kanon srca

Ne pišem više o ljubavi. Kao da se i ima što reći o onom čulnom osjećaju što govori sam za sebe. U svojoj dubokoj sklonjenosti što se raskriva intenzitetom i ovlada poput kakvog velikog književnog klasika koji vlada riječju pred kojom stojim tek kao čitatelj, razmišljam... ćutim značenja.
Kanon srca. Veliki klasik za kojeg sam samo bilješka na margini.
S margine imam pogled u nutarnje. U rukopis što isplivava kao reljef drevnog pisma čija značenja prepoznajem kada se s njega sklone slojevi vremena što su ga skrivali.
Zar bi se išta i smjelo reći? Zar je riječ tvrdnja snažnija od one neizrečene, slobodne i plahe što izmaknu ubojstvu riječju kao srna pucnjima iz zasjede? Izmaknu zamkama riječi posvud razmještenih i prikrivenih ako nema i nešto moćnije od njih samih pa one postaju presudne. Postaju tvorci: iluzija ili iluzije bolno sasijecaju.
Zbilja, nema se što pisati o ljubavi. Ona sama navodi da je se tek imenuje kad ne znaš kako drugačije nazvati osjećaj što se sam svojom stvarnošću uzdiže u tebi i razlijeva toplom plimom unutar tvojih grudi, dok ti vjetar udara u lice, a misao razgleda predio vlastitog srca kao što katkad budni u čistom svjetlu zore gledamo događanje novog dana.
U riječima se zadržava prolaznost. Kao fotografijom prizor blistavih kristala kapi kiše zaostalih na paukovoj mreži. Gutljaj vode zadržan od kiše u neobičnoj čaški nekog cvijeta. Prizor duge uhvaćen u objektiv. Cvijet u zapučku ponad kojeg skriven rubovima slike lebdio je nečiji osmijeh.
Ja te u sebi sadržim drugačije.
Kao osjetne oscilacije nježnih prijelaza, oseke i plime, smjenu dana i noći, sna i budnosti, godišnjih doba... dok cjelina ostaje na svom mjestu.

18.10.2016., 22:00
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

<< Arhiva >>





opis bloga


pričice sa starog bloga
ponešto modificirano

niska


neostvarivo utjelovljenje
paso doble
pravila sam se da ne vidim
olovno nebo
kad pomisliš to nazvati ljubavlju
skulptor
vrpce
zbrka
crtež
utočišta
izmaštala sam te
sempre verdi
nađeni rukopis
metamorfoza
vučica (labirint)
bez prtljage
uvijek je moguće gledati
čudo prirode
apstraktne forme
previd
travanjsko jutro
jesu li biljke nešto drugo
između poređenja
distanca
prije spavanja
pred zrcalom
nikad ništa zaboravljeno
nečujno
za što - ni za što
da sam došla
hoćeš li biti
u Budimpešti
uzbudljivi prizori svakodnevnice
mašnice i masnice
svijeća
kanon srca
jednog dana, možda
žena i krajolik
za jednu drugu mene
pribježišta i otpočinjanja
neumitnost
nenastanjivost
o jednom umjetniku
demetra
ogrlica
na trenutak



florija@gmail.com



O knjizi 'Viviana
- Sve ostalo su priče...'

Marinko Košćec:

Pročitao sam tvoju knjigu.
Zbog neiskustva u tom žanru,
ne osjećam se kompetentan suditi
o njezinom literarnom dosegu.
Ali mogu ti mirne savjesti reći
da je puna dirljivih mjesta,
lirskih i nježnih.
Neupitno ju je stvorila fina duša.

24.6.2015.

Ćiril Ćoh:

Stoji ono što kažeš u predgovoru - materija duboko intimnog karaktera prerasla je u svojevrsno ogledanje u jeziku kako u sredstvu izraza tako u umjetnini zbirke kao konačnom proizvodu. Tome bih dodao da zbirka jest konačna, ali zahvaljujući mnogim ogledavanjima zapravo i beskonačna. Budući da se neke pjesme mogu shvatiti kao samoogledavanje (autrefleksija) o njima samima i zbirke koje su dio, tome možemo dodati ono što kaže jedna od pjesama: knjiga je jednostavna kao formula smrti, ali istovremeno i zahtjevnija, kao formula ljubavi. Ponekad je manje zbunjujuća - kao formula iskustva, a zna biti od toga teža, kao formula čovjeka.

Nama čitaocima je dostupno samo umjetničko djelo, no, za tebe, (imam taj dojam kad čitam pjesmu 'Pred zrcalom') ova knjiga je i osobno samoogledavanje. Ono nama nije dostupno. Kad bi bilo ova zbirika ne bi bila umjetničko djelo već samo osobna ispovijest. Tvoja knjiga je još jedno svjedočanstvo da je magija umjetnosti upravo u tome da nam zatvori pristup svom izvoru i nadahnuću, a da istovremno njime napaja i hrani naš umjetnički doživljaj.

29.11.2014.


























info

design by snd