travanjsko jutro

Kiša pomiješana s vjetrom miluje mi obraze.
Sunce mi sa svoje tople postelje šalje prvo tek razbuđeno svjetlo, grli me.
Pod jednim mladim stablom okupa me nježno zelenilo lišća kakvim zrači placentni svijet.
Primadona breza samonikla iz raspukline u podnožju jedne kuće
izvija svoj tanki vrat ne bi li što bolje čula pjesmu svog lišća, milijuna titrica na vjetru.
Zvuk zvona s katedrale miješa se s negdje u taj tren kristalnim zvukom žlice u šalici prvog jutarnjeg čaja.
Maslačci u parku plamte gorućim živim sjajem dok jedna ženska ruka bere cvijet po cvijet tik do ograde što dijeli park od novog groblja.
U mislima stižem u jedno predvečerje kad sam prolazeći tim istim putem kroz park skrenula na travnjak zastajući kraj jednog stabalca izniklog iz smrti gotovo raspalog panja i kao hodočasnik koji bilo gdje može prepoznati oltar - kleknula kraj njeg.
„Svijet je jedno potresno mjesto...“, govorih sebi utrnulog glasa.
U parku pronalazim slobodnu klupu i čudesan trenutak kada mi kod nogu slete dva goluba.
Na kratko sam nedjeljiv prizor s njima, prije nego što stazom odšetam do stabla s kojim dijelim sve svoje neizgovorene tajne.
Prolazim kraj klupe na kojoj sjedi jedan par. Pogađam trenutak kad će on podignuti ruku i nju zagrliti.
Odvraćam pogled i gledam u zeleni atlas progoren buktinjama cvijeća.
Ostajem tiha, nemam stablu puno što za reći. Samo to - da sam sretna.

04.04.2017., 05:25
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

<< Arhiva >>





opis bloga


pričice sa starog bloga
ponešto modificirano

niska


neostvarivo utjelovljenje
paso doble
pravila sam se da ne vidim
olovno nebo
kad pomisliš to nazvati ljubavlju
skulptor
vrpce
zbrka
crtež
utočišta
izmaštala sam te
sempre verdi
nađeni rukopis
metamorfoza
vučica (labirint)
bez prtljage
uvijek je moguće gledati
čudo prirode
apstraktne forme
previd
travanjsko jutro
jesu li biljke nešto drugo
između poređenja
distanca
prije spavanja
pred zrcalom
nikad ništa zaboravljeno
nečujno
za što - ni za što
da sam došla
hoćeš li biti
u Budimpešti
uzbudljivi prizori svakodnevnice
mašnice i masnice
svijeća
kanon srca
jednog dana, možda
žena i krajolik
za jednu drugu mene
pribježišta i otpočinjanja
neumitnost
nenastanjivost
o jednom umjetniku
demetra
ogrlica
na trenutak



florija@gmail.com



O knjizi 'Viviana
- Sve ostalo su priče...'

Marinko Košćec:

Pročitao sam tvoju knjigu.
Zbog neiskustva u tom žanru,
ne osjećam se kompetentan suditi
o njezinom literarnom dosegu.
Ali mogu ti mirne savjesti reći
da je puna dirljivih mjesta,
lirskih i nježnih.
Neupitno ju je stvorila fina duša.

24.6.2015.

Ćiril Ćoh:

Stoji ono što kažeš u predgovoru - materija duboko intimnog karaktera prerasla je u svojevrsno ogledanje u jeziku kako u sredstvu izraza tako u umjetnini zbirke kao konačnom proizvodu. Tome bih dodao da zbirka jest konačna, ali zahvaljujući mnogim ogledavanjima zapravo i beskonačna. Budući da se neke pjesme mogu shvatiti kao samoogledavanje (autrefleksija) o njima samima i zbirke koje su dio, tome možemo dodati ono što kaže jedna od pjesama: knjiga je jednostavna kao formula smrti, ali istovremeno i zahtjevnija, kao formula ljubavi. Ponekad je manje zbunjujuća - kao formula iskustva, a zna biti od toga teža, kao formula čovjeka.

Nama čitaocima je dostupno samo umjetničko djelo, no, za tebe, (imam taj dojam kad čitam pjesmu 'Pred zrcalom') ova knjiga je i osobno samoogledavanje. Ono nama nije dostupno. Kad bi bilo ova zbirika ne bi bila umjetničko djelo već samo osobna ispovijest. Tvoja knjiga je još jedno svjedočanstvo da je magija umjetnosti upravo u tome da nam zatvori pristup svom izvoru i nadahnuću, a da istovremno njime napaja i hrani naš umjetnički doživljaj.

29.11.2014.


























info

design by snd