uzbudljivi prizori svakodnevnice

Bilježim:
Alarm, kojim jutro započinje kao tura pića - još jednom isto! Haljina za plažu prenamjenjena u spavaćicu otkako se otkuhala u stroju za pranje pa više nije za plažu. Par nogu što se polako izvijaju i izvlače ispod pokrivača. Par papuča. Nevoljko ustajanje. Odlazak u kupatilo i ulazak u kadu. Topla kompozicija vodenog mlaza iz tuša u svim varijacijama naglog prestanka dotoka tople. U ogledalu netko koga pokušavam prepoznati i ne pada mi na pamet osmijehnuti se tom neznancu. Osmjehujem se tek u ogledalu lifta osvijetljena neonskim svjetlom za slučaj da nisam dobro vidjela kako izgledam prije nego što sam izašla. Osmjehujem se kao mrtvac koji je uskrsnuo i zeznuo stvar kad su već svi došli izraziti sućut.

Odabirem na izlasku, lijevu ili desnu stranu kojom ću krenuti. Dok hodam, odabirem mjesta bez psećeg izmeta prolazeći kroz centralni gradski park. Bacam se usput kao od šale u gomilice raznobojnog suhog lišća kojeg su radnici Parkova uredno skupili u hrpe. Razbacujem ih rukama i razdragano uranjam u šuštavo lišće, cičim, smijem se, dozivam prijateljicu... Otac u sivom odijelu na dvoredno kopčanje sjedi na klupi i puši, prijeti mi prstom. Blistavi komad jutarnjeg sunca odbija mu se od stakla naočala pravo u moje oči pa okrećem glavu i prolazim dalje. Kad se vratim, putujući kroz vrijeme, donijet će mi prve kestene u još toplom fišeku i uštinuti za obraz.

Pred obično prepunim kontejnerom smeća skrećem lijevo i ulazim u hol novogradnje u kojoj radim. Uspinjem se stubama na prvi kat i prolazim kroz uredsko predvorje. Tražim kukicu da okačim kaput. Poravnavam suknju.
Pritiskam potom dugme za kavu, dugme za kompjutor. Na trenutak, pogled mi pada na mjesto gdje se jučer iz zraka strmoglavio golub i ostao ležati na pločniku s trunkom krvi na kljunu. Prozori okolnih zgrada ne odaju odakle je stigao hitac. Gelerima izbušene fasade ne odaju vrisak dok je netko iza zida nekoć rezao kruh. Prelazio preko sobe, ogrtao džemper...
Ovdje golubovi često udaraju o stakla prozora, ne znam zašto. Mislila sam da oni imaju nepogrešivo čulo koje ih spašava od udara u stvari ali možda im je samo tijesno u praznini između zgrada nalik na kavez iz kojeg žele odletjeti.
Plaši me mukli udarac u staklo. Ravnodušno nebo zakriljeno metalnim rebrima sivkastih venecijanskih roletni. Vrijeme što nas sve nevidljivo dodiruje. Površnost kojom ljudi jedni drugima zadaju bol bez prethodne anestezije.
Može li se naviknuti na bol?

Bilježim dalje... Pauza za ručak. Tikvice na žaru s paprikom koja bi oljutila i malo veću zajednicu ljudi nego što je ovo digitalno pleme u kojem sam ja Skvo koja puši. Pušim. Dimnim signalima poručujem kapucino ali me ignoriraju. Jedino ne sjedim s nogama prekriženim u krilu nego ih držim zakačene za prečke na stolici koja ima više funkcija. Trenutno se ljuljuškam. Razmišljam što spremiti za večeru a da nije opet tjestenina. Izlazim, kad je svjetlost dana već nepovratno otišla za taj dan. Odabirem tramvaj u kojem je najmanje gužve.
Bilježim da ova bilješka nikad ne može postati priča. Nedostaje joj zaplet a on se uvijek, uzbudljiv, dogodi samo kad spavam.

Kad se probudim, ne sjećam se više ničega.

20.10.2016., 21:35
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

<< Arhiva >>





opis bloga


pričice sa starog bloga
ponešto modificirano

niska


neostvarivo utjelovljenje
paso doble
pravila sam se da ne vidim
olovno nebo
kad pomisliš to nazvati ljubavlju
skulptor
vrpce
zbrka
crtež
utočišta
izmaštala sam te
sempre verdi
nađeni rukopis
metamorfoza
vučica (labirint)
bez prtljage
uvijek je moguće gledati
čudo prirode
apstraktne forme
previd
travanjsko jutro
jesu li biljke nešto drugo
između poređenja
distanca
prije spavanja
pred zrcalom
nikad ništa zaboravljeno
nečujno
za što - ni za što
da sam došla
hoćeš li biti
u Budimpešti
uzbudljivi prizori svakodnevnice
mašnice i masnice
svijeća
kanon srca
jednog dana, možda
žena i krajolik
za jednu drugu mene
pribježišta i otpočinjanja
neumitnost
nenastanjivost
o jednom umjetniku
demetra
ogrlica
na trenutak



florija@gmail.com



O knjizi 'Viviana
- Sve ostalo su priče...'

Marinko Košćec:

Pročitao sam tvoju knjigu.
Zbog neiskustva u tom žanru,
ne osjećam se kompetentan suditi
o njezinom literarnom dosegu.
Ali mogu ti mirne savjesti reći
da je puna dirljivih mjesta,
lirskih i nježnih.
Neupitno ju je stvorila fina duša.

24.6.2015.

Ćiril Ćoh:

Stoji ono što kažeš u predgovoru - materija duboko intimnog karaktera prerasla je u svojevrsno ogledanje u jeziku kako u sredstvu izraza tako u umjetnini zbirke kao konačnom proizvodu. Tome bih dodao da zbirka jest konačna, ali zahvaljujući mnogim ogledavanjima zapravo i beskonačna. Budući da se neke pjesme mogu shvatiti kao samoogledavanje (autrefleksija) o njima samima i zbirke koje su dio, tome možemo dodati ono što kaže jedna od pjesama: knjiga je jednostavna kao formula smrti, ali istovremeno i zahtjevnija, kao formula ljubavi. Ponekad je manje zbunjujuća - kao formula iskustva, a zna biti od toga teža, kao formula čovjeka.

Nama čitaocima je dostupno samo umjetničko djelo, no, za tebe, (imam taj dojam kad čitam pjesmu 'Pred zrcalom') ova knjiga je i osobno samoogledavanje. Ono nama nije dostupno. Kad bi bilo ova zbirika ne bi bila umjetničko djelo već samo osobna ispovijest. Tvoja knjiga je još jedno svjedočanstvo da je magija umjetnosti upravo u tome da nam zatvori pristup svom izvoru i nadahnuću, a da istovremno njime napaja i hrani naš umjetnički doživljaj.

29.11.2014.


























info

design by snd