pred zrcalom

Kako se samo obmanjuješ vlastitom snagom i čvrstinom,
progovorim konačno, ostajući tupo zuriti u priliku
što zuri u zrcalo nijemim pogledom propitujući moje oči.

Što je to što najviše boli?

Boli kad ukloniš nešto što te čuvalo.
Privid da ne želiš što bi željela.
Zaklon, u kojeg si sklanjala kao u ostavu sve stvari koje si željela dijeliti.
Ponos što se lako držao uz majčinski skut što je uvijek opominjao
kad bi zaustila reći što ne treba.
Dovoljnost što je posuđivala od sebe sve ono što je željela na dar.
Šutnju što je štitila svaku riječ proisteklu iz srca
mekom opnom kroz koju su samo tukle nečujno.
Dostojnost one snage kojom si htjela poduprijeti svu snagu ljubavi
da te ne povije onda kad si bila najslabija.
Slabost koju si štitila dok se nije pričinila snagom.
Zastor pred kojim stojiš i kad se svjetla pogase izgledajući kao da čekaš ruže.
Osmijeh što se unaprijed brani da „nije trebalo“ i kad ruke
što ponekad stisnu zvonce kraj vrata ne nose ništa.
Postupnost kojom vremenu daješ u ruke da namjesto tebe vodi nit što para
jednako i pravi i krivi bod od kojih je spleten tvoj komadić života.
Hrabrost kojom te više ne kuša ljubav već sloboda
što nosi dvosjekli mač za svojim nježnim pasom.
Nježni obzir pod kojeg te sklanja nečije srce kao pod kišobran
da ne čuješ šum kojim ono više ne šumi.
Iluzija sitosti.
Glad što se njome hranila.
Osjećaj da još uvijek postojiš ondje gdje te ima više nego tu gdje stojiš.
Dugi niz godina, koje ćeš možda proživjeti a da te nikad više neće prevariti
da su to njegovi koraci.

I kada skloniš sve to, ostaje ono što najviše boli?
Ostaje istina. Zrcalo što te čekalo toliko dugo dok pred njim nisi zgrnula svu svoju prisutnost.
Ono što te čuvalo bila je odsutnost tebe.
To boli?
Ne, ne više.

25.11.2016., 19:14
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

<< Arhiva >>



opis bloga


pričice sa starog bloga
ponešto modificirano




niska


neostvarivo utjelovljenje
paso doble
pravila sam se da ne vidim
olovno nebo
kad pomisliš to nazvati ljubavlju
skulptor
vrpce
zbrka
crtež
utočišta
izmaštala sam te
sempre verdi
nađeni rukopis
metamorfoza
vučica (labirint)
bez prtljage
uvijek je moguće gledati
čudo prirode
apstraktne forme
previd
travanjsko jutro
jesu li biljke nešto drugo
između poređenja
distanca
prije spavanja
pred zrcalom
nikad ništa zaboravljeno
nečujno
za što - ni za što
da sam došla
hoćeš li biti
u Budimpešti
uzbudljivi prizori svakodnevnice
mašnice i masnice
svijeća
kanon srca
jednog dana, možda
žena i krajolik
za jednu drugu mene
pribježišta i otpočinjanja
neumitnost
nenastanjivost
o jednom umjetniku
demetra
ogrlica
na trenutak



e-mail: florija@gmail.com






Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se

































info

design by snd

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se