uvijek je moguće gledati

Mogla sam možda sjesti kraj nje i šutjeti - iako bi me ona sigurno pitala nešto - ili razgovarati s njom, pitati je od čega živi, ima li obitelj, djecu... A možda je i ne bih pitala za tako osobne stvari iako slutim da bi mi ona već i sama ispričala i da je ne zapitam ništa. Možda sam mogla od nje ukrasti komadić korisnosti za sebe onako kako to već uzimamo od ljudi koji nemaju ništa - pa uzmemo i više nego što smo pomislili da im dajemo primijetivši da postoje. Mogla sam možda pred njom otkloniti svaku barijeru pa reći uzgred kao da primjećujem da je lijep dan: „Nemam spokoj jer sam rastrgnuta unutar sebe“.
Što bi mi rekla? Možda: „Nemam za kruh, ali vidim da si dobra žena...“
Da li bi mi rekla: „Ne trebam ništa, samo sjedim ovdje na klupi i promatram prolaznike, promatram more, prisjećam se mladosti... Ponekad me neko dijete podsjeti koliko sam ranjiva ali ono u pratnji majke još korača spokojno i zaštićeno, a okus osamljenosti i prolaznosti s kojom im se budućnost smiješi s mojih usana, učini da me nekad promotre blago – ukoliko me primijete - jer ja sam još daleko i silno nepoznata toj velikoj ispunjenosti što se oko sebe zatvara kao u tvrdu orahovu ljusku. Svoje dobro čuvano jezgro.“
Da li bi mi možda ispričala, kako za čudo – i u najhladniju večer negdje ponad njenog krova čuju se ptice kao da je rano jutro, kao da sviće... A onda bi se nasmijala i rekla da i ne primijeti kad prije protekne noć i da se cvrkuti i čuju jer sviće. „Ali svejedno je malo čudno da ih ima tako rano i zimi“, dodala bi a ja bih nastavila gledati u more misleći o tome kako je jedino svijet slobodan i neovisan o nama taj koji nas prihvaća bez pitanja.
Ne znam što bi mi rekla da sam taj trenutak stala kraj nje, jer nisam joj uputila više nego samo letimičan pogled, pomalo nesiguran kao i uvijek kada naiđem kraj nekog tko je tu s nadom što se ispruža za rukom... pa sam tako kasno, prekasno da bih popravila propušteno - previdjela da se ruka nepoznate žene što mi je mahnula s klupe opazivši moj pogled podigla u pozdrav, a ja sam samo prošla kraj nje.
15.04.2017., 01:10
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

<< Arhiva >>



opis bloga

pričice sa starog bloga




niska


neostvarivo utjelovljenje
paso doble
pravila sam se da ne vidim
olovno nebo
kad pomisliš to nazvati ljubavlju
skulptor
vrpce
zbrka
crtež
utočišta
izmaštala sam te
sempre verdi
nađeni rukopis
metamorfoza
vučica (labirint)
bez prtljage
uvijek je moguće gledati
čudo prirode
apstraktne forme
previd
travanjsko jutro
jesu li biljke nešto drugo
između poređenja
distanca
prije spavanja
pred zrcalom
nikad ništa zaboravljeno
nečujno
za što - ni za što
da sam došla
hoćeš li biti
u Budimpešti
uzbudljivi prizori svakodnevnice
mašnice i masnice
svijeća
kanon srca
jednog dana, možda
žena i krajolik
za jednu drugu mene
pribježišta i otpočinjanja
neumitnost
nenastanjivost
o jednom umjetniku
demetra
ogrlica
na trenutak



e-mail: florija@gmail.com






Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se

































info

design by snd

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se