NEMANJA: SMIRENOUMLJE

utorak, 22.05.2007.

MEHDI, ili GLAVNI JUNAK JEDNE KNJIGE

OPTUŽILI SU ME DA BRANIM ISLAM

Image and video hosting by TinyPic


Intervju s Miljenkom Jergovićem


Autor: Semezdin Mehmedinović,

Dani, Sarajevo 2007-05-11

Image and video hosting by TinyPic

Nažalost, iz različitih razloga, nisam ni u Sarajevu, ni u Zagrebu, iako sam u oba grada zaštićen kućnim pragom. I u Sarajevu i u Zagrebu imam dom, i imam iluziju o tome da sam u tom domu zaštićen. Izvan toga sam stranac.



DANI: Miljenko, intervju je tebi bliska forma - radeći kao novinar, vrlo često si u prilici da postavljaš pitanja i jednako tako često, kao pisac, daješ odgovore na pitanja koja postavljaju drugi u intervjuima. Šta je lakše: pitati ili odgovarati?

JERGOVIĆ: Naravno da je lakše pitati. Ako pitaš, ne izlažeš se. Iako ni to nije pravilo. Ima pitanja koja više koštaju nego odgovori. Obično se takva postavljaju ljudima koji ti ništa ne žele reći, čuvaju se, paze na sebe, pa onda sam gineš umjesto njih. Ali ovaj naš razgovor, znam to jako dobro, i ne pripada tim i takvim žanrovima. Ovo nije novinarstvo, pa da bismo trebali biti senzacionalni i ekskluzivni, a bogami nije ni književnost. Ovo je život, komuniciranje na daljinu, nadoknađivanje tjelesnih i duševnih nedostataka, razgovor uz pomoć ortopedskih pomagala, takorekuć štaka.

DANI: Ovo me zanima - od osamdesetih do danas, ti radiš kao novinar i dnevno pišeš za novine i političke magazine evo već dvadesetak godina. Paralelno s tim pišeš svoju književnost, i pritom toliko produktivno i tako kvalitetno... Na koji način su ta dva pisanja kod tebe uslovljena međusobno?

JERGOVIĆ: Ja mislim da je svako pisanje zapravo i samo - pisanje. Samo se radi o različitim registrima, i o tome da si u književnosti sasvim slobodan, a u novinarstvu nisi. Novinarstvo je disciplina, forma, ropstvo. Novinarstvo je zapravo sonet, strogi, petrarkistički. Novinarstvo je nešto što nije za svakoga i što svatko ne može. A književnost je, pretpostavljam, sloboda i talent.

DANI: U tvojoj ličnoj, jednako i u književnoj, mitologiji, važno mjesto zauzimaju dva grada - Sarajevo i Zagreb. Tvoj odnos prema toj geografiji, ali i obrnuto, ima već vrlo složenu povijest. Gdje si, ustvari, ti sada na tom potezu Sarajevo - Zagreb?

JERGOVIĆ: Nažalost, iz različitih razloga, nisam ni u Sarajevu, ni u Zagrebu, iako sam u oba grada zaštićen kućnim pragom. I u Sarajevu i u Zagrebu imam dom, i imam iluziju o tome da sam u tom domu zaštićen. Izvan toga sam stranac. U Zagrebu sam stranac od prvoga dana, i nikada nisam imao ambiciju, ni želju, da budem nešto drugo. Znaš, Zagreb je veliki i lijepi grad, opterećen vlastitom tradicijom, mentalitetom i jakim malograđanskim refleksom, pa je, na neki način, i elegantno, i pankerski u Zagrebu ustrajavati na vlastitome stranstvovanju. Osim toga, tu sam stranac da bih zaštitio vlastiti identitet, ono što mi je potrebno da bih bio pisac, ali i da bih privatno mogao postojati, disati i govoriti. Čini mi se da bih vrijeđao Zagrepčane kada bih pokušao biti jedan od njih, vrijeđao bih lijepu sliku toga grada, ali, osim toga, bio bih usamljen i nesretan čovjek, i bio bih mrtav za književnost, za izmišljanje priča, za užitak u čitanju. A u Sarajevu sam postao stranac onoga trenutka kada se sarajevska elita odlučila odreći nacionalnoga i kulturnog šarenila, u zamjenu za većinsku, jednonacionalnu, netolerantnu, sekularnu bošnjačku čaršiju. Naglašavam sekularnu i bošnjačku, a ne muslimansku. Nažalost, danas je Zagreb u bitnome smislu bliži onoj omiljenoj čaršijskoj odrednici, ili floskuli, europskoga Jeruzalema, nego što je to Sarajevo. Kada bolje razmislim, najmanje se strancem osjećam u selu Dubravka, zaseoku Pičete, u Konavlima, blizu tromeđe Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Tamo bih živio kada bih se naglo obogatio, pa da mi bude dato da se bavim samo književnošću.

DANI: Miljenko, Ruta Tannenbaum je čudesan roman. U formalnom smislu, u načinu na koji si stvorio cijeli jezik jednog vremena, po imaginativnosti kakva u našim književnostima baš i nije česta, zapravo je vrlo rijetka - ovaj je roman nešto potpuno novo i kao takav, trebao bi biti kulturni događaj prvog reda. Čini se, međutim, da je sada, u povodu knjige, na djelu nešto tipično za kulturne sredine u kojim se pojavila: izgleda da mnogi ulažu trud da njen značaj umanje. Šta se ustvari događa? Kako ti to vidiš?

JERGOVIĆ: Ruta Tannenbaum je jedan od najvažnijih posve privatnih događaja u mome životu. Zbog tog sam romana prestao na ulici pozdravljati barem dvadesetak ljudi, zbog njega sam, nažalost, prekinuo neka prijateljstva i dokrajčio dugogodišnju književnu suradnju s nekim ljudima. Zbog Rute sam se distancirao od pola Zagreba, prestao sam odlaziti na javne događaje, postao sam neka vrsta označenog... U osnovi, dogodilo se nešto dobro. Doživio sam vrlo temeljito čišćenje, i skoro da sam sretan zbog činjenice da s toliko ljudi u životu više neću razmijeniti ni riječi. Ne boj se, ne pretjerujem. Naši životi su prekratki da bismo se imali vremena miriti, i da bismo nanovo mogli postati prijatelji s onima koji su nas napustili. S bivšim prijateljima više nećemo biti ni dobri poznanici. Zbog Rute Tannenbaum sam u jednom mafijaškom tjedniku u Zagrebu, od jednoga prolupalog urednika, jedne umirovljene Bakarićeve televizijske urednice i jedne priglupe ženske, koja slučajno nosi židovsko prezime, a inače je posve bezvezna Hrvatica, oglašen kao antisemit i mrzitelj Zagreba. Ta stvar je zatim razglašena preko Hrvatske televizije, i potvrđena time što u obranu romana nije želio stati ni njegov urednik, nego se, istina u kuloarima, ograđivao od Rute Tannenbaum, i kako ovih dana saznajem, implicitno potvrđivao njezin antisemitski karakter. Na koncu je i Anto Đapić, predsjednik HSP-a, bivši sljedbenik nauka Ante Pavelića, i bivši hrvatski fašist, dakle ražalovani i raščinjeni ustaša, iz potrebe da se prikaže kao ispravan Hrvat, mene optužio, istina bez imenovanja, za ruganje na židovski račun, pisanje židova s malim ž, i ismijavanje židovskih prezimena. Sve u svemu, na osnovu čudnoga čitanja jednoga romana, već će i retardirani hrvatski fašisti preko moga imena dokazivati vlastiti ispravni odnos prema Židovima. Jedan dobar, pametan i fin čovjek neki dan mi je, nakon čitanja romana, poručio kako Zagreb nije Široki Brijeg, pa da tako pišem o njegovoj kolektivnoj kolaboraciji s nacizmom i ustašama. Smijao sam se od muke, jer mi u toj stvari osim muke i nije puno toga ostalo, pošto nisam u prilici postavljati pitanja tipa: koliko je širokobrijeških Židova deportirano u konc- logore, ili kada su to na Širokome doneseni rasni zakoni?

DANI: Moj utisak je, a ja to gledam s velike geografske udaljenosti i moguće je da griješim, da je sve to počelo sa sramnim prešućivanjem knjige Gloria in Excelsis i usputnim pokušajima da se njen značaj i kvalitet omalovaži. Pa ću sad reći šta ja o tome mislim, a ti me ispravi ako griješim: u jednoj epizodi Glorije ti pišeš o Zagrebu, a moj je utisak da je to uzrok te šutnje; da si bio prihvatan kao pisac egzotičnih bosanskih tema, a da je malograđansko o kojem govoriš odbilo prihvatiti da ti sad pišeš o svojoj novoj sredini, kao da je to samo njihova, a ne i tvoja tema. Ruta još radikalnije govori o osjetljivom povijesnom razdoblju Zagreba, Drugi svjetski rat, NDH - ona je obračun sa fašizmom, i otuda je izmišljanje antisemitizma apsurdno...

JERGOVIĆ: Ima istine u tome što govoriš. Doista, ja sam za hrvatsku književnu i intelektualnu elitu lijevih i liberalnih nagnuća bio pisac preko kojega su mogli dokazivati i pokazivati vlastiti pozitivan odnos prema Bosni, Bosancima, islamu, bosanskim fratrima, i svemu drugome što se, naravno tek kroz folklorne paradigme, šarene ćilime, vitke minarete i baščaršijske ćevape, smatra hrvatskim bliskim istokom, ili hrvatskom zemljopisnom utrobom. Dok je Tuđman otvarao koncentracijske logore po Hercegovini, njegovi su intelektualni i književni oponenti, eto, čitali Sarajevski Marlboro, i usuđivali se čak i da ga javno pohvale. Onoga časa kada je Tuđman definitivno umro, i kada su i zadnji njegovi sljedbenici prestali posezati za Grudama i Vitezom kao za nečim svojim, prestala je potreba za takvim čitanjem mojih tekstova. Osim toga, u to sam se vrijeme već pomalo počeo baviti toponimima i predjelima koji se nalaze na teritoriju Republike Hrvatske, najprije Dubrovnikom, a onda i Zagrebom, što je, to si potpuno u pravu, rezultiralo mrzovoljom, te primjenom nekih dosta čudnih književno-teorijskih kriterija prema mojim knjigama. Recimo, kažu kako moj zagrebački govor nije autentičan, kao ni prikaz Zagreba iz tridesetih i četrdesetih godina prošloga stoljeća. Traže mi, i naravno pronalaze, greške u faktografiji, baš kao da sam sastavljao telefonski imenik, ili špijunski izvještaj, i kao da roman podnosi iste zakonitosti kao recept za sarmu. Pa roman o Zagrebu ne vrijedi ništa ako po njemu ne možeš skuhati zagorske štrukle, nego se umjesto toga tu stalno vrzmaju nekakvi ustaše. Tebi je, naravno, jasno da sam svoj zagrebački jezik i govor izmislio, ili kreirao, sastavljao ga od riječi koje su bile frekventne u jednome vremenu, i naravno da to nije jezik kojim se ikada u stvarnome Zagrebu govorilo. Kao što se ni u Bosni i Sarajevu baš nikada nije govorilo jezikom Sarajevskog Marlbora ili Inšalah, Madona, inšalah. Ono što me je, barem u početku, šokiralo bila je beskrajna banalnost svih tih čudnih primjedaba, ali i njihova dubinska srodnost s primjedbama koje je Dragan Jeremić stavljao na Grobnicu za Borisa Davidoviča. Samo što je ova jeremićijada neusporedivo nepismenija i neznalačkija. Kiša su, ipak, osporavali neki ozbiljni ljudi.

DANI: Ne vidim baš puno onih koji se opiru tvojim napadačima, kao da su svi šutnjom pristali uz ideološke kritike tvojih knjiga? (I, da li je moguće da je fašizam koji kritikuješ - tabu tema tamo?)

JERGOVIĆ: Puno je onih koji se na takve stvari ne obaziru, baš kao da ih nisu u novinama ni čitali, niti su ih na televiziji i radiju čuli. Znaš, ja se svako malo odazovem na pozive iz hrvatskih pokrajina, iz malih ali vrlo kulturnih gradića po Slavoniji, Podravini i Baranji, gdje me zovu da po školama i javnim bibliotekama govorim o svojoj književnosti. Katkad bude i po nekoliko stotina vrlo pažljivih slušatelja i čitatelja, koji mi postavljaju pitanja, na koja ja odgovaram, i koja su, ali redom pametnija od većine onoga što o sebi pročitam u hrvatskim novinama. U Vukovaru, Slatini, Belom Manastiru i Orahovici ljudi su čitali Rutu Tannenbaum, i o toj knjizi imaju svoja mišljenja, koja su, naravno, različita, ali baš nitko me nije propitivao o autentičnosti moga zagrebačkog govora, niti mi je prigovarao zbog naturalističkih opisa mučenja Židova. A bivši književni urednik i prevoditelj, inače čovjek koji je odbio štampati Grobnicu za Borisa Davidoviča, tezu o mome antisemitizmu potkrepljivao je upravo time što se u Ruti ustaše iživljavaju nad Židovima. I za to je, uglavnom, dobio aplauz, javni ili tihi, tih mojih književnih sudrugova, s kojima sam, recimo, sudjelovao i na FAK-u, i koje sam godinama, čak katkad i protiv vlastitoga uvjerenja, hvalio i ohrabrivao u njihovim književnim pokušajima. Oni misle, dragi Semezdine, kako bi sahranjivanjem Jergovića mogli izboriti bolji položaj za sebe, više čitatelja, bolje kritike, i što je najvažnije - priznanja i prijevode u inozemstvu. Kao da je književnost tuča majmuna oko zrele banane, ili barem oko ženke. Nije me to naročito potreslo, ali me je, ruku na srce, zgadilo, pa se već mjesecima među ovdašnjim piscima osjećam kao da sam pojeo nešto pokvareno. U pravu si, skoro svi su pristali uz ideološku kritiku. Neki aktivno, drugi se prave blesavi, a treći, poput potpredsjednika Hrvatskog društva pisaca Zorana Ferića, brane se kako nisu čitali ni Rutu Tannenbaum, ni napade na knjigu, iako ih nitko i ne vuče za jezik da išta kažu.

DANI: Ta šutnja je dosljedno pratila i tvoju prošlogodišnju polemiku s Katunarićem, zamijenjena jeftinom, malograđanskom kritikom jezika polemike?

JERGOVIĆ: Kada s nešto više od godinu dana odmaka gledam na taj javni obračun, bude mi malo smiješno. Nego, da podsjetim one koji će ovaj naš razgovor čitati: sve je počelo nakon što je Katunarić, ničim izazvan niti prozvan, reagirao na moju kritiku odnosa prema muslimanima i drugim tuđincima u knjigama i javnim istupima jednoga francuskoga pisca te me optužio da muslimaniziram i sarajeviziram Zagreb, da branim islam, i to ne samo umjereni, da sam skriveni imam - to jest Mehdi, i da bi mi već jednom u mome škodljivom javnom djelovanju trebalo stati ukraj. Odgovorio sam mu, premda nikako jednakom mjerom, jer ne posežem za repertoarom rasističkih invektiva, čak i kada mi se to nudi, ali je moj odgovor uzrujao dosta širok raspon aktera javne scene, od Ivana Aralice i Tuđmanovog serkla, do ultraljevičara i postmodernista iz kojekakvih zagrebačkih kulturnih i političkih žurnala. Hrvatska televizija organizirala je hajku, naravno uz snimke moje osobe - da me pravedno građanstvo može lakše prepoznati i izopćiti, a hajci su se, bogme, pridružile i gotovo sve dnevne novine koje u Hrvatskoj izlaze. Riječki Novi list je, recimo, organizirao anketu među hrvatskim piscima, u kojoj su oni pružali podršku Katunariću u njegovoj neravnopravnoj borbi, dok su mene nazivali fašistom. Krunska zamjerka bila im je, zamisli, da sam Katunarića pozivao na to da se ubije. Liberalna je književna inteligencija u Hrvatskoj drhtala od strepnje, naravno hinjene i lažne, da bi me osjetljivi pjesnik mogao poslušati, i da bi doista mogao dići ruku na sebe. Pao bi, valjda, kao hrvatski Jesenjin, pokošen vlastitom tankoćutnošću, koja, eto, nije izdržala pred mojim sirenskim zovom. A on, dirnut širokom podrškom, a opet nespreman da se ubije i tako mi, prema svome doživljaju života i svijeta, grdno napakosti i zada mi strašni polemički udarac time što će si pucati u sljepoočnicu, napisao je u Večernjem listu kako ću ga nositi na duši, bez obzira na to što se nije ubio. Samo što si još nije uplatio i misu zadušnicu da dokaže koliko se na moj račun ubio. U tih mjesec i pol dana koliko je ta hajka trajala vrijeđan sam u desetinama tekstova te radijskih i televizijskih emisija, na sve moguće načine, a da me pritom nitko ništa nije pitao, niti mi je ponuđena mogućnost da na te napade, koji su išli do jasno i nedvosmisleno artikuliranih prijedloga da me se protjera iz Hrvatske, ikako odgovorim. To je ostavilo i neke prilično ozbiljne posljedice na moj javni položaj i ugled. Naime, shvatilo se kako se meni, posve slobodno, može govoriti i ono što bi, da se kaže nekome drugom, bilo u neskladu s najšire shvaćenim pojmom političke korektnosti. Recimo, nakon što sam nedavno istupio iz Hrvatskoga društva pisaca, sutradan su me, jasno i glasno, na Radiju 101 pozivali da vratim hrvatski pasoš. Inače, dragi Semezdine, taj radio nije neki opskurni desničarski medij. Ne, naprotiv! Prije koji mjesec predsjednik Mesić je njega, i njegovu bivšu urednicu, odlikovao za zasluge u demokratizaciji Hrvatske, i to nekim prilično značajnim ordenima. Ali da se vratim priči o Katunariću, tačnije njezinome najzanimljivijem dijelu. Nakon što se hajka na mene malo smirila, Hrvatsko društvo pisaca je, u suradnji s kolegama iz Bosne i Hercegovine, organiziralo gostovanje jedne delegacije u Sarajevu i Tešnju. U tu je delegaciju Velimir Visković imenovao i, zamisli koga, Dražena Katunarića, pa je Katunarić tako čitao svoje pjesmice u Tešnju, toj bit će najmuslimanskijoj bosanskog čaršiji, pred kojom, da budem patetičan, skidaš kundure prije nego prošetaš njezinim sokacima, a u Sarajevu su Katunarića, pretpostavljam to, dočekali njegovi sarajevski prijatelji, čija su bosanska toplina i umjerenost u islamu pjesniku svakako prijali. Inače, pred tim se i takvim svijetom umjerenost u islamu najbolje dokazuje neumjerenošću u alkoholu. A nakon što se fino napiješ k'o zemlja, onda svome prijatelju iz Zagreba možeš pričati o tome kako ti je dedo bio u ustašama, ili kako ti je nana ašikovala s Ademagom Mešićem. Eto, tako je, moj Semezdine, završila i ta moja polemika. Sarajevski su pjesnici stekli novoga prijatelja, a hrvatski je pjesnik na licu mjesta potvrdio teze iz svoga obračuna sa mnom. Nije me to povrijedilo, jer sam i u ovoj priči branio nešto u što načelno vjerujem, bez obzira na to govorimo li o Teheranu, Tešnju ili Teksasu, a to je da tolerancija prema islamu ne počinje s prvim pijanim muslimanom, niti bi islam, za razliku od, recimo, kršćanstva, bio djeljiv na umjereni i neumjereni, baš kao da je riječ o uživanju u alkoholu.

DANI: U eseju/priči Tamo gdje žive drugi ljudi, koji će uskoro biti štampan kao knjiga, u posljednjoj rečenici te identitetske priče kažeš da jedino jezik preostaje, a da našega zavičaja više nema, i možda ga nikada nije ni bilo, jer je svaka stopa zemlje za nas tuđina.

JERGOVIĆ: Nedavno sam na pijaci antikviteta, koja se svake nedjelje održava na zagrebačkome Britanskom trgu, kupio knjigu Kroatien Marschiert, izdanu 1942., u izdanju Europa Verlaga, izdavača koji je u vrijeme NDH objavljivao knjige na njemačkom jeziku. Kroatien Marschiert je fotomonografija, s popratnim tekstovima o kulturi, umjetnosti, politici i povijesti, u kojima su znameniti autori, intelektualna elita svoga vremena, potvrđivali Hrvate kao ponosni čimbenik, tvorbenik i sudionik Novoga Poretka, koji su, još uvijek s puno optimizma, tada stvarale Sile osovine, na čelu s Hitlerovom Njemačkom. Uglavnom, riječ je o knjizi koja po svemu pripada onoj oblasti, i onom svjetonazoru, kojim se, eto, zadnjih godina nešto više u svojim pričama i romanima bavim. Ali sumnjam da bih je kupio, budući da ne znam njemački, a i poprilično sam se već zatrpao sličnim knjigama, da u knjizi nije bio Ex libris, pečat s imenom i prezimenom čovjeka kojemu je pripadala. Zelenom tintom utisnuto, kako je to i red, na titularnoj stranici stoji ime Munira Šahinovića-Ekremova. Taj čovjek bio je novinar, jedan od darovitijih u svojoj generaciji, te siva eminencija čelništva Islamske zajednice u Zagrebu, čovjek koji se odnekud pojavljivao u svim važnim trenucima njezine predratne i ratne povijesti. Usto, bezbeli, bio je ljuti Hrvat i starćevićanac, što će reći, kolokvijalnim i metaforičkim jezikom govoreći - ustaša. Bio je ustaša i u čisto formalnome smislu, ali kako nije okolo ratovao, niti je sudjelovao u protjerivanjima ljudi, onda to i nije prva stvar koja bi se za njega rekla. Usred rata, 1943. se razbolio, i napustio Zagreb, gdje je ostavio i svoju kućnu biblioteku, s knjigom koju danas čuvam. Bolovao je u Sarajevu. Godina 1945. sustigla ga je opet u Zagrebu. Umjesto da početkom aprila bježi skupa s onima koji su imali razloga za bijeg, Munir Šahinović-Ekremov obukao je oficirsku uniformu, izašao na ulicu i poginuo. A ja sam, eto, iz gotovo sentimentalnih razloga kupio knjigu koja mu je nekada pripadala, i koju je, valjda s ponosom zbog pripadanja jednome svijetu, obilježio svojim imenom. Velika tema su ljudi koji su, poput Munira Šahinovića- Ekremova, hrabro pali na krivoj strani, na braniku jedne zločinačke države, pa još u ime pripadnosti i identiteta koji danas skoro da i ne postoje. Lako je i lasno pisati o herojima koji izgiboše za pravu stvar i u ime nečega što se, često s naknadnom pameću, ispostavlja kao humanizam, sloboda ili demokracija, ali ovi drugi, ovi koji su s povijesne tačke gledišta griješili, i koje je sustizala ruka pravde, čak i kada pravde nije ni bilo, zapravo su zanimljiviji, jer nas se njihove sudbine naglo počinju ticati, čim više nismo opčinjeni društvenim napretkom, domovinom i zavičajem, čim smo sami i napušteni, ostavljeni da se batrgamo s vlastitim identitetima, koji se već odavno ne poklapaju s društveno proklamiranim pripadnostima određenim vjerama i nacijama. I ti i ja, Semezdine, imamo nekakve svoje domovinske, nacionalne, vjerske ili tradicijske pripadnosti, ali one se naprosto ne poklapaju s onim što drugi o nama misle i s onim gdje nas drugi vide, a bogme ni s onim što sugeriraju naši pasoši. Samo ja znam što to znači kada kažem da sam Hrvat, ili kada kažem da sam Bosanac. To više ni sa čim drugim nije isto, i vrlo je uzak prostor moje identifikacije. A gdje nije identifikacije, tu po nekakvim fizikalnim pravilima nije ni identiteta. Nije lako živjeti, a ne identificirati se. Nije lako ni gledati film, u kojemu nema nikoga s kime bi se identificirao. Naš narod, tvoj i moj, u pravilu se identificira s ulogom žrtve. To je loše i opasno, jer se upravo na takav način odustaje od svake odgovornosti za Drugoga. Prvo na čemu je Hitler insistirao kod Nijemaca jest da im zabije u glavu kako su ultimativne žrtve Prvoga svjetskog rata, ali i mira koji je zatim uslijedio. Omogućio im je tako slobodu od odgovornosti, bez koje slobode nema ni fašizma, ni nacizma, ni balkanskoga nacionalizma. Kada misliš na takav način, svaka stopa zemlje zbilja biva tuđinom, ali iz moje perspektive ne bi bilo pošteno, a ni moguće, drukčije misliti i osjećati.

DANI: Tvoja nova knjiga, Freelander, upravo treba biti štampana. Ona se također bavi temom nepostojanja zavičaja, a ono što je faktički zavičaj, za tvog junaka je još i izvor straha...

JERGOVIĆ: Da, čovjek se, manje-više, boji svega čega se nekada odrekao. Boji se vlastitih praznina, ili rupa u sjećanju. Od tog su straha načinjeni toliki ljudi na Balkanu. To je, onako iz daljine govoreći, tema Freelandera, premda je to i priča o koječemu drugome. Između ostaloga, Freelander je druga knjiga jednoga niza koji ću, ako Bog da, napisati pod nekakvim radnim nadnaslovom O ljudima i autima, a koji je započeo s novelom Buick Rivera.

DANI: Miljenko, ovih dana si istupio iz Društva pisaca. Reci mi, šta su bili tvoji razlozi? I šta su reakcije?

JERGOVIĆ: Razloge sam naveo u kratkom obrazloženju, i oni bi se mogli svesti na jedan glavni: daljnji ostanak u takvome društvu bio bi suprotan mome stavu prema hrvatskoj književnosti i prema književnosti uopće. Ova rečenica je, vjerujem, najkraći i najpristojniji način da se nekome kaže kako se želiš tiho, ali i definitivno udaljiti iz njegovog društva. A što je također važno, ta je rečenica lišena svake potrebe za konfliktom. Međutim, čim je ona objavljena, Velimir Visković, predsjednik Hrvatskoga društva pisaca, izjavio je kako Jergović nije iznio prave razloge. Bilo mi je i čudno i smiješno da taj čovjek zna za prave razloge onoga što radim, koji su meni, eto zatajeni, kao i većina onoga što je u hrvatskome književnome i kulturnom životu pravo, ali mislio sam da se s time, ipak, završava moja priča s HDP-om, i da će sve, kao u kakvome starom šlageru Ive Robića, otići u fade out. Međutim, Visković je počeo okolo nazivati ljude iz svojih književnokritičkih stožera, te novinarke iz kulturnih rubrika, i obavještavati ih o mojim pravim razlozima, nimalo se ne libeći od petljanja u privatni život i zavirivanja u moju utrobu. Naravno, sve to je do mene dolazilo preko onih koji bi se zaprepastili pred takvim telefonskim dojavljivanjima, ili zaobilazno, preko tračeva na moj račun, koji bi prešli preko dvadesetak usta, i u kojima bih se ja razrastao do guliverskih razmjera, a moj se privatni život pretvarao u neku vrstu kulturno-političkoga vodvilja, u režiji zajapurenoga i oznojenog hrvatskog književnog funkcionara i nekolicine njegovih doglavnika, među kojima je i poneki moj bivši prijatelj. Visković je patološki lažljivac, opsjednut seksualnim, obiteljskim i sličnim intrigama, a gotovo posve lišen svakoga, pa i najrudimentarnijega literarnog dara, bez kojega nema ni kvalitetnog trača. On nije u stanju komunicirati s drugim ljudima, nego im samo, uz hihot i dahtanje, iznosi povjerljive informacije o ovom i onom. Tako je smislio i priču, koju je na kraju i objavio preko neke sirote novinarke Večernjega lista, kako sam ja zapravo istupio iz Hrvatskoga društva pisaca, jer mi je Vlaho Bogišić, s kojim se on uz golemu medijsku ispomoć, obračunava već nekoliko tjedana, šogor, dakle ženin brat, pa je to, a ne nekakvi načelni razlozi, dovelo do moga odlaska. Time je, valjda, htio reći kako ne postoji to načelo zbog kojega bi itko, pa ni ja, napustio njegovo književno društvo. Pritom, kao i svi njemu slični, Visković računa na dostojanstvo onoga po čijem životu prekopava i u čije lonce zaviruje. On zna da se ja neću ni za živu glavu baviti njegovim bližnjima, niti ću se šunjati po njegovome životu i javno ili privatno popisivati inventar jedne privatne nesreće. Visković je, naime, živa nesreća, i ništa drugo. Eno ga, preko tri stranice Jutarnjega lista, optužujući baš tog Bogišića i Tomislava Ladana, piše pismo premijeru Ivi Sanaderu, u kojemu se čovjeku obraća na ti. Prijeti jadničak publikumu svojom bliskošću sa Sanaderom te traži načina da na toj intimnosti s vladarom izvuče još poneku korist po sebe. I onda me pitaš zašto sam istupio iz HDP-a? Pa, recimo i zato što bih volio da mi se i Visković, i ostali nesretnici iz toga društva, koji se žele društveno adaptirati preko njega, više ne obraćaju. Ali, evo, da ti stvar bude jasnija i slikovitija, ispričat ću ti jednu sporednu Viskovićevu intrigu. Nedavno, on je promovirao knjigu kritičarke Jagne Pogačnik, koja je o mojim knjigama, pogotovo novijim, pisala u euforiji i zanosu, s gotovo nekontroliranim korištenjem superlativa. Visković ju je nahvalio, i pronašao tek jednu zamjerku - hvaljenje Jergovića! Računao je da novine neće objaviti, ali jedne, vidiš, ipak jesu, kako kritičarki obećava sam hrvatski Parnas, samo ako ispravi svoju grešku. Nije prošlo ni deset dana, a Pogačnik je, ispravno shvativši poučak, u radijskoj emisiji opovrgnula vlastito mišljenje o meni, i hladno ustanovila kako je Sarajevski Marlboro moja najbolja knjiga. Poslije je revidirani stav nastavila okolo ponavljati, pa će uskoro, nakon što okaje grijehe, valjda izblijedjeti i stranice njezine knjige na kojima se klela u moju genijalnost. Doista nebitna pričica, ali svakako veoma poučna. Da sam pazio kako se ponašam prema liku i djelu Velimira Viskovića, zadržao bih simpatije jedne kritičarke. Toliko o njegovome spletkarenju, laganju i podvaljivanju, tačnije, toliko o Viskovićevom kreiranju tuđih kripto-karijera. A o onom važnom, o činjenici, dakle, da me je Visković također označio kao antisemita i mrzitelja Zagreba, što vlastitim riječima, što preko svojih trbuhozboraca, poput one ostarjele mrcine od Zlatka Crnkovića, reći ću sljedeće: Visković je ražalovani partijaš, sljedbenik nauka Franje Tuđmana, koji ga je i vaspostavio u Leksikografskome zavodu Miroslav Krleža, on je oznojena i zajapurena komesarska spodoba u čijoj su se glavi vazda miješala dva totalitarna diskursa, onaj šuvarski i onaj tuđmanski, a sljedstveno i jednome i drugome, on je čovjek koji bi progonio ljude i narode, on je onaj koji mrzi pisce i gradove, on je taj mrkli mrak nad Hrvatskom i nad Balkanom, kojega uporno, iz dana u dan, treba rasvjetljavati.

DANI: Želio bih sada da se vratim na nešto što si rekao u jednom od prethodnih odgovora… U povodu današnjeg Sarajeva spominješ jednonacionalnu, netolerantnu, sekularnu bošnjačku čaršiju i, s pravom, kažeš da Sarajevo više nema uporište da sebe naziva evropskim Jeruzalemom…

JERGOVIĆ: To je priča o kulturnim i političkim elitama, njihovim odlukama i načinima na koje manipuliraju javnošću. Nije važno koliko je kojega naroda u Sarajevu, ili bilo gdje drugdje, jer to nije ono što neki grad prikazuje tolerantnim ili netolerantnim, multikulturalnim ili palanačkim, Jeruzalemom ili anti-Jeruzalemom. Danas Sarajevo je grad u kojemu ne prođe niti tjedna a da se u sekularnim glasilima ne napadnu i ne izvrijeđaju Marko Vešović i Ivan Lovrenović. Da se to ne uradi barem jednom heftično, i da svaki taj napad elita redovito ne odšuti, valjda bi se trebalo zabrinuti što je to bilo sa sarajevskim duhom, vječito spremnim na šegu, šalu i zajebanciju, ovaj puta, i već mjesecima i godinama, na račun ljudi koji su, iz moje perspektive, zaslužni ljudi, i koji su usto i pripadnici sve nevidljivijih nacionalnih manjina, pa ih već i zbog toga ne bi trebalo baš neprestano mrcvariti. Ne sjećam se kada je u Zagrebu zadnji put vođena kampanja protiv nekog pisca ili umjetnika srpske ili bošnjačke nacionalnosti. Valjda i prije deset godina. Znaju to vajni sekularci, jer dolaze oni u Zagreb, ali za zagrebačkih dopusta to više nisu oni punokrvni sarajevski Bošnjaci, nego onih dvadesetak hrvatskih riječi koje znaju, udijevaju u rečenice bolje nego Željko Komšić, sve da pokažu kako su veliki hrvatski prijatelji.

DANI: A s druge strane, Sarajevo je tvoj grad, u njemu si rođen, to je prostor tvojih prvih iskustava… Sjećam se, ne tako davno, u jednom telefonskom razgovoru, vrlo emotivno si u povodu Sarajeva govorio o nekoj vrsti degradacije nostalgija - povod gotovo bizaran: rušenju robne kuće - u prostoru sjećanja i tvoga intimnog svijeta…

JERGOVIĆ: Naravno da volim Sarajevo, i ovo današnje, jer grad nisu samo vladajuća društvena pravila i diktati, nego i nešto što iznutra živi i postoji, i što je trajnije od sekularnih nacionalističkih moda. Hiljade i desetine hiljada ljudi u Sarajevu nešto govore, i vrijedi čuti njihove riječi, barem meni vrijedi, jer je to sadržaj i materijal moga života, a onda i moje književnosti. Zauvijek. A što se tiče Robne kuće Sarajke, to je nešto neobično, tužno i neobjašnjivo. Četrdeset mi je godina, i sjećam se vremena kada je tu stajao stari hotel Istra. Srušen je, pa je sagrađena Sarajka. Da bi onda i Sarajka bila srušena, i sad raste nešto drugo. Rijetkost je da se u jednome kratkom ljudskom životu toliko puta promijeni jedna važna vizura grada. To je pomalo za minutu šutnje, a pomalo se tome možemo i radovati, jer smo živi, i žive su naše uspomene.

DANI: Tvoje knjige se prevode i objavljuju u uglednim izdavačkim kućama u Francuskoj, Italiji, Sjedinjenim Državama, i drugdje. Izvjesno je da vani imaš neusporedivo više čitalaca nego u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Znam da ti javne pohvale te vrste ne voliš, ili ne voliš da odgovaraš na tu vrstu pitanja, ali evo, reci ću - ti si uspješan pisac: i sad koliko te taj internacionalni uspjeh štiti? Imam utisak da dio netrpeljivosti kojoj si izložen ima porijeklo upravo u tom uspjehu...

JERGOVIĆ: Ne štiti me nimalo. Oni misle da sam ih za nešto oštetio ili zakinuo, i da je moj uspjeh dio neke hrvatske kvote koja bi se, da ja nisam uzurpirao naše inozemstvo, podijelila na druge pisce. Tako se, otprilike, misli u onim krugovima koji određuju što jest, a što nije važno i dobro u hrvatskoj književnosti. Pravo da ti kažem, meni je zbog toga svejedno. Pomirio sam se da drukčije ne može ni biti.

DANI: Praktično 15 godina nakon što si jednu svoju knjigu originalno objavio prvi put u Sarajevu (Himmel Comando), sad objavljuješ novelu Freelander... To je ipak neki povratak u Sarajevo. Šta ti to znači?

JERGOVIĆ: Objavljivao sam u Sarajevu i nakon Himmel Comanda, čak tri knjige u ediciji Dana, ali da, Freelander je nakon petnaest godina prva koja se u prvome izdanju štampa u Sarajevu. Drago mi je zbog konteksta Ajfelovog mosta, zbog vas koji na toj knjizi radite, kako u Sarajevu, tako i u Washingtonu. Svi vi ste, nekako mi se čini, dio nekoga mog prirodnog okruženja, nekakve rodbine na javnoj sceni, bližnjih, sugrađana, sunarodnika… A ima i jedna sitna korist od svega: kako se knjiga u prvotisku objavljuje u Sarajevu, ostavit će me na miru žiriji hrvatskih književnih nagrada, pogotovu one najnakaradnije - Nagrade Jutarnjeg lista, koji već nekoliko godina vrijednost svojih autora pojačavaju time što implicitno napominju kako nagradu nisu dodijelili Jergoviću, premda sam ih davno zamolio da me izostave iz konkurencije, da me naprosto zaborave i puste na miru.

Image and video hosting by TinyPic


TOOMUCH

Prije par godina na kultnom blogu Književnog terorista jedne se valpurgijske noći zametnuo orgijastičan razgovor Nikoline i Valenta, koji se zove po kravi; među inim temama, diskutirana je i polemika Jergovića i Katunarića. Iz te raspre ovdje donosim ekscerpt, a vještičji hihot nezaboravne noći kojom je ovaj blog otpočeo svoj marš kroz institucije, pročitajte u uvodnom postu Vaseljene.

• TERORISTU, ponovo čestitam! Sasvim je očito da te čita i Miljenko Jergović, koji je cijeli svoj odgovor Katunariću intonirao zabrinut zbog onoga što mu se upravo ovdje, na tvome blogu, a ne u Katunarićevom tekstu dogodilo, premijerno u ovome gradu, a to je da ga se konačno tretirao kao ono što jest - kao Jugoslavena. Kao pravi Sarajlija, i Jergović svoju životnu filozofiju i svjetonazor izvodi i crpi iz onog specifičnog 'fudbalskog' ozračja, miljea i mentaliteta koji je porodio divnu misao: tko igra za raju, a ne pazi na taktiku itd.itd; za ovaj put, poslužio se koanom Biće Mladinića o okretanju pile naopako! On, Jugoslaven, od prvog do zadnjeg slova svoga tekst Katunarića je tretirao šovenski, kao Jugoslavena. Štoviše, kao Jugo-fašistu, što je svakak povijesna novotarija: Katunarić je jugoslavenski fašista jer je radio na Radio Jugoslaviji s ostalom decom udbaških ubojica (ovo je Jergoviću već postalo navikom da nakon Aralice propituje porijeklo, drugare i krvnu grupu svojih polemičkih protivnika!)! Dapače, tata je Katunarićev drugovao s drugom Markom, ni manje ni više nego Aleksandrom Acom Rankovićem! Sad, taj je isti Ranković tada već u debeloj mirovini, oladio ga Tito načisto na Brijunima onomad kad je Stevo Krajačić radio osiguranje (Manolićev Krajačić, of course), pa je dakle nejasno kako Katunarićev tata može da bude Jugoslaven ako je jošte osamdesetih drugovao s neprijateljima druga Tita=Jugoslavije!?, ali, sve kod Jergosa može: on ima veliku glavu za velike misli! Očito, Katunarić je VS, VelikoSrbin, Rankovićeve inspiracije, pa je zato za njega Srebrnica idalno mjesto: puno muslimanki, niđe muslimana! Katunarić, s Topčidera, velikosrpsko rankovićevsko patetično fašističko rosno dupe, protjeruje eto danas Jerogsa iz Zagreba, a ne zna da se Zagreb i Jerogs vole više nego Katunarić i Finkielkraut! No, sve bi mu to oprostio, ali nikako ne može što mu je židove, s malim ž, jer i takvi postoje, na nos stavio, a on je pred svakom zapaljenom sinagogom Židov, kao što je pred Abu Graibom Musliman! Iako nam daje do znanja da je neobrezan, po starini katolik - da ne usfalim - a inače nevjernik, da čika Nino ne zamjeri duši, ajde, uzdravlje! Eto, to je prepričan Jergosov tekstos: Katunarić je Jugoslaven, a Jergos mu jebe majku fašističku jer diferencira Muslimane: na umjerene i Balije, valjda. Kakva idiotarija! Jedino sjajno mjesto Jergovićeva teksta prekrasna je igra sinekurom: sinekurice i sinekurčine! Sjajno! Sve ostalo, nejkid gan! Jer, naravno da Katunarić nije ni Jugoslaven ni fašist (Katunarić je nakakav kulturni činovnik, što li?), niti je Katunarić suprotivu Turkom kao Hitler Ani Frank! Sve je to samo Jergovićeva prigodna polemička konstrukcija i isprika za bučnu pirotehniku, jer, za vatrometa nitko ne gleda zvijezde! Da bi odvratio od bitno, Jergos priziva starog mahera Mladinića i zaista obrće pilu naopako: on, koji se zaklinje u Radu Šebedžiju i sve Mire Furlan svijeta, dijeli lekcije o Jugoslavenstvu! (Zanimljivo, on ne jebe Katunarića samo zato jer je fašist jugoslavenske inspiracije, kako na jednom mjestu nijansira, već jer je naprosto Jugoslaven, dete s Topčidere, dečko iz Radio Jugoslavije! - fascinantan prilog biografiji Miljenka Jergovića, zar ne, taj iznenadni šovinizam: biti Jugoslaven, to je po sebi prigovor!) Izbnenađuje me svakoga dana u svakom pogledu taj Jergović, jer, to što se meni na kurac penje Jugoslavenstvo kao Jugoslavenstvo, pa što: ja sam zaista htio da izađemo iz Jugoslavije i nisam više želio živjeti u zemlji kojoj je glavni grad Beograd! Ali, što bre Jergosa odjedared smeta Jugoslavenstvo, to mi je mistično k'o isihija!? Ili, možda Jergos zbiljam čita ovaj blog, kad mu je već Katunarić na nj skrenuo pažnju, pa se osjetio kao glavni junak jedne knjige: Divno bješe glavni biti dok me nisu pročitali...la, la, la...dok me nisu, pročitali! (Nemanja Domagoj 08.04.2006. 15:24)
• Ovo je genijalno: JERGOVIĆ KAO GLAVNI JUNAK JEDNE KNJIGE! Glavni junak jedne knjige Došao mi da se žali. Došao mi da se žali. Došao mi da se žali. Divno bješe glavni biti Dok me nisu pročitali. Dok me nisu pročitali. Dok me nisu pročitali. Svijetu je svega dosta, Ničeg željan nije Osim glavnih junaka. Saznali su moje mane, Moje tajne moje tuge. Moje tajne moje tuge. Moje tajne moje tuge. Pokidali neke strane I pošli da traže druge. I pošli da traže druge. Zatim pošli da traže druge. Svijetu je svega dosta, Ničeg željan nije Osim glavnih junaka. Svijetu je sveg' sveg' svega dosta On čeka svog gosta. A duša se trudi svaka Da ima svog junaka. (mama Kukunka 08.04.2006. 15:44)
• Ljubiteljima Jergovića, Bregovića i Jugoslavije posvećujem pesmu o mami Kukunki, tati Taranti i malome Ju-Juu; pesma je jedan od prvih, ako ne i prvi hit vaseljenskoga vokalno-instrumentalnog sastava 'Bijelo Dugme', koje se zove bijelo a ne belo, ali nije gumb, nego je dugme! Pa, drugari, idemo svi zajedno: Bila mama Kunkunka, Kunkunka, Bio tata Taranta, Taranta. Imali su maloga Ju-ju. Jednom su se šetali, šetali Kraj duboke rijeke Nil, rijeke Nil. Gdje je bio velik krokodil Iskočio krokodil krokodil Iz duboke rijeke Nil, rijeke Nil. Uhvatio maloga Ju-ju. Plače mama Kunkunka, Kunkunka, Plače tata Taranta, Taranta. Vrati nama našega Ju-ju. Progovara krokodil, krokodil Iz duboke rijeke Nil, rijeke Nil. Dones'te mi vola pečenog. Trči mama Kunkunka, Kunkunka, Trči tata Taranta, Taranta. Donijeli su vola pečenog. Progovara krokodil, krokodil Iz duboke rijeke Nil, rijeke Nil Evo vama vašega Ju-ju. (Tantarantantata 08.04.2006. 15:47)
• Prajs, slušaj, ne možeš se zvati Prajs i očekivati da ću se s tobom razgovarati k'o s noramlnim čovjekom. Kako se pjeni koji šampanjac, to ti zasigurno ne znaš i nemoj nas uvjeravati da znaš, jer, napraosto ne znaš: nemaš, niti si ikada imao lovice da to naučiš. Toliko o šampanjcima i pjenušcima. Vidim stari da ti grokćeš k'o prasac: grok, grok, frn, frn, fte fidli kavk je Jermemvić sfjebal Kaftunafića!? A kaj ga je sjebal, stari, i kak? Daj nam nekakave dokaze! Tebi je budalo sama činjenica da je Jergović nešto objavio na temu Katunarić dokaz da ga je upokojio! Jer, očito, i tu je kvaka, ti si zainteresirani slučaj: tebi je Katuranrić ili a) imao odnošaj s mamom, ili b) alegorizira instituciju koja je to učinila kao gang bang! Što se tiče ovog provincijskog komada asfalta iza Sljemena, stari, zaboli me kurac za taj vaš grad! U toj maloj palanci nema ama baš ničega očuvanja vrijednog, i zaista se u krivoj crkvi moliš ako misliš da sam ja nekakav samozvani zaštitnik zagrebačkog urbaniteta: pogledaj na što liči to prkno od grada čim pet šajsera sleti na u ono kukuruzište od aerodroma!!! Jel' to grad? Je? Grad u koji dođe jednom u stoljeću nekakav jebeni Lajbek, i, eto nereda! Pokušaj molim te nabaviti bilo koji CD tzv. postpunk scene osamdesetih i devedesetih! Da ne duljim, jedno je obrana života od Tatara, drugo je ragovor o Zagrebu kao gradu. Što se pak tiče Sarajeva, kao što Jergovića zaboli kurac za Katunarićevu ljubav spram Sarajeva, tako i mene boli kurac za Sarajevo napose. Ne znam što je to dobroga iz te kasabe ikada izmililo? A vaš prijatelj Jergos lijepo vas uči da samo rasist može o Bosancu misliti da je topla duša! Seruckaju po brdima i čibuče, rekao je Marušić, a tričetvrt zemlje i dalje ide na čenifu. Ili bi spram Sarajeva trebalo imati poseban odnos zbog toga jer ako padne Sarajevo probade Jugoslavija u malom!? Ma da hoće više stari, da hoće više nekakav meteor oglika BiH zviznuti točno unutar tih granica pa da pojačam muziku! Eto, jel još nešto nejasno? Ostalima je sve jasno: Katunariću je, kao i svim Hrvatima koji jesu Hrvati, taj bosanskojugoslavenski mudroser počeo ići na kurac upravo zbog svog bosanskojugoslavenskog mudroserja, Katunarić mu je to najujudnije priopćio, i, sad, smeće seljačko ne može a da odmah u prvom pasusu ne poviče partizanski: držte fašistu!, a u drugo, da se i Foča nasmije: e, on je rosno dupe! Ma napušite se kurca, seljačine! Tko je ikada, pa čak i u ovoj guzici od grada, tako razgovarao!? U vrijeme najvećih pasa, poput Matoša i ekipe, čak je i onodobna prostitucija literarno ambicioznije formulirala svoje invektive. A ti stari, samo uživaj kako je Jergos nabio na kurac Katunarića. Pogledaj sad, kroz godinu, dvije kako će se razvijati nacionalna svijest u ovom malom usranom gradu: samo je dvadeset godina trebalo između Proljeća i Devedesete, pa, nekako, to je ta mjera: pogledaj današnji Magazin 'Jutarnjega lista' - kad se jednoga dana Grlić i Pavić probude u čudu, tko će im objasniti da smo već jednom ljude pod zastavama kojima mašu s naslovnica svoga podlistka ubijali lege artis: u obranu ove države, da nam ne pobiju djecu! Imaš li ti frajeru možda i s tim problema? (Konrad Špicmiler 08.04.2006. 19:10)
• Glede Jergovićeve tzv. definicije Katunarića, koja je toliko oduševila Rojsa, treba ipak kazati da je to i opet pila naopako: kao što Jeros kao Jugosalaven napada Katuranića upravo za Jugoslavenstvo - pogođen valjda i time što se ovdje o tome govorilo - tako Jergos, koji u životu nije branio niti jednu jedinu ideju ako ona nije bila društvenopoželjna i konformna - dakle isključivo apstraktnohumanističke principe! - sada Katunariću predbacuje da s"K. sve vidi kao da vidi prvi puta i cijeli mu je svijet jedno veliko opce mjesto". Evi dokaza da Jergović Katunarića napada, kako bi Sloterdijk kazao, kao zagovornika terora radikalnih apstrakcija samo zato da bi prikrio tu najmarkantniju crtu vlastitog duhovnog profila: Jergos veli da je Islam svugdje u svijetu jedan te isti, a da su oni koji ga prakticiraju negdje umjereni, negdje radikalni, itd itd., kako to već biva sa svim religijama i vjerama svijeta! Upravo se o tome radi da Islam to nije: Islamu je imanento, a ne nešto izvanjsko, primjerice, povesti sveti rat! Što će taj sveti rat biti, dinamitiranje u autobusu ponom djece ili sveti rat teološke rasprave, presudno je pitanje ove diskusije; ili, strože kazano: sve je danas do toga kakav će Islam biti! Ovakava kakav jest, pokazuje sve odlike onoga za što Jergović Katunarića optužuje: fundamentalistički je Islam fašizoidan! Velika epoha Islam jednog Averoesa, ekumenski Islam Alahambre, dokaz je da Islam ne mora biti talibanska religija prekritih žena koje ne smiju ginekologu jer a) muški ginekolog ne smije pregledati vaginu žene drugoga muškarca, a b) žena ginekologa nema jer ne smije biti! Islam nije jedan jedini svugdje na svakom pedlju ovoga svijeta: ono što ispovjeda Ševko Omerbašić nije religija naših dragih afganistanskih prijatelja Talibana, zar ne! Upozoriti da je to dakle unutarnje i najpreče pitanje Islama danas, sasvim je legitimna stvar. Ali, Jergović instinktivno osjeća da se tim potezom u pitanje dovodi cijeli njegov habitus i, što je gore, status: to je odgovor svima onima koji su se i ovdje pitali zašto mu sad odjednom treba taj napad na Lajbeka: ako se dopusti da se u pitanje dovode opće Dogme kao što su: sve su religije iste, jako su dobre, ljudi nisu zli, Jugoslavija je nešto što izaziva nostalgiju, Mali psi su simpatični, Seve je dobra pička...itd...Jergos jednom za svagda gubi svoju ulogu u društvu i tlo pod nogama. ON, A NE KATUNARIĆ, TO JE OPĆE MJESTO, JER, JERGOVIĆ JE TIM APSTRAKCIJAMA OMOGUĆEN! A sve je do toga da se izvrši obrat dostojan recimo Dostojevskoga: Grofica je voljela čovječanstvo, ali joj je konkretan čovjek bazdio! E, pa upravo se o konkretnom Islamu i radi! O kakvom konkretnom Islamu? Pa, recimo o onome u Pakistanu, koji na karikaturu odgovara divljanjem primitivne bagre po ulicama, spaljivanjem svega i svačega samo da se još jedan dan ne radi! Pedeset je godina u Sarajevu djeci poklone nosio Djeda Mraz. Onda, kao i kod hadezeovskih djedobožičnjačkih idiota, odjednom dolazi Alija, i, Djed Mraz nije u skladu s islamskim naukom: odjednom, preko noć, isti ti ljudi odjednom otjeraše dobrog Djeda Mraza! Nevjerojatno kao o tom Islamu Jergović ne piše, a on mu je tu, pod nosom, njegov, endemičan, domaći! Sarajevski, ba! Jasno, ne piše, jer Islam je jedan: on je OK, koliko i Papa! Čak ni o papi ne treba puno lupetati, je li Ratzi fundamentalist ili nije, jer, i to narušava opću sliku svijeta kao Idilične Ekumene. TO JE TAJ JERGOVIĆEV KONZERVATIVIZAM: ništa ne treba dirati, ništa ne propitivati, sve valja očuvati takvo kakvo jest, jer, na kraju, dobro je: pišem što hoću, a lovica ide! I još sam borac za ljudska prava, ma gdje ona bila, na svakom pedlju svijet, u kojem, usput, nisam bio! (Zna li itko gdje je to Jergović bio osim u Sarajevu i Zagrebu: zanimljivo, zar ne!? I, bi li on igdje mogao održati ikakvu tribinu, da se zatekne izvan prostora bivše Jugovine!? Nabijemvamnakurac intelektualca koji ne zna niti jedan jedini strani jezik!) Eto, toliko o općim mjestima. Kao što su Gratz i Trst. (Joj, što je ovo dobro s inozemstvom! Pa, da, stvarno, pa gdje je taj glavonja uopće bio u svoj usranom životu! I tko ga je ikada čuo da barem engleski bulazni! Joj, ba, šege....) (Leo Berlizt 08.04.2006. 19:50)

Image and video hosting by TinyPic

Evo da spasim nesto iz spaljenog samostana svog, o spaljenom samostanu jergovicevom.
Radi se o briljantnom komentaru romana gloria in excelsis, koji donosim u integralnoj verziji, bez diranja u dijakriticke znake te velika i mala slova. autor je nemanja, a ja kao asistent doktora tulpa mogu samo reci, skidam kapu majstore. dakle, pocinje nemanjina kritika jergovicevog romana iz ljeta 2005. citat:

Kad sam već Jevremu preporučio da se primi prve stranice 'Dvora', evo da s prve stranice 'Glorije' pročitamo Jergovića. U eseju 'U obranu Bouvarda et Pecucheta', Borges navodi da je Henri Ceard već par mjeseci po izlasku te Flaubertove knjige knapisao da je riječ o 'nekoj vrsti Fausta u dvije osobe'; Faguet tezu sažima epigramom: 'Bouvard et Pecuchet priča je o Faustu koji je istodobno i slaboumnik'. U svojim napomenama uz 'Ime ruže' Umbero Eco kaže da je problem onoga tko govori kanio riješiti glasom nekoga 'tko preko događaja prelazi, svi ih bilježi fotografskom vjernošću adolsecenta, ali ih ne razumije'; kanio je 'postići da se sve razumije iz riječi nekoga tko ne razumije ništa'. Osamdesetogodišnji Adson pripovijeda o onome što je doživio kao osamnaestgodišnjak. Tko dakle govori, jedan ili drugi Adson, stari ili mladi: obojica, kaže Eco. Odmah na početku 'Glorije', Jergović ovaj problem narativnih instanci rješava vrlo pametno: kaže da o požaru u samostanu govori fra Marjan, 'riječima dijelom izgovorenim a dijelom i napisanim': ako fra Marjan govori riječima napisanim, riječ je dakle o kronici; ali, kako govori i riječima dijelom izgovorenim, očito je da uz fra Marjana govori još netko – da je dakle riječ o dvoglasu, priči koju priča narator onako kako je fra Marjan govorio, i onako kako bi fra Marjan govorio. Da čovjek ne povjeruje: odmah na početku 'Glorije in excelsis', u jednoj jedinoj rečenici Miljenko Jergović apsolvira problem složene fokalizacije na nevjerojatno ekonomičan i efektan način, čineći pritom od suhoparnog književnoteorijskog toposa pristojnu poetsku legitimaciju: evo, poput Andrića, posegnuo sam za starim bosanskim crkvenim dokumentima i kronikama, čiji ću glas pokadšto oponašati, a kadkad ću mu u priči izravno prepustiti riječ. Dakle, Jergović nije bedak, štoviše, pametan je to tip! Ali, da stvar bude još gora, Jergović je i nadaren književnik: desetak redaka niže, opisujući širenje kuge, Jergović veli: 'Išla je kuga po redu, od jame i željezne rude u njoj, sve do kose, potkovice i eksera...". Briljantno: kao ona pomisao da je željezo dragi Bog stvorio samo zbog čavala na Golgoti! Kvragu, sad ispada da je Jergović i pametan i talentiran! Da, jest, to nitko nije osporavao, ali, on je nažalost i više od toga, a taj prokleti suvišak, Jergovićev je najveći manjak: on je narposto amoralan, jer je kalkulant! Kalkulira s efektima svoje literature, računa unaprijed što bi pojedina knjiga za njegovu karijeru mogla značiti, i u svakom detalju te knjige, nažalost, o tome daje do znanja! Prije ove nesumljivo briljantne slike zaraze, Jergović govori: 'Ubrzo je bolost zaimalo i naše, počev od najgore sirotinje, rupara i njihovih familija, da bi malo kasnije stigla do dimača i mejdandžija, a nakon njih polegoše i pločari, otucači, klinčari i pokovci." Što je sad tu amoralno? Jergović se očitledno trudi, neke besane noći dvijetisućeineke, oko jezika fra Marijana, oko jezika kronika, ili oko svoga jezika koji bi rekonstruirao 17. stoljeće fra Marijana. Kao što Krleža izmišlja jezik Balada, ako se malo smije usporediti s velikim, tako sada Jergović pobraja i popisuje stanovništvo, cijelu njegovu arbitrarnu hijerarhiju: tucači, pločari, muzgenlije, handžačari, otucači, janjičari, klinčari, basramaci, i još stotine i stotine drugih od kojih su većna njih, poput imena kineskih careva, sasvim fikcionalni likovi! Trudi se Miljenko ostaviti dojam, drugim riječima. Iako na raspolaganju ima svoj nesumnjivi talent, dobro bi bilo biti pravim klasiko, a to zahtjeva eruditivni dokaz! U ovom mom gornjem popisu sasvim je jasno da basramaci i još poneki nikada nisu zemljicom Bosnom ni jezdili ni pezdili, jer sam ih ja upravo izmislio, baš kao što Pervan u onom genijalnom skeču izmišlja instrumente kolinja. Čemu to izmišljanje i parodija? Pa parodija se uvijek nameće sama od sebe tamo gdje je riječ o usiljenosti: sva ta kavalkada klinčara, pločara i otucača Miljenku je tu dokazom marljivosti, magisterija, i sada, nakon fascinacije doslovnom veličinom Franzenovih 'Korekcija', Miljenko kreće u golemim razmjerima neophodnima na ulasku u Akademiju: eto, to je Jergovićevo kalkulantstvo, tu je on račundžija i u velikom i, metonimijski, u literarnoj minijaturi: dokazuje se Jergović bez ikakve potrebe i razloga, evidentno i dokazano i pametan i nadaren, i nakon 20 litar mljeka, nažalost, mora on sve to proliti! Možda ćete kazati da cjepidlačim, pretjerujem i da ga jednostavno ne volim - ne! Ja jednostavno mislim da iz stranice u stranicu takav detalj (jebiga, Lacan je tu najzahvalinij: takav 'clue' kao suvišak manjka) odaje tu savim transeutnu, vanliterarnu ambiciju: sve te riječi nisu tu kao integralni tekst kronike 17. stoljeća, niti čine svijet toga vremena ili Jergovićeva dijela, nego su one upućene da se svide, da koketiraju, da zavedu, da dokažu Miljenkovu marljivu spremu, dapače spremnost za Parnas! (Vjerojatno će LEB to sumirati bolje i kraće, poslovično, kao u onoj: legalizacija banalnosti). Ti detalji Jergovićeve literature, koji iz njegova teksta strše i poprimaju najrazličitija kontekstualna značenja, u rasponu od opisanog namigivanja Povijesti pa do kurentnih ideološkopolitičkih obračuna na lijesnici (recimo, reći će Miljeniko da logornik 'Skorvatzy ne spušta samokres'; ha, ha, sjajno, kakav stegovni korienski hrvatski!: Jergović bi trebao pročitati Perinčićevu 'Liepu Plavku' pa da se okani barem oružja, ako ne jezika kao oružja), denunciraju Jergovića kao kalkulanta. Njegova je kalkulacija dvostruka: s jedne strane tipično se bosanski bavi specifičnim trafficingom mrtvih u svijet živih, pod pretpostavkom da se živi vječno zgražaju nad tragičnom žrtvom mrtvih, koji su nažalost i opet tipično bosanski redovito u tisuća mrtvi uglavnom zbog živih, dakle: komercijalizacijom žrtve, dok s druge strane ni ne mrči pera ako nije nakanio napisati Richard IV, jer prvih je tri sjajno prošlo kako kod publike, tako i na dvoru! Jergović je u svojoj projekciji Notar Historije, Ivo Andrić drugi, po mogućnošću s drugom Nobelovom za šeširom, koji nakon odlaska prvog zbraja što se još po Bosni od zuluma zbrojiti ima, a ima se hvala Bogu uvijek dosta, jer, ako usvali, već će se oni poklati iz estetskih potreba! U tom smislu, najupečatljiviji simbol Jergovićeve sudbine je srušeni Mostarski most: most koji nedostaje, SRUŠENI most, čista je sublimacija svih estetskih težnji Miljenka Jergovića: moroderska esetetika ratišta poslije bitke: proljetne trave orošene krvlju, urešenih handžara, uzaludnih života, vojski, sultana i raje, i vječnih bosanskih kroničara koji mimogred gledaju nekako sve to notirati, sve te pločare i druge popisati, uredno uvezati najbolje u travniku kroniku, i onda ispručiti Zapadu, koji voli svoj Balkan kao vlastito kolektivno nesvjesno, iskreno i iracionalno, pružitimu mu još jedan dokaz ovdašnjeg generičkog ludila, i, zauzvrat, molim, za to dobiti i adekvatnu nagradu: a ona se, za ljudska prava, filantropiju i galanteriju, redovito dodjeljuje Pjesniku potlačenih! Pa, računa Miljac, i njega će neka dopasti, nakon klinčara i drugih. Dobro računa! Jednoga će dana, vrlo skoro, Miljenko Jergović biti klasik, jer imat će stranu čitabu! I nitko mu više od suvremenika ne će moći ništa: ni logornik sa samokresom, ni rosna dupeta, ni kurac ni palac! A njegove će kronike čitati u ulici Cvijića neki novi klinci. Kao obaveznu (ne više obveznu) lektiru. Da, i...? Kao da će zbog toga bilo tko na ovome svijetu ma i jednome trenutku pomisliti da to ima veze s onom čuvenom kravom Mukom (po kojoj, nažalost, Valent nije dobio ime)! Ili s danima šarenih oblaka rođenih iz morske pjene? Ili s vrhom jezika koji kreće na put niz nepce a bi na tri...? Ili s purpurnim plaštem prokuratora Judeje? Ili s bilo čim zaista velikim u literaturi stoljeća u kojemu je i Miljenko Jergović mrčio pero!? Ima li? Na kraju, ona uvodna napomena o Flaubertu i Ecu poprima sasvim novi smisao: umjesto primjera koji svojim značajem sasvim zasigurno ide Jergoviću u prilog, problem narativne instance koja se udvaja u genija/idiota (uostalom, taj motiv je imanentan povijesti romana; vidi: Cervantes!) prije počinje bivati problemom psihologije stvaralaštva. Štoviše, izgleda da tako shvaćen, problem uopće više nije opći, teorijski, nego je sasvim privatan, Jergovićev problem. Pa, neka ga on riješi sam sa sobom.

Iz cijelog ovog kolopleta budalaština izdvajam ono bitno: jedno primitivno, psovačko*, ali savršeno precizno proročanstvo:

A ti stari, samo uživaj kako je Jergos nabio na kurac Katunarića. Pogledaj sad, kroz godinu, dvije kako će se razvijati nacionalna svijest u ovom malom usranom gradu: samo je dvadeset godina trebalo između Proljeća i Devedesete, pa, nekako, to je ta mjera: pogledaj današnji Magazin 'Jutarnjega lista' - kad se jednoga dana Grlić i Pavić probude u čudu, tko će im objasniti da smo već jednom ljude pod zastavama kojima mašu s naslovnica svoga podlistka ubijali lege artis: u obranu ove države, da nam ne pobiju djecu! Imaš li ti frajeru možda i s tim problema? (Konrad Špicmiler 08.04.2006. 19:10)

Dakle, govorim o tome što će se dogoditi kroz godinu, dvije.
Evo što o istom tom razdoblju kaže Jergović:

JERGOVIĆ: Kada s nešto više od godinu dana odmaka gledam na taj javni obračun, bude mi malo smiješno. Nego, da podsjetim one koji će ovaj naš razgovor čitati: sve je počelo nakon što je Katunarić, ničim izazvan niti prozvan, reagirao na moju kritiku odnosa prema muslimanima i drugim tuđincima u knjigama i javnim istupima jednoga francuskoga pisca te me optužio da muslimaniziram i sarajeviziram Zagreb, da branim islam, i to ne samo umjereni, da sam skriveni imam - to jest Mehdi, i da bi mi već jednom u mome škodljivom javnom djelovanju trebalo stati ukraj. Odgovorio sam mu, premda nikako jednakom mjerom, jer ne posežem za repertoarom rasističkih invektiva, čak i kada mi se to nudi, ali je moj odgovor uzrujao dosta širok raspon aktera javne scene, od Ivana Aralice i Tuđmanovog serkla, do ultraljevičara i postmodernista iz kojekakvih zagrebačkih kulturnih i političkih žurnala. Hrvatska televizija organizirala je hajku, naravno uz snimke moje osobe - da me pravedno građanstvo može lakše prepoznati i izopćiti, a hajci su se, bogme, pridružile i gotovo sve dnevne novine koje u Hrvatskoj izlaze. Riječki Novi list je, recimo, organizirao anketu među hrvatskim piscima, u kojoj su oni pružali podršku Katunariću u njegovoj neravnopravnoj borbi, dok su mene nazivali fašistom. Krunska zamjerka bila im je, zamisli, da sam Katunarića pozivao na to da se ubije. Liberalna je književna inteligencija u Hrvatskoj drhtala od strepnje, naravno hinjene i lažne, da bi me osjetljivi pjesnik mogao poslušati, i da bi doista mogao dići ruku na sebe. Pao bi, valjda, kao hrvatski Jesenjin, pokošen vlastitom tankoćutnošću, koja, eto, nije izdržala pred mojim sirenskim zovom. A on, dirnut širokom podrškom, a opet nespreman da se ubije i tako mi, prema svome doživljaju života i svijeta, grdno napakosti i zada mi strašni polemički udarac time što će si pucati u sljepoočnicu, napisao je u Večernjem listu kako ću ga nositi na duši, bez obzira na to što se nije ubio. Samo što si još nije uplatio i misu zadušnicu da dokaže koliko se na moj račun ubio. U tih mjesec i pol dana koliko je ta hajka trajala vrijeđan sam u desetinama tekstova te radijskih i televizijskih emisija, na sve moguće načine, a da me pritom nitko ništa nije pitao, niti mi je ponuđena mogućnost da na te napade, koji su išli do jasno i nedvosmisleno artikuliranih prijedloga da me se protjera iz Hrvatske, ikako odgovorim. To je ostavilo i neke prilično ozbiljne posljedice na moj javni položaj i ugled. Naime, shvatilo se kako se meni, posve slobodno, može govoriti i ono što bi, da se kaže nekome drugom, bilo u neskladu s najšire shvaćenim pojmom političke korektnosti. Recimo, nakon što sam nedavno istupio iz Hrvatskoga društva pisaca, sutradan su me, jasno i glasno, na Radiju 101 pozivali da vratim hrvatski pasoš.


____________________

* hi-fi NEMANJA

- Care Nemanja, hrvatska je suvremena književnost često psovačka. Zašto se i vi, iako gospodin, povodite za tom ružnom navikom, zašto, zašto?

- Vidite, moj je stil izveden iz najdubljih uvida u narav književnosti. Celokupnu književnost ja doživljavam kao Knjigu, impersonalan Zapis brojnih – ne nebrojenih! – pisara Duha. (Nije prvi put Duh diktirao ovu misao). Njihovo nadahnuće može biti dvojako: svesno ili nesvesno. Neretko se dešava da je pisar nistar, pravednik skriven i samome sebi. Svesni su dakle klasicisti; nesvesni - romantici. Klasičnom i romantičnom formom ovde ponajprije nazivam formu mentis, pa tek onda povesne književne formacije. Riječ je o dva temeljna duhovna oblika, znate. Duh koji se izražava klasično, duh je intelekta. Medij romantičnog duha, iracionalna je slika. Klasično je apstraktno, romantično konkretno, u nehegelijanskom smislu tih pojmova. Bitna odlika moga stila stoga je crossover te dve forme: kao u sintagmama vizionarska lula ili žovijalni dikobraz. To je nukleus stila: fuzija apstraktnog i konkretnog, prideva i imenice, priloga i glagola, u jednom višem smislu: onostranog i ovostranog, da ne preteram. Odatle nadalje, sve je u znaku tog jedinstava: u konačnici, jedinstva visokog i niskog stila: elaboriranog jezika Salona i formulaične kletve Ulice.
Stoga je psovka kod mene, Nemanje, doduše nasilje nad mojom izistisnkom prirodom, ali i neumitnost Reči: ako želim da svaki deo mog Opusa čuva dah celine, i da vodeći od jednog do drugog provodeći sve kroz Sve konačno stignemo na Početak Kraja, moram, sad razumete, s vremena na vreme i da opsujem. Jebiga!

- 07:34 - Komentari (2) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se