nikad ništa zaboravljeno

Možda je nekome čudno ali ja sam se iskreno začudila kad mi je rekao da su sjećanja pohranjena svuda po našem tijelu i da se nekad pokušam koncentrirati na, recimo, unutrašnju stranu svog bedra, jer su to predjeli iz kojih znaju izroniti sjećanja, ali tad sam se samo nasmijala govoreći mu da su to vjerojatno neke njegove osobenosti i da ako bih se i pokušala koncentrirati – svašta bi se tu moglo dogoditi!

A onda rano jutros, kad je svjetla u sobi bilo tek toliko da se jedva moglo nazrijeti da sviće, osjetih kako se moja koža sjeća svjetlosti što je prolazila samo kroz uske proreze na vratima što su vodila na prostranu terasu... njegovih pokreta dok ih je zatvarao... ruku što su se potom okretale prema meni kao suncokreti što svijetle u mraku... cvrčaka što su najednom izgubili glas i zašutjeli... I njegovih očiju – da, i njih... - i one su se sjećanjem utisnule negdje u moju kožu kao neizrecivi citat srca što sam ga na trenutak prepoznala u njihovom dubokom tamnom zrcalu.
Sjetih se i kad me poveo kroz kuću. „Ovo je moja mala soba“, pokazao mi je kad smo tek stigli. „A ova ovdje...“, razumjela sam da je nešto posebno kad je otvorio vrata uvodeći me u prozračni meki akvarel sobe što se kroz raskriljen prozor protezao dalje do mora i još dalje do modrih obrisa udaljenog otočića koji je kasnije, kad se spustila noć, izgledao sasvim blizu zbog blještavih svjetala nekog naselja nevidljivog danju. „Što misliš, da li nas vide?“, pitao je pa smo se smijali.

„Nisam nikad razmišljala o tome“, rekla sam mu taj put kad mi je govorio da su naša sjećanja pohranjena svuda po tijelu. „Ali to i nije stvar razmišljanja...“, pokušao mi je objasniti“, „ali ne znam kako objasniti jer ako to nikad nisi osjetila mora ti zvučati čudno.“

Da, uistinu je čudno, pomislila sam kad je u moju sobu nagrnulo već toliko svjetla da sam morala odmah ustati i spremiti se za posao. A zatim, i da je još čudnije, kad sam ogledajući se još jednom prije nego što ću izaći opazila da me iz ogledala promatra netko sasvim drugi.

„Da li ti se sviđa?“, pitala sam stojeći nasred sobe samo sa slamnim šeširom na glavi.

05.11.2016., 01:52
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

<< Arhiva >>



opis bloga

pričice sa starog bloga




niska


neostvarivo utjelovljenje
paso doble
pravila sam se da ne vidim
olovno nebo
kad pomisliš to nazvati ljubavlju
skulptor
vrpce
zbrka
crtež
utočišta
izmaštala sam te
sempre verdi
nađeni rukopis
metamorfoza
vučica (labirint)
bez prtljage
uvijek je moguće gledati
čudo prirode
apstraktne forme
previd
travanjsko jutro
jesu li biljke nešto drugo
između poređenja
distanca
prije spavanja
pred zrcalom
nikad ništa zaboravljeno
nečujno
za što - ni za što
da sam došla
hoćeš li biti
u Budimpešti
uzbudljivi prizori svakodnevnice
mašnice i masnice
svijeća
kanon srca
jednog dana, možda
žena i krajolik
za jednu drugu mene
pribježišta i otpočinjanja
neumitnost
nenastanjivost
o jednom umjetniku
demetra
ogrlica
na trenutak



e-mail: florija@gmail.com






Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se

































info

design by snd

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se