Kad sam čula priču o stabalcu naranče što je umrlo razbuktano toplinom lažnog proljeća u studenom da bi ga u siječnju ubio prvi mraz, shvatila sam da je i priroda ljubavi kao i priroda biljke, osjetljive i nježne biljke što svojom snagom i otpornošću može prevladati i studen zime kad zima ne bi donijela i privid proljeća.
Odjeci takve smrti traju dugo... neznano koliko dugo. Duh se uvijek iznova nadnosi nad mjestom s kojeg još nije bio spreman otići, raskinuti vezu s tijelom. Prepušten samom sebi on traži način postojanja, traži oblik, neku sponu sa životom kroz kojeg će opet zastrujati životnim sokovima, bujati obiljem.
Dugo se nisam usuđivala reći koliko je duboko moje korijenje potkopala zima. Koliko je godišnjih doba prošlo neosjetno izmjenjujući se bez mojih udijela. Sad gledam proljetno bujanje, cvjetanje stabala, vedrinu neba između isprepletenih grana, predvečerje mjestimično obojano u plavo i ružičasto kao da je dan svijetlo rublje što se nehotice opralo s komadićem tamnog i purpurno crvenog. Vrijeme odlučnim potezima kista naglašava spregu vječnog i prolaznog, pupanjem grana. Ja znam da se nikad više neću upisati u sadašnjost ovako kitnjastim rukopisom, kao bijeli cvat stabla jabuke.
Možda su moji ciklusi negdje duboko u zemlji, onkraj ravnanja velikog dirigenta na zemljanoj pozornici svijeta. Onkraj redoslijeda godišnjih doba.
"Zemljo, nije li to ono što hoćeš: nevidljiva u nama uskrsnuti? - Zar ti nije to san, jednom biti nevidljiva? - Zemljo! nevidljiva! Što, ako ne preobrazba, nevidljivi tvoj nalog? Zemljo, ljubljena, hoću. O, vjeruj, ne treba ti više proljeća da me osvojiš -, jedno, ah, jedno jedino već krvi je mojoj previše. Bezimeno za te odlučih se odavna. Svagda bila si u pravu, a tvoja sveta pomisao povjerljiva je smrt."
Rainer Maria Rilke