o jednom umjetniku

Nisam poznavala životopis njegovih slika ali znam da nisu bile poznate, čak nisam ni znala da je slikar dok jednom nisam ušla u njegov atelje i u polumraku zasićenom onom zgusnutom tišinom kakva vlada u starim knjižnicama, opazila nebrojena platna složena kao domine ili karte, sva jedna uz drugo, poput stranica knjige koju je on ponekad pažljivo listao kada bi stigao netko od rijetkih zainteresiranih kupaca a onda bi ta knjiga obično ostajala bez nekoliko svojih istrgnutih stranica a kupci bi odlazili s njegovim barkama i morem pod rukama.
Bilo je tu i nekih apstrakcija veoma živih boja sa puno gustih nanosa ulja što su na rubovima tvorili efekt rasprskavajućeg talasa koji je mogao biti i cvijet raznešen nekom suludom unutarnjom vatrom nevidljivom bez boja, i te boje bile su i jedina forma na slici pa su mogle značiti bilo što... ili jednostavno, požar boja.

Takvu jednu razbuktalu formu cvijeta dobila sam na dar, kad sam jednom (i jedinom) prilikom, na njegov poziv ušla u mali atelier koji je graničio sa stanom u kojem sam privremeno stanovala ali nikad nisam ni slutila da se iza tih vrata krije takva jedna zbirka načinjena od bijelih noći i dana sabranih u godine slikarskog rada, poput sabranih dijela nekog književnika ili zbroja svega što čini naše živote, pa negdje iz tog zbroja – istrgnuta je i ova crtica o jednom umjetniku.

Ipak, nisam je odabrala iz moje kolekcije sabranih trenutaka zbog njegovog slikarskog umijeća, nego zbog nečeg sasvim drugog što je promaklo strogoj cenzuri onih godina kada je bilo važno zvati se Ernest i kad je mnogo više nego skromna garedoroba, nešto u licima odavalo onaj nevidljivi istrgnuti list zamijenjen novim u knjizi raseljenih i prognanih - a što su oslikale njegove suze dok me pogledom ispraćao s balkona kad sam odlazila iz njegovog susjedstva... Nije on plakao zato što me poznavao, jer nije me poznavao više nego i susjedi s kojima sam se sretala u stubištu i samo uljudno pozdravljala prolazeći kraj njih, nije plakao ni zbog patosa starosti kao što to često čine ljudi u poznim godinama, od neke nostalgije ili predugog života... a ne bih ni vidjela da plače, da se nisam slučajno okrenula i pogledala u balkon, dok sam izlazila iz dvorišta...


Oznake: Martinković, Opatija, 90-e

29.08.2016., 00:30
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

<< Arhiva >>



opis bloga

pričice sa starog bloga




niska


neostvarivo utjelovljenje
paso doble
pravila sam se da ne vidim
olovno nebo
kad pomisliš to nazvati ljubavlju
skulptor
vrpce
zbrka
crtež
utočišta
izmaštala sam te
sempre verdi
nađeni rukopis
metamorfoza
vučica (labirint)
bez prtljage
uvijek je moguće gledati
čudo prirode
apstraktne forme
previd
travanjsko jutro
jesu li biljke nešto drugo
između poređenja
distanca
prije spavanja
pred zrcalom
nikad ništa zaboravljeno
nečujno
za što - ni za što
da sam došla
hoćeš li biti
u Budimpešti
uzbudljivi prizori svakodnevnice
mašnice i masnice
svijeća
kanon srca
jednog dana, možda
žena i krajolik
za jednu drugu mene
pribježišta i otpočinjanja
neumitnost
nenastanjivost
o jednom umjetniku
demetra
ogrlica
na trenutak



e-mail: florija@gmail.com






Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se

































info

design by snd

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se