (budući da to još EPH nije objavio) ili ne želite znati, ili vi morate napraviti nekakav drukčiji SDP, pa, rekao bih, i drugi SDP: ta, Milan ima svoj, on ga je napravio devedesetih, u Zagrebu, a sad ga radi i po Hrvatskoj, po istom modelu po kojem je radio devedesetih ovaj zagrebački: ide po zemlji(a i šire) kao po Trnju i Kozari boku, zna svakog čovjeka i svaki problem, i ja bih se kladio da u vašem rodnom mjestu župnik već ove nedjelje, ako ne najdalje do 1.maja, drži misu za zdravlje - Ivice Račana. Jasno, jer je sredio Milan. Ne znate za to? Čujte, malo mi je neugodno, ali možda bi trebalo ipak ako ne po sakristijama, a ono barem više biti s pastvom.
Da zaključim i još jednu po(d)vučem na kraju izlaganja: zaista se ne šalim, vi nemate izbora: ili je to Bandić, ili sebi i Bandiću i njegovom SDP-u i Hrvatskoj morate objasniti zašto to Bandić ne može biti.
To bih objašnjenje volio čuti. Jedino, bojim se da nema tog medija na kojem bi vam to objašnjenje pročitali.
I opet mi je neugodno, ali, vratimo se na početak priče: nije li sve počelo na Milanovoj televiziji?
Jebiga, a kaj ste vi radili? I, zakaj bi zapravo čovjek bio kriv što je radišan. Da sam ja političar u Hrvatskoj, da nisam dekadent i ne vladam iz sjene - morate priznati da je moj utjecaj zapravo nevjerojatan, kad se uzme u obzir fakat da čega se god dotaknem u Kini izazove potres u Hrvatskoj - ja bih već posjedovao i famozni EPH! Ima načina. To je sasvim legitimno, da prestanemo konačno kenjati.
I u tome i jest poanta: kad u pravom smislu te riječi, u smislu profesora moralne filozofije Frankfurta, prestanome kenjati, bez lažnih iluzija, onak realno, rečite vi meni: Dobro, a zakaj odalažete stvari? Zakaj ne Milan? Ta, prije ili kasnije, on će to biti. Ovo je sasvim maniristička situacija: doživljavate politiku kao manje ili više dovitljivo pravdanje s neumitnim, odlažući ono što ionako mora biti, neminovno.
Prepustite se. Vidjet ćete da je cool. Full. Sviđat će vam se. Stvarno.
A, da vam sasvim pokvarim dan: Razlog zakaj ne ne smijete kazati glasno! Probajte!

Varijanta složena, besmislena, zapravo neostvariva i nadrealistička

Budući da me ne želite slušati, ulazimo u kenjažu, kaj se meni ni malo ne sviđa, jer to je onaj period koji je prolazio HDZ sa Sanaderom i Pašalićem, prije no što je Pašalić postao slobodni zidar u Turopolju i Istri - i opet je fascinantna paralela: on je stolovao u Zakladi; čujte, imate li vi neku zakladu u Praškoj ili su to poklade? - ali, ako se već drukčije nemre, idemo onda složiti varijantu po kojoj bi čak i drveni špaher bio moguć: dakle, SDP koji ne bi propao u obračunu frakcijskih borbi na koje se spremate: s jedne strane predsjednica Antunović u koaliciji sa Zmajem od Milana, a s druge regent Ljubo Jurčić i Novi Fosili, obnovljeni band prokušanih mahera hrvatskog socijaldemokratskog mainstreama. Recimo da je za neki period, čak i mandat, ova varijanta moguća. Ako ne, po gubitku izbora, ionako će padati glave, što vas ne mora zabrinjavati: kao što je dokazala glava cara Lazara, moguće je po bojnom polju skakutati i samostalno, u potrazi za vlastitim tijelom. Biračkim. Na koncu konca, doći ćete na moje, na varijantu prostodušnu, ali, evo, nek bude za neko vrijeme po vašem.

ZAŠTO JE BANDIĆ POŠTENO POSTUPIO

Bandić je mogao čekati. Mogao je poslušati poslovicu koju uglavnom krivo pripisuju samurajima: Ako sjedneš na obalu rijeke i dovoljno dugo čekaš, voda će prije ili kasnije donijeti tijelo tvoga neprijatelja. Ali, Bandić nije sjeo i čekao. A mogao je zlurado kalkulirati. Evo kako, kao što sam, jasno, već pisao:
Milan je zapravo genije!
On će podržati svakog kandidata, sve do zadnjeg časa: podržava Jurčića kao kandidata za premijera, Milanovića kao kandidata za predsjednika stranke, a Antunovićku dovodi u goste na Z1 (isprovociranu Jurčićevim nastupom na Novoj) da objasni kako će se ona kandidirati za predsjednicu stranke, ne nužno za mjesto premijera, ali kako premijer mora biti i predsjednik stranke naprosto da bi mogao efikasno vladati! Summa summarum: Bandić je podržao sve aspirante na sve pozicije! Ta, Bandić sve njih tretira kao Vlastu Pavić: kao trbuhozborac lutku. Logično je da će u posljednjem trenutku Bandić, procijenivši odnos snaga, podržati najizglednijeg kandidata: tako neće pogrješiti jer će biti izabran i onaj kojega će Bandić podržati, a Milan će, post festum, uživati odobravanje velike većine SDP-a: onih koji bi i bez njegovih ljudi glasali za novoizabranog predsjednika stranke i, jasno, svojih ljudi iz SIZ-a. Ali, i to je samo srednjoročan tranzicijski potez: Milan zna da će SDP izgubiti izbore - o tome smo pisali, ali, novi post sljedi sutra - i da će stoga predsjednik gubitničke stranke morati ponuditi ostavku i platiti ceh! I tada, kao gradonačelnik s još dvije godine mandata, sa Stipom na Panti i Ivom na Griču, Milan jedri punim jedrima: nema više zajebancije, pizda vam materina, sve sam vas podržao, sve sam vam dao, vidite kaj ste napravili dok sam ja delal, i SDP-ovci željni vlasti (SDP-ovci, ne SIZ-ovci, jer SIZ-ovci žive k'o bubreg u loju, oni nisu frustrirani i imaju vremena čekati, mada ne znaju kaj bi zapravo imali dočekati budući da bolje od ovoga nemre bit: ta, imaju Zagreb na pladnju: Zagreb kao holding s jednim članom uprave i jednim Nadzornikom; božanstveno!) klikču: Milane, oprosti nam, vodi nas, Milane, please!
I tada kreće prava zajebancija, samo da bog da zdravlja! Milan osvaja još jedan mandat gradonačelnika na neposrednim izborima, priprema stranku za izbore 2011., naravno moderniziranu na neoliberalnim načelima, i u zimu 2011. postaje premijer Hrvatske. Premijer koji će za svoga mandata uvesti Hrvatsku u EU! Nakon toga Bandić s parlamentarnom većinom mijenja Ustav, povećava opseg predsjedničkih ingerencija i - postaje predsjednik RH. Godina je 2015.
Milan vlada kao predsjednik Hrvatske do 2025.
Organizira svjetsko nogometno prvenstvo u Hrvatskoj i Hecegovini. Izabiru ga za doživotnog Bana. Hrvatska, bogata vodom, postaje svjetska velesila. S Austrijom i Ugarskom obnavaljamo starodrevni trojedini državni savez, ali na novim osnovama: Bandić postaje Sveti rimski Car Milan prvi i posljednji, i stoluje na Medvedgradu. Slobodan Ljubičić Kikaš osvaja drugi premijerski mandat, sada kao predsjednik HDZ-a. Duško Ljuština kupuje HNK od Ninočke Pavića. Srbija primljena u EU.
Svi koji misle da je ovaj scenarij sasvim fiction (SF) ili su stranci ili nisu patrioti. Pročitajte još jednom, polako.

Ali, nije čekao. Krenuo je po svoje: po ono za što je 15 godina radio, kako će sam kazati:

ZAŠTO BANDIĆ IMA PRAVO:

Dio stranačkog vodstva zaključio je da i zagrebački gradonačelnik očito ima ambiciju krenuti u borbu za premijersku poziciju. Drugi, pak, tumače da je on samo jasno htio dati do znanja da Jurčićeva popularnost u javnosti ne može biti jedini argument u izboru premijerskog kandidata SDP-a, nego da se treba voditi računa i o tome što stranka želi. - Dosta mi je toga da oni koji su tek ušli u SDP ili uopće nisu u stranci sada žele iskoristiti ono za što sam ja 15 godina krvavo radio - navodno je nakon sastanka rekao Bandić u užem krugu suradnika. Ta izjava slična je onoj njegovoj “ili si u sedlu i jašeš ili nisi”, kojom se usprotivio Jurčićevoj kandidaturi za premijerskog kandidata, ističući da je njegov stav da predsjednik stranke i premijerski kandidat trebaju biti jedna osoba.

LJUBO JURČIĆ CASE: 6 lakih komada

1.Kapitalist! Tim je argumentom Žarko Puhovski diskvalificirao Čačića kao mogućeg premijera socijaldemokratske koalicione vlade!...

2.Personalizirana kampanja: On može pobjediti Sanadera, argument je nedostojan SDP-a: ako stranka nema tri čiste s kime se konfronitra na ovim izborima, oko čega i zbog čega, ako misli da je to reality-show u kojemu će publika na kraju izabrati onoga koji ostaje u Big brother kući, ako je to obračun popularnosti dvaju medijski projeciranih imagea ili personalityja, ona SDP ni ne treba izlaziti na izbore! Uostalom, SDP je pri svemu ovome strašno kontradiktoran: do jučer su predbacivali Čačiću da personalizira kampanju, a danas se najmanje troje stranačkih čelnika SDP- usred takve kampanje! Shit happens!

3.Bandić ima pravo: Zašto bi netko kapitalizirao njegov rad!? Vrlo jednostavno pitanje: Zašto? S kojim pravom? Ili rad Željke Antunović? Ili Zorana Milanovića? Odgovora nema!

4.Bandić ima pravo: Ako vrijedi kriterij br.2, onda je on, Milan Bandić jedini kandidat SDP-a koji ima ikakva izgleda na izborima protiv Sanadera, ali i protiv Čačića! Ljubo Jurčić ne može dobiti ni Čačića, a kamoli Sanadera!

5.Otkud uopće Jurčić!? Jedan je odgovor: Jurčić je Račanova posljednja poliltička volja! Da, pa? Ta popudbina – koju se uopće ne diskutira jer se insitnkivno uočava njen fatalni nedostak – samo je hipoteka, a ne komparativna prednost Ljube Jurčića! Jer, zapravo, bez te preporuke Jurčić ne bi bio ni u SDP-u, pa čak možda ni u politici, i upravo zato jer je to jedini politički kapital Ljube Jurčića, već usputno problematiziranje te okolnosti teško ga dikvalificira: naime, SDP 2007. nije SKH 1967. pa da se Velikog ili Dragog Vođu bilo što u pogledu novog partijskog preddjednika neminovno mora pitati ili slušati: moderna socijaldemokratska partija koju bi Ljubo Jurčić trebao simbolizirati ne može počivati na feudalnim načelima heriditarnih ovlasti i privilegija ili diskrecionog prava autoritarnog vođe – čija se autoritarnost možda više no drugdje potvrđuje upravo u ovom autoritetu iz onostranosti: nije neophodna čak ni fizička prisutnost vođe, a da se njegova volja poštuje! - nego bi njen minimalan zahtjev mogao biti recimo taj da za početak chorus-line izabire po kriteriju pripadnosti ideološkom i vrijednosnom modelu željenog, modernog, novog SDP-a. Nevjerojatno je kako "Jutarnji list", koji svim silama svoje persuazivne moći pokušava etablirati Ljubu Jurčića (i njegovu alternaciju Zorana Milanovića), apstrahira čak i notornih proturječja, dapače afirmirajući do krajnjih granica Račanov autokratski autoritet: "kao i kod svakog etabliranog političkog vođe, i u Račanovu će slučaju izbor ljudi za vodstvo novog SDP-a i za novo državno vodstvo biti povezan s Račanovim osobnim simpatijama. Jasno je da njegovi najbliži osobni prijatelji iz vodstva stranke pripadaju krugu onih koji će činiti novi stranački vrh i novu vladu, pobijedi li SDP na izborima." Nečuveno! Kriterij za izbor novog predjednika stranke, osobe koja bi trebala voditi Hrvatsku dapače, bili bi dakle popularnost budućeg Vođe u javnosti i osobne Račanove simpatije za pojedinog kandidata! Stravično! Te simpatije, od kojih je Jurčić sazdan i koje su jedini njegov argument, osnovni su prigovor protiv Ljube Jurčića: gospodine Jurčić, oprostite, Račana više nema, i recite nam, a otkud vi tu? Kaj vi tu radite? Imali ste dogovor s Račanom, pa što? Kakav dogovor? Upolitici testamenata nema. Ausmeš, kao što vidite! Ionako je to bio tek dogovor da mimo elementarnog demokratskog prosedea, samo zato jer se Račan nije osjećao dobro čak ni kad je bio premijer, vi radite poslove koje je on zvao vatrogasnima, a on i dalje radi ono što je cijeli život radio: da sjedi u Partiji i ranžira male grupice stranačkih vagona po širokom socijaldemokratskom kolodvoru! To je ta nova, moderna socijaldemokratska partija? To je dakle socijal-demokracija? Kajgod!

6.Meritokratski kriterij, kriterij koji bi trebao biti Jurčićev forte, nekon ishitrene objave SDP-ova gospodarskog programa postaje zapravo prvi prigovor njegovoj kandidaturi: to je jednostavno slab program!...

Sve sam ja to dakle već toliko puta napisao, baš kao što sam već napisao i kako će sve završiti:
KAKO ĆE SVE ZAVRŠTITI

"Jutarni list" ne smije ni zucnuti o tome da je famozni Z1 puno značajniji simbol budućnosti ne samo SDP-a, nego i Hrvatske: kao što sam tjedan dana prije "Jutarnjeg lista" najavio bliskost Milana Bandića i Željke Antunović, tako ću sada mirne duše najaviti postizbornu veliku koaliciju HDZ-a i SDP-a, tj. političko formaliziranje ekonomski već uvelike postojećih odnosa.
U intervjuu šefa IGH, Jure Radića, čitamo recimo sljedeće:

- Koliko vam u poslovima pomaže činjenica da su dioničari IGH i ministrica Marina Matulović-Dropulić i jedan od čelnih ljudi Zagreba - Slavko Kojić?
- Nema ta činjenica nikakvog utjecaja jer dobivamo velike poslove na različitim razinama, uključujući i one gdje ne rade suvlasnici našeg konzorcija.

Neka ovaj primjer posluži kao metonimija: SIZ SDP, tj. SDP Zagreba već uvelike koalira s HDZ-om. Nekon parlamentarnih izbora 2007., ta će gospodarska koalicija prerasti i u političku koaliciju. Svima koji politiku prate izbliza, ili u njoj sudjeluju, ta je koalicija očita već gotovo dvije godine. Stoga je za očekivati da se Milan Bandić ipak uključi u borbu za predsjednika stranke, jer, sklopi li kao predsjednik SDP-a koaliciju s HDZ-om nikako ne će biti gubitnik, nego višestruki izborni dobitnik: u par mjeseci provedenih na čelu SDP-a, stranku bi mogao odvesti u povijesnu koaliciju, koaliciju koja potpuno mijenja tijek hrvatske povijesti: SDP bi jednom za svagda za HDZ prestao biti partijom anacionalnih boljševika, a HDZ bi sa SDP prestao biti strankom nacionalističkih izolacionista! Prokleti bi se hrvatski crveno-crni rulet zaustavio! Konačno, agenda je ionako zadana, i bez obzira tko dobio izbore, sljedit će jedan te isti zadani politički program. Ako je već tako, zašto konačno ne učiniti nešto dobro i za podsvijest nacije? Zašto konačno ne iživjeti te traume? EU je ionako još na dugom štapu, ima se vremena još i mandat, dva, pa, riješimo konačno i te dvadesetostoljetne komplekse i podjele: oni koji govore o tome da bi bilo za Hrvatsku štetno kada bi koalirale stranke tako različitih vrijednosnih opredjeljenja, ništa od politike ne razumiju: SDP i HDZ u ovoj se zemlji ne javljaju kao stranke rada i kapitala, nego su SDP i HDZ duboko ukotvljeni u arhaični predodženi svijet hrvatskih političkih atavizama: jedni su sinonim za crvene, drugi za crne, oboje dakle za ekstremne, fatalne totalitarne projekte 20. vijeka. Upravo to valja razriješiti, a tome nema boljeg načina nego Velikom koalicijom koja eo ipso ukida spomenute uzajamne predrasude, ukidajući taj balast ekstrema, oslobađajući hrvatsku politiku za puninu njenih građanskih ideološkopolitičkih mogućnosti.
Učiniti ovu zemlju konačno normalnom, malom, modernom, suvremenom europskom demokratskom zemljom, posao je jednako velik koliko i zapošljavanje i posljednjeg od ovih 300 000 nezaposlenih; dapače, možda bi potonje, nakon obavljenog prvog posla, bilo kudikamo lakši zadatak!

Ja nikako ne razumijem zašto SDP skriva koaliciju s HDZ-om kao zmija noge! Pa nije to ugovor Vlade i EPH o prodaji "Slobodne Dalmacije" ili nedajbože informacija o pre/odaji Hypo-Consultantsa Ninoslavu Paviću, pa da se mora skrivati od građanstva! Kao da se takvo što, uostalom, i može sakriti. Konačno, kao da bi takvo što uopće trebalo skrivati.
Ta, nije valjda riječ o koaliciji stranačkopartijskih oligarhija? Ne radi se valjda o interesnom povezivanju vrhova dviju vodećih hrvatskih stranaka daleko od očiju naroda, građana, institucija ove zemlje, demokratskih procedura...!? Bit će da je ipak riječ o nekakvom nastojanju oko općeg dobra, mislim.
Bilo kako bilo, ne znam koja je od ove dvije stvari maloumnija: ustrajno skrivanje notorne činjenice velikog dogovora HDZ-a i SDP-a, ili ljutnja čelnika tih stranaka kad se na taj dogovor ukaže! Prvo nas strahovito vrijeđa, jer nas se podcjenjuje, drugo nas ljuti, jer se politika precjenjuje: ovdje nitko od političara nikako da izvuče pouku kako u ovom podneblju ničija nije dogorila do jutra - svi se ponašaju kao da im je drugarica Jovanka ili drug Tito.
A bez veze! Kao da to nije nešto najnormalnije, ta Velika koalicija: budući da je politika najunosnije hrvatsko zanimanje, sasvim je normalno da se ljudi dogovore oko vlastitih želja, potreba i interesa: kao što kaže Jure Radić, dobivaju se tu veliki poslovi čak i na razinama na kojima ne rade predstavnici SDP-a i HDZ-a, što je veliko ohrabrenje za malog građanina: lijepo je znati da postoji i treći put, te level gdje vaše firme osvajaju poslove bez pomoći vaših partijskostranačkih kolega!


Okay, happy end

- 01:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.05.2007.

VIRTUELA

Image Hosted by ImageShack.us

Izgubljeno–Nađeno (2): Pahuljice

Moj se otac bojao dviju stvari – susreta s Inoslavom Beškerom koji mu je donosio nesreću - i telefonskog poziva Ivice Račana kada bi mu ovaj najavio da dolazi u posjet s djecom!

Nakon što bi ga negdje putem bezazleni Bešker ljubazno pozdravio, Stari bi prestravljeno dojurio doma i očajnički zavapio: «Sreo sam Beškera!».
Ondak bi očekivao najstrašnije.
Nakon fatalnog susreta jednom je slomio far. Drugi put je ispustio paket s porculanom, a treći put je završio u bolnici s herpesom na oku. Bilo je toga još.

Koliko Beškera, toliko se bojao i Račanove mliječnozubne djece!

Doduše, njih smo se bojali svi – tutta familija, uključujući susjede i kućne ljubimce!

Ivica i Agata Račan imali su dva najzločestija sina što ih je iznjedrila generacija 70-ih!

Ispočetka je vladalo mišljenje da nema goreg od starijeg Ivana koji je jednom prilikom u slast progutao svekoliku kolekciju bratovih mliječnih zuba što ju je moja majka sentimentalno čuvala u drvenoj kutijici.
Ipak, kada je mlađahni bratac Zoran izašao iz pelena, iznenadio je i Ivana i vlastite roditelje te trijumfalno preuzeo primat u štetočinjenju + svekolikoj destrukciji!

Da skratim - u braći Račan Sile Tame nađoše vjerne uzdanice, a u zenitu njihove strahovlade nije im bilo ravna u vasceloj vaseljeni!

Čim je zatulila sirena za uzbunu, Stara bi se bacila na sklanjanje vrijednosti i lomljivosti, Stari bi unezvjereno skupljao papire i skrivao pisaću mašinu u mrak&nedohvat, a brat i ja smo vlastitim tijelima branili TV ekran na koji se zlokobni dvojac posebno volio okomiti! Vođene instinktom za preživljavanje, kao pred potres i nadolazeću katastrofu, naše su se životinje također sklanjale u skrivene loge i skloništa.

Ipak, unatoč strahu i trepetu, dvije su se obitelji intenzivno družile. Igrale su se karte, raspravljalo o marksizmu, lenjinizmu i samoupravnom socijalizmu, ogovarali su se suvremenici itd. Nama djeci bilo je zabavno. Još da se Račani juniori nisu rodili...

Jednu Novu godinu dočekali smo svi kolektivno na Bohinju, zajedno s još masom nekih drugih ljudi.

Pamtim da sam tada prvi put čula da je Raćko u CeKa. Planinarski dom, zapravo više planinarska vila, bijaše u vlasništvu SKJ.
Umjesto da priložim prigovor savjesti, sljedećih sam se dana komotno razbaškarila po podu omanjeg hodnika gdje sam čitala Williama Saroyana «Tata, ti si lud», Biblioteka Vjeverica. Nisam baš kužila o čemu se radi.

Jedan smo dan hodali do izvora Save. S nama je bila i neka malešna dvogodišnjakinja iz Splita koja je tada prvi put vidjela snijeg. Dizala je glavu prema nebu i opčinjeno otvarala usta dok joj je majka ponavljala: «To su pahuljice, mila, pahuljice!».

Račko je, kako su ga zvali starci, preživio neke jako zajebane situacije. Recimo, ono kad je vlak pomeo putnike s Glavnog kolodvora. Na trenutak je skoknuo s fatalnog perona do trafike da kupi novine. Ili u autu kada su svi izginuli, a on ne, jer je bio sagnut. Prtljao po radiju i mijenjao stanicu.
Brat i ja slušamo njihove priče otvorenih usta baš k'o mala Splićanka pred zaigranim pahuljicama.

Pahuljica ljepotica, mala krhka slatko prhka,
vjetrom hladnim nošena,
zimom bijelom košena,
svaka svoja, snaga roja,
časkom trenom bljesne
nebeskoj ljepoti,
život ide dalje, pahuljice topi.

Naf ponoćnog repanja.

Image and video hosting by TinyPic

Rodbina iz Afrike (bez Švankmajera)

Ovo mi je pričala mama. A njoj njena baka.

Bilo je to negdje u drugom desetljeću prošlog stoljeća kad se nena Muhiba udala za Čelebiće. U novom domu imala je čak dvije svekrve.
Uz nenu, bilo je kod Čelebića još ohoho snaha. Kuća bijaše puna ženskadije + sitne djece i dječurlije.

Jedne godine stigla u posjet Rodbina iz Afrike.

Što se mene tiče – priča ni ne mora ići dalje! Tu sam bila na podu od smijeha!

Ali vama ću ipak ispričati što je bilo u nastavku.

Rodbina iz Afrike zapravo je dokaravanila iz Sirije.
(Mama mi nije znala odgovoriti na kojem se jeziku familija sporazumijevala).
Sirijci su ženama za poklon donijeli malog majmuna. Da im čuva djecu.
Posadiš majmuna kraj koljevke, zipke, bešike i taj onda nuna bebu.

U to se vrijeme majke nisu bavile bebama kao danas.
Dijete nahraniš, premotaš, zamotaš ga čvrsto u nešto kao plahtu, polegneš ga u zipku u susjednu prostoriju, prekriješ zipku platnom da djetetu ne dopire svjetlo i svakim danom tako – do prvog rođendana!
Ako dijete ima majmuna da ga njiše, blago njemu!
I svi su kao odrasli bili normalni, dodaje mama.
Hm.

No, primijetila naša Čelebić ženskadija da svaki put kada dijete ostave samo s majmunom, ovo pomodri i uceni se od plača.
Ondak su kroz ključanicu krišom promatrile što se u sobi događa.
Dakle, ostave majmuna s bebom. Narede mu da njiše bešiku, izađu i zatvore vrata.
Ne prođe ni deset sekundi, a majmun se ogleda lijevo-desno, pridigne platneni prekrivač s koljevke i bijesno se iskezi djetetu! Kssssssss!!!! Mali prestravljen – u plač!

I što je onda bilo? pitam.
Ništa, kaže mama. Prebile su ga. Šipkom.

- 15:51 - Komentari (6) - Isprintaj - #

EVROSONG

FLAUNT IT!

Image and video hosting by TinyPic

"Sledeće godina nastupit će sljepi crni Židov iz Paraćina s pratećim bandom patuljaka iz Borskog rudnika bakra; moram li govoriti da će ga na pozornicu beogradske Arene dovesti invalidni njemački ovčar piše Hund al' piše i Mile okružen s pet malih kučića!"
ahahahahahaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa

mozda bi ti sledece godine ti mogao da budesh hrvatski dr Frankenstein. marijin ovogodishnji je bio vlasnik bivshe saachi and saachi agencije.
inache , mariju su vec vodili po skupshtini, hvalili se njome, otimali oko nje... shta ti je zemlja seljobera. inache, marija je bila jedina koja nije imala spot, jer ju je RTS izjebao u poslednjem trenutku. pogledaj na youtube direktora rts-a koji u udarnom treminu ubija muve suochen sa ovim pitanjem. dakle, hint: tijanic, muve ...

izrazito ja 17.05.2007. 02:48

Pa to je prelako isproducirati!
Dogodine će ionako biti in Freddie M. u izvedbi Barona Cohena, pa je dovoljno na scenu Eurosogna, k tome još usred Beograda, kao predstavnika Hrvatske dovesti - pedera! Budući da njih u Hrvatskoj nema, netko bi ga morao odglumiti. U svakom slučaju:
a) To bi bio jasan znak da imamo svijest o tome kako nas domaćini i inače doživljavaju.
b) To bi bilo sasvim na razini svjetskopovijestnog stanja u Duhu.
c) Time bi Eurosong, hegelijanski kazano, došao do pojma: bio bi to definitivan statement podzemnih sila Eurovizije o sebi samima.
d) Time bi Hrvatska konačno progovorila o onome o čemu svi šute, ubivši pritom i drugu muhu jednim udarcem: raskrstila bi s vlastitim kompleksom povjesne afazije.
e) Time bi bacili rukavicu u lice srbijanskom militantnom kultu muževnosti i gedžo-machizma.
f) Time bi iznenadili i - sami sebe!
g) Time bi pokazali da se Hrvati znaju i našaliti.
h) Time bi sve, da skratim jer kakav sam mogao bih do Eurosonga 2008., napokon sjelo na svoje mjesto.

Imam i refren:

Hej, hej, ja sam gay, it is O.K., it is O.K.!
vou-vou-honey, vou-vou-šik!, baš na tebe imam pik
!

Frajer izgleda kao Sandi, samo muževno, i obućen je u snježno-bijelu kanotijeru te crne kožne hlače. U sražnjem mu je džepu crvena maramica.
Back-vokali su kitovi u kožnim kaputima, s kožnim šapkama, što svaki čestiti Hrvat može ponijeti i od doma, da se ne troši na kostimografiju.
Koreografiju može napraviti Dinko Bogdanić, a brandoctori su Bruketa i Žinić.
Stihove može napisati uz ovaj refren bilo tko, čak i gospođa Huljić.
Kad bi se nekako moglo, ja bih na Eurosong u Beograd poslao remasteriranu verziju pjesme "Retko te viđam sa devojkama", a mogao bi je izvoditi Stoka.
Evo, imam sve! Rješeno! Pogledaj kako izgleda tipičan Hrvat, pa reci: A tko drugi?
A i ime je zaist brand, i, kako to već kod nas biva: naše je ime naš program!

Image and video hosting by TinyPic

Ako ovo ne zaslužuje pobjedu, jebeš onda Eurosong! (hi-fi NEMANJA 17.05.2007. 03:45)

Imam i rezervnu verziju: obradu australskog hita "Flaunt it"!

I naslov i stihovi su vanvremeno remek-djelo, a stvar možemo pokrasti, kao vi Albance (jebem li vas, kud bre baš Šiptare, pa niste normalni! Dobro kažu ljudi, prvo ste im ukrali zemlju, a onda i pesmu!)

Dakle, Flaunt it!:

I see you walking in the club,
Making moves, gettin' love
You know you're sexy
Yeah you flaunt it

Walkin' through the disco noise
Kissing girls, kissing boys
It's all the same
But I don't care


You're making love to the music
I'm your DJ, make you lose it
Coz you love me
Yeah, you love me

I'll make the bass line nice and neat
For all you freaks on disco heat
Just shake that ass
Just shake that ass

Get on it
Get on it
Just flaunt it!

Jebote, da Stoka ovo izvede izabrali bi ga za Cara Dušana Drugog! (hi-fi NEMANJA 17.05.2007. 03:54)

- 04:00 - Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 16.05.2007.

Veli meni moj drug M.:"...bas je slatka. pobeda srpske gypsy lezbo cini cuda u odredjenim krugovima u trubiji. (izrazito ja 16.05.2007. 16:01)"

Image and video hosting by TinyPic

I iz drugog ugla:

Image and video hosting by TinyPic

Toliko neka bude rečeno o Srbiji.

O Hrvatima nešto više: mislim da je ovo treći put da Hrvatska dodjeljuje Srbiji 12, znači maksimalan broj bodova. Nisam mislio da ću to ikada učiniti, ali moram citirati Ribafisha:"Barbara PS Kolar (ko pogodi kaj je PS ima 6 pivi) koja na perfektnoj engleštini dodijeljuje ispred hrvatskog žirija treću godinu za redom Srbiji 12 bodova. Ko sjedi u tom žiriju? Ko je Hrvatska? Može li se to dobiti napismeno pa da upoznam ljude zbog kojih će mi jednog dana laponski transeksualac reć da smo mi ona balkanska govna koja dijele međusobno bodove ko spolne bolesti."

Vidiš, točno kaže Ribafish: Hrvatska već treći put dodjeljuje Srbiji 12, što znači da smo ili uvjereni u superioran srbijanski glazbeni genij pa nas više ništa ne izenađuje, ili nas upravo zbog tog razloga, ili nekog drugog, ništa više ni ne zanima, ili smo, a to će najprije biti, balkanska govna koja trguju bodovima po regionalnom južnoslavenkom ključu, jer sme mi prefrigani, Bara, čkomi, puno je tu v igri, puno, a mali horvatzki človek nigdar ni bil tram taram pam pam, i Krleža i jen-dva-tri, i gore firmamentum i zvijezdano nebo a dolje, megle, kervavi pes i imperativ i nešto je mutno u nama, malim horvatzkim ljudekima koje ja, za ovu priliku, nabijem na kurac stameni horvatzki tako da odmah sedam lubenica nosim, što je sad sasvim druga priča...
Gdje sam ono stao...ah, da, govna smo mi, da, ali to je jučerašnja vijest.
Nego, jesi li znao da ste i vi? Ne?
Zakaj? Pardon, da, kaj nije jasno...zakaj ste vi govna?

Ma daj, molim te, prosil bi te, dragi, kon-cen-tri-raj-se!
Srbi šalju 'gyps lezbo', kako ti to kažeš, a da prevedem za ostale Srbe: Ciganku lezbijku u Finsku na Evrosong? Ha, ha, ha, pa zbiljam ste kvarni, majke vam ga nabijem!
Takvog ste čoveka našli da falsifikujete!
Sledeće godina nastupit će sljepi crni Židov iz Paraćina s pratećim bandom patuljaka iz Borskog rudnika bakra; moram li govoriti da će ga na pozornicu beogradske Arene dovesti invalidni njemački ovčar piše Hund al' piše i Mile okružen s pet malih kučića!

Sačuvaj nas bože Srbije kad uđete u EU!
To što rade Bosanci, zbog čega Nemanju "savršeno boli kurac za Jaslinu, ili kako se već zove ta redateljka", iskrena je ispovijed osuđenika na smrt spram onoga što ćete vi raditi ne bi li staroj kurvi Jevropi prodali spikicu da je istina života tamo gdje se živi u dreku.
Cigani? Molim lepo, idemo, Cigani lete u nebo, ajmo, đelem, đelem, malo dilam čorore romesa, ajmo bre Cigani jebemliga, pa neću ja dva puta da govorim, šta je pričam, ajde, pa barem ste vi za Evropu bez granica! Koliko treba Cigana, je li Jean Jacques, pet, šes', više, odlično, Kusto, ajmo, daj još jedan vagon Cigana, idu k'o alva...

Pomoz bog, junaci, ako se tako kaže.




- 20:06 - Komentari (7) - Isprintaj - #

EVROSONG

MARIO ŠERIFOVIĆ

Image and video hosting by TinyPic

Zašto Marija Šerifović ide na Evroviziju?

Da izbegne vojsku.

Srpski vic

- 14:49 - Komentari (4) - Isprintaj - #

TURBOEKSKLUZIVNO! SENZACIONALNO! JAKO SPECIJALNO!

MAJMUNARIJE

Iz daleke, primorske Osake* javio mi se moj drugar Ohira. Žali mi se na težak život u današnjem Japanu. Izgleda da nema hrane - ljudi jedu skakavce!
Ali ne samo to...
Kupaju se s majmunima.
Čak i muškarci!
Užas živi.
Da ne kažete da lažem, pročitajte sami:

Image and video hosting by TinyPic

PISMO IZ JAPANA!

Japanskog čaja nikad dosta. To je ultrazdravo.
Sigurno bi dobro došao i odlazak u onsen. Ono mjesto s makakijima jedini je onsen gdje se ljudi mogu kupati zajedno s majmunima u rotenburo - otvorenoj kupelji. U o'furo ili zatvorenoj kupelji majmunima je pristup ipak zabranjen. Inače, spolovi se u onsenima obično kupaju odvojeno, no Korakukan onsen u Jigokudani je drukčiji, u malom rotenburo mogu se kupati muškarci, žene i majmuni zajedno. Ja nisam imao tu čast, ali ušavši u rotenburo vidio sam mnogo majmunskih dlaka razasutih po dnu bazena. Jopci se jurcaju uokolo i na krovu ryokana, za sobom ostavljaju kao na priloženoj slici, što nitko ne čisti. Za večeru sam u ryokanu jeo i pastrve sa skakavcima, koji su bili slatki i hrskavi kao da su šećerna trska.


Image and video hosting by TinyPic

Ohira

Ako mislite da se šalim, evo još jedan fotos:

Image and video hosting by TinyPic

Evo ga! Tu se lepo vidi! Majmunska posla.


I sad, šta reći?
Teško je posle svega naći pravu reč.
Ohira, ako ikako možeš, beži.
Jer, majmuni dolaze!
Ni kod nas nije bolje
Evo jedne slike s nedeljnog izleta na Sljeme:

Image and video hosting by TinyPic

Mata ne,

________________

* Već iz izbora reči vidljivo je da sam ja rafinirani poznavatelj Osake i Japana: ekonomičnim i nenametljivim sredstvima verno ocrtavam položaj Osake u savremenom Japanu.

- 14:01 - Komentari (6) - Isprintaj - #

Vaterland

TIJESNA ZEMLJA

Moj je otac rođen i pokopan u selu Raklju, odakle je i Mijo Mirković, Mate Balota.
To se selo spominje još u Istarskom razvodu: »I bivši v jutro poli maši, idoše v Rakalj na obed. I kada obedvaše vsa gosp(o)da, i tako sedoše pod ledonju pred vrati. I tu pride list od komuna puljskoga i v njen prosahu komun puljski g(ospo)d(i)na kneza i g(ospo)d(i)na markeza da bi do jutri, do obeda, počekali, i tako da ote prit na loki Srberu, i da se vsi ondi najdu: to im je pravo na puti od razvod i kunfini meju njimi, I tako stvoreno be«.

Te davne 1312. Rakalj se nalazili u vlasništvu goričko-pazinskih grofova, što znači da mjesto datira barem iz 13. st. ili čak od ranije*; očito je iz listina da se Markizova i moja sudbina ukršataju u dalekoj prošlosti, ali je bjelodano i to da su Hrvati tada odlazili na mašu slušajući svoga 'gospodina' tj. župnika, da su imali komune (pa i danas glasuju za SDP), da su bili i gospoda i plemstvo Q.E.D., a da je Rakalj još kadikad bio ladanjsko mjestašce kakvo je i dan danas!
Da, i privatni su i javni problemi isti: razvodimo se već stoljećima!

Istarski razvod, dokument je o utvrđivanju granica između posjeda akvilejskoga patrijarha, Venecije, pazinskoga kneza i istarske vlastele, pronađen 1850. u Kršanu.
Riječ je o prijepisu iz 1546. (prema predlošku iz 1325.) glagoljičnim kurzivom na 35 papirnih listova vel. 32,2×22,2 cm s rubnim latiničnim zabilješkama iz XVII./XVIII. st., a uvezan je u korice od bijeloga hrapavoga kartona.
Istarski je razvod pravni spomenik kojim se uređuju granice (”termeni i kunfini”) između feudalnih gospodara s jedne i seoskih općina (”komuna”) s druge strane.
Razvođenje je stari slavenski pravni običaj kojim se utvrđuju granice terenskom ophodnjom. Istarski razvod nastao je kao skup dokumenata u razdoblju od 1275. do 1395. na temelju još starijih isprava.
Izvorno je napisan na trima jezicima: latinskom, njemačkom i hrvatskom. Naš se jezik naziva njegovim narodnim hrvatskim imenom. Dragocjen je jezični, književni, društveni i politički dokument istarskoga srednjovjekovlja. Prvi ga je objavio Ante Starčević 1852. u Kukuljevićevu Arhivu.
Na unutarnjoj strani prednjih korica rukopisa, u gornjem lijevom kutu, potpisan je: VGaj 1873., a Ljudevit Gaj dobio je rukopis od Giuseppea de Susannija. Otkupom Gajeve knjižnice Razvod je postao dijelom fonda današnje Zbirke rukopisa i starih knjiga.

__________

* Preme mojim spoznajama to pitoreskno hrvatsko mjesto ponad Kalavojne, Blaza i Svetog Mikule datira iz 14. st. B.C.; Hrvati su se u ono vrijeme na obali uglavnom dosađivali, čekajući da ostatak sunarodnjaka prispije s dugog puta iz Irana. Čekamo to još i danas.

Image and video hosting by TinyPic

Na karti u izdanju Zavoda 25. lipnja Sloveniji pripao teritorij do Buja

Image and video hosting by TinyPic

LJUBLJANA - Marjan Podobnik, čelnik novoosnovanog Zavoda 25. lipnja, danas je u Ljubljani predstavio zemljovid o problematici slovensko-hrvatske granice.

Riječ je o dokumentu iz kojeg je detalj oko Piranskog zaljeva objavilo danas ljubljansko Delo, a na kojem se navodi stanje na 25. lipnja 1991., ali i dvije granice koje se gotovo podudaraju i zalaze duboko u hrvatsko ozemlje - granica povijesne općine Piran te južna granica slovenske katastarske općine Morje.

Prema tim dvjema crtama, Sloveniji bi trebao pripasti cijeli prostor Rta Savudrija, jer bi kopnena granica nešto prije Kaštela skrenula prema jugu, do Buja, a na more bi izbila ili kod Zambratije ili kod Bašanije, južno od Savudrije.

Karta objavljena u Delu jasno definira da u takvom slučaju cijeli Piranski zaljev pripada Sloveniji te da se zatim slovensko teritorijalno more širi sve do osimske granice na sjever i zatim na jug do izlaza na otvoreno more.

Takvo bi rješenje u potpunosti odgovaralo zahtjevima iza kojih najsnažnije stoji Slovenska pučka stranka kojoj je na čelu Janez Podobnik, Marjanov brat i slovenski ministar okoliša. Marjan Podobnik je na predstavljanju zemljovida, koji će od sutra biti u prodaji, istaknuo kako oznake s Hrvatskom nisu državna granica.

U ovom izdanju su, kako je istaknuo Podobnik, zato označili niz povijesnih granica koje pokazuju, kako navodi dr. Duša Krnel-Umek, slojevitost granične problematike između Hrvatske i Slovenije. Autori su posebno istaknuli kako Piranski zaljev nikad u povijesti nije bio hrvatski. Zemljovid je tiskao Geodetski institut Slovenije, javno poduzeće.

Marjan Podobnik je još jednom istaknuo kako se nije odustalo od ideje sazivanja referenduma o ulasku Hrvatske u punopravno članstvo EU.


Pričali Bosanac, Slovenac i Hrvat o tome tko može ponijeti više lubenica.

" Ja mogu dvije, svaku pod jednu ruku.", kaže Bosanac.

Slovenac će na to:" Jaz pa morem tri: jednu pod vsaku ruku in jednu nabim na kurac!".

Gleda ga Hrvat i ponosno izjavi: "Ja mogu nositi pet!".

Ova dvojica ga pogledaju u čudu, a on im objasni:

"Pod svaku ruku stavim jednu i nabijem Slovenca na kurac!".

COX2 inhibitor 16.05.2007. 07:44


- 08:17 - Komentari (13) - Isprintaj - #

utorak, 15.05.2007.

Okay, happy end

REGENT

Image and video hosting by TinyPic

SCENARIJ


EXT./INT. – HOTEL "REGENT", ZAGREB – NOĆ


Sredovječni MUŠKARAC izlazi iz taxija zaustavljenog pred hotelom "Regent". VOZAČ taxija otvara gepek, vadi kovčeg, predaje ga muškarcu. Muškarac se penje stepeništem prema ulazu u hotel. Na trenutak zastaje i gleda u pravcu zlaćanog anđela na kupoli doma Ante Starčevića. Krene dalje, i na ulazu u hotel, kimanjem glave, odzdravlja PORTIRU. Ulazi u hotel.
MUŠKARAC prilazi recepciji. RECEPCIONER se poslovično smješka.

RECEPCIONER
Dobra večer, gospodine…

MUŠKARAC
Dobra večer.

RECEPCIONER
Ružno vrijeme…

MUŠKARAC
Užas…Molim vas, trebao bih jednu dvokrevetnu sobu…

RECEPCIONER
Nažalost, gospodine, moram vas razočarati. Nemamo ni jednog jedinog
slobodnog kreveta, kamoli sobu!

MUŠKARAC
Nemojte, molim vas…Kako to?

RECEPCIONER
Od petka traje kongres "Ljubitelja talijanske opere" i potpuno smo
popunjeni, gospodine. Žao mi je.

MUŠKARAC
Nevjerojatno…Pa valjda ima barem neka jednokrevetna…

RECEPCIONER
Nažalost, gospodine, nema!

MUŠKARAC
Ni jedna jedina soba…?

RECEPCIONER
Ne!

MUŠKARAC
Zaista?

RECEPCIONER
Gospodine, ni uz najbolju volju…

MUŠKARAC (nakon malo oklijevanja)
Ni uz vašu najbolju volju?

RECEPCIONER(uzvraćajući ispitivalački pogled)
Sam dragi Bog zna da je pitanje ljudske volje jako zamršeno…

MUŠKARAC
Dragi Bog, kažete…A uz jedan mali podsjetnik da u njega vjerujemo, što kažete,
možda bi ipak nešto bilo moguće…?

RECEPCIONER
Iako ja za to nisam nadležan, gospodine, mislim da je dragom Bogu sve moguće!

Muškarac vadi putovnicu iz džepa sakoa, predaje je rececioneru. Recepcioner je uzima lijevom rukom, prinosi očima i otvara. U putovnici je novčanica od 100 dolara.

MUŠKARAC
Govori li vam išta ime Matthew R.Rother? Znate, jednog upravo ovakvog, studenog studenog, 1953., taj je gospodin iz Camdena, Arkansas, posjetio izvjesnog Georga W. Humpreya…

RECEPCIONER(slavodobitno)
Koji je tog studenog sasvim slučajno bio Secretary of the Treasury?

MUŠKARAC
Ne slučajno, ali, bio je…Dakle?

RECEPCIONER
In God we trust!… Sjednite i popijte nešto, dok vidim što se dade učiniti… ako se išta da učiniti.

Muškarac se osvrće oko sebe, odabirući mjesto gdje će sjesti, ostavlja kovčeg na recepciji i uputi se prema baru.
Recepcioner odlaže putovnicu iza putla, uzima novčanicu od 100 dolara i krene kroz hodnik u nepoznatom pravcu.
Recepcioner prolazi hodnikom hotela duž kojeg su izvješene fotografije čuvenih gostiju: Lawrence Olivier, Vivian Leigh, Richard Burton i Elizabeth Taylor, Sophia Loren i Woody Allen, Orson Welles…Zaustavlja se kraj jedne nakošene: na fotografiji je Jack Nicholson s personalom "Esplanade"; gotovo neurotski vraća je u horizontalu. Recepcioner nastavlja hodati i ulazi u kuhinju.
Kraj otvorenog frižidera, iz kojega svjetli intenzivno neonsko svjetlo, stoji KUHAR. Recepcioner se zaustavi na metar, dva od kuhara, koji i dalje gleda u frižider, gotovo opsesivno, posve nesvjesan recepcionerovog prisustva.

RECEPCIONER
Razmišljaš?

KUHAR se prene, gotovo panično, i energično zalupi vratima frižidera, kao da krije neku strašnu tajnu u njemu.

KUHAR kima glavom u znak potvrde.

RECEPCIONER
O kuhinji ili grijesima?

KUHAR(tiho)
O obojem.

RECEPCIONER
Da… Dragi, oprosti što si malo morao čekati. Izvoli…

Recepcioner pruža novčanicu od 100 dolara kuharu.

KUHAR
Hvala. Sve pet. I drugi put…

RECEPCIONER
Hvala tebi, stari.

Recepcioner zastaje još sekundu, dvije, okreće se i napušta kuhinju.
Kuhar gleda za njim, pričeka da ode, otvori frižider, gleda u njegovu unutrašnjost kao da provjerava je li još uvijek sve na svome mjestu, zatvara ga i krene iz kuhinje. Ulazi u lift i stišće tipku s oznakom "2". Izlazi iz lifta.
KUHAR prolazi hodnicima hotela sve do sobe 217. Zastaje, pruža ruku prema kvaki, no, predomišlja se. Nastavlja hodati i staje pred sobom 237. Tiho kuca na vrata.
Vrata se polako otvaraju. U sobi je SOBARICA. Bez riječi se odmiće od vratiju i vraća se namještanju posteljine na polupospremljenom krevetu. Kuhar joj prilazi. Sobarica prestaje namještati krevet, uspravi se i gleda u zid iza uzglavlja. Kuhar stane iza nje, gotovo uz nju. Oboje tako stoje pet, šest sekundi, sasvim mirni. Kuhar tada izvadi novčanicu, držeći je u lijevoj ruci s dva prsta kao cigaretu, pružajići je bez riječi sobarici. Nakon par sekundi sobarica je uzima desnom rukom, i, vrativši ruku uz tijelo, ostaje mirno stajati. Kuhar pričeka tren, dva, i udaljava iz sobe ne zatvorivši vrata. Sobarica gleda za njim, pa, nakon što ostane sama u sobi, pogleda novčanicu i stavlja je u grudnjak. Potom i sama napušta sobu, uzevši torbu s noćnog ormarića.
SOBARICA žurno prolazi hodnicima hotela, ulazi u lift, pritisne dugme s oznakom prizemlja. Gleda se u ogledalo u liftu i skida plavu periku, zabacivši glavu kako bi raspustila dugu, crnu kosu. Periku sprema u torbu. Napušta lift.


Sobarica prolazi hodnikom, lobbyjem, potom kroz bar i ulazi u kazino.
Kazino je potpuno prazan. Za jednim od pet stolova stoji KRUPJE.
Sobarica mu prilazi, dolazi do stola, uzima žeton, potom izvlači novčanicu od 100 dolara iz grudnjaka - stavlja prvo novčanicu, pa povrh nje žeton, na nulu.

SOBARICA
Kvit!?

KRUPJE(ispod glasa)
En prison…

SOBARICA(pomalo sažaljivo)
Jesi li ikad zbrojio sve ove brojeve od 1 do 36?

Bez žurbe, ne sačekavši odgovor, sobarica odlazi.
KRUPJE na čas ostaje piljiti u rulet, zatim ga zavrti, baci kuglicu, ustane, uzme novčanicu ispod žetona i okrene se čekajući da se rulet zaustavi. Kuglica se prestaje okretati, no mi ne vidimo na koji je broj pala. Krupje se na čas zagleda u rulet i potom se uputi prema baru.
Krupje dolazi do BARMENA. Sjeda na barsku stolicu dva mjesta od MUŠKARCA koji je pokušao iznajmiti sobu.

BARMEN(muškarcu)
MDCCLXXVI vam je 1776 u rimskim brojevima. Ali kad nacrtate tri trokuta pa na vrhove napišete M, D,C, zatim C, L,X, i na kraju X,V, I, izračunajte sami koliko vam to dođe!

KRUPJE
(gledajući u barmena, pa u muškarca)
Da vam pomognem?

Pružajući novčanicu od 100 dolara barmenu…

KRUPJE(prodorno pogledavši barmena)
Razmijeni mi, molim te…

BARMEN
Pričekaj čas.

Okrenuvši se muškarcu…

BARMEN
Ispričajte me na trenutak.

Kreće k rubu šanka.

MUŠKARAC(barmenu, odmahujući rukom)
Samo vi dajte…

Muškarac se okreće ka KRUPJEU.

MUŠKARAC
A da ja vama pomognem sumirati vaš crveno-crni krug?

BARMEN, potpuno bezizražajnog lica, s ruba šanka gleda u muškarca. Brzo se udaljava od šanka. Dolazi do recepcije.

BARMEN
(recepcioneru, pružajući novčanicu od 100 dolara)
Sorry, stari, ovaj čas sam dobio novac…još jednom sorry i hvala na strpljenju.

RECEPCIONER
Nema veze, stari, znam ja kak je to. Sve u redu…

BARMEN
Hvala još jednom i kaj da ti velim… sorry…fala!

RECEPCIONER
Ma sve u redu! Nemaš kaj zahvaljivati…Sve u redu…


Barmen odlazi.
RECEPCIONER polako ravna dlanovima novčanicu. Stavlja je u putovnicu. Odlazi u bar.
Prilazi muškarcu za šankom. Muškarac sjedi sam. Krupje je otišao. Barmen čisti čašu.
Recepcioner se diskretno približi muškarcu.

RECEPCIONER
(pružajući poluotvorenu putovnicu, tako da se nazire novčanica od 100 dolara)
Žao mi je, kao što sam rekao, slobodnih soba nema.

Muškarac, gotovo nimalo iznenađen, uzima putovnicu. Gleda u novčanicu u njoj, zatvara putovnicu i ostavlja je ispred sebe na šanku.

MUŠKARAC
(vedro se osmjehnuvši)
Dakle ni uz vašu najbolju volju, niti uz Božju pomoć, sobe nema!
Mislite li da će sutra biti drukčije?

RECEPCIONER
To sam dragi Bog zna!

MUŠKARAC
Mislite?

Muškarac otpije posljednji gutljaj konjaka i pogleda kroz prozor na zlatni kip anđela-lučonoše na domu Ante Starčevića.


- Okay, happy end -

- 12:12 - Komentari (16) - Isprintaj - #

L'Amitié de la Guerre

JESU LI HRVATSKI ZIDARI SLOBODNI?

1759. U Glini utemeljena prva slobodnozidarska loža u Hrvatskoj i u ovom dijelu Europe Ratno prijateljstvo (L'Amitié de la Guerre, Zur Keigsfreundschaft).

CROATIAN G-SPOT

Image and video hosting by TinyPic

VELIKA KOALICIJA HDZ-a i SPD-a:

Koliko vam u poslovima pomaže činjenica da su dioničari IGH i ministrica Marina Matulović-Dropulić i jedan od čelnih ljudi Zagreba - Slavko Kojić?
Nema ta činjenica nikakvog utjecaja jer dobivamo velike poslove na različitim razinama, uključujući i one gdje ne rade suvlasnici našeg konzorcija.

Image and video hosting by TinyPic

JURE RADIĆ

Institut građevinarstva Hrvatske, kojem je na čelu bivši ministar obnove dr. Jure Radić, pobijedio je na javnom natječaju za izradu idejnog rješenja gradnje željezničke pruge od mađarske granice do Rijeke. Međunarodni natječaj objavile su Hrvatske željeznice, a trajao je četrdeset dana. Bile su, doznajemo, samo dvije valjane ponude.

Dvije ponude

Naša je ponuda najbolja potvrdio nam je dr. Jure Radić, precizirajući da će izrada idejnog rješenja stajati Hrvatske željeznice oko 10 milijuna eura.

Sutra je posljednji dan roka ulaganja žalbe tvrtki koja nije prošla na natječaju. Ne bude li žalbe, do kraja tjedna potpisat će se ugovor Hrvatske željeznice i Institut građevinarstva Hrvatske. Očekuje se da će doći premijer Sanader.

Nakon što se izradi idejno rješenje za cijelu trasu od mađarske granice do Rijeke, počet će gradnja pruge, u etapama. U HŽ-u doznajemo da će se prvo graditi tuneli, koji su najskuplji i tehnički najzahtjevniji, a radovi bi mogli početi najkasnije u jesen ove godine.
Moguće je da radovi počnu i u lipnju optimistični su u HŽ-u.

Najprije bi se trebali početi graditi veliki tuneli, koji su predviđeni na potpuno novom dijelu pruge od Karlovca do Rijeke. Sadašnja je trasa izrazito brdsko-planinska, puna je zavoja, uspona te u konačnici spora. Nova pruga ide potpuno novom trasom, imat će puno tunela, mostova, no zato će biti kraća od sadašnje čak 54 kilometra, dakle gotovo trećinu.

No zato će na njoj biti dosta posla te bi se troškovi mogli popeti na čak sedam milijardi kuna. Na tom će se dijelu bušiti čak 29 kilometara tunela (dva su duga oko 23 kilometra), a čak će 11 kilometara buduće pruge biti na mostovima. Ostali dijelovi pruge nisu toliko zahtjevni, pa će trošak remonta i gradnje drugoga kolosijeka iznositi oko tri milijarde kuna.

Posao od 10 milijardi

Kada projekt bude završen, a prema nekim optimističnim predviđanjima, to bi moglo biti već 2013. godine, pruga će biti dvotračna, vlakovi će u istom trenutku moći voziti u oba smjera. Put od mađarske granice do Rijeke trebao bi trajati nešto više od dva sata jer će se na novoj pruzi razvijati brzine veće od 150 kilometara na sat.

U hrvatskim se poslovnim krugovima već počelo govoriti o poslu stoljeća jer se ukupna vrijednost procjenjuje na više od 10 milijardi kuna. Kada se tome pridoda i rekonstrukcija čvora Zagreb, koji još nije u planu, cijela se investicija penje na vrtoglavih 15 milijardi kuna. O kakvom je pothvatu riječ, možda najbolje govori podatak da je autocesta Zagreb Split od Bosiljeva da Splita stajala oko 17 milijardi kuna.

Image and video hosting by TinyPic

Radić: Hrvatski građevinari u inozemstvu će ostvarivati milijarde eura prometa

Direktor Jure Radić kaže da će Institut građevinarstva Hrvatske na Trgu bana Jelačića u Zagrebu graditi podzemnu garažu s tisuću mjesta

Prof. dr. sc. Jure Radić prije nešto više od mjesec dana preuzeo je vodstvo Instituta građevinarstva Hrvatske (IGH). U razgovoru za Poslovni dnevnik objašnjava zašto je IGH pokrenuo inicijativu za osnivanje građevnog klastera i koje će mu biti članice, koje su skorašnje investicije tvrke, te daje svoja predviđanja o budućim trendovima u građevnom sektoru.

Vaš prvi potez je bio poziv bivšem ministru vanjskih poslova Miomiru Žužulu u Institut građevinrstva Hrvatske. Je li on to prihvatio i koju točno bi funkciju trebao imati?
Žužul je pristao i doći će u tim koji ima zadatak voditi strategiju izlaska hrvatskog graditeljstva na svjetsko tržište. U zadnjih 10 godina uspjeli smo održati hrvatsko tržište, ali ga i kvalitetno razviti.
Sada je došlo vrijeme da s prikupljenim referencama i znanjem, kroz jedan klaster vodećih hrvatskih tvrtki, idemo dobivati utakmice na svjetskim terenima. Žužulova funkcija kao čovjeka s diplomatskim i lobističkim iskustvom bit će otvaranje vrata stranog tržišta i iznošenje pozitivnih informacija o snazi hrvatskih graditelja.
Iako će za osnivanje klastera trebati barem dva mjeseca, Žužul će veoma brzo stupiti na funkciju i početi ostvarivati kontakte.

Koje tvrtke ste pozvali u građevni klaster koji će voditi IGH i koje su pristale na tu ideju?
Pozvali smo sve velike i respektabilne hrvatske tvrtke, ali radi se na još mnogo razgovora. Konstruktor, Dalekovod i Ingra već su pristali. Razgovaramo još s Tehnikom, Hidroelektrom, Viaduktom i mnogim drugim poduzećima. Vrata su otvorena za sve pa čak i one iz drugog reda veličine. Želja nam je pokriti sve profile od niskogradnje i visokogradnje preko stanogradnje do projektiranja... Velike svjetske građevne tvrtke imaju proračune veće nego naša država. Među prvih deset najjačih kompanija pet su iz Europe i već nam stvaraju konkurenciju na hrvatskom tržištu. Kako se s njima nositi na svjetskom tržištu ako se ne ujedinimo? Bili bismo sretni da se naš klaster na toj listi najjačih, koju predvode Vinci, Bouygues, Strabag i Bechtel, nađe makar na 50. mjestu. Razjedinjeni nemamo šanse. Siguran sam da ćemo u klaster okupiti najmanje 10 jakih građevinara.

Kojom strategijom planirate biti konkurentni?
Naše glavne prednosti su jako dobra kadrovska struktura. Imamo izvrsne inženjere koji su ispekli zanat kroz velike i važne poslove poput gradnje Masleničkog, Skradinskog i Dubrovačkog mosta, ljude koji su probijali tunele i sagradili stotine kilometara autocesta. Takvih baš i nema mnogo u svijetu. Iako izvrsno plaćen, takav naš inženjer, međutim, još je jeftiniji od onog iz SAD-a ili Francuske.

Na koja točno tržišta primarno ciljate s klasterom?
Prvo idemo u naše okružje jer smo tu daleko najjači i imamo reference. Zatim na veoma propulzivna tržišta Bliskog, ali i Dalekog istoka. Veći imamo određene pozive iz zemalja poput Saudijske Arabije, Katara, Kuvajta i Omana koje rade velike građevne zahvate. Zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza također su nam zanimljive. Građevnog posla ima veoma mnogo u svijetu i onaj tko je spretan i ima reference, mora profitirati. Uvjeren sam da hrvatsko graditeljstvo veoma brzo može doći na nekoliko milijardi eura poslova u inozemstvu, za razliku od sadašnje situacije kada je godišnji promet samo nekoliko stotina milijuna.

Vaš dolazak na čelo IGH i osnivanje klastera neki su protumačili kao i stvaranje građevnog lobija na unutrašnjem tržištu s kojim će određeni krug ljudi još više dobivati sve poslove, a manje tvrtke se s takvim monopolom neće moći nositi.
Postoje poslovi za velike i za male tvrtke. Kada gradite kuću, sigurno je neće graditi Konstruktor nego jedan manji obrt. Formiranje velikog klastera koji će se usmjeriti na inozemstvo otvorit će mnogo više prostora za manje tvrtke u Hrvatskoj. Naša usmjerenost je i da s klasterom zaposlimo što više domaćih ljudi, tako da ne stoje navedene tvrdnje.

Kako ostvariti smanjenje nezaposlenosti kroz građevinu kada se hrvatski građevinci žale da nema dovoljno kvalificirane radne snage? Možemo li očekivati povećanje trenda uvoza stranih radnika?
Prvo, mislim da je mnogo više ljudi nezaposleno po raznim evidencijama nego što je stvarna situacija. Drugo, treba što je moguće više pojačati prekvalifikacija za ona područja koja imaju bolju perspektivu. I sveučilišta i oni koji odlučuju o upisnoj politici vjerojatno će shvatiti da je realnije poticati ljude da se školuju za one struke koje jamče zaposlenost. Inače, IGH će uskoro raspisati natječaj da prima sve studente četvrte godine Građevnog fakulteta s prosjekom ocjena iznad tri i pol. Nudimo stipendiju na četvrtoj godini i onda ih zapošljavamo kada završe fakultet.

Koliko ćete na taj način godišnje zapošljavati ljudi?
Sve s navedenim prosjekom. Mjesta ima i mladim i obrazovanim mora se pružiti prilika. Snaga ove tvrtke su ljudi i sve nam je u čovjeku i znanju. Bez toga je besmisleno kupovati najmodernije strojeve i ulagati u opremu.

U što i gdje planirate reinvestirati lanjsku dobit IGH od 40-ak milijuna kuna?
Sve ide u razvoj. Prvo, plaćamo ljudima obrazovanje i nagrađujemo napredak. Svatki zaposleni u IGH koji magistrira do 35 godine dobiva 250 tisuća kuna, a svaki koji doktorira do 45 dobiva pola milijuna kuna. Nećete naći tvrtku u širem okruženju koja ima takve nagrade za znanje. Drugo, Institut građevinrstva ulaže u opremu. Zadnjih godina uložili smo više od 100 milijuna kuna u 20 laboratorija. Imamo najviše akreditiranih laboratorija u cijeloj Hrvatskoj i sve što se kod nas napravi je po europskim normama i jednako vrijedno. Treća djelatnost je ulaganje u profitabilne projekte u Hrvatskoj.

Primjećuje se da ste se okrenuli financiranju stambenih i poslovnih objekata. Kako se dogodilo i što znači to okretanje od vaše osnovne djelatnosti - projektiranja i nadzora?
Nismo se previše udaljili od osnovne djelatnosti jer ipak investiramo u građevinarstvo. Dio naše pameti oplemenjujemo i ulažemo u poslovne centre, stambene i poslovne objekte, te ostvarujemo profit koji ponovno ulažemo u znanje.

Koje su to investicije? Dosad je procurilo da ćete s Konstruktorom graditi Centar Bundek, projekt Gradski podrum uz Trg bana Jelačića i financirati uređenje sportsko-rekracijski park u Sesvetama.
U Zagrebu su nam Gradski podrum i Bundek dva najvažnija projekta, dok postoji još nešto manjih stambenih zahvata. Uz Bundek će se graditi poslovno-hotelski kompleks koji će imati i dio stanova i podzemne garaže, a Gradski podrum sada prolaz kroz jednu dugotrajnu i kompliciranu proceduru u kojoj se ne smije pogriješiti niti zarez. Na parkiralištu u Cesarčevoj istražujemo mogućnost gradnje poslovno-stambenog kompleksa s podzemnom garažom i velikim brojem parkirališnih mjesta. Bit će tu i nekoliko poslovnih etaža s elitnim buticima kakvi su primjereni centru jedne metropole, a iznad toga stanovi koliko dozvole urbanistički planovi. U Dubrovniku, pak, s partnerima razvijamo kompleks Radeljević u Gružu na kojem planiramo sagraditi 50-ak tisuća četvornih metara stambeno-poslovne namjene. U Splitu i Zadru također uskoro krećemo s razvojem poslovno-stambenih kompleksa. O vrijednosti investicija prerano je govoriti.

Očekujete li prosvjede zbog garaža na Jelačićevu trgu jer sada se oni događaju zbog investicije Tome Horvatinčića na Cvjetnom trgu?
Ne, sigurno. Zašto bi se netko bunio što će se napraviti garaže i maknuti automobile s ulica? Pa Beč ima uza svoj glavni trg komfornu garažu s tisuću mjesta. Ne znam detalje Horvatinčićeva projekta, ali sam uvjeren da negodovanja neće biti kada se javnosti pruži prava informacija i kada se u projekt uključe svi koji bi to trebali po proceduri. Ne vidim u čemu je problem da mi, ništa ne rušeći, na mjestu gdje se sada može parikrati 100 automobila napravimo garažu sa tisuću mjesta. Podzemne garaže u centru su normalna stvar i u gradovima koji imaju mnogo razvijeniji javni prijevoz.

Koliko vam u poslovima pomaže činjenica da su dioničari IGH i ministrica Marina Matulović-Dropulić i jedan od čelnih ljudi Zagreba - Slavko Kojić?
Nema ta činjenica nikakvog utjecaja jer dobivamo velike poslove na različitim razinama, uključujući i one gdje ne rade suvlasnici našeg konzorcija.

Uključili ste se i u projekt gradnje dvorana. Kojih i u kojem svojstvu - projektanta ili investitora i privatnog partnera?
S partnerima na jednoj stručno-poslovnoj razini raspravljamo o pripremi ponude za dvorane i u Splitu i Zagreb kada se raspišu natječaji. Mislim da bi projekt, koncept i ideju za te dvorane trebala odraditi domaća struka. Već se kasni, ali bilo bi poniženje za Zagreb da pored domaćih arhitekata kupi gotove projekte i napravi dvoranu kakva već postoji. IGH radi na pripremama da se u projekte eventualno uključi s članovim budućeg klastera. Za sada još ništa nije konkretno, ali što god se bude radilo, pa i rekonstruirao Dom sportova, u nečemu ćemo sudjelovati. Toliko smo stručno jaki da nas se ne može zaobići u smislu nadzora, projektiranja, ispitivanja i tako dalje.

Zaokret prema industriji i lukama

Nakon eksplozije stambeno-poslovne gradnje prvenstveno u Zagrebu, a zatim na Jadranu, kako će se dalje razvijati građevna djelatnost i u kojim dijelovima Hrvatske?
Brzo će doći do zaokreta u investiranju u smislu mnogo veće gradnje industrijskih postrojenja i objekata za turističku djelatnost. Očekujem i jače investicije u razne vrste luka. U Hrvatskoj tek osam posto nacionalnog dohotka ide u građevne investicije. Većina razvijenih zemalja ulaže između 12 i 15 posto. Povećanje gradnje i realizacija velikih projekta može se očekivati u svim djelovima Hrvatske što budemo bliži ulasku u Europsku uniju. Razvijat će se veoma mnogo ekoloških projekta poput gradnji pročistača za vodu, sanacija deponija, kanalizacijskih sustava i slično.

Image and video hosting by TinyPic


- 08:26 - Komentari (7) - Isprintaj - #

Regionalni spazam:

FIUME ON THE ROCKS...

Nikola Petković

znan ki san kada san ta ki san i ki moren bit kada san posensega on ki san*

Zovite me Nemo! Niki. Kot on ki je Kiklopu oko skopal. Z onun žbicun ku su mu dodali ljudi od posadi. Ili me ne zovite. Ako nećete. Govorin van tek toliko da znate z ken se pogovarate. Mene to ionako ne rabi aš znan ki san kada san ta ki san i ki moren bit kada san posensega on ki san. Niki. Nemo. Ne nemi. Oni su ono drugo. Ono ča nismo mi.

Čuli ste ga, zovite ga Nemo! zijaju tri nonića bez postol. Zovite ga Nemo, aš on zna ki je kad je ta ki je i ki more bit kada je posensega on ki je. Poslušajte ga i on će van spjegat kako j se bilo. Ma najprvo, da bi van pošapljal kako se j se ča se j dogodilo, dogodilo, neka van reče kao j se to počelo.


Image and video hosting by TinyPic

Travanj je, kaže poznati pjesnik T. S. Eliot, najokrutniji mjesec. Ovdje kod nas, travanj je samo četvrti po redu u nizu okrutnih mjeseci. Okrutnost travnja osjetio sam, onako zapanjen, pred nacionalnim ogledalom znanosti i kulture. U jasno argumentiranome i intelektualno poštenom osvrtu na događanja u Leksikografskom zavodu 'Miroslav Krleža', koji je ovoga travnja objavio 'Jutarnji list', Andrea Zlatar zamislila se nad etikom javnoga diskursa. Umoran od 'pomirbenih opcija' koje u Hrvatskoj znače sklanjanje prljavoga rublja natrag u ladicu, odlučio sam onako 'svojim riječima', kao da se vraćam s pučkoškolska izleta, opisati travanj.
Što se glavešina Zavoda tiče, ne zanima me previše tko tu nateže koga. Oni su svi ili veliki dečki kojima ovo nije prva javna tučnjava, pa će se iz nje izvući s nekoliko ožiljaka koji će vrlo vjerojatno zacijeliti, ili je iza njih veliki tata koji će ih i iz ove kaše, doduše iz meni posvema nepoznatih razloga, izvući, i poput staklenki ukiseljena zelja, staviti u neku malo tamniju i zeru hladniju prostoriju od one u kojoj su, dok sramota nije postala javna, iz meni jednako tako nepoznatih razloga, sjedili. Ili se neće dogoditi ništa od navedenoga; mandatari-sinekurci preživjet će do kraja njihovih mandata, a reakcije poput moje ostat će samo naivni izljevi autsajdera.


ne mogu tepati ustanovi gdje zlostavljaju

Sindikat čiji čelnik čas tvrdi da se u Zavodu nije dogodilo ništa, pa onda kaže da se nešto možda dogodilo, da bi na kraju rekao kako se nešto ipak dogodilo, isto me ne zanima. Kako me može zanimati netko tko, ne znajući što govori, dok o nečemu govori, govori jedino o nečemu o čemu 'ništa ne zna', sve dok iz javnosti ne dobije pljusku pa se sjeti da bi ipak nešto o svemu tome trebao znati? Da bi me netko zanimao, najprije ga moram razumjeti. Preduvjet razumijevanja odnosi se i na filozofe koji se obraćaju vječnosti, a kamo li ne na šefove sindikata čija je zadaća zastupati one čiji glas, bez njihove pomoći, ne dopire do javnosti. Kako me, dalje, može zanimati netko tko pri zdravoj pameti ispali kako se o Gunduliću danas nema što napisati!? Ravnatelj Ladan podsjetio me na američkoga kolegu kojemu su studenti prestali dolaziti na predavanja iz Šekspirologije (to vam je engleska Krležologija), jer je Shakespearea četvrt stoljeća predavao iz jedne iste bilježnice. Kada smo razgovarali o problemu studentskog tihog štrajka, rekao je »anyway, the sucker is dead!«
No, zašto je ovaj travanj okrutan i koji to jorgovani mirišu? Već sam pri kraju druge stranice teksta koji bi trebao uokviriti cijeli jedan mjesec, a nikako da se maknem iz Zavoda? Zašto? I zašto nikako ne mogu napisati Lex? A tako smo ga (i isključivo tako) sredinom osamdesetih godina zvali i Velimir i Vlaho i Vesna i Jasna i Moka i Tonči i…. ja. Bit će da niti navodno ne mogu tepati ustanovi u kojoj se, navodno, zlostavlja ljude. Moj prvi posao bio je upravo u L…, pardon, u Zavodu. Zavod je tada bio na Strossu (vidite, ovo mogu napisati) i u njega smo, istoga dana, kao mlađi stručni suradnici, ušetali nekad Vlaho, a danas Ravnatelj Bogišić i ja. Radili smo zajedno na, kako se tada govorilo, personalnoj enciklopediji Miroslava Krleže. Kapolavoro nam je bio Velimir Visković. Svako smo jutro sjedili u velikoj sobi, za stolom do prozora koji su gledali na Stross i Tomislavac i, prije odlaska u lov na normu, pili čaj. O nama se, kao o najmlađim kolegama, s puno uvažavanja, profesionalne korektnosti, strpljenja i topline, brinula Vesna Radaković Vinchierutti, tajnica redakcije. Za mlađe čitatelje, ta vam je Vesna, ona Vesna kojoj je, kako sama kaže, Vlaho B. rekao kako ga treba zaobilaziti u širokome luku. Vesna, koja se, u strahu od susreta s nekada umiljatim i po rangu mlađim kolegom, u vlastitu sobu mjesecima ušuljavala koristeći zamišljenu sigurnost zavodskoga dvorišta.


sjeća li se vlaho

Ne znam sjeća li se Vlaho toga , ali u jednoj svojoj knjizi posvetio sam mu pjesmu. Tema pjesme je lirski šetebandjerizam. Putopis s našeg zajedničkog izleta po Zagorju, kao svjedočanstvo prijateljstva, objavio sam u tada našem 'Quorumu'. Niti Vlaho nije zaobilazio mene. Moju, kako je danas vidim, prilično traljavu pričicu, pokazavši svoju otvorenost i prijateljstvo, uvrstio je u njegovu panoramu hrvatske proze. Sjeća li se Vlaho da je, zajedno s Miroslavom Šicelom, Nedjeljkom Fabriom, Ivom Lukežić, Miloradom Stojevićem (kako je ovo moglo promaći Slavku Mihaliću?)... bio moj gost u Bakru na znanstvenome skupu o Veberu Tkalčeviću, osamdeset i devete? Sjeća li se naše priče o šoferu Mirkecu? Sjeća li se moje pozicije za vrijeme vladavine sila osovine Šuvar– Babić – Orešković – Duras – Gavrilović – Babun, kada je, kao uostalom i uvijek, bio u hladovini onih na vlasti. To sam odlučio zaboraviti. To je čak i prethodilo našem prijateljstvu. Toga se nikad ne bih ni sjetio da do mene nije došla toliko neizmjerno tužna vijest: Vlaho Bogišić, tvrdi Vesna Radaković Vincherutti, rekao je dotičnoj Vesni da ga zaobilazi. Istoj Vesna bez koje ni Vlaho Bogišić ni ja, a bojim se ni Velimir Visković, ne bismo pregrmjeli sve zavodske bljeske i oluje. Vesna bez koje, kao niti bez mnogih od struktura zgaženih kolega koji ne poznaju svjetla reflektora i koji ne osjećaju žeđ za praznim sadržajima moći, ne bi bilo ni enciklopedija ni leksikona ni malih leksikona ni leksikončića...


žena kojoj je prekipjelo

Isprva nisam vjerovao u to da je ravnatelj Vlaho bio u stanju jednoj gospođi koja nam je, dok smo obojica još bili šmrkavci, bila i prijateljica i majka i kolegica, tako nešto reći. Onda u to nisam želio vjerovati. Ali o zlostavljanju nije svjedočio neki akademik koji ima jasnu agendu. Svoju muku sa svijetom nije podijelio nikakav pretendent na Vlahino mjesto. Progovorila je, i to teško, kao i svaka žrtva, na jedvite jade i nakon toliko vremena, žena kojoj je prekipjelo. Ni dan danas ne znam iz prve ruke je li Bogišić tako nešto rekao, jer to ne mogu znati. Nisam ga čuo. Već dugo me u Zavodu nema. Ali, jedno pouzdano znam. Vesna Radaković Vinchierutti nikada nije lagala. Možda je prešućivala. Prešućivala je, a ovo pouzdano znam, nepokrivanja normi za Krležijanu. I to samo u slučaju jednog od dva tada mlađa stručna suradnika. No, nije svako zlo za zlo. Segmentarna, ali glasna zbilja zavodskog beščašća pokazala je da je iskustvo prešućivanja stjecano u miru Vesni dobro došlo da nauči kako otrpjeti i kako prešutjeti sve što joj je bilo izgovarano od strane vrlih vertikala hrvatske kulture u neobjavljenome ratu sa slabijima od sebe. Slabijima ne kao ljudima. Slabijima u hijerarhiji moći. Trpjela je Vesna sve dok luk zaobilaženja svojim naprezanjem više nije mogao odlagati vlastito pucanje. Ljudski materijal se zamorio. Ponavljam: ne znam i ne mogu znati je li ta ogavna prijetnja nedostojna štremera s Trnja, a kamo li ravnatelja Zavoda, doista i izrečena, ali pouzdano tvrdim da je osoba koja tvrdi da joj je od strane ravnatelja ona bila upućena, osoba s etičkim, moralnim i profesionalnim integritetom kakve rijetko susrećemo. Ako je i ona počela lagati, onda Ladana za premijera! Dobro, malog premijera, premijerčića.


briga o vlastitoj veličini

Iako potresen sudbinama nekadašnjih kolegica i kolega, moja lojalnost i sućut nisu jednosmjerne. Osjećam ih i prema takozvanoj 'drugoj strani'. Jer, što se mora i kako u ljudskome biću posložiti da za drugo ljudsko biće kreira ovako neljudsku stvarnost? Pitanje ću ostaviti retoričkim. Neka na njega odgovore oni kojih se ono izravno tiče. Ne oni koji batine primaju: oni koji ih, malo s lijeva, malo s desna, ovisi kako puhne vjetar s Markova trga, dijele.
Uvjeren sam da bi moja reakcija izostala da nisam svjedočio subjektivno-vrijednosnome iskazu Vlahe Bogišića. Onome iz 'Pola ure kulture,' koji, ne znam kakvim da ga je škaricama (uha ili duha) itko od 'gospode od crvene olovke' sjeckao, i dalje ostaje jasan. Ravnatelja Leksikografskoga zavoda 'Miroslav Krleža' boli to što netko misli da je beznačajan! Gledao sam u ekran kao kupač u tsunami. U nevjerici i strahu. Jesam li dobro čuo kolegu mi i prijatelja iz mladosti kako se u kontekstu što mogućeg što stvarnog zlostavljanja brine o vlastitoj veličini? Postoji li on ili ne u javnome životu Hrvatske za njega je postao najvažniji problem. A što sa zlostavljanjem? Jedino što Bogišić na jednom drugom mjestu o navodnome zlostavljanju kaže jest kako je, prema legendi, i Mate Ujević zaključavao vrata i iz zaklona gledao kako podanici ne mogu provaliti na njihova radna mjesta. Oni koji su zakasnili. Čekajte malo, i ovdje su se stvari krivo posložile. Zbog čega bi pitanje zašto ljudi kasne na posao bilo važnije od pitanja što, za radnog vremena, ravnatelj radi u grmu? Pada mi na pamet nekoliko radnji od kojih niti jedna nije akademska.

Još dok smo bili na samome dnu zavodskoga hranidbena lanca, vrata Zavoda nama dvojici nikada nisu bila zaključana. Velimir Visković za nas ih je otvorio širom. Imali smo svu slobodu angažiranja izvan Zavoda. Jedino je važno bilo da se ostvari norma. Naš fizički boravak u Zavodu nitko nije kontrolirao. Taj prostor slobode koji su za nas otvorili Velimir, Vesna, Jasna... uobličio je naše profesionalne živote. Ako je sloboda kretanja pomogla nama koji smo na Krležijani radili sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća, ne vidim kako bi odnosi uzajamnoga uvažavanja i povjerenja te prostori kreativnih sloboda mogli naškoditi generacijama današnjih leksikografa.
A što se problema postojanja u kulturnih Hrvata tiče, taj je, nažalost, lako rješiv. Povijest ne hrvatske, nego i svjetske književnosti i kulture više je puta dokazala sljedeće: postojanje osobe kao bića ispunjenog ljudskošću nije preduvjet da bi netko postojao kao javna veličina. Čemu onda panika?

Image and video hosting by TinyPic

"Treba raditi na prevladavanju tog kompleksa manje vrijednosti. Kad smo već kod nogometa, kad slušam prijenose utakmica, a nogomet mi je u Americi strašno nedostajao, zapazio sam jednog komentatora koji praktički dijagnosticira naš odnos prema svijetu. Mislim da se zove Balog. Ako on nije prenosio uzvratnu utakmicu kvalifikacija za EP mladih, onu između nas i Škota, neka mi oprosti. Gledamo i jasno vidimo kako naši igraju dobro, bolje od Škotske, a taj komentator u nedogled ponavlja kako imamo sreće, kako smo još uvijek u jednom komadu samo zbog toga što naši protivnici igraju očajno i griješe. Takvim samonipodaštavanjem on, na nacionalnoj televiziji, kreira verbalnu zbilju u kojoj su naši reprezentativci predstavljeni kao preplašena vrsta koja se hrva s nadmoćnim i civiliziranim demonima, a dečki zapravo igraju dobro, bolje od ovih drugih. Dakle, mentalno taj komentator nije tu niti sam sa sobom, niti s nogometašima, dok je, bojim se, itekako mentalno uštiman u stoljetni defetizam nacije koju igrači predstavljaju. Jednostavno ne može vjerovati da mi možemo biti na toj razini, da i mi, u odnosu na druge, možemo nešto dobro raditi. To je jasan primjer kolonizirane svijesti. Radi se o subjektu koji, a da toga nije svjestan, i sam sebe potiho žali i prezire. To je ono na što Krleža misli kada govori o »servilnom mahanju repom« pred svim što u ovu zemlju dolazi s uvijek »boljih« strana granica."


DR. NIKOLA PETKOVIĆ, KNJIŽEVNIK I SVEUČILIŠNI PROFESOR O PROMOCIJI SVOJE NOVE KNJIGE TE O POKRETANJU KULTURALNIH STUDIJA


Nigdje ne treba živjeti iz lokalpatriotizma, već zbog kvalitete


Sredinom prošle godine književnik i sveučilišni profesor dr. Nikola Petković vratio se nakon desetak godina boravka u SAD-u u Rijeku. Razgovaramo o razlozima tog povratka, njegovom viđenju Rijeke i šireg prostora kojemu pripada, upravo uoči skorašnje promocije njegove posljednje knjige »Srednja Europa: zbilja – mit – utopija/A Central Europe of Our Own«, u izdanju izdavačke kuće »Adamić«. Ono što ovu knjigu, osim osebujnosti teorijskog pristupa, čini pionirskom i originalnom jest i činjenica da je napisana u dvije različite verzije, hrvatskoj i engleskoj. Imajući u vidu kulturalne i informacijske razlike između hrvatskog i anglosaksonskog recepcijskog obzora, Petković je ispisao dva rukopisa od kojih svaki suobraća s njemu primjerenim horizontom očekivanja čitatelja.

Koji je bio motiv pisanja knjige o Srednjoj Europi?

– Moje znanstveno zanimanje za Srednju Europu počelo je kada sam došao u SAD. Prije toga sam dosta aktivno pratio rasprave o Srednjoj Europi polovinom i krajem osamdesetih godina, uglavnom objavljivane u časopisu »Gordogan«. Srednja Europa je u razdoblju socijalizma bila proskribirana tema. Vlast, u to vrijeme, kao da je adoptirala odluke Krimske konferencije 1945. godine, kada je političkom odlukom Europa razrezana na Istočnu i Zapadnu, pa je kulturalni i kulturni prostor Srednje Europe, za koju Claudio Magris govori da se nakon toga javlja kao metafora kontinuiranog protesta i prema Istoku i prema Zapadu, naprosto ostao izostavljen. Zanimljivo je kako fizička razdaljina od mjesta u kojem si nekada živio stvara emotivnu bliskost s istim tim mjestom, intelektualnu znatiželju koja je gotovo proporcionalna udaljenosti od tog mjesta. Tako da sam u Americi počeo nanovo promišljati knjige Hašeka, Krleže, Musila, Kafke iz perspektive ne samo srednjoeuropske literature, kojoj oni prirodno pripadaju, nego i iz aspekta kolonijalne i postkolonijalne književne kritike.

Centrifugalna i centripetalna kolonizacija

O kakvom je pogledu riječ?

– Na prvi pogled moglo bi se reći da se radi o dosta isforsiranom diskursu. Kada se govori o kolonijalnoj ili postkolonijalnoj vizuri, obično se misli o fiksnim centrima iz kojih emanira kolonijalna dinamika. Centri su London, Pariz, Amsterdam, Lisabon, Madrid... a kolonije su na periferiji, na drugim kontinetima. Radi se o centrifugalnoj kolonizaciji koja se kreće od centra, koji je jasan i vidljiv, prema kolonijama na spacijalnim rubovima imperija. Moja je teza da je Srednja Europa nedominatna kolonija, te da je svjetonazor, koji je nakon pada Berlinskog zida 1989. godine kod nas doveo do jedne vrlo nasilne potrage za identitetima, konzekvenca kolonijalnog stanja koje je do tada egzistiralo zatomljeno, u obliku niza individualnih i grupnih frustracija, i koje, sada već oslobođeno i javno kod nas, htjeli mi to priznati ili ne, oblikuje vitalne dimenzije naše svakodnevice. Povijesno, tu prvenstveno mislim na kolonijalni model multinacionalne države, Habsburške monarhije, i to od 16. do 20. stoljeća, koja je zapravo vrlo dobro funkcionirala na razini površne tolerancije među narodima u jednom drugom modelu koloniziranja koje je prakticirao habsburški dvor. Za razliku od klasične kolonizacije koju nazivam centrifugalnom, habsburška kolonizacija bila je centripetalna. Ljudi su iz provincija simbolički i realno pozivani u centar. Sveprisutni Franjio Josip njegovao je ideju dobrog i strogog oca uvijek infantilnih nacija. Postojala je iluzija da, ako su se znala pravila, odnosno kulturalni kôd, da su se svi problemi, bilo pojedinaca bilo grupa, mogli riješiti ili u Zagrebu ili u Pragu, a naravno najbolje u Beču. Kada, dakle, govorim o kolonijalizmu, postkolonijalizmu i srednjoj Europi, govorim više o tome da teorijski kolonijalni diskurs nije eminentno spacijalne naravi, nego da se radi o deteritorijaliziranom modelu posuđivanja glasa onome tko sam o sebi, bez njemu nadređenih posrednika, bez nametnutog diskursa gospodara, ne može progovoriti. S te pozicije, svijest srednjoeuropske kulturalne ikone kao što je to Josef Švejk, svijest je koloniziranog subjekta. Isto se odnosi i na Krležine domobrane iz »Bitke kod Bistrice Lesne«.

Pokušavate proniknuti u srednjoeuropski duh kroz sudbine malih ljudi kojima se bavila literatura?

– Zanimljivo je da ste primijetili činjenicu takozvane »veličine malenih«. I sam Hašek, u uvodu u njegov nedovršeni roman, ismijava podjelu na velike i male ljude rugajući se Herostratu, govoreći kako Švejk, za razliku od tog glupana, nije zapalio hram boginje u Efesu, samo da bi dospio u novine i u čitanke. I u tome je Švejkova veličina. Meni je ta podjela arbitrarna i besmislena. Za moju studiju najbitnija je korektivna funkcija romana, ili bilo kojeg literarnog diskursa, u odnosu na takozvano objektivističko povjesničarsko prikazivanje svijeta. Da bih, dakle, povijesno rekonstruirao Srednju Europu, ja ne čitam povjesničare nego književnike. Gotovo sve što je u povijesnom žanru o Srednjoj Europi napisano, napisano je iz imperijalne vizure, iz aspekta diskursa gospodara. Kod fikcije, riječ je o diskursu autentičnosti; o onome što Vaclav Havel zove moć nemoćnih. Jedan Švejk je društveni outsider, koji kao kulturalni insider, u nezaustavljivoj seriji potkopavanja diskursa autoriteta, postaje literarnim herojem i pretvara se u simbol jedne pacifističke kulture, koja, za razliku od militantne Austro-Ugarske, naoko besmislenim radnjama prevodi imperijalni kulturalni kôd i time besmisao pretvara u smisao. On, Krležini domobrani, Kunderini likovi iz »Nepodnošljive lakoće postojanja« govore nam više o povijesnim aspektima i realnostima Srednje Europe od bilo koje službeno napisane povijesti te turbulentne regije. Riječ je o traženju diksursa autentičnosti, kojim govore oni koji u tom prostoru žive i koji su zapravo subjekti kolonijalnih dinamika, a kojima je političkim potezom pera 1945. godine izbrisan i grupni i pojedinačni identitet.

Što Vas je uopće nagnalo da odete iz Rijeke?

– Iz Rijeke sam otišao kada sam imao 19 godina. U Rijeci tada nije bilo Filozofskog fakulteta pa sam, prirodno, otišao u Zagreb. Tada je bila jako izražena podjela na Zagreb, kao centar u kojem se može nešto ozbiljno raditi, i ostale dijelove Hrvatske kao provinciju. Ostao sam tako u Zagrebu, diplomirao, zaposlio se u »Enciklopediji Krležijani« tadašnjeg »Jugoslavenskog leksikografskog zavoda«, da bih krajem osamdesetih kao stipendist sveučilišta u Austinu, otišao u SAD, tamo radio, doktorirao. Nakon doktorata predavao sam na brojnim sveučilištima u SAD-u.

Riječko sveučilište liberalnije od Zagrebačkog

Ako pitanje nije banalno, zašto ste se odlučili vratiti?

– Jedan od razloga mog povratka bila je nada u prekretnicu. Osjetio sam da se Rijeka otvara, ali otvara se prvenstveno zbog inicijative jako zainteresiranih pojedinaca. Recimo, Riječko sveučilište je, naročito kada govorimo o humanističkim znanostima, trenutno liberalnije strukturirano nego ono Zagrebačko. Vjerujem da ćemo za jedno pet-šest godina imati puno jasniju sliku o intelektualnoj i duhovnoj konfiguraciji Rijeke. Danas živimo veoma značajan duhovni i intelektualni tranzicijski trenutak grada i regije

Što je presudilo kod povratka?

– Koketirao sam s Riječkim sveučilištem nekoliko godina. Količina nostalgije počela me je bukvalno gušiti. Svake je godine povratak u Ameriku bio sve teži. Jednom prilikom su mi prijatelj i prijateljica iz Rijeke poslali e-mail, upozorivši me na kvotu od 300 povratnika, program koji je osmislio ured ministra znanosti i tehnologije Gvozdena Flege. Kako sam se želio vratiti, poslao sam e-mail dekanu Filozofskog fakulteta. Sjećam se da sam u subject poruke stavio nedvosmislenu i naoko jednostavnu rečenicu, »Ja bih se vratio«. Kolege s Odsjeka za filozofiju i oni s budućih Kulturalnih studija, koje se otvaraju na jesen, jako su mi puno pomogli. Zapravo, moj primarni profesionalni razlog povratka je taj da i sam aktivno sudjelujem u izgradnji Kulturalnih studija, ali odavde, iz Rijeke, Kvarnera, iz Hrvatske, naravno i dalje povezan sa svijetom kojega sam na jedan značajniji trenutak fizički napustio.

Bi li takvih inicijativa koje privlače ljude da se vraćaju u Rijeku trebalo biti i više?

– Apsolutno. Projekt Kulturalnih studija zaokupit će mi dobar dio ostatka života. To je ambiciozan projekt i on po prirodi, budući da je interdisciplinaran, obuhvaća mnoge fakultete. Naša je nakana da se umreže svi fakulteti i da imamo dosta kolegija koji se mogu prenositi iz jednog programa u drugi. Kao inicijalna stvar, to je nešto što korespondira sa 21. stoljećem puno više nego što je to, primjerice, studij nacionalne književnosti, koji je kao uostalom i klasičan studij komparativne književnosti, prevladan devetnaestostoljetni model hijerarhijskog, bilo izolacionističkog, bilo puko poredbenog, stjecanja znanja. Mladim ljudima treba ponuditi suvremene sadržaje koji korespondiraju ne samo sa stoljećem, nego i s aktualnim godinama u kojima oni žive. To i samo to njih, kao zadovoljne studente, može zadržati ovdje. Nigdje ne treba obitavati iz nekih lokalpatriotskih pobuda. Ljude ovdje treba zadržati nuđenjem kvalitete koju neće moći naći nigdje drugdje. Istovremeno ih treba pripremati da bar nakratko odu negdje na Zapad ili na Istok, da bi se u jednoj životnoj fazi mogli vratiti ovdje te kulturalno i intelektualno obogatiti ovaj prostor. Smatram da je iskustvo svijeta nužna intelektualno-kulturalna poredbena predradnja koju treba iskusiti prije negoli se povratnik zamisli o tome hoće li se u Rijeci osjećati kao građanin Hrvatske, kao ponosni pripadnik regije, ili pak kao građanin 21. stoljeća bez obzira na prostor kojega njegovo tijelo zaokuplja.

Stoljetni defetizam nacije

Ljude je očito moguće privući na povratak ili ostanak, svejedno, kada postoje konkretni i suvremeni projekti?

– Jedna od praktičnih stvari koju bi naša ekipa koja utemeljuje Kulturalne studije trebala napraviti jest razbijanje apatije kod mladih ljudi. To ima veze s tom spominjanom koloniziranom sviješću. Naime, raspadom Jugoslavije i formiranjem nacionalnih mikro državica još uvijek smo mentalno u onom sklopu u kojem se, kao mazohist batinama, vraćamo prostorima koje smo izgubili. Recimo, u privredi se, kao o epohalnom pothvatu, govori o otvaranju tržišta s Bosnom, pa sa Srbijom, a ako smo jako »samouvjereni« govorimo da ćemo nešto prodati Rumunjima, a možda čak i Bugarima. Kao da nas je, primjerice, strah nešto ponuditi Talijanima, Britancima. Ako smo mogli svijetu dati izmjeničnu struju, penkalu i kravatu, valjda i danas nešto možemo ponuditi. Nije valjda da se sve mora svoditi na inicijative pojedinaca koji, kada uspiju u svijetu bez ičije pomoći, ova zemlja, kao što je to slučaj s fenomenalnim Dadom Pršom, nekritički počinje svojatati. Treba raditi na prevladavanju tog kompleksa manje vrijednosti. Kad smo već kod nogometa, kad slušam prijenose utakmica, a nogomet mi je u Americi strašno nedostajao, zapazio sam jednog komentatora koji praktički dijagnosticira naš odnos prema svijetu. Mislim da se zove Balog. Ako on nije prenosio uzvratnu utakmicu kvalifikacija za EP mladih, onu između nas i Škota, neka mi oprosti. Gledamo i jasno vidimo kako naši igraju dobro, bolje od Škotske, a taj komentator u nedogled ponavlja kako imamo sreće, kako smo još uvijek u jednom komadu samo zbog toga što naši protivnici igraju očajno i griješe. Takvim samonipodaštavanjem on, na nacionalnoj televiziji, kreira verbalnu zbilju u kojoj su naši reprezentativci predstavljeni kao preplašena vrsta koja se hrva s nadmoćnim i civiliziranim demonima, a dečki zapravo igraju dobro, bolje od ovih drugih. Dakle, mentalno taj komentator nije tu niti sam sa sobom, niti s nogometašima, dok je, bojim se, itekako mentalno uštiman u stoljetni defetizam nacije koju igrači predstavljaju. Jednostavno ne može vjerovati da mi možemo biti na toj razini, da i mi, u odnosu na druge, možemo nešto dobro raditi. To je jasan primjer kolonizirane svijesti. Radi se o subjektu koji, a da toga nije svjestan, i sam sebe potiho žali i prezire. To je ono na što Krleža misli kada govori o »servilnom mahanju repom« pred svim što u ovu zemlju dolazi s uvijek »boljih« strana granica. Svijetli primjer Dijane Pleštine

Riječ je zapravo o potrebi povezivanja sa svijetom?

– Mi mislimo o zapadnoj Europi, o Istoku, o Americi unutar jedne romantizirane slike; idealiziramo prave dimenzije. Uvjeravam ljude oko sebe da smo mi njima jednako tako atraktivna lokacija, da i oni nas vide jednako dislocirano kao što mi vidimo i zamišljamo njih. Upravo ćemo unutar kulturalnih studija raditi na sustavnom pozivanju ljudi izvana. Pokušat ćemo dovesti svijet u Rijeku koliko god to bude u našoj moći. Mislim da je krajnje vrijeme da kulturalna i znanstvena razmjena Rijeke poprime dimenzije koje nadilaze podučavanje lokalnih političara kako štapićima jesti sushi iz grada pobratima, dok zauzvrat, poklisari s Istoka, bivaju instruirani kako zubima kidati janjetinu s mladim lukom.

Koliki nam realno iskorak treba napraviti da se oslobodimo tog provincijalnog mentaliteta?

– Golem. I to na većoj razini. U Rijeci je individualna svijest prilično kozmopolitska, kozmopolitskija nego u Zagrebu. Ali nažalost, bojim se da dok god paradigma kulturnog događaja u Rijeci bude »Karolina Riječka« i dok argument bude da to puni dvorane, dok dominantna kulturna psihologija bude masovna psihologija kruha i igara, dok maškare budu vrhunac kulturnog iskoraka grada, dok se ne bude ulagalo u dugoročnije projekte čiji odjeci će nadživjeti jednokratni mandat bilo gradu lišenom slobode neposrednih izbora nametanih gradonačelnika, bilo cijelih garnitura politikantskih oportunista, stalno ćemo se vrtjeti u krugu. Argument punjenja dvorana kao posljedice odvojene od uzroka i njegova sadržaja je glup, jer, ne zaboravimo, i javne egzekucije punile su trgove Pariza, i borbe gladijatora punile su arene. Bojim se da je, usprkos zainteresiranosti masa, teško braniti umjetničku vrijednost takvih predstava. No, budimo pozitivni. Meni su osobno ovi pomaci na Sveučilištu nešto najinteresantnije ne samo na razini Hrvatske nego i na cijelom kulturalnom prostoru Rijeke koji, opsegom svojih nakana i zbiljom intelektualne razmjene, nadilazi regionalne i državne granice.

Dakle, ipak se može, odnosno za Rijeku nije sve izgubljeno?

– Ma, tko kaže da je išta izgubljeno? Da ne mislim da ništa nije izgubljeno, pogotovo prije negoli i sami, kao ekipa, nešto konkretno ne napravimo, ne bih se niti vraćao. Ostao bih u Americi. Ovako slijedim svijetli primjer Dijane Pleštine, i sam se odričući četiri tisuće dolara moje bivše mjesečne plaće na sveučilštu. Samo, za razliku od nje to ne prijavljujem kao manjak u kućnom budžetu.


Gradske ruine i apsurdna mjesta

Kada razmišljam o Rijeci sjećam se fenomenalnog eseja Ivana Rogića Nehajeva od prije dvadesetak godina u kojem on govori o Rijeci kao spomeniku paleoindustriji, propalom eksperimentu socijalističke industrijalizacije. Rijeka sada ima puno ruina. Pretvara se u grad u kojem niču apsurdna mjesta tipa klizališta uz more. Slana i neslana voda u dva agregatna stanja s pogledom na rashodovani dok. Ukočena voda grada ogleda se u iritantnom simbolu njegove ukočene privrede. Regionalni spazam: Fiume on the rocks. To je sve nekako autoreferencijalno zgodno, to su pojedinačne, univerzalizirajuće manifestacije jednog jedinstvenog postindustrijskog spektakla: Rijeka kao postsocijalistički simulakrum.

Habsburzi demediteranizirali Rijeku

Rijeka i njena okolica smješteni su na spoju Srednje Europe i Mediterana. Je li Rijeka srednjoeuropski ili mediteranski grad?
– Rijeka je čudna mješavina. Ne bi mi palo na pamet da je definiram kao mediteranski grad. Pogledajmo arhitekturu. Prozori stanova gotovo niti jedne kuće na Korzu ne gledaju na more. Rijeka me više podsjeća na komadić Beča, na Vršac, dakle na jednu srednjoeuropsku austrougarsku sredinu gdje je dominantna ideja »šora« a ne mediteranskog »vialea«. Strukturalno Rijeka je i mediteranska i srednjoeuropska, slična Trstu. Isto tako, više podsjeća na kontinentalni grad koji se slučajno nalazi na moru. Demediteranizaciji Rijeke i čitavog prostora od Omišlja do Lovrana svakako je pridonijela kolonijalna politika Austro-Ugarske, koju je kasnije socijalistička vlast, zapravo jedan agresivni državni kapitalizam koji se je lažno predstavljao kao predkomunizam nastavio u izgradnji procesualno neefikasnog paleoindustrijskog satrapa, kojega je pak HDZ iz devededetih, uvjeren da i zupčanici i vide i matice moraju imati izraženu nacionalnu svijest sustavno i s užitkom uništavao.

_____________________

* Ovih dana Nikola Petković predstavit će javnosti svoj novi roman, "Uspavanka za mrtve". Najdublje sam uvjeren da ja riječ o sljedećem laureatu "Jutarnjega lista", ali i tekstu koji će zateći našu javnost, uhvatiti je u paradoksalnom položaju užitka u nepročitanoj knjizi: Petkovićev je roman štivo sasvim drukčije vrste od one na koju je hrvatski čitatelj navikao. Iako to po sebi ništa ne jamči, Petković (Rijeka, 1962., filozofiju i komparativnu književnost diplomirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Komparativnu književnost doktorirao je na University of Texas, Austin u Sjedinjenim Američkim Državama. Poeziju, prozu, književnu kritiku, esejističke i teorijske tekstove te novinske kolumne objavljivao je i objavljuje u domaćim i stranim listovima i časopisima. Objavio: Vile i vilenjaci, poezija; Melodije Istre i Kvarnera, poezija; Priče iz Davnine, roman. Jedan je od urednika Enciklopedije Krležijane Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. Živo je desetak godina u SAD-u gdje predaje teoriju i povijest književnosti te komparativnu povijest mitologije na University of Texas, Austin. Danas je izvanredni profesor na Filozofskom fakultetu u Rijeci.) je poeta doctus i njegov tekst od samoga početka upozorava: ovdje se gusto govori, piše, misli.
Dozivajući u pamćenje generaciju Šoljana i Slamniga, "Uspavanka za mrtve" upozorava i na otužnu činjenicu, toliko nesvojstvenu hrvatskoj književnosti prošloga stoljeća: današnji je naraštaj hrvatskih književnika, kao književnika, besramno neobrazovan!

Kao nagovor na roman Nikole Petkovića donosim ovaj Uvod:

"Čitatelju:

Prekasno sam se vratio kući da bih uzvratio tvoj poziv. Žao mi je što ću ovoga puta otići bez da te vidim. Ipak, čini se, komuniciram slabije nego što se to tebi čini: svoje strahove često skrivam iza riječi i to onih koje izgovorene zvuče jako izravno; odlučne i glasne. Katkad mi se čini da takve promaše cilj i da se okrenu natrag k meni i da na mene viču. Želio sam te vidjeti i reći ti stvari koje se ne mogu reći preko telefona. Da li je to onako kako mi komuniciramo? Telefonom? Želio sam da me vidiš kako postajem stidljiv, nesiguran, normalan bit će. Želio sam da budemo zajedno. Barem na trenutak prije nego li napustim svijet za kojega sam bio siguran da ga jednom i zauvijek mogu pohraniti iza sebe. Pospremiti ga u ništa, u prošlost; svijet kojega sam napustio prije više od deset godina, petnaest, besmisleno je osloniti se na brojke. Onaj svijet koji se, barem za mene, tada raspao. Želio sam biti kraj tebe na mjestu koje ne poznajemo ni ti ni ja. Zato jer u tvojim rečenicama osjećam i vidim svjetove. Toliko me činiš znatiželjnim. Želio sam pohvatati te naoko razasute komadiće zamišljene cjeline kojih se čovjek zapravo pribojava i za koje se nada da ih nikada neće složiti u nešto smisleno—one sablasne elemente o kojima sanjamo kada sanjamo o nekome tko nam je blizak.
Ali, k vragu, uvijek postoji sutra. Uvijek postoje sutra. Barem na neko vrijeme dok nam se ne približi ono poslijednje sutra—ono koje se, uglavnom bez nas, pretvori u trajno danas—danas u kojemu zaista odlazimo bilo da se radi o odlasku iz nečijega života, doma, ili naprosto odavde gdje smo sada i gdje svatko za sebe i svi skupa oponašamo radnje upućene vječnosti, odražene u svakoj gesti koja oponaša naše živote. Kako si mi i sama rekla, u tvojemu jeziku postoji izreka koja jamči prispjeće sutra. Mora da je lijep taj jezik. Izgovoriš i znaš da će tako biti. Da li imate i naziv za to vrijeme? Što se mene tiče, još od 1990, a možda i ranije (jer još kao dijete zatvorio sam oči pred stvarnošću izmišljajući vlastite, samo moje stvarnosti kojima sam se borio protiv nepodnošljive snage slučaja koja ove pretvara u pravila) živim s priručnim fantazmama. S njima razgovaram. Obećajem im. Katkad, a možda je to baš sad, sebi dozvolim da se zaljubim u duha."

- 06:35 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.05.2007.

ARBON

Inquiétant

Potpuno sam shrvan dostignućima suvremene tehnike!
Evo zašto:
Tu i tamo pogledam - kao i svi mi - tko me i gje sve čita.
Ne budi lijen, potom provjerim lokaciju IP adrese, odem u agenciju 'Google Earth' i žurno otputujem na nepoznata mjesta s kojih me ljudi posjećuju.
Moram priznati da to u meni izaziva donedavno sasvim nepoznat osjećaj: jedno je šaptati "Pobratimstvo lica u svemiru", drugo je stenjati nevjerojatne poruke po toaletima diljem svijeta, a sasvim je nešto treće zuriti u satelitske mape nepoznatih krajolika motreći kuće i zgrade iz kojih vas netko dalek, a eto opet blizak, toga trenutka čita!
Jezovito!
Ta daleka bliskost, mislim.
Inquiétant.

Pogledajte i sami...
Naišao sam danas, recimo, na gosta/gošću iz Arbona u Francuskoj.
Arbon je mjestašce, zapravo naselje koje broji par desetaka kuća usred Pirinejskih šuma.
Nemoguće ga je pronaći upišete li u tražilicu Eartha samo Arbon; morat ćete upisati zadnju poštu, tj. prvo veće selo.
I sad netko nepozat, na rubu nepokorene galske šume, surfa i skrola Vaseljenom!
Tak poetično!

Pada mi na pamet iznimno lirski točan, ili možda prozaičan, detalj: nije li čudno da žene svoga života nalazimo uglavnom u susjedstvu?
Mislim, kako to da nikada nisam upoznao djevojku iz Arbona?
A evo, tamo živi netko tko je '14th May 2007 09:32:37 1 hour 17 mins 35 secs' proveo uz moje riječi!
Ah!
Pretjerujem: te su riječi danas ionako samo trač u globalnome selu.
Trač, kao što sam jednom već rekao, ta ljubav za daljnjeg svoga.
Onih drugih nego ti koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.

Image and video hosting by TinyPic

La Foręt dans la hache

On vient de mourir mais je suis vivant et cependant je n’ai plus d’âme. Je n’ai plus qu’un corps transparent ŕ l’intérieur duquel des colombes transparentes se jettent sur un poignard transparent tenu par une main transparente. Je vois l’effort dans toute sa beauté, l’effore réel qui ne se chiffre par rien, peu avant l’apparition de la derničre étoile. Le corps que j’habite comme une hutte et ŕforfait déteste l’âme que j’avais et qui surnage au loin. C’est l’heure d’en finir avec cette fameuse dualité qu’on m’a tant reprochée. Fini le temps oů des yeux sans luminčre et sans bagues puisaient le trouble dans les mares de la couleur. Il n’y a plus ni rouge ni bleu. Le rouge-bleu unanime s’efface ŕ son tour comme un rouge-gorge dans les haies de l’attention. On vient de mourir,--ni toi ni moi bi eux exactement mais nous tous, sauf moi qui survis de plusieurs façons: j’ai encore froid, par exemple. En voilŕ assez. Du feu! Due que je les suive, ou bien des corsets pour que je les serre autour se la taille des femmes mortes, et qu’elles ressuscitent, et qu’elles m’aiment, avec leurs cheveux fatigants, leurs regards défaits! Du feu, pour qu’on ne soit pas mort pour des prunes ŕ l’eau-de-vie, du feu pour que le chapeau de paille d’Italie ne soit pas seulement une pičce de théâtre! Allo, le gazon! Allo, la pluie! C’est moi l’irréel souffle de ce jardin. La couronne noire posée sur ma tęte est un cri de corbeaux migrateurs car il n’y avait jusqu’ici que des enterrés vivants, d’ailleurs en petit nombre, et voici que je suis le premier aéré mort. Mais j’ai un corps pour ne plus des yeux de gui, une bouche de feuille morte et de verre (les feuilles mortes bourgent sous le verre; elle ne sont pas aussi rouges qu’on le pense, quand l’indifférence expose ses méthodes voraces), des mains pour te cueillir, thym minuscule de mes ręves, romarin de mon extręme pâleur. Je n’ai plus d’ombre non plus. Ah mon ombre, ma chčre ombre. Il faut que j’écrive une longue lettre ŕ cette ombre que j’ai perdue. Je commencerai par Ma chčre ombre. Ombre, ma chčre. Tu vois. Il n’y a plus de soleil. Il n’y a plus qu’un tropique sur deux. Il n’y a plus qu’un homme sur mille. Il n’y a plus qu’une femme sur l’absence de pensée qui caractérise en noir pur cette époque maudite maudite. Cette femme tient un bouquet d’immortelles de la forme de mon sang.

The Forest in the Axe

Someone just died, but I’m alive and yet without a soul. I have nothing but a transparent body within which transparent doves fling themselves upon a transparent dagger held by a transparent hand. I see effort in all its beauty, real effort that cannot be measured by anything, just before the appearance of the last star. The body I inhabit like a hut and on lease detests the soul that I used to have and that stays afloat in the distance. The time has come to be done with this proverbial duality that has been blamed on me so much. Gone is the time when the turbulence in lightless and ringless eyes welled up from pools of color. There is neither red nor blue any longer. The unanimous red-blue fades out in turn like a robin refbreast in the hedges of neglect. Someone just dies--neither I nor you exactly, nor they, but all of us, except for me who survives in many ways: for instance, I’m still cold. Enough of that. Fire! Fire! Or stones for me to cleave, or birds for me to follow, or corsets for me to lace tightly around dead women’s waists, and so to make them come back to life and love me with their tiring hair and their chastened look! Fire, so we don’t die for brandied plums, fire so the Italian straw hat won’t be just a play! Hello, lawn! Hello, rain! I’m the unreal breath of this garden. The black crown set on my head is a cry of migrating crows because until now there were only those buried alive, just a few of them, and now I’m the first of the aired dead. But I have a body not to be done away with, to compel reptiles to admire me. Bloody hands, mistletoe eyes, a mouth of dead leaves and glass (the dead leaves stir underneath the glass; they aren’t as red as you might think when indifference lays bare its voracious techniqes), hands to gather you, miniscule thyme of my dreams, rosemary of my extreme pallor. I have no more shadow either. Ah, my shadow, dear shadow. I have to write a long letter to that now lost shadow. I’ll begin by: My dear shadow. Shadow, my dearest. You see. There is no more sun. There is but one tropic out of two. No more than one man out of a thousand. No more than one woman out of the absence of thought which characterizes in pure black this damned age. That woman holds a bouquet of everlastings in the shape of my blood.


André Breton

- 14:10 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ŽRTVE FARSE

Dati naknadno neki smisao...nebrojenim žrtvama rata koji još uvijek traje, znači prije svega prepoznati ih u njihovoj tragičnosti, a to znači prepoznati ih upravo kao žrtve farse.

Boris Buden

Image and video hosting by TinyPic


Žarko Puhovski


Antifašizam


Prigodničarsko je obilježavanje antifašističke popudbine suvremene Hrvatske i opet aktualiziralo stara pitanja, o kojima se ozbiljnije ne razgovara (pa odgovori ne mogu biti ni u pripravi).
Razlog je tomu, barem djelomice, u dvoznačnosti samoga antifašizma. Riječ je, naime, i o programatskoj opreci najgorim režimima u ljudskoj povijesti, ali i o strategiji Saveznika u svjetskome ratu. Drugo je značenje uvjetovalo interpretacijska ograničenja koja su otežala (pa, možda, i onemogućila da se antifašizam jasno uspostavi kao antitotalitarizam). Razlog je jednostavan i dobro znan bez SSSR-a pobjeda nad Nijemcima (pa onda i ostalima) jednostavno nije bila moguća, sa SSSR-om nije bio moguć antitotalitarni program (u mjeri u kojoj su ga američki i britanski vođe odista i htjeli).

Vezanost antifašizma za ratna djelovanja opteretila je pojam i svime što rat sa sobom donosi. Saveznici su, očito, pobijedili i bili u pravu ali nisu pobijedili zato što su bili u pravu, nego, jednostavno, zato što su efikasnije uništavali protivničke snage. Dapače, s pobjedom je došlo do niza zbivanja koja relativiraju samorazumijevanje antifašizma. Dostatno je spomenuti Hirošimu, Nagasaki, Dresden, masovna silovanja i ubojstva u Istočnoj Pruskoj, Bleiburg... Ti su zločini izvršeni, doduše, nasuprot eksplicitnim zasadama antifašističkoga programa (u svoj njegovoj svjesnoj nepreciznosti), ali su, dijelom baš zato, bili počesto skrivani (ili barem ne odveć eksponirani), te, dalekosežno bitno, za njih nitko nije odgovarao).

Cijena je nužnoga oslobođenja svijeta od jedva zamisliva naci-fašističkoga barbarstva bila enormna pa je, s obzirom na realnu mogućnost drukčijega ratnog ishoda olako i sama bila tumačena kao nužna" (u SAD-u se to i danas još naširoko tvrdi kada je o Hirošimi/Nagasakiju riječ).
U domaćim okolnostima opća je konfuzija samo još potencirana, do razine na kojoj podjela na ljevicu i desnicu u Hrvatskoj mimo tradicijski zadanih socijalnih i inih sadržaja svedena pretežito na "pojmovni" par Jasenovac/Bleiburg. Pod pritiskom revivala nacionalnih osjećaja u javnosti početkom devedesetih antifašisti su zato svoju poziciju nastojali dodatno "pohrvatiti". Na prigovore da su "antifašisti rušili hrvatsku državu" odgovarali su tvrdnjama da "bez antifašističke borbe današnja Hrvatska ne bi bila priznata kao neovisna država".

To je, tek djelomice, točno. Hrvatska, naime, nije priznata posljetkom svojega nedvojbeno značajnoga antifašističkog prinosa borbi u II. svjetskom ratu, nego zbog jasno ustrojene federalne strukture druge ("antifašističke") Jugoslavije. Jer inače teško da bi bila priznata Slovačka (koja takav prinos ne može povijesno pokazati), neovisno o mirnome češko-slovačkome razvodu (koji, da se ne zaboravi, ipak nije bio demokratski proveden, jer referendumi o razdruživanju nisu bili održani).

Višedesetljetnu, općeprihvaćenu federalnu strukturu Badintairova je komisija formulirala kao osnovu za jugoslavensku dekonstrukciju, odbacivši pritom teze o "administrativnim granicama unutar SFRJ". Istini za volju, te su granice izvorno odista i bile administrativne (jer ih nije odredilo nijedno tijelo javne vlasti, nego na uobičajeno zatvorenoj sjednici Politbiro CK KPJ). No, poslije su ustavi Jugoslavije i republika prihvatili baš te granice i one su dobile i socijalno i ustavnopravno značenje te, konačno, i značenje međudržavnih granica.

Sve će to, međutim, uskoro pasti u vodu. Jer, odluka da se Kosovo/a prizna kao neovisna država moguća je tek kršenjem Badintairovih načela i logike koja je do njih dovela. Bit će to, tek naizgled paradoksalno, istovremeno konačni poraz Miloševićeve politike i trijumf njegove ideologije etničkih većina (kojom je htio, primjerice, ustrojiti i "Republiku Srpsku krajinu").

Bit će to, također, i još jedna uputa za okretanje od antikviranih priča, ponavljanje stare mudrosti da se iz povijesti može naučiti samo to da se iz nje ništa ne može naučiti (jer se greške, očito, ponavljaju). Pobjeda u ratu često dovodi u sumnju vrijedne (npr. antifašističke) ideje u ime kojih je (obrambeni) rat započet, poraz kako to velikosrpski primjer pokazuje može dovesti do prihvaćanja (pogrešnoga) načela u ime kojega je (invazivni) rat bio pokrenut. Valja se, i zato, tek nadati da će se ubuduće, nekako, moći bez rata.

Image and video hosting by TinyPic

Zadovoljstvo žrtve?


Možda je najčešća formulacija koja se posljednjih dana mogla čuti u povodu skandalozne odluke Međunarodnoga suda pravde bila ona koja je naglašavala da "žrtve neće biti zadovoljne ovom odlukom". I to je, dakako, točno. No, kao da je zaboravljena višestruko prijeporna konotacija ovakva stajališta. A riječ je o sadržaju koji je višestruko bitan za svaku poratno profiliranu političku zajednicu.

Ponajprije, ratne žrtve prvoga reda nedvojbeno ne mogu ništa osjećati jer su, na žalost, mrtve. U njihovo ime i tu počinje dio problema javljaju se zvani i samozvani zastupnici, različite političke opcije, nacionalne ustanove, itd. I baš zbog toga gotovo nužno dolazi do politiziranja i moraliziranja stotina tisuća osobnih sudbina. Riječju, žrtve su posve neizbježno kriterij kojim se mjeri ne samo bol preživjelih nego i odnos cijele zajednice spram svoje i tuđe prošlosti i sadašnjosti.

No, posljedice su nerijetko doista zbunjujuće. Primjerice, što bi značila tvrdnja da stotine tisuća žrtava bombardiranja Dresdena, Hirošime i Nagasakija ne mogu nikako biti zadovoljne presudama Nürenberškoga ili Tokijskog sudišta? U vrijeme donošenja tih presuda takvo što nije ni bilo moguće javno izreći, a i danas mnogima djeluje neprihvatljivim. Nije, dakle, ipak tako da se žrtvama svima i svuda pripisuje jednak moralni potencijal. Nekako se, svagda, odjeljuju one naše od njihovih. (Pritom i sam jezik zavodi; nisu li, zapravo, "naše žrtve" one za koje smo "mi" krivi/odgovorni premda je uobičajeno govoriti o "našim žrtvama" kao o žrtvama koje je među "nama" uzrokovala druga strana).

Brojni (i neizbježni) nesporazumi nastaju u biti zato što su žrtve uvijek pojedinačne čak i kada tisuće budu ubijene simultano, svatko od poginuih ostavlja svoj trag, svatko od traumatiziranih na svoj način doživljava (i eventualno prorađuje) traumu. Svaka žrtva svjedoči pojedinačni poraz. Ona je i postala žrtvom zato što je u odlučnome trenutku bila slabija (ili na slabijoj strani). Nije bila ni bolja niti lošija, "samo" slabija.

Kada rat završi, žrtve su istovremeno bitna sastavina i ključna poteškoća svake kolektivističke ideologije u našim uvjetima posebice nacionalističke. Jer, žrtve su istovremeno oni koji su "pali za domovinu", ali i oni koji podsjećaju na brojne individualne poraze. Ne voli ih se u tome aspektu sjećati ni strana koja je dobila rat (jer relativiraju pobjedu), niti ona koja ga je izgubila (jer čine poraz još težim).

Ideologije zato žive od kolektiviranja žrtve, od viktimiziranja (vlastita) kolektiva odatle stalne potrebe za preuveličavanjem broja poginulih, silovanih, ranjenih. Pojedinci ostaju tek statističkim materijalom. No, u njihovo se ime želi suditi počiniteljima. I to je bitno pogrešno. Čitava tradicija civiliziranoga sudovanja počiva na tomu da žrtva ne smije suditi (to je oduvijek tretirano kao osveta). Zapravo, ni u ime žrtve se ne smije suditi jer ne sudi se počinitelju, nego činu (u protivnome i sama bi žrtva što se nerijetko ipak zbiva mogla postati suoptuženicom). I to je, psihologijski, zadnje žrtvovanje žrtve, no, ujedno, i jedini uvjet da se pravda ipak ostvari kao objektivna presuda.

U ime žrtava ne treba, dakle, suditi, nego u ime pravednosti. U ime žrtava ne treba, dakle, osuđivati sustave i ideologije, nego ustanovljavati konkretne počinitelje. Jer, na to ih kvalificira činjenica da su bile žrtve. Za ono drugo nedvojbeno bitno potrebna je objektivnost raščlambe (koju žrtve i njihovi vehementni zagovornici, prema definiciji, nemaju niti mogu imati). Zato je danas bitno uvidjeti da je presuda o (općinskome!?) genocidu u Srebrenici nepravedna za sve i za one koji za sam lokalitet nisu niti čuli jer je postavljen pogrešan kriterij za ustanovljenje genocida na globalnoj razini (dijelom i tako što aktualna presuda eksplicitno polemizira s onom nürenberškom).

Zato je bitno razumjeti da ideje o fondu iz kojega bi se nadoknađivala šteta žrtvama poslijejugoslavenskoga rata mogu služiti pravdi tek nakon što je utvrđena "velika" istina o ratnim odgovornostima. Bez toga bi se učinilo, možda, nešto za pojedinačne žrtve (i njihove nasljednike), no nedovoljno za pravdu.


- 09:06 - Komentari (6) - Isprintaj - #

FARSA

CRVENI I CRNI

Čak ni zajednički neprijatelj ovdje više ne pomaže. Klasično modernistička vremena binarne logike su prošla. Nikakav “mi” se ne da konstituirati iz opozicije prema “njima”, nikakvo sebstvo ne nastaje u odnosu na Drugo i nikakva unutrašnjost u odnosu na izvanjskost. Današnji društveni sukobi i političke borbe više ne poznaju nikakav noseći antagonizam na koji je moguće svesti sve druge društvene sukobe.

Boris Buden

Tvrdnja da je sukob crvenih i crnih temeljni sukob hrvatskoga društva na koji su svodiva sva ostala društvena proturječja ideološka je fantazma koja strukturira socijalnu stvarnost Hrvatske.

Nemanja

Stvari u kulturi na lijevo i desno dijele uglavnom oni kojima je tako lakše misliti. Ne mislim, naravno, da ta opreka ne postoji, ali mi je jednako tako zanimljivo tko je i zbog čega aktivira i šalje u optjecaj. Jedan dio priče skriva se u raspodjeli moći i profiliranju diskurza. Mediji su vrlo jasno – reklo bi se onako flah, novinarski - definirali stvar: ako si za Haag, onda si lijevo; ako si protiv, onda si desno. I kad je ta mantra jednom zaživjela, sve je, kao, preko noći postalo jasno. Strašno.

dr.Dean Duda

Zanimljivo je da se HDZ i SDP, ako se već inzistira na nekakvom prasukobu koji bi čuvao eho klasne borbe (jer to su kategorije u kojima jedino protagonisti hrvatske politike znaju misliti), ne javljaju kao zastupnici kapitala i rada! Ne! U ovom projektu društvenog dizajna suvremene Hrvatske, HDZ i SDP oslanjaju se na nekakve mutne reminiscenicije o ustaštvu i partizaniji, o nacizmu i boljševizmu, izvodeći svoju poziciju iz ovdašnjih najdubljih povijesnih i psiholoških atavizama: kao da se članstvo tih čuvara nacionalnog i socijalnog identificira sa svojom skupinom subkulturno, iracionalno, pred- i ne-razumski, poput navijačkoga plemena, a ne svijesnim posredovanjem svoga političkog interesa! Oslanjajući se na nejasne strasti koje prate raspravu o nacionalnoj povijesti, a ne na jasnu pojmovnu refleksiju o njoj, HDZ i SDP proizvode circulus vitiosus te povijesti: ovdje povijest nikako ne može učiniti iskorak iz prošlosti, iz separatnih jugoslavenskih obračuna II. Svjetskog rata! Uz pomoć ovako glupe istine o nama samima, u Hrvatskoj je moguće ne samo lagati, nego i vladati ad infinitum. To uostalom i jest namjera jedne i druge zainteresirane stranke/partije; učinak je notorna i potpuna suspenzija demokracije: Hrvatska je teatar sjena. Mala cijena za izborenu samostalnost i živu glavu na ramenima, zar ne? Prvo je poklon crnima, drugo crvenima. A da je ovdje ikakvog Građanina, jedni bi bili lustrirani i po zatvorima zbog raseljavanja, progona... i ubijanja Hrvata jer su Hrvati, a drugi bi im doskora pravili društvo zbog raseljavanja, progona...i ubijanja Srba jer su Srbi. Umjesto toga, na djelu je povijesna pomirba dvaju revolucionarnih ekstremizama. Tragična hrvatska povijest počinje se opetovati kao farsa.

Dragi blog

Image and video hosting by TinyPic


Komentator "Jučernjeg lista":

Većina je bježala od jednih i drugih

Kotroman

14.5.2007 0:49:58

Velika mi je obitelj, poprilično. Ima nas preko stotinu. Ako dobro sudim, jedan je tetak bio u zatvoru 1945. zbog, bit će koje kile šećera, a jedan 1971. zbog sjemeništa. Na komunizmu je profitirao jedan stric, a u Partiji je bio još jedan tetak. Ostalih 90 i nešto živjelo je kao i svi drugi, donekle normalno. Ili ja pogrešno sudim ili je često bilo tako? Zar nije dr. Jurčević sam rekao da se HSS povukao i prepustio ulogu, mlađim i agilnijim, ustašama i komunistima. S obzirom na tanki urbani sloj Prve Jugoslavije, većini ovdje, u šta god se kleli, djedovi su morali biti obični seljaci, koji rat mrze više od pacifista. Srećom da je tako.

Image and video hosting by TinyPic
Gostovao povjesničar Josip Jurčević, pitanje privuklo 23.672 gledatelja

ZAGREB - Čak 73 posto od ukupno 23.672 gledatelja HRT-ove emisije Nedjeljom u dva smatra kako će partizanski pokret ostati upamćen po zlu, a isto za ustaški pokret misli tek 27 posto.

Gost emisije bio je Josip Jurčević, profesor s Hrvatskih studija i autor monografije “Nastajanje Jasenovačkog mita”. Jedna od Jurčevićevih teza jest i da logor u Jasenovcu nije bio namijenjen sustavnom ubijanju ljudi.

- To je bio radni logor. Tomu svjedoče i podaci o prodaji proizvedene robe posredstvom trgovačkih putnika diljem Njemačke - objasnio je Jurevčić koji smatra da je Tito bio zločinac. - Ne samo prema mom sudu, već i po rezoluciji Vijeća Europe, Tito je bio čelni čovjek zločinačke organizacije - rekao je Jurčević, dodavši kako podatak da većina Hrvata smatra Tita pozitivnom ličnošću pokazuje tehnike manipulacije bivšeg režima.

Image and video hosting by TinyPic

IDEOLOŠKA FANTAZMA
(...)Što se tiče ovog izvoda o dijalektici crvenih i crnih kao osnovnoj ideoškoj fantazmi koja strukturira hrvatsku starnost, dovršetak je izvoda sljedeći: budući da uzurpiraju cijeli prostor politike, crveni i crni prikrivaju nedostatak bilo kakvih istinskih političkih tema onemogućujući razrješenje stvarnih antagonizama našega društva, ali i odlažu ad calendas graecas razriješenje trauma kakva je recimo ona dotaknuta Rezolucijom o komunizmu. To je konačna poanta ovog neviđenog ideološkog napora da se i od izbora prvaka SDP-a napravi crveno-crni karusel: Račan nam je ipak ostavio testament: Ljubu Jurčića i Zorana Milanovića. To je njegov izbor, njegovo nasljeđe. Ni iz čega, odjednom, Ljubo i Zoran počeli su s ujacima ustašama i susjedima Srbima te stričevima partizanima. Naravno, na stranicama EPH. Ne znam je li to slučajno ili ne, ali sasvim je u temeljnoj ideološkoj matrici suvremene Hrvatske: da se ne bi objavila jedna jedina vijest o suđenju Perkoviću kao udbaškom inspiratoru ubojstva Hrvata u Njemačkoj, nužno je ponovo zazvati ustašku opasnost, i to u vrijeme komemoracije u Jasenovcu, kako bi partinani ponovo osvanuli na stranicama "Jugoslavenskog lista". Jasno da potreba za partizanima oslobađa od odgovornosti i Perkovića, npr! I to je sve: Udbaši, koji su tvorili chorus-line hrvatske politike od Krajačićevog intelekutalog kruga do dan danas, vladaju postojano ovom zemljom bez obzira na obračune panonske i norvalske frakcije. Osnovni je drive: preživjeti tranziciju, tj. izbjeći situaciju u kojoj bi netko, s građanske pozicije neutralog, apstraktnog Zakona, upitao: A što je s krivnjom za suđenja sedamdetih, za međuratne zločine? Zanimljivo, kod nas 'ustaše' sasvim idu na ruku 'udbašima' trubeći o krivici za Križni put! Ta, tko bi mogao suditi partizane u Europi koja počiva na simboličkom paktu uspostavljenom pobjedom saveznika!? Ali, kad bi se netko dosjetio da nije ustaša onaj tko pita za krivicu 'udbaša' sedemdesetih ili osamdesetih, pa još kad bi se taj ispostavio kao normalan hrvatski građanin koji osuđuje i NHD kao kvislinšku tvorevinu, što bi onda bilo? Eto, to je sve. Samo, ovako viđen, trud Milanovića i Jurčića nameće pitanje: Dobro, a zakaj su oni out of the blue počeli priču o crvenima i crnima? Tj. je li to baš slučajno? Ili je Račan znao što radi?

PROJEKT STANKOVIĆ

Markiz: Ima li onda razlike između Bage i Stankovića?

Ima. Supstancijalne. Stanković ugosti Sinišu Cmrka da bi ga za potrebe HRT-ovih sponzora usred sezone "Turbo Limach Showa" izmirio sa suradnicom koju je histerik ošamario pred djecom. Stanković ugosti predsjednika koji priča, nomina sunt odiosa, o Žužulu, a u pozadini na LCD monitoru upravo u tom trenutku redatelj nakjua Miomirovu sliku. Stanković ugosti Bandijarsa čim je izbila frka oko Cvjetnog.
Kao što vidiš, to je radikalno drukčiji pristup: tamo gdje Bago prekida goste da bi došao na glas kao tough guy, Stanković spokojno sluša jer je najbitnije poene već osvojio dogovorom oko emisije. Stankovića odgovori ne zanimaju jer su pitanja dogovorena; Bagu ne zanimaju jer su samo ona važna!
Ali, u svemu je tome više od činjenice da Stanković funkcionira kao džuboks, ubaciš žeton i stisneš želju, važna presudna okolnost da je Stanković projekt: Aca je dio integralne, multimedijske scene, kojom ravnaju underground overlords, i koz njegovu se emisiju, kao i kroz "Latinicu", obavlja dobar dio transmisije želja i volje političke kabale. Recimo, zadnja emisija: ni sat vremena po završetku emisije, evo na portalu "Jutarnjega lista" dvije kartice taze EPH-ova izvješća o Stankovićevom razgovoru s Rudićem, sve u znaku pitanja: Treba li ustanoviti Hrvatsko-Srpsko-Crnogorsku vaterpolo ligu! Ne mogo Jugoslaveni dočeti pa to ti je!, kako ligu, tako ni kraj emisije, a već je članak spreman za tisak! Ne postoji niti jedan jedini tv-novinar u povijesti televizije u Hrvata čija je svaka emisija drugoga dana uredno u JL sažeto prepričana, osim naravno Aleksandra Stankovića. Čudi me da pošteni Kuljiš i o tome ne napiše nekakav esej; zapravo, čudilo bi me da napiše. Pavić i EPH štite svoje. Tako i treba. Kao što vidiš, Bago je za Acu boranija. Aca bi daleko dogorao, da se paradigma ne mijenja: sva ova histerija koja započinje, ovi događaji oko Boljkovca, ova predsjednikova intervencija oko Jurčića, jučerašnja Hloverkina emisija, sve to govori da je svima ipak sve jasno. Možemo se još neko vrijeme za potrebe mira u kući pretvarati da je svatko tko spomenue Udbu istom ustaša, ali Jugoslaveni neće još zadugo biti sinonim građanstva: Tuđan jest bio lopov, ali to ne znači da sam 2000. glasovao za Šerbedžiju. Taj prostor građanstava, ta pukotina koja otvara mogućnost puta između ekstrema, a onda i emancipacije i HDZ-a i SDP-a u stranke, recimo, kapitala i rada a ne mutnih predodžaba o nasljeđu dvaju totalitarizama, jasno se sada nazire. Naime, odrasta generacija koja biološki ima pravo kazati: mi govorimo u ime naše građanske pozicije. I tada će stari moj početi sumrak bogova.
Neki dan sam sjedio među desetak vodećih hrvatskih bankara, poduzetnika etc., i samo jeodjednom doletjela rečenica: potrebno je par desetaka ljudi, samo par desetaka da sve ovo pometemo.
Samo sam otpio gutljaj mineralne i pogledao u daljinu.

DIVIDE ET IMPERA: PERPETUIRANJE PODJELA

"Uglavnom, te se dvije imbecilne nehumane ideologije, fašizma (nacizma) i komunizma međusobno popomažu i perpetuiraju: jedna drugu proizvode! S kojim ciljem! Pa, dovraga, dečki još nisu mrtvi."

hi-fi NEMANJA 24.04.2007. 10:27

Neke od tema koje se ovdje valjaju ja sam već odvano apsolvirao kroz diskusije na 45 lines, u jednom od svojih znamenitijih avatara, kao Dragi Blog naravno. Evo recimo sitnijih pojašnjenja o Anit&fašizmu, u reakciji na jedan citat iz davnašnjeg teksta Branka Vukšića; leksik je zericu izrazitiji, ali, strasti su to, krv uzavre:

"A od političkog se grijeha ne čisti samo oprostom, već i odstranjivanjem iz javnog i političkog života onih koji su u vrijeme komunizma sagriješili (ne)činjenjem. Lako je bilo odstraniti one u tuđim, recimo, SDP-ovim redovima. Ali kako se ponijeti prema bivšim udbašima, špiclovima, egzekutorima, naredbodavcima, generalima i kaplarima u redovima pobjedničkog HDZ-a?! Ako Račan kao visoki dužnosnik komunističke vlasti snosi odgovornost za Gotovca, Čička i tisuće drugih zbog mišljenja zatvaranih Hrvata, može li se Tuđman, kao visoki časnik jugoslavenske vojske, amnestirati od odgovornosti za Bleiburg? Teško. Ako Tuđmana od odgovornosti iskupljuje držanje sedamdesetih i osamdesetih, onda Račanu u prilog ide kraj osamdesetih i početak devedesetih. Račan je pripremio teren da Tuđman mirno preuzme vlast."

Recimo, u ovom je citatu sve idiotizam:
1. Franju Tuđmana, kao partizanskog majora, ama baš ništa ne tereti za zločin na Bleiburgu. To što Vukšić misli da ga dovoljno optužuje pripadnost antifašističkoj vojsci, partizanima, vrlo je zanimljiva vijest za šefove onih koji su ga instalirali na Z1: baš će biti zanimljivo slušati kako je Duško Ljuština objasnio Vukšićev stav Milanu Bandiću, da bi ga ovaj mogao prenijeti Stjepanu Mesiću.
2. Kada bi Franjo Tuđman imao ikakve veze sa zločinima na Bleiburgu, ništa ga na ovom svijetu ne bi moglo amnestirati, a najmanje bi to bila ideja hrvatske države, njeno ostvarenje ili Tuđmanove zasluge za nju: to jest ideja-vodilja mnogih udbaša koji su tako pronašli utočište u suvremenoj Hrvatskoj, ali, u tome i jest mizerija današnje Hrvatske: hrvatski su nacionalisti, u ime ideje te države, morali ekskulpirati vlastite krvnike! Kako nemoralno, kako nenormalno, kako nehumano, kako nepravedno, kako nepravično... kako bijedno! I opet je zanimljiva Vukšićeva nenadana nacionalistička logika: za njega je Hrvatska Država ono s vrha i svrha sveg ostalog dobra, platonički ideal koji samim sobom iskupljuje sve grijehe svijeta. Moram li posebno spominjati da nas je Haag podučio da tome tako nije? Recimo, za mene je, kao što sam ovdje već pisao, cijelokupna NDH nedostojna jedne jedine kapi krvi neke male Ester. Jebeš takvu državu, skjuz maj frenč, za koju moram pobiti sve Židove u njoj (ili Rome, Srbe, bilo koga Drugoga)!

Dakle, ovaj argument je sasvim idiotski, baš koliko i onaj prvi: niti pripadnost partizanima Tuđmana optužuje za zločin na Bleiburgu, niti ga obnova hrvatske države od toga može amnestirati! Nevjerojatno je koliko je imbecilna i nakazna Vukšićeva logika, ali, to je taj malograđanski šovenski hrvatski mentalitet, to je taj inverzni svijet naroda zakašnjelog u povijest: ovdje se i dalje čini da je Hrvatska za II. Svjetskog rata vodila neki svoj separatni, apartni rat sa Srbijom, da nikada nikakvih fašista, nacista i drugih nije ni bilo! To je taj autizam koji Hrvatskoj i u 21. stoljeću priječi napraviti korak naprijed iz 1941.: ovdje se još uvijek vodi rat ustaša i partizana, i argumentira (uostalom i opet idiotski): Jest, imali smo Jasenovac, ali i Bleiburg. Zašto idiotski? Zato jer NDH zaista nije nužno morala imati konc-logore i tvornički klati Židove, Srbe, Cigane, komuniste...Ta nesposobnost suočenja s vlastitom krivicom ne samo za zločine genocida u II. Svjetskom ratu nego i za gubitak hrvatske državnosti izazvan tim zločinom, autentičan je ustaški kretenizam. Nevjerojatno je to: dobro, ako nikako ne mogu shvatiti Tita, kako ti idioti sebi ne postave pitanje Mačekove pozicije?! Ali, to nije moj problem. Moj je problem konstatacija da u Hrvatskoj i dalje ima imbecila koji bi bili spremni braniti poziciju ustaškog pokreta. Dapače, ima ih koji tu poziciju, kao Vukšić, brane ni ne shvaćajući da to čine, ne osvješćujući temeljne pretpostavke svog rezoniranja! Vukšić ima nečelno pravo kad zahtjeva lustraciju, ali sve ostalo je notorni kretenizam: niti bi trebalo lustrirati antifašiste zato jer su bili dio partizanske vojske, koja je Vukšiću očito nekakva jugoslavenska vojska nasuprot eminentno hrvatske, ustaške vojske, niti bi se zločincima poraća zločin trabao praštati samo zato jer su se naročito angažirali u obnovi hrvatske državnosti! Grijeh protiv Hrvatske nije ono što bi se tu imalo lustrirati, halo, imbecili! Nema posebnog zakona, budale, eeeeeej, kreteni, halo, nema ga za Hrvate, mimo Turaka, Uzbeka, Amera ili Eskima i drugih Patagonaca!
Vukšić inače nije blesav dečko, ali ovdje nevjerojatno griješi: on bi da se lustrira onaj koji je sagriješio protiv Hrvatske, pa čak i nečinjenjem! Pa to je da se cijeli svijet oko nas sjati i dodjeli nam tutora a državu pretvori u protektorat! Ovakva nedotupavost zauvijek će poštediti zločince! Oni koji su raseljavali, mučili, hapsili i ubijali ljude samo zato jer drukčije misle ili zato jer se bore za samostalnu Hrvatsku mirno će umrijeti u krevetu! Jer, umjesto da ih se sudi u ime jedne jedine pozicije s koje uopće mogu biti suđeni, u ime beskrajne vrijednosti apstraktnog Zakona kojemu je svejedno je li ubijen Hrvat ili Srbin a da bi se ubojici sudilo za ubojstvo čovjeka, u ime onoga dakle što uopće strukturira svako građansko društvo, ovdje se zahtjeva suđenje u ime onoga što takvo društvo osporava: u ime neke partikularnosti koja nikada ne dosiže razinu općosti, pri tome isključujuće sve drugo! Partikularnosti koja se kao općost može pojaviti jedino u ideološkoj formi, uzurpiranjem i lažnim predstavljanjem za univerzalnu vrijednost, što je očit problem i današnje Hrvatske: Umjesto da se partizani shvate kao antifašistička vojska, a sama pripadnost vrhu HDZ-a koncemo osamdesetih kao činjenica koja ničim ne amnestira od zločina počinjenih u socijalizmu, ovdje se antifašizam i partizanija eo ipso doživljavaju kao izdaja hrvatskih interesa i neka partikularna jugoslavenska stvar s kojom pošteni Hrvat ne može imati ama baš ništa, a hrvatski se romantični nacionalni pokret s kraja osamdesetih (ha, ha, ha, koje ironijie: u vrhu nema nikog tko nije udbaš, a pričamo o nacionalromantizmu!) doživljava kao univerzalna pokora za sve grijehe od 1945. do 1990.! I onda se čudimo! Čudimo se što nas svijet ne jebe ni pol posto kad mi ne uvažavamo osnovni simbolički pakt koji definira današnji svijet: činjenicu pobjedničkog antifašističkog savezništva, laprdajući tom svijetu o velikom nesnalaženju maloga naroda koji je u zadnja tri klanja u ovom podneblju ne samo bio na krivoj, poraženoj strani, nego je k tome i posve nesvjestan te činjenice.
Jebiga, ja jesam Hrvat, dapače 1989. sam radio s Degoricijom u Baraci, ali zaista ni onda ni sada nisam imao pojma da imam posla i s idiotima: ne doduše s Degoricijom, Jožom i dečkima, koji su bili i ostali sve samo ne bedaci i kojima bi ove imbecilne nacionalističke glavusine imale ljubiti noge upravo po njihovom kriteriju zasluga za nezavisnu Hrvatsku, nego s nepreglednom kolonom takvih idiota koji i dan danas misle da je 1945. zbog Bleiburga poražen antifašizam, a da je 1990. u ime Hrvatske oprošten grijeh onima koji su otrovali Stepinca, recimo!
Što se drugog tiče, kako želite, odite gore Bozaniću pa njega pitajte zakaj se ne inzistira na namirenju duga.
Što se prvog tiče, čujte, prijatelji, a što vi mislite zašto Hrvatska ne osudi nikoga za zločine Križnog puta? Vi mislite zato jer su krvnici dio hadezovog establišmenta? Moguće. Ali to nije točan odgovor.
Točan odgovor glasi: Dečki moji, pa nisu Englezi zaboravili tu 1945.! Samo mi drkajmo po antifašizmu i rehabilitaciji ustaštva kao autentičnog hravatstva i sve bu u redu.
I to kakvom: na Bregani će biti 15 kilometarski, recimo!

hi-fi NEMANJA 24.04.2007. 17:10

Sljedi još jedan kopipejst s 45 lines. Iz rasprave s nekim tamošnjim sezonskim ustanikom. Zapravo, nije bilo rasprave: taj je nešto trubio, onda sam ja napisao što ovdje prenosim, i tak...čovjek je valjda i sam obnoć od Ante fašista postao antifašist. To je valjda metanoja, ne znam. Bilo kako bilo, nije se više javljao.
Ovo je moj mali prilog tvojoj pravednoj borbi po šumama i gorama.


Dečki, ispričavam se ali volio bih jednom za svagda u Hrvatskoj objasniti što je to antisemitizam i kako izaći na kraj s njime. Za početak, reći ću da sam ja Hrvat, jer to je ovdje očito jako važno biti. Dakle, evo kaj je antisemitizam:
Antisemitizam je kad između 1941. i 1945. u Jasenovac odvodite neku malu Ester ili Ingu ili Danieala ili Mošu...itd.itd...itd.itd....itd...i odvodite ih i odvodite, a samo zato jer su Židovi, i, onda ih ubijete! E, vidite, to je antisemitizam.
Kako to sankcionirati?
Metkom u glavu!
Svakome tko je prolio makar kap krvi nekog djeteta (govorim sada samo primjerom!) samo zato jer je npr. židovsko, treba isti čas, bez oklijevanja, ispaliti cijeli šaržer u glavu.
Vjerujte mi, ja bih to učinio. Kunem vam se.
I onda bih se rado s mojim - da, ja sam i katolik! - i Stepinčevim dragim Bogom porazgovarao o tome što je s mojom vječnom nagradom! Jer, ja mislim da bih je upravo tim činom zaslužio. Ta, ako to nije borba Dobra protiv Zla, onda ja ne znam što jest!
Nadam se da sam bio posve jasan.
(...)
Iako si ti stari moj ridikul, evo da i tebi nešto objasnim...
Prestani više, za miloga boga, stalno prisvajati taj hrvatski narod kao da smo svi tvoji sinovi!
Pepeo tvog naroda? Nisam znao da ti imaš patent na hrvatstvo! Osim toga, koji to pepeo i kojeg naroda?
Vidiš, tijekom drugog svjetskog rata jedan se moj djed borio protiv fašista: jebali su ih, ne znam je li ti to poznato, ti tvoji fašisti, s kojima je tvoj dio naroda u Italiji isporučio moga djeda i moj dio naroda Ducceu, dosta dugo su ih zajebavali, mislim Italijani Hrvate, tamo po Istri, a onda je moj djed s ekipom odlučio malo jebati mater Ducceu i njegovom narodu. Drugi je djed, također Hrvat, po Bilogori ratovao s tvojim djelom naroda, našeg hrvatskog, jer je tvoj dio naroda služio Nijemcima, nacistima, pa je to mom djedu valjda išlo nakurac. Uglavnom, moji su i po Istri i po Bilogori i Slavoniji ratovali s fašistima i nacistima. Ne znam koji je kurac radio tvoj dio naroda, ali to nije važno: iznad toga naroda, malog, hrvatskog, i njegovog zakašnjelog prispjeća u povijest, bila je jedna veća povijest: II. svjetski rat! Ali, tvoj je dio naroda očito autistično vodio neku svoju bitku u nekoj svojoj separatnoj povijesti, u kojoj ste mislili da se u tom ratu radi samo o obračunu sa Srbima. Očito, drugi dio naroda nije bio tako kratkovidan, jer, vidiš, neki su već 1941. počeli rat s nacistima i fašistima, a ne sa Srbima i Židovima! I to je sve.
Kužiš kak je to lako! Anagonisti nisu bili drugi narodi i narodnosti, nego idologije: nacisti, fašisti! Zato prestani više govoriti kroz figuru i kategoriju naroda, pogotovo patetično i morbidno, spominjući pepeo tvoga naroda, jer je dobrom dijelu ljudi (to je malo općenitije od naroda, je li?) tada bilo važno oduprijeti se fašistima i nacistima. Možda su se neki borili i protiv OKUPATORA, što misliš? Možda, OK, priznajem, i protiv drugih NARODA: Nijemaca i Talijana, ali, čuj, moraš priznati da ni Nijemci ni Talijani nisu bezostatno tih godina nacisti i fašisti, zar ne? Sve u svemu, ako misliš da je HRVATSKI NAROD najebao na Bleiburgu, htio bih te pitati što je s ostatkom, zapravo većim djelom hrvatskoga naroda koji nije bježao prema Austriji? Koji je to narod? Čiji? To nisu Hrvati? Moj djed koji je bio u ratu protiv fašista, koji se tukao protiv Ducceove Italije nije Hrvat? To odlučujete vi, krilnici i bojnici? Odlučujete vi moj kurac, stari moj, i kao što vidiš nitko to ne jebe ni pol posto ni u ovoj zemlji a ni van nje.
Ja bih na tvom mjestu u oporuci napisao da me zakopaju s pola tone kravljih govana na lijesu i uokolo njega. Jer, ti ni kao mrtav nećeš biti dovoljno đubre da si nad grobom travu održavaš.
Bolje se kremiraj. Tako da pepeo tvoga naroda jednom za svagda raznese vjetar.
I daj, crkni više! Jebote, guraš se po tramvaju, zazimaš klupe po parkovima, namjerno čekaš po dva-tri puta za jedan te isti račun po pošti i bankama, a groblja zjape prazna! Stvarno si više dopizdio svima. Pitaj rodbinu.

NEMANJA 17.03.2007. 03:41

Za kraj, štiklec: Imam dokaze, i to liepe fotografije i tekstove emigracijskoga tiska, da sam prvi dalekovidni auktor neke reportaže s Bleiburga u tada još nimalo nezavisnoj državi Hrvatskoj. Jebiga, poštenu inteligenciju vole ljudi na raznim stranama. Kad je Crljen došao u Hrvatsku, recimo, da ispričam vama nevježama tek jednu kratku priču koja se zove anegdota - da, ne znate vi tko je Danijel Crljen: kolokvijalno, vele da je bio Pavelićev šef promičbe; zasigurno je bio jedan od pregovarača s Englezima na Bleiburgu; pokojni - a tom smo prigodom napravili poduži javan razgovor, posjetio je HSP i Paragu; Crljen je dosta ljutito sugerirao Paragi da se ostave ustaštva: Mi smo bili ustaše, vi s tim nikakve veze nemate. Nije to kazao zbog ponosa i svojatanja patenta na ustaštvo. Nasuprot, htio je tu stranicu zatvoriti.
Ivo Korsky je bio još pametniji. I s njim sam napravio jedan takav razgovor.
Jedino je Pšeničnik, uz Pavelićevu kćer, bio na starim pozicijama, ali, i to su bile višedesetljetne oprobane fraze starca koji je dočekao obnovu hrvatske državnosti; zapravo ga razumijem, i - što će sada mnogi teško shvatiti nakon gornjih stihova - nekako je i pravedno da su dočekali tu samostalnost.
Složena je ta naša povijest i puno je toga mutnog u nama, ali jedno je, barem meni, uvijek nedvojbeno: Država za koju bi bilo potrebno proliti jednu jedinu kap krvi nekog čovjeka samo zato jer je druge nacije, vjere etc., nije dostojna postojanja.
Ova država nije nastala s tom inspiracijom: u Domovinskom ratu je, kao što veli stari Joža Manolić, obranjena hrvatska obnovljena državnost. Oni koji su bili protiv te državnosti, bili su neprijatelji, sasvim irelevantno koje vjere, nacije, rase itd...
Srbima je danas manje stalo da dokažu suprotno no Jugoslavenima. Logično: većina Srba danas ipak ne misli da je Srbija do Virovitice, Karlovca, Karlobaga. Jugoslaveni pak svi misle da su hrvatske granice razorile njihovu zemlju.
Zato, zbog Jugoslavena, nema mira pod lipama. Ne zbog mene, i sličnih. Ne jebem ja po tavanu. Jebe Nino Pavić.
Hrvati su stoljećima živjeli s Mađarima u istoj državi, Mađari igraju bolji vaterpolo do Srba, ali, nikome nije palo na pamet postaviti pitanje moguće jedinstvene vaterpolo lige Hrvata i Mađara. Čim je Rudić osvojio zlato s Hrvatskom, eto ti veličanstvene ideje o još jednoj sportskoj uniji sa Srbima i Crnogorcima. Ne mogu Jugoslaveni bez Jugoslavije. I što je najgore, uzurpiraju sav prostor građanskog, ne dopuštaju recimo da postoji neka hrvatska, kao što je notorno antifašistička, civilizirana, građanska pozicija! Ne, to se oni skrivaju iza antifašizma, zagovarajući, kao što je naslutio i Miljenko Jergović, žestoki jugoslavenski fašizam kojemu smeta podjednako i sve srpsko, a ne samo hrvatsko! Naciji! Smetaju im sve nacije osim vlastite, koju prešućuju! Govnari: ljudi koji se srame svoga porijekla!
Umjesto da ga dovedu do pojma, priznaju i javno ga artikuliraju. Možda bi tada i Srbi i Hrvati, i u Hrvatskoj i s obje strane granice, konačno opet živjeli normalno, kao što su živjeli stoljećima prije tog idiotskog 20. veka!
Ja čak nemam, evo, ništa ni protiv tih Jugoslavena, pod pretpostavkom da obuzdaju svoj nacionalizam: ta, to je ionako Hrvatski patent, Berk veli i najpametnija politička misao koju su Hrvati u svojoj povijesti uopće domislili, ali, stvar je propala, abortirala u Beogradu, i prvi i drugi put, jer je jugoslavenstvo shvaćeno tek kao alibi za velikosrpstvo, i inzistirati danas na tome da Hrvati šutke trpe ove jugoslavenske proplamsaje kao licemjernu lekciu o multikulturalnoj nadnacionalnog građanskoj kozmopolitskoj snošljivosti, zaista je kap koja preliva čašu: potiskuje se i kinji to hrvatstvo, opet se gura u podrum podsvjesti, dok ne brizne ponovo u nekom eruptivnom povijesnom ekscesu.
Dovoljno bi bilo dopustiti mogućnost da netko bude Hrvat ili Srbin, da mu jednako budu strani svi totalitarizmi, da mu je samorazumljiv antifašizam kao pretpostavka civilizacije u kojož živi, i da taj Hrvat ili Srbi može biti demokršćanin, liberal, republikanac, socijaldemokrat...bez ikakve potrebe da bude ustaša, četnik ili partizan.
Je li to prevelik i naivan zahtjev?
Očito, čak i za današnju hrvatsku državnu politiku - jest!
Jer, pod izlikom da se vode nove ofanzive protiv vjetra s Dinare i crnih legija Marka P. Thompsona, zapravo se osporava bilo kakve mogućnost procesuiranja bilo koga tko je ozmeđu 1945. i 1990. u ovoj zemlji ubijao i Srbe i Hrvate jer su bili neistomišljenici (Informbiro) ili naprosto krive nacije (Proljeće).
Uhitite Thompsona ako mislite da zaziva ustaštvo i fašizam! Dajte već jednom. Što čekate? Gdje je tu pravna država? U čemu je problem? Ja bih to učinio odmah, da mislim to što današnja državna politika govori.
Ali, ustaše su ovdje neopodan moment perpetuiranja vlastite povijesne neophodnosti! Jebiga, ne koriste u zatvorima! Ta, nekom će pasti na pamet: dobro, sad smo pospremili naciste, a što je s boljševicima?

hi-fi NEMANJA 24.04.2007. 17:55

Pustimo proganjanje Hrvata, i prije sedamdesetih, i tijekom, i poslje Proljeća, ali što je recimo s ljudima koje je Titov režim zdušno progonio, zatvarao i ubijao zato jer su - komunisti! Ta, tko će osporiti autentičnom staljinistu manjak boljševičkog žara? Simplificiram? Ne, simplificiraju oni koji nikada nisu dopustili da se, osim kao kuriozitet, dade šira slika tog Titovog sukoba sa Staljinom: danas će EPH reciklirati imbecilne ideje Dejana Jovića o povijesno logičnom raspadu Jugloslavije kao imanentoj posljedici jugokomunističke ideje o odumiranju države, ali nikome od njih neće ni u pet života pasti na pamet upitati se zašto je onda u ime te odumiruće Jugoslavije, kad je već komunistima država bila od drugorazrednog značaja, Tito pozatvarao i pobio tisuće i tisuće ljudi, ili, što je još jednostavnije, zašto je htio da mu ta nepotrebna država bude toliko velika da je planirao i Bugarsku i Albaniju u njenom sastavu? Zašto Jugosalveni o tome ne pričaju, o genijalnoj Titovoj ideji Velike Jugoslavije? Zato jer smo tu na živom pjesku jugoslavenskog nacizma: tu se preočito vidi ta ideja jugoslavenstva kao nečeg višeg od dogovora republika?
Jugoslavija se raspala jer u socijalizmu država odumirala, ali su brojni odumrli da se ona prethodno ne bi raspala!
Jugoslaveni su, oprostite ali nemam živaca, tako jeftini, da se zapravo njima uopće ne treba baviti. Jeftini, jer oni svoj grijeh uopće ne vide! To je ono monsturuozno u tom zločinu. Taj njihov alturistički nacizam: Jugoslavija je za njih toliko zanosna i intaktna ideja, nakon svega!, da bi se krv i dalje mogla liti do zadnjeg Hrvata ili Srbina, svejedno, samo da zaživi ideja veličanstvene nadnacionalnosti!
Ideja nacije u prošlom je stoljeću postala strašna* ideja. Ali, s njom se treba znati nositi: tu traumu nije uputno potisnuti! To ponavljam stalno iznova. Jer, koliko god Hrvateki izgledali miroljubivo malograđanski, baš zato, upravo zbog tog oportunizma, ovdje se sa vrlo velikom izvjesnošću možđe predvidjeti nova runda sukoba i tu nikava EU ne može pomoći.
Stvari se jednostavno u ovoj zemlji žele postavi nakaradno krivo, i to naprosto neće tako ostati: uz najbolju volju, Hrvatska ne može ponovo biti jugoslavenska republika niti republika Jugoslavena e da bi Hrvati dokazali da nisu genocidni. Vidjet ćete da sam u pravu. I, svidjet će vam se.
_____________

* Kao užasna, prepoznata je puno ranije: u punini svog razornog potencijala recimo upravo kod Nietzschea, tog genija kojeg idioti, koje li ironije, kleveću kao inspiratora nacizma: ako je itko prepoznao svu bijedu nacionalizma, to je bio Nietzsche. Ali, aktutalizaciju tih potencija - ah, čovjek je zaista prirodna aberacija: čovječanstvo ne će dugo čekati da realizira u punini svih svojih tehnički ostvarivih mogučnosti svaku ideju zatiranja svega ljudskog; kakva mizantropska rasa, mi današnji ljudi! - trebala je čekati još par desetljeća, a onda je krenulo Gabrielov princip, pa potom i rat Dachaua, Treblinke, ali i Hirsoshime i Nagasakija - budimo pošteni, i Dresdena. Ne izjednačavam kosti: govorim samo, sub specie aeternitatis, o toj nevjerojatnoj, jedinstvenoj mogućnosti današnjeg čovjeka: po prvi put Apokalipsa nije samo moguća, nego je i zbiljski moguća. Now! Sredstva koja nam stoje na raspolaganju da jednom za svagda izbrišemo sve naše razlike, uništivši nas same, posve su zadovoljavajuća. Barem ćemo biti jedno u smrti: Degens una sumus!
Živjeli!

hi-fi NEMANJA 24.04.2007. 18:24


Dragi blog


Nije problem u opozivu protagonista današnje hrvatske politike. Problem je u samoj politici. U današnjoj hrvatskoj politici središnje ideologije moderne, koje su poslužile kao organizacijski okvir javne debate i političkoga djelovanja, kontrasne ideologije "ljevice" i "desnice", ovdje su kroz svoje povijesno nasljeđe posredovane u svojoj ekstremoj formi, kao boljševička i kao ustaška popudbina, doiminirajući hrvatskim političkim spektrom do posvemašnjeg zatvaranja prostora svojim tradicionalnim građanskim prefiguracijama: socijaldemokratskim, liberalnim, konzervativnim...ideologijama, eo ipso partijama i strankama koje ih organizaciono odjelotvoruju. Jasno, netko bi mogao postaviti i druga dva pitanja: u kojoj je mjeri u ova postmoderna vremena taj lijevo-desni organizacioni sklop moderne politike uopće suvremene i relevantan, kao i ono drugo, koje se tiče ideologije same: u kojoj je mjeri ideološki opis poželjene društven stvarnosti po sebi besproblematičan. Ali, zadržimo se na prvoj razini: u Hrvatskoj je problem to što nam se stalno iznova, ustrajnim radom parastruktura vlasti kroz strogo kontrolirani medijski pogon, kao i proizvodnjom "događaja" za potrebe takva agitpropa, sugerira da je hrvtska politička sudbina određena dinamikom odnosa crvenih i crnih, partiza i ustaša, jednom za svagda i neumitno kao prirodni ciklizam! Pogledajmo ponajprije našu političku scenu: imamo dva bloka, bipartijnost HDZ-a i SDP-a. Naoko, HDZ je čuvar nacionalnog, a SDP socijalnog. U stvarnosti, i SDP i HDZ odgovaraju višoj instanci: međunarodnom monitoringu visokih adresa! SDP-ova je vlada bila manje socijalno osjetljiva od HDZ-ove: prisjetimo se restrikcije cijelog paketa socijalnih olakšica. S druge strane, HDZ se pokazao nacionalno besćutnim: generali su izručeni Haagu, dok Račan nije dao čak ni Bobetka! U Hrvatskoj se ova polarizacija nacionalno-socijalno namjerno proizvodi, jer, ako se bolje pogleda, taj se binarni par pokazje kao pratemeljni antagonizam svakoga društva strukturiranog na toj famoznoj operci ljevog i desnog (do lekcije o tome da nikakav nosivi prasukob ne postoji tek ćemo doći; ova tvrdnja o temeljnom sukobu našega društva, na koji se datu svesti svi ostali izvedeni antagonizmi, ideološka je fantazma!). S kojoj se svrhom nastoji oko ove podjele na crvene i crne, da ilustriramo stvar? Jedan je razlog starodrevan: podijeli, pa vladaj! Da, Hrvatskom je zaista lako vladati u ovoj smjeni light-partija: HDZ-a koji je kao biva čuvar nacionalnog, a zapravo je pod Sanaderom ispražnjen od svoje nacionalističke biti, i SDP-a, koji je jednako tako nominalno zaštitnik socijalnog, iako to radnici ama baš nimalo nisu osjetili za Račanova mandata (nezaposlenost je ostala ista, stand-by aranžmani su ispunjavani po diktatu, politika stečajeva je bila kriminalna gotovo koliko i privatizacijska politika...), i, takvi partije i stranke, koje čak ne odgovaraju vlastitom pojmu, iznevjeravajući vlastite nosive političke ideale, krajnje su podatne za manipulaciju. No, što je bitnije, one, barem nominalno i površinski prekrivajući gotovo svo polje političkog, nudeći li naglašenu nacionalnu opciju, ili pak onu socijalne inspiracije, zatvaraju polje građanskog do eliminacije svake moguće liberalne, konzervativne ili pak neke treće političke ideologije: u Hrvatskoj, da poopćimo potonje, tertium non datur, ali, ne samo u logici, nego i u politici!
Između crnih (koji to više nisu, nego su sivi) i crvenih (koji su od srama - vidi Marinović ili Bandić - ružičasti), nema mjesta za united colors of Benetton!
Na stranu što ne postoji srednji sloj, što je devastiran - iako, pogledajmo ulice i auto-park; pogledajmo domjenke i prosinačko neradništvo; pogledajmo siječanjske skijaške karavane!!! - i što tako manjka građanski oslonac građanske politike nekog trećeg puta, puta između ta dva (pacificirana) ekstrema, no u Hrvatskoj iz puno bitnijeg razloga treći put nema nikakve šanse: ovdje je alternativa HDZ-SDP ponuđena kao perfidan odgovor na nasušnu potrebu stanovništva da se gotovo subkulturno identificira s političkim baštinicima povijesnog nasljeđa prošlosti: HDZ, pa to su naše drage ustaše, SDP, pa to su vrli partizani! I, u tom je smislu hrvatska politika anakronizam! U bitnom, ona je odgovor na neiživljeni obostrani resentiman zavađenih boljševika i fašista, nesvjesnih svoje povijesne isluženosti i dotrajalosti. Ili, možda svijesnih?
Da, možda se upravo u toj svijesti nahodi odgovor na pitanje kako je moguće da je Hrvatska trajno u 1945. godini!? Evo kako...
Sve dok ima ustaša - a njih ima jer dinamitriaju Titov spomenik; dobro, jebiga, znamo da su to napravili isti oni koji bacaju za druge potrebe Pašaliću dvije bombe koje ne razbijaju niti jedan prozor, ali, tko će sad u detalje... - neophodan je i crveni sanitarni kordon! A sve dok ima toga, tih komunjara, udbaša i jugoslavena, kako je ovih dana ustanovio biskup Bogović, potrebna je čvrsta narodna fronta i crvena internacionala! Uglavnom, te se dvije imbecilne nehumane ideologije, fašizma (nacizma) i komunizma međusobno popomažu i perpetuiraju: jedna drugu proizvode! S kojim ciljem! Pa, dovaraga, dečki još nisu mrtvi!
Kad bi ma trenutak ispustili uzde, a ovdje se umire u sedlu, možda bi poneko s crvene strane odgovarao za ubojstvo Đurekovića, ili bi netko i s crne strane, da je suđenje obnovljeno kako je bilo diskutirano na relaciji Pantovčak - Kaptol, i Stepinac ostao bez blaženstva!
Ustaše i partizani i dalje zajebavaju ovu zemlju do mjere paraliziranja njene povijesti: naša je povijest kao pokvarena ploća, i, da metaforika bude potpuna, preskače na '45. okretaju!
Nikako iz Drugogo svjetskog rata! Mada je to moguće, kao što ću pokušati pokazati u donjem komentaru, pastanom s portala JL-a:

Hej, Slaveni,

A da se vratite temama dinamike pridruženja Europskoj uniji, cost-benefitu ulaska u NATO, fiskalnoj proračunskoj decentarlizaciji Hrvatske, suđenju Petraču, Zagročevim tajnim računima...nevjerojatno ste besćutni: jebu vas, a vi to ni ne osjetite! Prvo su vam u tri tjedna za potrebe izbora iz ormara izvukli Pašalićev kostur, uz pomoć dvije bombe koje nisu razbile niti jedan prozor i jednog tjednika koji ima najmanje dva vlasnika, a sada evo i prave ustaško-partizanske uspješnice, krasnog povratka u budućnost: po starom dobrom predizbornom običaju, da bi u Hrvatskoj nastavila vladati crveno-crna koalicija, zemlja se ponovo mora dovesti u stanje opće komunističko-fašističke histerije: moj je djed bio u logoru Jure Francetića, a moj u Jasenovcu, e i moj je tamo stradao, je, pao je s osmatračnice...Ma idite u kurac, prijatelji, dajte se urazumite: prosinac je 2006., a ne svibanj 1945.! Kome tu što nije jasno? Hoćete li da vam ja u par rečenica zatvorim poglavlje o drugom svjetskom ratu? Da? Evo: Nikakve separatne povijesti, nažalost, na ovim prostorima nije bilo: Hrvatska nije vodila nikakav zaseban, protujugoslavenski rat, pa da bi ustaše bile ekskulpirane zbog jasenovačkih zvjerstava, ni NDH zbog rasnih zakona - NDH je, nažalost, unatoč olakšanju koje su Hrvati osjetili 10.travnja, pomislivši da su se konačno emancipirali od Kraljevine Jugoslavije, bila kvislinška (vidi: odnos Poglavnik-Duce) i nacistička (vidi: rasni zakoni, stotine tisuća pobijenih Srba, Židova, Roma) država. Hrvatska u kojoj bi, da bi postojala, trebalo ubiti samo jednog jedinog Židova ili Srbina samo zato jer je Srbin ili Židov, nije zaslužila da postoji! I, na sreću, to se 1945. dogodilo: na sreću, jer tu su državu srušili i hrvatski partizani! Mogla je, nekom nesrećom, biti uništena akcijom Rusa i četnika, pa bi Hrvati uglavnom danas obitavali u oko Astorije i u drugim predjelima Queensa. Hrvatrsku su za Drugog svjetskog rata proizgrale baš ustaše: ni Maček, koji nije htio ni čuti da preuzme vlast u takvoj tvorevini, ni Tito, koji ju je rušio, nego Pavelić i ustaše. I sva sreća da je Broz bio Hrvat! Da je nekim slučajem u Zagreb ujahao Draža Mihajlović, suđenja Stepincu ne bi ni bilo! Koliko god to nestvarno zvučalo, sve je to zamislivo, osim dvije stvari: drvenog špahera i nagodbe Ustaša i Saveznika! Puč Lorković-Vokić nije propao zbog toga jer je Pavelić otkrio urotnike, nego zato jer je cijeli plan prevođenja NDH na savezničku stranu abortirao (uostalom, zbog te je konverzije plan i skovan!). Hrvatska je tako po drugi puta u tri desetljeća ( 1918. i 1945.) - ako je Hrvatska ono što se zateklo na Bleiburgu! - završila na strani poraženih! I, da nije Broza i partizana, koliko kog to kasnije fatalno bilo, bilo bi pobijeno manje-više sve do Bleiburga, a ne na povratku s njega! Ne možete zamisliti razrušeni Zagreb (kako je godinama prije rečeno: Od Zagreba ne će ostati ni kamena na kamenu!, krene li Hratska u odvajanje od Kraljevina Jugoslavije)? Pogledajte slike Drezdena. N emožete zamisliti genocid osvetnika? Da, a stotine tisuća jasenovačkih žrtava, to je zamislivo? Što, isprika je da je naš teroristički revolucionarni pokret, ustaštvo, tek reaktivne naravi: kao, ne bi mi ubijali Srbe, da Kraljevina Jugoslavija nije bila tamnica hrvatskoga naroda! Možda, ali, što je sa Židovima i Romima, što sa spaljivanjem ljudi po pravoslavnim crkvama? To je oslobodilački rat? Sve u svemu, dobro smo mi i prošli i nekim čudom imamo ovo današnju Hrvatsku. Stipe je prikupljao lovu po Australiji, pa je tamošnjim adorantima kulta Srećka Rovera morao trabunjati o ustaštvu - kaj je mogao, nije išlo s glorifikacijom SUBNOR-a! A treće u našoj novijoj povijesti, nažalost, nije dato! To da u hrvatskoj politici nema građanskih stranaka, da je prostor građanske politike posve zatvorenonacional-socijalnim temama HDZ-a kao čuvara nacionalnog (šatro: upravo su oni izručili generale!) i SDP-a kao čuvara socijalnog (šatro: upravo su oni u skladu po diktatu MMF-a kresali božićnice, porodiljski etc.), to je magnum crimen današnjga javnog i društvenog života ove zemlje. Samo, on je vrlo shvatljiv: crveni trebaju crne, jer, sve dok ima zadnjeg ustaše, evo društvene i povijesne potrebe za antifašizmom! A sve dok su antifašisti na sceni, shvaćeni tupavo ustaški, moramo im barem Titi otfikariti glavu (iako, Augustinčića nisu dinamitirale ustaše: da jesu, ne bi mu raznjeli glavu, nego otpilili nogu!). Društvo, pozabavite se zapošljavanjem 300000 nezaposlenih, stranim investiijama, pravnom državom i vladavinom prava, korupcijom, uređenjem ove male europske državice koju što prije treba prikuljučiti euro-atlanskim integracijama, i iako puno toga neće istom biti riješeno, ove će teme otpasti same od sebe: ako je zagovarao NDH, predsjednik će neke buduće Hrvatske dati ostavku, sve dok je Europa utemeljena na simboličkom paktu nastalom dogovorom Saveznika 1945!
O tome mi ne odlučujemo koliko je crno pod noktom, ali, i da odlučujemo, opet bi morali odlučiti u korist antifašizma: jer, tko bi od vas u konc-logor odveo neku malu Esther zbog bilo čega, a nekmoli zato jer je Esther, jer je Židovka? Bi? E, pa onda treba znati i ovo: Vi i ja bismo se i opet mogli gledati, kao prije pola stoljeća, jedino preko nišana! Koliko god to strahotno zvučalo! Jer, jebiga, u ime mog naroda, Hrvata, nitko nema pravo klati i ubijati druge narode samo zato jer su Drugi. Ne biste vjerovali, ali neke je ljude upravo ova logika odvela u partizane. Razmislite malo o tome.

11.12.2006.13:14

- 07:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.05.2007.

IP

Image and video hosting by TinyPic

Referring URL: 255
United Kingdom
78-0-151-208.adsl.net.t-com.hr (78.0.151.208)

Današnja je tehnika čudesna.
Kao što se može uvjeriti vlasnik IP-a 78.0.151.208.
Kao i svi ostali.

Location of the IP address
41.209.66.38:
in Sudan


HAMRAT EL WUZ. Vjerujem gadna lokacija. A opet, i tamo me čitaju!

Image and video hosting by TinyPic

Konnichiwa,

Image and video hosting by TinyPic

Mata ne,

Sensei

- 08:20 - Komentari (8) - Isprintaj - #

DANZING LASHA TUMBAI

VERKA SERDUCHKA



Andriy Mykhailovych Danylko (born October 2, 1973 in Poltava, Ukraine), better known by his stage name Verka Serduchka is a Ukrainian comedian and pop and dance singer.

Andriy Danylko with 2004 Eurovision winner RuslanaHis stage personality of Verka Serduchka is a rather extravagant and flamboyant woman. Under this disguise Andriy has been performing since the early 1990s. This stage name was invented by Andriy for the KVN student humor contest, combining the randomly picked first name Verka with the real last name of his former school classmate Anya Serduk.[1][2] Apart from pop and dance numbers Andriy lately began to appear under his real name performing ambient musical compositions. His popularity, however, is firmly established in his stage personality of Verka Serduchka and most of his performances are done under this stage name.

He was chosen to represent Ukraine at the Eurovision Song Contest 2007 with the song "Dancing Lasha Tumbai" in Helsinki, Finland,[3] finishing in second place.

Ukraine was automatically put in the final thanks to the top-ten finish of last year's Ukrainian representative Tina Karol with the song "Show Me Your Love". The song "Dancing Lasha Tumbai" is sung in 4 languages: German, English, Ukrainian and Mongolian.

Participation of Andriy Danylko in Eurovision was not without controversy in Ukraine. One of the all-nation FM radio stations organized in February an action of protest to express their disapproval with selection of a drag queen to represent the country. [4] Some Ukrainians and even members of Ukrainian Parliament expressed their disaproval with Serduchka's participation in the contest [5



Pjesma koja je u Helsinkiju predstavljala Ukrajinu bila je primorana promijeniti naziv.

Originalna verzija pjesme "Danzing" otvorila je brojne rasprave jer u jednom dijelu pjevač(ica) navodno kaže "Russia goodbye" ("Rusijo, zbogom"). Ukrajinska delegacija odmah je otklonila tu mogućnost tvrdeći da je stih otpjevan na mongolskom i da zapravo glasi "lasha tumbai". No, site specijaliziran za prevođenje tekstova pjesama, diggiloo.net, konzultirao se s mongolskim prevoditeljima koji su pak izjavili da te riječi u mongolskom - ne postoje! Tako da je i dalje upitno što je "pjesnik htio reći" u originalnoj verziji.

Kako bilo, Verka će u Finskoj pjevati "lasha tumbai", a promijenit će se i još neki dijelovi.



verzija s tužnim oproštajem od Rusije






DANZING LASHA TUMBAI

lyrics

(Eurovision 2007 :: Ukraine)

Hello everybody, my name is Verka Serduchka
Me English, Nicht versteht
Let's get dancing

2 x Chorus:
Sieben, sieben, ai lyu-lyu
Sieben, sieben, eins, zwei
Sieben, sieben, ai lyu-lyu
Eins, zwei, drei

Sieben, sieben, ai lyu-lyu
Sieben, sieben, eins, zwei
Sieben, sieben, ai lyu-lyu
Eins, zwei, drei

Danzing

Tantsevat horosho
Gde ruki, ruki, ruki
Danzing

I want to see: aha...
I want to see: aha...
I want to see: aha...
I want to see: aha...

Danzing

I want to see – Lasha tumbai
I want to see – Lasha tumbai
I want to see – Lasha tumbai
I want to see

Danzing

I want to see: aha...
I want to see: aha...
I want to see: aha...
I want to see: aha...

I want to see – Lasha tumbai
I want to see – Lasha tumbai
I want to see – Lasha tumbai
I want to see

Danzing

Ukraina tse klyovo
Ukraina lybit tantsuvati
Tantsuemo Maidan

Okay, happy end










Image and video hosting by TinyPic

- 01:30 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 12.05.2007.

DVOJBA

ŠTO MISLITE, JE LI MONICA BELLUCCI FEMINISTICA?

Image and video hosting by TinyPic

Najuvjerljivije rješenje ove dileme objavit ću večeras u sklopu ovoga posta.

- 06:40 - Komentari (17) - Isprintaj - #

MIŠOLOVKA


The Disney Bloodline

Image and video hosting by TinyPic

THE SKILL OF LYING, THE ART OF DECEIT

Walt Disney je konačno razotkriven!

Znao sam, duboko sam vjerovao da će prije ili kasnije maske morati pasti.

Pročitajte i sami u ovom investigativnom rollercoasteru koji vas ne može ostaviti ravnodušnim.

Vrijeme je da konačno netko nešto učini suprotivu toga miša!

Trebalo mu je odavno stati na rep!

Jebemu miša, danas čovjek više nikome ne može vjerovati!


O MIŠU


Reduša je nešto vrlo ljuta -
Bežite joj s puta!
Više, praska, psuje, kara
I ovako progovara:
"Eto, vi'iš,
Taj prokleti miš!
Evo opet nove štete,
Glete, glete!
Ta to je strahota
Od tog malog skota!
Gde oseti malo jela,
Hladna, vrela,
Taki skoči
Da s' osmoči:
Pečenice
Zaštipkuje,
Kobasice
Desetkuje.
Pa kol'ko je mali,
Zaklopce strovali,
Progrize mi vreće,
Pojede mi sveće,
Po ormanu šeta,
Brava mu ne smeta,
Na kačici rupu stvori -
A nikad se ne umori.
Al' počekaj malo,
Sad mi j' na um palo:
Ne bojiš se vike,
Ne bojiš se psovke,
A da vidim hođeš li se
Bojat mišolovke!¨
Ko na laki krili'
Do dućana zađe,
pa za časak tili
Mišolovku nađe.
Trči kući bez obzira,
U nju tura parče sira,
Pa se smeje vraškoj spravi;
Usred sobe na zemlju je stavi
I vrata zabravi.
Al' evo ti miše
Da sir omiriše,
Već mu čudno
Zazubica raste,
Brci mu se smeše -
Sad će da s' omaste!
Uši ćuli, kuša sreću,
Pa premišlja: Hoću! Neću!
Hoću, neću - hoću!
To je bilo noću.
Svaka duša spava -
Sad je zgoda prava.
Pa se zguri,
Pa zažmuri,
Glavu turi
Da projuri
Kroz te žice
Nesrećnice.
A kad stiže
Siru bliže,
Od miline sav se topi -
A klopka se sklopi!
¨Jao, jao, jao!
Sada sam propao!¨
Pođe desno - nema kuda,
Pođe levo - žica j' svuda,
Levo, desno, svud je žica,
Svud je žica, nesrećnica!
Tu je plako, tu je ciko,
Al' mu pomoć ne da niko.
A kad jutro svanu,
Otvori se soba
I reduša na belome danu
Vide svoga roba.
Pa mu veli: ¨A gle, mijo,
Gde si se ti skrio?
A da nisi tako lakom bio,
Još ne bi dolijo!"

Jovan Jovanović Zmaj

- 06:15 - Komentari (4) - Isprintaj - #

TA DIVNA STVORENJA

"We've begun to raise daughters more like sons... but few have the courage to raise our sons more like our daughters."

Gloria Steinem

BRANKA ARSIĆ

Image and video hosting by TinyPic


ŠTA SVE MOŽE TELO DA RADI?


APSTRAKT: U ovom tekstu učinjen je pokušaj da se ispita Spinozino shvatanje tela, ne samo kao jedno od mnogih u istoriji filozofije, uopšte ne kao shvatanje koje ostaje unutar stereotipa koji istorija filozofije proizvodi, a po kome telo ne misli, a duh misli, i mesto je rođenja subjekta, itd.

Analiza Spinozinih stavova o telu i o odnosu tela i duha pokušava da pokaže da telo, uprkos paralelizmu reda modusa u atributima, postaje uslov mogućnosti duha, sama njegova suština. Ova vrsta preokreta odnosa, sa svoje strane, takođe otvara put Spinozinom pokušaju da utemelji novi način mišljenja.

Ključne reči: telo, afekcija, želja.


1) Prirodno, treba raspravljati o prirodnim stvarima...

Kakva gužva u mojoj glavi, kakva galerija crknutih.

Semjuel Beket

Potrebno je da raspravljamo o prirodnim stvarima, kaže Spinoza. A jedna od njih je svakako telo, “stvar” o kojoj se neprirodno malo raspravlja, koju u raspravama uvek potisnu Bog, duh, ideja, uzrok, pojam, mišljenje i još mnoge druge, neprirodne “stvari”. Bez sumnje, bilo je “veoma odličnih ljudi” koji su veoma odlično o mnogim stvarima pisali, a naročito su odlično pisali o “pravom načinu ‘ivota”. Skoro, međutim, da nema nijednog koji je određujući pravi način ‘ivota odredio i pravu prirodu tela i prirodu onoga od čega je telo satkano – afekcija i afekata. Što uopšte ne znači da svi ti veoma odlični ljudi nisu određivali prirodu i moć tela, da je snaga tela njihovu dušu ostavljala ravnom, da su iz čistog ravnodušja odredbu tela izostavili iz svojih programa o “pravom načinu ‘ivota”. Obrnuto, to samo znači da prirodu tela nisu “veoma odlično” odredili, da su je ostavili veoma loše određenom, dakle, neodređenom. Ništa to nije neobično, štaviše, sasvim je predvidljivo i izvodljivo iz načina na koji su određivali prirodu, duh i, naravno, prirodu duha. Jer, kada raspravljaju o telu i o njegovim moćima oni “izgleda ne raspravljaju o prirodnim stvarima koje idu za opštim zakonima prirode, nego o stvarima koje su izvan prirode".1 Oni, Spinoza ih naziva protivnicima tela, o telu raspravljaju kao o elementarnoj nepogodi nastaloj poremećajem ravnoteže elemenata, kao o katastrofi koja napada prirodne zakone zato što je izvan prirodnih zakona i zato što tim zakonima nije ozakonjena. Kao i svaki gerilski otpor, telo je ilegalno i nepredvidljivo, nered opasan po uređene. Telo je ilegalan, nenormalan, neprirodan i opasan atentator na prirodno, a prirodan je, prirodno, duh. Jasno, telo je neprirodno zato što je skroz-naskroz prirodno i kao takvo protivno čovekovoj prirodi koja je “neprirodna”, koja je upravo u distanciranosti od prirodnog, neposrednog, telesnog. Moderan čovek je neprirodan, on je čista “afektacija”, čista misao koja sebe misli, čisti um, čisti duh koji je posvećen samododirivanju – sasvim prosto, moderan čovek je subjekt, a njegovo uranjanje u telesno nije ništa drugo do iskliznuće iz vlastite prirode, napuštanje sebe, pad u bolest i ludilo. Otuda je sasvim prirodno što svi ti “protivnici tela” drže “da je čovek u prirodi kao država u državi”, da “čovek nad svojim radnjama ima apsolutnu moć”, “da nije opredeljen ni sa koje druge strane osim od samog sebe”, da su telo, afekti i afekcije protivni razumu, da su “prazni, besmisleni i strašni” (E, III, predgovor). To svakako nije sve što oni drže i što ih pridržava, ali Spinoza se ne upušta u pojedinosti, ne razvija njihove stavove do detalja, čak im ni imena ne spominje (sa izuzetkom “veoma slavnog Kartezija”/E, III, predgovor/), nema za to naročitog razloga, svi su verovali u apsolutnu moć duha nad telom i njegovim radnjama, svi su pogrešno, sasvim pogrešno, iznosili “duboku” misao koja je, u dubinama u kojima se mislila, smislila da “duh može i bez tela”. Ako je verovati Beketovoj (Beckett) tezi da duboke misli obično dolaze u proleće, onda je u filozofiji večito proleće, u njoj se neprekidno rascvetavaju ovakve i njima slične duboke, vrlo duboke misli, u čitavim buketima. Ali, nakon “istinskog određenja” tela, verovao je Spinoza, treba se nadati da filozofiji ovako duboke misli više neće dolaziti, bar ne tako duboko. Spinoza je imao razloga za ovakvu veru, jer on je napustio sporo, tromo i teško kretanje “dubine”, otisnuo se iza “linije”, u spoljašnjost i njenu “površinu”, i “postigao je nečuvene brzine i tako blistava sažimanja da se može govoriti samo o muzici, tornadu, vetru i strunama”.2 Znao je da će negde iza linije, u ovom letu kroz spoljašnjost, “biser morati da mu padne na dlan”.3

To mu se i dogodilo. Biser je imao oblik tela.

2) Duh, to telo

"It’s good you'r joining it in 'couse it’s just making us up."

Edie Veder

Ne može se sasvim razumeti, Spinoza to i ne razume jer je to po sebi nerazumljivo, kako se uopšte može braniti teza o potčinjenosti tela duhu, i kako se, povrh toga, može verovati da se ovom tezom izriče nešto smisleno. A opet, filozofi su toliko nespremni da ovu stvar nepristrasno procene, “toliko su čvrsto oni uvereni da se telo, na sam mig duha, čas kreće, čas miruje, i da vrši mnoge radnje, koje zavise od same volje duha, i od njegove veštine da neku izmisli (E, III, 2, primedba), da Spinoza mora da ih razuverava i da im dokazuje nešto sasvim suprotno, i potpuno istinito.

Pre svega, telo nikada ništa ne radi po odluci volje duha, iako uvek nešto radi, i stalno je nečim zaposleno. Telo radi po nalozima koje samo sebi izdaje. U to nas uveravaju ‘ivotinje i mesečari. Za ‘ivotinje se svakako ne bi moglo reći da su umne, da ih pokreće “čisti um”, pa ipak se “kod ‘ivotinja opažaju mnoge pojave, koje veoma nadmašuju ljudsku oštroumnost”. Slično je i sa mesečarima, “koji u snu”, onda kada njihov duh spava, “čine vrlo mnoge stvari, koje se u budnome stanju ne bi usudili da čine. To dovoljno pokazuje da samo telo, prema samim zakonima svoje prirode, može mnogo, čemu se njegov duh divi” (E, II, 2, primedba). Telo ima svoju vlastitu prirodu i svoje vlastite zakone koji nisu zakoni duha, koji ga pokreću da čini ono što duh nikada ne bi mogao da čini i čemu duh može samo da se divi. To da se telo pokreće po zakonima svoje vlastite prirode znači da ono samo sebe pokreće, da telo pokreće telo, a ne da “se telo, na sam mig duha, čas kreće, čas miruje”. Duh ne pokreće telo, nikada, duh ne može da učini da telo miruje, duh u telu ne izaziva nikakve “prohteve”, duh ne uzrokuje promenu stanja tela, duh ne može da probudi telo, kao što ne može ni da ga uspava, duh ne može da preoblikuje telo, da učini telo radosnim ili ‘alosnim, da učini da telo deluje ili trpi – prosto rečeno, duh ne aficira telo. Duh može telu doživotno namigivati ali ga ipak nikada neće zavesti. Telo je neosetljivo na duh. “Iz toga izlazi da kad ljudi kažu kako ova ili ona radnja tela proističe iz duha, koji ima vlast nad telom – oni ne znaju šta govore, i ne rade ništa drugo, nego lepim rečima priznaju – ne čudeći se tome – da ne znaju istiniti uzrok te radnje” (E, III, 2, primedba).

A istinski uzrok svake radnje tela je samo telo. Kao što je i istinski uzrok svake radnje duha sam duh. Formula odnosa duha i tela glasi – "niti telo duh, niti duh telo" (E, III, 2, dokaz). Pa ipak, duh nije toliko neosetljiv na telo, koliko je telo na duh. Obrnuto, duh uopšte nije imun na telo, i "pokreće” se i na najmanji “mig” tela. To svakako ne znači da je telo “uslov mogućnosti” duha, ili da je duh učinak rada tela, jer duh je svoj vlastiti učinak, duh radi i proizvodi ono što ga čini duhom – ideje; “pod idejom razumem pojam duha koji duh obrazuje, zato što je on stvar koja misli” (E, II, def.3). Duh svojim vlastitim radom obrazuje ono što ga sačinjava, obrazuje samog sebe obrazujući ideje, ali te ideje, i to je razlog zbog koga je duh uvek strašno osetljiv na telo, nikada nisu ideje o ideji, ili ideje o samom duhu, nego su uvek i isključivo ideje o telu: “Predmet ideje koja sačinjava ljudski duh jeste telo..." (E, II, 13). Duh nema nijednu ideju koja ne bi bila ideja tela, "predmet našega duha jeste telo koje postoji, i ništa drugo", duh misli samo telo, i misli samo o telu. Duh je opsednut telom. Što znači da je duh opsednut sobom. Zato što duh nikada, osim kada poludi, nema nijednu ideju koja ne bi bila ideja tela, zato što ne postoje “čiste ideje”, zato što su sve ideje zauvek zamrljane telom, njegovim stanjima, njegovim prohtevima, njegovim delovanjima, njegovim strastima, duh koji u postupku samorefleksije reflektuje svoje vlastite ideje uvek reflektuje ideje o telu. Duh se sebi pojavljuje u liku tela; duh “poznaje samog sebe samo ukoliko opaža ideje stanja (afekcija) tela” (E, II, 23), opažaj ideje stanja tela je samoopažaj duha, (samo)refleksivna ideja duha je ideja ideje tela. Telo je ono što se reflektuje u samorefleksiji duha; u samom srcu duha, tamo gde se duh sebi samome otkriva u samospoznaji, blješti telo.

Zato duh ne može da učini ništa što nije učinak činjenja tela. Kada telo miruje i duh miruje, kada se telo kreće, kreće se i duh, kada telo spava i duh spava, kada telo hoće, hoće i duh i hoće ono što hoće telo, kada telo ‘eli i duh ‘eli, uvek ono što ‘eli telo; “duh, kad je telo nepokretno isto je tako nesposoban za mišljenje. Jer, kad telo miruje u snu, duh, zajedno sa njime, ostaje utonuo u san, i nema, kao u budnome stanju, moć da iznalazi. Zatim, verujem da su svi već iskusili kako duh nije uvek podjednako sposoban da misli o istome predmetu; nego, što je telo sposobnije da predstavu ovoga ili onoga predmeta u sebi izazove, tim je i duh sposobniji da posmatra ovaj ili onaj predmet" (E, III, 2, prim.). Sposobnost duha da posmatra i saznaje zavisi od sposobnosti tela, da izaziva i proizvodi predstave. Telo provocira i produkuje predstave, telo je krcato predstavama, koje su uvek predstave drugih tela; kroz telo kolaju "slike" svih najrazličitijih tela koja su ga ikada dotakla, menjajući ga, komponujući ga ili dekomponujući ga. I ne radi se tu ni o kakvoj posebnoj moći čovekovog tela, sposobnost tela da predstavlja je sposobnost tela kao takvog, “ne odnosi se više na ljude nego na druge individue, koje sve – iako u različitim stepenima, imaju dušu” (E, II, 13, prim.). Svako telo ima dušu, “jer od svake stvari, postoji u Bogu, nužnim načinom, jedna ideja čiji je uzrok Bog” (ibid.). Ovo omnia animata, međutim, ne znači da “sve stvari misle, dakle, da je suština stvari mišljenje"4, jer duša ne misli, duša oseća. Zato to da sva tela imaju dušu znači da sva tela imaju moć da budu aficirana i da aficiraju, da su sva tela pokrenuta ‘udnjom, da sva tela poznaju afekte radosti i ‘alosti, da su sva tela ‘iva. Sva tela ‘ude, radosna su i ‘alosna su. Tela osećaju i strašno su osetljiva – na druga tela.

I pošto su sva tela osetljiva, pošto sva imaju sposobnost predstavljanja drugih tela, to onda sva tela mogu da saznaju onom prvom vrstom saznanja koje je "nepotpuno, nejasno i bez reda za razum”, saznanjem koje nastaje iz predstava koje telo o drugim pojedinačnim telima obrazuje svim čulima koja poseduje. Tela nejasno, čulno, predstavljanjem, saznaju druga tela, saznanjem koje Spinoza određuje kao iskustvo. Sva tela imaju iskustvo o drugim telima. Tela su iskusna. Iskustvo o drugim telima telo zadobija znakovima, ne imperativnim, ne interpretativnim, jer tela ne tumače jedna druga, nego indikativnim. Indikativni znaci označavaju tek “trenutno stanje naše promenljive konstitucije"5, trenutno stanje našeg tela i prisutnost drugog tela koje mu svojim delovanjem ukazuje na svoju prisutnost. "Naše" telo trpi delovanje drugog tela, trpljenje je znak prisutnosti drugog tela. "Naše" telo deluje na drugo telo i radosno je. Trpljenjem drugog tela, delovanjem na drugo telo, naše telo ne može da sazna ništa o prirodi prisutnog tela, suština delajućeg ili podnosećeg tela ostaje skrivena telu koje trpi ili deluje, ono saznaje samo efekte koje delajuće telo u njemu proizvodi, ono saznaje samo efekte koje u njemu proizvodi njegovo vlastito delovanje na drugo telo. Ovi efekti, nastali kao posledica rada koje jedno telo obavlja na drugom, jesu znaci, prirodni, izravni tragovi koje tela ostavljaju jedna u drugom, upisujući se jedno u drugo, tragovi kojima jedno telo obaveštava drugo da se nalazi u njegovoj blizini, što uvek znači u njemu, da u njemu deluje, i da u njemu radi. Obaveštenja, međutim, nikada nisu posredna i “uvijena”. Tela ne znaju za predviđanje i proračunavanje, i nikada nisu čula za a priorno saznanje. Ne postoji način na koji bi telo moglo da izbegne delovanja drugih tela, da se sačuva od trpljenja. Jer, dok ne trpi telo uopšte i ne zna da mu je neko drugo telo prisutno, “živi” u naivnoj veri da je samo, da na vidiku nema drugog tela koje mu se približava. A kada bude saznalo da nije samo, kada bude saznalo za drugo telo u svojoj blizini, biće to samo tako što će ga pretrpeti, u sebi. Telo mora aktualno pretrpeti i podneti drugo telo da bi saznalo za njega, da bi se obavestilo o njegovoj prisutnosti. Ova obaveštenja, indikativni znaci koje jedno telo upisuje u drugo, jesu način na koji, između sebe, tela “razgovaraju”, na koji razmenjuju informacije jedna o drugima. Sva tela, biljna, ‘ivotinjska ili ljudska, imaju moć da razmenjuju ove bolne informacije. Zato što su sva tela neverovatno ‘iva.

Što ne znači da sva tela, imaju “izvrstan duh, kakav je ljudski”. Time se ne kaže da sva tela nisu imala sreću da budu povezana sa tako izvrsnim duhom kakav je ljudski, nego obrnuto, time se kaže da nisu svi duhovi imali sreću da budu povezani sa jednim tako izvrsnim telom kakvo je ljudsko. Jer, moć i snaga duha ne zavise od moći i snage duha, od sposobnosti duha da se samoproizvede kao moćan i snažan, nego pre svega i jedino, od moći i snage tela. “Samo, to napominjem uopšte: što je neko telo sposobnije od ostalih da u isto vreme mnogo radi ili da trpi, tim je i njegov duh sposobniji od ostalih da u isto vreme opaža mnogo stvari. A što više delatnosti jednoga tela zavise od njega samoga, i što manje druga tela sa njime u delanju sudeluju, – time je njegov duh sposobniji da razgovetno shvata” (E, II, 13, prim.). Drugim rečima, ukoliko je telo adekvatni uzrok svojih radnji, njegov duh će imati više adekvatnih ideja, i ukoliko je telo tek delimični uzrok svojih radnji, njegov duh će biti “snabdeven” neadekvatnim idejama.6 Dakle, što telo, kao adekvatni uzrok svojih delovanja, bude više smanjivalo stepen trpljenja i u sebi povećavalo stepen radosti, to će njegov duh biti sposobniji da saznaje razgovetno. U radosnom telu sposoban duh. “Iz ovoga možemo da upoznamo nadmoćnost jednoga duha nad drugima”, koja se duguje nadmoćnosti jednog tela nad drugima. Iz toga, takođe, možemo da upoznamo da je ono čime se ljudski duh razlikuje od ostalih, i čime nadmašuje sve ostale, priroda ljudskog tela.

Pa ipak, iako stvari sa telom i duhom ovako stoje, “protivnici” tela nisu spremni da odustanu od teze da postoje neke “izvrsne” delatnosti čiji uzrok nikada ne može biti telo, ma koliko ono bilo sposobno da deluje, delatnosti čije samo postojanje pokazuje, ako već i ne dokazuje, da su one u apsolutnoj vlasti duha: umetnost, govor i moć donošenja odluka, to je ono što je “iz samih zakona prirode, ukoliko se ona posmatra samo kao telesna, nemoguće izvesti”.

3) Telo, fabrika u kojoj se proizvodi umetnost

Ako prošlo nije poništeno u prisutnom, ne ‘ivite. Proživljavate emocije na način jednog zombija, a ‘ivot prolazi pored vas. Zato je za mene skulptura telo. Moje telo je moja skulptura.

Luiz Buržua

Ali, oni koji ovako govore o telesnosti, ne pokazuju tek neku lošu volju prema telu, oni pokazuju jedno potpuno nepoznavanje tela, dramatično neznanje o onome šta sve telo može da uradi. Reći da je duh uzrok “zgrada, slika i drugih stvari ove vrste” i da “ljudsko telo ne bi bilo u stanju da sagradi jedan hram kad od duha ne bi bilo opredeljeno i vođeno”, to znači priznati “da se ne zna šta telo može” (E, III, 2, prim.). Jer, telo može i to, da stvara umetnost. Telo proizvodi umetnička dela, kao što je i samo jedno takvo delo: “ovde još dodajem sklop čovekovog tela koji po veštini daleko nadmašuje sve što je ikada stvoreno ljudskom umetnošću” (Ibid.). Naravno, Spinoza ovim ne ‘eli da kaže kako je upoređeno s telom i njegovim moćima, svako umetničko delo bezazleno. On hoće da kaže da je ono bezazleno da bezazlenije biti ne može ukoliko ostane daleko od tela, ukoliko sledi samo “zakone duha”. Umetničko delo je umetničko samo ukoliko uspe da poput tela sledi “zakone telesne prirode”, da poput tela produkuje predstave, da poput tela sebe uspostavi u mašinu za otelotvoravanje i proizvodnju afekcija. Podsećamo: duh je utoliko sposobniji da posmatra stvari ukoliko je “telo sposobnije da predstavu ovoga ili onoga u sebi izazove”. I dalje, telo je utoliko sposobnije da izaziva predstave ukoliko je sposobnije da deluje i trpi, da aficira i da bude aficirano, budući da predstave i nisu drugo do afekcije “Predstave jesu afekcije čovekovog tela...” (E, III, 27, dokaz). Biti aficiran znači predstavljati, predstava je afekcija, stanje čovekovog tela. Ovo treba shvatiti sasvim doslovno – predstava nije predstava afekcije, a još je manje ideja afekcije. Ideju afekcije obrazuje duh, ideja afekcije se zove afekat. Predstava, sa svoje strane, jeste upravo afekcija sama, trag koji u telu ostavlja drugo telo, i koji može ostaviti samo i jedino telo, zato što samo drugo telo može da promeni stanje u kome se telo nalazi. Afekcija koja je tako upisana u aficirano telo jeste predstava aficirajućeg tela, pod uslovom da ideja te afekcije aficirajuće telo predstavlja kao još uvek prisutno. Ne radi se, dakle, uopšte o tome da je predstava “slika” spoljnjeg tela, ili njegov odraz u duhu, kao što se, takođe, ne radi ni o tome da predstava na bilo koji način re-produkuje oblike tela koga aficira. Predstave nisu “figurativne”, one nemaju nikakvog posla sa radom u-obličavanja, njima se ništa ne prozire i ne vidi, njima se oseća, jednim osećajem koji menja stanje tela. Termin predstava zadržan je još samo zarad zadržavanja samog, samo “da bismo zadržali uobičajene reči”, i zato što smo zadržali uobičajene reči mi ćemo se koristiti terminom predstava, ali ćemo odustati od toga da zadržimo uobičajeno značenje uobičajenih reči, pa ćemo “afekcije čovekovog tela, čije nam ideje spoljnja tela predstavljaju, kao da su nam prisutna, nazvati predstavama stvari, iako one ne obnavljaju oblike stvari” (E, II, 17, prim.). Predstava ne obnavlja oblike zato što sa oblicima nema nikakve veze. Predstava je uvek ono što jeste – afekcija tela. Predstava menja stanje tela. “I prema tome, ako predstavimo sebi da je neko, sličan nama, stavljen u neki afekt, ta predstava izražavaće jednu afekciju našega tela, sličnu ovome afektu. Dakle, time što predstavljamo sebi da je jedna stvar, slična nama, stavljena u jedan afekt, mi ćemo biti stavljeni u sličan afekt, kao i ona. A ako mrzimo jednu stvar, sličnu nama, onda ćemo, utoliko, biti stavljeni u afekt, suprotan, a ne sličan njenom” (E, III, 27, dokaz). Ako telo sebi predstavi da je drugo telo, koga voli i koje mu je slično, u stanju ‘alosti, i ono samo će samom predstavom ‘alosti biti stavljeno u taj afekat. Predstaviti sebi da drugo telo nešto boli, znači dovesti sebe u stanje bola. Telo koje sebi predstavlja stanje drugog tela, samim tim predstavljanjem aficira sebe, stavlja se u stanje u kome se nalazi drugo telo. Predstava više ne znači ispred-sebe-stavljanje, nego obrnuto, ukidanje distance, u-sebe stavljanje, sebe-stavljanje-u drugi afekat, u drugo stanje... “mi ćemo biti stavljeni u...”.

I pošto predstava menja stanje tela, istovremeno izražavajući ovu promenu, to onda ponoviti predstavu, izazvati ponovo jednu predstavu, znači ponovo proizvesti afekciju, nanovo se aficirati, aficirati se afekcijama kojima je telo već bilo aficirano. Telo to može da radi, i samo telo to može da radi, jer telo je ne samo ono koje predstavlja, nego, na izvestan način, i ono koje pamti. Pamćenje “nije ništa drugo nego izvesna veza ideja, koje sadrže u sebi prirodu stvari što se nalaze izvan čovekovog tela. Ta veza vrši se u duhu, prema redu i vezi afekcija čovekovog tela” (E, II, 18, prim.). Da bi duh mogao da se seća, telo mora da se seti, pre nego što se duh priseti, telo mora sebi da predstavi ono čega se seća, da u sebi izazove afekcije, da se aficira. A telo se sebe ne seća zato što postoji volja da se seti. Volja nije drugo nego razum, i da bi razum mogao da povezuje ideje onoga čega se seća, telo je već moralo da se priseti. Telo se seća bezvoljno, u odsustvu volje; svega čega se duh seća telo se već setilo, i duh se seća samo onoga čega se telo već prisetilo, štaviše, duh može da se seća samo onoga čega se telo seća, onoga na šta ga je telo prisililo da se podseti. Zato “ne stoji u slobodnoj moći duha da se seća jedne stvari, ili da je zaboravi” (E, III, 2, prim.). Biće zaboravljeno samo ono što je telo odlučilo da zaboravi, i u pamćenju će ostati samo ono što je telo odlučilo da upamti. I kada se telu “prohte” da se, bezvoljno, nečega priseti, onda ono, bezvoljno, sebe stavlja u stanje u kome se već nalazilo. U isto ono stanje u kome se već nalazilo, ne u slično stanje, ne u stanje koje nekako i po nečemu podseća na prošlo stanje. “Čini se da je bezvoljno pamćenje pre svega zasnovano na sličnosti između dve senzacije, između dva momenta. Ali, još dublje, sličnost nas vraća na strogi identitet kvaliteta koji je zajednički dvama senzacijama ili senzacije zajedničke dvama momentima, prošlom i sadašnjem."7 Ne postoje slične senzacije, senzacije su uvek ili beskrajno različite ili identične. Zato, kada se telo seća ono u sebi ne izaziva afekciju sličnu nekoj prethodnoj, jer bi tada izazvalo afekciju potpuno različitu od prethodne, a pamćenje bi u tom slučaju bilo tek drugo ime za postupak proizvodnje novih afekcija. Setiti se za telo znači proizvesti senzaciju identičnu prethodnoj; prisetiti se nekog ranije iskušenog bola znači nanovo iskusiti taj bol, prisetiti se neke ranije istrpljene radosti znači ponovo pretrpeti tu istu radost. Pamćenje otuda nije drugo do moć tela da ponovo proizvede i ponovo istrpi one afekcije koje je već istrpelo. Pamćenje je moć tela da prošlo učini sadašnjim, da prošlu afekciju učini prisutnom i da tako, tim prisustvom, iznova promeni stanje u kome se samo nalazi. Ne postoji bezazleno pamćenje, svako sećanje menja stanje tela koje se seća. “Duh predstavlja neko telo iz toga razloga, što čovekovo telo od tragova spoljnjeg tela na isti način biva aficirano, i u isto stanje stavljeno, kao što je bilo aficirano kada su izvesni njegovi delovi od samoga spoljnjega tela dobili udar” (E, II, 18, dokaz). Telo je stalna spremnost da se ponovo primi ono što je već bilo dobijeno, telo je moć da se ponovo proizvedu svi udari kojima su ga druga tela već darovala, i da se ti udari iznova istrpe, tačno onako kako su bili istrpljeni u “prvom udaru”. Svaki udar je “prvi udar”, i ma koliko jedno telo darovalo drugo udarima, ti udari nikada ne slabe, nikada nisu predvidljivi, a to što se događaju znači da nisu mogli biti izbegnuti. Upravo tako radi pamćenje, i tu je svaki udar premijeran, zato što je telesno pamćenje nepogrešivo, zato što ono ne izobličava, ne ublažava, ne oslabljuje. Senzaciju bola ili zadovoljstva telo će ponoviti “besprekorno”, tačno onakvu kakva je bila. “Taj telesni udar u srce što nam ga zada takav rastanak i čiji bol usled strašne moći pamćenja koju ima telo, postaje savremenik svih doba našeg ‘ivota u kojima smo patili..."8 To da ono prošlo postaje savremenik “svih doba našeg ‘ivota”, pokazuje nam temeljnu razliku između telesnog pamćenja i “voljnog” pamćenja. Voljnom pamćenju suštinski izmiče biće prošlog kao prošlog. “Voljno pamćenje se ponaša kao da je prošlost kao takva bila obrazovana tek pošto je prošla”, što znači da mu “na ovaj način izmiče suština vremena”, koju je uspelo da zahvati telesno pamćenje. Jer, ako isti trenutak nije koegzistirao sa sobom kao prisutan i kao prošli, on nikada ne bi prošao, nikada ne bi došlo novo prisutno da ga zameni.9 Samo telo, telesnim pamćenjem, uspeva da otkrije ovu bit vremena, to da je prisutno prošlo u trenutku u kome je prisutno, i obrnuto, da je prošlo prisutno u saprisustvu sa prisutnim, ma koliko davno da je prošlo.

Ova “strašna moć tela” da prošlo učini prisutnim, od tela čini spomenik, ono što čuva blok čulnih utisaka, ne, naravno, u liku uspomene na ono što je prošlo i čega više nema, nego u liku prisutnih, sadašnjih čulnih utisaka. Uostalom, sama narav čulnih utisaka je takva: “čulni utisak i sam vibrira zato što sažima vibracije: on je spomenik”. I umetničko delo je, međutim, takođe spomenik. “Tačno je da je svako umetničko delo jedan spomenik, ali spomenik ovde ne znači ono što čuva uspomenu na prošlost, već blok sadašnjih čulnih utisaka koji bivaju sačuvani samo zahvaljujući sebi samima i koji jednom događaju podaruju sklop koji ga veliča... Ne piše se uspomenama iz detinjstva, već blokovima detinjstva...”.10 Na ovu sličnost Spinoza je smerao kada je telo uporedio sa umetničkim delom. Onako kako je Bog stvorio telo, kao moć aficiranja i bivanja aficiranim, tako će i telo stvoriti umetničko delo. Spinoza se i ovde poziva na primer mesečara. Oni koji poriču da telo stvara “ljudsku umetnost”, i sami ne znaju šta sve telo može, mada bi nešto o tome mogli da saznaju posmatranjem ponašanja mesečara. Kao što mesečarovo telo radi dok je njegov duh uspavan, tako i umetničko delo nastaje u stanju uspavanosti duha i ‘ivahnosti tela. Telo koje radi produkuje predstave koje otelotvoruje, materijalizuje ih; telo materijalizuje afekcije i tako čini da afekcije aficiraju. Umetničko delo je afekcija proizvedena afekcijom, koja ima moć da aficira na veoma veliki broj načina. Tako će umetničko delo postati večno, ne kao nepromenljiva istost, nego kao večna promenljivost. Jer, ono neće otrgnuti afekt od afekcije i zamrznuti ga u materijalu, i biti “večno”, tj. trajati onoliko dugo koliko traje materijal u koji je smešten afekat, nego će biti “blok” afekcija koje su uvek prelazak iz jednog stanja u drugo – ono će biti rad aficiranja i bivanja aficiranim, preobličavanja drugog (tela) i samo-preobličavanja, ono će prelaziti iz jednog stanja u drugo. A to što veština sklapanja ljudskog tela daleko nadmašuje sve što je ikada stvoreno u “ljudskoj umetnosti” ne znači da ljudska umetnost ne bi mogla da sklopi jedno delo savršeno onoliko koliko je savršeno telo; to samo znači da “ljudska umetnost” jedno takvo delo nije sklopila, a nije ga sklopila zato što je dela sklapala po zakonima “misleće prirode”, a ne telesne, zato što duh nije dao telu da radi. Problem te umetnosti je upravo u tome što je “ljudska”, suviše ljudska, što se nije ugledala na način delovanja Boga, što je nastala iz slabosti duha, a ne iz moći i snage tela, što je nastala po “zakonima” duha odvojenog od tela, duha koji telo pokušava da smetne s uma, duha koji unifikuje, proračunava, meri i premerava, katalogizuje, periodizuje, istorizuje... Bez sumnje, samo je duh mogao da dođe na tu monstruoznu i sasvim neadekvatnu ideju o istoriji umetnosti, o istoriji epoha i stilova; “raznovrsni su oblici kojima se nepromenljivost teši zbog svoje bezobličnosti”,11 a jedna od njih svakako je i ta ideja o dominantnim karakteristikama epoha i stilova. Nikakvih epoha i stilova međutim, ne bi više moglo biti u “neljudskoj” umetnosti načinjenoj po načelima telesne prirode. Svako bi umetničko delo bilo epoha za sebe, zato što bi svako produkovalo afekcije beskrajno različite od svih ostalih, jer dva tela nikada nisu aficirana na isti način i nikada ne aficiraju na isti način. Kuće, slike, hramovi, gradovi, svi bi oni onda morali biti otelotvorenje afekcija, i sami bi bili afekcije: tela-sklopovi-fabrike sposobni da aficiraju i da budu aficirani na “zaista veoma mnogo načina”. Svaka kuća i svaki hram bili bi beskrajno različiti jedan od drugog, i nalazili bi se u gradovima od kojih ni jedan ne bi bio nalik drugom. Nešto poput japanskog grada, u kome “ne postoje očigledni, neposredni zakoni o gradnji ili ukrašavanju; čini se da svaka kuća ima sopstvenu fantastičnu ljupkost; ništa nije u potpunosti nalik nečem drugom, i sve zbunjuje neobičnošću”.12

Upravo tako se ponaša Bog, taj idealni umetnik koji, ma pod kojim atributom da ga posmatramo, čini da iz njega “sleduje beskonačno mnogo stvari na beskonačno mnogo načina”.

4) O čemu govori žuta marama sa crvenim jagodama?

There’s a bird that nests inside you, sleeping underneath your skin, and when you open up your wings to speak I wish you'd let me in; you can look outside your window, he doesn't have to know, we can talk awhile, baby, we can take it nice and slow.

Adam Duric

Telo ne govori, govore oni koji nalaze da je govor u vlasti duha. “Oni znaju iz iskustva da u samoj moći duha stoji kako da govori tako i da ćuti”, ali oni ne znaju dobro. Doduše, može se razumeti koja je ‘elja opredelila ovo “znanje”, može se razumeti da bi možda i bilo bolje da je govorenje i ćutanje uistinu u vlasti duha; onda bi se verovatno izgovaralo samo ono što je “dobro za ljudske stvari”, i bilo bi uvek prećutano ono što tim stvarima škodi. “Po ljudske stvari bilo bi zacelo bolje kada bi u čovekovoj moći podjednako stajalo da ćuti, kao da govori. Ali, iskustvo uči dovoljno i predovoljno da ljudi ništa manje ne drže u svojoj vlasti nego /svoj/ jezik” (E, III, 2, prim.). Jezik se nalazi u vlasti onoga što nije u vlasti duha – tela. Telo govori, na dva načina.

Pre svega, da bi duh uopšte mogao da se služi rečima, prvo mora da ih se seti, da ih učini prisutnim. “Jasno je, mi ne možemo da izgovorimo reč koje se ne sećamo”. Ali, “ne stoji u slobodnoj moći duha da se seća jedne stvari ili da je zaboravi” (ibid.). Sećanje je, znamo već to, područje moći tela. Otuda se duh seća samo onih reči kojih se telo setilo zato što je tim rečima telo nešto htelo da kaže; takođe, duh ne može da se seti onih reči koje je telo odlučilo da zaboravi. Telo je ono koje donosi odluku o tome šta će i kada biti rečeno, u skladu sa svojim vlastitim stanjima i prohtevima koje hoće da izrazi. Telo sebe izražava jezikom. I obrnuto, jezik je izraz tela. To nam svake noći dokazuje san. Dok sanjamo mi govorimo, tačnije, jer u snu je duh uspavan, dok sanjamo govori naše telo, i govori uvek ono što ‘eli da kaže: “ali, kad sanjamo da govorimo onda verujemo da govorimo iz slobodne odluke duha, a ipak ne govorimo” (ibid.). To što govorimo onda kada duh ćuti uverava nas da je govor u potpunoj vlasti tela.

Ali, telo ne govori samo rečima, telo izumeva i u svojoj vlasti drži i jedan drugačiji govor, gestualni. “(...) ili, ako govorimo, to se događa jednim spontanim pokretom tela” (ibid.). Svaki kret tela obrazuje jedan čulni znak,13 kojim jedno telo nešto saopštava drugom telu. To, međutim, što se ovako saopštava, to uopšte nije znak, u onom smislu u kome metafizika poima znak, u onom smislu u kome znak, i pre i posle Spinoze, znači ono opšte.14 Kret tela, telo koje govori spontanim kretnjama, govori iz jednog poretka koji je pre poretka znak /svest/ opštost, ono govori iz “haosa” konkretnosti, logikom konkretnog koja probija temelj svake metafizike ukoliko je ovaj u pokušaju smanjenja distancije između opšteg i pojedinačnog, u pokušaju proždiranja pojedinačnog koje obavijeno opštošću postaje ono čime se može ovladati, što je raspoloživo. Telo govori iz jednog poretka koje je uvek već apsolutno neraspoloživo, kojim se nikada ne može ovladati, telo govori iz čiste otvorenosti, iz onoga što bismo mogli imenovati kao poredak označitelja, koji je uvek usidren u “somatskom”, u otvorenosti tela, u goloj, čistoj materijalnosti bilo tela bilo slova, svejedno je. Jer, označitelj je u somatskom, štaviše, uslov njegove mogućnosti je “čulno somatsko”; uslov njegove mogućnosti je otvorenost očiju, usta, ruku, otvorenost sobe, odškrinutost vrata. To je otvorenost koja znači samo i jedino otvorenost i koja proizvodi samo otvorenost, nikakav drugi smisao, nikakvo značenje. Otvorenost se otvara se otvara se otvara, kako bi ovo otvaranje otvorenosti proizvelo dalja otvaranja, koja se otvaraju... površinom mora otvorenosti, otvorenosti se otvaraju u talasima, kao talasi. Logika otvorenosti je logika talasa. Zato je ta logika označitelja-otvorenosti (a Spinoza se svakako odupro zavodljivoj mogućnosti čišćenja označitelja od some), ‘enska logika par exellence. To je logika otvorenosti govora rastrojene Ofelije, “govor njen nije ništa, ali oblikom svojim neodređenim goni slušaoce na misli”; to je, takođe, i logika shizofrenične Nicole Warren: “katkada pevam ili se igram sa ‘ivotinjama...”, ne služim se pojmovima, ne koristim znake, uvek opšte, ne pričam, “pričanje je muško”, kada pričam onda sam već postala muško, “kad što govorim, kažem samoj sebi – verovatno mora da sam Dick”, kad što govorim prestajem da postojim kao označitelj, kao otvorenost, postajem dick, zatvaram se u zatvorenost jednog običnog dicka, kad govorim postajem Dickole. Tako “sam bila već i vlastitim sinom”, kad pričam postajem svoj muž, svoj sin, svoj otac, postajem svoj omiljeni filozof, ponekad postajem Frojd; to je, takođe i logika Džini, logika Talasa: “Evo, moje telo, drug moj, što uvek daje znake, grubo i crno ’ne’, ili zlatno ’dođi’, brzim strelama ustreptalosti daje znak. Neko kreće prema meni. Da nisam podigla ruku? Da ga nisam pogledala? Da nije moja ‘uta marama sa crvenim jagodama zaplivala i dala mu znak?” Svakako, i marama je mogla dati znak, jer ne daju samo ljudska tela jedna drugima (čulne) znakove, ne upisuju se samo ljudska tela jedna u druga – sva tela se između sebe sporazumevaju i utiskuju se jedna u druga, sva tela se čas kreću čas miruju, sva tela tako menjaju jedna druga, i o tome se obaveštavaju. “Sva su mi čula na opezu. Evo, osećam grubost niti na zavesi koju razmičem; a sada osećam na dlanu hladnu, gvozdenu ogradu i na njoj potklobučenu farbu... osećam miris ljubičica... osećam... A sada evo čujem krckanje i lomljenje granja i pucketanje parožaka, izgleda kao da su sve šumske zveri krenule u lov, sve se vinule visoko da se bace dole među trnje. Jedna me je probola. Jedna se zarila duboko u mene.” Zver je ušla u mene, upravo je jedna zver doputovala u moje telo, i upravo je nešto od mog tela otputovalo u zver; jednim putovanjem, jednim odašiljanjem iz otvorenosti u otvorenost, za koja su sposobna samo tela koja se, samom ovom otvorenošću menjaju: “uopšte, termin promena označava dezintegraciju objekta, ali ne apsolutnu, nego u smislu otpočinjanja; kao kada kažemo da se neka biljka promenila u pepeo, ili da su se ljudi promenili u zveri".15 Sve što je telo aficirano je i aficira, svako se telo dodiruje sa drugim telima, svakim dodirom drugog tela telo se menja, jer ne postoje nevini dodiri, a svaki dodir je jedna kretnja koja govori. I vegetativna i animalna i ljudska i astralna tela govore istim "jezikom". Jezikom koji, u svojoj otvorenosti, dolazi odasvud, i odašilje se u svim pravcima, ka drugim telima. To svakako nije jednoznačan govor, nema govora o tome, to nije govor koji je čuo za problem istine i laži. Sve što telo kaže je istinito, sve što telo kaže je istovremeno istinito, jer telo uvek istovremeno govori i “ne” i “da”, i povrh toga još kaže i “možda”. Govor tela, međutim, nije spekulativan, telo ne saopštava neko “ne” koje će se prevladati u nekom “da” i obrnuto, telo ne poznaje prevladavanja i rad “ukidanja”. Telo nikada nije čulo za preboljevanje. Preboljevanje je izmišljotina duha, sa svoje strane telo nepogrešivo zna da preboljevanje ne postoji. “Misao” tela je mnoštvena jednim mnoštvom koje nikada neće biti posredovano u jedinstvo, ona je protivrečna jednom protivrečnošću koja istrajava u svojoj protivrečnosti i koja se nikad i uvek nikad neće umiriti u pomirenju. Tela ne znaju za pomirenja, tela su uvek u agonističkoj agoniji. Zato se taj govor tela ne može razumeti: “ali mi koji ‘ivimo telom vidimo obrise stvari telesnom maštom. Ja vidim stenje na blještavom suncu. Nisam u stanju da svu ovu ‘ivotnu stvarnost prenesem u neku pećinu, da tamo stavim tamne naočari, pa da tačno po stepenima pomešam njene boje, ‘utu, plavu i boju ćilibara u jednu jedinu supstanciju”.16 Razum ukida logiku konkretnog, apstrahuje male razlike, u kojima je, na njegovu nesreću, sva istina, takođe mnoštvena i sebi protivrečna. Govor tela definitivno ne razumeju razumni u pećini, oni koji su već uhvaćeni u logiku svesti-znaka, oni koji su se prepustili obrazovanju apstrakcija, transcendentalija i univerzalija, oni kojima će Spinoza posvetiti polemičke stranice svoje Etike, da bi ih obavestio kako im je istina izmakla. Taj govor čiste otvorenosti koji se ne može razumeti može se, jednom sličnom otvorenošću, samo osetiti, onda kada su sva čula na oprezu, i može se osetiti kao govor koji je uvek i najmanje dvosmislen. Kakav bi uostalom, drugačiji i mogao biti govor ‘ute marame sa crvenim jagodama ako ne dvosmislen, ako ne bi istovremeno značio i da i ne; naposletku, zar otvorena vrata sobe ne znače uvek i “crno Ne” i “zlatno Dođi”?

I zato, "oni koji veruju da govore, ili da ćute ili da rade nešto iz slobodne odluke duha, ti sanjaju otvorenih očiju” (E, III, 2, prim.), i u tom snu ne vide da je logika talasa, logika označitelja uvek usidrena u telu, u stravi neartikulisanosti, u užasu otvorenosti; ne vide da je upravo telo mesto erupcije jezika, mesto iz koga jezik iznenadno provaljuje, sa koga se spontano pojavljuje, mesto iz koga reči i pokreti teku i odašilju se. U talasima. U svim pravcima. Ka svim telima.

5) Odluke koje donosi telo

Čak i ako osećamo izvesnu obavezu da idemo, vrlo lako možemo ne biti u stanju da to učinimo.

Džon Kejdž

To što je telo mesto erupcije govora znači da je govor nagon, kaže Spinoza. Govori se zato što je nagon tela za govorom toliko jak da ga nijedan drugi, jači nagon ne može suzbiti. Duh nije slobodan da odluči o tome da li će govoriti ili ne, kao što duh i inače nije slobodan da donese bilo kakvu odluku. Sve odluke koje za svoje učinke imaju činove, donosi telo, u skladu sa svojim vlastitim stanjem. “Ljudi misle kako su slobodni samo iz tog razloga, što su svesni svojih radnji, a ne znaju uzroke od kojih su opredeljeni” (E, III, 2, prim.). To, međutim, što imamo svest o svojim radnjama ni izdaleka ne znači da poznajemo uzroke tih radnji, a još manje znači da je sam duh uzrok tih radnji. Jer, ideja duha je uvek i jedino ideja tela, što znači da duh uvek zadobija samo posledice, samo znanje o trenutnom stanju svoga tela, čije uzroke suštinski ignoriše. Da bi se spoznali uzroci neke radnje oni bi morali biti aktualni, prisutni na takav način da istiskuju svoje vlastite posledice. Ali, duh suštinski ima samo ideju o trenutnim stanjima tela, duh ima samo ideje o delovanju spoljašnjeg tela na naše, tj. samo ideje o afekcijama i ideje o idejama afekcija. Otuda, ljudi pogrešno pretpostavljaju da ono što neku radnju čini slobodnom jeste znanje o njoj, jer takvo znanje zapravo uvek već izostaje, ono je “suštinski” nemoguće, kao što ljudi pogrešno pretpostavljaju da je svaka radnja izraz slobode duha i učinak ove slobode. Čak su i neki tako izvrsni filozofi kakav je na primer bio “slavni Kartezije”, branili ovu zaista nerazumnu tezu da “duh opaža sve pokrete što se proizvode u telu, i spoljnje predmete”, kao i da duh, samo time što hoće može da ga pokreće. Teško je poverovati da je čak i Dekart, tako oštrouman, mogao stati iza jedne ovakve zablude; “doista, ne mogu dovoljno da se načudim da je jedan filozof – koji se čvrsto odlučio da sve izvodi samo iz principa... – sam uzeo pretpostavku tajniju od svakog tajnog kvaliteta” (E,V, predgovor), pretpostavku o moći misli i mišljenja, misli kao takve. Doista je tajna kako je Dekartu išlo “od mišljenja” da misli misao koja je misao o misli, kada već ne postoji misao koja ne bi bila misao o telu, kada je već svaka ideja “suštinski” ideja tela, nekog njegovog stanja. Mogućnost mišljenja mišljenja, mogućnost “čistog mišljenja” otuda mora ostati nešto tajnije od najtajnijeg, a samo je ova mogućnost temelj “moći” duha, njegove “slobode”, samo bi ona mogla da utemelji i opravda ideju o nezavisnosti duha, o duhu “po sebi”, o duhu koji samim sobom sebe misli, i koji nikada nije proizvod stanja tela. Dekart, međutim, nije mogao da osigura i učini jasnom i razgovetnom jednu ovakvu mogućnost, već i zato što je takva mogućnost nemoguća, već i zato što je ona protivna samoj suštini duha, koja je u tome da je duh upravo ideja o trenutnom stanju tela. Uzimajući zabludu za istinu, Dekart se, poput svih koji slično misle o moći duha, legitimisao kao ludak, jer ludaci i nisu drugi do oni koji su u zabludi, i koji zabludu drže za istinu. Ludaci su, na primer, oni koji misle da govore iz slobodne odluke duha, kao što su ludaci, takođe, i oni koji misle da bilo šta čine iz slobodne odluke duha (E, III, 2, prim.).

Jer, nikada i ništa duh ne čini iz svoje vlastite slobodne odluke, zasnovane na njegovom vlastitom prohtevu. Duh uopšte nema prohteve, jedini prohtevi duha su prohtevi tela. Duhu se hoće samo i jedino ono što se hoće telu. Telo je mesto prohteva, u telu je, uostalom, usidren temeljni conatus, onaj koji modus održava kao modus – ‘udnja. Telo ‘udi, stalno i bez prekida, ‘udnjom koja se, kada duh za nju sazna, naziva požuda; ‘udnjom čiji se objekti menjaju u zavisnosti od načina na koje je telo aficirano ili aficira, ‘udnjom čiji je jedini i osnovni cilj uvećanje radosti tela, što znači uvećanje moći tela. Samo telo “zna” šta je za njega “dobro”, samo telo zna da je za njega uvek dobro ono za čim ‘udi, ma za čim da ‘udi, jer radost/moć tela ne uvećava se ovim ili onim konkretnim objektom ‘udnje, nego zadovoljenom ‘udnjom/požudom. Zadovoljena požuda dokaz je moći, velike snage tela, ne duha, dokaz njegove veće, uvećane snage postojanja. I pošto duh postoji samo onoliko dugo koliko postoji telo, i pošto se uvećanjem moći tela uvećava i moć duha (“A pošto se suština duha sastoji u tome što on potvrđuje stvarno postojanje svoga tela, i pošto mi, pod savršenstvom, razumemo samu suštinu jedne stvari, sleduje, dakle, da duh prelazi većem ili manjem savršenstvu, kad se dogodi da on o svome telu, ili o jednome delu njegovom nešto potvrđuje, što sadrži u sebi više ili manje stvarnosti nego ranije.” /E, III, Opšta def. afekata, objašnjenje/), to će duh uvek potvrđivati prohteve tela, koji uvek doprinose većem savršenstvu tela, zato što manifestuju njegovu moć i njeno uvećanje. Ne postoji duh koji bi telu mogao da kaže "ne”. Ali, to da se duh “odlučuje” za prohteve tela, ne znači da je ova odluka naknadna, ona ne podrazumeva uvid duha u prohteve tela, refleksiju duha o mogućim posledicama (ne)zadovoljavanja ovih prohteva. Duh ne razmatra ove prohteve, duh ovim prohtevima govori "da" u trenutku u kome se prohtevi u telu javljaju samo iz jednog jedinog razloga – zato što su se ti prohtevi u telu javili. Otuda odluka duha nije ništa drugo do sam prohtev tela i nastaje istovremeno sa prohtevom. "Odluke duha nisu ništa drugo nego sami prohtevi koji su baš zbog toga različiti, prema različitom sastavu tela”(E, III, 2, prim.). Sastav tela proizvodi specifičan prohtev, dakle, prohtev je učinak tela koja čine telo i sastav ovih tela. Promene u sastavu tela proizvode promenu prohteva, a odluka duha je stoga tek drugo ime za prohtev tela, i menja se sa promenom prohteva. Zato “odluke postoje u duhu nužno”, što znači da je duh uvek prisiljen na odluku, promenom prohteva koju ne može da kontroliše, i da svoju odluku nikada ne donosi slobodno. Gospodar odluke je prohtev tela. Sa svoje strane, duh čak ne može ni da odluči da ne odlučuje.

6) Želim, strasno, to objašnjenje...

Oh, to nisu pojmovi kao vaši, bili su to pojmovi kao moji, u skokovima, u
znojenjima i drhtajima, u koje nije ulazio ni atom razložnosti ili hladnokrvnosti.

Semjuel Beket

Želim, strasno, to objašnjenje o načinu na koji može da se dokaže, a priori, na osnovu pojma protežnosti, sva raznolikost stvari, piše Čirnhaus Spinozi (pismo 82). Za sada, po onome što sam čuo da se može u matematici, stvari stoje ovako: matematika ima moć da “iz neke stvari, uzete po sebi, odnosno iz njenog pojma, izvede, u najboljem slučaju, samo jedno od njenih svojstava” (ibid.). Stvari, dakle, uopšte ne stoje dobro, ukoliko bi bilo dobro da se iz pojma jedne stvari, stvar može saznati, tj. saznati sva njena raznolikost. Zaista, strasno ‘elim da bude moguće da se nezavisno od iskustva, da se nezavisno od procesa aficiranja, ne samoaficiranja, nešto može saznati; bilo bi dobro kad bismo mogli saznavati i zadobijati istinu, a da pri tome budemo daleko od onoga što saznajemo, da ga ne podnosimo i ne trpimo, da ga ne iskušavamo, radosno ili ne, svojim vlastitim telom. Tada bismo mogli saznavati nedodirnuti onim što saznajemo, tada bismo bili strašno osigurani protiv svih susreta sa onim što saznajemo. Svi bismo tada mogli postati Dekart, jer Dekartovo je mišljenje "da se sva raznolikost stvari može izvesti, na osnovu pojma protežnosti” (ibid.). Ali, iz određenog pojma ne može biti izvedeno mnoštvo (različitih) svojstava, dakle, istina o onome što saznajemo. “Meni se čini da je to nemoguće.”

Dobro vam se čini, to što vam se čini, odgovara Spinoza. Ne možemo da postanemo Dekart, pa ni sam Dekart nije uspeo da postane Dekart. U to me uverava nemogućnost spoznaje tela. Znamo da telo može da stvara, da govori, da donosi odluke, što znači da o telu jedva nešto znamo, jer ove su moći tela tek mali deo svega onoga što telo može da čini. Ne zna se, međutim, šta sve telo može. Niko još nikada nije saznao kakve su sve moći tela, i za šta je sve telo sposobno. Jer, “niko dosad nije sklop/strukturu tela tako tačno spoznao da je sve njegove funkcije mogao da objasni” (E, III, 2, prim.). Što nije slučajno, što je neizbežno, što je uslovljeno samom prirodom sklopa koji telo jeste. Jer, telo je sklop mnogih tela koja su sklopovi mnogih tela (“Čovekovo telo sastavljeno je iz vrlo mnogih individua /različite prirode/, od kojih je svaka veoma složena” /E, II, postulat I/). Taj sklop je, dakle, sklopljen od tela koja se, kao i svi konačni modusi, kreću ili miruju, koja se, ovim kretanjem, sudaraju, odbijaju, koja se naslanjaju jedna na druge, povezuju jedna s drugima u određen sklop, koji telu daje formu; i sklop koji se menja. Jer, tela od kojih je sklopljen sklop tela, čas miruju, čas se kreću, i kreću se nekad sporije, nekad brže, i u ovim kretanjima susreću se sa drugim telima, koja do tada nisu obrazovala sa njima nikakve relacije. Tako nastaju novi sklopovi, drugačije strukturirane strukture, drugačija tela. Tela se stalno preobličavaju, postajući druga tela koja postaju druga tela... ljudi u zveri i zveri u ljude. Tela su stalno u procesu strukturiranja i prestrukturiranja, komponovanja i dekomponovanja, formiranja i deformiranja. Tela stalno umiru, rađajući ovim umiranjem druga tela, nove oblike, nove sklopove. Tela su stalno u procesu postajanja drugim telima. "Ali ovde treba napomenuti da, prema mome shvatanju, telo umire onda kad su njegovi delovi tako raspoređeni da dobijaju među sobom drugi odnos kretanja i mira. Jer ja se ne usuđujem da odričem kako ljudsko telo, i kad se održi cirkulacija krvi i druga obeležja, zbog kojih se smatra da telo ‘ivi – ipak može biti promenjeno u drugu, od njegove potpuno različitu prirodu. Naime, nijedan razlog ne primorava me da pretpostavim kako telo umire samo tada kada postane leš (kad se promeni u leš)”, (E, IV, 39, prim.). I leš je tek jedna nova struktura, čiji će ekstenzivni delovi biti pokrenuti kretanjem drugih ekstenzivnih delova i ovim kretanjem odneseni u nove strukture. Tela nikada ne umiru, tačnije, zato što se stalno menjaju, tela uvek umiru. Što znači da su tela uvek i neizbežno ‘iva, jednim ‘ivotom koji se ne održava u ‘ivotu proizvodeći smrt, nego uvek i iznova proizvodeći ‘ivot.

Upravo je kucnuo čas da odbacimo sve one, zaista nikakvim naporom tela ili duha shvatljive, stavove filozofa koji ‘ivot smeštaju u dušu. Jedan užasan strah opredelio ih je da ovako misle. Pribojavali su se, naime, da ako je ‘ivot negde drugde, izvan duše, da onda i bog i duše moraju biti smrtni; jedino je nejasno čime je opredeljeno njihovo mišljenje da je bog netelesan, nematerijalan, netvaran. A ovim su strahom bili pokrenuti i Sokrat, i Platon, i Aristotel, i Dekart. Aristotel je razlikovao vegetativnu, čulnu i razumsku dušu, iz čega je izveo zaključak da ‘ive samo biljke, ‘ivotinje i ljudi, zato što samo one imaju dušu i zato što je ‘ivot u duši, i zato što je samo duša ‘iva, i zato što je telo, po sebi, bez duše, potpuno mrtvo. Ali, stvarno, ne možemo ulaziti u analizu ovakvih stavova, kaže Spinoza, ne možemo tešiti uplašene filozofe, i uveravati ih da će oni, baš oni, sa svojom vlastitom individualnom dušom, zauvek ‘iveti i u večnosti filozofirati, darujući nam i dalje, ovakve proizvode svojih strahove. Nećemo čak ni tumačiti ovakve misli, mirno ćemo proći pored njih, ostavljajući ih tamo gde jesu; štaviše, nećemo se čak potruditi ni da ih opovrgavamo, jer, kako bi se razumno mogao opravdati pokušaj da se opovrgavaju tvorevine bujne mašte? “Nikakav napor nećemo ulagati u odbacivanje ovakvih shvatanja, jer što se tiče tri vrste duša pripisivanih biljkama, ‘ivotinjama i ljudima, već smo dovoljno pokazali kako one predstavljaju tek fikcije, budući da smo pokazali kako u materiji ne postoji ništa osim mehaničkih sklopova i delanja".17 Nema govora o tome da je materija neživa i inertna, to su fikcije i njih ćemo ostaviti onima koji te fikcije drže za istinu, a znamo već kako se takvi zovu. Materija je ‘iva, što znači da je sve ‘ivo, a ne samo ono što ima duh, “život bi valjalo pripisivati takođe i telesnim stvarima nepovezanim sa dušom”, duša nije nikakav uslov mogućnosti ‘ivota, ‘ivot ‘ivi i u materiji koja nema “dušu”; ‘ivot je mehanički sklop koji deluje i radi (otuda omnia animata znači – sva tela su ‘iva i imaju moć preobličavanja). Život je bezdušna i svakako bezlična mašina koja radi, radi, radi. I radi. Što ne znači da se ova mašina ne kvari. Kvari se, i kvar na mašini naziva se leš. Jasno, kao i svaki kvar i ovaj se može popraviti, delovi pokvarene mašine raznose se, preuzimaju ih druge mašine, postaju delovi drugih mašina koje ispravno rade i čiji rad potpomažu.

Telo se menja na dva načina. Moguće je da tela – ekstenzivni delovi od kojih je telo sastavljeno, između sebe, bez priliva novih ekstenzivnih delova, stupe u drugačije odnose, bilo time što oni sami postaju veći ili manji, bilo time što zadržavaju istu brzinu kretanja, menjajući pravac u kome se kreću. Ovakva promena znači samo da je telo, u sebi, promenilo ritam, da je promenilo ubrzanje, da se usporilo ili ubrzalo, ali ona čini da telo i nadalje očuva svoju celovitost, tj. da “telo zadrži svoju prirodu bez ikakve promene svoje forme” (E, II, pom. stav V, VI, VII). Ali, u svom kretanju, telo takođe susreće i druga, spoljnja tela, koja ga aficiraju i koje ono aficira. Spoljašnje telo s kojim se telo nužno slučajno susrelo može mu, u ovom susretu, predati svoja kretanja, može se u njega upisati na takav način da u njemu ostavi “svoje” ekstenzivne delove u takvom iznosu koji će promeniti formu tela. Modus tada više ne može da potvrđuje dotadašnje relacije između svojih delova, modus = forma koju uspostavljaju relacije ekstenzivnih delova tada se “razbija”, uspostavljaju se sasvim nove relacije koje se grade i od “novopridošlih” ekstenzivnih delova; nastaje novi modus sa sebi svojstvenom relacijom tela; “Dakle, ono što čini da se održava odnos kretanja i mira, koji delovi ljudskog tela imaju među sobom, to održava oblik ljudskoga tela i prema tome, čini da ljudsko telo na mnogo načina može biti aficirano, i da opet ono samo spoljnja tela na mnogo načina može da aficira... Dalje, ono što čini da delovi čovekovoga tela dobijaju drugi odnos kretanja i mira, to čini da ljudsko telo uzima drugi oblik;” (E, IV, 39, dokaz). (Ovakav ishod, naravno, nije nužan. Moguće je da iznos razmenjenih ekstenzivnih delova bude toliko mali da ne prekine postojeće relacije unutar konačnog modusa. Modus tada zadržava svoju formu.)

Telo-forma je, otuda, uvek elastični omotač koji omotava tela čiji ga odnosi obrazuju, a ta tela omotavaju tela od kojih su sama sastavljena, i tako u nedogled. Iza omotača je uvek i samo drugi omotač. Omotač omotava omotač koji omotava omotač, i u svakom omotaču previjaju se i pregibaju drugi omotači. Svi ovi omotači-forme, usled kretanja u kome se nalaze, probijaju jedni druge, omotavajući se na druge načine. To znači da sva tela, zato što su ‘iva, prelaze jedna u druga, probijaju jedna u druga, formirajući se i deformirajući se, prihvatajući novu silu, više ili manje moći (delovanja ili trpljenja), koju su im ubrizgala druga tela. Tu se uopšte ne radi o pukoj smesi, mešavini, masi ili zbrci, tu se uvek radi o proizvodnji novih individua, o beskrajnom rađanju novih oblika od kojih je svaki “uzet po sebi savršen”, o proizvodnji savršenstava se tu radi. Ne postoje nesavršena tela, nema “nižih” i “viših” tela, niže i više materije, “koristim vaše izraze” (o nižoj i višoj materiji), “iako ne razumem zašto je materija koja se nalazi ’niže’ lošija od one koja je više" (pismo 56, Bokselu)18. Sva ova “po sebi savršena” tela koja rađaju nove oblike, nalaze se u procesu stalne inter-akcije, međusobnog dodirivanja, međusobnog dohvatanja, sustizanja, prihvatanja, probijanja – tela probijaju jedna u druga i prolaze jedna kroz druga. Tela su pasaži. Ali ne prolaze glatko, u ovim prolazima ona jedna u drugima ostavljaju svoje moći da budu moćna i svoje moći da budu nemoćna, svoje moći delanja i trpljenja. Nijedno telo nije pasivno i tromo, svako je telo interakcija. A kada se jedan omotač probije i rascepi onda se iz otvora ovog rascepa pomaljaju novi, savršeni oblici. To da su sva tela, i tvrda i meka i tečna, elastična, jer se upisuju jedna u druga i probijaju jedna u druga, znači da su sva tela varijabilna, promenljiva i nestalna. Tela su varijacije. Tela nisu glatki poligon po kome klize ekstenzivni delovi ostavljajući ih nepromenjenima, tela nisu supstrati koji u “dubini”, u biti ostaju sebi isti, dok se po njihovoj površini menjaju odnosi mirovanja i kretanja njihovih vlastitih delova, tela nisu medij na kome se bore sile ovih ekstenzija – telo je uvek i samo određeni, promenljivi kvantitet sila mirovanja i kretanja, čiji uzajamni odnosi tenzije, naslanjanja i odupiranja menjaju i preobličavaju telo. Telo je sklop relacija. Ništa drugo. To drugo je materija koju je Bog podelio u jednake partikule.19 Ono što telo čini telom samo je određeni odnos između mnoštva ovih istih partikula. Dakle, telo je forma. Kako se vidi, materija uopšte ne čeka da je oplode forme i iz potencije prenesu u aktualnost, materija samu sebe oplođuje i iz sebe, samom sobom, svojim vlastitim silama kretanja i mirovanja, porađa individue koje se zovu tela. Materija je tvoriteljica oblika, materija je aktivni princip koji uobličava oblike, svojom vlastitom moći, ma šta da o tome kaže Aristotel. Štaviše, šta god da on kaže, to je tako malo važno, da je zapravo, potpuno nevažno, “autoritet koji imaju Platon, Aristotel i Sokrat, za mene nema nikakvog značaja”, iz njihovih su filozofija mnogi kasnije stvarali učenja o “unutrašnjim svojstvima, intencionalnim oblicima, supstancijalnim formama, i o još hiljadu sličnih gluposti” (pismo, 56). Sve ćemo to ostaviti po strani, i u središte izneti ‘ivu materiju koja je aktivna, koja se kreće ili miruje, koja proizvodi individue koje nazivam telima, od kojih, takođe, nijedno nije pasivno, jer ne postoji ništa što je pasivno, jer je sve što postoji delatno i aktivno, čak i kada užasno trpi, kada je nepodnošljivo ‘alosno.

Postaje jasno: da bi se spoznao sklop tela, da bi se tom spoznajom tačno odredilo šta sve telo može, nisu dovoljni pojmovi. Ne postoji takav pojam, još uvek ne postoji takav pojam iz koga bismo mogli da poznamo moć tela, jer ta moć je promenljiva, ona varira od sklopa do sklopa, i svaki sklop stalno otkriva nove mo(gu)ć(nost)i. Svaki sklop ima drugačiji “iznos” moći. Svi pojmovi koje smo do sada obrazovali, sve transcendentalije, univerzalije, apstrakcije, upravo apstrahuju razlike koje postoje između sklopova, razlike koje postoje između tela, razlike koje se beskrajno umnožavaju. Te razlike nisu mislive onim čime mislimo, na način na koji mislimo. Samo iskustvo može da nas nauči svemu onome što telo može, jer samo iskustvom možemo da registrujemo sve tenzije i sve suprotnosti i promene koje telo proizvodi i u kojima je njegova istina. I kada Spinoza kaže da nikoga još do sada iskustvo nije naučilo šta sve telo može da radi, onda on ne kaže da još niko do sada nije bio prepušten takvom iskustvu. Jer, takvo iskustvo je nužno, nužni su slučajni susreti tela sa telima, telo ne može da izbegne druga tela, telo ne može da izmakne proletima, preletima, preobličavanjima, promenama... Kada Spinoza kaže da još nikoga iskustvo nije naučilo svemu onome što telo može, onda on kaže da još uvek nije izumljeno mišljenje koje bi moglo da misli ovo iskustvo, da još uvek nije izumljeno mišljenje koje bi proizvodilo pojmove koji bi hvatali i poimali sve ove male razlike i suprotnosti, sve ove transformacije i deformacije kroz koje tela prolaze i koje tela proizvode. Da se još uvek nije dogodila invencija pojmova u kojima vibriraju razlike, i to zauvek. Da bismo saznali telo neophodno je da proizvedemo nove, drugačije pojmove. Neophodno je izumeti novo mišljenje.


Oktobar 1995.


NAPOMENE

1. Baruch de Spinoza, Etika (u daljem tekstu E), knjiga III, predgovor, BIGZ, Beograd 1983.

2. Ž. Delez/F. Gatari, Šta je filozofija?, Sremski Karlovci 1995, str. 62.3. Dž. Keruak, Na putu, Novi Sad 1988: “...I želeo sam da se otisnem. Negde u malom mozgu znao sam da će biti devojaka, vizija, svega; negde iza linije biser će morati da mi padne na dlan”.

4. C. Brunner, Die Attribute, u Spinoza in neuer Sicht, prir. Leo Sonntag i Heinz Stolte, Verlag Anton Hain, Meisenheim am Glan 1977, str. 44.5. G. Deleuze, Spinoza, Praktische Philosophie, Merve Verlag, Berlin 1988, str. 143.6. E, III, definicije i postulati.7. G. Deleuze, Proust and Signs, New York 1972, str. 58.8. M. Prust, Nestala Albertina, U traganju za iščezlim vremenom, Beograd 1983, str. 13.9. “To je odredba nevoljnog pamćenja: ono internalizuje kontekst, ono prošli kontekst čini neodvojivim od sadašnje senzacije”, G. Deleuze, Proust and Signs, nav. izdanje, str. 58.10. Ž. Delez/ F. Gatari, Šta je filozofija, nav. izdanje, str. 211.11. S. Beckett, Malone umire, Zagreb 1969, str. 36.12. L. Hearn, O želji da se uhvati mesec, SIC, Beograd 1987, str. 9.

13. Spinoza je, međutim, čulne znakove, u drugoj knjizi Etike, podvrgao kritici, zato što je čulnim znacima nemoguće zadobiti istinu. To ne znači da je kritikom znakova Spinoza zadobijanje istine odvojio od tela. Obrnuto, istina se zadobija telima, ali ne čulnim znacima, nego “opštim pojmovima”, koje duh obrazuje iz onoga što je telima zajedničko. Telo će, dakle, i dalje ostati uslov mogućnosti zadobijanja istine. 14. Spinoza se i ovde rukovodi nalogom – zadržati uobičajene reči, promeniti im uobičajeno značenje.15. B. de Spinoza, The Principles of Descartes’ Philosophy, appendix, The Cogitata Metaphysica, part II; Open Court, La Salle, Illionois, 1974, str. 167.

16. V. Vulf, Talasi, Nolit, Beograd 1983, str. 161.

17. B. de Spinoza, Cogitata Metaphysica, u The Principles of Descartes' Philosophy, nav. izdanje, str.151. Prethodno objašnjenje na koje Spinoza ovde upućuje, nalazi se u analizi materije i tela, sprovedenoj u Principima Dekartove filozofije (međutim, bez izravnog upućivanja na Aristotela), koja dolazi do uvida da se materija sastoji isključivo od materijalnih korpuskula, da u materiji nema ničeg osim materije, koju živom čine sile kretanja i mirovanja. Pošto su te sile imanentne samoj materiji, materija je živa i delatna, a živom je čini njena vlastita moć preobličavanja/kretanja. Up. B. de Spinoza, The Principles of Descartes’ Philosophy, postulat III dela, kao i postavke I i II, istog dela, sa dokazima.

18. “Niže” i “više” može da znači samo ono što doslovno znači, prostorni raspored. Iz njih se brišu svi slojevi značenja koji bi “niže” vrednosno odredili kao lošije. Jer, svaka je stvar po samoj sebi, po svojoj suštini, savršena. To zato što se “u prirodi ne dogadja ništa što bi moglo da joj se uračuna u nedostatak. Jer, priroda je uvek ista, i njena snaga i njena moć delanja jeste svuda jedna i ista; to će reći, zakoni i pravila prirode, prema kojima se sve događa i sve iz jednih oblika menja u druge, jesu svuda i uvek isti”. (E, III, predgovor). Priroda ne poznaje manjke, nedostatke i defekte.

19. B. de Spinoza, The Principles of Descarte’s Philosophy: “U početku je sva materija bila podeljena u jednake delove”, III deo, 2 postavka, dokaz. Ovo učenje Spinoza je zadržao i u Etici, II, postulati I–IV.



Dugo putovanje u Trst

Image and video hosting by TinyPic

Nije istina, ono što kaže u De imitatione (I, 3, 5) da nas neće pitati, kad dođe dan suđenja, šta smo čitali, nego šta smo radili.

Radomir Konstantinović


1. Razum

Dekartova smrt je zapis o jednom načinu stalnog iskušavanja mišljenja, dakle, o jednom životu koji ne može da izađe iz sebe, iako je to ne samo njegova najintenzivnija želja, nego i njegovo najsnažnije htenje. U pitanju je pripovedanje o jednoj zapletenosti u sebe mišljenja koje misli protiv sebe, u stalnom otporu prema sebi, jednog mišljenja koje se sebi uopšte ne dopada, koje bi htelo da bude drugačije, jer je sebi, onakvo kakvo jeste, neizdržljivo i nepodnošljivo. I, naravno, jednog mišljenja koje je zastrašeno potpunim rascepom u koji je zapalo, svojom nemogućnošću da postane drugačije, svojom nemogućnošću da ostane isto.

Naravno, svako mišljenje misli protiv sebe i nasuprot sebi. U tome i jeste narav mišljenja, u tome i jeste priroda refleksivnog mišljenja. Ali, kada kažemo da u ovom zapisu susrećemo mišljenje koje se sa sobom spori, onda mi uopšte ne mislimo na mišljenje koje je svoju prirodu otkrilo u samorefleksiji i koje postupa po najboljim protokolima samozahvatanja. Mislimo na nešto drugo: na jedno mišljenje koje ne želi da prihvati ove protokole, koje ne želi da se ponaša u skladu sa ceremonijama meditativnog samoutemeljenja razumnog subjekta, iako se po tim ceremonijama ponaša, iako je sebe već steklo kao razumno, kao metodsko, kao, jer ima još i znanje o tome da je takvo, umno. U pitanju je mišljenje koje ne želi da dođe do kartezijanske naravi razumnog mišljenja, nego koje, obrnuto, polazeći od svoje već osigurane (kartezijanske) razumnosti, želi od nje da se otisne. Ta razumnost, oblikovana je očinskom rukom Dekarta-oca, rukom koja je najpre pažljivo uklonila čulnost i mahnitanja tela, a zatim i ludilo i snove i nesigurnosti i sumnje, i zle demone, i noćne utvare koje se “na zidu vide pri lakom svetlucanju noćne lampe”, a onda i imaginaciju, sve himere mašte, poeziju i neuobličenost jezika, i povrh svega toga, jednim neutemeljenim gestom još i nestabilnost jednog labilnog cogita, a onda pažljivo izgradila svet “sasvim drugačiji od ovoga koji vidite”, u kome su nepravilni, raznobojni oblici najpre svedeni na geometrijski pravilne figure, a zatim su ove figure obeležene brojevima, i ceo se svet tada zatvorio, uređen po najstrožim, “najlepšim, lakim i sigurnim pravilima” matematičkog shematizma, kaže Dekart. U takvom je svetu sve lako zato što je sve pravilno, a sve je pravilno zato što je sve razumno, a sve je razumno ne zato što sve jeste razumno, nego zato što je razum isključio sve što je nerazumno. Tako je lakše, sigurnije je, izvesnije. To je svet oblikovan očinskom rukom koja se kreće po načelima očinskog razuma. U takvom svetu nema više nepravilnosti, nepredvidljivosti, izobličenja, iskrivljenja, nepostojanosti, iznenađenja, zasupnutosti, zgranutosti. Tačno je, Dekart se jeste jednom zaprepastio, ali to je bilo još onda kada nije osvedočio vlastitu razumnost, kada još uvek nije živeo u razumnom svetu matematičkih oznaka, nego u čulnom svetu lažljive telesnosti, još onda kada nije znao da li sneva ili je budan. Posle je to saznao, užasno se urazumio, preselio se u razuman i predvidljiv svet matematizovan univerzalnom matematizacijom, u bezbedan svet lišen iznenađenja, u siromašan svet oslobođen nepravilnosti čulnosti. Isključio je zavodljivost pojavnog, brzinu živog, nastanio se u ogoljenosti “prostih priroda”, u sporosti mrtvog. Postao je otac, porodio je pravila, i obrazovao “očinski” svet sav sagrađen od tih pravila (za rukovođenje duhom, za telo nije ni važno, ono je isključeno, jer ono neće pod pravila, a što neće da postane pravilno, što odbija da se uredi, to treba ostaviti u neurednosti nebitnog). Taj urazumljeni, očev, uvek očev, svet jeste svet izvan sveta, iako zbog toga, kaže Dekart, nije ništa manje razuman, ništa manje stvaran. I sve je u njemu izvan sveta, sve je nedodirljivo, nečulno, ali mislivo: “lice moga oca, u Neuropsihijatrijskoj, jeste lice van sveta, vansvetsko lice, apsolutna forma kao apsolutna predvidljivost, i predviđenost, svake pojedinosti, svakog dela, i u tome smislu ono apsolutno jedinstveno, ili savršeno, u trijumfu reda (ili uma), lice bića koje ostaje nedodirljivo i kada na njega spustiš ruku, nedodirljivo, kao ova pepeljara pored mene, kao drvo, – ono drvo pred Standom (u Trstu, posle očeve smrti)” (str.11).1 Sve u tom svetu mora biti nedodirljivo, zato što je sve nečulno, i čulno je postalo nečulno, i očevo telo, i drvo pred Standom, i bicikl prislonjen uz to drvo, sve se zatvorilo u vlastitu unutrašnjost, okrenulo sebi u naporu samostvaranja i samozrcaljenja, i svi su oblici sažeti u unutrašnjostima nabora jedne misli predate mišljenju o samoj sebi. I “drvo je utonulo u sebe”, sve je okrenuto unutrašnjosti, zatvorenoj za spoljašnjost, u svetu obrazovanom po načelima očevog razuma koji mnije da je moguća razlika između unutrašnjeg i spoljašnjeg, da postoji neko unutrašnje koje ne bi bilo spoljašnje. Zauzvrat je dobijena apsolutna sigurnost. Tamo gde je otac, poput Boga, uzrok svake posledice, svaka je posledica predvidljiva, i ništa nije prepušteno iznenadnosti slučaja. “Eto, ponavljam: la forme qui élimine les hasards du vent, koja se samostvara, okrenuta sopstvenoj unutrašnjosti, i tako isključuje opasnosti vetra, ali tako isključuje i celi svet: ne samo mene, nego i onaj bicikl...” (str. 11), ali i mene, sina, i sin je isključen iz očevog sveta, jer sin bi da dodiruje pepeljaru, drvo, bicikl, sin nije bestelesan, kao što je to već poznato iz pisma za koje neki veruju da je sveto, sin je telesan i živ, i živi u neizdrživom rascepu između očeve ruke koja se pokreće samo da bi nešto dovela u red, ponovo uspostavila siromaštvo (“...nema poretka bez siromaštva, nema reda u bogatstvu. Red osiromašuje.”), i zatim se vratila u mirovanje na krilu svog gospodara, “gospodara bića i reči, apsolutnog gospodara, jer može što drugi ne može: da bića pretvara u reči, i reči u bića” (str.17), živi dakle, u rascepu između gospodara Dekarta-oca, bestelesnog i razumnog, i čoveka slabog pamćenja, čoveka razlike i raznolikosti – Montenja.

Jer, Montenj nije očinska figura. Montenj ima roditelje, on ima svoje citate, on je rođen od drugog i za drugog. Samo je očinska figura bez roditelja i bez citata, daleko od svega, distancirana od svih. Dekart je “uvek na analitičko-kritičkom odstojanju od svega, i zbog toga na neki način uvek na početku: vreme ove apsolutno-kritičke misli jeste vreme apsolutne sadašnjosti, bez prošlosti, ali i bez budućnosti: vreme apsolutne samoće. Kritička misao usamljuje: Dekart nema senku. Nema sina. Ali Dekart nema ni oca: nema citata” (str. 62). Dekart je svoj otac i svoj sin, on je sav svoj svet, i živi u tom svetu, izvan sveta. On je apsolutno sam, sam je kao pas, dodiruje samo samog sebe, i samo sebi dopušta da sebe dodirne, masturbira: "masturbacija: ta saglasnost objektivno nezavisnih tela, zajedništvo apsolutno usamljenih... ljubav dakle u najbednijoj napuštenosti” (str. 154). Ali, Montenj nije izvan sveta, on je čovek sa senkom, on ne isključuje opasnosti vetra, ne zato što, možda, i on ne bi želeo u sigurnost bestelesnosti i predviđenosti (”On će da navodi Seneku: ’Pomisli da je velika stvar biti uvek isti čovek’”, str. 7), nego zato što je takva želja, želja koja želi nemoguće. “Biti uvek isti čovek” je nemoguće, već i zbog same naravi čoveka, zbog same prirode identiteta. Uvek isti čovek je rascepljen, umnožen, on je uvek ne-isti. “Mi smo sačinjeni od komadića, i to sastavljenih tako bezoblično i raznoliko da svaki delić u svakom trenutku igra za svoj račun”, kaže Montenj, i nikako da se skupimo u istost, nikako da se saberemo u pribranost, nikako da sve te komadiće, bezoblične i raznolike, razigrane i radosne, privedemo sebi u prisebnost. Mi smo neprisebni, zauvek ludi, zato što smo razumni, i zato što je razum, po svojoj prirodi, po svojim najintimnijim postupcima, najprisnijim težnjama – lud. “Šta je ono što uznemiruje duh i najčešće ga baca u stanje ludila, ako to nije njegova brzina, njegova istančanost, njegova svestranost, i ukratko njegova vlastita moć? Od čega se sastoji najfinije ludilo, ako ne od najfinije mudrosti? Kao što su velika neprijateljstva rođena iz velikih prijateljstava, i fatalne bolesti iz snažnog zdravlja, tako su i najređi i najluđi poremećaji proistekli iz najneobičnijih i najaktivnijih delovanja duše... Činovi bezumnih pokazuju nam kako je ludilo strogo usaglašeno sa najstrožim postupcima duha... Hoćete li zdravog čoveka, hoćete li da bude postojan i uravnotežen, u duhu i moralu? Obavijte ga u tamu lenjosti i tuposti. Da bismo bili mudri, moramo biti načinjeni kao zveri, i zaslepljeni pre nego što uzmognemo sebe da vodimo”, kaže Montenj, braneći Rejmona Sebona. Da bismo bili mudri moramo biti poput životinja, poput onih koji su bez razuma, nerazumni, blesavi ili ludi, zato što su samo ludaci razumni, a razumni su ludi, samim kretanjem svoga razuma koji neće da bude lud, i koji u svojoj ludoj razumnosti, zaslepljen, ne vidi da je u najdubljoj harmoniji sa najluđim poremećajima, da je i sam poremećen. Ili, drugačije, da bismo bili razumni, moramo biti telo, koje se nikada nerazumno neće odreći tela, telo koje ne pristajući na odricanje postaje mudra životinja, bez duha/uma, bez jezika, kako je već i Dekart tvrdio, nesaglasna sa ludilom (uvek uređenim), “životinja kao najzad apsolutna, najzad apsolutno čista besmislenost, ona, bez oblika, sećanja, bez imena” (str. 103). Naročito bez imena, ime je identitet, ime je ime onog “uvek istog čoveka”, nemogućeg, ime je odsustvo razigranosti rascepljenosti, odsustvo tela. I uopšte nije neobično što se Dekart-otac plašio ove bezimenosti životinje, neidentiteta tela: “moj otac se plašio te životinje, eto to je to (Dekart ili strah od životinje): to je moj otac koji, čekajući da progovorim (najzad, najzad), ne dozvoljava mi da se u govoru služim telom... da pokazujem na svoje telo kad kažem Ja” (str. 103), ne dozvoljava da ostane čak ni uspomena (u liku kretnje ruke) na životinju, na nered, na bezimenost, nemoć, slabost, nepravilnost. Iznenadnost. Jedna takva uspomena, jedan jedva vidljiv trag životinje, dovoljan je da se matematički shematizam ponovo razbije u geometrijsku pravilnost oblika, a ovaj, zatim, u neuređenu nepravilnost tela. Jedna takva uspomena na životinju, uspomena koja stalno, poput simptoma, izbija na površinu, dovoljna je da podrije božansku građevinu, pravilnu i uređenu, sporu i sigurnu. Da bi se takva tvrđava osigurala potrebno je poništiti i uspomene iz “onog” sveta, telesnog i čulnog, uspomene na strahove, nesigurnosti, demone, strasti, i posebno, iznad svega, uspomenu na materinsko.

Jer, majka je ta životinja koju Dekart-otac hoće da zaboravi. Majka je to mesto bez razuma/uma, i kornjača (”stara kornjača, ličila je u poslednjim svojim danima na staru kornjaču), i kučka, i “neživa” stvar (šešir), koja se kreće bez pravila, mesto neuređenosti i dopuštenosti svega, prostor odsustva dužnosti, bliskosti tela, ona se može dodirnuti, njeno lice nije nedodirljivo, njeno lice nije uvek ista ledena maska, ona nije izvan sveta, čista forma dekartovskog sveta prozračne materije i života koji se odvija po pravilima, ona je montenjevska “kriza života kao dužnosti”, dakle, kriza smrti, slavlje života, u apsolutnoj anonimnosti, u potpunoj nezainteresovanosti za večni život imena i dela (interes oca), u zainteresovanosti za kratko trajanje tela. Ali, do majke se može doći samo povratkom u materinsko mesto prisnosti, samo putovanjem u razobručenost, preteranost, vedrinu, lenjost i prekomernost materinskog sveta – povratkom u Trst. Samo u Trstu se može “postati majkom”, postati životinjom, lenjom i vedrom, ludom, dakle, razumnom. Dovoljno je staviti majčin šešir, baš njen, ili onaj koji je htela ali joj je ostao uskraćen očevom zabranom, i poludeti, ne više samo gledati, nego i dodirivati, i osećati, telom, zatvorenih očiju. “Uzeo sam, ponovo, onaj njen šešir, crni, za služavke kao gospođe, pa sam onda morao da spustim na pod moju kutiju sa deterdžentom... da bih namestio sebi taj šešir na glavu, jer ako malo zatvorim oči, sa tim šeširom, pred ogledalom, u Standi, možda ću da te vidim, bićeš sa mnom, bilo bi divno da si sa mnom. – Možda sam, ipak, i zatvorio oči, i nisam se usuđivao da ih otvorim, iako je ona bila negde tu, osetio sam to, možda je stajala na samo nekoliko koraka od mene. Možda me je gledala, jer već je počeo da duva vetar...” (str. 88). Trst je svet u kome duva vetar. Svet u kome ne svetluca prozračna i saznatljiva rasprostrtost, nego neprozračna zrna peska, koja nam šalju sjaj, to je svet šarenih stvari, “aparati za pečenje hleba, električni mlinci za kafu, košulje, marame, lutke, bicikli, tanjiri, stolice i ležaljke za baštu, kaputi, šeširi, kišobrani, naočari za sunce” (str. 91), i živih tela izgubljenih među stvarima, u bliskosti sa stvarima, u naporu životinje da oživi i neživo, kako bi sve bilo živo, brzo i iznenadno. Trst je karneval živog. Kada se umire, odlazi se iz Trsta. “Vreme je da umremo... vreme je da izađemo iz Stande” (str. 91). Napustiti Trst, znači napustiti telo. I njegova slavlja.

Da bi se napustio Trst, dovoljna je smrt. Dovoljno je, dakle, obaviti jednu radnju tako jednostavnu kao što je umiranje. Mnogo je teže vratiti se u Trst, kada smo jednom iz njega otputovali. Neuporedivo je teže, toliko teže da je nemoguće, oživeti kada smo jednom već mrtvi. Zato je pokušaj sina da izađe iz izmišljenog sveta Dekarta-oca i vrati se u grad Montenja-
-majke, uvek već osuđen na propast. Jer, iz razuma zadobijenog vlastitim činom, iz misli rođene u samoj sebi, u tišini napornog rada na samo-utemeljenju, ne može se nikada izaći. Moguće je nikada ne ući u Dekartov svet iz bajke, moguće je nikada ne prekoračiti prag podruma koji Dekart hoće da osvetli, i nikada se ne prepustiti reflektovanju misli, moguće je nikada ne pročistiti misao do “čiste misli”. Ali, ako se to jednom uradi, onda je izlaz nemoguć, jer onda izlaza nema. Svaki je izlaz, tada, samo ulazak, svako je izlaženje iz spekulativnog samo potvrda ulaženja u spekulativno. Zadobijena razumnost razuma ne može se negirati uvidom u nerazumnost razuma, jer taj uvid ispostavlja upravo razumni razum. Montenj je to znao. Njegova teza glasi: pre nego što postanemo razumni, možemo se spasiti, možemo ostati u prostoru detinjstva, slike, ludosti, u materinskom prostoru neregulisanom pravilima, možemo ostati mudri, biti poput zveri ili blagih životinja, ali samo i jedino pre, nipošto nakon, nakon utemeljene razumnosti razuma već smo, nepovratno, uhvaćeni u njegova pravila, u načela koja on postavlja, u mreži smo iz koje nema bekstva. To ne znači da ne možemo misliti, da ne možemo filozofirati, to samo znači da ne možemo misliti po metodskim načelima razuma, da ne možemo filozofirati u skladu sa nužnom, očinskom logikom subjekta znanja. Time filozofija nije izgubljena. Jer, preostaje drugi lik filozofa, “nova figura”, kaže Montenj, “nepromišljenog i slučajnog filozofa”.

Ali, onaj koji je već obrazovan po načelima dekartovskog, analitičkog, uspostavljanja razuma, taj više nikada ne može postati “nepromišljeni i slučajni filozof”. Za njega je vedrina izgubljena. On može poludeti, ali jednim ludilom razuma, jednom nepomičnom melanholijom koja razum zatvara u samog sebe. Dakle, on više nikada ne može izgubiti razum. “Veoma je teško izgubiti razum”, kaže Dekartov sin (str. 52), koji ima ludu želju da izgubi razum, da otputuje u Trst, da postane Montenj, da stavi majčin šešir na glavu, koji ima želju da bude bez Dekarta, "bar na kraju bez Dekarta” (str. 27), bar jednom bez Dekarta, kada je već sve uvek bilo sa Dekartom, Dekartom koga niko nikada nije voleo, iako su ga svi poštovali, koji je hteo da izgradi svet bez strasti, u kome nas jedino ništa ne može povrediti, ništa pobediti.

Ali, veoma je teško izgubiti razum, ta je težina neizdržljiva, nemoguće je izgubiti razum, između sina i Montenja uvek postoji Dekart, zato se do Montenja više ne može stići, majka je zauvek i potpuno mrtva. Preostaje jedino prepuštanje pokušaju dugog usmrćivanja Dekarta. Paskalom. Ako ne može postati majka, sin može postati Paskal, i obrnuto, Paskal postoji samo ukoliko je sin napustio oca i postao Paskal; “jer Paskal je Paskal samo ako sam i ja Paskal" (str. 77). Paskal je Dekart koji napada Montenja. Zato što, vedar, ne veruje, zato što se, lenj za besmrtnost, ne trudi, zato što je propao u detinjstvo, ne traga za značenjem i apsolutnim istinama, ne brine ni o svojoj bašti kupusa, slučajan je i nepromišljen. Neodgovoran, bez dužnosti. Čisti život. Životinja. Ali, Paskal je i Dekart koji umire (str. 27), jer Paskal zna da se razum može osporavati, ali da se ne može daleko od razuma, da se nikada ne može ni malo od razuma, da smo uvek strašno razumni. “Govor protiv razuma tu najmanje pomaže”, kaže sin koji o blesavilu, za razliku od oca, ima dobro mišljenje. “Paskal to zna: ništa razumu nije svojstvenije nego da govori protiv razuma... što je jedna od najvećih podlosti (lukavosti; posredne delatnosti?) razuma” (str. 52). I Paskal se boji ludila, govori da je ludilo već u razumu, samo da ne bi postao životinja, da ne bi potpuno zaboravio očinstvo, strah ga je da se ne izgubi u neuređenom materinskom svetu. “Strah me je da ne poludim, zaista bojim se ludila, mnogo, ništa manje nego što se bojao moj otac", Dekart, "iako je to besmisleno, ne samo zbog toga što nemam šta da izgubim ako poludim... nego zato što bi tek ludilo, i samo ludilo, moglo da me spase" (str. 52). Ali, Paskal zna i još nešto, što Dekart nije znao, zato je on Dekart koji umire, on zna da je razum nedovoljan, nemoćan, slab i ništavan, izgubljen u svojoj razumnosti, ukoliko je bez vere, bez onog nerazumnog, bez Boga za koga Dekart ne zna, osim u liku beskonačno razumnog razuma. Jer, samo nas vera, uvek nerazumna, može spasiti, spasenjem koje zahteva povratak u detinjstvo po svojoj prirodi protivno razumu, spasenjem koje zahteva otpadništvo od razuma od koga se ne može otpasti. Spasenje je dakle, u istovremenosti razumnosti i nerazumnosti, u istovremenom žrtvovanju razuma i pristajanju na razum, u jednovremenosti detinjstva i starosti. Spasenje, dakle, nije u ludilu, nego u blesavilu, u sintezi deteta i starca, anđela i životinje, duha i tela, u uvek već izjalovljenoj sintezi. Zato je sin, kao sinteza Dekarta i Montenja, oca i majke, starosti i detinjstva, uvek i jedino promašaj sinteze. Ni Dekart ni Montenj, ni otac ni majka, ni starac ni dete. Monstruoznost jedne nakaznosti: “anđeo sa glavom životinje, i životinja sa glavom anđela: forma niti-niti kao logička forma čudovišta: ne samo konji sa glavama lavova, niti samo skakavci sa čovečijim glavama... nego ovaj ogromni, i ogromno-neizgovorljivi, Totum simul, ili Omnitudo realitatis, Bog kao ’koneksija bez kraja’, beskrajno nadovezivanje i-i-i...”(str. 73). Spasenje je u nastanku sina, čudovišta sa telom oca i licem majke.


2. Jezik

Otac, majka i sin ne govore istim jezikom. Dekart ne razume Montenja, Montenj ne razume Dekarta, Paskal ne razume Dekarta, Paskal ne razume Montenja, ni Dekart ne razume Paskala, ni Montenj ne razume Paskala.

Otac govori latinskim jezikom.

Latinski je jezik svih jezika, mislio je Dekart, pišući na latinskom. Latinski jezik, jedini, samo on, čuva istinu svog porekla. Dekart je nepoverljiv prema jeziku. Jezik je konvencija, slučajnost, proizvoljan dogovor, jezik greši, obmanjuje, zavodi, dakle, jezik uvek laže, jer jezik dolazi iz one druge supstancije bez koje duh može, jezik dolazi iz protežnosti, iz telesnosti koja se proteže i kreće i menja, i nikako da bude ista, nego poprima raznovrsna obličja, koja ni imaginacija ne može sva zamisliti. Misao, čista i istinita, jasna i razgovetna misao, predata jeziku, predata je telu, uprljana je, iskrivljena, i odmah više nije istinita, odmah je nerazgovetna, mutna i nejasna, pretrpela je strahovite deformacije, izobličena je do neprepoznatljivosti, poništena je u materijalnosti. Jezik je, tako, prokazan kao izvor zabluda. Uzrok je zabluda u tome, “što svoje pojmove povezujemo s rečima, koje ne odgovaraju tačno stvarima”, govori Dekart, a reči nikada ne odgovaraju tačno stvarima, uvek postoji rascep između reči i stvari, kada bi reči tačno odgovarale na stvari, bile bi stvari, govorili bismo stvarima i kroz stvari, ne bismo mogli da napravimo razliku između reči i stvari, stvari i reči pale bi ujedno, u jedinstvo nemosti. Zato govorimo uvek netačno. Uvek lažemo. I onda, iz ove netačnosti, iz provalije koja razdvaja reči i stvari, nastaje netačno pamćenje, provaljuje prošlost koja nikada nije postojala. “Naposletku, zbog upotrebe govora povezujemo sve svoje pojmove s rečima, pomoću kojih ih izričemo, te ih zadržavamo u pamćenju zajedno s rečima. Budući da se kasnije lakše sećamo reči nego stvari, teško da ikada imamo tako razgovetan pojam bilo čega, da bismo ga mogli odeliti od predstave.” Pojmovi su obavijeni predstavama, slikama, dakle, rečima, i ništa nam u jeziku nije ponuđeno razgovetno, ništa u govoru nije izrečeno jasno. Sve je u jeziku nejasno, sve je u govoru pobrkano, jezik je jedna zbrka, opšta konfuzija, nered i neuređenost naših misli koje su inače, ukoliko su mišljene razumno, uvek uređene i u redu, uvek jasne i odeljene. Uvek istinite. Jer, misli su razumne, one dolaze do nas, do jezika, iz jednog razumnog sveta koji je napravio razum, koji razum jedino saznaje i koji je jedini predmet njegovog razumnog saznavanja. Za razliku od jezika. Jezik nije razuman, jezik je strast, nemoć a ne moć, slabost a ne snaga, trpljenje a ne delanje, i osim toga, uvek pretpostavlja druge, kojima nešto iskazujemo, uvek pretpostavlja od nas različite, živi od toga da su nam drugi potrebni kako bismo sebe iskazali, živi od naše potrebe da sebe izrazimo. Tu potrebu razuman subjekt nema. Sklonjen od tela i prekomernosti, zabrinut jedino za večnost imena, on ne govori. Zatvoren u samodovoljnost, u smrt svakog života, mrtav, on se ne iskazuje živim jezicima. Živim jezikom govore žene (majka, na primer), i deca i ludaci, ali živim jezikom ne govori neko ko je mrtav. Mrtvaci govore mrtvim jezikom. Mrtvaci se sporazumevaju latinskim.

Latinski je jezik koji jedva da je jezik. Ili obrnuto: samo latinski jeste jezik, ali onda svi drugi jezici jedva da su jezici. On je jedini jezik koji nema nikakvu vezu sa telom, sa protežnom supstancijom. Zato je savršen. On dolazi iz razuma, i razuman je. Latinski jezik čuva istinu razuma, i još više, sam jeste razumska istina. Njegova lingvistička organizacija pada ujedno sa načelima razuma, on je organizovan u skladu sa logičkim zakonima, i ne iskrivljuje logičke zakone. U latinskom jeziku, jedino, razum ne trpi nikakve devijacije, logika nije izložena nikakvim ne-logičnostima. Logički zakoni razuma isto su što i gramatička pravila latinskog jezika. Pravilno govoriti latinskim jezikom, znači razumno misliti, pravilno govoriti latinskim jezikom znači pravilno suditi, dokazati da se mišljenje odvija u skladu sa pravilnim pravilima razumnog razuma – da je sa mišljenjem sve u najboljem redu. Zato Dekart-otac govori latinskim jezikom, na kome se mogu izreći, tačno, večne, umske istine. One istine koje nadživljavaju svaku smrt, čak i smrt Boga, jer i božiji razum načinjen je po ovim večnim umskim istinama. I otac govori latinskim, jer govori o onome što je večno, samo ga to zanima, večni život, u smrti, večnost imena, večnost istine i dela. “Nema moga oca, ima latinskog jezika. Niko neće ubiti mrtav latinski jezik. Niko čak neće odneti sa našeg stola očev tanjir, nema zaborava za taj tanjir... kao da to nije smrt, sa nama, za našim stolom, kao da čak i nema smrti, ima samo cezure, između dve grupe slogova: dok je umirao, moj otac, usne su mu se micale, ali bez glasa, – je li to skandirao (jadni moj tata), pa bih ja sada mogao da tvrdim čak i to: da je on mrtviji i od mrtvog latinskog jezika?” (str. 21), ali svakako mrtav na način na koji je mrtav latinski jezik, mrtav tako da je večno živ, zato niko neće odneti očev tanjir, jer otac je uvek tu, za njega nema zaborava, niko njega mrtvog ne može ubiti, smrt ubija žive, ne i mrtve, ne i one koji, umirući, skandiraju na latinskom, kako bi zauvek otišli u latinski, odaslali se u večnost razuma. Ne može smrt usmrtiti one koji nisu živeli, koji nisu živeli u živom jeziku, nego su, kad nisu bili mrtvi u latinskom, živeli u tišini. “Moja nesreća: kuća utonula u tišinu, uglavnom smo govorili poluglasno, skoro šapatom, i samo ono najnužnije, i kao u prolasku; klizili smo po sobama, i kroz hodnik” (str. 144), klizili u tišini, u zaboravu živog jezika, u smrti zablude i nejasnosti. Klizili u postojanosti, jer tišina je postojanost, nepromenljivost, stalnost, odsustvo nereda reči, promenljivih reči, čiji su sklopovi i veze nestabilni, dakle, neistiniti, jer istina je stabilna, i večna i nepromenljiva, zato što je savršena, i zato što se onome što je savršeno ništa ne može ni dodati ni oduzeti, ono je potpuno i celo, bez manjka i bez viška, a živ jezik nije takav, njemu se i dodaje i oduzima, on se menja i preobličava, on, dakle, nije savršen, on je nepotpun, nesavršen, njime govore nesavršeni i nepotpuni, promenljivi i nestabilni.

Taj nestabilni jezik labilnih, živi jezik, jezik je Montenja-majke. Montenj govori francuskim, Montenj francuski pretpostavlja latinskom, upravo zato što je francuski nepostojan, zato što je nesavršen, zato što je promenljiv. Zato što se tim, promenljivim jezikom ništa nepromenljivo ne može zahvatiti, ili, zato što sve što je tim jezikom zahvaćeno postaje promenljivo, klizi, izmiče, postaje neuhvatljivo, neimenljivo. Ni sebe Montenj ne može iskazati u francuskom a da sebi ne izmakne, toliko je živ jezik nepostojan i promenljiv, ni sebe ne može izreći a da se, upravo ovim samo-izricanjem uvek nešto drugo ne izrekne kao jastvo, i zato je jastvo neizrecivo, ono je izrecivo kao uvek nešto drugo, kao klizeće i neuhvatljivo, kao nepostojano, sebi-neidentično. “Čini mi se da sebi izmičem svakog trena”, kaže Montenj, stalno se krećem i menjam, i zato ne mogu ništa konačno o sebi da kažem, jer ni sam nisam konačan, ja sam beskonačnost unutar jedne konačnosti, ja sam konačnost beskonačno promenljiva, beskrajno nepostojana. Ja ne mogu da se zaustavim, Ja ne može da se zaustavi, Ja se tetura u vrtoglavici svojih promena, u stalnoj promeni svoga lica, svoga tela, svog obličja, Ja se beskrajno preobličava, svedočeći o nepostojanju stalnosti.” “Svet je samo naprava u večitom pokretu. Sve stvari se neprekidno kreću, zemlja, kavkasko stenje, egipatske piramide, i u skladu sa opštim kretanjem i po svom sopstvenom. Pa i sama stalnost nije ništa drugo do sporije kretanje. Ja svoj predmet ne mogu da zaustavim; on se zbunjeno tetura, u nekom prirodnom pijanstvu. Ja ga hvatam onakvog kakav je trenutno, u času kada se njime bavim. Ja ne slikam biće, ja slikam prelaženje: ne prelazak iz jednog doba u drugo, ili kako narod kaže obnavljanje svake sedme godine, već iz dana u dan, iz časka u časak.” Jezik koji bi mogao sve da zaustavi, koji bi mogao da fiksira i da imenuje, proizvodio bi zablude, zato što je istina promenljiva i nestalna. Takvoj istini, koja je jedina istinita, odgovara samo živ jezik. Živ jezik je istinit zato što je nepostojan, zato što je promenljiv i nesavršen. On je savršen zato što je nesavršen. Zato što omogućava da se slika prelaženje, a ne biće, da se biće slika u svom prelaženju, u svom pijanstvu i teturanju. Zato što omogućava da se zahvati duh, koji nikada nije na čvrstom tlu. Kada bi duh bio na čvrstom tlu, ne bi više bilo ni jezika, ni pisanja, ni ispitivanja, ni iskušavanja, ni mišljenja ne bi bilo: “Kad bi moj duh mogao da stane na čvrsto tle, ja sebe ne bih ispitivao, ja bih sebe rešio; ali on je uvek u izgrađivanju i na ispitivanju”. Nema rešenja, ima živog jezika. Zato Montenj stalno sebi izmiče i nikako da sebe zahvati, on sebe zahvata kao nekog ko sebi stalno izmiče, nekoga ko je nesavršen, baš kao i francuski, živi, jezik, i ko sebe, zato, zahvata i misli, upravo na tom, nesavršenom, živom jeziku jer ovaj jedini može da prati klizanje i izmicanje onoga što zahvata: “francuski jezik ne može da se nazove savršenim ’sve dok nam bude izmicao i dok bude menjao oblik kao što to čini’... – kao što čini Montenj, koji izmiče Montenju, Montenj koji ne može sebe da nazove savršenim, Montenj koji je nepostojan, u neprestanom pre-oblikovanju, krajnje promenljiv i zbog toga nesavršen, i koji hoće francuski jezik upravo kao nepostojan (uz tvrdnju da sadašnji oblik tog jezika neće biti u upotrebi kroz pedeset godina)... “ (str. 178–9). Montenj, dakle, hoće francuski upravo zato što je francuski nepostojan, on neće postojan jezik, jer postojan jezik znači suštinsku nemogućnost da se zahvati ono što jezikom treba imenovati i iskazati, da se zahvati prolaženje i prelaženje, preoblikovanje, nepostojanost svega, stenja i piramida, nepostojanost postojanosti. Iznad svega, “postojan” jezik znači suštinsku nemogućnost da subjekt iskazivanja zahvati samoga sebe kao subjekt iskaza, jer, postojan, mrtav jezik morao bi subjekt “fiksirati” u nešto mnogo postojanije od stenja i piramida, i tako izneveriti samu narav subjekta koja je, upravo u tome da je nepostojana i promenljiva. “Jer da je to o čemu piše Montenj (to, kao sam Montenj, isključivi predmet Montenjev), ’materija koja treba da traje, valjalo bi je poveriti postojanijem jeziku’ (latinskom, naravno, jeziku moga oca, koji je najpostojaniji jer je mrtav: u svakoj postojanosti jeste smrt?)” (str. 179). Da je život mrtav, valjalo bi ga poveriti latinskom, ali budući da je život živ dobro je što je poveren živom jeziku, Montenja-majke.

A živ jezik se najživlje govori na pijaci. U “figurama i rečima koje prolaze” (str. 197). Jezik koji se govori na pijaci, jezik piljarica, nije besmislen, ali je neposredan, skoro da je jezik kojim se sporazumevaju životinje, jezik u svom detinjstvu, jezik koji može da zahvati samo “ono što je sada i ovde, ovo-sad, trenutno, la chose immédiate (tison du feu), bez budućnosti i u lošem pamćenju” (str. 196), a više i ne treba da zahvati, više i ne sme da zahvati ako hoće da bude “ogledalo života”. Jezik treba da bude “daleko od izveštačenosti, razuzdan, nepovezan i smeo”, jeziku pristaje “raspojasanost”, govori Montenj, jer samo tada, svaki njegov “komad” je celina, “komade” tada nije potrebno, po pravilima, uređivati u celinu, jedino tada stvari probijaju u reči i “zaposedaju duh onoga koji sluša tako da se ovaj reči više uopšte i ne seća”. Stvari se, u svojoj jednostavnosti i neponovljivosti, u svojoj prostoti, mogu iskazati samo prostim jezikom. “Način govora koji volim jeste jednostavan i prirodan, na hartiji kao i na usnama: sočan, jedar, kratak i sažet, ne toliko utančan i nalickan koliko žustar i neposredan”, upravo nalik na govor piljarica, na govor koji se govori na pijaci, na govor koji je daleko od pravobranilačkog, kaluđerskog ili profesorskog, svakako daleko od profesorskog, dosadnog i izveštačenog jezika, koji duh čini mlitavim i tromim, neživim i sporim, baš kakav je i bio Montenjev duh, onda kada je morao, pokoravajući se zapovestima svoga oca, u detinjstvu, da zaboravi svoj živi jezik, da govori jezikom svog oca, svih očeva, latinskim jezikom. Montenj zaboravlja očev jezik, on žudi za pijačnim jezikom, za prostim i neposrednim jezikom, nepravilnim jezikom u "komadima". "Prosto, ili nedeljivo, je na kraju”, ili na početku, izlazi na isto, “(upravo zato što je nedeljivo), ili na dnu: u agoniji ili na pariskim Halama na kojima se govori François, jezik za kojim žudeo je Montenj (’Kad bih mogao da se služim samo onim izrazima koji se upotrebljavaju u pariskoj glavnoj tržnici’), zbog čega ova utopija apsolutno-istinitog kao prostog izjednačava jezik samrtnika i jezik kasapskih momaka na pijaci, izjednačava samrtničku postelju i pijacu” (str. 184). Jer samo se na samrtničkoj postelji i pijaci govori istina, samo se tamo govori neposredno i “sočno”, prosto i bez ukrasa, bez posredovanja. Zato Montenj sanja, “u časovima slabosti, u časovima nade u kraj” da se “pričesti jezikom François, da umre na Halama, govoreći François” (str. 185). On neće da umre nemo skandirajući latinski, on hoće da umre usred života, usred živog, razobručenog jezika, koji je jedva jezik, pre-jezičnost, krik ili molitva, preklinjanje ili ponižavanje.

Sin je, jasno, na pola puta između mrtvog i živog jezika. Paskal-sin neće da govori jezikom oca kojim govori, on bi da govori jezikom Montenja-majke kojim ne može da govori, zato što već govori, dakle, zauvek govori očevim jezikom, i boji se da govoreći montenjevskim, razuzdanim jezikom, ne izgubi oca, ne izgubi razum, da ne poblesavi i ne poživotinji, plaši se da pred ocem ne provali montenjevski jezik, koji je u njemu, ispod pokrova mrtvog, ipak živ, nikad zaboravljen, strah ga je da progovori jezikom životnja, jezikom pasa, da ne pokaže pobedu ludila nad razumom i to naočigled razuma, “bojao sam se da ću umesto da progovorim, da počnem da igram pred ocem, da skačem, da se vrtim oko sebe, ili da se grčim, da se trzam, kao pas, onaj pas, nasred trga, na Piazza dell’ Unitá (okrenite sad glavu od mene ako ima još nekoga ovde gde sam ja), dok je predvečernja muzika svirala po terasama kafana, – pas izvijen u lűk, i kao grbav, taj pas tamo, na brisanom prostoru, dok su ptice letele oko njega (kao one ptice koje su letele tamo dole, oko moje majke?), trzao se, napred i nazad, ostajući u mestu, ustranu iskrenute glave, nad fantomalnom svojom obožavanom kučkom koju je, među svima nama na Piazza dell’Unita video i osećao samo on” (str. 150–1), ali bojazan je neopravdana, jer pas ostaje tamo, na brisanom prostoru, u Trstu, na Piazzi, gde je govor jedva artikulisan, naravno smislen, ali nepravilan, gde se govori telom, u grču i trzaju tela, u izvijanju tela, gde se igra i skače, vrti se oko sebe. Jer, sin i ne bi bio sin da nije sin oca, da nije odgovorio na očev zahtev da se isključivo služi jezikom, “Otac je zahtevao da se isključivo služim jezikom, da mi jezik bude jači od tela, da ne moram da se borim sa telom dok govorim, da mi jezik bude dovoljan, i to savršeno dovoljan (telo suvišno), da se usaglasim sa njim: da me najzad jezik prihvati (kao što on, otac, treba da me prihvati?), da krila, moje ruke bez mene, budu reči krila, ruke, – da imam reč krila, a ne krila: da govorim, da ne letim, da čak ne želim da imam krila..., tj. da govorim toliko dok mi telo ne nestane, tj. da ne bude sve kao da nemam telo, pa sam ja pomišljao da moj otac ne voli moje telo, da ne voli mene (ako sam ja ipak, i to telo), da moj otac više voli jezik od mene..." (str. 150). Ali, za oca, to "mene", to Ja, jastvo nikada nije u telu, jastvo je samo i isključivo u razumu kojim se jastvo i obrazuje, i u jeziku kojim se jastvo iskazuje, pod uslovom da je jezik mrtav. Želja oca-
-Dekarta da sinovljevo telo nestane, jeste želja da nestane sve što nije sin, da nestane majka u sinu, Montenj u sinu. Očev zahtev upućen sinu da napusti telo, da prihvati samo i jedino jezik, da prestane da leti, da govori da leti, jeste zahtev da sin postane otac, kako bi tek tako i tada postao sin. Jer, po očevoj verziji, u skladu sa ovom perverzijom, sin je sin jedino ukoliko je očev sin, ukoliko ga je otac napravio i porodio, kao oca, kao samog sebe. Sin je sin jedino ukoliko je sin otac, isto što i otac, jer otac nema sina i nema oca, on porađa samog sebe, on je svoj otac i svoj sin. Zato je mogućnost postojanja montenjovskog oca uvek već neostvariva. Nada sina u to da je moguće pronaći montenjovskog oca, “tražio sam skrivenog, očevog Montenja (nisam se mirio sa tim da ga nema), i kroz to, preko tog Montenja, tražio sam nekoga mog oca, mog montenjskog oca” (str. 61), uvek već je beznadežna, jer montenjovski otac bio bi otac koji ima majku, bio bi, dakle, sin, a ne otac, bio bi otac koji ima drugog, koji nije samog sebe porodio u večnoj smrti, koji ne živi u mrtvom jeziku, bio bi poludeli, neodgovoran, pospan i kolebljiv otac, animalni otac, dakle, uopšte ne bi bio otac. Otac postoji samo kao otac-Dekart, ili uopšte ne postoji. Postoji, dakle, samo kao skriven u Dekartovom svetu-bajci, u svetu koji sam rađa i u kome sam živi, bez veza i odnosa, samodovoljan, bezvredan, jer "samoća je bezvrednost, ako je ’vrednost odnos između dva lica’” (str. 190), vidljiv i dostupan jedino samome sebi, nevidljiv za poglede koji dolaze iz spoljašnjosti, za te, spoljašnje poglede pretvoren u nepomičnu sliku, prizor mrtve prirode. Jer, “samoća nas pretvara u slike koje niko ne gleda..." (str. 190).


3. Smrt

Otac, majka i sin ne umiru istom smrću.

Otac-Dekart umire u večni život. Jer, onaj koji nije stvoren, onaj koji nije nastao ne može ni prestati, onaj koji je sam svoj uzrok i svoja posledica, taj ne prestaje da postoji, budući da postoji na način na koji postoji Bog, i kao Bog. Otac-Dekart postoji zauvek i večno, zato što postoji bez tela, mrtav, dakle, zato što postoji kao večno živa misao, koja ne propada, koja ne zna za kraj, koja do u beskonačnost proizvodi samu sebe. Paskal je Dekarta napadao da ne zna za Boga, naravno, ne zato što Paskal nije znao da je Dekartu Bog jemac svake istine, da mu je dobri Bog garant svake jasnosti i razgovetnosti, uslov mogućnosti svakog istinitog saznanja, nego zato što je verovao da Dekart ne veruje, zato što je verovao da bez vere nema dovoljno Boga, dakle, da nema Boga uopšte, jer ovoga ima samo u veri, samo ukoliko ima vere, tajanstvenog rada logike srca, njenih umovanja koja se ne iscrpljuju u razumskim rasuđivanjima, zato što je verovao da bez vere, da bez Boga nema ni dobre smrti. Dekart, to je Paskalovo uverenje, ne umire dobrom smrću, jer umire kao svoj vlastiti Bog, jer umire bez Boga, jer umire kao da ne veruje, umesto da je umro kao da veruje. To Paskal ne može da oprosti Dekartu, nikada: “Ne mogu da oprostim Dekartu; njemu bi bilo veoma milo, u celoj njegovoj filozofiji, da se mogao proći Boga; ali se nije mogao uzdržati da mu ne pripiše da je on dao (prvu) zvrčku, da bi se stavio svet u pokret; posle toga njemu više Bog ne treba”. Nije Bog odbacio Dekarta, Dekart je odbacio Boga, zaboravio na Boga, nakon što je Bog ispunio svoju ulogu pokretanja kretanja. Da bi umro večnim životom, da bi zauvek živeo, Dekartu Bog nije potreban, Dekart je Boga samo iskoristio, zloupotrebio, i odbacio. Dekart je zli demon Boga. Zato Dekart umire pogrešno se kladeći. A kladio se na produbljivanje moći razuma, na produbljivanje moći nauka, kladio se na razum, “koji briše sva prirodna osećanja”, i izgubio opkladu. Otuda treba pisati protiv Dekarta; “Pisati protiv onih koji odveć produbljuju nauke. Dekart.” To znači da treba pisati protiv onih koji imaju odveć poverenja u razum, denuncirati ih kao one koji umiru u oholosti, bez vere, u samodovoljnosti razuma, izvesni u izvesnost razumskih istina, kao da su to jedine istine, jedino moguće istine, večne istine kroz koje, kojima, i razum živi zauvek, večan, bez obzira na to da li Boga ima ili ga nema. Takvi ne vide, kao što Dekart ne vidi, da je, uprkos svoj izvesnosti, “naš položaj, pun nemoći i neizvesnosti”, takvi, nerazumno sigurni, svu nadu polažu u večnost. Oholi, oni ne strepe od večnosti. Oni su, natprirodno učmali, zato što su neosetljivi za značajne stvari, “za predmet koji nas se najviše tiče”. A taj predmet koji najviše aficira naša ticala nije večni život razumskih istina, nego odluka o tome kakva će nas večnost zahvatiti, da li ćemo biti večito uništeni ili večito nesrećni. To što je Dekart spokojan u pogledu ove odluke, verujući da je besmrtan zato što je razumom dokazao besmrtnost, čudovišna je stvar, kaže Paskal, čudovišna da čudovišnija skoro da ne može biti, jer svedoči o jednom zastranjenju razuma, o ludilu razuma zaslepljenom oholim uverenjem u vlastitu svemoćnost. Dekart je, bez sumnje, vraćen sa ovog kretanja po strani, onda kada se iz sna razumnog života probudio u večnu smrt. Jer, “Dekart je, umirući (budeći se iz sna?) onome tamo ljubio ruku" (str. 35).

Montenj, za razliku od Dekarta, nema oholosti. To je jedino što mu Paskal priznaje, “istina, Paskal je preporučivao Montenja kao lek protiv oholosti...” (str. 54), ali to je jedino zbog čega je Paskal preporučivao Montenja. Već ni razloge odsustva oholosti kod Montenja Paskal ne bi mogao da preporuči, jer odsustvo oholosti kod Montenja je učinak čiste oholosti, odsustva straha i pokajanja, nehajnosti za spasenje. Montenj ne mari za večnost, ni za večnost razuma, ni za večnost imena, dakle, ne haje za večnost vlastitog dela. On ne piše istinu, on zapisuje “raznolika i promenljiva zbivanja, ideje neutvrđene, pa ukaže li se prilika i protivrečne”, on ne želi da utvrdi svoje ideje, da ih izmiri, da protivrečnosti razreši u izvesnosti, on neutvrđene ideje zapisuje kao neutvrđene zato što je to zapisivanje način konačnog i prolaznog življenja, način da se dobro i “meko” živi, a ne način da se zaradi večnost; zato što je zapisivanje raznolikosti i promenljivosti način da se “svoja istorija prilagodi trenutku”, da se trenutku da sva vlast, da se od svoje istorije načini skupina trenutnih čari i strahova, da se trenutak uzdigne do apsolutno važnog, do onoga u čemu se sav život iscrpljuje, a ne da se svi trenuci umire u neživoj, neraznolikoj, neprotivrečnoj povesti. Majka-Montenj, je poput svake majke, “lenj za besmrtnost”, za život imena, ali to je zato što Montenj nije zainteresovan za večni život, nego za dobru smrt. “Ali, biti lenj, to znači biti lenj za spasenje, lenj za sopstvenu budućnost, lenj za besmrtnost (kao za budućnost koja se nikad neće ispuniti, koja će uvek ostati buduća?), pa je zbog toga u lenjosti najdublje, i jedino, usaglašavanje sa smrću (str. 54). Ova montenjevska lenjost za večnost je, međutim, učinak najvećeg od svih napora, truda da se pristane na kraj, ne na katastrofu, nego na apsolutnu propast, na iščezavanje u totalni zaborav koji će i sam biti zaboravljen, kako bi se upravo ovim pristankom stekao život, što znači život bez robovanja. “To što znamo da ćemo umreti”, ali umreti jednom definitivnom smrću, ne umreti tako da večno živimo, “oslobađa nas svake potčinjenosti i prinude”. To što znamo da nas ništa neće spasiti, oslobađa nas od knjigovodstva, čini suvišnim knjigu prihoda i rashoda u kojoj se pažljivo beleže gresi i prestupi, zla i dobra, štete i koristi, jer to znanje čini da saznamo kako ništa nije zlo, kako biti moralan znači voditi malo računovodstvo, pristati na prinude i sramne potčinjenosti samo da bi se život usmrtio još za života, zaslepljen lažnom nadom u večnost, ophrvan gramzivom željom za besmrtnošću vlastitog imena. To znanje čini da saznamo kako život ima pravo da se razuzda zato što ide ka apsolutnom svršetku. Saznanje o potpunoj smrti donosi uvid da “ništa u životu ne predstavlja zlo za onoga ko je shvatio da biti lišen života ne predstavlja zlo”, budući da je odsustvo života, sastavni deo života, način na koji život živi. Umiranje života je svakodnevica života, čista rutina. Montenj, dakle, kaže, da “potčinjenost i prinuda žive od besmrtnosti, da sarađuju sa njom: u svakoj potčinjenosti, u svakoj prinudi jeste zapovest produžavanja, istrajavanja, održavanja” (str. 55), zapovest koja, možda, jedino nije upućena Montenju, zato što zapovest postoji kao zapovest tek naknadno, tek ukoliko se na nju odgovori, i zato što Montenj nije pristao da odgovori na ovu zapovest. Iz perspektive Montenjovog izvesnog znanja, zapovest istrajavanja i održavanja, smešno je nemoćna. Montenj zna da naše rođenje donosi (za nas) rođenje čitavog sveta i svih stvari, on, dakle, zna, da nam i “naša smrt donosi smrt svih stvari”. Zajedno sa Montenjom, potpuno, bez ikakve nade, umiru i sve njegove stvari, i njegov krevet u duborezu, i težak drveni sanduk smešten odmah pored kamina, i kameni pod njegove spavaće sobe, i drvena (neudobna) fotelja za velikim radnim stolom, i kamin, onaj koji se nalazi pored kreveta, sve odlazi u propast, i zauvek, ništa neće živeti večno, i zato ne treba čekati smrt da bismo se oslobodili svih veza, sa sobom, sa drugima, sa stvarima, puno je tog oslobađanja za jedan čas smrti, previše napora za jedan trenutak iščezavanja, zato smrt i jeste nepodnošljiva, zato je treba učiniti podnošljivom, lakom, prihvatljivom, dosadnom, običnom, treba se osloboditi: drugih, stvari i sebe još dok smo živi, ne mariti za poslove drugih i svoje, usred opšte užurbanosti svih. Nadmudriti smrt – ravnodušjem. Smrt “obesmišljava značaj ’posla’ zato bi Montenj voleo da ga smrt zadesi dok sadi kupus, ’ali ravnodušnog prema njoj, a još više prema mojoj nedorađenoj bašti’” (str. 55), ravnodušnog, dakle, prema tome što ga smrt prekida usred započetog posla.

Montenj nije ohol, ali ne zato što je hrišćanin, nego zato što “ne želi da umre hrišćanski”, kaže Paskal, zato što se odrekao svake pobožnosti, zato što je zabasao u paganstvo. Postoje samo dve vrste razumnih ljudi, oni koji su našli Boga i oni koji traže Boga, ali i ovi drugi, ovi koji ga traže, pripadaju onim prvim, onima koji su ga našli, zato što ga ne bi ni tražili da ga već nisu našli. Montenj ne pripada nijednima. Niti traži, niti je našao. On je izvan opklade. Da bi se uopšte bilo u oblasti koju zahvata opklada neophodno je postaviti pitanje spasa, pitanje večnosti, pitanje smrti ljubazne, svete, u kojoj se otac gubi samo da bi se pronašao Otac. Montenj uopšte ne postavlja to pitanje. Spokojan je i vedar, ravnodušan prema postojanju Oca, siguran u nemoć snage ljudskog razuma, pun vere jedino u snagu animalnog, ubeđen jedino u “zversku”, “životinjsku” smrt, koja nije puko “skončavanje”, koja je umiranje kao apsolutno iščezavanje. “Montenj valjda nije mogao da kaže za životinju da skončava, a ne umire: za to je potrebna ona oholost koju Montenj nije imao, Montenj koji se nije osećao višim ni od koga, čak ni od životinje”, ili, još više, Montenj koji nije osećao da može da se uzdigne do životinje, možda zato što je predugo boravio u smrti, u latinskom jeziku kome ga je otac naučio, uskraćujući mu maternji, francuski jezik sve do šeste godine, možda zato što je bio, tada, prisiljen na razumnost, od čijeg ludila više nikada nije mogao da se izbavi. Ako se uopšte kladi, Montenj se kladi na životinju, ne na Boga, na bezbrižnost vedrine, a ne na ozbiljnost melanholije. Zato je žalio “što ne može da lipše kao životinja (a ne da umre kao Hajdeger); žalio je što, pred smrću, ne može da se sakrije pod teleću kožu, kad ne može već da se uvuče u sebe kao kornjača (radije, dakle, kornjača nego Hajdeger?)” (str. 53), da umre, dakle, kao Majka, da umre onako kako umiru majke-životinje, majke-kornjače, ispred tršćanskog Berlitza gde pada majčina glava, jer majka ostaje ispred jezika, (“i to će biti kao da je pala njena glava, tu, u Trstu?”, str. 92), u neposrednosti tršćanskog sveta, zajedno sa decom i psima, i starcima, tamo u Trieste pour les enfants, u prostoru u kome nema jezika, ali ima plesa i sjaja. “Stara kornjača, ličila je u poslednjim svojim danima na staru kornjaču, pod ogromnom grbom, sa krivim nogama, sa rukama raširenim u strahu od pada, – la tortue; moja majka, posle svega kao mrtva kornjača, izvrnuta na leđa...” (str. 53), posle svega, dakle, ipak uspeh Montenja, mogućnost idealne smrti, ostvarenje gole smrti, ispunjenje želje da se u času smrti ne uzdiže, patetično, u postelji, “nego da među vrećama krompira, i kupusa, među telesima odranih goveda, u hladnoći, u blatu i krvi, dotakne dno, kao da će da dotakne samu dobrotu i čistotu, a za onu jednu reč" (str. 185). Posle svega, promašaj je promašio, majka uspeva da umre ovom paganskom smrću, da dodirne “samu dobrotu i čistotu”, da dobije onu jednu reč, jer ona ne umire, nego skončava. “Mamice, jesi li umrla kao životinja, ne umrla, dakle, nego skončala (lipsala, crkla)?" (str.53).

Ali, Paskal-sin promašuje. On ne može da skonča, on ne može da “crkne, kao životinja”, on ne može da umre kao majka, jer on je sin, obrazovan od Dekarta-oca. On je toliko nepovratno razuman, čak i kada spori razum, čak i kada ispoljava (razumnu) sumnju u razumnost razuma, da u Trstu, paganskom, materinskom, vedrom i bezbrižnom, pronalazi San Giusto, pronalazi Isusa između San Giusta i svetoga Servulusa, pronalazi Oca u samom središtu materinskog grada, ostajući tako, i usred Trsta, izvan Trsta, u dubini, ispod površine.

Za Paskala-sina, zauvek udubljenog u dubinu, montenjovska, materinska smrt je jevrejska smrt, “smrt koja je samo smrt”, “smrt kao užas prirode”, “smrt bez utehe”, “šteta bez naknade”, smrt kojom, poput Jevreja, umiru svi oni koji ne znaju da čitaju, koji ne tragaju za značenjem, nego prepušteni ljubavi prema predstavljenom, prema slici, u agoniji jezika, drže da je slika stvarnost, da iza slike nema ničega, ni smisla, ni značenja, da je sav smisao slike upravo u onome što se vidi, što oslikava, da se njeno značenje iscrpljuje u onome što predstavlja pogledu. Tom čistom smrću, izvan svakog knjigovodstva, fascinirani vidljivim, zaslepljeni pojavama, predstavama i prividima, daleko od suštine, umiru svi oni koji ne znaju da posreduju, koji sliku ne pretvaraju u znak, nečeg drugog, a skrivenog, koji ostaju na površini, u neposrednosti, nevinosti i naivnosti, za koje se, otuda, ni Bog ne pojavljuje kroz znakove, iza slika, i koji su zato bez Boga, uvek skrivenog: Montenj, majka, Jevreji, ludaci, deca. “Dubina je u značenju, a ne u slici, koja nije značenje, slika ne znači ništa, nema ničeg iza (ispod, itd.) slike, ničega skrivenog, – slika je površina a ne dubina, površina koja jedva odoleva dubini (ovom spuštanju), kao što gledanje jedva odoleva čitanju” (str. 44). Loša smrt, ta gola smrt koja nije ništa drugo do smrt, proizvod je “lošeg čitanja”, čitanja koje iza slike (teksta) ne ume da pročita značenje, kojemu tekst ostaje samo zavodljiva slika, draž površine, kojemu je, dakle, svaki tekst slikovnica, uživanje oka a ne napor duha, vidljivost napuštena od svrhe, ali ne od smisla, nikako ne od smisla, ma šta Paskal tvrdio, a Paskal-sin tvrdi da je vidljivo, zato što je napušteno od svrhe istovremeno napušteno i od smisla, on kaže da se “oči otvaraju u bez-smislenosti, umiranje smisla otvara oči” (str. 32), iako upravo umiranje značenja otvara oči, za smisao, iako tek odsustvo svrhe iznosi na videlo smisao, smisao besmislenosti, ili besmislenost smisla. Jer, samo tada i jedino tada kada se “u muci nepodnošljivo uveličane moći gledanja i slušanja" (str. 33), dogodi prekomernost sveta, kada svet u "njegovoj navali" provali, provaljuje i smisao, stvari postaju besciljne, ali zato što postaju apsolutne, ne zato što postaju besmislene.

To je ono što Paskal-sin ne može da vidi, uprkos potpunoj vidljivosti vidljivog. On neće da vidi da čitanja uvek ima, da je čitanje jedino što postoji, da čitamo uvek i stalno, i da to što će nas, “kad dođe dan suđenja” pitati šta smo čitali a ne šta smo radili, ne znači da ćemo biti pitani da li smo uopšte čitali, nego kako smo čitali, da li smo bili spremni da pročitamo sve, da li smo bili spremni da iza značenja otkrivamo sliku, a ne iza slike značenje, da li smo bili spremni da uložimo taj strašan napor da postanemo Jevreji, da postanemo deca, umesto da tragamo za utehama kartezijanske starosti. Paskal to neće da vidi zato što nema moći da umre zauvek, da živi privremeno, ali ipak u vedrini, zato što nema snage da izdrži propast, bezbrižno, spreman na sva iznenađenja koja donosi pročitano, spreman da pročita i ono što još nikada nije pročitao. Paskal čita samo već pročitano, razume samo ono u šta veruje, umiruje se, teši se: “...čitanje (razumevanje) je isto što i verovanje (’Samo te onaj može tražiti koji te je već našao; ali čovek ne može da te preduhitri’... ’Teši se. Ne bi me tražio da me nisi našao’), čitanje je uvek čitanje pročitanog, traženje nađenog” (str. 47–8). Paskal nalazi samo ono što traži, veruje da je nemoguće naći ono što nije traženo, ali samo zato što se čuva da ne nađe ono što ne traži, samo zato što se čuva da ne nađe istinu “smrti kao užasa prirode”, jer on je slab, on ne može da izdrži život koji se skončava jevrejskom smrću, smrću bez utehe, on hoće utehu, život razlike između slike i stvarnosti, on hoće značenje i svrhovitost, on želi da kupi večnost, da se dobro kladi. Za to je spreman da, ne verujući, živi kao da veruje, da bi kupio večnost spreman je da živi u potčinjenosti i prinudi. Nije, dakle, Montenj taj koji hoće da umre bez napora i mekušno, kao što tvrdi Paskal, nego je Paskal taj koji hoće da umre blagom, utešnom i radosnom smrću, ljubaznom smrću, on je taj koji “mekušno” živeći hoće i da umre “mekušno”. On nije dobro pročitao Montenja, on uopšte i nije čitao Montenja, “ne u Montenju, već u sebi nalazim sve ono što tamo vidim”, a tamo vidim samo sebe, i svuda vidim samo sebe, samo sebe čitam u paničnom strahu od smrti, u snažnoj želji da joj izmaknem, da spasem sebe, u potpunoj nespremnosti da platim ono što je Montenj platio da bi živeo u vedrini, da platim život užasnom, prirodnom, jevrejskom smrću. “Montenj je skup; Dekart je sve u svemu jeftiniji”, kaže Paskal-sin koji bi hteo da prođe najjeftinije, koji bi hteo da uvek-već dobije opkladu. Jer, Paskal hoće to: da umre radosno, u blagoj smrti, ali da ipak bude besmrtan. Promašaj sinteze.


Decembar 1996.

NAPOMENE

1. Svi navodi strana upućuju na: Radomir Konstantinović, Dekartova smrt, Agencija Mir, Novi Sad 1996.


Andrea Špehar

Image and video hosting by TinyPic

Istraživanje o suvremenim ženskim pokretima i rodnoj politici u postkomunističkim zemljama – nedostaci i mogućnosti


Široko rasprostranjeno organiziranje i aktivizam ženskoga pokreta u velikom broju zemalja obilježili su posljednja tri desetljeća dvadesetoga stoljeća. Shodno tome, ženski pokreti postali su fokusom etabliranog i rastućeg korpusa komparativnih političkih istraživanja tijekom posljednjih nekoliko desetljeća. Velik broj teoretičara/ki zainteresirani su za ženske pokrete jer vjeruju kako su društveni pokreti važna snaga koja pokreće društvene i političke promjene. Stoga se ženski pokret bavi ekonomskom problematikom (postojanjem diskriminacije na poslu, preraspodjelom bogatstva), procjenom seksualne problematike (definiranjem seksualnog zadovoljstva, problemima silovanja, uznemiravanja, nasilja i homofobije), obiteljskom problematikom (osiguravanjem pomoći za brigu o djeci, raspodjelom rada u domaćinstvu, porodiljskim/roditeljskim dopustom, reproduktivnim pravima) i nizom drugih pitanja koja nije tako lako svrstati (demilitarizacijom društva, dekonstrukcijom i kritičkom analizom jezika, ponovnim pisanjem ženske povijesti) itd.
Propast komunističkog sustava krajem osamdesetih otvorila je ženama Istočne Europe mogućnost utemeljenja novih grupa i mobiliziranja drugih osoba sličnih političkih viđenja kako bi zajedno utjecali na aktiviranje službene politike u području rodne problematike. Bogata literatura o ženskom pokretu i položaju žena u Istočnoj Europi počela se razvijati tijekom devedesetih godina, ali još postoje područja koja su relativno malo istražena. Na primjer, malo je sustavnih istraživanja posvećeno organiziranim nastojanjima ženskoga pokreta da se poveća prisutnost žena u upravljanju zemljom, a još je manje istraživanja koja se bave eksplicitnim mobilizirajućim pokušajima ženskoga pokreta da lobiraju političke elite za određena politička pitanja.
Glavni cilj ovoga teksta sastoji se od pregleda nedostataka postojećih rasprava o istočnoeuropskom ženskom pokretu i rodnoj politici. Istaknut ću određene logičke i metodološke probleme postojećih radova, zbog kojih nije došlo do kumulativnoga skupljanja znanja. Nadam se da ću uspjeti pokazati kako, unatoč postojanju velikoga broja radova o ovoj temi, dostatno sustavna istraživanja tek treba obaviti. To se posebno odnosi na istraživanja o utjecaju ženskih pokreta na zakonodavstvo o rodnoj problematici te na oblikovanje rodne politike. Trebaju nam sustavnije studije koje bi osvijetlile različite aspekte utjecaja ženskih pokreta, posebice na uvjete i okolnosti koje doprinose određenim posljedicama. Stoga je jedna od namjera ovoga teksta ponuditi okvir za procjenu sadašnjeg i budućeg organiziranja i aktivizma ženskoga pokreta u Istočnoj Europi te rodne politike.

Što je dosad napravljeno?

Prošlo je trinaest godina od pada berlinskoga zida. Danas možemo zaključiti kako je proces tranzicije imao određene sličnosti u cijeloj regiji. Ideje ekonomske tranzicije od planske k tržišnoj ekonomiji bile su prihvaćene u svim tranzicijskim zemljama. Te ideje uključuju navodnu superiornost privatnog poduzetništva nad javnim, i tako ideološki potkopavaju temelje starih režima socijalne skrbi, kao što ih ekonomske krize i krize s prihodima potkopavaju s ekonomske strane. Sve su zemlje prošle kroz ekonomski šok koji je umanjio ukupne prihode država i doveo u pitanje temelje sustava socijalne skrbi. Sve su zemlje doživjele neke promjene u javnome poslovanju i sustavima socijalne skrbi, koje su donijele i promjene u razini zaposlenosti. Sve su prošle kroz političku promjenu koja je rezultirala većim pristupom demokratskim idejama i većom slobodom organiziranja. To su također zemlje u kojima se potisnuti nacionalni, kulturalni i religijski identiteti ponovno bude. Iako je utjecaj tih promjena različit u različitim zemljama regije, očigledna je određena zajednička pozadina iz koje izviru različiti režimi. Je li moguće izvući neke opće zaključke o odnosu žena, države i obitelji u novim režimima Istočne Europe? Kako su uloga ženskoga pokreta i položaj žena u postkomunističkim zemljama bili te nastavljaju biti raznovrsni i puni proturječnosti, možemo ponuditi samo neke privremene odgovore na takva tvrdokorna pitanja.
Prvo, moramo primijetiti kako slika koju o toj temi stvara sve veći broj knjiga uopće nije optimistična. Feministički empirijski radovi koji su objavljeni na Zapadu, a tiču se položaja žena u bivšem istočnom bloku, uglavnom se fokusiraju na izuzetno štetan utjecaj postkomunističkih reformi na žene, koristeći nekoliko najgorih primjera u nekim zemljama, koje onda generaliziraju na sve žene Srednje i Istočne Europe. Na taj su način zapadnjačke feministkinje kreirale kategoriju viktimiziranih «istočnoeuropskih žena». Ilustrirat ću ovakav pesimizam uz pomoć nekoliko citata iz najvažnijih radova objavljenih o toj temi tijekom devedesetih.
Prema Rueschmeyer, žene su «gubitnice u nedavnim promjenama» jer su nazadovale društveno i ekonomski u postkomunističkim društvima. Einhorn zaključuje kako su istočnoeuropske tranzicije dovele do «muških demokracija» te kako je padom državnog socijalizma došlo do pogoršanja položaja žena. Moghadan tvrdi kako demokracije Istočne i Srednje Europe pate od «uskrsnuća patrijarhalnih diskursa» i imaju «muški lik». Ona uspoređuje demokratske revolucije Istočne i Srednje Europe s povratkom islamizaciji u Iranu godine 1979., tvrdeći kako je, iz feminističke perspektive, izravan rezultat ovih revolucija «patrijarhalan, a ne emancipatoran». Prema Lafont, žene Istočne Europe doživljavaju «široko rasprostranjenu rodnu diskriminaciju na tržištu rada». Ona tvrdi kako je tranzicija k demokraciji «umjesto umanjivanja rodne diskriminacije proširila rodni rascjep kroz smanjenje političke zastupljenosti žena te povećanje nezaposlenosti i nedovoljne zaposlenosti žena».
Čini se kako se najdominantnije nastojanje i misija feminističkih teoretičarki sastojala u dokumentiranju načina na koji je većina žena Istočne i Srednje Europe bila oštećena i negativno pogođena postkomunističkim promjenama zbog poništenja bivših socijalističkih prava na zaposlenje, brigu o djeci, političku zastupljenost, javne službe i različite oblike socijalne pomoći. Čini mi se kako je ovu široko rasprostranjenu pretpostavku moguće kritizirati na nekoliko načina. Prvo, važno je priznati kako siromaštvo i nesigurnost koje dokumentiraju feministički empirijski radovi doista postoje, ali oni u biti prenose i pojačavaju popularni dojam o društvenoj i ekonomskoj promjeni kao potpuno dosljednom procesu koji obavezno šteti ženama. Drugo, empirijski dokazi tih pesimističnih izjava nisu brojni i temelje se na sekundarnim empirijskim izvorima. Svojim, uglavnom impresionističkim i anegdotskim stilom tumačenja materijala, teoretičari stvaraju dojam većega znanja nego što ga uistinu imaju. Treće, feministički empirijski tekstovi i teoretiziranje o «Istočnoj Europi» uglavnom su uvjetovani općim pretpostavkama i kategorijama, što može dovesti do analitičkog isključivanja čitava niza aspekata koji bi mogli osnažiti ili ugroziti poziciju žena u različitim područjima društvenoga života.

Ženski pokret

Možemo primijetiti slične obrasce koji su spriječili sustavno prikupljanje empirijskog i teoretskog znanja u empirijskim i teoretskim radovima o istočnoeuropskom ženskom pokretu. Često su feminističke teoretičarke zapadnjakinje tumačile antipolitičku uvjerenost ženskoga organiziranja u Srednjoj i Istočnoj Europi, njihovo izbjegavanje parlamentarne politike te stvaranje profesionalnih i humanitarnih organizacija kao antifeminističko. Problem s ovom tvrdnjom i njoj sličnima leži u tome što su uglavnom utemeljene na osobnim percepcijama umjesto na sustavnome prikupljanju empirijskih činjenica.
U knjizi «Žene i demokracija» Sharon Wolchik i Jane Jaquette ističu «oštro odbijanje zapadnjačkog feminizma» od strane žena Istočne Europe. Autorice, među ostalim, tvrde: «Žene Srednje i Istočne Europe, čini se, propituju temeljnu feminističku postavku po kojoj je osuđenost žena na privatnu sferu opresivna, a javna uključenost žena u ekonomiju i upravljanje državom oslobađajuća. Slike žena koje žele povratak u okrilje doma, dok njihova najrječitija glasnogovornica objašnjava kako su iskusile ‘previše’ jednakopravnosti na radnom mjestu i u politici, dovele su u pitanje feminističku pretpostavku po kojoj su obrati u ženskim zahtjevima za punim građanstvom prouzročeni represijom, a ne slobodnim izborom žena.»
Dvije važne stvari upitne su u gore navedenoj izjavi o konzervatizmu istočnoeuropskih žena i njihovom odbijanju temeljnih feminističkih vrijednosti. Prvo - što autorice, u stvari, podrazumijevaju pod «ženama Srednje i Istočne Europe»? Misle li na cijelu populaciju istočnoeuropskih žena, feminističke teoretičarke, feminističke aktivistkinje ili nešto drugo? Drugo - na kojim se empirijskim činjenicama temelje njihove pretpostavke? Koliko je meni poznato, ne postoje za sve istočnoeuropske zemlje podaci o mjerenju stavova prema feminizmu ili prema položaju žena u javnoj i privatnoj sferi koje je moguće usporediti. Naravno, možemo izvlačiti različite zaključke iz nacionalnih ili međunarodnih anketa u kojima možemo primijetiti određenu dozu konzervatizma prisutnog među stanovništvom Istočne Europe. No, pri zaključivanju temeljem tih anketa, važno je imati na umu dvije stvari. Prvo, usporedimo li stavove prema jednakopravnosti u kući i na radnome mjestu, prisutne unutar Istočne Europe, ne možemo u njima primijetiti nikakav jasan «istočnoeuropski» obrazac. Drugo, promatramo li širu međunarodnu perspektivu, možemo zaključiti kako stanovništvo Istočne Europe nije ništa konzervativnije od, primjerice, stanovništva Njemačke, Italije ili Španjolske. Teorije socijalizacije već dugo upozoravaju na važnost i tradicionalnih stavova i stavova koji podržavaju ravnopravnost za žene u javnoj i privatnoj sferi. Jedino područje na svijetu gdje primjećujemo obrazac liberalno-egalitarnih stavova prema ulozi žena u društvu jesu skandinavske zemlje. U Skandinaviji je duga tradicija državne intervencije u promicanju društvene jednakopravnosti vjerojatno pripremila javnost na prihvaćanje pozitivnih akcija za postizanje ravnopravnosti žena u javnom i privatnom životu.

Zapadnjačke feminističke teoretičarke također su često tumačile uvjerenja žena Srednje i Istočne Europe kao antipolitička zbog njihovog navodnog izbjegavanja stranačke i parlamentarne politike. Za žene Istočne Europe često je rečeno kako su izgubile političko tlo pod nogama za vrijeme tranzicije. Kako bi to potvrdili, teoretičari/ke ističu smanjenu političku reprezentaciju žena kao izabranih i delegiranih dužnosnika nakon tranzicije k demokraciji. Politička zastupljenost nekako je postala pokazateljem položaja žena u novim demokracijama. Danas se svi možemo složiti kako su žene u Istočnoj Europi slabo predstavljene, iako je na nedavnim izborima bio primjetan određeni oporavak. No, stavimo li tu slabu političku zastupljenost žena Istočne Europe u globalan kontekst, brojke iz Istočne Europe mogu se poprilično pohvalno uspoređivati sa zastupljenošću žena u parlamentu Francuske, koja iznosi 10,9 posto, zatim s 13,3 posto žena u kongresu Sjedinjenih Američkih Država ili s 11 posto žena u talijanskome parlamentu. Prema logici, trebali bismo i žene iz tih zemalja optužiti za apolitičnost. No, nisam nikada primijetila da teoretičari/ke percipiraju žene tih zemalja kao posebno apolitične.
Uza rijetke iznimke, žene su svugdje izuzetno malo zastupljene, imaju puno manje mjesta u parlamentu i drugim političkim tijelima nego što zaslužuju u skladu s postotkom žena u ukupnom stanovništvu. Različite studije pokazuju kako velike razlike između različitih zemalja - što se tiče brojnosti žena u politici - velikim dijelom potječu iz toga što se u nekim zemljama politika pozitivne diskriminacije koristi od strane vlada i stranaka, dok u drugim zemljama takva politika uopće nije prisutna. Ta činjenica pokazuje kako stupanj političke aktivnosti žena nije najvažniji za brojnost žena u različitim političkim institucijama. Nadalje, također možemo odustati od pretpostavke o apolitičnom karakteru (tj. o izbjegavanju parlamentarne politike) suvremenog ženskog pokreta. Konferencija u Pekingu na neki je način bila katalizator za organiziranje i pokretanje novih ženskih grupa i organizacija koje su lobirale za žensku jednakopravnost u zemljama tranzicije. Trenutačno postoji mnogo organizacija koje zajedno čine ženski pokret. Procjene o broju ženskih nevladinih organizacija kreću se od pedeset u Rumunjskoj do nekoliko stotina u Rusiji. Većina njih bavi se specifičnim područjima javnoga interesa - obično humanitarne ili profesionalne prirode. Samo neke nastoje unaprijediti položaj žena u društvu na političkoj razini te osnažiti politiku jednakopravnosti. No, sam broj nevladinih organizacija ne može pokazati kvalitetu ženskoga pokreta i čitav spektar njihova rada.

Jedan važan kriterij za razlikovanje unutar ženskoga pokreta uopće jest razlika između grupa koje se aktivno protive surađivanju s državom i onih koje artikuliraju svoje zahtjeve putem državnih predstavnika. Prva struja sastoji se uglavnom od autonomnih ženskih grupa koje počinju «od dna», podižući svijest individualnih žena. Druga grupa ne poriče važnost podizanja svijesti, ali to ne smatra dovoljnim uvjetom za mijenjanje civilnoga društva. Danas u regiji možemo identificirati i autonomne ženske grupe posvećene jednoj problematici, kao što su seksualno nasilje ili obiteljsko nasilje, te ženske organizacije i mreže koje žele participirati u procesima donošenja odluka kako bi artikulirale zahtjeve žena putem zakonodavstva koje uzima u obzir potrebe žena. Neke su grupe aktivne na lokalnoj razini, a neke na državnoj. Prema tome, pretpostavka kako ženski pokret izbjegava općeprihvaćene političke puteve utjecanja na odnos javne politike prema rodnoj problematici doista nije potkrijepljena dokazima.

Osim toga, mislim kako također trebamo dovesti u pitanje popularnu feminističku postavku o antifeminizmu istočnoeuropskih žena jer vjerujem kako je važno uzeti u obzir različite oblike koje feminizam može poprimiti i različite prakse koje možemo percipirati kao ženski pokret. Čak i u skandinavskim zemljama nailazimo na ženske grupe koje se bave raznim aspektima rodne problematike, ali se ne žele definirati kao feminističke. Iako je moguće identificirati neke sličnosti među različitim ženskim pokretima, prva osobina suvremenog ženskog pokreta na Zapadu koju treba primijetiti upravo je to što se ni u jednoj zemlji ženski pokret ne sastoji od jedne jedine ideološke tendencije, oblika organizacije, grupe ili aktivizma. No, moguće je reći kako svi ti pokreti dijele posvećenost transformacijskoj politici, a njihov «plan rada» uključuje reformuliranje javnog života, obrazovanja, područja rada i privatnog života, odnosno - potpunu promjenu društva.
Usto, ženski se pokreti u svakoj zemlji također razlikuju s obzirom na svoje zahtjeve, na spremnost surađivanja s drugim pokretima i/ili kroz druge pokrete i političke institucije te s obzirom na stupanj angažiranosti u mijenjanju rodne politike ili mobiliziranosti na području kulturalne promjene unutar rodnih odnosa. Zadani pojmovi, vrijednosti i ideje ni u jednome području nisu primljeni i korišteni na isti način, pa tako ni u feminizmu. U biti, «zapadnjačke feminističke ideje» ni same nisu homogene, već su usidrene u svoj vlastiti nacionalno-povijesni ili klasno specifičan kontekst. Zapadnjački feminizam nije jedna ideja ili program promjene. Istraživanja o specifičnim ženskim pokretima pokazuju kako su unutarnje osobine pokreta, uključujući vrste aktivnosti koje se poduzimaju, teoretske pristupe i oblike mobilizacije koji se koriste, pod utjecajem ravnoteže političkih sila specifične situacije svake zemlje.
Ukratko, zaključak koji možemo izvesti o suvremenim istraživanjima o ženskom pokretu jest taj da su mnoga područja ostala nedovoljno istražena. Prema tome, znamo veoma malo o utjecaju ženskoga pokreta na rodnu politiku te o viziji koju žene u ženskim pokretima imaju o budućnosti. Istraživanja o ženskim pokretima Istočne Europe crpe snagu iz literature o ženskim pokretima uopće i doprinijet će joj ovisno o tome koliko se ozbiljno shvaćaju ostvarenja ženskoga pokreta. Došlo bi do važnoga napretka u istraživanjima ako bi se usredotočilo (a) na političke utjecaje ženskih pokreta i identificiranje čimbenika koji oblikuju prepreke te mogućnosti utjecaja ženskih pokreta na javnu politiku, (b) na identifikaciju čimbenika strukture političkih mogućnosti koji mogu uvećati ili smanjiti mogućnost ženskog pokreta da utječe na javnu politiku te istraživanje načina na koji je rodna politika pod utjecajem ženskog pokreta i (c) na to da buduća istraživanja o ženskom pokretu trebaju u velikoj mjeri biti u skladu s komparativnom perspektivom.

Zaključak – budućnost ženskog pokreta u postkomunističkim zemljama u razdoblju globalizacije

Na kraju, reći ću nekoliko riječi o budućnosti ženskih pokreta u postkomunističkim zemljama u razdoblju globalizacije. Međunarodni ženski pokret i međunarodne ženske mreže koje funkcioniraju na globalnoj razini dramatično su se razvili tijekom posljednjih dvadeset godina. Ovakav globalizirani oblik ženskog aktivizma i organiziranja omogućava ženskim pokretima u postkomunističkim zemljama pronalaženje novih izvora potpore i uspjeh u aktivnostima koje bi inače bilo teško provesti unutar relativno slabo razvijenog civilnog društva. Teoretičari/ke često spominju kako je prisutnost novčane pomoći međunarodnog ženskog pokreta i različitih međunarodnih organizacija, poput Europske unije i Ujedinjenih naroda, važna, pa čak i presudna za razvitak ženskih nevladinih organizacija u postkomunističkim zemljama.
Različite ženske grupe i fondacije sa Zapada osigurale su i materijalni temelj (uredski prostor, kompjutore i telefone) i umrežavanje oko određenih problema velikome broju feminističkih grupa na Zapadu, što je pomoglo tim novim ženskim nevladinim organizacijama da postanu sudionice u međunarodnom ženskom pokretu. Teoretičarke, savjetnice i aktivistkinje sa Zapada pomogle su pri uspostavljanju programa ženskih studija, skloništa za pretučene žene, SOS telefona za žrtve silovanja i programa osposobljavanja za rad širom istočnoeuropske regije. No, taj, u prvi tren pozitivan aspekt globalizacije povezan je s nekoliko rizika i nedostataka koje donosi budućnost ženskih pokreta u regiji. Prvo, tu je često žestoko nadmetanje među grupama za pristup zapadnjačkim vezama i sredstvima koje one osiguravaju. Takvo suparništvo šteti povjerenju i suradnji koji bi doprinijeli razvitku ženskih koalicija i mreža na razini države, koje bi mogle imati veći utjecaj na oblikovanje javne politike. Drugo, implicitno zahtijevanje prihvaćanja određenih zapadnjačkih normi i prioriteta te tendencija međunarodnih organizacija i fondacija k favoriziranju ženskih organizacija koje su više formalizirane, nosi sa sobom rizik da ženske nevladine organizacije postanu primateljice usluga međunarodnog pokreta umjesto aktivne sudionice u njegovu razvitku. Ukratko, globalizacija pokreta mogla bi uskratiti participaciju velikome broju žena Istočne Europe.
Mislim da ženski pokreti u postkomunističkim zemljama još nisu otkrili najbolji način za dopiranje do velikog segmenta ženske populacije te za njezino mobiliziranje. Većina ženskih pokreta dosad se fokusirala na održavanje organizacije, kontaktiranje državnih dužnosnika (kako bi došla do sredstava ili lobirala za antidiskriminacijsku politiku i zakone), samoobrazovanje aktivista ili uzajamno informiranje na međunarodnim ili regionalnim razinama o svojim aktivnostima i postignućima. No, najvažnije pitanje za budući razvoj ženskih pokreta jest - kako privući veći broj žena da bi se počele identificirati s ciljevima i percepcijama ženskoga pokreta? Pritom nemam na umu transformaciju sadašnjeg pokreta u masovni pokret – to nije suštinski važno za budućnost ženskog pokreta, a nije ni realistično očekivati da će se velik broj žena priključiti ženskim organizacijama.
Važno je stvoriti osjećaj zajedničkoga interesa unutar ženske populacije, koji bi na kraju prisilio zakonodavstvo i političke stranke da posvete više pozornosti različitim aspektima ženskih interesa. A jedna je stvar jasna: u današnjem postkomunističkom kontekstu mnoštvo je tema kojima se ženski pokret može obratiti široj populaciji žena. Za mnoge istočnoeuropske žene problemi tijekom razdoblja tranzicije uključuju borbu za goli opstanak te brojne probleme vezane uz žensku potrebu i ambiciju kombiniranja rada izvan kuće s odgovornošću za brigu o djeci i domaćinstvu. Briga o takvim pitanjima mogla bi poslužiti kao način postizanja šire potpore za ženski pokret među ženama Istočne Europe. Pitanja kao što su službe za brigu o djeci i preraspodjela novčanih sredstava između muškaraca i žena privukla bi više žena nego zakoni o jednakopravnosti. Osim toga, mnoge bi žene više profitirale ako bi se naglasak stavio na osiguravanje prigodnog stanovanja, zdravstvene zaštite te skrbi za djecu i starije osobe umjesto na obrazovanje, zapošljavanje i politiku. Za žene čiji su životi oblikovani klasnim i rasnim razlikama, politika rodne neutralnosti može biti nevažna, ako ne i besmisleno simbolična. Smatram kako postoji mogućnost da različite aktivnosti ženskoga pokreta u području društvene preraspodjele žene protumače u skladu s njihovim osjećajem da suvremena država izbjegava svoje obaveze te umanjuje mogućnosti žena da biraju kako će živjeti svoje živote u fizičkom i mentalnom smislu.

Budući ženski pokreti u postkomunističkim zemljama trebaju procijeniti rizike integracije u globalni ženski pokret i globalnu borbu za ženska prava, kao i prednosti koje se kroz to nude: veća snaga za provođenje aktivnosti utemeljenih na prioritetima žena u njihovim vlastitim zemljama, a ne onih koji su predloženi ili nametnuti izvana.

Image and video hosting by TinyPic

KORIŠTENA LITERATURA:

1. Einhorn, B., Cinderella Goes to the Market, Citizenship, Gender and Women’s Movements in Central Europe, Verso, London and New York, 1993.
2. Bystydzienski, J. M. and Sekhon, J. (eds.), Democratization and Women’s Grassroots Movements, Indiana University Press, Bloomington and Indianapolis, 1999.
3. Funk, N. and Muller, M. (eds.), Gender and Politics and Post-Communism, Reflections from Eastern Europe and the Former Soviet Union, Routledge, New York and London, 1993.
4. Gal, S. and Kligman, G. (eds.), Reproducing Gender: Politics, Publics and Everyday Life After Socialism, Princeton University Press, Princeton, 2000.
5. Gardiner, F. (eds.), Sex Equality Policy in Western Europe, Routledge, 1998.
6. IPU, Inter-parliamentary Union, Women in National Parliaments, www.ipu.org, 2000.
7. ISSP, Family and Changing Gender roles II., 1994.
8. ISSP, Religion, 1998.
9. Jaquette, J. S. and Wolchik, S. L. (eds.), Women and Democracy, Latin America and Central and Eastern Europe, The John Hopkins University Press, 1998.
10. Katzenstein, M. F. and Mueller C. M., The Women’s Movements of the United States and Western Europe – Consciousness, Political Opportunity and Public Policy, Temple University Press, Philadelphia, 1987.
11. LaFont, S., One step forward, two steps back: women in the post-communist states in Communist and Post-Communist Studies, vol. 34., 2001.
12. Lovenduski, J. and Norris P. (eds.), Gender and Party Politics, London Sage publications.
13. Moghadam, V., Gender and Revolutionary Transformation, Iran 1979 and East Central Europe 1989 in Gender & Society, vol. 9., no. 3., 1995.
14. MONEE, Women in Transition, UNICEF, Florens, 1999.
15. Nijeholt, G. L., Vargas, V. and Wieringa, S. (eds.), Women´s Movements and Public Policy in Europe, Latin America and Caribbean, Garland Publishing Inc., 1998.
16. Philips, A., Närvaros Politik – den politiska representationen av kön, etnicitet och ras, Studentliteratur Lund, 2000.
17. Rueschmeyer, M., Women in the Politics of Postcommunist Eastern Europe, M. E. Sharpe, Armond, New York, London, 1994.
18. Spehar, A., Women’s political representation in Slovenia, Poland, Bulgaria and Czech Republic, Masters Thesis, Department Of Political Science, Gothenburg University (76 pages in Swedish), 2000.
Izvor:
Zbornik "Suvremeni ženski/feministički pokreti u post-komunističkim državama/10 godina poslije"
Ženska infoteka, Zagreb, 2003.

- 03:08 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Hexenwahn

NA LOMAČI FALUSOCENTRIČNE METAFIZIKE

Image and video hosting by TinyPic


Polazeći od lomače kao jedne od mogućih tradiranih 'ženskih zavičajnosti', ocrtavamo čudovišnost mesta kao atopijskog ili heterotopijskog. Mesto žene onako kako joj je nametnuto jednim od (mnogolikih) centričkih diskursa, kao paradoksalno mesto/ne-mesto, kao ono što nije ni pozicija, već uvek negacija, isključivanje, odbacivanje, nedostatak. Ono na granici, kao granični govor i ponašanje (borderlines), na ivici, margini, ono što je drugačije, QUEER identitet, čudnovato, poput groma iz vedrog neba (za neuprljani, apsolutno izvesni, monistički, objektivistički, racionalistički okvir). Pepeo lepih veštica što raspršen je vetrom, pepeo što bludi bez pravolinijskog prodornog cilja, ne videći kraj ni čvrstoću, putnik svuda-prisutan i uvek-iščezavajući. Diseminacija izgnanog koji uvek pita gde? «umjesto da se zapita o svom biću, zapitat će se o svom mjestu: Gdje sam? umjesto Tko sam? Jer, prostor koji zaokuplja odbačenika, izopćenika, nikada nije jedan, ni homogen, ni obuhvatljiv, nego bitno djeljiv, savitljiv, katastrofičan».
Kao jednu od takvih zavičajnosti bez korenja, mesto ženskog koje uobličljivo je 'po porudžbi', možemo opisati i krevet. Utoliko bi žena bila onaj ležač u Prokrustovoj postelji koja rastezljiva je po arbitrovoj meri, bio to porodiljski krevet, dečji krevet čiji plač je vezuje, krvavi krevet poput traga njezinog razdevičenja i menstrualnog 'prokletstva', bračni krevet u kome je pasivni sex-objekt, bolesnički krevet u kome je negovateljica, samrtnički krevet gde leži lepa i našminkana, kao plastična lutka. To da je porodiljski krevet njena zavičajnost, ritualizovano je i (mimetičkim) činom kuvade , gde on imitira nju. Mesto za oplođivanje često je i mesto borbe. Asocijacija kreveta i rata etimološki proizilazi iz reči lochos, koja je istovremeno mesto porođaja i naziv za zasedu, pa i naoružanu trupu.
Dakle, metonimija ili katahreza ili sinegdoha* lomače samo je jedno od mogućih imena za 'žensku prostornost'. Žensko kao ćudljivo, prevrtljivo, hirovito, dvosmisleno, lukavo, kapriciozno, neuhvatljivo... obeleženo je različitim smeštanjima i 'metonimijskim klizanjima'. Ona je predmet obožavanja, Boginja-Majka, zemlja koja rađa, Demetra, Muza što inspiriše pevanje, Marija Magdalena, poštena žena, lepa gospa, skrušena radnica... Ali istovremeno ona čija prokreativna moć je zastrašujuća jeste i zemlja koja uzima (kult rađanja povezuje se sa kultom smrti), čitava plejada htoničnih čudovišta (Gorgona sa zmijskom kosom čiji pogled skamenjuje, osvetoljubiva Furija, šestoglava Scila i ričuća Haribda čiji vodeni prolaz je nemogući put, sirena koja pesmom mami mornare i ubija ih, mesečeva boginja Agava što upravlja terevenkama pijanih od piva i čereči u zanosu muška tela...), Amazonka, veštica, proročica, Pitija i Sibila, ona koja navodi na greh, kurtizana, plesačica Saloma, neudata ili nepoštena žena... Smeštali ga u napoleonovski ideal Küche, Kirche, Kinder (kuhinja, crkva, deca), harem ili zemlju natopljenu mračnim silama, žensko je obeleženo kao odbačeno, izopšteno, odbijeno, isključeno, otpalo... Kao da lebdi u području nenastanjivog, prognano od strane vladajuće polne matrice. Zone nenastanjivosti jesu mesta odbačenih i prezrenih bića, isključenih iz domena subjekta, bez prava političkog učestvovanja (oblasti gde su onda smeštene sve potčinjene grupacije, kao nebele rase, nacionalne manjine, transvestiti, homoseksualci, lezbejke i sl.)
Gusto naseljena mesta odbačenika se ne promišljaju kao nešto apsolutno spoljašnje, transcendentno, ontološki s one strane, već to nemoguće mesto jeste uvek na rubovima ili u šupljinama onog hegemonijskog diskursa koji ga odbacuje i oblikuje. Takav topos je konstitutivan za opresivni diskurs i samo sa te granične pozicije je i moguće opsedati, reartikulirati, subvertirati, omađijati... poredak. Dakle, rušilački prevrat dolazi iznutra, paleći na lomači Kralja što prezreo je i delegitimisao isključenog. Kralju je odrubljena glava, podanici umiru od smeha, a sami smeh, taj frenetični, apokaliptični smeh... ples je na ivici vulkana. Komično kao ono gde «preovlađuje subjektivnost u svojoj beskrajnoj sigurnosti» jedna je od dekonstruktivnih strategija oslobođenja, samo ako ste prisiljeni da imate dovoljno smisla za humor...


EDIPOVSKE MASKE

I kao što bajke počinju sa bio jednom jedan Kralj..., tako počinje i falusocentrizam. Kao jednoj od velikih i dugotrajnih naracija, falusocentrizmom nazivamo tradiranu matricu promišljanja polnosti i rodnosti eo ipso problema identiteta i subjektivnosti. Ovakva matrica, zasnovana na afirmaciji muške privilegije, razgranava se različitim signifikacijama, te bi se mogla imenovati i kao Patricentrizam, Falocentrizam, Falogocentrizam, Androcentrizam, Represivni Otac, Veliki Godo, Gospodar, Apsolutni Duh, Očevo Ime, Zakon, Patrijarhat, Tekst Maskulinus... Ono što je suštinski oblikuje jeste model centriranja, gde diskurs ima pretenzije na apsolutno, na celinu, okupljajući i prisvajajući oko svog centruma – koji je muški. Takva arhitektonika jeste koherentna, relativno stabilna i zasnovana na logici dominacije (samim time i logici isključivanja, odbacivanja...) Svaka težnja ka univerzalnoj istini i apsolutnoj izvesnosti, svako akcentuiranje racionalnosti i moći, postavlja se kao sakrosantno isključujući sve što nije kompatibilno sa poretkom. Neumitno, poredak se pojavljuje kao asimetričan, neravnopravan, rangovni. Hijerarhija boji vrednosti, pa je onda Kralj bolji od podanika, Zapad od Istoka, bela boja kože od drugačijih, civilizirano od primitivnog, čisto od nečistog, normalno od patološkog, muško od ženskog, heteroseksualno od homoseksualnog... Rodna/polna diferencija se u klasičnoj binarnoj matrici pokazuje kao asimetrična kroz diskriminaciju žena i reprodukciju opresivnih sociokulturnih obrazaca.
O tome da li telo oblači polnost, je li telo puki biološki datum, je li determinirano ili konstruirano, koliko je uslovljeno velovima nesvesnog i kakve maske ono stavlja, glasno je progovorila i psihoanaliza (kao i njezini epigoni i kritičari). Zasnovana prevashodno na edipovskoj logici (koju, reformuliranu, preuzimaju mnoga feministička učenja), psihoanaliza ponavlja falusocentrične pretpostavke. Edipovska scenografija i topografija gradi se na privilegovanju falusa kao fantazamskoj figuri, kastracionoj pretnji i zabrani rodoskvrnuća. Falus je, dakle, metonimijski znak polnog pozicioniranja, a 'začaranost' jednom erotičkom figurom oko koje se sve vrti, kao kada frulaš hipnotiše muzikom zmije, nužno implicira androcentrični imperijalizam. Novum što ga psihoanaliza uvodi jeste u akcentuiranju momenta nesvesnog, onoga što se mišljenjem ne može u potpunosti obuhvatiti, onoga što je isključeno (Verwerfung), bolom zbog cenzure i zabrana koje proizvode spektar zastrašujućeg vraćanja potisnutog iscrtano, pogrešno prepoznato (méconnaissance), odbačeno kao prezrena identifikacija. Ali područje prisila, zabrana i tabua sa kojima se biće koje živi i želi suočava čini same identifikacije subjekta (pola, roda). Psihotičko i neurotičko tkanje gradi biće, negacije su konstitutivne za pozicije, uključene u identitet putem spleta seksualnosti i bola, trauma, kompenzacija... Ovo kompulzivno isključeno relativno je stabilizirano (što je ujedno i odlučujuća granica psihoanalize), zato je potrebno govoriti, ne bi li se utemeljujuće zabrane i konstitutivna isključivanja oprozirili. «Od osamnaestog stoleća seks ne prestaje da izaziva izvesnu opštu govorničku uzrujanost. A govori o seksu se nisu umnožavali izvan vlasti ili protiv nje; već baš tamo gde se vlast vršila i to kao sredstvo njenog vršenja; na sve su strane uređeni podstreci da se govori, na sve strane sredstva za slušanje i beleženje, na sve strane postupci za posmatranje, saslušavanje i izricanje. Pol se isteruje i primorava na postojanje u govoru». Kao izdanci čovečanstva koje prisiljeno je na govor, koje sve mora staviti u reči i mora priznati (bilo roditeljima, vaspitaču, lekaru, svešteniku, policiji, bilo kojem predstavniku vlasti), možemo leći na psihoanalitički krevet i čuti kliničko tumačenje naše polnosti. Kralj nam saopštava edipovski scenario kao objašnjenje želja i nagona.
Edipalna situacija (onakva kakvu nam je priča Frojd) je složeni psiho-seksualni kompleks koji se javlja tokom tzv. falusne faze razvoja. Deca u svom seksualnom razvoju prolaze kroz oralnu, analno-sadističku i genitalnu fazu, pri čemu su prve dve autoerotične karakteristike infantilne seksualnosti. Dete ne bira za objekat drugu osobu već deo sopstvenog tela. U oralnom stadijumu erogena zona su usta, a kao autoerotične aktivnosti pokazuju se sisanje prsta, gutanje, grizenje, žvakanje, uopšte rad usana i jezika. Oko druge godine dolazi do premeštanja libida na anus, a zadovoljstvo predstavlja ispuštanje i zadržavanje stolice. Konačno, u genitalnoj fazi erogene zone postaju polni organi, užitak se javlja kroz masturbaciju, ali ovde cveta i Edipov kompleks. On predstavlja seksualno ulaganje u roditelja suprotnog pola i neprijateljsko ulaganje u roditelja istog pola. Identifikacija deteta sa majkom dešava se još u autoerotičnoj fazi, ali slabije. Tek u genitalnoj fazi dete jače oseća privlačnost prema roditelju suprotnog pola, a neprijateljstvo i rivalstvo prema istopolnom roditelju. Iz takve 'zabranjene' želje rađa se Edipov kompleks, kao i kompleks kastracije (koji se u svom pozitivnom ishodu u toj fazi i razrešava, barem po Frojdu - za razliku od tumačenja Melani Klajn). Ono što je važno uočiti jeste da se to složeno utrougljivanje otac-majka-dete dešava pozicioniranjem oko figure falusa i da se u toj fazi konačno i diferencira polnost kao muška ili ženska. Tako se dečak vezuje za majku i istovremeno strahuje da ga otac-suparnik ne kazni kastracijom. On razvija osećanje agresivnosti prema ocu, ali istovremeno interiorizuje njegov autoritet - stvarajući Nad-ja koje zabranjuje incestuozne težnje. Oslobađajući se oca kao nosioca moralnih normi, dete se oslobađa kompleksa. Istim modelom Frojd je opisao i razvoj ženske seksualnosti, preimenujući ga u Elektrin kompleks. Devojčica, otkrivajući anatomsku razliku polova, zavidi dečaku jer ona nema penis. Tako pati od kastracionog kompleksa, zamišljajući da je obogaljena. Zavodeći oca, želeći da dobije penis od njega, prema majci ima osećanje suparništva. Kasnije je ova želja zamenjena željom za detetom. Nerazrešeni Elektrin kompleks može prerasti u Jokastin kompleks – ne uspevajući u ranom detinjstvu da na fantazmatskom planu zavede svog oca, žena pokušava da zavede svog drugog muškarca po krvi, sina. Razrešeni Elektrin kompleks implicira suzbijanje rodoskrvnih želja i interiorizovanje Nad-ja. Ali devojčicino Nad-ja je slabije. Kako je sam otac bio predmet ljubavi koju je Nad-ja zabranjivao, te zabrane nisu bile toliko snažne kao u slučaju sina i oca-rivala. Tako je neprikosnovenost oca činjenica društvenog reda. Postavlja se pitanje odakle uopšte takav simbolizam ovaploćen u prerogativu falusa, na šta je ukazala i Simon de Bovoar. Zapravo, kod samog Frojda nije jasno radi li se kod pojma falusa o mesnatom izraštaju muškog polnog organa ili o simboličkoj vrednosti. Ali ni sam simbolizam «nije pao s neba niti izbio iz zemljinih dubina; on je, isto kao i jezik, izgrađen ljudskom stvarnošću koja je istovremeno i mitsein i razdvajanje». Ako je falus čulno ovaploćenje transcendencije, ako je dečak toliko ponosan na njega, a devojčica mu zavidi, onda se postavlja pitanje šta su ponos i zavist, odakle oni i kako to da se manifestuju u jednom objektu. Da li to znači da ako je žena uspela da ostvari svoju transcendenciju, slobodu.. može da se potvrdi kao ličnost i davajući vrednost nekoj drugoj figuri koja nije falus? «Lutka, prema kojoj se dete odnosi, može da postane mnogo dragocenije vlasništvo nego što je penis». Ako Frojd prestiž penisa objašnjava suverenošću oca, onda se mora objasniti i poreklo takve muške nadmoćnosti. Ako je život odnos sa svetom, onda se edipovska scenografija pokazuje kao nedostatnom za objašnjenje zašto je žena Drugo...


POLJULJANE GRANICE

Falusocentrizam kao stabilirani centrizam doveden je u pitanje savremenim (neofeminističkim, dekonstruktivnim, psiholingvističkim…) redefinisanjem konvencionalnog subjekta i stvaranjem subjekta-u-procesu. Ponovnim promišljanjem istorijskih kategorija identiteta, subjektivnosti, rodnosti i polnosti, njihove relativno trajne granice, koherentnost i stabiliranost su poljuljani. Ukazuje se na fluidnost i modifikabilnost tradicionalno učvršćenih pojmova, na moguća ukrštanja, preplitanja, umnožavanja. Takva nastojanja impliciraju promene određenja čoveka zasnovana na bilo kakvim esencijalističkim karakteristikama. Ocrtavanje procesualnosti svih kategorija koje se, nošene bujicom života, nikada u potpunosti ne mogu obuhvatiti i apsolutno fiksirati, ne bi se odveć lako moglo simptomizirati kao postmodernistička bolest. Strah od ukidanja svih oslonaca, predstava homogenosti, dovršenosti, Istine kao izvesnosti... razumljiv je s obzirom na sva kodiranja kojima smo predugo nošeni. No postmoderna istraživanja često se negativno konotiraju kao konglomerat nediscpliniranih, amaterskih, anarhističkih, odveć apstraktnih naracija. Ali ako disciplinom mora da rukovodi Kralj, po mogućstvu s bičem u rukama, sa svim univerzalističkim govorima i velikim metodologijama, onda je takva preozbiljna ozbiljnost zaista ugrožena svim neozbiljnim ozbiljnostima što otvaraju nova ispitivanja. Rastakanje konvencionalnih kategorija u pluralističkim pristupima ne znači da istine, izvora, subjektivnosti, identiteta... nema, već samo da bi oni mogli biti i drugačiji, da ih je potrebno problematizovati. Razlabavljenost fiksnih instanci trebalo bi da upućuje na otvorenost za novo, različito, Drugo, slobodnije... U tom kontekstu, mesto ženskosti otvorilo bi nove prostore oslobođenja od nametnutih degradiranih i marginalizovanih okvira. Prevazilaženje potlačenih i ugušenih uloga nazire se u različitim dekonstruktivnim strategijama, pa se kao topoi oslobođenja pokazuju jezik, tehnologija, umetnost, komedija, histerija (?)...
Smeli i kreativan pristup novog tipa feminističkog mišljenja iznosi Džudit Batler u svojoj teoriji o performativnosti rodnosti i polnosti. Za razliku od uobičajenih razlučivanja rodnosti kao sociokulturalnog, diskurzivnog konstrukta i polnosti kao biološke (nepromenljive) kategorije, ona ideju performativnosti primenjuje i na analizu 'materijalnih tela'. Pol se ne može više posmatrati kao nešto prirodno što prethodi rodu, takva naturalizacija stvara privid prirodne zasnovanosti roda i legitimira sve regulativne norme ustoličene na takozvanoj prirodnoj razlici polova. «Drugim rečima, 'pol' je idealna konstrukcija koja se vremenom prisilno materijalizuje. To nije jednostavna činjenica niti statično stanje tela, već proces u kojem regulativne norme materijalizuju 'pol' i dovršavaju svoju materijalizaciju svojim prisilnim neprestanim ponavljanjem. Nužnost tog neprestanog ponavljanja jeste znak da materijalizacija nikada nije sasvim završena, da se tela nikad potpuno ne povinuju normama koje su ih naterale da se materijalizuju. Doista, upravo propusti, to jest mogućnosti rematerijalizacije koje je otvorio taj proces obeležavaju jedno područje u kojem se sila regulativnog zakona može okrenuti protiv same sebe i proizvesti mnoštvo reartikulacija koje dovode u pitanje hegemonističku moć samog tog zakona». Potrebno je uočiti svu složenost dijalektike ovakve koncepcije, ne bi li se bez jednostranih učitavanja razumeo odnos telesnosti/materijalnosti i jezika/diskursa/moći.
Na tragu francuske feministkinje Lis Irigaraj, Džudit Batler ponovno promišlja pojam materije kao konfiguracije koja je klasično povezana sa ženskošću. Materija (u bliskosti sa materica i majka) nije sirova pozitivnost, pasivna površina ili referent koji čeka na svoje oblikovanje, već je ona proces materijalizacije koji se vremenom stabilizuje i proizvodi granicu, postojanost i površinu. Materija je u tom smislu temporalizovana, istorična, sa svim slojevitostima koje čine njenu prošlost. A tela koja nešto znače* jesu značajna i označena upravo po toj inteligibilnosti označavanja. Biti materijalan znači materijalizovati. Telo i materija nisu neumitna sudbina čije odelo nosimo, utoliko ne moramo nepromenljivo biti obeleženi kao žensko ili muško, polazeći od biologijskih datosti. To naravno ne znači da Džudit Batler poriče telesnost. «Mora biti moguće da se prihvati i potvrdi skup 'materijalnosti' koje pripadaju telu, skup koji je naznačen područjima biologije, anatomije, fiziologije, hormonskog i hemijskog sastava, bolesti, životne dobi, telesne težine, metabolizma, života i smrti. Ništa od toga ne može se poreći. Ali neporecivost tih 'materijalnosti' ni na koji način ne podrazumeva njihovo potvrđivanje, ne kaže nam koje interpretativne matrice uslovljavaju, omogućuju i ograničavaju to neophodno potvrđivanje».
Potrebno je ispitati pomoću kojih regulativnih normi se materijalizuje sami pol. «'Materijalnost' označava izvestan rezultat moći ili, tačnije, ona jeste moć, rezultat formativnog ili konstitutivnog delovanja moći». Odredba diskursa kao konstelacije govora moći jeste fukoovske provenijencije. Moć nije institucija, samovoljni subjekt, niti struktura koja bi onda bila prvobitni uzrok, već složena strategijska situacija u određenom društvu. Odnos moći i materijalnosti, diskursa i telesnosti nije kauzalno jednostran. Ne postoji zakon pre subjekta, niti subjekt pre zakona; zakon, subjekti i odbačena bića proizvode se istovremeno. Moć se tek uspostavlja kroz svoje učinke, kroz ponavljanje njezinih prisila i zabrana. Praksa stalnog ponavljanja kojom se proizvode imenovani učinci jeste performativnost. Zakon se ne može odvojiti od sopstvenog prihvatanja, odnosno ponavljanja. Dakle, mapa društvenih moći i kulturno složen označiteljski lanac konstituiše polnost, ustanovljuje je kao mesto na kome se tela i anatomije neprestano rekonstituišu. Tela koja nešto znače su materijalna, tela su materijalna jer nešto znače, tela su i materijalna i diskurzivna (oblikovana prisilnim diskursom normi).
Matrica koja oblikuje subjekte nužno je isključna, ona formira i subjekte i odbačena bića koja ne uživaju status subjekta. Performativnost kao aspekt citiranja imenuje subjekt negativno, kao ono što se isključnom matricom ne odbacuje iz domena matrice. Utoliko je ono isključeno neophodno da bi se odredio domen subjekta. I subjekti i odbačena bića generisani su ponavljanjem regulativnih pravila ili rodnih konfiguracija. U citatskoj praksi mimetički učinci nikada nisu verne kopije originala, drugačije rečeno: kopije govore, pa i onda kada je to govor neprikladnog označitelja. «Reč 'žene' u političkom diskursu nikad ne može potpuno da opiše ono što imenuje, ali ne zato što ta kategorija prosto upućuje bez opisivanja, niti zato što su 'žene' izgubljeni referent, onaj koji 'ne postoji', već zato što ta reč obeležava gustu presečnu tačku društvenih odnosa koji se ne mogu sumirati terminima identiteta».
Sedimentacija subjekta, njegova gradnja kroz beskonačan niz poziva, odaziva, prepoznavanja i neprepoznavanja implicira asimetriju procesa. Prozivanje od strane norme zahteva identifikaciju, ali ona je često pogrešno prepoznata. Ponavljanje je ujedno i promena, iskrivljenje, devijacija (utoliko je značajna figura katahreze). Mesto isključenog bića, mesto kao ne-mesto, nije rezervisano samo za 'žene' kao provizoran identitet, već za sva bića koja su isključena iz diskurzivne formacije, koja je neprikosnoveno heteroseksualna, binarna. Krešendo analize Džudit Batler odvija se upravo u promišljanju 'zastrašujućih identifikacija' koje bi se mogle podvesti pod pojam 'nastrano', queer, a to nisu samo figure efeminiziranog homoseksualca i falusizirane lezbijke, kao glavne odstupnice od edipovskog scenarija, već i mnoge druge ukrštene, složene identifikacije.
Za Džudit Batler identifikacije nikada nisu proste, niti jednom zasvagda dovršene, već se uporno konstituišu, osporavaju, zadobijaju. Pojedinac se ne mora ograničiti na jednu identifikaciju, one su brojne, uzajamno se nadmeću. «Činjenica da svaka od tih kategorija ima istoriju i istoričnost, da je svaka od njih konstituisana graničnim linijama koje je ocrtavaju, dakle, onim što isključuje, da odnosi diskursa i moći proizvode hijerarhije i preklapanja među njima i dovode u pitanje te granice, podrazumeva da su to, u isti mah, postojane i sporne oblasti». Važno je istaći da za Batlerovu ovakav uvid nije nametanje drugačije prisile, koja u potpunosti ruši Zakon, zapravo je to i nemoguće ako smo zakonom nužno oblikovani. «Time što se pozivam na mnogostruke identifikacije ne želim da kažem da svako mora imati takvu identifikacijsku fluidnost, dakle, da je to opšta prisila».
O tome da se Zakon, kao falusni, očevski, simbolički poredak... ne može prevazići i odveć lako preokrenuti, govori i francuska spisateljica, psihoanalitičarka i lingvistkinja Julija Kristeva. U jeziku kao jeziku Oca se rađamo, on je zakonodavan, SIMBOLIČKI poredak koji nas određuje, koji je represivan, naročito za ženski pol. No, postoji poredak stariji od ovoga, koji Kristeva naziva SEMIOTIČKIM, kao pred-simboličkim, pred-edipalnim, prvobitno materinskim, nepredstavljivim, materijalnim, telesnim, aktivnim, magijskim poretkom. Semiotičko je jezikom neizrecivo, no ono progovara u jeziku na neki način lateralno, subverzivno, utoliko izranja iz psihotičkog jezika, borderline-a (jezika graničnih slučajeva), ljubavnog jezika, jezika obreda koji se tiče ljage i rituala (kao pisma bez znakova)... «Majčinski je autoritet čuvar ove topografije čistoga tela u svakom smislu reči: razlikuje se od očinskih zakona u koje će, s faličkom fazom i usvajanjem jezika, kliznuti čovekova sudbina». Dakle, radi se o cepanju na teritoriju tela, spoja majke i prirode gde nema osećaja krivice s jedne strane, a s druge, na svet označiteljskog predstavljanja u društvu gde u igru ulaze obzir, stid, krivica, želja... poredak falusa. Zastupnik očeve uloge zauzima mesto ugodnog majčinskog objekta; jezik umesto grudi; diskurs umesto majčine skrbi. Taj haos pre jezika i kosmosa jeste ono odbačeno, abjektno (abject), odvratno, zazorno, a takvo mesto 'druge scene' zauzimaju pored žena i tzv. treći svet, kao i jezik koji izgovara ono neizrecivo.
Zazornost ne čini odsutnost čistoće ili zdravlja, već ono što remeti identitet, sistem, red, što ne poštuje granice, mesta, pravila, kao srednji put, dvosmislenost, mešavina. Zazorno kao ono nemoguće, kao odjek semiotičkog, subjekt ne pronalazi samo van sebe, već i u sebi - onda kada ga pretvara u prah i pepeo. Zasniva se na postojanju kao izuzimanju, što je sasvim drugačije od analitičkih artikulacija negativnosti u vidu poricanja (neuroza) i odbacivanja (psihoza). Utoliko se može govoriti o otklonu Kristeve od (psiho)analize. Postojanje kao zazornost, postojanje koje se zasniva na izuzimanju nema sadržaj koji je kao kod neurotika i psihotika 'nesvestan'. Ovde se radi o sadržajima koji postaju eksplicitni, ako ne i svesni, u graničnom govoru i ponašanju (borderlines), možda su zato i pogodniji teren za estetičku, mističku... i neke druge oblike sublimatornih diskurzivnosti, nego za naučnu ili racionalističku. Kristeva daje fenomenološki pregled zazornosti kroz analitičku teoriju, povest religija i savremeno književno delo. Analitički govor bi bio 'katarktički' govor koji ne odgovara pročišćenju, već ponovnom rođenju sa zazornošću i protiv nje. Različiti modaliteti pročišćenja, kao različite katarze, sačinjavaju povest religija i završavaju se u katarzi bez premca koju predstavlja umetnost, s ovu i s onu strane religije. Tako se književnost pokazuje kao jedno od suočavanja s našim najstarijim pokušajima da se oslobodimo materinskog (ritmična struktura rečenice pokreće materinske, instinktivne elemente)... «Zazorno je perverzno jer ne napušta i ne preuzima neku zabranu, pravilo ili zakon, nego ih izokreće, izvrće, iskrivljuje; služi se njima, koristi ih da bi ih lakše osporilo». Pisac je onaj koji je opčinjen zazornim, izmišlja njegovu logiku, projicira se u njega, introjicira ga, te izopačuje jezik, stil i sadržaj. Kristeva o zazornom kao zapisanom govori kod Dostojevskog, Lotreamona, Prusta, Artoa, Kafke, Borhesa, Džojsa, Selinea... «Pisac: fobična osoba kojoj uspeva kovati metafore kako ne bi od straha umro, već da bi uskrsnuo u znakovima».
Oslobađanje jezika otvara prostor za oslobađanje ženskog. Francuske autorke Julija Kristeva i Elen Siksu govore o 'ženskom pismu' ili 'ženskom pisanju', kao inovativnom. Takvo pismo odlikuje otvorenost, višeznačnost, muzikalnost, fluidnost, ambivalentnost, multižanrovski pristup, subverzivni smeh (kroz figure ironije, parodije, hiperbole, aluzije, izobličavanja i poigravanja jezičkim formama). Jezik se konstituiše kao simbolička funkcija koja proizvodi nesklad, remeti konvencionalni subjekt i umesto njega stvara subjekt-u-procesu. Inovativno pismo je subverzivno, otvara prostor za jezik koji bi mogao da podrije patrijarhalni diskurs. Utoliko, odlike ženskog pisanja ove autorke ne pronalaze samo u pisanju žena, već i kod pisaca kao što su Arto, Beket, Džojs... O umetnosti se može govoriti kao subverzivnoj, ona pokušava da otkrije drugačije modele izražavanja, načine poimanja i artikulacije sveta. Drugačiji modeli svakako mogu da podrivaju dominantni (falusocentrični) diskurs, da dovedu u pitanje društveno-političke strukture. Takva subverzija jezika otvara mogućnost oslobađanja ženskog od sudbine koja joj je bila nametnuta. Jezik se oblikuje kao medij transcendiranja tradirane polne diferencijacije, kao okvir drugačijih promišljanja ili ironiziranja i izvrtanja nasleđenog jezika kulture Zapada (simboličkog, jezika Oca).
Mogućnost preoblikovanja tradiranih koncepcija rodnih i polnih uloga ogleda se i kroz manipulaciju virtualnim komunikacionim svetovima. Nove tehnologije javljaju se kao konceptualni okvir za odbacivanje esencijalistričke povezanosti bioloških tela i rodnih uloga. Preko destabilizacije, 'ljuljanja' trenutnih granica, ne dozvoljava se diskriminacija zasnovana na biološkim karakteristikama. Komunikacioni sistemi (KPK = kompjuterski-posredovane-komunikacije) pružaju ženama mogućnost da pobegnu iz granica i kategorija koje su u prošlosti ograničavale njiove aktivnosti i identitete. Omogućavajući ženama da izraze svoje ideje na način koji transcendira biološko telo, tehnologije im pružaju moć da redefinišu sebe izvan represivnih istorijskih kategorija. Oblici feminizAma podrazumevaju promišljanja, kao i ovladavanja novim, izazovnim praksama (poput fenomena virtualne realnosti, sajber kulture, interneta, pitanje odnosa živih organizama i mašina u pojmu kiborga Done Haravej...) Tehnologijski mitovi su samo jedni od mnogih mitova koji ukazuju na transgresiju granica, poljuljanost distinkcija što uspostavio je represivni Otac, Kralj, Falus...


LAKIRANJE, MANIKIRANJE, DEPILIRANJE, ŽENSTVENIRANJE ...

To da identifikacije nisu jednom zasvagda utvrđene, već permanentno prevazilažene, dovodi nas u zbunjujuću upitnost o polnosti. Možemo li onda govoriti uopšte o ženi, muškarcu, ženskom, muškom... i da li perspektiva pluralizma pokazuje da je i sama heteroseksualna matrica konstrukt? Ima li uopšte mesta ženskog, ako se ono dugo rasprostiralo na rubovima, šupljinama, na lomači? Ima li uopšte nekog mesta kao mesta (ženskog, muškog, negroidnog, homoseksualnog...), ako se pokazuje da su sve granice poljuljane, ako mesto često je atopos i heterotopos? Ako stavimo Kralja na lomaču, da li to znači puku inverziju Kraljicom (gde se opet radi o centrizmu) ili gubitak svake dominacije? Može li se živeti u svetu gde su ukinute sve odrednice, ako nema onoga Šta, onoga Od Čega polazimo? Odgovore na ovakva i slična pitanja nalazimo i u rastućoj atraktivnosti i aktualnosti fenomenologije, koja prevazilazi transcendentalne okvire svojih začetaka (u Huserla). Utoliko nam se konceptualizacija iskustva kod Merlo-Pontija, Levinasa i Valdenfelsa čini pogodnom i za problematiku polnosti.
Granica koja uspostavlja relativno trajne forme poredaka jeste jedna fragilna i neprecizna granica, više u smislu aristotelovskog typosa, ocrta onoga što može biti i drugačije. Način povlačenja granice varira u skladu sa otvorenošću/zatvorenošću grupe i društva, gde se između različitih sinhrono i dijahrono uređenih zona stranosti pojavljuju mnoga prekrajanja. Na snazi dobija misaona figura ukrštanja (Merlo-Pontijeva hijazma), isprepletenosti, zapletenosti, preklapanja. Takvo jedno presezanje poredaka u međusvetove, akcentuiranje onoga Između, kontrahira se svakoj ideji čistote, puritanstva i nepomešanosti (bila ona čistota porekla, krvi, nacije, rase, ideje, uma). Merlo-Ponty će seksualnost odrediti kao dvosmislenost, kao bitak u seksualnoj situaciji. Seksualnost je uvek prožeta, prepletena sa egzistencijom. Interlokucijska figura ukrštanja u svim svojim modusima je više i drugačije od pukog zbira članova relacije. Imajući u vidu situiranost svake fenomenalne datosti (u perceptivnom polju sa svim «viškovima mnenja», u unutrašnjem i spoljašnjem horizontu, u sociokulturalnom miljeu, u horizontu «jezičkih igara», u horizontu povesti, u svim datostima unutar Kako nekog horizonta gde su implicirani dalji horizonti i njihove interakcije), fenomen se uvek pokazuje kao nešto više nego fenomen. Dakle, sve što se pojavljuje iskušava se u procesu u kojem se oblikuje njegov smisao, ocrtava se struktura i poprima oblik. Ono je hiperfenomen jer prevazilazi uslove svoga pojavljivanja, uvek je više nego što možemo da pojmimo. Kako onda misliti, pojmiti, oproziriti, shvatiti, uhvatiti, prisvojiti, prići... onom drugačijem, promenljivom, nepristupačnom...? Kako uopšte misliti različitost, a da se ona odmah ne ukine u tom prepoznavanju, upoznavanju i prisvajanju?
«Ako bi se drugo moglo posjedovati, saznati, shvatiti, ono ne bi bilo drugo. Posjedovati, saznati, shvatiti sinonimi su moći». Levinas govori o pojmu Ženskog kao onog od kojeg se polazi u istraživanju transcendentne drugosti, kao suštastveno drugo. Žensko se pojavljuje kao sam kvalitet razlike, razlika koja odlučuje o razlikama. Ono ne može biti objekt koji postaje naš ili koji postaje mi, koji na bilo koji način može biti osvetljen; žensko se, naprotiv, povlači u svojoj tajni. Kao tajna, Žensko nije nešto mistificirano, ne radi se o romantičarskom, ezoteričnom pojmu tajanstvene žene. Levinas odredbom Ženskog u tajni, u skrivanju, u stidu, u bežanju od svetla, naprosto pokušava da očuva samu drugost kao drugost. Njegovu tajnu upravo i sačinjava njegova drugost. «Ta situacija u kojoj događaj stiže jednom subjektu koji ga ne preuzima, koji u odnosu na njega ništa ne može moći, ali u kojoj ipak u izvjesnom smislu stoji licem prema njemu, ta situacija je relacija prema drugom (autrui), licem-u-lice prema drugom, susret jednog lica koji drugog istovremeno otkriva i skriva». Svaki pokušaj dosezanja drugog, drugačijeg i stranog kao nečega što treba priSVOJiti, jeste maćehinski zagrljaj. Strano (Drugo, Drugačije, Žensko...) nije proprijetet i ne može se usvojiti, prisvojiti, pridobiti, obujmiti, oproziriti, uhvatiti, shvatiti, zahvatiti, aprehendirati, komprehendirati, kognoscirati, bilo kojom umskom sintezom pojmiti i sabrati, k sebi doseći i pribrati. Subjektivna polaznica, levinasovskim slovom, je Odisejevo putešestvije, što se uvek vraća kući na Itaku, a ne (Avramova) avantura u nepoznato i novo. Polazak od Ja je uvek imanencija, a ne transcendencija (u nesvodivoj dijahroniji) što rizikuje i pušta se stranom, bez njegovog reduciranja pod egidom egološke ljušture.
No i polazak sa makroinstance, sa pola sveopšteg logosa ili od intersubjektiviteta, skriva i neutralizira stranost. Samoukidajući govor o celini je paradokson, govor konačnosti o beskonačnom. «Neko posmatra i tretira nešto sa stanovišta celine (sub specie totius) i govori u ime celine. Budući da on nije celina i nema celinu, na osnovu čega polaže prava na nju?» Polazeći od celine, sve razlike se sjedinjuju, utapaju, prelivaju u njoj. Za Valdenfelsa se čini problematičnim svaki model centriranja, bez obzira da li je okupljen oko užeg ili šireg središta, u svim njegovim vidovima (egocentrizma, etnocentrizma, nacionalizma, provincijalizma, kosmopolitizma, logocentrizma, evrocentrizma, funkcionalizma...) Jedan od najdelotvornijih mehanizama ovladavanja stranim, koji tendira da ga preradi, apsorbuje i u svoje ruho zavije, jeste prisvajanje. Ono je sinonim i za saznanje, učenje, obrazovanje, oslobađanje. Sve tuđe (ono ne-Ja, jezik, kultura, priroda, žensko...) je uznemirujuće, nepoznato i time neugodno vlastitom, ono što o-tuđuje. Čini se da takav nedostatak valja izbrisati, te na trnovitom putu iskustva proći kroz drugo-nekog-centra, prisvojiti ga, integrirati, asimilovati, osloboditi u samoidentitetu (apsolutnog) znanja. Neproračunljivo mora postati proračunljivo. Centrum koji pri formama prisvajanja nastaje, može biti različit. Ali, vlastito i strano proizilaze iz diferenciranja, što znači da na početku ne može biti jedinstvo, već razlika. Takođe, na početku je mešavina, a ne čistota (svakom centriranju se suprotstavlja plasticitet ukrštanja i preplitanja). Naravno da postoje poreci, mesta, topoi, identifikacije (dakle, i žensko i muško), ali oni nisu naprosto neumitno i nepromenljivo utvrđeni. To da postoje poreci pokazuje da granične linije nisu povučene proizvoljno, ali one bi mogle biti povučene i drugačije, što znači da podležu neizbrisivoj kontigenciji. Dakle, prihvatljiv odgovor na izazov stranog ostaje neutraliziran u svim jednostranostima (pa i onima intencionalnih vektora), sve dok naše govorenje i činjenje ne rekurira na responzivnu fenomenologiju.
Kako onda prići tom stranom, drugom, drugačijem, ženskom...? «Prokletstvo prisvajanja može se prekinuti samo ako počnemo drugačije i drugde, a ne kod nas samih. Umesto da se direktno primaknemo stranom i da pitamo šta je ono i čemu služi, preporučuje se da pođemo od uznemirenosti stranim. Strano bi bilo ono na šta mi odgovaramo i imamo da odgovorimo, što uvek govorimo i činimo. Strano se, dakle, uvek pojavljuje u formi indirektnog shvatanja i govora.» Ono na šta odgovaramo nas već susreće, snalazi, iako su učinci vidljivi naknadno, ali nikada u potpunosti shvatljivi i dokučivi. No takva forma responzivnosti ne može biti puko proširenje već postojećeg smisla, već je sam (kreativni) odgovor - nastajanje smisla. Strano nam uvek izmiče, ono je «preko praga, dakle, nije u punom smislu dohvatljivo». Samo izvan poretka može biti ne-mesto, atopija i heterotopija, koja naznačuje mogućnosti razmeštanja. Potkopavanjem predstava dovršenosti, homogenosti, simetrije i sinhronije prostora, daju se podsticaji za promišljanje spontanosti i protoka mesta. A kroz fenomenološku prizmu subjektivnosti kao telesnog sopstva, koje je strano i samo sebi i drugima, nadaju se motivi za promišljanje novih identifikacija (dakle, i polnih). Ako je mesto fluidno i u protoku, ne znači da ga nema. Ako je istina promenljiva i pluralna, ne znači da je nema. Ako je sopstvo istovremeno samoodnos i samouzmicanje, koje nikada nije potpuno raspoloživo samom sebi, ne znači da sopstva nema. Ako je žensko u procesu i ne može biti određeno nikakvim biologijskim esencijalizmom, ne znači da mesta ŽENSTVENIRANJA nema... «To da vlastito nikada nije dohvatljivo u čistoj formi ne znači – kako misle brzopleti monteri razgradnje – da ne postoji vlastito, kao i činjenica da izvori nikada nisu dohvatljivi kao čisti izvor, ne znači da oni ne postoje. Iskustvo stranog jeste i ostaje forma iskustva, i to samo u paradoksalnoj formi izvorne nepristupačnosti, odsutne prisutnosti.» Ženstveniranje, poput ostalih identifikacija, može ostati ženstveniranje upravo u paradoksalnoj formi iskušavanja. Utoliko se ono ne može uklopiti u falusocentričnu (heteroseksualnu) matricu, koja dopušta nepravednu asimetriju u figurama muškog i ženskog, kao i njihovih odstupnica. Naravno da se uvek radi o asimetriji, neukidivoj različitosti, ali to ne znači da odnos mora biti relacija gospodara i roba, hijerarhijska relacija. Samo odbacivanjem defanzivnih potreba za omalovažavanjem bilo kojih nesaglasnih orijentacija (prihvatanjem da je svako razumevanje relativno ili ograničeno na neki način), može se naučiti kako se uči, čudi, divi.. a ne kako se indoktrinira, podređuje, ukalupljuje u vlastitu dominantnu matricu. Ne-bezrazličnost ne mora funkcionirati odnosom moći/nemoći. Barem ne ako naučimo da se onome što je drugačije čudimo, ako ga poštujemo i ako odgovaramo (njegovim/njezinim jezikom). Možda je pristup drugačijem (drugom, stranom, ženskom) u strasti, bez želje da ga ogrnemo vlastitim plaštom posedovanja ili iz straha spalimo na lomači...

mAJA sOLAR

Image and video hosting by TinyPic

LITERATURA:

- Batler, Džudit,, Tela koja nešto znače: o diskurzivnim granicama 'pola', Reč, Samizdat B92, Beograd, 2001. g.
- Kristeva, Julija, Moći užasa, ogled o zazornosti, Naprijed, Zagreb, 1989. g.
- Bovoar, Simon de, Drugi pol, BIGZ, Beograd, 1983. g.
- Badenter, Elizabet, Jedno je drugo, Svjetlost, Sarajevo, 1986. g.
- Fuko, Mišel, Istorija seksualnosti, Prosveta, Beograd, 1976. g.
- Frojd, Sigmund, Uvod u psihoanalizu, Matica srpska, Novi Sad, 1984. g.
- Frojd, Sigmund, O seksualnoj teoriji. Totem i tabu, Matica srpska, Novi Sad 1984. g.
- Lakan, Žak, Spisi, Prosveta, Beograd, 1983. g.
- Merlo-Ponti, Moris, Fenomenologija percepcije, Svjetlost, Sarajevo, 1990. g.
- Levinas, Emanuel, Vrijeme i drugo, Oktoih, Podgorica, 1997. g.,
- Levinas, Emanuel, Trag drugog, iz En découvrant l'existence avec Husserl et Heidegger, Paris 1974, Vrin, pp. 187-202., preveo s francuskog Branko Romčević
- Valdenfels, Bernhard, Topografija stranog, Stylos, Novi Sad, 2005. g.
- Haravej, Dona, Manifest kiborga,
http://www.womenngo.org.yu/sajt/izdanja/zenske_studije/zs_s2/kibor.html
- Lejn Loli, Elizabet, Kompjuteri i rodna komunikacija, http://www.bos.org.yu/cepit/evolucija/html/9/rodna_komunikacija.htm
- Berket, Dženifer, Francuske feministkinje i angloirski modernisti: Siksu, Kristeva, Beket i Džojs, u “Polja”, Časopis za književnost i teoriju, br. 431, januar-februar 2005. g.
- Hegel, Georg Vilhelm Fridrih, Estetika, Kultura, Beograd, 1970. g.
- Petrović, Stevan, Edip, Partenon, Beograd, 2002. g.

_________________________________


1 Kristeva, «Moći užasa», str. 15.
2 «Od francuske reči couvade, označava običaj kod nekih naroda da muž u toku ženina porađanja liježe u postelju i ponaša se kao porodilja». «Dok se majka porađa i otac leži. To je za oca način priznavanja prava nad djetetom. On često oponaša porođajne muke, ispušta urlike bola i vraća se normalnom životu tek nekoliko nedjelja nakon rođenja djeteta». (Badenter, «Jedno je drugo», str. 59.)
3 Ibid, str. 72, 73.
* Metonimija kao zamena imena jeste (pesnička) figura u kojoj se jedan pojam zamenjuje drugim pojmom, koji stoji u (bližem) odnosu sa prvim... Lomača umesto ženska zavičajnost.... Ili, falus umesto imati falus (on ima falus i strahuje od njegovog gubitka) i biti falus (ona jeste falus i kao već kastrirana podložna je zavisti na penisu)... Katahreza kao rđava upotreba jeste nelogično spajanje reči... Lomača kao muška zavičajnost... Ili, falus kao lezbijski falus... Sinegdoha jeste zamenjivanje značenja jedne reči značenjem druge po obimu i količini, gde se umesto celine uzima deo ili celina umesto dela... Lomača umesto mnoštva mesta odbačenika... Ili, falus ne kao deo tela (organ), već celina, deo kao označitelj celine... Ovakva slobodnija preoznačavanja figura kojima bi bilo moguće zasnovati polnu identifikaciju inspirisana su (dekonstruktivnim) čitanjem Lakana - Džudit Batler - u «Tela koja nešto znače: o diskurzivnim granicama 'pola'».
4 Hegel, «Estetika» III, str. 605. Za komično su potrebni «beskrajna dobra volja i beskrajno samopouzdanje, potrebno je da je čovek iznad svoje vlastite protivrečnosti umesto da je zbog nje ogorčen i nesrećan; potrebne su blaženost i sreća subjektivnosti, koja, sigurna u samu sebe, može da podnese poništenje svojih ciljeva i njihovog realizovanja. Kruti razum je najmanje sposoban za to upravo u onim prilikama u kojima je po svome ponašanju drugima smešan u najvećem stepenu». (Ibid, str. 606.)
5 Fuko, «Istorija seksualnosti: volja za znanjem», str. 33.
6 Bovoar, “Drugi pol”, str. 71.
7 Ibid, str. 73.
8 Batler, «Tela koja nešto znače: o diskurzivnim granicama 'pola'», str. 14.
*U engleskoj transkripci