NEMANJA: SMIRENOUMLJE

TRAMVAJ ZVAN ČEŽNJA

U sinoćnjoj "Latinici" ispričana je zanimljiva kratka priča koja se zove anegdota o gradonačelniku grada Zagreba koji se zove Milan. Milan Bandić.



Kao šte je poznato, Milan Bandić radi 16 sati dnevno 365 dana godišnje.
Što on to tako prilježno i marljivo radi?
Milan Bandić dakle svakoga dana, 365 dana godišnje, obiđe najmanje 20 mjesta u gradu Zagrebu i okolici, a unazad godinu, dvije, vršlja i po zemlji i inozemstvu, uglavnom vikendom.
U jednu riječ, Milan Bandić ništa drugo ne radi nego kroz cijelu godinu vodi svoj vlastiti door-to-door marketing: nema više niti jednog građanina grada Zagreba kojega Milan Bandić nije zadužio, ili ga barem kani zadužiti.
U tom smislu Milan Bandić funkcionira kao fonatana: baciš novčić i zaželiš želju!
Doduše, fontana iz nekog Burtonovog gotskog crtića: ova fontana ne čeka pasivno da putnik-namjernik sjedne uz njezin rub i osvježivši se udovolji praznovjerju i mjesnoj predaji; ova fontana jurca za građanima dovodeći ih u histeričnu situaciju: Bandić će ispuniti svaku vašu želju, pa bila ona i skrivena, i odgovorit će na svako vaše pitanje, pa i ono nepostavljeno!
Bandić, ukratko, zna bolje od nas samih što nama treba: ta, javnost je, za njeno dobro, ponekad neophodno cenzurirati!
Stara je škola u tu svrhu uzvikivala: Stop the Press!, vjerujući da što nije u medijima, ne postoji!
Nova škola prosvijećene ideologije, znajući da je laž u djelovanju a ne u znanju, manipulira samim događajima, a ne više viješću o njima.
Zato je Bandiću na pamet palo sljedeće:

Svaki niskopodni tramvaj proizveden u ovom gradu Milan Bandić svečano pušta u pogon: on je pasionirani rezač vrpci, to je naprosto partijska popudbina - dakle ništa osobno, nego striktno business - i Milan to predano i ugavnom ranom zorom revno obavlja kao što mačak prede: prirodno, nesvjesno, i s velikim zadovoljstvom.
Štoviše, Bandić se, ne bi li dokazao da stvar radi, redovito tramvajem i provoza.
Tako je bilo i s 43 tramvajm u seriji: Bandić je sjeo u prometalo, tramvaj je krenuo, ali, k vragu, tri su se stanice Bandić, suradnici i uzvanici vozili 45 predugih minuta gradonačelnikova dragocjenog vremena! 45 minuta tijekom kojih je već mogao prošetati Bila, posjetiti rodilište, otrčati na Sljeme i natrag, popiti kavu s Eskolićem, Akademikom i Kikašem, pitati Skoku što da odjene za fotosession u "Globusu"...
Negdje usput, naravno, javio bi se i Šeli.
Umjesto toga, gradonačelnik je pištao kao pretis-lonac: 45 minuta tri stanice!
Kažu svjedoci da je tako sijevao i grmio, vrijeđajući suradnike, da su svi propali u zemlju.
No, iz toga su ipak izvukli pouku: takvo se što više nikada ne smije ponoviti!

I nije se ponovilo.
Prije toga sudbonosnog jutra, na dan puštanja u pogon jubilarnog, 44 niskopodnog tramvaja TR-44, suradnici su poduzeli sve neophodne sigurnosne predradnje SP-001: načelnici su raznih sektora, ureda i odsjeka gradskog Poglavarstva danima telefonirali, pisali dopise, intervenirali, prijetili, pa i pozivajući se i na Njegov autoritet, samo da bi sve štimalo. Angažiran je i sam MUP, da ne bi nešto pošlo po zlu i osvanulo na You Bi Tuu, i cijela je akcija "Niski podovi - Visoki standard" napokon mogla početi. Tvrde da je akciju koordinirao osobno Veljko Bulajuć, vičan ranžiranju silnih pukovnija, eskadrila, tenkovskih divizija i druge pešadijske boranije, ali, to je vjerojatno urbana legenda. Bilo kako bilo, gradonačelnik se ukrcao u tramvaj, murija je blokirala promet u svim okolnim ulicama, ljudi su čekali nervozno u svojim automobilima da se ova nečuvena bezobraština što prije okonča pa da krenu na posao po ionako zakrčenim gradskim ulicama, a svita je gradskopoglavarstvene kamarile klizila kroz raskršća kao svileni šal po automobilskom laku.

Gradonačelnik je bio zadovoljan. Agilno je iskočio iz tramvaja, uskočio u crni sve pet samo A6, i zadovoljno, ma non troppo, dobacio Šandoru: Idemo delat!

I što sad? Je li to moguće? Jest, gospodine Delić, moguće je, i ne samo da je moguće, nego je i stvarno.

Ma jebem ja i ovaj grad i ovu zemlju i ove imbecilne kretenske glupe kumeke koji bi na sve ovo odmahnuli rekavši: Je, pa kaj, kolko je za nas napravil, pa neka nekaj i sebi zrihta, fala Bogu!

Ove imbecile treba jebat u glavu od ranoga jutra, i zato Bandijeras ima pravo! Sad ga sasvim razumijem: ni ja ne bih mogao dočekati da se ostali probude pa da krenem u novi harač! I ja bih budio suradnike već u 5 i tjerao ih da trče za mnom do Krumpirišta i nazad! Jer, 24 sata su premalo za sve one koje treba sjebati toga dana! Kumeki, gdje ste, ovce, idemo, šišanje!

Idemo delat!