nečujno

„Znaš što bih voljela?“, pitala sam te ali nisi čuo. „Voljela bih obući dugačku haljinu od prozračnog bijelog tila i nestati“, ali ti nisi čuo ni to. Pričali smo o mnogim stvarima pa nisi mogao čuti kada sam spomenula i šešir... širokog oboda, bijeli, sa suhim cvijećem a možda i svježim. „Mogla bih sad istrčati na kišu, što misliš?“, ali pitanje se izgubilo negdje u prepričavanju nekih čudnih koincidencija koje nas prate, što sam pozorno slušala jer nisam željela propustiti ni jednu tvoju riječ. Tek povremeno upitala bih te nečujno što misliš da ipak obučem haljinu od zelene svile i stavim brošić od jantara, onaj maleni zlatno žuti grozd što sam ga čuvala neupotrebljivog jer nije imao kvačicu kojom bi se kopčao pa sam ga držala u kutijici. „Idem ga sad donijeti!“, rekla sam brzo ali kad sam se vratila opet smo se nečim zapričali pa ti ga nisam stigla pokazati. „Nisi me pitao što držim u ruci? Pokazat ću ti“, započela sam tajanstveno kao da je taj žučkasti grumen mjerica suhog zlata, ali ti si već ustao uzeti knjigu s police a ja ostala očarano gledati u tvoje prste dok su je listali tražeći neki zaboravljeni pasus i zaboravila na brošić.
U trenutku kad je naš razgovor postajao prigušen i polako kao i svaku večer vodio ka poljupcu za laku noć, pitala sam te isuviše tiho da bi čuo, ne čini li ti se da je ljubičasta boja zalaska sunca ona koja bi se idealno slagala s mojom prozračnom bijelom haljinom i nešto suhog cvijeća... jer nisam znala kako da ti opišem drugačije onu čistu bijelu svjetlost bez boja duge, ali ti si već spavao a ne bi ni znao što pričam...

Ne mogu ti objasniti boje duše bez svijeta što ih zrcali kao ni ljubav bez oblika lakoće s kojim nestaju granice tog svijeta pa ona postaje prozračnom i lakom - toliko lakom da nisi ni osjetio kad sam te pokrila. A onda polako, kao kada pada snijeg, spustila sam svoj dlan sasvim bijel do tvog lica i otkinula jedno pero iz svojih krila. „Uzmi slobodno“, rekla sam tvom snu, „to je samo obično pero. Samo da se sjetiš da sam tu bila, jednom, kad se probudiš“.
05.11.2016., 00:19
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

<< Arhiva >>



opis bloga


pričice sa starog bloga
ponešto modificirano




niska


neostvarivo utjelovljenje
paso doble
pravila sam se da ne vidim
olovno nebo
kad pomisliš to nazvati ljubavlju
skulptor
vrpce
zbrka
crtež
utočišta
izmaštala sam te
sempre verdi
nađeni rukopis
metamorfoza
vučica (labirint)
bez prtljage
uvijek je moguće gledati
čudo prirode
apstraktne forme
previd
travanjsko jutro
jesu li biljke nešto drugo
između poređenja
distanca
prije spavanja
pred zrcalom
nikad ništa zaboravljeno
nečujno
za što - ni za što
da sam došla
hoćeš li biti
u Budimpešti
uzbudljivi prizori svakodnevnice
mašnice i masnice
svijeća
kanon srca
jednog dana, možda
žena i krajolik
za jednu drugu mene
pribježišta i otpočinjanja
neumitnost
nenastanjivost
o jednom umjetniku
demetra
ogrlica
na trenutak



e-mail: florija@gmail.com






Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se

































info

design by snd

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se