NEMANJA: SMIRENOUMLJE

utorak, 20.03.2007.

ZUMBUL SADIM, MENI FRIDRIH NIČE!

SASVIM NEMOGUĆA PRIČA

Image and video hosting by TinyPic
Lou Andreas Salome

Es war spätabends, als K. ankam Das Dorf lag in tiefem Schnee. Vom Schlossberg war nicht zu sehen,Nebel und Finsternis umgaben ihn, auch nicht der schwächste Lichtschein deutete das grosse Schloss an. Lange stand K. auf der Holzbrücke, die von der Landstrasse zum Dorf führte, und blickte in die scheinbare Leere empor.
Das Schlöss

GIOVANNI PAPINI, Zrcalo koje izmiče

Prije četiri dana, dok sam s bolnom razdraženošću ispisivao neke od najlažnijih stranica svojih uspomena, začuh tiho kucanje po vratima ali ne ustadoh niti ne odgovorih. Udarci su bili odveć slabi, a ja ne želim imati posla s plašljivcima.
Dan kasnije, u isti sat, ponovno začuh kucanje, a ovoga puta su udarci bili jači i odlučniji. Ali ni toga dana ne htjedoh otvoriti jer ne volim baš one koji se prebrzo poprave.
Slijedećeg dana,opet u isti sat, kucanje se ponovilosa znatnom žestinom i prije nego stigoh ustati vidjeh kako se vrata otvaraju i pojavljuje se jedan prilično mlad čovjek srednje veličine, zažarenog lica i riđe, kovrčave kose na glavi s kojom se neprestano klanjao ne prozborivši ni riječi. Čim je ugledao stolicu spustio se na nju, a kako sam ja ostao stajati pokazao mi je naslonjač da sjednem. Poslušavši, pomislio sam da ga imam pravo zapitati tko je, te ga zamolih, ne baš ljubaznim glasom, da mi kaže svoje ime i razlog koji ga je naveo da upadne u moju sobu. Ali čovjek se nimalo ne zbuni i odmah mi dade do znanja da zasad želi ostati ono što je za mene i bio: neznanac.
„Razlog koji me vodi k vama – nastavi sa smješkom – u mojoj je torbi i odmah ću Vam ga pokazati“.
Primijetih tada da u ruci doista drži kovčežić od prljave žute kože s izlizanim mjedenim pločama, te ga u tom trenutku otvori i iz njega izvadi jednu knjigu.
„Ova knjiga – reče, stavivši mi pred oči veliki svezak, omotan u pomorsku kartu izjedenu velikim krugovima rumene rđe sadrži jednu izmišljenu priču koju sam ja stvorio, izmaštao, složio i prepisao. U čitavom svom životu napisao sam samo tu priču i sklon sam vjerovati da bi Vam se mogla svidjeti. Dosad sam Vas poznavao samo po čuvenju i tek pred nekoliko dana jedna mi je žena, koja je zaljubljena u Vas, rekla da ste jedan od rijetkih ljudi za koje znade da se ne plaše sama sebe i jedini koji ima hrabrosti savjetovati smrt mnogima od svoje vrste. Stoga sam pomislio da Vam mogu pročitati ovu svoju priču o životu jednog neobičnog čovjeka kojemu se zbivaju najjdinstvenije i najneočekivanije pustolovine. Kad je počujete reći ćete mi što da činim. Ako Vam se moja priča dopadne obećat ćete mi da ćete me učiniti slavnim kroz jednu godinu – ako Vam se ne svidi ubit ću se u roku od jednog dana. Kažite mi da li prihvaćate ove uvjete i ja započinjem.
Uvidjeh da mogu samo produžiti sa svojim dotadašnjim pasivnim držanjem i obznanih mu jednom grimasom, koja mi i nije baš ljubazno ispala, da ću ga saslušati i učiniti sve ono što je želio.
„ Koja bi to žena mogla biti – mislio sam u sebi – što je u mene zaljubljena i što mu je govorila o meni. Nikada nisam čuo da me neka žena voli, ne bih ni dozvolio da se to dogodi, jer nema neugodnijeg i smiješnijeg položaja nego li biti idol bilo koje životinje...“ Ali nepoznati me odvuče od takvih misli, zastrugavši lagano ali jasno nogom po podu. Knjiga je bila otvorena moja se pažnja smatrala neophodnom.
Čovjek započe čitanje. Prve mi riječi promakoše; prema drugima bijah pažljiviji. Odjednom naćulih uši i oćutjeh sitne žmarce po leđima. Kroz deset ili dvanaest sekundi lice mi pocrveni, noge mi se nervozno pomaknuše – nakon novih deset sekundi bijah već na nogama. Nepoznati prekinu čitanje i pogleda me, ponizno me ispitujući čitavim licem. I ja sam njega pogledom ispitivao, možda čak molećivo, ali bijah odveć zapanjen da bih ga otjerao i samo mu rekoh, poput obične konvencionalne budale: „ Nastavite, molim Vas“.
Neobično čitanje se nastavi. Nisam mogao sjediti mirno naslonjaču, a žmarci su mi obuzimali ne samo leđa nego i glavu i čitavo tijelo. Da sam mogao vidjeti svoje lice u nekom ogledalu možda bih se bio nasmijao i sve bi prošlo,jer je ono moralo biti ispunjeno podlom zapanjenošću neodlučnom okrutnošću. Nastojao sam na trenutak da ne slušam riječi sabranog čitača, ali mi je uspjelo samo se još više zbuniti i čuo sam čitavu priču, riječ po riječ i stanku po stanku , priču koju je čovjek čitao nagnuvši svoju riđu glavu na dobro omotan svezak. Što sam mogao ili trebao učiniti u toj najnesvakidašnjoj zgodi? Uzeti knjigu, razderati je, zgaziti, baciti u vatru? Zgrabiti prokletog čitača, ugristi ga ili izbaciti iz sobe kao neugodnu prikazu?
Ali zašto da sve to učinim? Ipak to mi je čitanje zadavalo nizrecivih muka i stvaralo tjeskoban osjećaj besmislenog i neprijatnog sna bez nade u buđenje. Pomislihza trenutak da će me obuzeti grčevito bjesnilo, te zamislih bolničara u bijelom ogrtaču kako mi, s nepristojnim oprezom, oblači luđačku košulju.
Ali čitanje konačno završi. Ne znam koliok je sati trajalo no zamijetih, unatoč svoj svojoj pometnji, da je čitačev glas promukao a čelo mu orošeno znojem. Neznanac je zaklopio knjigu i odložio je u kovčežić te me gledao prepun iščekivanja, premda mu oči ne bijahu tako lakome kao prije. Moja je utučenost bila toliko jaka da je i on to primijetio, a još više se začudio kad je vidio da trljam jedno oko, ne znajući što da odgovorim. Činilo mi se u t trenutku da nikad više neću progovoriti i najednom su mi se najobičnije stvari oko mene ukazale tako čudnovatima neprijatnima da sam se zgrozio.
Sve to ja sam smatrao vrlo niskim i sramotnim ne mogu sebi oprostiti što sam se uzbudio. Ali bilo je te kakva razloga mojoj smetenosti: Priča koju je taj čovjek pročitao bijaše potpuna i podrobna pripovijest o mojem unutarnjem i javnom životu. Kroz čitavo to vrijeme slušao sam vjeran, cjelovit i nesmiljen izveštaj o svemu onome što sam osjećao, snovao i uradio otkad se pojavih na svijetu. Da je neko božansko biće, čitatelj srdaca i nevidljivi svjedok, stajalo pokraj mene od rođenja i zapisivalo sve ono što je vidjelo u mojim mislima i mojim činima, napisalo bi priču savršeno istovjetnu toj, za koju je nepoznati čitač tvrdio da je izmišljena i da ju je on sam izmaštao. Sve najsitnije i najtajnovitije stvari bile su spomenute, a piscu nije izbjeglo ni jedan san, ni jedna ljubav, ni skrivene prostote, ni podli proračuni. Grozna je knjiga čak sadržavala događaje i preljeve misli koje sam ja zaboravio i kojih sam se prisjećao tek slušajući o njima.
Moju smetenost i moj strah ponajviše su izazvale baš nepogrešiva točnost i uznemirujuća savjesnost. Tog čovjeka dotad nisam poznavao – taj čovjek je tvrdio da me ne poznaje. Živio sam vrlo usamljenički, u jednom gradu u koji nitko ne dolazi ukoliko ga ne prisili slučaj ili potreba, i nikada ni jednom prijatelju, ako sam uopće mogao reći da ih imam, nisam povjerio svoje doživljaje lovca na prevaru, svoja putovanja pljačkaša duša, svoje hlepnje dobrovoljca neostvarivoga. Nikad nisam napisao, ni za sebe ni za druge, potpun i iskren izvještaj o svojemu životu i upravo tih dana spravljao sam lažne uspomene da se i nakon smrti skrijem od ljudi.
Tko je dakle mogao tom čovjeku reći sve to što je bestidno i nemilosrdno pričao u svojoj groznoj knjizi, omotanoj u staru kartu boje rđe. A on je tvrdio da je tu priču izmislio i prikazivao je meni, moj život, sav moj život kao priču iz mašte!
Bio sam strahovito uzbuđen i uzdrman ali u jedno sam bio siguran: ta knjiga ne smije biti pokazana ljudima. Neka i umre taj nevjerovatni i nesretni pisac i čitač, ali ja nisam mogao dozvoliti da se moj život širi i upoznaje po svijetu među svim moji neosobnim neprijateljima.
Ta me odluka, koju čvrsto i postojano oćutjeh u sebi, polako počela ohrabrivati. Čovjek me i dalje promatrao s preplašenim i skoro molećavim licem. Prošle su bile svega dvije minute što je završilo čitanje i nije izgledalo da shvaća razloge mojega uzbuđenja.
Konačno sam uspio progovoriti.
„Oprostite, gospodine – zapitah ga – Vi tvrdite da ste tu priču baš izmislili?“
„Upravo tako – odgovori zagonetni čitač, već malo ohrabren – ja sam je zamislio i mislio o njoj niz godina, a povremeno sam unosio izmjene i dopune u život mojega junaka. Ali sve je plod moje mašte.“
Ove riječi me još više zbuniše, ali ipak mu postavih i drugo pitanje:
„Kažite mi, molim Vas, jeste li doista sigurni da me niste nekad ranije upoznali? Da niste možda nekoć čuli priču o mojem životuod nekoga koji me poznaje?“
Na ove riječi nepoznati nije mogao zadržati smiješak čuđenja.
„ Već sam Vam kazao – odgovori – da Vas do malo prije nisam poznavao nego po imenu i da sam tek pred nekoliko dana doznao da ste u stanju dati nekome savjet da se ubije. Ali o Vama nisam doznao ništa više od toga“. Njegova je osuda već donesena i bilo je neophodno da se što prije izvrši.
„Jeste li još uvijek spremni - upitah ga svečano – ispuniti one uvjete koje ste sami postavili prije čitanja?“
„Bez ikakva oklijevanja – odgovori s lakim drhtajem u glasu. – Nemam drugih vratiju na koja bih mogao pokucati, a ovo je djelo sav moj život. Osjećam da ne bih mogao ništa drugo učiniti“.
„Moram Vam dakle reći – nastavih s istim svečanim tonom, ali ublaženim s malo sjete – da je Vaša priča glupava, dosadna, necjelovita i odvratna. Taj kojega nazivljete svojim junakom običan je razbojnik prepun dosade, koji bi ogadio priču svim čitateljima od ukusa. Ne želim biti odveć okrutan i reći Vam nešto više.“
Vidjeh dobro da čovjek nije očekivao takvih riječi i zamijetih sa strahom da su mu se oči načas zaklopile. Ali odmah ustanovih da je njegovo vladanje sobom podjednako njegovu osjećanju časti. Odmah je otvorio oči i promatrao me bez straha i bez mržnje.
„Hoćete li me ispratiti?“ zapita me glasom odveć prijaznim da bi bio prirodan.
„Svakako“ odgovorih i stavivši šešir na glavu izađosmo iz kuće bez riječi. Nepoznati je u ruci nosio svoj kovčežić od žute kože a ja sam ga smeteno pratio sve do obale rijeke, koja je nabujalo i hučno tekla između mrkih kamenih zidova. Pošto je pogledao okolo i vidio da nema nikoga koji bi ga mogao spasiti, okrene se prema meni govoreći: „Oprostite mi što sam Vam dosađivao svojim čitanjem. Vjerujem da više nijednom živom stvoru neću smetati. Zaboravite na mene čim budete mogli“.
A to su mu bile baš posljednje riječi, jer je hitro preskočio ogradu i naglim se skokom bacio u rijeku, skupa sa svojim kovčežićem. Nagnuh se da ga još jednom vidim, ali ga je voda već bila prihvatila i prekrila. Jedna plaha, plavokosa djevojčica primijetila je iznenadnog samoubojicu, ali kao da se nije tome začudila i nastavila je ići svojim putem grickajući lješnjake.
Vratih se kući nakon nekoliko uzaludnih pokušaja. Čim dođoh do svoje sobe ispružih se na krevet i zaspah bez prevelikog napora, utučen i izmoren od neobjašnjivoga.
Jutros sam ustao prilično kasno i pod čudnim dojmom. Izgleda mi kao da sam već mrtav i da samo čekam da me dođu zakopati. Odmah sam dao upute za svoj pogreb i osobno sam išao u poduzeće za pogrebne svečanosti kako ništa ne bi bilo propušteno. Iz trena u tren očekujem da iznesu lijes. Osjećam kako već pripadam drugome svijetu i sve stvari što me okružuju imaju neizreciv izgled bivših i proteklih stvari, sasvim nezanimljivih za mene.
Jedan mi je prijatelj donio cvijeće pa sam mu rekao da je mogao malo počekati i staviti ga na moj grob. Pričinilo mi se se nasmiješio, ali ljudi se uvijek smiješkaju kad ništa ne razumiju.

Image and video hosting by TinyPic

Što se mirca tiče, vidim da u Srbiji imate po kuhinjama sutre, a ne narodne poslovice: Kuharice manje zbori da ti čakra ne zagori! Ahahahah...Sve sami balansirani yogini! Poznat je klasičan razgovor Domaćina Vuksana i njegove blagočastive Devi Milice, tijekom proučavanja Mahamudre yantre:
- Je li bre Vuksane, da ja tebi jaja prepečem?
- A da ja tebi sise zgnječim, a!?
- De bre sise, Vuksane, otić će mi anahata u pizdu lepu materinu, pa de smo onda Vuksane!?
- Opet si vidim yogirala, mater ti jebem, jesam ti reko da ne želim više da te vidim da mi po selu medituješ, jebo sam ti mater ako te uvatim...
Ulaze dva yogina s Ravne Gore:
- Hare Rama, domaćine!
- Hare Rama, junaci! Kojim dobrom?
- Pa eto, šalje nas Shree Čičananda i pita ima li kakvih tantrika ovde po selima?
- Iju, black you, kakvih bre tantrika!? Ovde živi miran svet, svi sede u asanama i po ceo dan vežbaju pranayamu. Samo gdegde netko dane dušom i ode na chat...
- Ma nemoj? Baš u asanama kažeš!? Om shanti, Milice, nego, da ipak nema tih tantrika, znaš kako je, nemoj dvaput da dolazimo...
- Ma jok, de bre, nema, nije tantrika ovde nikad ni bilo, kažu ljudi da su zadnji otišli još za prošlog Činodejstvovanja. Nego, kako Bhagwan Čičananda, šta priča, šta, šta, levitira li se štogod, pričajte junaci!?
- Eh, da levitira! Čiča svakoga jutra postroji dva voda yogina, sva jedan prosvetljeniji od drugog, pa udri u meditaciju! Znaš kako je... Nije lako, al' šta se mora, nije teško, je l' tako bre batice, šta si ti zamro, jebote Šiva šepavi, alaj si se usuk'o, vidi ga, da nisi ti neki tantrik, a, Vuksane, pičkin dušmanine?
Na to Vuksan pogleda ispod oka pa vako reče:
- Pih, popišam ti se na sidhi, budalo! Ja tantrik? Oca ti jebem u guzicu da ga jebem, dok sam ja uvežbavo indriya sadhanu po Čairu ti si gologuz muda mrsio! Ajde begaj, nema od tebe ni go kurac, kakav yogin, nema, ništa nema od tebe...
- Nemoj tako Vuksane, umeša se daikini, vidiš da su ljudi pošteni, realizovani, mlogo si strog, pusti ljude da ćeraju te tantrike...znaš kako se kaže: Yogas citta vrtti, gde burigija nemoš!
- Ćeraćemo se mi još, prozbori po prvi put i drugi yogi, Svami Momčilo, pristali usredsređeni sanyasin iz okolice Ražana, koji je osobno spasio nekoliko američkih pilota nakon što su yogini, iz nehata, levitirajući udarili u stealth-avione.
Svi se začuđeno pogledaše.
Yogini odlaze. Milica briše tanjir čudesnom krpom. Vuksan dugo gleda kroz prozor, i jedino se čuje duboki timbar njegova basa: Ommmmmmmmm........


Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

- 01:01 - Komentari (6) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se