nađeni rukopis

Listajući nađeni rukopis, shvatila sam da su to pisma. Pisma ispisana gustim, žurnim rukopisom, pa sam mogla zamisliti Žurnost i kao lik koji hita ispred autorice i još s ulaznih vrata prije nego što će ući u kuću dodaje joj olovku i papir osvrčući se i razgledajući treba li joj dodati još što (šalicu kave, obvezno) i učiniti te trenutke što ugodnijim, a potom se povlači ostavljajući je u miru.
Kome je pisala, pitala sam se čitajući retke ispisane O tišini... O praskozorju, putovanju brodom...
Da li je to pisala ne znajući da će dospjeti u ruke slučajnom nekom ili upravo znajući.
Da li je pisala samo Njemu, kao što žena bira haljinu koju će obući a onda u najljepšoj izlazi na terasu udahnuti dašak ljubavi s nasmiješenih usana, udaljenih i bliskih kao i zvijezde.
Ili je pisala samoj sebi koju prsti tišine sve češće ušutkivaše - neka bude tiha i spava - dok je još mogla umaknuti težini što se sve više zgušnjavala u njoj a ona opet stremila iz nje izroniti. Ne znam a nije ni važno.


Tišinu sam ovdje prvi put s iznenađenjem oslušnula i zaustavila dah,
kad je jedan zrikavac na šum mojih koraka – gotovo nečujan – i sam prestao da diše...
Toliko je bilo tiho.

Tišinu sam upoznala kad me probudila još istu večer po dolasku na otok. Izlaskom na terasu hotelske sobe mogla sam čuti šum vjetra kako nježno mreška površinu mora tek povremeno se zavlačeći između usidrenih barki da bi naglasio zvuk pljuskanja vode ili udarac katarke o nešto nevidljivo u zraku – tek takt – nešto poput lakog dodira udaraljkom o rub vjetra – poluzvuk. Tišinu sam prepoznala i u zvjezdanom nebu što je mirovalo u ovoj uvali zatomljenoj kao uzdah u prepunim grudima ovog prekrasnog svijeta. Prepoznala sam je u zvuku zvona s obližnjih crkvica što bi se uvijek oglasile jedna za drugom – kao da jedna drugoj predaju ton – i kako se svaki put nečujno zanjiše prije nego što udari o stijenke zvona a onda opet stane i ostane titrati u zvuku i kada se zvono umiri i utihne. Prepoznala sam je i dok me slijedila ukorak šumskom stazom, oprezno, onako kako u prirodi i sami postajemo oprezni i izoštrenih čula kao i sve što u njoj živi – kao račić što je odlutao sa svog kamena u moru i zašao između stolova kavane na obali – oprezno, pipkajući krhkim ticalima kao da hoda po skliskom rubu izoštren do najizoštrenije točke sluha gdje korak postaje kao najistančaniji ples... (tako malo treba da nestane, tako malo da ga netko zgazi pa da sve prestane)... ali on zateže u najtanju strunu onu nit neraskidivu od života na čijem bridu tišina trne sva sapeta u muk, prije nego što se razlomi u vrisak ili otpusti u lagani mol, pa je i račić (kojeg sam nazvala Klaus) opet pronašao svoj put do mora a možda je imao i sreću jer je kavana u to vrijeme bila prazna ali zato nije bilo ni kave.
Kavana, jedina u maloj luci, otvarala se tek u devet.


Pitala sam se tu istu večer i kako bi izgledao otok da nema električnu uličnu rasvjetu što se protezala duž ceste uz more sve do pristaniša, pa sam je utrnula mislima a silaskom na plažu pobola visoku baklju u mokri pijesak i uputila se strminom između kuća zgrčući prstima krajeve dugačke haljine kako bih se što lakše penjala i izmicala trskama i travi što su obrastale puteljak, da bi potom kuće postajale sve rjeđe – toliko rijetke da je svaka sljedeća zaboravljala onu prije i ja sam usput osluškujući kako je noć pokrala sve duše pa nije bilo ni jednog pokreta koji bi bio privučen mojim koracima (nije bilo sjene što bi se pomakla u prozoru ili se otvorila vrata... nije bilo ni jedne kretnje iznutra koja bi dala naslutiti da netko kroz san čuje moje korake) – stigla i do one posljednje, još nedovršene kuće u kojoj nitko nije stanovao i gdje je puteljak prestajao a iznad mene se otvaralo zvjezdano nebo što je već svijetlilo prvim kristalno plavičastim svjetlom praskozorja što je blistalo izvan vremena, pa sam tu i zastala... – možda na samom pragu vremena i stvarnosti što je mogla živjeti u bezbroj različitih odraza istog - pitajući se "Zar bi čovjek otoka ustajao ovako rano gledati izlazak sunca?"

Možda je negdje ponad mene uz brežuljkasti otok, u nekom selu što je postojalo a možda i nije, ustajao netko u ovo doba ali samo za poslom – možda je izlazio nahraniti magare što se snažno glasalo još i prije prvih pijetlova i prvog jutarnjeg zvona, možda je odlazio razgrnuti pepeo u ognjištu i odložiti vatru, umijesiti kruh. „Čovjek otoka ne ustaje ovako rano samo da bi gledao izlazak sunca“, razmišljala sam vraćajući se istim putem natrag ali ovaj put osjećajući se pomalo kao uljez...


Osjećala sam se pomalo kao uljez držeći u rukama taj mali svezak slučajno pronađen kraj ceste uz more, nekoliko listova pričvršćenih spajalicom s nekoliko još mokrih mrlja od vode što ih nije uspjelo osušiti prijepodnevno sunce pa su ostale kao mala suzna ili kišna ostrvca okružena talasima rukopisa.

Kome je pisala, pitala sam se, shvaćajući da su to zapravo pisma. Kome je uopće bilo važno napisati nešto takvo bez fabule i njenog toka, bez poante, sredine, kraja.

I da li je zato ostavila ove listove uz cestu - onako, kao što netko ostavi cipele uz more na pijesku, prije nego što im se pronađe vlasnik.





foto: benoit courti

Oznake: iz ciklusa Sempre verdi

22.04.2017., 02:33
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

<< Arhiva >>



opis bloga

pričice sa starog bloga




















niska


igračka vjetrova
kad pomisliš to nazvati ljubavlju
skulptor
vrpce
zbrka
crtež
utočišta
izmaštala sam te
sempre verdi
nađeni rukopis
metamorfoza
vučica (labirint)
bez prtljage
uvijek je moguće gledati
čudo prirode
apstraktne forme
previd
travanjsko jutro
jesu li biljke nešto drugo
između poređenja
distanca
prije spavanja
pred zrcalom
nikad ništa zaboravljeno
nečujno
za što - ni za što
da sam došla
hoćeš li biti
u Budimpešti
uzbudljivi prizori svakodnevnice
mašnice i masnice
svijeća
kanon srca
jednog dana, možda
žena i krajolik
za jednu drugu mene
pribježišta i otpočinjanja













Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se

































info

design by snd

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se