nenastanjivost

Ne nastanjujemo mi gradove nego oni nastanjuju nas. Ovaj grad nastanjuje moju utrobu kad je ona iscrpila sve svoje zalihe poznatih stilskih figura kojima bih mogla preobraziti doticanje s uobičajenim na neuobičajen način i kad ne pronalazim u sebi ni toliko snage da na mjestu propisanog pješačkog prijelaza prijeđem preko ceste, nego čekam „satima“ da prođe kolona automobila kako bih ugrabila prijeći samo nekoliko koraka dalje.
Osjećam pustoš dok prolazim gradskom vrevom: na ljude gledam kao na pripadnike vrste i takav pogled je porazan.
Postupak kojim bi se objasnilo biće pojavom nekad tako čudno nastanjujućom na ovom mjestu svodim na govor tijela mnoštva koja zrače samo jednu nerazumljivu povlašćenost, možda jednaku onoj kojom sebe osjećaju i neki drugi, samo iz svojih perspektiva. – Može li čovjek biti išta drugo, do samo stanovnik svijeta između svih ostalih?
«Nemoj me zgaziti iz obijesti! Ne probodi mi žicom kišobrana oko! Ne zapljusni me prljavom vodom kad projuriš automobilom kraj mene! Ne gledaj me kao da sam poručila erotsku masažu a ne samo sendvič i kavu. Ne motri na mene tupim pogledom iz parkiranog taksija samo zato jer ti je dosadno. Sklonite se malo da prođem, molim vas...“, toliko toga, samo dok sam otišla iz ureda do kopirnice i natrag.
Vučem se...


Otvaram pogledom jedna masivna vrata na ogradi od kovanog željeza. Iza ograde je prostrani njegovani travnjak i raznovrsno drveće. Sunce sija kao da je lipanj; u dvorištu pod suncobranom, jedan stol prekriven bijelim stolnjakom zrcalne bjeline reflektira tvoj osmijeh što blaguje tik do stola kad začuješ da stižem i pogledaš me.
Tek u tvom krilu, skidam šešir i ostavljam ga na stol. Ogledam se uokolo a onda pitam – što čitaš? – kada mi pogled padne na stranice raskriljene knjige. Ne odgovoriš mi jer znaš da me sad baš i ne zanima Wittgenstein. Uklanjaš mi jedan pramen kose s lica i gledaš s osmijehom kao i uvijek kada me gledaš, a onda kažeš: „lijepa si....“.... „kao i uvijek...“



Vučem se iz kopirnice, noseći u rukama tanki svezak tek odštampanih i uvezanih mojih novih tekstova, zastajući samo na trenutak iz jedne nasumce otvorene stranice pročitati redak dva – tek da steknem neki dojam kako tekst izgleda na papiru i koliko je estetski. Jer, sve je pitanje estetike, rekla bi moja izmaštana prijateljica s kojom ponekad šetam sporednim i pustim ulicama.
U jednom trenutku, netko me gurne prolazeći trotoarom - kao da me nema. Automobilska truba odjekne negdje u mojoj blizini poput praska u tišini. «Moje tijelo prereže zvuk», usudim se još jednom stiliziranjem ublažiti posljedice jednog nasilnog čina, odvlačeći se dalje, kao da vučem tešku olovnu kompoziciju...


26.08.2016., 15:10
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

<< Arhiva >>





opis bloga


pričice sa starog bloga
ponešto modificirano

niska


neostvarivo utjelovljenje
paso doble
pravila sam se da ne vidim
olovno nebo
kad pomisliš to nazvati ljubavlju
skulptor
vrpce
zbrka
crtež
utočišta
izmaštala sam te
sempre verdi
nađeni rukopis
metamorfoza
vučica (labirint)
bez prtljage
uvijek je moguće gledati
čudo prirode
apstraktne forme
previd
travanjsko jutro
jesu li biljke nešto drugo
između poređenja
distanca
prije spavanja
pred zrcalom
nikad ništa zaboravljeno
nečujno
za što - ni za što
da sam došla
hoćeš li biti
u Budimpešti
uzbudljivi prizori svakodnevnice
mašnice i masnice
svijeća
kanon srca
jednog dana, možda
žena i krajolik
za jednu drugu mene
pribježišta i otpočinjanja
neumitnost
nenastanjivost
o jednom umjetniku
demetra
ogrlica
na trenutak



florija@gmail.com



O knjizi 'Viviana
- Sve ostalo su priče...'

Marinko Košćec:

Pročitao sam tvoju knjigu.
Zbog neiskustva u tom žanru,
ne osjećam se kompetentan suditi
o njezinom literarnom dosegu.
Ali mogu ti mirne savjesti reći
da je puna dirljivih mjesta,
lirskih i nježnih.
Neupitno ju je stvorila fina duša.

24.6.2015.

Ćiril Ćoh:

Stoji ono što kažeš u predgovoru - materija duboko intimnog karaktera prerasla je u svojevrsno ogledanje u jeziku kako u sredstvu izraza tako u umjetnini zbirke kao konačnom proizvodu. Tome bih dodao da zbirka jest konačna, ali zahvaljujući mnogim ogledavanjima zapravo i beskonačna. Budući da se neke pjesme mogu shvatiti kao samoogledavanje (autrefleksija) o njima samima i zbirke koje su dio, tome možemo dodati ono što kaže jedna od pjesama: knjiga je jednostavna kao formula smrti, ali istovremeno i zahtjevnija, kao formula ljubavi. Ponekad je manje zbunjujuća - kao formula iskustva, a zna biti od toga teža, kao formula čovjeka.

Nama čitaocima je dostupno samo umjetničko djelo, no, za tebe, (imam taj dojam kad čitam pjesmu 'Pred zrcalom') ova knjiga je i osobno samoogledavanje. Ono nama nije dostupno. Kad bi bilo ova zbirika ne bi bila umjetničko djelo već samo osobna ispovijest. Tvoja knjiga je još jedno svjedočanstvo da je magija umjetnosti upravo u tome da nam zatvori pristup svom izvoru i nadahnuću, a da istovremno njime napaja i hrani naš umjetnički doživljaj.

29.11.2014.


























info

design by snd