NEMANJA: SMIRENOUMLJE

ponedjeljak, 07.05.2007.

ČRLENI'N'ČRNI

THE CULLING IS COMING

Jesen. Četnik na groblje
odnesen. Raznesen.
Malen zdrug i trešnja.

Uyo

Image and video hosting by TinyPic

Što se tiče Vašega obiteljskog backgrounda, valja spomenuti Vašeg ujaka, koji je bio blajburgovac?
- Da, zove se Andrija Jurčić. Pošto je emigrirao, živio je u Argentini. Općenito je moja familija, osobito mamina, dosta nastradala u Drugome svjetskom ratu. Mama je izgubila tri brata, a ovaj četvrti, Andrija, završio je u Argentini.
Kako su prethodna tri skončala?
- Jedan se borio i nakon Drugoga svjetskog rata za Hrvatsku.
Taj je, znači, bio luburićevac?
- On je bio u onoj grupi koju su oko 1947. uhvatili, pobili u Širokom Brijegu. Nadimak mu je bio Pijavica. Bio je dolje strah i trepet. Drugi ujak otišao je 1944. Mirko. I nikad se nije vratio. Nestao je. Treći ujak, fratar po kojemu ja imam ime, ubijen je 1945.



Image and video hosting by TinyPic

"Prema ‘stanju duša’, maticama, mogu pratiti povijest svoje obitelji tristo godina. Djed Ante bio je težak, bio je organizator pomoći partizanima te je, praćen sumnjama, zaglavio u ustaškom zatvoru 1942., ali je uspio pobjeći. Njegov brat Ivan prošao je sve ofenzive, sudjelovao u formiranju brigada u Dalmaciji. Zanimljivo, njih dvojica su se nakon četiri godine ratovanja sreli u Trstu. Moji su, dakle, bili antifašisti, od prvoga dana, a ne od kapitulacije Italije" - kaže Milanović.


I opet isto.
Opet smo negdje između 1941. i 1945.godine.
Hrvatska je zemlja idiota.
Idiota koji se daju manipulirati uvijek na isti način, ali baš uvijek iznova. Trotli!
Ovdje povijest nikako ne može iz 1945.: kao kod 23 Skidooa, The Culling Is Coming! Ne, ploča nije oštećena! Grješka je uprogramirana, naime, uprogramirana, naime, upro...

U Hrvatskoj nije moguće izabrati čak ni predsjednika SDP-a, ili premijerskog kandidata socijaldemokrata, a da se ne ponovi uvijek isti obrazac crveno-crnog obračuna.
Jurčić i Milanović pozivaju se na svoje obiteljske situacije. Obitelji su ovdje tek metonimija svehrvatske povijesti.
Riječ je dakako o ustašama i partizanima.
O tome da se i dan-danas kandidat za premijera Hrvatske i socijaldemokratski možebitni prvak moraju nedvosmisleno očitovati glede tog prokletog hrvatskog povijesnog ruleta: crveno ili crno, nema vam druge, a jedini je bijeg iz začaranog kruga padne li kuglica na - 0! Ništa, zero, nada, nula! To je nekako i saldo hrvatske povijesti.
Nismo dakle došli ni do čega!
Jer smo došli do toga da godine dvijetisućeisedme umjesto o odnosu socijaldemokracije i liberelizma, kako predlažu mediji, raspravljamo o ujacima ustašama i stričevima partizanima!
Umjesto na rad i kapital, naše se stranke pozivaju na mutne predodžbe o crvenima i crnima.
Perpetuira se situacija za Hrvate nikad dovršenog II. Svjetskog rata.
Jedni proizvode druge, jedan ekstremizam drugi, boljševici naciste i obratno: sve dok ima ustaša, neohodan je sanitarni kordon narodne fronte, sve dok Hrvatskoj prijeti bauk boljševizma, nužna je avangarda nacionalnog pokreta.
Zapravo, tako uzurpiraju čitav politički prostor: crveni i crni privatiziraju ukupan prostor građanske politike.
Nema ovdje mjesta za socijaldemokraciju, liberale, demokršćane...
Ovdje su na sceni jedino partizani i ustaše, crveni i crni, boljševici i fašisti.
Jedni su navodno više socijalni, drugi više nacionalni.
Pa zašto onda ne Velika Koalicija! Čemu ova farsa?
Zašto onda ne jedna solidna nacional-socijalna partija, pa da konačno znamo na čemu smo!
Kakva demokracija! Kakve su to gluposti! Izvedimo dijalektičko jedinstvo ovih pozicija što se isključuju, a opet traže i trebaju, da bi jednom za svagda ukinuli njihovu nasušnu potrebu jednih za drugima: što bi naši partizani bez ustaša, što bi naše ustaše bez partizana!?
Što bi mi bez Jasenovca i Bleiburga, što bi bez Pijavice i Trsta?

Dugo sam godina mislio da ovo netko radi namjerno: da postoji ekipa koja jebe po tavanu i na ovaj način kontrolira Hrvatsku.
Stalno iznova inzistiraju na tom praantagonizmu hrvatskoga društva, na koji svode sva ostala društvena proturječja.
Recimo, dignu u zrak Titov spomenik, optuže ustaše, jer, jasno, tko bi drugi dinamitirao Tita - mada, da su ustaše otpilile bi mu nogu, vele mi ustaše, a ne bi dirali glavu! - nego ustaše, i eto ti potrebe za partizanima. A čim su tu partizani, ej, čekaj, pa ti su ubijali od Bleiburga do Vukovara, pod istom petokrakom, ta njihova narodna armija, k tome jugoslavenska!
I tak to ide već pola stoljeća i više.
Čak i danas, kad se govori o Račanovim nasljednicima, ne govori se o socijaldemokraciji.
Ne.
Govori se o ustašama i partizanima.
I o daljnjim i davnim ujacima, očevima, djedovima...
Mislio sam, velim, da to netko pameten tako aranžira, da bi manipulirao budale i obnovio potrebu za samim sobom, vlastitu povijesnu i društvenopolitičku neophodnost.
Ali danas vidim da je riječ o povijesnoj kontingenciji: ovo je zemlja siromaha duhom i tu se po krilima, lijevom i desnom, prolazi uvijek na istu foru, istim driblingom.

Ne razumijem kako ovdašnje ljude više nije sram.
U svemu tome sudjelovati, pa makar kao publika.
Trotli!

Ali to nije razlog da si mi nekaj ne popevamo!

Beži ustaš, beži ustaš,
četnik bu pobegel, četnik bu pogel,
četnik bu pogel,
Beži ustaš, beži ustaš,
četnik bu pobegel,
ne bu videl beli Zagreb grad,
ne bu videl beli Zagreb grad.


- 02:16 - Komentari (36) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se