metamorfoza

Ostati na žalu zbilje najednom iščezlog mora.
Ostati posred raspršene iluzije s palmom što negdje daleko još stoji nasred nasukanog otoka.
Postati najednom građanin što uredno stupa putem svojih sazrelih želja - nije mi bilo spojivo s nekim tko se stubama do stana uspinje sad kao ti.
Pališ svjetlo drugačije i drugačije sad izgleda soba u koju stupaš s par koraka više što nisu i moj par.
Večer započinje s drugom i noć je ispunjena tvojom usredotočenošću na nešto što me nije zamijenilo jer mene i nije bilo.
Novi čovjek sad gleda očima što učas promijeniše svijet. Par se formira ondje gdje je ispražnjeno jedno mjesto.
Ondje gdje i nije bilo mora.
Ondje gdje je slika mora raspeta s jednog na drugi kraj beskraja bila pridržavana mojim rukama.
Pališ svjetlo na način koji me tjera da zatvorim oči. U mraku, tvoje oči zriju životom što obećava ovjerenost drugačijim pečatima nego što su to bili oni zvjezdani, moji, ničim potkrijepljeni osim vječnim što se prostiralo u srcu.
Vječno more. Iluzija što se raspada pred svrhovitošću što uspostavlja stvarnost od opipljivijih niti. Postojanijih, pristalijih tvojim prstima što započinju tkati život vrijedan tvog zauzimanja.
Haljina što leži prebačena preko naslona tvog kauča nije moja.
Čovjek koji izgovara tvoje riječi onaj je što tka repliku tvoje šutnje u mojoj sobi.
Izmjena reda veličina.
Brisani prostor jednog dojučerašnjeg beskraja. Pobjeda funkcionalnog nad refleksijama.
Moji bljeskovi, žućkasti, u očima, nestaju pred izglednim, smijeranim, očitim. Tvoji rubovi savijaju se prema unutra. Nikada više nećeš osjećati nesigurnost pred svime otvorenim i bez-zahtjevnim. Od sebe ćeš zahtijevati najviše da održiš postojanost.

Gledam te kroz tisuću godina.
Gledam te kroz sjaj grmlja odjevena samo u lišće kako nas tisuće razdvajaju istom sponom što nas ulančava kroz vrijeme i uvijek razdvoji.
To je korak ka stabilnijem sebi; uvijek za korak sebi bliže u novom jedinstvu s drugim bićem.
Ja sam oduvijek bila samo tvoje ispraćanje.
Sigurna, kao što je sigurno da je nešto oduvijek moralo od nečega početi.
Ja sam od takve tvari.
Od zaborava koji stiže sa rođenjem.



15.04.2017., 01:33
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

<< Arhiva >>



opis bloga


pričice sa starog bloga
ponešto modificirano




niska


neostvarivo utjelovljenje
paso doble
pravila sam se da ne vidim
olovno nebo
kad pomisliš to nazvati ljubavlju
skulptor
vrpce
zbrka
crtež
utočišta
izmaštala sam te
sempre verdi
nađeni rukopis
metamorfoza
vučica (labirint)
bez prtljage
uvijek je moguće gledati
čudo prirode
apstraktne forme
previd
travanjsko jutro
jesu li biljke nešto drugo
između poređenja
distanca
prije spavanja
pred zrcalom
nikad ništa zaboravljeno
nečujno
za što - ni za što
da sam došla
hoćeš li biti
u Budimpešti
uzbudljivi prizori svakodnevnice
mašnice i masnice
svijeća
kanon srca
jednog dana, možda
žena i krajolik
za jednu drugu mene
pribježišta i otpočinjanja
neumitnost
nenastanjivost
o jednom umjetniku
demetra
ogrlica
na trenutak



e-mail: florija@gmail.com






Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se

































info

design by snd

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se