NEMANJA: SMIRENOUMLJE

utorak, 15.05.2007.

Regionalni spazam:

FIUME ON THE ROCKS...

Nikola Petković

znan ki san kada san ta ki san i ki moren bit kada san posensega on ki san*

Zovite me Nemo! Niki. Kot on ki je Kiklopu oko skopal. Z onun žbicun ku su mu dodali ljudi od posadi. Ili me ne zovite. Ako nećete. Govorin van tek toliko da znate z ken se pogovarate. Mene to ionako ne rabi aš znan ki san kada san ta ki san i ki moren bit kada san posensega on ki san. Niki. Nemo. Ne nemi. Oni su ono drugo. Ono ča nismo mi.

Čuli ste ga, zovite ga Nemo! zijaju tri nonića bez postol. Zovite ga Nemo, aš on zna ki je kad je ta ki je i ki more bit kada je posensega on ki je. Poslušajte ga i on će van spjegat kako j se bilo. Ma najprvo, da bi van pošapljal kako se j se ča se j dogodilo, dogodilo, neka van reče kao j se to počelo.


Image and video hosting by TinyPic

Travanj je, kaže poznati pjesnik T. S. Eliot, najokrutniji mjesec. Ovdje kod nas, travanj je samo četvrti po redu u nizu okrutnih mjeseci. Okrutnost travnja osjetio sam, onako zapanjen, pred nacionalnim ogledalom znanosti i kulture. U jasno argumentiranome i intelektualno poštenom osvrtu na događanja u Leksikografskom zavodu 'Miroslav Krleža', koji je ovoga travnja objavio 'Jutarnji list', Andrea Zlatar zamislila se nad etikom javnoga diskursa. Umoran od 'pomirbenih opcija' koje u Hrvatskoj znače sklanjanje prljavoga rublja natrag u ladicu, odlučio sam onako 'svojim riječima', kao da se vraćam s pučkoškolska izleta, opisati travanj.
Što se glavešina Zavoda tiče, ne zanima me previše tko tu nateže koga. Oni su svi ili veliki dečki kojima ovo nije prva javna tučnjava, pa će se iz nje izvući s nekoliko ožiljaka koji će vrlo vjerojatno zacijeliti, ili je iza njih veliki tata koji će ih i iz ove kaše, doduše iz meni posvema nepoznatih razloga, izvući, i poput staklenki ukiseljena zelja, staviti u neku malo tamniju i zeru hladniju prostoriju od one u kojoj su, dok sramota nije postala javna, iz meni jednako tako nepoznatih razloga, sjedili. Ili se neće dogoditi ništa od navedenoga; mandatari-sinekurci preživjet će do kraja njihovih mandata, a reakcije poput moje ostat će samo naivni izljevi autsajdera.


ne mogu tepati ustanovi gdje zlostavljaju

Sindikat čiji čelnik čas tvrdi da se u Zavodu nije dogodilo ništa, pa onda kaže da se nešto možda dogodilo, da bi na kraju rekao kako se nešto ipak dogodilo, isto me ne zanima. Kako me može zanimati netko tko, ne znajući što govori, dok o nečemu govori, govori jedino o nečemu o čemu 'ništa ne zna', sve dok iz javnosti ne dobije pljusku pa se sjeti da bi ipak nešto o svemu tome trebao znati? Da bi me netko zanimao, najprije ga moram razumjeti. Preduvjet razumijevanja odnosi se i na filozofe koji se obraćaju vječnosti, a kamo li ne na šefove sindikata čija je zadaća zastupati one čiji glas, bez njihove pomoći, ne dopire do javnosti. Kako me, dalje, može zanimati netko tko pri zdravoj pameti ispali kako se o Gunduliću danas nema što napisati!? Ravnatelj Ladan podsjetio me na američkoga kolegu kojemu su studenti prestali dolaziti na predavanja iz Šekspirologije (to vam je engleska Krležologija), jer je Shakespearea četvrt stoljeća predavao iz jedne iste bilježnice. Kada smo razgovarali o problemu studentskog tihog štrajka, rekao je »anyway, the sucker is dead!«
No, zašto je ovaj travanj okrutan i koji to jorgovani mirišu? Već sam pri kraju druge stranice teksta koji bi trebao uokviriti cijeli jedan mjesec, a nikako da se maknem iz Zavoda? Zašto? I zašto nikako ne mogu napisati Lex? A tako smo ga (i isključivo tako) sredinom osamdesetih godina zvali i Velimir i Vlaho i Vesna i Jasna i Moka i Tonči i…. ja. Bit će da niti navodno ne mogu tepati ustanovi u kojoj se, navodno, zlostavlja ljude. Moj prvi posao bio je upravo u L…, pardon, u Zavodu. Zavod je tada bio na Strossu (vidite, ovo mogu napisati) i u njega smo, istoga dana, kao mlađi stručni suradnici, ušetali nekad Vlaho, a danas Ravnatelj Bogišić i ja. Radili smo zajedno na, kako se tada govorilo, personalnoj enciklopediji Miroslava Krleže. Kapolavoro nam je bio Velimir Visković. Svako smo jutro sjedili u velikoj sobi, za stolom do prozora koji su gledali na Stross i Tomislavac i, prije odlaska u lov na normu, pili čaj. O nama se, kao o najmlađim kolegama, s puno uvažavanja, profesionalne korektnosti, strpljenja i topline, brinula Vesna Radaković Vinchierutti, tajnica redakcije. Za mlađe čitatelje, ta vam je Vesna, ona Vesna kojoj je, kako sama kaže, Vlaho B. rekao kako ga treba zaobilaziti u širokome luku. Vesna, koja se, u strahu od susreta s nekada umiljatim i po rangu mlađim kolegom, u vlastitu sobu mjesecima ušuljavala koristeći zamišljenu sigurnost zavodskoga dvorišta.


sjeća li se vlaho

Ne znam sjeća li se Vlaho toga , ali u jednoj svojoj knjizi posvetio sam mu pjesmu. Tema pjesme je lirski šetebandjerizam. Putopis s našeg zajedničkog izleta po Zagorju, kao svjedočanstvo prijateljstva, objavio sam u tada našem 'Quorumu'. Niti Vlaho nije zaobilazio mene. Moju, kako je danas vidim, prilično traljavu pričicu, pokazavši svoju otvorenost i prijateljstvo, uvrstio je u njegovu panoramu hrvatske proze. Sjeća li se Vlaho da je, zajedno s Miroslavom Šicelom, Nedjeljkom Fabriom, Ivom Lukežić, Miloradom Stojevićem (kako je ovo moglo promaći Slavku Mihaliću?)... bio moj gost u Bakru na znanstvenome skupu o Veberu Tkalčeviću, osamdeset i devete? Sjeća li se naše priče o šoferu Mirkecu? Sjeća li se moje pozicije za vrijeme vladavine sila osovine Šuvar– Babić – Orešković – Duras – Gavrilović – Babun, kada je, kao uostalom i uvijek, bio u hladovini onih na vlasti. To sam odlučio zaboraviti. To je čak i prethodilo našem prijateljstvu. Toga se nikad ne bih ni sjetio da do mene nije došla toliko neizmjerno tužna vijest: Vlaho Bogišić, tvrdi Vesna Radaković Vincherutti, rekao je dotičnoj Vesni da ga zaobilazi. Istoj Vesna bez koje ni Vlaho Bogišić ni ja, a bojim se ni Velimir Visković, ne bismo pregrmjeli sve zavodske bljeske i oluje. Vesna bez koje, kao niti bez mnogih od struktura zgaženih kolega koji ne poznaju svjetla reflektora i koji ne osjećaju žeđ za praznim sadržajima moći, ne bi bilo ni enciklopedija ni leksikona ni malih leksikona ni leksikončića...


žena kojoj je prekipjelo

Isprva nisam vjerovao u to da je ravnatelj Vlaho bio u stanju jednoj gospođi koja nam je, dok smo obojica još bili šmrkavci, bila i prijateljica i majka i kolegica, tako nešto reći. Onda u to nisam želio vjerovati. Ali o zlostavljanju nije svjedočio neki akademik koji ima jasnu agendu. Svoju muku sa svijetom nije podijelio nikakav pretendent na Vlahino mjesto. Progovorila je, i to teško, kao i svaka žrtva, na jedvite jade i nakon toliko vremena, žena kojoj je prekipjelo. Ni dan danas ne znam iz prve ruke je li Bogišić tako nešto rekao, jer to ne mogu znati. Nisam ga čuo. Već dugo me u Zavodu nema. Ali, jedno pouzdano znam. Vesna Radaković Vinchierutti nikada nije lagala. Možda je prešućivala. Prešućivala je, a ovo pouzdano znam, nepokrivanja normi za Krležijanu. I to samo u slučaju jednog od dva tada mlađa stručna suradnika. No, nije svako zlo za zlo. Segmentarna, ali glasna zbilja zavodskog beščašća pokazala je da je iskustvo prešućivanja stjecano u miru Vesni dobro došlo da nauči kako otrpjeti i kako prešutjeti sve što joj je bilo izgovarano od strane vrlih vertikala hrvatske kulture u neobjavljenome ratu sa slabijima od sebe. Slabijima ne kao ljudima. Slabijima u hijerarhiji moći. Trpjela je Vesna sve dok luk zaobilaženja svojim naprezanjem više nije mogao odlagati vlastito pucanje. Ljudski materijal se zamorio. Ponavljam: ne znam i ne mogu znati je li ta ogavna prijetnja nedostojna štremera s Trnja, a kamo li ravnatelja Zavoda, doista i izrečena, ali pouzdano tvrdim da je osoba koja tvrdi da joj je od strane ravnatelja ona bila upućena, osoba s etičkim, moralnim i profesionalnim integritetom kakve rijetko susrećemo. Ako je i ona počela lagati, onda Ladana za premijera! Dobro, malog premijera, premijerčića.


briga o vlastitoj veličini

Iako potresen sudbinama nekadašnjih kolegica i kolega, moja lojalnost i sućut nisu jednosmjerne. Osjećam ih i prema takozvanoj 'drugoj strani'. Jer, što se mora i kako u ljudskome biću posložiti da za drugo ljudsko biće kreira ovako neljudsku stvarnost? Pitanje ću ostaviti retoričkim. Neka na njega odgovore oni kojih se ono izravno tiče. Ne oni koji batine primaju: oni koji ih, malo s lijeva, malo s desna, ovisi kako puhne vjetar s Markova trga, dijele.
Uvjeren sam da bi moja reakcija izostala da nisam svjedočio subjektivno-vrijednosnome iskazu Vlahe Bogišića. Onome iz 'Pola ure kulture,' koji, ne znam kakvim da ga je škaricama (uha ili duha) itko od 'gospode od crvene olovke' sjeckao, i dalje ostaje jasan. Ravnatelja Leksikografskoga zavoda 'Miroslav Krleža' boli to što netko misli da je beznačajan! Gledao sam u ekran kao kupač u tsunami. U nevjerici i strahu. Jesam li dobro čuo kolegu mi i prijatelja iz mladosti kako se u kontekstu što mogućeg što stvarnog zlostavljanja brine o vlastitoj veličini? Postoji li on ili ne u javnome životu Hrvatske za njega je postao najvažniji problem. A što sa zlostavljanjem? Jedino što Bogišić na jednom drugom mjestu o navodnome zlostavljanju kaže jest kako je, prema legendi, i Mate Ujević zaključavao vrata i iz zaklona gledao kako podanici ne mogu provaliti na njihova radna mjesta. Oni koji su zakasnili. Čekajte malo, i ovdje su se stvari krivo posložile. Zbog čega bi pitanje zašto ljudi kasne na posao bilo važnije od pitanja što, za radnog vremena, ravnatelj radi u grmu? Pada mi na pamet nekoliko radnji od kojih niti jedna nije akademska.

Još dok smo bili na samome dnu zavodskoga hranidbena lanca, vrata Zavoda nama dvojici nikada nisu bila zaključana. Velimir Visković za nas ih je otvorio širom. Imali smo svu slobodu angažiranja izvan Zavoda. Jedino je važno bilo da se ostvari norma. Naš fizički boravak u Zavodu nitko nije kontrolirao. Taj prostor slobode koji su za nas otvorili Velimir, Vesna, Jasna... uobličio je naše profesionalne živote. Ako je sloboda kretanja pomogla nama koji smo na Krležijani radili sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća, ne vidim kako bi odnosi uzajamnoga uvažavanja i povjerenja te prostori kreativnih sloboda mogli naškoditi generacijama današnjih leksikografa.
A što se problema postojanja u kulturnih Hrvata tiče, taj je, nažalost, lako rješiv. Povijest ne hrvatske, nego i svjetske književnosti i kulture više je puta dokazala sljedeće: postojanje osobe kao bića ispunjenog ljudskošću nije preduvjet da bi netko postojao kao javna veličina. Čemu onda panika?

Image and video hosting by TinyPic

"Treba raditi na prevladavanju tog kompleksa manje vrijednosti. Kad smo već kod nogometa, kad slušam prijenose utakmica, a nogomet mi je u Americi strašno nedostajao, zapazio sam jednog komentatora koji praktički dijagnosticira naš odnos prema svijetu. Mislim da se zove Balog. Ako on nije prenosio uzvratnu utakmicu kvalifikacija za EP mladih, onu između nas i Škota, neka mi oprosti. Gledamo i jasno vidimo kako naši igraju dobro, bolje od Škotske, a taj komentator u nedogled ponavlja kako imamo sreće, kako smo još uvijek u jednom komadu samo zbog toga što naši protivnici igraju očajno i griješe. Takvim samonipodaštavanjem on, na nacionalnoj televiziji, kreira verbalnu zbilju u kojoj su naši reprezentativci predstavljeni kao preplašena vrsta koja se hrva s nadmoćnim i civiliziranim demonima, a dečki zapravo igraju dobro, bolje od ovih drugih. Dakle, mentalno taj komentator nije tu niti sam sa sobom, niti s nogometašima, dok je, bojim se, itekako mentalno uštiman u stoljetni defetizam nacije koju igrači predstavljaju. Jednostavno ne može vjerovati da mi možemo biti na toj razini, da i mi, u odnosu na druge, možemo nešto dobro raditi. To je jasan primjer kolonizirane svijesti. Radi se o subjektu koji, a da toga nije svjestan, i sam sebe potiho žali i prezire. To je ono na što Krleža misli kada govori o »servilnom mahanju repom« pred svim što u ovu zemlju dolazi s uvijek »boljih« strana granica."


DR. NIKOLA PETKOVIĆ, KNJIŽEVNIK I SVEUČILIŠNI PROFESOR O PROMOCIJI SVOJE NOVE KNJIGE TE O POKRETANJU KULTURALNIH STUDIJA


Nigdje ne treba živjeti iz lokalpatriotizma, već zbog kvalitete


Sredinom prošle godine književnik i sveučilišni profesor dr. Nikola Petković vratio se nakon desetak godina boravka u SAD-u u Rijeku. Razgovaramo o razlozima tog povratka, njegovom viđenju Rijeke i šireg prostora kojemu pripada, upravo uoči skorašnje promocije njegove posljednje knjige »Srednja Europa: zbilja – mit – utopija/A Central Europe of Our Own«, u izdanju izdavačke kuće »Adamić«. Ono što ovu knjigu, osim osebujnosti teorijskog pristupa, čini pionirskom i originalnom jest i činjenica da je napisana u dvije različite verzije, hrvatskoj i engleskoj. Imajući u vidu kulturalne i informacijske razlike između hrvatskog i anglosaksonskog recepcijskog obzora, Petković je ispisao dva rukopisa od kojih svaki suobraća s njemu primjerenim horizontom očekivanja čitatelja.

Koji je bio motiv pisanja knjige o Srednjoj Europi?

– Moje znanstveno zanimanje za Srednju Europu počelo je kada sam došao u SAD. Prije toga sam dosta aktivno pratio rasprave o Srednjoj Europi polovinom i krajem osamdesetih godina, uglavnom objavljivane u časopisu »Gordogan«. Srednja Europa je u razdoblju socijalizma bila proskribirana tema. Vlast, u to vrijeme, kao da je adoptirala odluke Krimske konferencije 1945. godine, kada je političkom odlukom Europa razrezana na Istočnu i Zapadnu, pa je kulturalni i kulturni prostor Srednje Europe, za koju Claudio Magris govori da se nakon toga javlja kao metafora kontinuiranog protesta i prema Istoku i prema Zapadu, naprosto ostao izostavljen. Zanimljivo je kako fizička razdaljina od mjesta u kojem si nekada živio stvara emotivnu bliskost s istim tim mjestom, intelektualnu znatiželju koja je gotovo proporcionalna udaljenosti od tog mjesta. Tako da sam u Americi počeo nanovo promišljati knjige Hašeka, Krleže, Musila, Kafke iz perspektive ne samo srednjoeuropske literature, kojoj oni prirodno pripadaju, nego i iz aspekta kolonijalne i postkolonijalne književne kritike.

Centrifugalna i centripetalna kolonizacija

O kakvom je pogledu riječ?

– Na prvi pogled moglo bi se reći da se radi o dosta isforsiranom diskursu. Kada se govori o kolonijalnoj ili postkolonijalnoj vizuri, obično se misli o fiksnim centrima iz kojih emanira kolonijalna dinamika. Centri su London, Pariz, Amsterdam, Lisabon, Madrid... a kolonije su na periferiji, na drugim kontinetima. Radi se o centrifugalnoj kolonizaciji koja se kreće od centra, koji je jasan i vidljiv, prema kolonijama na spacijalnim rubovima imperija. Moja je teza da je Srednja Europa nedominatna kolonija, te da je svjetonazor, koji je nakon pada Berlinskog zida 1989. godine kod nas doveo do jedne vrlo nasilne potrage za identitetima, konzekvenca kolonijalnog stanja koje je do tada egzistiralo zatomljeno, u obliku niza individualnih i grupnih frustracija, i koje, sada već oslobođeno i javno kod nas, htjeli mi to priznati ili ne, oblikuje vitalne dimenzije naše svakodnevice. Povijesno, tu prvenstveno mislim na kolonijalni model multinacionalne države, Habsburške monarhije, i to od 16. do 20. stoljeća, koja je zapravo vrlo dobro funkcionirala na razini površne tolerancije među narodima u jednom drugom modelu koloniziranja koje je prakticirao habsburški dvor. Za razliku od klasične kolonizacije koju nazivam centrifugalnom, habsburška kolonizacija bila je centripetalna. Ljudi su iz provincija simbolički i realno pozivani u centar. Sveprisutni Franjio Josip njegovao je ideju dobrog i strogog oca uvijek infantilnih nacija. Postojala je iluzija da, ako su se znala pravila, odnosno kulturalni kôd, da su se svi problemi, bilo pojedinaca bilo grupa, mogli riješiti ili u Zagrebu ili u Pragu, a naravno najbolje u Beču. Kada, dakle, govorim o kolonijalizmu, postkolonijalizmu i srednjoj Europi, govorim više o tome da teorijski kolonijalni diskurs nije eminentno spacijalne naravi, nego da se radi o deteritorijaliziranom modelu posuđivanja glasa onome tko sam o sebi, bez njemu nadređenih posrednika, bez nametnutog diskursa gospodara, ne može progovoriti. S te pozicije, svijest srednjoeuropske kulturalne ikone kao što je to Josef Švejk, svijest je koloniziranog subjekta. Isto se odnosi i na Krležine domobrane iz »Bitke kod Bistrice Lesne«.

Pokušavate proniknuti u srednjoeuropski duh kroz sudbine malih ljudi kojima se bavila literatura?

– Zanimljivo je da ste primijetili činjenicu takozvane »veličine malenih«. I sam Hašek, u uvodu u njegov nedovršeni roman, ismijava podjelu na velike i male ljude rugajući se Herostratu, govoreći kako Švejk, za razliku od tog glupana, nije zapalio hram boginje u Efesu, samo da bi dospio u novine i u čitanke. I u tome je Švejkova veličina. Meni je ta podjela arbitrarna i besmislena. Za moju studiju najbitnija je korektivna funkcija romana, ili bilo kojeg literarnog diskursa, u odnosu na takozvano objektivističko povjesničarsko prikazivanje svijeta. Da bih, dakle, povijesno rekonstruirao Srednju Europu, ja ne čitam povjesničare nego književnike. Gotovo sve što je u povijesnom žanru o Srednjoj Europi napisano, napisano je iz imperijalne vizure, iz aspekta diskursa gospodara. Kod fikcije, riječ je o diskursu autentičnosti; o onome što Vaclav Havel zove moć nemoćnih. Jedan Švejk je društveni outsider, koji kao kulturalni insider, u nezaustavljivoj seriji potkopavanja diskursa autoriteta, postaje literarnim herojem i pretvara se u simbol jedne pacifističke kulture, koja, za razliku od militantne Austro-Ugarske, naoko besmislenim radnjama prevodi imperijalni kulturalni kôd i time besmisao pretvara u smisao. On, Krležini domobrani, Kunderini likovi iz »Nepodnošljive lakoće postojanja« govore nam više o povijesnim aspektima i realnostima Srednje Europe od bilo koje službeno napisane povijesti te turbulentne regije. Riječ je o traženju diksursa autentičnosti, kojim govore oni koji u tom prostoru žive i koji su zapravo subjekti kolonijalnih dinamika, a kojima je političkim potezom pera 1945. godine izbrisan i grupni i pojedinačni identitet.

Što Vas je uopće nagnalo da odete iz Rijeke?

– Iz Rijeke sam otišao kada sam imao 19 godina. U Rijeci tada nije bilo Filozofskog fakulteta pa sam, prirodno, otišao u Zagreb. Tada je bila jako izražena podjela na Zagreb, kao centar u kojem se može nešto ozbiljno raditi, i ostale dijelove Hrvatske kao provinciju. Ostao sam tako u Zagrebu, diplomirao, zaposlio se u »Enciklopediji Krležijani« tadašnjeg »Jugoslavenskog leksikografskog zavoda«, da bih krajem osamdesetih kao stipendist sveučilišta u Austinu, otišao u SAD, tamo radio, doktorirao. Nakon doktorata predavao sam na brojnim sveučilištima u SAD-u.

Riječko sveučilište liberalnije od Zagrebačkog

Ako pitanje nije banalno, zašto ste se odlučili vratiti?

– Jedan od razloga mog povratka bila je nada u prekretnicu. Osjetio sam da se Rijeka otvara, ali otvara se prvenstveno zbog inicijative jako zainteresiranih pojedinaca. Recimo, Riječko sveučilište je, naročito kada govorimo o humanističkim znanostima, trenutno liberalnije strukturirano nego ono Zagrebačko. Vjerujem da ćemo za jedno pet-šest godina imati puno jasniju sliku o intelektualnoj i duhovnoj konfiguraciji Rijeke. Danas živimo veoma značajan duhovni i intelektualni tranzicijski trenutak grada i regije

Što je presudilo kod povratka?

– Koketirao sam s Riječkim sveučilištem nekoliko godina. Količina nostalgije počela me je bukvalno gušiti. Svake je godine povratak u Ameriku bio sve teži. Jednom prilikom su mi prijatelj i prijateljica iz Rijeke poslali e-mail, upozorivši me na kvotu od 300 povratnika, program koji je osmislio ured ministra znanosti i tehnologije Gvozdena Flege. Kako sam se želio vratiti, poslao sam e-mail dekanu Filozofskog fakulteta. Sjećam se da sam u subject poruke stavio nedvosmislenu i naoko jednostavnu rečenicu, »Ja bih se vratio«. Kolege s Odsjeka za filozofiju i oni s budućih Kulturalnih studija, koje se otvaraju na jesen, jako su mi puno pomogli. Zapravo, moj primarni profesionalni razlog povratka je taj da i sam aktivno sudjelujem u izgradnji Kulturalnih studija, ali odavde, iz Rijeke, Kvarnera, iz Hrvatske, naravno i dalje povezan sa svijetom kojega sam na jedan značajniji trenutak fizički napustio.

Bi li takvih inicijativa koje privlače ljude da se vraćaju u Rijeku trebalo biti i više?

– Apsolutno. Projekt Kulturalnih studija zaokupit će mi dobar dio ostatka života. To je ambiciozan projekt i on po prirodi, budući da je interdisciplinaran, obuhvaća mnoge fakultete. Naša je nakana da se umreže svi fakulteti i da imamo dosta kolegija koji se mogu prenositi iz jednog programa u drugi. Kao inicijalna stvar, to je nešto što korespondira sa 21. stoljećem puno više nego što je to, primjerice, studij nacionalne književnosti, koji je kao uostalom i klasičan studij komparativne književnosti, prevladan devetnaestostoljetni model hijerarhijskog, bilo izolacionističkog, bilo puko poredbenog, stjecanja znanja. Mladim ljudima treba ponuditi suvremene sadržaje koji korespondiraju ne samo sa stoljećem, nego i s aktualnim godinama u kojima oni žive. To i samo to njih, kao zadovoljne studente, može zadržati ovdje. Nigdje ne treba obitavati iz nekih lokalpatriotskih pobuda. Ljude ovdje treba zadržati nuđenjem kvalitete koju neće moći naći nigdje drugdje. Istovremeno ih treba pripremati da bar nakratko odu negdje na Zapad ili na Istok, da bi se u jednoj životnoj fazi mogli vratiti ovdje te kulturalno i intelektualno obogatiti ovaj prostor. Smatram da je iskustvo svijeta nužna intelektualno-kulturalna poredbena predradnja koju treba iskusiti prije negoli se povratnik zamisli o tome hoće li se u Rijeci osjećati kao građanin Hrvatske, kao ponosni pripadnik regije, ili pak kao građanin 21. stoljeća bez obzira na prostor kojega njegovo tijelo zaokuplja.

Stoljetni defetizam nacije

Ljude je očito moguće privući na povratak ili ostanak, svejedno, kada postoje konkretni i suvremeni projekti?

– Jedna od praktičnih stvari koju bi naša ekipa koja utemeljuje Kulturalne studije trebala napraviti jest razbijanje apatije kod mladih ljudi. To ima veze s tom spominjanom koloniziranom sviješću. Naime, raspadom Jugoslavije i formiranjem nacionalnih mikro državica još uvijek smo mentalno u onom sklopu u kojem se, kao mazohist batinama, vraćamo prostorima koje smo izgubili. Recimo, u privredi se, kao o epohalnom pothvatu, govori o otvaranju tržišta s Bosnom, pa sa Srbijom, a ako smo jako »samouvjereni« govorimo da ćemo nešto prodati Rumunjima, a možda čak i Bugarima. Kao da nas je, primjerice, strah nešto ponuditi Talijanima, Britancima. Ako smo mogli svijetu dati izmjeničnu struju, penkalu i kravatu, valjda i danas nešto možemo ponuditi. Nije valjda da se sve mora svoditi na inicijative pojedinaca koji, kada uspiju u svijetu bez ičije pomoći, ova zemlja, kao što je to slučaj s fenomenalnim Dadom Pršom, nekritički počinje svojatati. Treba raditi na prevladavanju tog kompleksa manje vrijednosti. Kad smo već kod nogometa, kad slušam prijenose utakmica, a nogomet mi je u Americi strašno nedostajao, zapazio sam jednog komentatora koji praktički dijagnosticira naš odnos prema svijetu. Mislim da se zove Balog. Ako on nije prenosio uzvratnu utakmicu kvalifikacija za EP mladih, onu između nas i Škota, neka mi oprosti. Gledamo i jasno vidimo kako naši igraju dobro, bolje od Škotske, a taj komentator u nedogled ponavlja kako imamo sreće, kako smo još uvijek u jednom komadu samo zbog toga što naši protivnici igraju očajno i griješe. Takvim samonipodaštavanjem on, na nacionalnoj televiziji, kreira verbalnu zbilju u kojoj su naši reprezentativci predstavljeni kao preplašena vrsta koja se hrva s nadmoćnim i civiliziranim demonima, a dečki zapravo igraju dobro, bolje od ovih drugih. Dakle, mentalno taj komentator nije tu niti sam sa sobom, niti s nogometašima, dok je, bojim se, itekako mentalno uštiman u stoljetni defetizam nacije koju igrači predstavljaju. Jednostavno ne može vjerovati da mi možemo biti na toj razini, da i mi, u odnosu na druge, možemo nešto dobro raditi. To je jasan primjer kolonizirane svijesti. Radi se o subjektu koji, a da toga nije svjestan, i sam sebe potiho žali i prezire. To je ono na što Krleža misli kada govori o »servilnom mahanju repom« pred svim što u ovu zemlju dolazi s uvijek »boljih« strana granica. Svijetli primjer Dijane Pleštine

Riječ je zapravo o potrebi povezivanja sa svijetom?

– Mi mislimo o zapadnoj Europi, o Istoku, o Americi unutar jedne romantizirane slike; idealiziramo prave dimenzije. Uvjeravam ljude oko sebe da smo mi njima jednako tako atraktivna lokacija, da i oni nas vide jednako dislocirano kao što mi vidimo i zamišljamo njih. Upravo ćemo unutar kulturalnih studija raditi na sustavnom pozivanju ljudi izvana. Pokušat ćemo dovesti svijet u Rijeku koliko god to bude u našoj moći. Mislim da je krajnje vrijeme da kulturalna i znanstvena razmjena Rijeke poprime dimenzije koje nadilaze podučavanje lokalnih političara kako štapićima jesti sushi iz grada pobratima, dok zauzvrat, poklisari s Istoka, bivaju instruirani kako zubima kidati janjetinu s mladim lukom.

Koliki nam realno iskorak treba napraviti da se oslobodimo tog provincijalnog mentaliteta?

– Golem. I to na većoj razini. U Rijeci je individualna svijest prilično kozmopolitska, kozmopolitskija nego u Zagrebu. Ali nažalost, bojim se da dok god paradigma kulturnog događaja u Rijeci bude »Karolina Riječka« i dok argument bude da to puni dvorane, dok dominantna kulturna psihologija bude masovna psihologija kruha i igara, dok maškare budu vrhunac kulturnog iskoraka grada, dok se ne bude ulagalo u dugoročnije projekte čiji odjeci će nadživjeti jednokratni mandat bilo gradu lišenom slobode neposrednih izbora nametanih gradonačelnika, bilo cijelih garnitura politikantskih oportunista, stalno ćemo se vrtjeti u krugu. Argument punjenja dvorana kao posljedice odvojene od uzroka i njegova sadržaja je glup, jer, ne zaboravimo, i javne egzekucije punile su trgove Pariza, i borbe gladijatora punile su arene. Bojim se da je, usprkos zainteresiranosti masa, teško braniti umjetničku vrijednost takvih predstava. No, budimo pozitivni. Meni su osobno ovi pomaci na Sveučilištu nešto najinteresantnije ne samo na razini Hrvatske nego i na cijelom kulturalnom prostoru Rijeke koji, opsegom svojih nakana i zbiljom intelektualne razmjene, nadilazi regionalne i državne granice.

Dakle, ipak se može, odnosno za Rijeku nije sve izgubljeno?

– Ma, tko kaže da je išta izgubljeno? Da ne mislim da ništa nije izgubljeno, pogotovo prije negoli i sami, kao ekipa, nešto konkretno ne napravimo, ne bih se niti vraćao. Ostao bih u Americi. Ovako slijedim svijetli primjer Dijane Pleštine, i sam se odričući četiri tisuće dolara moje bivše mjesečne plaće na sveučilštu. Samo, za razliku od nje to ne prijavljujem kao manjak u kućnom budžetu.


Gradske ruine i apsurdna mjesta

Kada razmišljam o Rijeci sjećam se fenomenalnog eseja Ivana Rogića Nehajeva od prije dvadesetak godina u kojem on govori o Rijeci kao spomeniku paleoindustriji, propalom eksperimentu socijalističke industrijalizacije. Rijeka sada ima puno ruina. Pretvara se u grad u kojem niču apsurdna mjesta tipa klizališta uz more. Slana i neslana voda u dva agregatna stanja s pogledom na rashodovani dok. Ukočena voda grada ogleda se u iritantnom simbolu njegove ukočene privrede. Regionalni spazam: Fiume on the rocks. To je sve nekako autoreferencijalno zgodno, to su pojedinačne, univerzalizirajuće manifestacije jednog jedinstvenog postindustrijskog spektakla: Rijeka kao postsocijalistički simulakrum.

Habsburzi demediteranizirali Rijeku

Rijeka i njena okolica smješteni su na spoju Srednje Europe i Mediterana. Je li Rijeka srednjoeuropski ili mediteranski grad?
– Rijeka je čudna mješavina. Ne bi mi palo na pamet da je definiram kao mediteranski grad. Pogledajmo arhitekturu. Prozori stanova gotovo niti jedne kuće na Korzu ne gledaju na more. Rijeka me više podsjeća na komadić Beča, na Vršac, dakle na jednu srednjoeuropsku austrougarsku sredinu gdje je dominantna ideja »šora« a ne mediteranskog »vialea«. Strukturalno Rijeka je i mediteranska i srednjoeuropska, slična Trstu. Isto tako, više podsjeća na kontinentalni grad koji se slučajno nalazi na moru. Demediteranizaciji Rijeke i čitavog prostora od Omišlja do Lovrana svakako je pridonijela kolonijalna politika Austro-Ugarske, koju je kasnije socijalistička vlast, zapravo jedan agresivni državni kapitalizam koji se je lažno predstavljao kao predkomunizam nastavio u izgradnji procesualno neefikasnog paleoindustrijskog satrapa, kojega je pak HDZ iz devededetih, uvjeren da i zupčanici i vide i matice moraju imati izraženu nacionalnu svijest sustavno i s užitkom uništavao.

_____________________

* Ovih dana Nikola Petković predstavit će javnosti svoj novi roman, "Uspavanka za mrtve". Najdublje sam uvjeren da ja riječ o sljedećem laureatu "Jutarnjega lista", ali i tekstu koji će zateći našu javnost, uhvatiti je u paradoksalnom položaju užitka u nepročitanoj knjizi: Petkovićev je roman štivo sasvim drukčije vrste od one na koju je hrvatski čitatelj navikao. Iako to po sebi ništa ne jamči, Petković (Rijeka, 1962., filozofiju i komparativnu književnost diplomirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Komparativnu književnost doktorirao je na University of Texas, Austin u Sjedinjenim Američkim Državama. Poeziju, prozu, književnu kritiku, esejističke i teorijske tekstove te novinske kolumne objavljivao je i objavljuje u domaćim i stranim listovima i časopisima. Objavio: Vile i vilenjaci, poezija; Melodije Istre i Kvarnera, poezija; Priče iz Davnine, roman. Jedan je od urednika Enciklopedije Krležijane Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. Živo je desetak godina u SAD-u gdje predaje teoriju i povijest književnosti te komparativnu povijest mitologije na University of Texas, Austin. Danas je izvanredni profesor na Filozofskom fakultetu u Rijeci.) je poeta doctus i njegov tekst od samoga početka upozorava: ovdje se gusto govori, piše, misli.
Dozivajući u pamćenje generaciju Šoljana i Slamniga, "Uspavanka za mrtve" upozorava i na otužnu činjenicu, toliko nesvojstvenu hrvatskoj književnosti prošloga stoljeća: današnji je naraštaj hrvatskih književnika, kao književnika, besramno neobrazovan!

Kao nagovor na roman Nikole Petkovića donosim ovaj Uvod:

"Čitatelju:

Prekasno sam se vratio kući da bih uzvratio tvoj poziv. Žao mi je što ću ovoga puta otići bez da te vidim. Ipak, čini se, komuniciram slabije nego što se to tebi čini: svoje strahove često skrivam iza riječi i to onih koje izgovorene zvuče jako izravno; odlučne i glasne. Katkad mi se čini da takve promaše cilj i da se okrenu natrag k meni i da na mene viču. Želio sam te vidjeti i reći ti stvari koje se ne mogu reći preko telefona. Da li je to onako kako mi komuniciramo? Telefonom? Želio sam da me vidiš kako postajem stidljiv, nesiguran, normalan bit će. Želio sam da budemo zajedno. Barem na trenutak prije nego li napustim svijet za kojega sam bio siguran da ga jednom i zauvijek mogu pohraniti iza sebe. Pospremiti ga u ništa, u prošlost; svijet kojega sam napustio prije više od deset godina, petnaest, besmisleno je osloniti se na brojke. Onaj svijet koji se, barem za mene, tada raspao. Želio sam biti kraj tebe na mjestu koje ne poznajemo ni ti ni ja. Zato jer u tvojim rečenicama osjećam i vidim svjetove. Toliko me činiš znatiželjnim. Želio sam pohvatati te naoko razasute komadiće zamišljene cjeline kojih se čovjek zapravo pribojava i za koje se nada da ih nikada neće složiti u nešto smisleno—one sablasne elemente o kojima sanjamo kada sanjamo o nekome tko nam je blizak.
Ali, k vragu, uvijek postoji sutra. Uvijek postoje sutra. Barem na neko vrijeme dok nam se ne približi ono poslijednje sutra—ono koje se, uglavnom bez nas, pretvori u trajno danas—danas u kojemu zaista odlazimo bilo da se radi o odlasku iz nečijega života, doma, ili naprosto odavde gdje smo sada i gdje svatko za sebe i svi skupa oponašamo radnje upućene vječnosti, odražene u svakoj gesti koja oponaša naše živote. Kako si mi i sama rekla, u tvojemu jeziku postoji izreka koja jamči prispjeće sutra. Mora da je lijep taj jezik. Izgovoriš i znaš da će tako biti. Da li imate i naziv za to vrijeme? Što se mene tiče, još od 1990, a možda i ranije (jer još kao dijete zatvorio sam oči pred stvarnošću izmišljajući vlastite, samo moje stvarnosti kojima sam se borio protiv nepodnošljive snage slučaja koja ove pretvara u pravila) živim s priručnim fantazmama. S njima razgovaram. Obećajem im. Katkad, a možda je to baš sad, sebi dozvolim da se zaljubim u duha."

- 06:35 - Komentari (2) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se