za što - ni za što

Molim da se riječ Ljubav ne spominje više u mom prisustvu.
Molim da imate obzira prema mom sluhu i da me poštedite potresenosti!
Zar ne znate u koju strunu dotičete, koji damar? Zar ne vidite kakvog duha iz boce zazivate i budite samo da bi sudjelovao u vašem čavrljanju?
Molim da mi se ime više olako ne izgovara jer val koji me tad potopi nije običan i učas me opustoši. Vi i ne znate kako ostajem gola, kao od majke rođena, s prvim plačem što se vječito ponavlja.
A na pravdi Boga!

27.10.2016., 00:44
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

da sam došla

Ne bih više nikad mogla pisati, da sam Ti došla.
Napisati na primjer pokisle ruže ili svelo lišće a da to zvuči vjerodostojno.
Ne bih više mogla slušati Bachove fuge jer bi moja utroba odzvanjala prazninom što bi mi parala sluh.
Od proljetnog buđenja okretala bih glavu jer ne bih više bila dostojna dostojanstva s kojim priroda ćuti.
Ne bih se mogla obraćati licem nebu jer bi moja izdaja bila prevelika, da bih se negdje pod njim mogla skriti.
Ispod kišobrana virila bih kao i svatko tko se boji pokisnuti.
Ne bih više mogla gledati u očima prolaznika prosjaj njihovih života, gledati u očima beskućnika tamnu i gustu prisebnost što pada poput olova ondje gdje i njihov pogled niti se osmjehivati djeci i proći kraj mimoza što ih uokolo nudi ulični prodavač cvijeća čudeći se tom blistavom žutilu u naručju prljavosivog kaputa.
Ne bih opet mogla ući u katedralu i stajati po strani nadajući se da će me Nevidljivo vidjeti i čuti moje srce, a onda iz nje izaći u vjetrovito svijetlo popodne puštajući vjetru da me umiva.
Od šetnje obalom rijeke odvratila bi me tuga koja više ne bi htjela šetati sa mnom.
Od rascvalog bijelog cvata što ga natapa bol već prolaznog – da sam cvijet – bila bi gora gola stapka mog vrata čiju pustoš ispraća Tvoj pogled.
Iz mojih prstiju više nikad ne bi potekla poezija.

Nikad tako ja ne pretekoh sebe da bih se sustigla stižući prije nego što bi ijedna od nas mogla nastaviti dalje.
Na mjestu gdje sam se na putu k Tebi zaustavila bilo je isuviše mračno da bih vidjela gdje stojim, prije nego što sam se okrenula i krenula natrag.
Da se nisam okrenula a oči već privikle na mrak da vidim, ne bih nikad mogla napisati da su od puta malo dalje svijeće, crvene svijeće groblja, lelujale goreći narančastim plamenom na vjetru...
27.10.2016., 00:08
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

hoćeš li biti

Hoćeš li biti tu i kad mi izblijede trepavice,
Kada izblijedi buduće kao rukopis noći što blijedi pred zoru
Ostajuć bez modre tinte.
Hoćeš li povješati sve besmilice oko kojih trošismo živote,
Kao umjetne leptire po zavjesi, što su nekad bili moderni?
Da budeš staromodan kao pisamce na pladnju, rukoljub, čast,
Rumenilo u obrazima?
Hoćeš li šetati sa mnom krajolikom mojih sjećanja
I kad mi koraci postanu teški i bez žurbe
A lice se sve duže zadržavalo u okviru prozora kao slika
Pričvršćena trenucima utonulim u razmišljanje.
Hoćeš li narušiti moju samodostatnost potrebom
za tvojim prisustvom, nježnošću, pažnjom, vrlinom dosljednosti?
Hoćeš li znati čitati s mojih usana i kada šute, iz očiju, držanja, kretnji?
Ugledati umorene duge onakve kakve biše u svojoj raskoši!
Ugledati mene – kakva oduvijek jesam – samo sklonjena
Pred okom prekratkoga vida. Sklonjena od svrstanosti svijeta...


Nemoj! Nećeš me moći izdržati.
Ne otvaraj ništa što ne možeš ispuniti.
Taj ključ nije na predvidivom mjestu – ispod lončanice s cvijećem.

26.10.2016., 12:45
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

u Budimpešti

- I košaru želite?
- I košaru, dakako.
Zajedno s đurđicama.
Žofiku, ipak - šapnuh u sebi -
ne viđaš svakoga dana.

- Enes Kišević


"O, kako su lijepe đurđice! Odakle ti?!", uzviknu Sanja ugledavši u mojim rukama stručak sniježno bijelih cvjetića i smjesti se za stol za kojim smo već sjedile nas tri čekajući da nam se pridruže i ostale djevojke iz grupe u jednom kafeu u gradu u koji tek što smo bile stigle tu večer i nakon što smo se smjestile u hotel potražile neko ugodno mjesto za večernji izlazak.
"Jesi li vidjela?", odvrati joj Ada zagonetno zaigranih očiju i pogleda me: "Dobila ih je od jednog momka."
"Štoo?!", pogled kojim se Sanja zapiljila u mene ostao je zainteresirano neodlučan vagajući se između nevjerice i vjerovanja ali đurđice su bile tu i ona je samo željela čuti pojedinosti. "Ne mogu vjerovati! Pa kako to?...", smijala se zarumenjena kao da je upravo ona dobila cvijeće.
"A, fino", kažem nonšalantno kao da je najprirodnija stvar na svijetu da u nepoznatom gradu u nepoznatom kafeu od nepoznatog muškarca dobijem buketić. "Ušle smo i kako nije bilo slobodnog mjesta vlasnik kafea nam je ponudio da pričekamo koji minut dok nam on ne pronađe mjesto, i tako... dok smo čekale, iz košare s cvijećem što je jedan starac pronosio između stolova nudeći kao da tiho recitira, jedan muškarac je odabrao buketić, platio a onda nam prišao, naklonio se i poklonio mi cvijeće."
"Ne mogu vjerovati", Sanja je izgledala kao da joj treba lepeza za rashlađivanje obraza. "To je tako romantično... A kako je izgledao, stariji, mlađi?"
"Mlađi, naravno", odgovorim kao da stariji uopće nije dolazio u obzir. A onda počnem opisivati kako je predivno izgledao udovoljavajući njenoj znatiželji a sebi laskajući: "Elegantan, visok, vitak, u tamnijem odijelu, svijetlo smeđe kose... a znaš - kad me pogledao - u njegovim očima uopće nije bilo vatrenog žara nego tek neke topline boje meda ili boje maslačka... nešto lepršavo a prijanjajuće u isti mah, nježno i nenametljivo. Da je Francuz zvao bi se Žilijen, sasvim sigurno", poantiram konačno.
Pogledam Sanju i učini mi se da ona polako klizi sa stolice a da to i ne primjećuje pa je uhvatim za ruku i upitam što će popiti. Ostale djevojke su se smješkale gledajući predstavu ili razgledale koktel kartu pokušavajući odabrati nešto najegzotičnije između mnoštva egzotičnih koktela koje bi vrijedilo kušati.
"To ti je sigurno podiglo ego", zaključi Sanja prije nego što se odlučila za Las Palmas, ozbiljnije nego što bih ja i dalje mogla nastaviti u istom tonu ostavljajući je u lažnom uvjerenju pa sam joj odlučila reći istinu.
"Nisam dobila cvijeće ni od koga, sama sam ga kupila", osmijehnem se i zagolicam je pogledom. "Zar si stvarno povjerovala da bi mi se takvo što moglo dogoditi? Starac je bio presretan što je netko od njega htio kupiti cvijeće i recitirao nam je na mađarskom nešto tiho - sve dok nam nije ponuđen slobodan stol - ali mi ga ništa nismo razumjele."
Ostatak večeri provele smo u priči, smijući se i jedna drugoj tobože zavideći na ljepšoj boji koktela, razmjenjujući čaše i kušajući jedna od druge bar gutljaj a onda procjenjujući čiji je koktel najbolji!
U jednom trenutku susretnem Sanjim pogled dok je sjetno gledala u buketić odložen na stol, a onda kao da nastavlja neki tihi razgovor vođen sa sobom u mislima, samo nadoveže naglas: "I tako..... dobiješ ti ove lijepe đurđice od nekog nepoznatog muškarca...." ....




24.10.2016., 16:25
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

uzbudljivi prizori svakodnevnice

Bilježim:
Alarm, kojim jutro započinje kao tura pića - još jednom isto! Haljina za plažu prenamjenjena u spavaćicu otkako se otkuhala u stroju za pranje pa više nije za plažu. Par nogu što se polako izvijaju i izvlače ispod pokrivača. Par papuča. Nevoljko ustajanje. Odlazak u kupatilo i ulazak u kadu. Topla kompozicija vodenog mlaza iz tuša u svim varijacijama naglog prestanka dotoka tople. U ogledalu netko koga pokušavam prepoznati i ne pada mi na pamet osmijehnuti se tom neznancu. Osmjehujem se tek u ogledalu lifta osvijetljena neonskim svjetlom za slučaj da nisam dobro vidjela kako izgledam prije nego što sam izašla. Osmjehujem se kao mrtvac koji je uskrsnuo i zeznuo stvar kad su već svi došli izraziti sućut.

Odabirem na izlasku, lijevu ili desnu stranu kojom ću krenuti. Dok hodam, odabirem mjesta bez psećeg izmeta prolazeći kroz centralni gradski park. Bacam se usput kao od šale u gomilice raznobojnog suhog lišća kojeg su radnici Parkova uredno skupili u hrpe. Razbacujem ih rukama i razdragano uranjam u šuštavo lišće, cičim, smijem se, dozivam prijateljicu... Otac u sivom odijelu na dvoredno kopčanje sjedi na klupi i puši, prijeti mi prstom. Blistavi komad jutarnjeg sunca odbija mu se od stakla naočala pravo u moje oči pa okrećem glavu i prolazim dalje. Kad se vratim, putujući kroz vrijeme, donijet će mi prve kestene u još toplom fišeku i uštinuti za obraz.

Pred obično prepunim kontejnerom smeća skrećem lijevo i ulazim u hol novogradnje u kojoj radim. Uspinjem se stubama na prvi kat i prolazim kroz uredsko predvorje. Tražim kukicu da okačim kaput. Poravnavam suknju.
Pritiskam potom dugme za kavu, dugme za kompjutor. Na trenutak, pogled mi pada na mjesto gdje se jučer iz zraka strmoglavio golub i ostao ležati na pločniku s trunkom krvi na kljunu. Prozori okolnih zgrada ne odaju odakle je stigao hitac. Gelerima izbušene fasade ne odaju vrisak dok je netko iza zida nekoć rezao kruh. Prelazio preko sobe, ogrtao džemper...
Ovdje golubovi često udaraju o stakla prozora, ne znam zašto. Mislila sam da oni imaju nepogrešivo čulo koje ih spašava od udara u stvari ali možda im je samo tijesno u praznini između zgrada nalik na kavez iz kojeg žele odletjeti.
Plaši me mukli udarac u staklo. Ravnodušno nebo zakriljeno metalnim rebrima sivkastih venecijanskih roletni. Vrijeme što nas sve nevidljivo dodiruje. Površnost kojom ljudi jedni drugima zadaju bol bez prethodne anestezije.
Može li se naviknuti na bol?

Bilježim dalje... Pauza za ručak. Tikvice na žaru s paprikom koja bi oljutila i malo veću zajednicu ljudi nego što je ovo digitalno pleme u kojem sam ja Skvo koja puši. Pušim. Dimnim signalima poručujem kapucino ali me ignoriraju. Jedino ne sjedim s nogama prekriženim u krilu nego ih držim zakačene za prečke na stolici koja ima više funkcija. Trenutno se ljuljuškam. Razmišljam što spremiti za večeru a da nije opet tjestenina. Izlazim, kad je svjetlost dana već nepovratno otišla za taj dan. Odabirem tramvaj u kojem je najmanje gužve.
Bilježim da ova bilješka nikad ne može postati priča. Nedostaje joj zaplet a on se uvijek, uzbudljiv, dogodi samo kad spavam.

Kad se probudim, ne sjećam se više ničega.

20.10.2016., 21:35
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

mašnice i masnice

Jutros sam se probudila u prvom licu jednine. Nije tu bila ni Erika ni Sara ni Klara ni Donatella, još manje ona Versace... nego ja jacata. Od glave do pete.
Ustala sam i protegnula se pred ogledalom, ali najprije sam se protegnula na madracu koliko sam duga zbacivši pokrivač da mi on ne bi bio mjera protežnosti pa sam tako protežući se ispred ogledala zapazila da mnogo bolje izgledam s rukama visoko podignutim iznad glave, kao da se bezrezervno predajem ili držim plafon da ne padne... Savršeno, rekla bih.
Nisam imala snage raditi sklekove a nisam imala ni prostora za sklekove, sve je bilo prepuno stvari jer su mi gosti koje sam primila na neodređeno, tako - s rukama iznad glave, predajući se - ostavili tek toliko prostora da mogu na rukama nositi tacne s raznovrsnim posluženjima izvijajući se između stvari kao da vozim slalom ili se na obuci za vožnju automobilom provlačim između čunjeva što objašnjava i brojne masnice na mojim nogama uključujući i jednu najnoviju od jutros kad sam udarila u stol.
Probudila sam se dakle, potpuno bez iluzija o mom Ja i stala pred ogledalo samo u donjem rublju. Što sam ono pisala sinoć kad se činilo da već svi spavaju? Velike teme? Život iz vizure žene koja je naizgled digla ruke od svega i predala se? Život iz vizure žene koja već stoji na drugoj obali i piše o svim besmislicama i opsjenama kojima zaogrćemo vlastiti život misleći kako uistinu živimo i da smo to mi sami? Kako nevjerodostojno, pomislim. Pa nisi u stanju ni tog gostujućeg klinca prostrijeliti pogledom kad ti u ponoć zatraži da mu skuhaš tjesteninu i primakne na centimetar od očiju knjigu o vampirima da mu usput i čitaš, a htjela bi pisati o hrabrosti i istinoljubivosti.
"Špageti ili mašnice?"

Probudila sam se kao nova. Rekoh: „Erika, pokupi svoje čarape i nosi mi ih s očiju! Klara, svoje bočice s kremama i eyeliner - to mi je nepoznato, to nije moje - nosi! Sara, ne pričaj mi besmislice o neprokapanim kapima kiše u teškim sivim oblacima i o slutnjama što mirišu na čaj od kamilice jer se smrtno plašim kako ću se jednog jutra probuditi bez mogućnosti da ustanem i povratiti od samog mirisa kamilice. I da, mogla bi već jednom ispljunuti tu mjesečinu iz svojih ustiju jer za ispiranje svakako možeš uzeti i nešto manje arhetipsko, primjerice, neki blagi antispetik kojim usput možeš očistiti i jezik. Samo nemoj ovdje, molim te, imaš za to kupaonu. I ti Glorija, nestani!!! Sa svojim dijetama, sa svojim strahovima da ćeš se prejesti od zalogaja zanosa više - kojima, uzgred, ne možeš odoljeti - a ustručavaš se samo zbog straha da će ti jednom netko izmaknuti tvoj bajkoviti tanjur ispred nosa baš kad si ga duboko zarovila u oblačić tople i mirisne pare... aah, nestanite djevojke!!!“

Ovdje sam jutros samo ja. Ja, per aspera ad astra. I baš se dobro osjećam u svom tijelu. Nema veze ni ako je to samo danas. Odlučila sam. Pravit ću mašnice kad ja to hoću i kome ja hoću!
20.10.2016., 21:17
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

svijeća

Preblizu sam da bi me sanjao.
- W. Szimborska


Bila je sasvim obična noć. Svijeća je gorjela a on je spavao. Stajala je i ogledala se u tamnom prozorskom staklu.
Bila je obična, neprozirna noć. Gorjela je a on je spavao utopljen u topli sfumato narančastog svjetla što je blago lebdio nad njim. Sjećala se kako je nekoć njegovo lice svijetlilo istim plamenom što se stapao s njenim u nježni narančasti krug toplih plamsaja od kojih je postajala sva meka i podatna i nesvjesna ičega drugog do njegova daha što je toplu razgarao pa je postala posve topiva i neotporna.
Sada je tek slabašno svijetlila i svojim titravim okom promatrala njegovo lice u snu sasvim običnog sna. Sna bez snova, umornog sna. Onakvog kakav ne ostavlja mjesta sumnji da je taj san samo spokojno disanje dok spava, pa je i sama uzdahnula jednom duboko - toliko duboko - da se sama od sebe nečujno ugasila.
20.10.2016., 21:00
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

kanon srca

Ne pišem više o ljubavi. Kao da se i ima što reći o onom čulnom osjećaju što govori sam za sebe. U svojoj dubokoj sklonjenosti što se raskriva intenzitetom i ovlada poput kakvog velikog književnog klasika koji vlada riječju pred kojom stojim tek kao čitatelj, razmišljam... ćutim značenja.
Kanon srca. Veliki klasik za kojeg sam samo bilješka na margini.
S margine imam pogled u nutarnje. U rukopis što isplivava kao reljef drevnog pisma čija značenja prepoznajem kada se s njega sklone slojevi vremena što su ga skrivali.
Zar bi se išta i smjelo reći? Zar je riječ tvrdnja snažnija od one neizrečene, slobodne i plahe što izmaknu ubojstvu riječju kao srna pucnjima iz zasjede? Izmaknu zamkama riječi posvud razmještenih i prikrivenih ako nema i nešto moćnije od njih samih pa one postaju presudne. Postaju tvorci: iluzija ili iluzije bolno sasijecaju.
Zbilja, nema se što pisati o ljubavi. Ona sama navodi da je se tek imenuje kad ne znaš kako drugačije nazvati osjećaj što se sam svojom stvarnošću uzdiže u tebi i razlijeva toplom plimom unutar tvojih grudi, dok ti vjetar udara u lice, a misao razgleda predio vlastitog srca kao što katkad budni u čistom svjetlu zore gledamo događanje novog dana.
U riječima se zadržava prolaznost. Kao fotografijom prizor blistavih kristala kapi kiše zaostalih na paukovoj mreži. Gutljaj vode zadržan od kiše u neobičnoj čaški nekog cvijeta. Prizor duge uhvaćen u objektiv. Cvijet u zapučku ponad kojeg skriven rubovima slike lebdio je nečiji osmijeh.
Ja te u sebi sadržim drugačije.
Kao osjetne oscilacije nježnih prijelaza, oseke i plime, smjenu dana i noći, sna i budnosti, godišnjih doba... dok cjelina ostaje na svom mjestu.

18.10.2016., 22:00
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

jednog dana, možda

Jednog dana, možda ću stajati na kolodvoru, u tamno plavom kostimu, uredno začešljane poluduge kose i usana namazanim ružem u boji maline, smiješeći se prvom proljetnom pariškom suncu i prvom susretu s novim gradom, u lakom doticanju s prozračnim i mekim oblačićima na azurno plavom nebu.
Možda ću opet pronaći sebe i uskladiti se s vlastitim koracima koji će me povesti ulicama što ću ih ponovno otvarati pogledom kao što sam to činila uvijek kad sam bila sretna, dotičući se usput njegovanog cvijeća u okvirima prozora i prosjaja zavjesa iza prozora, dotičući se lica prolaznika i mekih melodičnih zvukova što ostavljaju čula otvorenim i slobodnim, u ulicama bez gradskog prometa.
Možda ću opet ugledati sebe u zrcalnom odrazu nekog izloga i poželjeti ući u prvi cafe i poručiti nešto egzotično poput kave s cimetom ili aromatičnim klinčićem, udišući duboko alkemiju mirisa Istoka i Zapada koju plijenim u krvi poput žene što za susjednim stolom osmijehom plijeni oči muškarca dok joj on priča nešto izražajno kao da recitira Baudleairea ili opisuje neko biće tanušno poput madone naivnih flamanskih slikara.
Možda ću opet u sebi pronaći ženu, sklonjenu od sebe, kao i moju crnu večernju torbicu sklonjenu u ladicu s rubljem i zgrnutu njime, dok čeka neku stvarniju mene i neku mene ponovno stopivu s njenim crnim svilenim tkanjem na kojem sjaje opalnim sjajem perle uobličene u lijepe tamne cvjetove.

Ponekad otvorim ladicu s rubljem i uzmem bilježnicu skrivenu pod njim.
Zveket praporaca najednom zastaje pred mojom kućom, a momčić razbarušene kose što će nekoliko puta lako pokucati na vrata držeći u ruci tek smaknut kačket, pruža mi pismo vraćeno i nekako oskvrnuto tim povratkom i prepušteno sebi s nezamjetnim pečatima prstiju što ga nisu primili rasutim po bijeloj omotnici kao otočići u moru opustošeni slanama i vjetrom. Srce se stegnulo otimajući mi riječi i nadnoseći me cijelu nad onim jedinim preostalim, koje sam još mogla naći, a da one ne bace sjenku na jednu svijetlu sliku koju sam željela sačuvati... Margot me sutradan povela u šetnju dolinom što se rasprotire imanjem u okolici kuće, čitajući iz sjenki mog lica. Tu je i jedan bliski ruski prijatelj - breza nagnuta nad jezercem usred čistog zelenog prostranstva. S večeri, rubin zalazećeg Sunca kojeg gledam s prozora svoje sobe, ostavlja talog svojih tečnih kristala u modrini ispod mojih očiju...
To strahotno iskustvo ostavljenosti okiva srce u zamku ljubavnog rasprostiranja kad ono prelazi i preko sjenki, jer su sjenke naša svjetla što izviru iz tamnih pukotina onog bića koje ne želi stajati zaslijepljeno... - zapisujem u svoju bilježnicu i vraćam je u ladicu ispod rublja.


Ponekad otvorim ladicu i dotaknem je. Njen staklasti prosjaj crne ikre priziva fluid moje kože da opet prospe lakoćom svojih odsjaja svijetlu prethodnicu mene u bilo koji predio preslikan iz nutrine mojih vlastitih čežnji što su uvijek jedan oblik prisutnosti iz kojeg je jednom moguće gledati.
„Osim kad nije“, prisjetim se omiljene uzrečice jedne moje prijateljice, ponovno uhvativši sebe kako sam mislima odlutala sa stranice knjige koju upravo čitam, ali i ne čitam, nego svom nedosljednošću jednog nedosljednog čitatelja, sanjarim i rascvjetavam pupoljke do tad zavijenih vlastitih misli a onda s par istrglih latica popalih po njoj, ostavljam i knjigu na stol.





15.10.2016., 13:24
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>



opis bloga

pričice sa starog bloga




niska


neostvarivo utjelovljenje
paso doble
pravila sam se da ne vidim
olovno nebo
kad pomisliš to nazvati ljubavlju
skulptor
vrpce
zbrka
crtež
utočišta
izmaštala sam te
sempre verdi
nađeni rukopis
metamorfoza
vučica (labirint)
bez prtljage
uvijek je moguće gledati
čudo prirode
apstraktne forme
previd
travanjsko jutro
jesu li biljke nešto drugo
između poređenja
distanca
prije spavanja
pred zrcalom
nikad ništa zaboravljeno
nečujno
za što - ni za što
da sam došla
hoćeš li biti
u Budimpešti
uzbudljivi prizori svakodnevnice
mašnice i masnice
svijeća
kanon srca
jednog dana, možda
žena i krajolik
za jednu drugu mene
pribježišta i otpočinjanja
neumitnost
nenastanjivost
o jednom umjetniku
demetra
ogrlica
na trenutak



e-mail: florija@gmail.com






Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se

































info

design by snd

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se