u Budimpešti

- I košaru želite?
- I košaru, dakako.
Zajedno s đurđicama.
Žofiku, ipak - šapnuh u sebi -
ne viđaš svakoga dana.

- Enes Kišević


"O, kako su lijepe đurđice! Odakle ti?!", uzviknu Sanja ugledavši u mojim rukama stručak sniježno bijelih cvjetića i smjesti se za stol za kojim smo već sjedile nas tri čekajući da nam se pridruže i ostale djevojke iz grupe u jednom kafeu u gradu u koji tek što smo bile stigle tu večer i nakon što smo se smjestile u hotel potražile neko ugodno mjesto za večernji izlazak.
"Jesi li vidjela?", odvrati joj Ada zagonetno zaigranih očiju i pogleda me: "Dobila ih je od jednog momka."
"Štoo?!", pogled kojim se Sanja zapiljila u mene ostao je zainteresirano neodlučan vagajući se između nevjerice i vjerovanja ali đurđice su bile tu i ona je samo željela čuti pojedinosti. "Ne mogu vjerovati! Pa kako to?...", smijala se zarumenjena kao da je upravo ona dobila cvijeće.
"A, fino", kažem nonšalantno kao da je najprirodnija stvar na svijetu da u nepoznatom gradu u nepoznatom kafeu od nepoznatog muškarca dobijem buketić. "Ušle smo i kako nije bilo slobodnog mjesta vlasnik kafea nam je ponudio da pričekamo koji minut dok nam on ne pronađe mjesto, i tako... dok smo čekale, iz košare s cvijećem što je jedan starac pronosio između stolova nudeći kao da tiho recitira, jedan muškarac je odabrao buketić, platio a onda nam prišao, naklonio se i poklonio mi cvijeće."
"Ne mogu vjerovati", Sanja je izgledala kao da joj treba lepeza za rashlađivanje obraza. "To je tako romantično... A kako je izgledao, stariji, mlađi?"
"Mlađi, naravno", odgovorim kao da stariji uopće nije dolazio u obzir. A onda počnem opisivati kako je predivno izgledao udovoljavajući njenoj znatiželji a sebi laskajući: "Elegantan, visok, vitak, u tamnijem odijelu, svijetlo smeđe kose... a znaš - kad me pogledao - u njegovim očima uopće nije bilo vatrenog žara nego tek neke topline boje meda ili boje maslačka... nešto lepršavo a prijanjajuće u isti mah, nježno i nenametljivo. Da je Francuz zvao bi se Žilijen, sasvim sigurno", poantiram konačno.
Pogledam Sanju i učini mi se da ona polako klizi sa stolice a da to i ne primjećuje pa je uhvatim za ruku i upitam što će popiti. Ostale djevojke su se smješkale gledajući predstavu ili razgledale koktel kartu pokušavajući odabrati nešto najegzotičnije između mnoštva egzotičnih koktela koje bi vrijedilo kušati.
"To ti je sigurno podiglo ego", zaključi Sanja prije nego što se odlučila za Las Palmas, ozbiljnije nego što bih ja i dalje mogla nastaviti u istom tonu ostavljajući je u lažnom uvjerenju pa sam joj odlučila reći istinu.
"Nisam dobila cvijeće ni od koga, sama sam ga kupila", osmijehnem se i zagolicam je pogledom. "Zar si stvarno povjerovala da bi mi se takvo što moglo dogoditi? Starac je bio presretan što je netko od njega htio kupiti cvijeće i recitirao nam je na mađarskom nešto tiho - sve dok nam nije ponuđen slobodan stol - ali mi ga ništa nismo razumjele."
Ostatak večeri provele smo u priči, smijući se i jedna drugoj tobože zavideći na ljepšoj boji koktela, razmjenjujući čaše i kušajući jedna od druge bar gutljaj a onda procjenjujući čiji je koktel najbolji!
U jednom trenutku susretnem Sanjim pogled dok je sjetno gledala u buketić odložen na stol, a onda kao da nastavlja neki tihi razgovor vođen sa sobom u mislima, samo nadoveže naglas: "I tako..... dobiješ ti ove lijepe đurđice od nekog nepoznatog muškarca...." ....




24.10.2016., 16:25
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

<< Arhiva >>





opis bloga


pričice sa starog bloga
ponešto modificirano

niska


neostvarivo utjelovljenje
paso doble
pravila sam se da ne vidim
olovno nebo
kad pomisliš to nazvati ljubavlju
skulptor
vrpce
zbrka
crtež
utočišta
izmaštala sam te
sempre verdi
nađeni rukopis
metamorfoza
vučica (labirint)
bez prtljage
uvijek je moguće gledati
čudo prirode
apstraktne forme
previd
travanjsko jutro
jesu li biljke nešto drugo
između poređenja
distanca
prije spavanja
pred zrcalom
nikad ništa zaboravljeno
nečujno
za što - ni za što
da sam došla
hoćeš li biti
u Budimpešti
uzbudljivi prizori svakodnevnice
mašnice i masnice
svijeća
kanon srca
jednog dana, možda
žena i krajolik
za jednu drugu mene
pribježišta i otpočinjanja
neumitnost
nenastanjivost
o jednom umjetniku
demetra
ogrlica
na trenutak



florija@gmail.com



O knjizi 'Viviana
- Sve ostalo su priče...'

Marinko Košćec:

Pročitao sam tvoju knjigu.
Zbog neiskustva u tom žanru,
ne osjećam se kompetentan suditi
o njezinom literarnom dosegu.
Ali mogu ti mirne savjesti reći
da je puna dirljivih mjesta,
lirskih i nježnih.
Neupitno ju je stvorila fina duša.

24.6.2015.

Ćiril Ćoh:

Stoji ono što kažeš u predgovoru - materija duboko intimnog karaktera prerasla je u svojevrsno ogledanje u jeziku kako u sredstvu izraza tako u umjetnini zbirke kao konačnom proizvodu. Tome bih dodao da zbirka jest konačna, ali zahvaljujući mnogim ogledavanjima zapravo i beskonačna. Budući da se neke pjesme mogu shvatiti kao samoogledavanje (autrefleksija) o njima samima i zbirke koje su dio, tome možemo dodati ono što kaže jedna od pjesama: knjiga je jednostavna kao formula smrti, ali istovremeno i zahtjevnija, kao formula ljubavi. Ponekad je manje zbunjujuća - kao formula iskustva, a zna biti od toga teža, kao formula čovjeka.

Nama čitaocima je dostupno samo umjetničko djelo, no, za tebe, (imam taj dojam kad čitam pjesmu 'Pred zrcalom') ova knjiga je i osobno samoogledavanje. Ono nama nije dostupno. Kad bi bilo ova zbirika ne bi bila umjetničko djelo već samo osobna ispovijest. Tvoja knjiga je još jedno svjedočanstvo da je magija umjetnosti upravo u tome da nam zatvori pristup svom izvoru i nadahnuću, a da istovremno njime napaja i hrani naš umjetnički doživljaj.

29.11.2014.


























info

design by snd