NEMANJA: SMIRENOUMLJE

subota, 05.05.2007.

UDOMITI SE PRI SEBI

Image and video hosting by TinyPic

Razgovori: Branko Despot


Duhovno rodjenje jednoga naroda ne da se predvidjeti, planirati, programirati. Na njemu se moze samo suradjivati pripremajuci uvjete pod kojima bi ono uopce moglo postati moguce


Osobna karta

U knjizi Filozofiranje? o biografiji autora zapisano je:

Branko Despot 6. srpnja 1942. rodjen zivi pokusava sebe roditi

Na pitanje o podacima za osobnu kartu odgovara: Dobro, dvije recenice. Na Filozofskom sam fakultetu od svojih studentskih dana. Pokusavam se baviti filozofijom.

Je li to, takodjer, pripada filozofiji: da covjek ne govori o sebi?

Pa pripada. Nije vazno to "ja jesam", nego covjek u covjeku. Prema tome ne sto ja osobno mislim nego sto ono covjecno kroz mene misli.

Knjige: Filozofija Gjure Arnolda (1970), Vidokrug apsoluta (1972, dopunjeno izdanje 1989), Filozofiranje Vladimira Dvornikovica (1975), Logicki fragmenti (1977), Filozofski dnevnik (1982), Uvod u filozofiju (1988), Sitnice (1991), Vidokrug apsoluta II. (1992), Filozofiranje? (1995).

Nakon ove osobne karte s Brankom Despotom nije moguce govoriti ni o cemu sto na neki nacin nije i opce i sto se ne bi odnosilo na sve ljude. U nasem ozracju to opce biva svedeno na neke okvire, nacionalne ili institucionalne, i od takva jednog i pocinjemo razgovor. Naime, Despot je procelnik Odsjeka za filozofiju, sto je sigurno zadaca daleka filozofiji, ali bliska promisljanju onoga sto se zove poceci institucionalizma.

* Zato i pocinjemo razgovorom o tome sto je utemeljenje sveucilista i institucionaliziranje filozofije na njemu znacilo za Sveuciliste i za sve one koji su taj put filozofije izabrali.

-- Filozofija sama dospjela je k nama filozofijskim i povijesnim cinom osnutka sveucilista. Kazem filozofija sama, ne filozofija u sluzbi necega, nego filozofija kao pokusaj da jedan povijesno nerodjeni narod iz slobode istinski zazivi. Taj filozofijsko- povijesni cin jest "zakljucak" koji je donio Sabor kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije 1861. godine. Tim "zakljuckom" Sabor se odlucio za ideju sveucilista i citav sustav odgoja i obrazovanja, od nizeg preko srednjeg do viseg i najviseg, sustav koji pociva na principima slobode i uma. Samu ideju takovoga sveucilista kriticki je, to jest luceci je od svega inog, drugotnog, stranog i tudjeg, promislio Kant, a ona je na jedan od mogucih nacina programski izvedena i historijski realizirana kao Humboldtovo sveuciliste. U tome sklopu filozofija je visestruko prisutna. Ponajprije, bez filozofije uopce ne bi bilo ideje autonomnoga sveucilista, to jest filozofija tu produktivno radi na samome utemeljenju sveucilista. Dalje, filozofija iznosi na vidjelo nuznost sustava obrazovanja, kao sasvim osebujnog odgovora na povijesno izvidjenu bit covjeka kao slobodnoga i umnoga bica, koje, da bi istinski moglo biti, mora sebe sustavno obrazovati. Unutar samoga sustava filozofija se vec u gimnaziji javlja kao filozoficka propedeutika, a na najvisoj razini, ondje gdje se sustav u sferi sveucilista priblizava svojoj svrsi, kao filozofski fakultet te unutar njega kao stolica (katedra, odsjek) za filozofiju. Na kraju, taj idejni projekt sistema predodredjuje jednoznacno i pojam filozofa: filozof je isto sto i profesor filozofije kao produkt sustavnog obrazovanja, i vise od toga, ako je pravi, kao ziva svijest i sebesvijest sustava samog, njegove ideje i njegovih principa.

* To sto je Sabor odmah u pocetku bio uvucen u filozofiju -- sto je to znacilo tada i poslije?

-- Sabor je po svom najvisem odredjenju svijest i savjest narodnoga bitka. Odakle Sabor zna za svoju zadacu? Zadaca oslobodjenja naroda, zadaca odgoja i obrazovanja naroda u slobodi i za slobodu, sloboda sama kao zadaca i sveti zadatak, odakle to? Glas od slobode (Josip barun Jelacic) ne dolazi ni od covjeka ni od Boga, ni iz prirode ni iz historije. Glas od slobode dolazi od slobode same koja nije ni od nekoga ni od necega, koje kao slobode nigdje nema. Glas od slobode vijest je niotkuda, koju vijest prima i oglasuje savjest. Savjest je mjesto primanja slobode. Glas savjesti necujno kazuje: ima biti sloboda. Necujna ova kaza mocnija je od svakog misljenog i promisljenog kazivanja, ona je prodornija od glasnoce svakoga moguceg glasa, njezina je volja nesalomljiva. Ova kaza kazuje svemu sto bi uopce da bude: biti jest biti slobodno. I nema bica koje se, imajuci sluh za glas savjesti, tome glasu ne bi odazvalo. Sabor nije samo svijest potrebe narodnoga bitka. Sabor je, da bi mogao biti svijest potrebe onog nepostojeceg bitnog, nuzno, prethodno savjest. I samo kao savjest narodnoga bitka sabor moze navjestati nuznost slobode. Zasto bi jedan narod, zasto bi svaki narod, zasti bi uopce neko bice imalo biti slobodno -- to ne moze kazati nitko. Savjest, naprotiv, kazuje neprikosnoveno: sve ima biti slobodno. Kao takova ona budi svijest toga da se samo u slobodi moze biti pri sebi, za sebe, sebe radi, a ne od drugoga, za drugo i drugoga radi. Biti pri sebi, biti svoj, biti bice u skladu sa svojom biti, isto je sto i istinski biti. Ustanovljujuci "zakonsku osnovu o sveucilistu" Sabor cini prvi korak pri uspostavi Sveucilista kao duhovnog sebeobrazovalista naroda. Time je polozen temelj realiziranju slobodnog, duhovnog narodnog bitka. Na Saboru je i danas da u skladu s tom najvisom zadacom omogucuje zakonsku izgradnju i svih ostalih momenata realiteta.

* Rekli ste: dospjela k nama. Prije toga su neki ljudi s ovih prostora pokusali misliti, ali su oni tada odlazili vani da bi otisli u prostor slobode. Moze li filozofija dospjeti u neki prostor?

-- Nadareni sinovi nasih krajeva vjekovima su lutali tudjinom da bi postajali netko i nesto. Postavsi izvrsnicima nerijetko su bivali proglasavani "hereticima" -- mozda je to upravo ono nase u njima. Oni koji su ostajali ovdje obrazovali su se u tudjim, to ce ovdje reci, nesamostalnim institucijama. Filozofija je "dospjela k nama" u jednom svom mogucem liku: kao ideja slobode. Ova ideja moze "dospjeti" u potencijalni duhovni prostor. I samo ako narod iz vlastitih duhovnih potencija uspije sam sebe realizirati u svim sferama zivota po mjeri ove ideje, moze se kazati da je on pronasao sebe. Osvijestiti sebe, postati sebesvijest svoga vlastitoga mi najvisa je zadaca toga naroda. Istom ako mu to uspije moze on s pravom govoriti o svojem i nasem. Tako i o svojoj filozofiji. Po izvornome filozofijskome iskustvu filozofiranje otpocinje s cudjenjem kao zaprepastenim iznenadnim udivljenjem. Dosljedno bi se moglo reci da je pravi pocetak narodnog filozofiranja u zacudjenom zaprepastenju koje kaze: mi jesmo narod, a ipak nas nema.

* Koji ljudi su bili vazni za same pocetke toga cina?

-- Sabor je izradbu "zakonske osnove" i pravila za Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti, danas HAZU, i za Sveuciliste povjerio, kako stoji u Clanku XII. sacuvanih Saborskih spisa, "odboru znanstvene struke sastojecem iz gg. biskupa J. J. Strossmeyera, Ivana Mazuranica, Ivana Kukuljevica, Ljudevita Vukotinovica, Mede Pucica grofa, dra. Stjepana Iliasevica, dra. Franje Rackoga, dra. Jerolima Andrica, dra. Pavla Muhica, dra. Mirka Suhaja, dra. Josipa Vranicanya, dra. Franje Sagovca, Adolfa Vebera, Makse Prici, Mirka Bogovica, Matije Mesica i Vinka Pacela". Radi temeljita razumijevanja prave, naime, unutrasnje povijesti Hrvatske neophodno je svakako i poznavanje duhovne biografije tih ljudi. Za razliku od Sabora, koji je "zakonskom osnovom" polozio temelj realnoj mogucnosti Sveucilista i filozofije "na" njemu, realna zbilja otpocela je 1874. godine otvaranjem Sveucilista. Prvi profesor filozofije Franjo pl. Markovic nasao se u vidokrugu naznacena projekta pred gotovo nemogucom zadacom: "stvoriti nasu filozofiju". U tome vidokrugu to je znacilo ne tek probuditi svijest i savjest narodnoga bitka, nego sustavno obrazovati sebesvijest biti toga naroda radi moguceg pravog i punog, toj biti primjerenog bitka. U danas vec znamenitom uvodnom predavanju Logici (1875) Markovic uz ostalo kaze: "Nista vriedna ne nastaje ljudskim radom bez zive logicne, esteticne i eticne teznje t. j. bez filosofijske teznje. ...Ona (filozofija) se razmice od naroda k narodu, ter narodi, koji su dosljaci u njezinu svetistu bili prije dva tri vieka, sad su starosjedioci. I s nasim ce se narodom, ustraje li, ponoviti, sto se s drugimi zbilo. I on, kao pridoslica ulazi u njezin hram, pak ako narod nas uztraje za jedan viek, bit ce i on starosjedilac, priznati gradjanin toga duhovnoga svieta, a onda ce biti, samo onda, takodjer stalan sjedilac na ovoj zemlji, koju haran naziva svojom domovinom; ne zadrzis svoje domovine tvarne, ako nisi stekao domovinu duhovnu: ova ti je jedini branik one." Kronoloski gledano, tu na pocecima stoji djelujuci u istome duhu i Gjuro Arnold, prvi doktor filozofije nasega Sveucilista. Za njima slijede Albert Bazala, Vladimir Dvornikovic, Pavao Vuk-Pavlovic i Vladimir Filipovic. No "sami poceci toga cina" ne smiju se razumjeti tek puko kronoloski. Filozofija, po naravi svojoj, uvijek iznova otpocinje s pocetkom. U filozofiji nema dogmi, autoriteta, definitivnih uvida, "vjecnih istina". Stoga se moze kazati da je Vladimir Filipovic sacuvao i tradirao duh Odsjeka koji je vladao od njegova osnutka i zahvaljujuci njemu Odsjek se u posljednjih pedeset godina razvio u duhovnu zajednicu koja je sredinom osamdesetih brojila devetnaest clanova, da bi danas, uglavnom iz vanjskih razloga, spala na devet nastavnika i dva asistenta. Odsjek ima 123 godine i usprkos tome, filozofijski gledano, nalazi se na pocetku. Ukoliko se ne zaboravi da se sveucilisni nastavnici biraju po najvisim strucnim kriterijima, onda se moze kazati da su svi dosadasnji djelatnici Odsjeka "bili vazni za same pocetke toga cina", to jest za ozivotvorenje filozofije na nasemu Sveucilistu i kroz njega u nasoj duhovnoj zbilji.

* Ti ljudi koji su pocinjali bavili su se terminologijom, sustavima, studentima... Stvarali su ono sto podrazumijevaju poceci takve naobrazbe i takve skole. Koliko su uspjeli napraviti?

-- Hoce li se biti pravedan pri prosudbi onoga sto je "napravljeno", prije svega, ni filozofiju, ni filozofe, ni filozofsko djelovanje, ni filozofijska djela u nas ne treba usporedjivati s drugima, s Europom i svijetom. Mi nismo imali ni Platona ni Aristotela, ni Kanta ni Hegela, nismo, istina je, no tko moze kazati da to nije upravo prednost za jednu ipak mozda mogucu odista nasu filozofiju? Kriterij za prosudjivanje "uspjeha tih ljudi" moze biti jedino spomenuti sustav odgoja i obrazovanja kojega filozofija omogucuje, utemeljuje, gradi i osmisljava te unutar njega i kroz njega dobiva i svoju zadacu. Jedan od zadataka unutar te zadace jest i, takodjer spomenuto, "stvaranje nase filozofije". Sustavno izgraditi samu "filosofijsku teznju" (koja se nuzno u narodu koji hoce da bude svoj mora pretpostaviti), svestrano unutar toga sustava filozofijski progledati (izgraditi takozvane filozofijske discipline), i, filozofijski progovoriti, ali na narodnome jeziku, to bi, kako se zadatak razumjelo, bilo "stvoriti nasu filozofiju". Govoreno drugacije, ovih nekoliko profesora filozofije uspjelo je obrazovati "nas pojam filozofije" (pojam, koji svi mi danas pretpostavljamo kada kazemo filozofija, filozofijski, filozofski ili filozof), oni su to "uspjeli napraviti", i na nama je da taj pojam osvijestimo, da ga dovedemo do sebesvijesti, i da kroz to istom pokusamo prosuditi kako s nama filozofijski zapravo stvar stoji. Navodite i pitanje "terminologije". O tome se stalno iznova raspravlja i, cini mi se, uzalud. Jer nije rijec o "filozofijskoj terminologiji" nego o filozofijskome jeziku. Filozofijski pak jezik pretpostavlja sebesvjesno filozofijsko mi koje filozofira i filozofirajuci ima potrebu sebi adekvatno, na svome jeziku, progovoriti. Filozofijski jezik nije i ne moze biti puki materinji jezik i, u tome smislu, narodni jezik. Na visoj razini, hrvatski knjizevni jezik mogao bi biti materijal za formiranje moguceg naseg filozofijskog jezika. Ali to nije pitanje filologijsko, niti je uopce pitanje, nego je to stvar cina i djela. Filozofijsko mi u nama sebe mora istom pronaci da bi moglo progovoriti i da bi imalo sto reci.

* Postoji li filozofija u nas? Postoji li hrvatska filozofija?

-- Ta razgovaramo o u nas postojecoj filozofiji! Filozofija tu postoji kao institucija (fakultet, odsjek, institut, zavod), kao drustvo, kao filozofijska biblioteka i casopis, kao filozofijski razgovor (simpozij, kolokvij, Dani itd.), kao profesori, magistri, doktori filozofije, kao filozofski pisci. Hrvatska filozofija ne postoji. Pitanje je moze li takovo nesto uopce postojati, i ako moze, sto bi to moglo i moralo biti. U nas se najcesce govori o hrvatskoj filozofiji, krscanskoj filozofiji i marksistickoj filozofiji. S kojim pravom? Marksizam, u onim svojim ograncima koji bi da nadovezu na "izvormu Marxovu misao", dolazi nuzno u osebujni dodir s filozofijom. Taj dodir pretpostavlja specificno predrazumijevanje povijesti filozofije. Tu se "Hegel" razumije kao ispunjenje i kraj povijesti filozofije kao takve, a citav se zadatak filozofijski i vise-nego-filozofijski razumije dalje, u obratu, koji se oznacuje kao "ozbiljenje filozofije", to jest kao revolucionarno uzdizanje povijesti same na filozofijski rang. Ne posve adekvatno, no u stanovitom smislu opravdano, moze se utoliko govoriti o marksistickoj filozofiji. Krscanska filozofija, filozofijski gledano, stvar je nemoguca, jer filozofija nije i ne moze biti sredstvo tumacenja, opravdanja, branjenja, sirenja itd. nefilozofijskih, izvanfilozofijskih ili nadfilozofijskih istina. Je li ona krscanski gledano moguca -- na to pitanje morala bi odgovoriti krscanski zivljena savjest. Hrvatska pak filozofija bila bi moguca samo kada bi ono hrvatsko kao sebesvjesno mi iz svoje vlastite potrebe profilozofiralo. Da li je to moguce, morala bi duhovno nerodjena Hrvatska odgovoriti cinom.

* Je li moguca politizacija filozofije?

-- Politizacija filozofije, ovisno o poimanju politike, s jedne je strane nuzna, a s druge je strane nemoguca. Filozofija jest filozofiranje, filozofiranje jest stvar zajednistva bica u iskonu bitka. Oznaci li se to zajednistvo grcki kao polis (izvorno svijet, u znacenju "sto ce ljudi, narod, tj. svijet reci"), onda filozofija i nije drugo do politika kao ljubavna skrb mudrosti koja progovara kroz promisljenu rijec narodnoga bitka. Pravi, istinski narod nije "izabrani narod". Pravi, pravedni narod bica su od roda istine bitka. Svede li se, naprotiv, politika na "drzavnu politiku", bila ta drzava "zemaljska" ili "Bozja", onda politiziranje filozofije nije drugo do falsificiranje, onemogucivanje, patvorenje filozofije. Filozofija kao sofistika, ideologija, retorika, nazor na svijet, i na taj nacin politizirana filozofija sredstvo je unistavanja istinskoga zajednistva u sluzbi gole, bezumne (iako proracunate) moci, "zemaljskih dobara" (Kapital) i nadzemaljskih "vjecnih ideala". No, bez obzira na poimanje, filozofija i politika imaju nesto zajednicko. I jedna i druga pretendiraju na cjelinu bica, stovise, na vladavinu cjelinom bica. Otuda srodnost i unutrasnji spor. Kriterij pak vladavine za filozofiju je ideja pravednosti, a za nefilozofijsku, ideologiziranu politiku neko pravo, bilo ono prirodno, historijsko ili koje drugo. Vidite, s ovoga mjesta pada povratno i nesto vise svjetla na odnos izmedju filozofije i sveucilista, od kojega smo odnosa u nasemu razgovoru posli. Saborski odbor koji je izradio zakonsku osnovu o osnutku Sveucilista bio je potpunoma svjestan toga da je za jedan narod koji istom valja "privesti u cislo izobrazenih naroda" neprispodobivo vaznije imati autonomno sveuciliste i slobodni, samostalni sustav odgoja i obrazovanja negoli imati drzavu. Za pravednost se valja odgojiti i obrazovati. Pravedan se narod ne radja. Njega valja "stvoriti". Istom u toj supstanciji moze funkcionirati "pravna drzava". Pri tome ne treba zaboraviti da je "pravna drzava" pleonazam. Drzava bez vladavine prava tek je vise ili manje mocni privid drzave, zapravo puko ime kojemu u stvarnosti nista ne odgovara.

* Kako je moguce u tom kontekstu sagledati Praxis?

-- Vec samo ime Praxis hoce naglasiti primat prakse u troclanom metafizickom sklopu mogucih nacina bitka covjeka kao theoria- praxis-poiesis (proizvodnja). Utoliko je Praxis dosljedno na putu temeljnih izvida koje je izborilo nase filozofiranje na Sveucilistu. Povijest koja prethodi sustavu, po Markovicu, etika i povijest kao popriste ozivotvorbe onoga metafizickog, po Arnoldu, metalogicki korijen filozofije, po Bazali, voljni zivot kao historija, po Dvornikovicu, odgojena i obrazovana licnost kao svrha filozofijskoga rada, po Vuk-Pavlovicu, novi humanizam i kulturne vrednote, po Filipovicu, sve to razlicitim putovima ukazuje na primat onoga praktickog. Na tome tragu, a nadahnut djelom Karla Marxa, Praxis se upusta u bitnu problematiku suvremenoga svijeta. To vise nije, da tako kazemo, filozofiranje tek za domace potrebe, nego pokusaj da se ono odista nase produktivno filozofijski susretne sa suvremenoscu i kroz to, kako se stvar formuliralo, "stvaralacki" oslobodi za sebe. Valja naglasiti, duhovni rad Praxisa zbiva se s onu stranu empirijskih konstrukcija (kao sto su recimo "nacionalno" i "internacionalno") u potrazi za istinskim covjekom i istinskom zajednicom. Medju inim, Praxis je upozorio na paradoksalnost nase, ovdje se moze kazati, svjetsko-povijesne situacije. Mi se vec sto i pedeset godina borimo da, prije svega putem sustava obrazovanja i Sveucilista, postanemo Europa i svijet, dok istodobno sam taj svijet, koji postajemo, sam sebi biva u svojim vlastitim temeljima sve upitnijim i upitnijim. Sveuciliste i drzava kao institucije, znanost, tehnika i kibernetika kao nacini bitka svega sto jest, nuznosti su opstanka koje iziskuje povijest toga svijeta, koje istodobno ta ista povijest sama, kao takove, stavlja pod znak pitanja. Umjesto daljnjeg izvodjenja mozda bi mogla biti poticajnom jedna gotovo romanticna reminiscencija: Grci sebe nisu smatrali svjetsko-povijesnim narodom, ali su ipak dobro znali da nisu barbari.

* Osim sto je prijetila profesorima je li drzava nekad prijetila i Odsjeku?

-- Je li netko nekom prijetio ili prijeti, to ne znam, da li se to pokusava, takodjer ne znam. Mogu reci samo toliko, da drzava moze ugroziti materijalnu egzistenciju Odsjeka, ali ne moze ugroziti njegovu duhovnu egzistenciju. Duhovna egzistencija moze se na razlicite nacine onemogucavati. Uspije li drzava u tome, tada, dugorocno gledano, ona prijeti sama sebi i ugrozava sebe samu.

* Kakav je danas polozaj Odsjeka za filozofiju i kakvi su uvjeti rada?

-- Polozaj Odsjeka za filozofiju danas je zaista neprimjeren onome radi cega je taj Odsjek, zajedno s Filozofskim fakultetom, Sveucilistem i citavim sustavom obrazovanja, u duhovno nerodjenoj Hrvatskoj zapravo osnovan. Danas se Odsjek mora boriti s besmislenim teskocama, pocevsi od toga da se radi sasvim otvoreno na odumiranju Odsjeka u kadrovskom pogledu, preko onemogucavanja u tome smislu da ministarstvo koje je za to nadlezno ne dopusta vecem broju kandidata upisivanje studija filozofije u nas, sve do sasvim prizemna difamiranja. U te realne tegobe, koje naprosto treba prezivjeti, ne bih ulazio, jer mislim da oni kojima je stalo do filozofije i koji rade na stvari filozofije, oni koji su, studiravsi filozofiju, osposobljeni za to da se filozofijski bore i da izbore dublji smisao zajednickoga zivljenja, da ti nece posustati i da ce usprkos tim takozvanim realnim i materijalnim tegobama uspjeti raditi na zajednickoj stvari do koje nam je svima (kad nismo drzavnopoliticki ograniceni) stalo. Ponajprije treba istaknuti same clanove Odsjeka za filozofiju koji u nezavidnim, ponekad nedostojnim uvjetima ipak casno obavljaju svoju duznost. Dalje, nasi bivsi studenti, dobrim brojem nastavnici u srednjim skolama takodjer u najtezim materijalnim, ali i u drugim, gotovo nemogucim uvjetima sto proizlaze iz novokomponiranih programa filozofije za srednje skole, nastoje sacuvati dignitet toga sto znaci na tome mjestu filozofijski biti. Hocu podsjetiti na jos jednu elementarnu stvar: citav sustav odgoja i obrazovanja i citavo Sveuciliste, Filozofski fakultet i Odsjek pocivaju na necem sto se uvijek iznova zaboravlja ili na sto se dovoljno ne misli. Naime, na pretpostavci da u jednom narodu koji doduse historijski egzistira, ali povijesno ne opstoji, ima potencija ili moc duhovna. Ta potencija ili moc duhovna ono je sto citav sustav mora razviti. Fakultet nosi svoje ime od latinskog facultas (sposobnost) i smisao fakultetskog obrazovanja jest u tome da tu elementarnu duhovnu moc, koju nuzno moramo pretpostaviti, osposobi za svoju slobodnu i odgovornu duhovnost. U tom kontekstu zadaca Odsjeka za filozofiju nije, kako se to uvijek iznova u sporovima izmedju drzavne politike i Odsjeka hoce, da proizvodi ideologiju ili svjetonazor. Ta sposobnost duhovnoga bitka moze se i nuzno se, kasnije, u zivotnome djelovanju realizira na najrazlicitije nacine. Jedan ce se diplomirani filozof ili profesor filozofije zivotno odluciti i filozofijski sam sebe odrediti ovako, a drugi drukcije, no ono sto je tu bitno jest to da ta duhovna sposobnost zazivi. Zahtijevati od Odsjeka za filozofiju da bude ideoloska ustanova, da proizvodi, kako se to danas neoideoloski hoce, "hrvatsku filozofiju", to nije drugo do zahtijevati od Odsjeka da javno djeluje na duhovnome onesposobljavanju naroda.

* Sto bi trebalo biti duhovno radjanje Hrvatske?

-- Duhovno rodjenje jednoga naroda ne da se predvidjeti, planirati, programirati. Na njemu se moze samo suradjivati pripremajuci uvjete pod kojima bi ono uopce moglo postati moguce. Institucionaliziranje filozofije unutar sustava odgoja i obrazovanja i na sveucilistu jedan je od vidova te suradnje, i, cini se danas, ne tek u nasim prilikama, nego u svjetsko- povijesnom bitku temeljni vid. Filozofija kao sebesvijest sustava, filozof kao profesor filozofije, dva su modusa toga institucionaliziranja. No, sve je to samo priprava, u datom slucaju, to je gotovo iznudjeno ukljucivanje u takozvane suvremene svjetske tokove. Prvi zadatak nerodjene filozofije u Hrvatskoj bio bi uzraditi na tome da nas "svjetska povijest" ne ponese sa sobom, a to ne znaci povratak i pad u "naivu", duhovno vegetiranje i neobrazovanost, nego suvremenosti doraslo duhovno zaputnistvo k onome mjestu na kojemu nikada bili nismo -- mjestu duhovnoga udomljenja pri sebi samima.


POTPIS: Grozdana Cvitan

Mi se vec sto i pedeset godina borimo da, prije svega putem sustava obrazovanja i Sveucilista, postanemo Europa i svijet, dok istodobno sam taj svijet, koji postajemo, sam sebi biva u svojim vlastitim temeljima sve upitnijim i upitnijim

Danas se Odsjek mora boriti s besmislenim teskocama, pocevsi od toga da se radi sasvim otvoreno na odumiranju Odsjeka u kadrovskom pogledu, preko onemogucivanja u tome smislu da ministarstvo koje je za to mjerodavno ne dopusta vecem broju kandidata upisivanje studija filozofije u nas, sve do sasvim prizemna difamiranja

Image and video hosting by TinyPic

egoizam slobode

(riječ u imaginarnome društvu čistih anarhista)


Homo liber de nulla re minus quam de morte cogitat; et ejus sapientia non mortis, sed vitae meditatio est.
ETHICA ordine geometrico demonstrata, IV., prop. LXVII.


sloboda ili ono jedino, jedincato, od svega što uopće može biti odriješeno, mora, u toj svojoj odriješenosti (apsolutnosti), da bi bila, da bi njoj kao njoj samoj i radi nje same biti bilo, moći iznaći ono, koje njoj, kao slobodi, odgovara. otuda Sve i svako biva nužno kroz slobodu, radi slobode, oslobađano, proizvođeno kao slobodno Sve i slobodno Nešto. ali Sve i Nešto kao sloboda nisu sloboda sama. proizvodeći Drugo, da bi bila, kao slobodno, sloboda istodobno proizvodi sebe samu kao neslobodu, porobljuje sebe Drugim. Sve i svako Nešto kao slobodno Drugo, jesu sloboda kao njeno Drugo, sloboda koja nije sloboda, nego jest sloboda kao nesloboda, Svime i Nečim kroz sebe samu (apsolutnost u pozitivnome smislu) porobljena sloboda. sebeporobljavanje slobode radi onoga biti slobode jest protuslovlje slobode sa sobom samom. u tome protuslovlju sloboda, da bi bila, porobljuje sebe samu, i, istodobno, u nepodnošljivosti protuslovlja, mora htjeti, da bi bila sloboda, sebe osloboditi od svoje neslobodnosti. no, slobodna od sebe same kao svoje drugotnosti sloboda nije. za slobodu u protuslovlju njenog nju samu ozbiljujućeg sebeporobljavanja jedino je i pravo pitanje: ima li još, mimo Svega, svakog Nešto i samog onog biti svega mogućeg, ičeg živućeg, koje to nepodnošljivo protuslovlje slobode može osjetiti, i taj nepodnošljivi osjećaj, tu bol (Schmerz) slobode same, može i hoće svojim sebeoslobađanjem preboljeti? drugačije kazano, sloboda, u svojoj negativnoj i pozitivnoj apsolutnosti, kao ono jedino, nužno traži svog Jedinog. mogući Jedini je onaj koji se «kriku», «zovu» (Ruf) boli slobode može odazvati te u živom odazivu sebeoslobađanja slobodi samoj u njenoj punoj apsolutnosti odgovoriti. Jedini kao osebujno Ja je ja slobode. to je Ja koji/koja živi kroz sebe sama i sebe radi. oznanjenje, «svijest» ovoga Ja jest egoizam. «egoistički bolni krik» (der egoistische Schmerzensruf) ili krik boli egoizma slobode oglasio se kroz Maxa Stirnera knjigom Taj Jedini i njegova Svojina. ta knjiga-neknjiga je zov/krik slobode u protuslovlju, zazivanje odaziva Jedinog, e da bi sloboda kao Ništa Svega i svakog Nešto, kao moć Ničega, kao moćno Ništa u svojoj apsolutnosti zaživjela.
Jedini ili «oti Svoj» (der Eigene) je «oti rođeni slobodni» (der geborene Freie) i «izvorno slobodan» (ursprünglich frei). On se može, u skladu s apsolutnošću slobode, pokazati na negativni i na pozitivni način. ali niti jedan niti drugi način ne iskazuju Njega Njemu primjereno.
na negativni način Jedini izlazi na vidjelo iz vremena svjetske povijesti. povijest kao povijest jest povijest slobode. svjetska povijest jest vrijeme bitno mogućih odnosa slobode spram svijeta. svijet kao cjelina onog uvremenjivog, u «djetinjstvu» ili za «naše Stare», pokazuje se neposredno kao istina svega što jest. oslobođenje od ove istine prvi je korak na putu oslobađanja slobode. razotkrivanje neistine ove istine, kroz borbu u svijetu i protiv svijeta kao takovog, otkriće je onog vansvjetskog, nadsvjetskog, bezvremenog kao nove istine, nova istina «onih Novih» («mladost», kršćanstvo) je od svijeta oslobođena, i upravo kroz tu opreku spram svijeta, svijet predpostavljajuća istina onog bezvremenog, Boga, Duha. istina Duha je sloboda od svijeta i ujedno sloboda kao Bog, – Bogom porobljena sloboda. Bog kao Bogo-Čovjek, i u obratu, Čovjek sam kao Bog za čovjeka, samo su modifikacije ove istine (oni «Noviji» i «Najnoviji»). Jedini kao iskrsaj onog jedinog, slobode same, nije niti Bog niti Čovjek. On nije ono što je rezultat svjetske povijesti. Jedini u svjetskoj povijesti pod vidom istine svijeta i istine Boga robuje istini povijesti. ukoliko su mišljenje i vjerovanje mogući odnosi spram istine, ova povijest kao «duga noć mišljenja i vjerovanja» nije Njegova povijest.
na pozitivni način Jedini se pokazuje već i kroz cjelinu negiranja. negiranje nije puko nijekanje. negiranjem, da bi mogao «opozvati» (vernichten, «uništiti») Drugo – istinu kao svijet i istinu kao Duh, sve ono što Jedini nije –, mora se Jedini moći osloboditi Svega, i kroz tu moć sebeoslobađanja sebe sama kao sebe sama omogućiti. ili drugačije, Jedini kao Ništa Svega mora moći sebe iz Ništa svoje jedinosti «stvarati». «stvaralačko Ništa» (das schöpferische Nichts) je moć kojom «na Ništa postavljeni» Jedini, sebeoslobađajući od svjetskopovijesnog protuslovlja sebeporobljavajuće slobode, stvara sebe sama kao svoje Sve u Svemu radi sebe sama. sazreo za sebe, nije On više niti «dijete» (kojemu istina jest svijet), niti «mladić» (kojemu istina jest Duh), nego je sobom samim sebe razvijajući, sebeobrazujući, sebeodjelovljujući «muž» (der Mann).
stvaralačko Ništa je «Svojskost» (die Eigenheit, osebujnost, svojestvenost, svojnost) Jedinog. «jer Svojskost je stvarateljica Svega» (denn die Eigenheit ist die Schöpferin von Allem). stvaranje je tu sebeproizvođenje toga Ništa kao moći stvaranja, «stvaralčke snage» (die Schöpferkraft). u «sebestvaranju» (die Selbstschöpfung) Ništa istodobno stvara sebe sama kao «stvaratelja» (der Schöpfer) i kao svoje vlastito «stvorenje» (das Geschöpf). stvaratelj i stvorenje više nisu Ništa, već su proizvod Ničega, i, da bi Ništa (moć, sloboda) u sebestvaranju ostalo pri sebi, mora se ono iz stvorenoga vazda iznova vraćati k sebi, u svoje sebestvaranje. sebestvaranje je istodobno nužno, radi Ničega kao slobode, i «seberastvaranje» (die Selbstauflösung), tj. sebeoslobađanje od mogućeg sebeporobljavanja onim stvorenim. kao sebestvaranje-seberas-tvaranje Jedini, koji je «svoju stvar postavio na Ništa» – «svoju stvar», tj. ono što ga se životno tiče, do čega mu je zapravo stalo, ili, sebe samoga –, odgovara punoj apsolutnosti slobode.
sebestvaranje stvarajući stvara sebstvo kao «ono Svoje» (das Eigene). Jedini kao svoj stvaratelj i svoje stvorenje biva «Svojnik» (der Eigner) sebe i Svega kao Svojega. Svojskost, moć, stvaralačko Ništa sadrži, s obzirom na Svojnika, u sebi tri momenta: 1) «Moja moć jest moja Svojina.» (Meine Macht ist mein Eigentum.); 2) «Moja moć daje Meni Svojinu.» (Meine Macht gibt Mir Eigentum.); 3) «Moja moć jesam Ja sam i jesam kroz nju moja Svojina.» (Meine Macht bin Ich selbst und bin durch sie mein Eigentum.). moja moć Mene kao Mene opunomoćuje (ermächtigt) i opravdava (berechtigt). pravo je ono što moja moć može. biti u pravu i imati pravo objava je onoga što Ja mogu. niti Bog niti priroda niti povijest, niti država niti društvo niti Čovjek, nisu porijeklo moga, stvaralačkim Ništa proizvođenog i stalno iznova sebe rastvarajućeg prava. Ja opunomoćujem i opravdavam svojom moći Sebe sama i Sve kao moje. moja moć, nadalje, posreduje između Mene i drugih takovih jedincatih moći. te se moći ujedinjuju i razjedinjuju, ne po mjeri ideje, zakona, trebanja ili božanske zapovjesti, nego po mjeri svojih Svojskosti. i ta «ujedinidba» (der Verein) živi i živa je u sebestvaranju-seberastvaranju. za razliku od porodice, društva, države i crkve, u kojima vlada «princip stabiliteta», Ujedinidba se, kao fiksirana, koči u svojoj živosti, pretvorena u nešto određeno i trajno, postaje mrtvi «odnos». i na kraju, vraćajući se iz «svojega svijeta» sebeujedinjujuće Ujedinidbe k sebi, iskusivši sebe kao moć kroz koju On jest i biva svoj, Ja živi, uživa sebe sama kao sebe sama u «sebeužitku» (Selbstgenul). Svojnik kao sebeozbiljujuća Svojskost, ukoliko osjeća sebe sama u svojoj jedinosti, sam sebi izlazi na vidjelo kao «usmrtivi stvaratelj sebe sama» (der sterbliche Schöpfer seiner), Jedini, koji kroz sebe sama jest svoj i Sve svoje, upravo «Jedini i njegovo vlasništvo». Stirnerovim riječima: «Svojnik sam Ja moje sile (moći, vlasti), i Ja sam to onda, ako Ja Mene kao Jedinoga znam. U Jedinome vraća se čak i Svojnik natrag u svoje stvaralačko Ništa, iz kojega se on rađa. Svako više bitstvo iznad Mene, bio to Bog, bio to Čovjek, slabi osjećaj moje jedinosti i blijedi tek pred suncem toga oznanjenja («svijesti»).»
ontologičkim se sredstvima Jedini više ne može dohvatiti. Jedini nije Bijuće (ens), nije Nešto (aliquid), nije Stvar (res), nije Jedno (unum). njegova jedinost, jedincatost, jednokratnost, neponovljivost, probija vidokrug ontologike. u analogiji s ontologičkom strukturom onoga biti (svega što nekako jest) On se može naznačiti kroz tri hiperontologičke formule. prva: «Naprotiv Svojskost, to je moje cijelo bitstvo i (moje) tubiti, to sam Ja sam.» (Dagegen Eigenheit, das ist mein ganzes Wesen und Dasein, das bin Ich selbst.) Ja nema niti datu esenciju niti datu egzistenciju. On nije niti poput Boga predodređen svojim bitstvom, te kao ono beskonačno, koje ne može skončati, stalno jest svoje bitstvo, niti je poput Čovjeka predodređen bitstvom tako da mu može odgovoriti, dok mu faktički ne odgovarajući egzistira kao nečovjek. Ja, ukoliko je pri sebi, ukoliko se k sebi iz svoje puke rođenosti vratio u svoju izvornost, jest svoja probuđena Svojskost=svoja moć=svoje stvaralačko Ništa, koje sebe proizvodi kao svoje što jest i da jest, te iz svoje sebeproizvedenosti, sebe sama kao svoj proizvod rastvarajući, vraća se stalno iznova, u svakom trenu, u sebe, u svoju neponovljivu jedincatost. esencijalno nepredodređen Ja nije ni Bog ni Čovjek. ontologički gledano više je nego Čovjek i više je nego Bog, slobodan je od svijeta (weltlos) i slobodan je od Duha (geistlos), nije Nešto, nego je u hiperontologičkom smislu Netko, Tko, «osoba», tj. oznanjeno, jezikom samo naznačivo, sebestvaranje-seberastvaranje. kroz Stirnera se oglasujući krik slobode, tražeći artikulaciju distanciranjem od (spekulativnog) filozofiranja, vapeći kriči: «Kad Fichte kaže: ‘Ono Ja jest Sve’, onda se čini da to potpuno harmonira s mojim navodima. Međutim nije tako da ono Ja jest Sve, nego ono Ja razara Sve, i samo ono sebe sama rastvarajuće Ja, ono nikada bijuće Ja, ono – konačno (skončavajuće) Ja je zbiljski (djelovno) Ja. Fichte govori o ‘apsolutnome’ Ja, Ja naprotiv govorim o Meni, prolaznome Ja.»
druga formula: «Mogućnost i zbiljnost uvijek padaju ujedno (poklapaju se, podudaraju se).» (Möglichkeit und Wirklichkeit fallen immer zusammen.) mogućnost je ontologički ili mislivost ili budućnost. kao takova ona se može sa zbiljnošću poistovetiti. hiperonotologički mogućnost je moć, koja omogućujući sebe samu kao moć, u svakom trenu jest zbiljski, kroz sebe samu, Sve ono što ona može biti. ova moć nema niti prošlost, niti budućnost, niti sadašnjost. ona sada udjelovljuje Sve što ona može, ali tako, da ovo sada iskrsava iz nje same, bez onoga prije i bez onoga poslije, iz njenog Ništa kao samo njeno, izuzetno sada ili trenutak. u trenutku sebestvaranja-seberastvaranja moći ili Svojskosti «mogućnost i zbiljnost» jesu, kroz stvaralačko Ništa, jedno te isto.
i treće formula: «Ono biti je pak u Meni isto toliko prevladano kao i ono misliti.» (Das Sein ist aber in Mir so gut überwunden als das Denken.) prethodeći ne puko logički, ne tek vremenski, nego konstitutivno, kako svojoj esenciji tako i svojoj egzistenciji, kako svojoj mogućnosti tako i svojoj zbiljnosti, stvaralačko Ništa prethodi i svome biti i svome misliti. Jedini, Ja, «slobodan od misli» (gedankenlos), u svojoj «stvarajućoj slobodnosti od misli» (die schaffende Gedankenlosigkeit) sloboduje slobodnije, može više i od (kršćanskoga) Boga, koji, tek stvarajući svijet, Drugo (ne sebe sama), ostaje sloboda porobljena boštvom (bitstvo Boga), dok Jedini iz «istinskoga bezdana» (der wahre Abgrund), iz «istinskoga Ništa» (das wahre Nichts) Svega stvara i u njega rastvara sebe samoga. ukoliko je pak istina, ontologički, istost onoga biti i onoga misliti, odgovarajući apsolutnosti slobode, Jedini je više i od istine, On je «nadistinit» (überwahr). Jedini je sebeobjavljujuća, sebeizživljavajuća, u konačnosti, prolaznosti, usmrtivosti, trenutačnosti, sebeuistinjujuća sloboda sama. u raspravi Neistiniti princip našega odgoja-obrazovanja ili humanizam i realizam, publiciranoj prije «knjige», a bitnoj za moguće razumijevanje «geneze» «Jedinog» Stirner će, na popularniji način, iskazati isto: «Naprotiv najviša praksa jest ta, da jedan slobodan čovjek sebe sama objavljuje (otkriva, očituje; sich selbst offenbart), a znanje, koje zna umrijeti, jest sloboda, koja daje život.» i dalje: «Slobodno biti, to je istinski život.» (Freisein, das ist das wahre Leben.)
logički i jezički gledano Jedini nije niti nešto opće, niti nešto posebno, niti nešto pojedinačno. ukoliko općost, posebnost i pojedinačnost čine logičku strukturu onog jezički iskazivog, Jedini se kao On sam jezikom ne da iskazati. odlučujuće je pritom da Jedini nije puki pojedinac. pojedinac i ono pojedinačno vazda su već ontologički (opće, posebno, esencija) preformirani. pojedinačnost onog pojedinačnog je data (Jedini kao «rođeni slobodni»), jedinost Jedinog je sebestvaranje (Jedini kao «izvorno slobodan»). Jedinoga nema dvaput. On je neponovljiv tako, da niti kao «svoje ime» ne može još jednom biti. Jedini isključuje svako Drugo, i «svoje» drugo (drugog Jedinog), i kao isključivost sama tek je na razini moguće Ujedinidbe. On je, ukoliko se (izvanjski) uspoređuje s drugim Jedinim, nejednak. Jedini su jednaki u nejednakosti, oni jesu nejednakost. isključivost, nejednakost, neponovljivost Jedinoga kao vrijeme jest trenutačnost. Jedini «jest» «taj Trenutačni» (der Augenblickliche). i otuda, Jedini je sam sobom ne/iz/kaziv, nemisliv, nepojmiv, alogosan. On sebe može tek mniti u svome mnijenju, «mojenju» (die Meinung). odgovarajući recenzentima, Stirner će, govoreći o sebi u «trećem licu», reći: «Što Stirner kaže, jest jedna riječ, misao, pojam; što on mni («moji», što bi on da kaže), nije nikakova riječ, nikakova misao, nikakav pojam. Što on kaže, nije ono mnijeto («omojeno», «pomišljeno»), a što on mni, jest ne/iz/kazivo.» a u polemici pod naslovom Filozofijski reakcionari, na razini onoga s kime polemizira, kaže: «Ti hoćeš ‘pučki (niski, prostački) princip egaliteta (jednakosti)’ učiniti normom mojega života. Princip za princip! Zahtjev za zahtjev! Ja stavljam Tebi nasuprot princip egoizma. Ja hoću samo (tek, puko) Ja biti; Ja prezirem prirodu, ljude i njihove zakone, ljudsko društvo i njegovu ljubav, i raskidam s njime svaki opći odnošaj, čak i odnošaj jezika. Ja stavljam svim traženjima vašega Trebaš, svim označenjima vašega kategoričkoga suda nasuprot ‘ataraksiju’ moga Ja; Ja već popuštam, kad se Ja služim jezikom, Ja sam ono ‘Ne/iz/kazivo’, ‘Ja Mene tek pokazujem.’» (..., Ich bin das «Unsagbare,» «Ich zeige Mich bloss.»)
filozofija pak, odazvavši se i odazivajući se apsolutnosti slobode, prestaje biti «ljubav prema znanju», i, kroz Hegela, biva «zbiljskim znanjem». kao «zbiljsko znanje», čija zbiljnost odgovara njegovome bitstvu, filozofija nadilazi, nadmašuje filozofijski (kao ljubav) sebe samu, ukida sebe u produktivnim mišljenjem sebeproizvodećoj i samoproizvedenoj apsolutnoj znanosti. apsolutna znanost, to zbiljsko znanje slobode kao onog apsolutnog jest kroz slobodu-mišljenje u Jedno sabrano Sve što uopće može biti. apsolutna znanost kao sistem jest kroz slobodu posredovani identitet onog logičkog, onog metafizičkog («bitak», Bog, svijet, Čovjek) i onog etičkog (sloboda kao volja u rasponu Dobra i Zla). znanstveni sistem je «čisti element», «eter» u kojemu sloboda egzistira kao apsolutna istina. sve znanošću oslobodivo, mišljenje (logika onoga biti, bitstva i pojma), priroda (mehanika, fizika, organika) i Duh kao subjektivni duh (antropologija, fenomenologija, psihologija), objektivni duh (pravo, moralitet, porodica, društvo, država, svjetska povijest) i kao apsolutni duh (umjetnost, religija, filozofija), tu je razčišćeno, razotkriveno kako u svojoj uzajamnoj ograničenosti tako i u svojoj, sva ograničenja nadilazećoj bezgraničnoj istoti i jednoti, – ne jedinosti –, kao istinski opstojeće u Duhu apsolutne istine slobode kao onog apsolutnog. Jedini naprotiv, na putu k sebi, vraćajući se iz rođenosti u cjelini otuđenja sebeporobljavajuće slobode u mišljenju, prirodi i Duhu natrag u izvornost svoje jedinosti zna (mni, «moji»), da je apsolutna znanost tek ono najviše što filozofirajuća sloboda, poimajući sebe kao ono apsolutno, može postići: «Nešto uzvišenije filozofija više ne može izvršiti, jer njeno najuzvišenije jest svevlast Duha, svemoć Duha.»
ono što apsolutna znanost zapravo zna, jest to, da je sloboda «bitstvo» apsolutnoga duha. ali ono što ona kao znanost onog apsolutnog niti zna, niti hoće da zna, niti može znati, jest to, da apsolutni duh nije «bitstvo» slobode. ili drugačije: sloboda jest «bitstvo» apsolutne istine, ali apsolutna istina nije «bitstvo» slobode. sloboda je više i od Duha i od prirode i od ideje. ono apsolutno kao sebeproizvodeće Jedno-Sve ne odgovara apsolutnosti slobode. ono apsolutno je sebeporobljavanje slobode onim apsolutnim. sistem je cjelina mogućih načina robovanja slobode. i zato samo ono, takoreći, apsolutno ne-apsolutno, koje nije niti Nešto, niti Jedno, niti Sve, ali može iz sebe sama kao Ništa Svega sebe sama i svoje Sve stvarati, i u tome sebestvaranju vraćati se k sebi, rastvarajući se u svojoj stvorenosti, može, kao Jedini, odgovoriti onom jedinom, slobodi samoj u njenoj apsolutnosti. u trenutačnosti, neponovljivosti, jednokratnosti Jedinog izlazi na vidjelo pravi karakter apsolutnosti slobode kao «veličina (velebnost) konačnosti» (die Größe der Endlichkeit).
krik boli slobode nije nikakova «Stirnerova filozofija». taj krik/zov je poziv na pomak (ein Ruck), odmak od sebeporobljavanja, na odvažnost za skok (wage den Sprung) u izvornost (Ursprung, izvor, «praskok») apsolutnosti slobode, poticaj na bunu, ustanak (die Empörung), naime, na uzdizanje sebe sama (emporkommen) gore, u vis, k sebi samome. taj i takav ustanak nije revolucija. revolucija obrće ili Nešto ili Sve u slobodu. slobodna država, slobodno društvo, kao produkt revolucije, nisu slobodnost od državnosti i društvenosti. sloboda religije je «tolerancija», mogućnost izbora između ove ili one «ravnopravne» religije, ali nije slobodnost od religioziteta. sloboda mišljenja je osamostaljenost mišljenja za mišljenjem proizvedive misli («slobodno mišljenje»), no nije slobodnost od osamostaljenog mišljenja i njegovih «objektivnih», «znanstvenih», «apsolutnih» misli za moje mišljenje, «mojenje», mnijenje. sloboda Svega je Sve kao Jedno, ono apsolutno, i time slobodom kao onim apsolutnim («svjetska revolucija») samo sobom porobljeno Sve. revolucija kao takova je zapravo reforma, reformiranje svega opstojećeg iz bilo prirodne bilo povijesne neslobode u slobodu, ili sebeporobljavanje slobode slobodom Svega. (po)buna, ustanak u odvažnome skoku i odmaku nije ontologička revolucija niti, na toj razini, tek puko suprotstavljanje slobodovanju-robovanju Svega i svakog Nešto, nego je mimo Svega i Nečega, prepuštanjem svega opstojećeg njemu samome, hiperontologičko uzdizanje, povratak k sebi, uskok u slobodu kao sebestvaranje-seberastvaranje Jedinoga i njegovoga Svega u njegovoj jedinosti.
dok filozofija kao «ljubav prema znanju» sebe nadilazi i kao ljubav sebe zadovoljava u apsolutnoj znanosti, ili što je isto, u apsolutnoj istini kao kroz sebe samu umrtvljenoj slobodi, u ovoj se pobuni, ustanku («uzavrelosti»), ljubav, oslobođena od slobode kao onog apsolutnog, vraća k sebi samoj i biva ljubavlju onoga za slobodu samu jedino ljubavi dostojnoga, ljubav moći, Svojskosti, stvaralačkog Ništa slobode ili čisto sebeljublje. istom samooslobođena od apsolutne znanosti, onoga apsolutno biti i apsolutno misliti, od apsolutnoga duha, ali iskusivši svoju moć kroz ono sebeapsolutizirajuće apsolutno, sloboda sama se u sebeljublju vraća svojoj čistoj apsolutnosti. njeno ja (ne «apsolutno Ja»), Ja kao otjelovljeni trenutačni Jedini, zna sebe sama kao sebeljublje ili egoizam slobode.
egoizam slobode razlikuje se kako od velikog tako i od malog egoizma. svako slobodno Nešto jest sebi «Sve u Svemu», jest svoja svrha, i utoliko egoist. veliki, najveći egoist jest Bog. Ništa Svega, Jedan (ne Jedini, kao stvaratelj sebe sama), u službi svoga uma, volje i moći imajući Sve, Bog sebe radi vlada Svime. isto tako i drugi veliki egoisti kao čovječanstvo, narod, tiranin. za razliku od toga mali, sitni, na vladavinu Svime nemoćno aspirirajući egoizam personificiran je u pojedincima i grupama građanskoga društva. no i veliki i mali egoizam, odmjereni slobodom samom, tek su različiti načini sebeporobljavanja slobode Nečim. pravi, slobodi samoj jedino primjereni egoizam jest sebeljublje Jedinog, kao jedinog koji živi ono jedino, ne slobodu kao ono apsolutno, nego apsolutnost slobode kao stvaralačko Ništa.
egoizam slobode pokazuje se, u vidokrugu pitanja prvoga principa Svega što jest, kao čisti anarhizam. izvorno je ili ono «bezpočetno», koje nema početka (Ono /kao/ bijuće, Parmenid, 8,27; Diels) ili ono bez principa, koje nije pod vlašću Nečega, ono «bezprincipsko». u drugome vidu «anarhija» je bezvlađe, slobodnost od principa kao onog vladajućeg. nečisti anarhizam (logički, socijalni, etički itd.) bori se protiv vladavine nad Nečim, ali istodobno hoće to Nešto samo (mišljenje bez terora logike, slobodno društvo bez države, sebeproizvodeći «samosvršni» rad bez Kapitala, umjetnost koja ne robuje niti Ljepoti niti Ružnoći, niti onom političkom, moralnom, religioznom, prirodnom, ljubavnu praksu bez tiranije Dobra i Zla, seks bez ljubavi, itd., itd.). nečistoća, upravo nepromišljenost tog anarhizma najčišće izlazi na vidjelo u «individualističkom anarhizmu». boreći se za potpunu slobodu individuuma taj anarhizam individuum, kao Nešto određeno (dato), pred-postavlja. individuum je Nešto individuirano «principom individuacije» (materija, forma). individuiran po drugome individuum vazda već nekako jest predodređen (esencijalno) u svojoj individualnosti. Jedini nije individuum (kao što On nije niti «pojedinac»). stvarajući sebe sama u svojoj jedinosti, ne individualnosti, Jedini iz Ništa sebe sama, utoliko bez «početka», sebezapočinjući, stvara sebe radi sebe sama, sebe skončavajući. iznad Njega nema ni istine ni Boga ni Čovjeka (čovještvo, narod, država, društvo, vlast itd.) koji bi Njime vladali. Jedini se ne bori za Nešto, On živi iz Ništa. egoizam slobode jest čisti anarhizam, koji ne otpočinje od Drugog, ne uništava jedno Drugo radi oslobađanja drugog Drugog (npr. Boga radi Čovjeka, državu radi «zajednice»), nego otpočinje od Ništa sebe sama, oslobađa i uništava sebe radi sebe, radi života, objave, usitnjenja moći svoje ništosti. taj anarhizam nije ni ateizam ni antihumanizam. čisti anarhizam je transteistička i transhumanistička objava moći apsolutnosti slobode.
egoizam slobode, čisti anarhizam jest zapravo nihilizam. to nije nihilizam kao puko obezvređivanje najviših vrijednosti i negiranje (nijekanje) svakog smisla. nadalje, to nije tek nihilizam kao zaborav odsustva onoga biti, a niti nihilizam kao ni u čemu, u Ničemu utemeljena vladavina «metafizike». to nije niti samo nihilizam apsolutne slobode, koja, kao produktivna moć proizvodeći sebe proizvodi sve što uopće može biti, oslobađajući svako Nešto i uništavajući ga, radi totalne slobode, u njegovoj neštosti, uspostavlja pogon sebe sama potencirajućeg znanstveno-tehničko-kibernetičkog totaliteta, što se u svojoj nadmoći i svemoći empirijskoj nemoći ukazuje kao «mondijalizacija» i «globalizacija». to je, naprotiv, nihilizam same apsolutnosti slobode (ne slobode kao onog apsolutnog), koja niti kao uvremenjiva niti obezvremenjiva, niti u prolaznome niti u vječnome objavljiva, iskrsava samo u trenutku, do apsolutne trenutačnosti anihiliranog vremena. Jedini sa svojom Svojinom, taj Trenutačni, svjedok je nihilizma same apsolutnosti slobode.
Max Stirner («Maksimalno Čelo») je pseudonim, nešto kao ime, tj. ne više ime koje «nosi» kršteni građanin Johann Caspar Schmidt (rođen 25.10.1806. u Bayreuthu, umro 26.6.1856. u Berlinu) i još ne ime neimenljivog Jedinog. kroz Stirnera se ne oglašuje tek bolni krik sebe onim apsolutnim porobljavajuće apsolutnosti slobode, nego kroz njega izlazi na vidjelo i na samu granicu rodivosti dospjela odrođenost svih mogućih rodova onoga biti (vidovi, ideje, bogovi, priroda, ljudi). apsolutnost slobode iziskuje od Svega odrođivanje u njegovoj rođenosti radi «izvornosti» slobode. Jedini iz te izvornosti stvaralačkog Ništa odrođeno živi. no ako životnost Života i apsolutnost slobode nisu jedno te isto, onda Život mora radi životnosti svoje, i drugačijeg, upravo Života dostojnog življenja kušati egoizam, anarhizam, nihilizam apsolutnosti slobode nad-živjeti. potreba Života dostojnoga življenja jest iskonski filozofija. filozofija ne, naravno, kao «ljubav prema znanju», koja ljubav sebe samozadovoljava umskim mišljenjem i njemu odgovarajućom slobodnom praksom i «samosvršnom» proizvodnjom, nego filozofija kao začinjanje, skrbno trudništvo i rađanje, ni na kojem drugom putu rodivog, onog Nerođenog.






- 14:54 - Komentari (3) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se