vrpce

Ne mogu se više mimikrijski stopiti s okolinom, otkad je proljeće intenziviralo svoje boje a jata ptica visoko u krošnjama topola i ponad njih počeše halapljivo kidati vedrinu prvih toplih proljetnih dana nakon brojnih hladnih i kišnih.
Ne mogu više biti nezamjetna u blijedim tonovima trava i prvih prosjaja razblaženih s malo akromatskih boja zime što se još ne predaje, otkad ružičasto i bijelo, zeleno, meko kao dječja koža - koža mladog boga Ozirisa, zapljusnuše dopadljivošću i svježinom sa svih strana.
Jedino pomalo melankolično nježno narančasto svjetlo predvečerja što oboji i moje lice kao da dolazi od žara lule što je puši neki starac, u miru, kraj prozora s kojeg ima pogled na grad, živost ulica, park, predvečerje...
Poklanjala sam sebi šetnje gradom kao darove čije su vrpce uvijek krile neki neočekivan, neobičan detalj, minijaturu, prizor kojem se umiljavalo moje oko, divilo, razgledalo ga, tražilo mjesto kojem će odgovarati.
Jednom ugledah čovjeka pogrbljenog toliko da je mogao gledati samo u svoje korake i njihove sjene, sjene drugih ljudi i njihove korake...
Sutradan, prepoznah ga u stablu povijenu toliko da je vršcima krošnje skoro doticalo zemlju.
Pitajući se o smislu stiliziranja stvarnosti, on se pojavio kao savršena protuteža mojoj glavi među oblacima.

Katkad bih kad se razvežu vrpce i padnu, pronašla ulaznicu za neko drugo vrijeme. S jednom ću ušetati i na srednjovijekovnu tržnicu - nabreklu i burnu gradsku žilu kucavicu.
Odasvud samo što te ne povuku za rukav, ruka uboge starice što se najednom stvori pred tobom, pletene košare i glineni ćupovi, kotrljanje buradi, grleni povici, široke suknje i bokovi, služinčad, rub nečijeg skupocjenog ogrtača, nečije dijete umaklo pred šibom, škripa kola s kojih se klate goli vratovi poklane peradi, voda što je netko pljusnu iz korita na cestu samo što si koraknuo proći tuda, memljivi zadah što dopire iz zasvođenih prolaza i blagi nalet vjetra što nježno pomete obraze udaljenih pješčanih dina nanoseći prašinu zlatastih zrnaca preko zidina, preplanula lica žena oštra kao lica proročica, lanena i sukna od konoplje u koja sunce upire svoje prodorno žarko oko raskriljena preko ruku trgovaca...
Odbijam višestruki popust kojeg mi nude kad se hoću udaljiti nakon kratkog razgledanja bez namjere da išta kupim. Odbih i pogled muškarca koji stoji malo podalje, kraj kojeg tek trebam proći.

S tobom ću proživjeti prekrasne trenutke, voljet ću tvoj profil otisnut u moju memoriju i srce kao profil nekog božanstva otisnut na antiknom novčiću, mislit ću na tebe kao što postojim, grlit ćeš me kao da me voliš, željeti... a onda ćeš sav taj san rasprsnuti i tvoja će osjećajnost skopniti i tebe više neće biti kao što nema presahlih rijeka ili su promijenile tok, ucrtanih na nekim starim mapama, kao što nema imena gradova, gradova... - da sam ti samo uzvratila pogled, ohrabrila te, ispustila rupčić ostavljajući ti ga kao komadić nade ili obećanja da ću i sutra proći istim putem i da me čekaš...

Ulaznica nikad nije bila za zauvijek.

...............................................***

A onda su se razvezale i spale s mene i sve moje vrpce. Vrijeme se rasklopilo kao okov raskovan nevidljivom silom.
Ostao mi je samo vid, prisustvo bez tijela.
Nezvani privilegij prolaženja kroz svijet bez otpora.
Ovdje, u dijelu grada na uzvisini, vlada tišina kakvu imaju zrcala. Katkad joj se samo pridruži zvuk zvona, žamor šapata, tiha povorka koraka, šumorenje lišća topola na vjetru. A može je se (tišinu) katkad i vidjeti kako širokim prozračnim strujama vija između kamenih ploča i na svaku utisne pečat svog poljupca.
16.06.2017., 19:57
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

<< Arhiva >>





opis bloga


pričice sa starog bloga
ponešto modificirano

niska


neostvarivo utjelovljenje
paso doble
pravila sam se da ne vidim
olovno nebo
kad pomisliš to nazvati ljubavlju
skulptor
vrpce
zbrka
crtež
utočišta
izmaštala sam te
sempre verdi
nađeni rukopis
metamorfoza
vučica (labirint)
bez prtljage
uvijek je moguće gledati
čudo prirode
apstraktne forme
previd
travanjsko jutro
jesu li biljke nešto drugo
između poređenja
distanca
prije spavanja
pred zrcalom
nikad ništa zaboravljeno
nečujno
za što - ni za što
da sam došla
hoćeš li biti
u Budimpešti
uzbudljivi prizori svakodnevnice
mašnice i masnice
svijeća
kanon srca
jednog dana, možda
žena i krajolik
za jednu drugu mene
pribježišta i otpočinjanja
neumitnost
nenastanjivost
o jednom umjetniku
demetra
ogrlica
na trenutak



florija@gmail.com



O knjizi 'Viviana
- Sve ostalo su priče...'

Marinko Košćec:

Pročitao sam tvoju knjigu.
Zbog neiskustva u tom žanru,
ne osjećam se kompetentan suditi
o njezinom literarnom dosegu.
Ali mogu ti mirne savjesti reći
da je puna dirljivih mjesta,
lirskih i nježnih.
Neupitno ju je stvorila fina duša.

24.6.2015.

Ćiril Ćoh:

Stoji ono što kažeš u predgovoru - materija duboko intimnog karaktera prerasla je u svojevrsno ogledanje u jeziku kako u sredstvu izraza tako u umjetnini zbirke kao konačnom proizvodu. Tome bih dodao da zbirka jest konačna, ali zahvaljujući mnogim ogledavanjima zapravo i beskonačna. Budući da se neke pjesme mogu shvatiti kao samoogledavanje (autrefleksija) o njima samima i zbirke koje su dio, tome možemo dodati ono što kaže jedna od pjesama: knjiga je jednostavna kao formula smrti, ali istovremeno i zahtjevnija, kao formula ljubavi. Ponekad je manje zbunjujuća - kao formula iskustva, a zna biti od toga teža, kao formula čovjeka.

Nama čitaocima je dostupno samo umjetničko djelo, no, za tebe, (imam taj dojam kad čitam pjesmu 'Pred zrcalom') ova knjiga je i osobno samoogledavanje. Ono nama nije dostupno. Kad bi bilo ova zbirika ne bi bila umjetničko djelo već samo osobna ispovijest. Tvoja knjiga je još jedno svjedočanstvo da je magija umjetnosti upravo u tome da nam zatvori pristup svom izvoru i nadahnuću, a da istovremno njime napaja i hrani naš umjetnički doživljaj.

29.11.2014.


























info

design by snd