nikad ništa zaboravljeno

Možda je nekome čudno ali ja sam se iskreno začudila kad mi je rekao da su sjećanja pohranjena svuda po našem tijelu i da se nekad pokušam koncentrirati na, recimo, unutrašnju stranu svog bedra, jer su to predjeli iz kojih znaju izroniti sjećanja, ali tad sam se samo nasmijala govoreći mu da su to vjerojatno neke njegove osobenosti i da ako bih se i pokušala koncentrirati – svašta bi se tu moglo dogoditi!

A onda rano jutros, kad je svjetla u sobi bilo tek toliko da se jedva moglo nazrijeti da sviće, osjetih kako se moja koža sjeća svjetlosti što je prolazila samo kroz uske proreze na vratima što su vodila na prostranu terasu... njegovih pokreta dok ih je zatvarao... ruku što su se potom okretale prema meni kao suncokreti što svijetle u mraku... cvrčaka što su najednom izgubili glas i zašutjeli... I njegovih očiju – da, i njih... - i one su se sjećanjem utisnule negdje u moju kožu kao neizrecivi citat srca što sam ga na trenutak prepoznala u njihovom dubokom tamnom zrcalu.
Sjetih se i kad me poveo kroz kuću. „Ovo je moja mala soba“, pokazao mi je kad smo tek stigli. „A ova ovdje...“, razumjela sam da je nešto posebno kad je otvorio vrata uvodeći me u prozračni meki akvarel sobe što se kroz raskriljen prozor protezao dalje do mora i još dalje do modrih obrisa udaljenog otočića koji je kasnije, kad se spustila noć, izgledao sasvim blizu zbog blještavih svjetala nekog naselja nevidljivog danju. „Što misliš, da li nas vide?“, pitao je pa smo se smijali.

„Nisam nikad razmišljala o tome“, rekla sam mu taj put kad mi je govorio da su naša sjećanja pohranjena svuda po tijelu. „Ali to i nije stvar razmišljanja...“, pokušao mi je objasniti“, „ali ne znam kako objasniti jer ako to nikad nisi osjetila mora ti zvučati čudno.“

Da, uistinu je čudno, pomislila sam kad je u moju sobu nagrnulo već toliko svjetla da sam morala odmah ustati i spremiti se za posao. A zatim, i da je još čudnije, kad sam ogledajući se još jednom prije nego što ću izaći opazila da me iz ogledala promatra netko sasvim drugi.

„Da li ti se sviđa?“, pitala sam stojeći nasred sobe samo sa slamnim šeširom na glavi.

05.11.2016., 01:52
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

<< Arhiva >>





opis bloga


pričice sa starog bloga
ponešto modificirano

niska


neostvarivo utjelovljenje
paso doble
pravila sam se da ne vidim
olovno nebo
kad pomisliš to nazvati ljubavlju
skulptor
vrpce
zbrka
crtež
utočišta
izmaštala sam te
sempre verdi
nađeni rukopis
metamorfoza
vučica (labirint)
bez prtljage
uvijek je moguće gledati
čudo prirode
apstraktne forme
previd
travanjsko jutro
jesu li biljke nešto drugo
između poređenja
distanca
prije spavanja
pred zrcalom
nikad ništa zaboravljeno
nečujno
za što - ni za što
da sam došla
hoćeš li biti
u Budimpešti
uzbudljivi prizori svakodnevnice
mašnice i masnice
svijeća
kanon srca
jednog dana, možda
žena i krajolik
za jednu drugu mene
pribježišta i otpočinjanja
neumitnost
nenastanjivost
o jednom umjetniku
demetra
ogrlica
na trenutak



florija@gmail.com



O knjizi 'Viviana
- Sve ostalo su priče...'

Marinko Košćec:

Pročitao sam tvoju knjigu.
Zbog neiskustva u tom žanru,
ne osjećam se kompetentan suditi
o njezinom literarnom dosegu.
Ali mogu ti mirne savjesti reći
da je puna dirljivih mjesta,
lirskih i nježnih.
Neupitno ju je stvorila fina duša.

24.6.2015.

Ćiril Ćoh:

Stoji ono što kažeš u predgovoru - materija duboko intimnog karaktera prerasla je u svojevrsno ogledanje u jeziku kako u sredstvu izraza tako u umjetnini zbirke kao konačnom proizvodu. Tome bih dodao da zbirka jest konačna, ali zahvaljujući mnogim ogledavanjima zapravo i beskonačna. Budući da se neke pjesme mogu shvatiti kao samoogledavanje (autrefleksija) o njima samima i zbirke koje su dio, tome možemo dodati ono što kaže jedna od pjesama: knjiga je jednostavna kao formula smrti, ali istovremeno i zahtjevnija, kao formula ljubavi. Ponekad je manje zbunjujuća - kao formula iskustva, a zna biti od toga teža, kao formula čovjeka.

Nama čitaocima je dostupno samo umjetničko djelo, no, za tebe, (imam taj dojam kad čitam pjesmu 'Pred zrcalom') ova knjiga je i osobno samoogledavanje. Ono nama nije dostupno. Kad bi bilo ova zbirika ne bi bila umjetničko djelo već samo osobna ispovijest. Tvoja knjiga je još jedno svjedočanstvo da je magija umjetnosti upravo u tome da nam zatvori pristup svom izvoru i nadahnuću, a da istovremno njime napaja i hrani naš umjetnički doživljaj.

29.11.2014.


























info

design by snd