Otresla je kapi vode s cipela a onda rastresla kosu pa ostala stajati kraj prozora kad je već bila unutra, u toploj maloj prostoriji koja je mirisala na vrijeskov čaj i pucketavo suho drvo u peći.
Bila je u šumi, vidjela je kroz prozor. Vani je bilo hladno i bila je sretna da se imala kamo skloniti.
- Kamo bih da me nisi pronašlo? – rekla je stablu što je sa svojih grana blago spustilo na tlo.
- Još ne znaš za svoju snagu – kucnulo je stablo grančicom u prozor i osmjehnulo se – kao što ljudi ne znaju za naše moći.
Okrenula se i pogledala uokolo. Pa tu se moglo prekrasano smjestiti. – Pogledaj samo! – rekao joj je komadić ogledalca na zidu. - Hajde, hajde... obriši te kapi s lica. Vidiš, tu je mali stol, i pregača ti je tamo, i voda je već uskipjela... što? Nećeš i mene pozvati?
- Naravno da hoću. - osmjehnula se zrcalu. Baš je ovo neko čudno mjesto, pomislila je. Ali i lijepo. Tu je sama a opet sve stvari pričaju s njom kao da je dijelom njih.
- Nikada nismo sami. – oglasila se mala rasklimana stolica a nabori na prozračnoj zavjesi prozora zadrhtali su kao da klimaju glavom dajući svakoj njenoj riječi za pravo. – Mi nikad nismo sami – oglasila se i drvena kuhača. – Ni gladni!! – ovaj put je glas dolazio odnekud iz dubine ormara, a kad se sagnula i otvorila ga ugledala je cijeli niz raznobojnih lonaca i lončića što su se smijuckali kao da ih golicaju vreli uskipjeli mjehurići čaja kojeg će malo kasnije i piti iz jednog od njih.
- Nedostaju li ti moji meki prsti...? – pitao je ozbiljni češalj od roga kada je malo zatim legla na krevet i pustila da je on polako češlja i priča joj sve dok nije zaspala. – Spavaj... – prolazio je češalj nježno prstima kroz njenu mokru kosu i raščešljavao joj zamršene uvojke. – Vile su te nadnijele nad taj čarobni zdenac i pustile da se u njemu ogledaš. Priželjkivale su da ne potoneš i ne zamutiš ga upirući prstom u vlastiti odraz i ne ostaviš traga na zrcalnoj vodi kao što ni iza sna ne ostaje traga....
Sad spavaj... Spavaj i sanjaj onu zvijezdu što si bila...
