Postoje ptice koje se javljaju cvrkutima samo u svitanje i samo u suton.
Cvrkuti su im glasni – najprije jedan spiralno izvijeni melodijski ton
a potom kao da je netko zgužvao i zgazio ono što je od cvrkuta preostalo.
I tako ponavljajući...
Potom, učinilo mi se da to ipak nije sve-jedan cvrkut nego dva.
Jedan što poziva a drugi što mu se odaziva.
Jedan što se izvija stremeći uvis i drugi što ga odmah zatim svodi do tla,
prizemljujući.
Kakve li su to ptice čudnih cvrkuta što se javljaju samo u suton i u svitanje dana?
Što li mi o njima govori upravo takva pravilnost koju je ishodila priroda?
Što o prirodi?
Što mogu naučiti, što zaključiti iz takve pravilnosti – kakvu uzročnost?
Čega bi to mogao biti simbol; na što upućuje?
Da li u tom, tako neobičnom ustroju što zaiskri kao kremen pri kretanju
cjeline sustava, pljusne kao pregršt vode izbačen lopaticom vodeničnog kola
pri njegovu ravnomijernom okretanju, leži i neka tajna šireg sustava?
Ne draga moja, odgovara mi glas koji ipak uspijeva doći do riječi:
Ti samo nisi stajala prije, u takvoj tišini – budna pred licem buđenja dana
i u smiraj kad s njega bjelina kopni – a da bi ih čula.