listopad

Prije trideset devet godina, morala sam mojim prijateljicama
vratiti sve novce što sam ih od njih skupila
da bi im u metropoli o kojoj su mogle samo sanjati,
kupila sitnice od kojih je na jednom dvolistu
istrgnutom iz bilježnice iz matematike
stalno rastao spisak stvari koje su željele imati.
Meliti sam morala reći da nema ništa od njene plave sjene za kapke,
Elviri, da na žalost neću moći potražiti za nju lančić i broš.
Aida je razumjela da njene satenske hlače ostaju do daljnjeg
bez pojasa od nitni, a Erika bez ešarpe kakvu se moglo kupiti
samo u ekskluzivnom dućanu.
Otišle su i nisu mnogo govorile.
U drugim okolnostima možda bi mi rekle
da su se uzalud nadale ili da sam ih izigrala.
Jedna drugoj možda bi o meni pričale
kako sam se samo pravila važna a one nasjele na snove
kakvim ih je mogla zavesti samo metropola
o kojoj su mogle sanjati.
U drugim okolnostima, možda bih rekla da mi je žao,
ispričala se, znala da će mi sutra u školi reći
da mi je kosa grozna a noge smiješne u tim čarapama,
Erika bi se još i nasmijala glasno
a ostale bi me samo gledale podsmješljivo.
Nisam otišla.
Taj listopad je bio sjajan i zlatan a zemlja mirisala blago,
kao i zrak.
Kad sam ušla u dnevnu sobu prepunu ljudi,
netko je, kao što to ljudi obično čine
kad žele dodati još malo detalja u prilog bolu,
rekao da je moj otac nekom rekao da od svega najviše žali
što me te jeseni neće odvesti u Pariz.


Nedostaješ mi, neprolazno.

Oznake: tata, 7. listopada 2017.

06.10.2017., 23:53
Komentiraj (4) ~ Ispiši ~ #

neostvarivo utjelovljenje

Nije bilo sna Alex
i tvoja brazda nije bila mjesečeva, posrebrena i ljeskava kao krljušt riba
na namreškanoj crnini mora.
Nije bilo sna, samo stvarnost uzorana do vodene žile koja nikad nije potekla mlazom nego je polako istjecala.
Nije se njihala u kolijevci mora blijedim prstima dotičući svoj odraz u njemu a onda posustala kao obećanje iščezlo između dva kraka što su ocrtavala kružnicu oko svega što nam nije pripadalo.
Nije bilo sna, Alex, samo mirisa vlage i trave kojima naš život na kratko izmakne prije nego što opet sklizne u memljivu nesvjest.
Nije bilo ni mog tijela što se oko tvojeg omatalo golim viticama loze. Ničeg.
Ničeg što već nisi znao da neće biti a ja se besano nadala.
I nije ostalo ništa.
More se stišalo i još samo ljeskalo u mekim naborima vala.
Nije bilo vodenog žiga na brojnim kopijama jedne jedinstvene noći što se i nije zbila ostavljajući samo trag indiga razmrljan po mojim prstima i licu.
08.07.2017., 12:57
Komentiraj (2) ~ Ispiši ~ #

paso doble

Ne spavaš više pod mojom kožom,
ne budiš se više, ne spašavaš me od mene,
ne prokrvljuješ me, ne razgaraš, natapaš,
ne blistaš mi na vratu kao jedini nakit
čija posebnost sjaja dolazi od sastojaka moje puti,
ne titraš mi u osmijehu, ne oživljuješ u oku,
ne bubriš kao pupoljak okružen lisnatim prstima
dok se ne razvije nit razvijaš jedra mojih misli
da slobodno plove tajnim morima,
ne izranjaš kao amforu s potonulog broda,
ne činiš me više povjerljivom i toplom
poput majčinog krzna,
ne zavodiš me - pa postajem laka,
ne uzimaš kao matador grimizni plašt,
nisam više gipka - ne savijaš me u luk,
iz mog tijela više ne izvlačiš senzualan zvuk
prstima čarobnjaka što izvlači beskrajne marame iz rukava,
ne podupireš više mnome nebeski svod kao karijatidom,
ti - žudnjo, koje kao da više nemam ni toliko
da bih tebe žudjela...

05.07.2017., 22:49
Komentiraj (2) ~ Ispiši ~ #

pravila sam se da ne vidim

Pravila sam se da ne vidim.
Tvoje lice čudno umanjeno i tamno ispod raskriljenog pokrivača.
Pedalj lica, kao oblik otisnut prstom u talogu kave u dnu šalice.
Zamrljani trag lica.
Komad ugljena.
Lice raskrinkano mrklinom noći.
Netko mi tuđ.

- Što ja radim s njim?


Pravila sam se da ne vidim.
Tvoj pogled kojim me gledaš na način da se ugledam tvojim očima.
Moje lice u svjetlu ispred raskriljenih škura.
Izdajnički trag godina.
Ruža od krep papira.
Lice raskrinkano svjetlošću dana.
Netko ti tuđ.

- Što ja radim njom?
28.06.2017., 19:09
Komentiraj (2) ~ Ispiši ~ #
Olovno nebo,
Mliječno bijeli cvijet.
Progoren na par mijesta
jedini primjerak duše
koji imam kod sebe
Kopiju nisam spremila nigdje.
Na horizontu mojih pretenzija
otapa se boja, razlijeva,
stapa s okolinom.
Prolazi vlak,
kotač – vrijeme.
Da li ćeš me prepoznati jednom,
odjevenu u radnu kutu,
s papirnom kapom na glavi
i mrljama boje na licu,
dok skidam
sloj po sloj mojih papirnatih zidnih tapeta
Ti, živote – što si me znao mjerkati
kao pohotni susjed svoju fantazmu
iza zasjenjenih prozora stana neznake?
Da li sam te znala zadovoljiti,
moj pohotni kralju?
Ostaje vrijeme. Iluzija vremena.
Zaključujem, ovlaš gledajući u zrcalo
kako moja koža upija vrijeme
i da je to jedina neutaživa žeđ
što naiskap ispija samu sebe.
28.06.2017., 17:25
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

kad pomisliš to nazvati ljubavlju

A onda, kad jednom sve što te vodilo, pomisliš nazvati ljubavlju,
sjeti se da bi ti Chloe i Mary dok sjedite na visokim barskim stolicama
o tome imale reći tek toliko da
„Svako iskustvo se plaća, draga moja, a ljubavi se treba čuvati."
Da bi neki filmski redatelj iole zahtjevnijih kriterija rekao
„Ovo svakako treba rezati“ jer Prohujalo s vihorom je ipak
prohujalo s vihorom i tko se to još danas tako predaje ljubavi.
Od Raymonda Carvera pa nadalje, rekli bi „Bez velikih riječi, molim vas“
jer velike riječi vole da maskiraju, krivotvore, presvlače, lažu - jednom riječju.
I da se stvarnost najbolje piše u malim fragmentima
istrgnutim iz predjela naših očajnih i sretnih razglednica
i naših lica ujutro kad se probudimo, iz naših šalica kave
nad kojima ostajemo zagledani u neprozirnost što se taloži na dnu,
iz naših radosti natopljenih kao biskvit narančinim sokom s malo ruma
i naših vođenja ljubavi koja pamtimo po zagrljajima
u kojima smo se poslije mogli sklupčati.

Da, Bukowski bi na sve to još rekao: „Ali vi ne znate što je ljubav
A ja vam govorim što je
Ali vi ne slušate!“

I... „Curo, nisi ti ni tako loša“.




foto: evgeniy savukov
28.06.2017., 15:41
Komentiraj (4) ~ Ispiši ~ #

skulptor

Volim kada se svaki put začudim odakle u tebi toliko topline i razumijevanja za sve što kažem ili učinim.
Pomislim, kako bih bila sretna da sam imala tebe.
Ti ne bi podizao glas niti me puštao da plačem, ne bi puštao da pokušavam doći do riječi i ne uspijevam jer ne želiš slušati.
Ne bi puštao da ostanem bez riječi jer ne mogu govoriti. Govorio da nisam u pravu, na način koji ne ostavlja priliku izustiti više ni riječ.
Ne bi dopustio da stojim bespomoćna pred zidom tvog ustrajnog pobijanja svega što sam ja. Ne bi se ljutio. Ne bi plamtio od bijesa i bjesnio još više kad ti kažem da ne podnosim grubost a onda psovao nezaustavljivo.
Ne bih nikada bježala od tebe. Zatvarala se u sobu i čekala da odeš kako bih mogla izaći, a onda opet progovarala prva da bi progovorio i ti.
Ne vjerujem da bi tebi ikada moglo promaći kako sam daleko od tebe kao od zemlje do zvijezda a da se ne upitaš zašto. Previdio da mi je odjeća skamenjena a usta isklesana u izraz bez čuđenja. Ne bi mogao ne nazrijeti kako mi je obraz hladan. Ni ne opaziti nepomičnost ruke što se više ne podiže do tvog lica.
Ali ne bi tada bilo ni tebe.
Ne bi tebe nikada bilo, ljubavi.

14. 11. 2005.



17.06.2017., 15:08
Komentiraj (6) ~ Ispiši ~ #

vrpce

Ne mogu se više mimikrijski stopiti s okolinom, otkad je proljeće intenziviralo svoje boje a jata ptica visoko u krošnjama topola i ponad njih počeše halapljivo kidati vedrinu prvih toplih proljetnih dana nakon brojnih hladnih i kišnih.
Ne mogu više biti nezamjetna u blijedim tonovima trava i prvih prosjaja razblaženih s malo akromatskih boja zime što se još ne predaje, otkad ružičasto i bijelo, zeleno, meko kao dječja koža - koža mladog boga Ozirisa, zapljusnuše dopadljivošću i svježinom sa svih strana.
Jedino pomalo melankolično nježno narančasto svjetlo predvečerja što oboji i moje lice kao da dolazi od žara lule što je puši neki starac, u miru, kraj prozora s kojeg ima pogled na grad, živost ulica, park, predvečerje...
Poklanjala sam sebi šetnje gradom kao darove čije su vrpce uvijek krile neki neočekivan, neobičan detalj, minijaturu, prizor kojem se umiljavalo moje oko, divilo, razgledalo ga, tražilo mjesto kojem će odgovarati.
Jednom ugledah čovjeka pogrbljenog toliko da je mogao gledati samo u svoje korake i njihove sjene, sjene drugih ljudi i njihove korake...
Sutradan, prepoznah ga u stablu povijenu toliko da je vršcima krošnje skoro doticalo zemlju.
Pitajući se o smislu stiliziranja stvarnosti, on se pojavio kao savršena protuteža mojoj glavi među oblacima.

Katkad bih kad se razvežu vrpce i padnu, pronašla ulaznicu za neko drugo vrijeme. S jednom ću ušetati i na srednjovijekovnu tržnicu - nabreklu i burnu gradsku žilu kucavicu.
Odasvud samo što te ne povuku za rukav, ruka uboge starice što se najednom stvori pred tobom, pletene košare i glineni ćupovi, kotrljanje buradi, grleni povici, široke suknje i bokovi, služinčad, rub nečijeg skupocjenog ogrtača, nečije dijete umaklo pred šibom, škripa kola s kojih se klate goli vratovi poklane peradi, voda što je netko pljusnu iz korita na cestu samo što si koraknuo proći tuda, memljivi zadah što dopire iz zasvođenih prolaza i blagi nalet vjetra što nježno pomete obraze udaljenih pješčanih dina nanoseći prašinu zlatastih zrnaca preko zidina, preplanula lica žena oštra kao lica proročica, lanena i sukna od konoplje u koja sunce upire svoje prodorno žarko oko raskriljena preko ruku trgovaca...
Odbijam višestruki popust kojeg mi nude kad se hoću udaljiti nakon kratkog razgledanja bez namjere da išta kupim. Odbih i pogled muškarca koji stoji malo podalje, kraj kojeg tek trebam proći.

S tobom ću proživjeti prekrasne trenutke, voljet ću tvoj profil otisnut u moju memoriju i srce kao profil nekog božanstva otisnut na antiknom novčiću, mislit ću na tebe kao što postojim, grlit ćeš me kao da me voliš, željeti... a onda ćeš sav taj san rasprsnuti i tvoja će osjećajnost skopniti i tebe više neće biti kao što nema presahlih rijeka ili su promijenile tok, ucrtanih na nekim starim mapama, kao što nema imena gradova, gradova... - da sam ti samo uzvratila pogled, ohrabrila te, ispustila rupčić ostavljajući ti ga kao komadić nade ili obećanja da ću i sutra proći istim putem i da me čekaš...

Ulaznica nikad nije bila za zauvijek.

...............................................***

A onda su se razvezale i spale s mene i sve moje vrpce. Vrijeme se rasklopilo kao okov raskovan nevidljivom silom.
Ostao mi je samo vid, prisustvo bez tijela.
Nezvani privilegij prolaženja kroz svijet bez otpora.
Ovdje, u dijelu grada na uzvisini, vlada tišina kakvu imaju zrcala. Katkad joj se samo pridruži zvuk zvona, žamor šapata, tiha povorka koraka, šumorenje lišća topola na vjetru. A može je se (tišinu) katkad i vidjeti kako širokim prozračnim strujama vija između kamenih ploča i na svaku utisne pečat svog poljupca.
16.06.2017., 19:57
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

zbrka

Pa što?!!!
Ova pričica uopće nije normalna i ne znam što da radim! Lijepo sam joj rekla da nemam dovoljno elemenata koji bi je držali i da je bolje sačekati nego da se skljoka negdje usput ili na ovoj improviziranoj tavanici proleti na mjestu gdje je najtanja i još padne susjedu na glavu... No, ako bi se susjed i uspio samo počešati pri prvoj rečenici, kod udara druge vjerojatno bi se uhvatio za čelo i vlastitim šakama podržao mali prašnjavi smisao što mu se grčevito kači za nogavice ne bi li nekako stao na vlastite noge žrtvujući pri tom krhke zareze i točkice, zagrade... zapravo, sve ono za što sam i strepila da će prvo stradati kad se taj fanatik od priče odmetne bacajući u avanturu i pokvari sve što je moja strpljiva mudrost tako dugo gradila.
Ne znam što bi tko od vas pomislio, ali znam kakva bi moja 'nagrada' bila za tu priču da npr. uskoči u tramvaj i počne se kačiti za ljude, vezivati im se oko kragni i bezobrazno zavirivati u torbe... (pa još počne i ispitivati uokolo kao, 'a gdje ste vi to krenuli gospođo, a?' ili, 'zašto ste na ovoj pripeci ponijeli kišobran?' pa joj ga još i otme... ili kucne postarijeg gospodina po ramenu te zabacujući kosu pita, 'da li bih se mogla malo pridržati za Vas dok popravim čarapu jer mi je zarez... znate već, onaj susjed... strgnuo!' A onda uvuče glavu između dvojice koji razgovaraju i s prostačkim uživanjem šapne, 'ah, caro mio... caro mio, ne vjeruj mu...')

Vi biste je pustili? Da nekome zavuče ruku u džep i izvuče novčanik a onda vam munjevito dobaci dok se još niste ni snašli, a na ramenu već osjetite nježnu ruku gorostasa kako traži da mu objasnite zašto ste ga uhvatili za riječ?! Ili da možda pokušate objasniti gospođi kako ona te kobasice što ih je izvukla iz njene torbe zapravo ne jede jer joj na stomak padnu teško...?! Teško.
Poznajem dosta dobro klimave elemente koji prijete srušiti cijelu konstrukciju što zloslutno krcka baš kao i zglob rečenog gorostasa kojem je moja pričica vrlo vješto umakla između nogu. I ostavila me na cjedilu, bolje reći.
No, ne mora svaki odlazak značiti i napuštanje, tješim se, ako je u njemu i moje ljudske težine 'a ona će ipak ostati s tobom, i kada me napustiš...' uvjeravam moju priču tek da je dozovem zrnu pameti i zadržim još malo, bar dok ne dovučem moje teške pasuse i učvrstim je.





foto: cristian negroni
10.06.2017., 21:52
Komentiraj (5) ~ Ispiši ~ #

crtež

Najčešće ne znam reći što me pogađa jer čim izustim, to više nije istina. Preovlada jedna boja a to onda djeluje grubo i isključivo, ne vide se nijanse. Nema toka... Ne vidi se puteljak kojim je netko trebao sići do rječice, a nije. Ne vidi se oblak i sunce naslikani kao na dječjem crtežu, ono – samo jedan valoviti oblak i sunce sa zrakama što kao male zvjezdaste bodlje strše na sve strane. Nema vjetra - čuj naslikati vjetar... pa to možeš samo ako se iskosiš pa tako ukoso naslikaš polegle trave i krošnje iskosiš... sve u jednom smjeru, smjeru vjetra... ukoso. Ne vidi se koliko sam razmišljala gdje staviti maslačak i da li žut, onako jarko žut i rascvjetan ili kao padobran, otvoren i prozračan, ali ako ima vjetra, kako onda da naslikam maslačke? Čekaj... Možda ipak ljubičicu ovdje, ona je stabilnija i neće izazvati sumnju u vjerodostojnost crteža. Tako; a sad? Sad sam već rumena, imam točke po sebi kao bubamara, sviđat će ti se, ali sumnja ostaje. Da li će biti dovoljno dobro, možda da dodam još nešto, ili oduzmem? Toliko kritičkih pogleda iz različitih uglova, odozgo, pa sa strane, pa izdaleka, izbliza...
Što je to toliko važno, pitam se.
Nisam znao da ti je toliko važno, rekao si, a ja ti nisam znala objasniti zašto.
A onda sam propala u jezero. Tamno, skoro crno jezero, grotlo. Iznenada se tu stvorilo kraj mene, baš kad sam ti rekla da nije važno. Bila sam se na trenutak uhvatila za one trske što sam ih tu bila naslikala za svaki slučaj ali me povuklo. Propala sam bukvalno. Iznenađen i ljutit pitao si, što mi je to trebalo, crtati i jezero kad sam već rekla da je to rijeka. Izlazeći mokra i s obješenom kosom, a o licu da i ne govorim.... rekla sam ti da nisam znala da je tu, nisam ga sama nacrtala. Misliš li da je meni drago što izgledam kao žalosna vrba ili točnije, onaj tko je pao sa žalosne vrbe u rijeku? Otresam mokre trave što su mi se zalijepile za suknju i noge, mislim, koja li je to imaginacija naslikati crtež u kojeg ćeš sam propasti - u jezero niotkuda, a da je barem samo jezero, jer te nemani dolje što su na trenutak zabezeknuto pogledale u mene.... - Ne zna se tko je koga više prestrašio! Oprosti, kažem grcajući vodu, ovo ne znam kako da objasnim... Ne znam, možda da pokušam naslikati nešto drugo... Ali što? Možda put kojim odlaziš, znaš ono – kovitlac prašine... Ili neki sasvim miran, svijetao i prostran plavi put. Plavu ravnicu u koju gledam, ali to je nebo jer ja ležim. Ti si već otišao drugim putem, mala plava točka u daljini, nju ne gledam. Prilaziš mi i kažeš, ali nisam otišao, ne razumijem.

Otići ćeš, kažem pomalo melodramatski.
Nekako smo presentimentalni nad sobom kada se odvajamo, vezani uz sebe, uz ono što nas je činilo cijelim, kao da smo dobili još jedan organ na poklon. Pa neće ti ga nitko uzeti, ne brini, govoriš tješeći me. Ali to ne mogu naslikati, kažem ti, a i nije namijenjeno tebi da bi razumio... To je meni... Taj šapat Ljubavi, taj mali zarez koji mi je kao noktom zarezala kraj uha...
Ja ne opraštam, kaže mi. I budeš li još jednom pokvarila moj crtež, jednostavno ću te prebrisati.




foto: nathaniel johns
08.06.2017., 21:58
Komentiraj (2) ~ Ispiši ~ #

utočišta

Bila je potpuno mokra, kada je netko blago podigao i sklonio ispod širokog plišanog oboda jedne velike šumske gljive na kojoj su svijetlili mali prozori.

Otresla je kapi vode s cipela a onda rastresla kosu pa ostala stajati kraj prozora kad je već bila unutra, u toploj maloj prostoriji koja je mirisala na vrijeskov čaj i pucketavo suho drvo u peći.
Bila je u šumi, vidjela je kroz prozor. Vani je bilo hladno i bila je sretna da se imala kamo skloniti.
- Kamo bih da me nisi pronašlo? – rekla je stablu što je sa svojih grana blago spustilo na tlo.
- Još ne znaš za svoju snagu – kucnulo je stablo grančicom u prozor i osmjehnulo se – kao što ljudi ne znaju za naše moći.
Okrenula se i pogledala uokolo. Pa tu se moglo prekrasano smjestiti. – Pogledaj samo! – rekao joj je komadić ogledalca na zidu. - Hajde, hajde... obriši te kapi s lica. Vidiš, tu je mali stol, i pregača ti je tamo, i voda je već uskipjela... što? Nećeš i mene pozvati?
- Naravno da hoću. - osmjehnula se zrcalu. Baš je ovo neko čudno mjesto, pomislila je. Ali i lijepo. Tu je sama a opet sve stvari pričaju s njom kao da je dijelom njih.
- Nikada nismo sami. – oglasila se mala rasklimana stolica a nabori na prozračnoj zavjesi prozora zadrhtali su kao da klimaju glavom dajući svakoj njenoj riječi za pravo. – Mi nikad nismo sami – oglasila se i drvena kuhača. – Ni gladni!! – ovaj put je glas dolazio odnekud iz dubine ormara, a kad se sagnula i otvorila ga ugledala je cijeli niz raznobojnih lonaca i lončića što su se smijuckali kao da ih golicaju vreli uskipjeli mjehurići čaja kojeg će malo kasnije i piti iz jednog od njih.
- Nedostaju li ti moji meki prsti...? – pitao je ozbiljni češalj od roga kada je malo zatim legla na krevet i pustila da je on polako češlja i priča joj sve dok nije zaspala. – Spavaj... – prolazio je češalj nježno prstima kroz njenu mokru kosu i raščešljavao joj zamršene uvojke. – Vile su te nadnijele nad taj čarobni zdenac i pustile da se u njemu ogledaš. Priželjkivale su da ne potoneš i ne zamutiš ga upirući prstom u vlastiti odraz i ne ostaviš traga na zrcalnoj vodi kao što ni iza sna ne ostaje traga....
Sad spavaj... Spavaj i sanjaj onu zvijezdu što si bila...


08.06.2017., 13:17
Komentiraj (13) ~ Ispiši ~ #

izmaštala sam te

Nije ga bilo teško prepoznati na pozadini od mora i neba gdje su njegova tamna kosa i preplanuli ten, nonšalantnost i osmijeh na usni istetoviran, učinili da započnemo razgovor kao da smo netom prekinuti dijalog dok je on ustao donijeti vino a ja prekopavala po torbici u potrazi za cigaretama, nastavili ponovno.

Nije mu bilo teško prepoznati me, jer je slijedom mojih misli unaprijed znao da mjesto za stolom na terasi hotela gdje sam sjedila sama i za provaliju udaljena od ostalih, sretnih parova i onih s djecom kao i grupica prijatelja što su uvijek za par nijansi bili bučniji od drugih, prirodno pripada njemu.

Slutim da me ipak primijetio još ranije, možda još onog dana kad sam s dva teška kamena pod rukom, u neobičnoj kombinaciji zlatnog kupaćeg prslućića i bijelih tangi, s maramom oko glave i tamnim naočalama, niotkud stvorena, pregazila plićakom ispred njegovih očiju dok je preslušavao šum mora oko dalekih otoka i možda na čas pomislio da dolazim upravo otud, neobično označena svim onim što sam nevidljivo nosila sobom, skrivajući svoj autentični svijet kao auru kojom zrače naši životi slobodni od svega čemu smo inače podređeni.

Nije se predstavio sjedajući za stol ugodno osjenčen predvečernjim sjenkama ali ja sam ga poslije uvijek nazivala nekim imenom iako nikad dovoljno smislenim da bi se dalo uobličiti i upisati u registar imena. A nisam ga čak ni gledala nego sam gledala more kad sam mu rekla: I need a friend..., a onda se osmijehnula opažajući krajičkom oka kako i on gleda u istom smjeru puštajući da se moje riječi sjedine u plavetnilu mora i utope negdje u sve tamnijim nijansama predvečerja toplog od prvih narančastih svjetiljki što su se palile bojeći nebo neobično svijetlom ultra ljubičastom bojom.

Pitala sam ga potom jednu opscenu stvar koju neću ovdje ponoviti jer sam to mogla pitati samo njega, a on mi je odgovorio: Zašto ne? Sve što želiš!

Nastavili smo razgovarati i gledati u more a s vremena na vrijeme pridruživao mi se u šutnji. Iznenadila sam ga pitanjem - da li je on možda spisatelj?

- Nisam nikad ništa drugo radio dok sam postojao u svijetu u kojem si sad ti, dok sam živio, ali otkako ne pišem, ne pristajem na drugo nego živjeti svoje misli i ispisivati ih u svemu s čim se dotičem. Zar se i mi dotičemo i na koji drugi način nego samo mislima? Nema potrebe za pisanjem, ondje gdje se misao više ne napreže izraziti sebe u svijetu. Sve je sad samo u doživljenom. A to što vidiš od spisateljstva u meni spisateljsko je iskustvo.

Od trenutka kada sam ga upoznala, prati me kao najtiši i najodaniji pratitelj s kojim se razumijem bez riječi a kada govorim mogu reći sve što mi taj tren padne na pamet, bez primisli da ću biti ikako drugačije shvaćena nego onako kako je to i izraz moje trenutne misli ili osjećanja.
Naš odnos je čisto intelektualan.
Kada poželim da bludničim on odlazi u kupaonu da se istušira a ujutro pravi kajganu dok ja na terasi raspremam svoje papire na stolu i razmišljam – što pisati?

- Nikad nemoj pisati ništa što nije forma mišljenja. Dubina koju najprije izdubi misao a potom iz nje potekne kao voda iz vodene žile koja će je ispuniti i u njoj se oblikovati - rekao mi je dok smo sjedili na terasi stare otočke vile i razgovarali o umjetnosti.

I sad me gledaju sa zanimanjem. Primjećujem poglede s okolnih stolova kako me s vremena na vrijeme okrznu čudeći se mojoj usamljenosti. Među ljudima, samotan čovjek, prije ili poslije izdvojit će se od njih i potražiti neki kut u kojem će i doista moći biti sam.
Tako sam jutros doručkovala u sali hotela gdje sam bila jedini gost, dok su drugi sjedili i doručkovali na otvorenoj terasi.
Večeras sam pozvana na Dalmatinsku večer.
Tamo će mi on praviti društvo za stolom. Njegove oči listam kao stranice knjige pronalazeći u njima pasuse kakve tražim cijeli život u odnosu s drugim.

Sinoć, dok smo šetali zapjevali smo oboje Strangers in the night. A onda se on sagnuo i na uho mi šapnuo: - Znaš, mogao bih se zaljubiti u tebe.
- I ja u tebe - rekla sam mu i otpjevušila to kao posljednji song pjesme...


zapis s otoka, 2007. Koločep

26.05.2017., 18:24
Komentiraj (2) ~ Ispiši ~ #

sempre verdi

Neopisivo je otkinuti se od kopna.


Tko nije upoznao osjećaj odvajanja od bitve, ne može znati što znači iznenada se naći na talasima što te podižu i odvlače dalje od obale kao da si i sam talas i to je tako neočekivano opojno osjećanje - baš kao da se tek kidajući veze s kopnom otvaramo za onaj neslućeni prostor slobode što nas ushićuje i udara o naše nevidljive nutarnje obale kao da smo i sami more što nas zapljuskuje sa svih strana.

Neopisivo je odmaknuti se od kopna nošen takvim osjećajem i sve dalje od njega odmičući - mogla sam povjerovati da ispod mene ne bruji brodska mašina što snažno i velikom brzinom siječe morske talase već me to ruke Posejdona kao u školjci nose u svojim dlanovima kroz koje bruji huk njihova života i kovitla snagom svoje plave krvi iskonska snaga mora.

Bilo je uistinu neopisivo otkinuti se od kopna. Ali još i mnogo prije nego što će se i ukazati otok na koji sam krenula, a brod uploviti u lučicu gdje će pristati tek na kratko, bilo je to kao da se vraćam kući iako sam tad prvi put stupila nogom na ovaj komadić tla u moru a barba Miru kojeg ću sutra po njegovom izlasku iz barke s ulovom od samo tri ribe koje će pljusnuti na mol, pitati - barba, a što rade ova jata riba u plićaku, da li se možda mrijeste ovdje ili što...? - a on mi odgovori samo - aha... - vidjela prvi put u životu.


***


Postoje u životu trenuci kad moramo potražiti svoju kuću - svoju istinsku kuću, ne onu koju nastanjujemo već koju živimo - pa sam odmah po silasku s broda na mol ali još i daleko prije pristajući pogledom uz kamena pročelja kuća utonulih u gusto zelenilo mediteraskog rastlinja kraj kojih ću malo zatim i proći - krenula od čaške do čaške udišući mirisne cvjetove oleandra i zastajkujući kraj svakog cvata ili neobičnog lista kojeg nisam poznavala razmišljajući koliko je najednom toga što ne znam ni imenovati a kad sam usput (čitajući s lica tko bi mogao biti starosjedilac otoka) pitala za ime jednog stabla i doznala da ga ovdje zovu sempre verdi - Sempre verdi je postala riječ koja je najednom mogla obuhvatiti sve što je u sebi čuvalo tajnu jednog jedinstvenog imena

27.04.2017., 11:24
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

nađeni rukopis

Listajući nađeni rukopis, shvatila sam da su to pisma. Pisma ispisana gustim, žurnim rukopisom, pa sam mogla zamisliti Žurnost i kao lik koji hita ispred autorice i još s ulaznih vrata prije nego što će ući u kuću dodaje joj olovku i papir osvrčući se i razgledajući treba li joj dodati još što (šalicu kave, obvezno) i učiniti te trenutke što ugodnijim, a potom se povlači ostavljajući je u miru.
Kome je pisala, pitala sam se čitajući retke ispisane O tišini... O praskozorju, putovanju brodom...
Da li je to pisala ne znajući da će dospjeti u ruke slučajnom nekom ili upravo znajući.
Da li je pisala samo Njemu, kao što žena bira haljinu koju će obući a onda u najljepšoj izlazi na terasu udahnuti dašak ljubavi s nasmiješenih usana, udaljenih i bliskih kao i zvijezde.
Ili je pisala samoj sebi koju prsti tišine sve češće ušutkivaše - neka bude tiha i spava - dok je još mogla umaknuti težini što se sve više zgušnjavala u njoj a ona opet stremila iz nje izroniti. Ne znam a nije ni važno.


Tišinu sam ovdje prvi put s iznenađenjem oslušnula i zaustavila dah,
kad je jedan zrikavac na šum mojih koraka – gotovo nečujan – i sam prestao da diše...
Toliko je bilo tiho.

Tišinu sam upoznala kad me probudila još istu večer po dolasku na otok. Izlaskom na terasu hotelske sobe mogla sam čuti šum vjetra kako nježno mreška površinu mora tek povremeno se zavlačeći između usidrenih barki da bi naglasio zvuk pljuskanja vode ili udarac katarke o nešto nevidljivo u zraku – tek takt – nešto poput lakog dodira udaraljkom o rub vjetra – poluzvuk. Tišinu sam prepoznala i u zvjezdanom nebu što je mirovalo u ovoj uvali zatomljenoj kao uzdah u prepunim grudima ovog prekrasnog svijeta. Prepoznala sam je u zvuku zvona s obližnjih crkvica što bi se uvijek oglasile jedna za drugom – kao da jedna drugoj predaju ton – i kako se svaki put nečujno zanjiše prije nego što udari o stijenke zvona a onda opet stane i ostane titrati u zvuku i kada se zvono umiri i utihne. Prepoznala sam je i dok me slijedila ukorak šumskom stazom, oprezno, onako kako u prirodi i sami postajemo oprezni i izoštrenih čula kao i sve što u njoj živi – kao račić što je odlutao sa svog kamena u moru i zašao između stolova kavane na obali – oprezno, pipkajući krhkim ticalima kao da hoda po skliskom rubu izoštren do najizoštrenije točke sluha gdje korak postaje kao najistančaniji ples... (tako malo treba da nestane, tako malo da ga netko zgazi pa da sve prestane)... ali on zateže u najtanju strunu onu nit neraskidivu od života na čijem bridu tišina trne sva sapeta u muk, prije nego što se razlomi u vrisak ili otpusti u lagani mol, pa je i račić (kojeg sam nazvala Klaus) opet pronašao svoj put do mora a možda je imao i sreću jer je kavana u to vrijeme bila prazna ali zato nije bilo ni kave.
Kavana, jedina u maloj luci, otvarala se tek u devet.


Pitala sam se tu istu večer i kako bi izgledao otok da nema električnu uličnu rasvjetu što se protezala duž ceste uz more sve do pristaniša, pa sam je utrnula mislima a silaskom na plažu pobola visoku baklju u mokri pijesak i uputila se strminom između kuća zgrčući prstima krajeve dugačke haljine kako bih se što lakše penjala i izmicala trskama i travi što su obrastale puteljak, da bi potom kuće postajale sve rjeđe – toliko rijetke da je svaka sljedeća zaboravljala onu prije i ja sam usput osluškujući kako je noć pokrala sve duše pa nije bilo ni jednog pokreta koji bi bio privučen mojim koracima (nije bilo sjene što bi se pomakla u prozoru ili se otvorila vrata... nije bilo ni jedne kretnje iznutra koja bi dala naslutiti da netko kroz san čuje moje korake) – stigla i do one posljednje, još nedovršene kuće u kojoj nitko nije stanovao i gdje je puteljak prestajao a iznad mene se otvaralo zvjezdano nebo što je već svijetlilo prvim kristalno plavičastim svjetlom praskozorja što je blistalo izvan vremena, pa sam tu i zastala... – možda na samom pragu vremena i stvarnosti što je mogla živjeti u bezbroj različitih odraza istog - pitajući se "Zar bi čovjek otoka ustajao ovako rano gledati izlazak sunca?"

Možda je negdje ponad mene uz brežuljkasti otok, u nekom selu što je postojalo a možda i nije, ustajao netko u ovo doba ali samo za poslom – možda je izlazio nahraniti magare što se snažno glasalo još i prije prvih pijetlova i prvog jutarnjeg zvona, možda je odlazio razgrnuti pepeo u ognjištu i odložiti vatru, umijesiti kruh. „Čovjek otoka ne ustaje ovako rano samo da bi gledao izlazak sunca“, razmišljala sam vraćajući se istim putem natrag ali ovaj put osjećajući se pomalo kao uljez...


Osjećala sam se pomalo kao uljez držeći u rukama taj mali svezak slučajno pronađen kraj ceste uz more, nekoliko listova pričvršćenih spajalicom s nekoliko još mokrih mrlja od vode što ih nije uspjelo osušiti prijepodnevno sunce pa su ostale kao mala suzna ili kišna ostrvca okružena talasima rukopisa.

Kome je pisala, pitala sam se, shvaćajući da su to zapravo pisma. Kome je uopće bilo važno napisati nešto takvo bez fabule i njenog toka, bez poante, sredine, kraja.

I da li je zato ostavila ove listove uz cestu - onako, kao što netko ostavi cipele uz more na pijesku, prije nego što im se pronađe vlasnik.





foto: benoit courti

Oznake: iz ciklusa Sempre verdi

22.04.2017., 02:33
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

metamorfoza

Ostati na žalu zbilje najednom iščezlog mora.
Ostati posred raspršene iluzije s palmom što negdje daleko još stoji nasred nasukanog otoka.
Postati najednom građanin što uredno stupa putem svojih sazrelih želja - nije mi bilo spojivo s nekim tko se stubama do stana uspinje sad kao ti.
Pališ svjetlo drugačije i drugačije sad izgleda soba u koju stupaš s par koraka više što nisu i moj par.
Večer započinje s drugom i noć je ispunjena tvojom usredotočenošću na nešto što me nije zamijenilo jer mene i nije bilo.
Novi čovjek sad gleda očima što učas promijeniše svijet. Par se formira ondje gdje je ispražnjeno jedno mjesto.
Ondje gdje i nije bilo mora.
Ondje gdje je slika mora raspeta s jednog na drugi kraj beskraja bila pridržavana mojim rukama.
Pališ svjetlo na način koji me tjera da zatvorim oči. U mraku, tvoje oči zriju životom što obećava ovjerenost drugačijim pečatima nego što su to bili oni zvjezdani, moji, ničim potkrijepljeni osim vječnim što se prostiralo u srcu.
Vječno more. Iluzija što se raspada pred svrhovitošću što uspostavlja stvarnost od opipljivijih niti. Postojanijih, pristalijih tvojim prstima što započinju tkati život vrijedan tvog zauzimanja.
Haljina što leži prebačena preko naslona tvog kauča nije moja.
Čovjek koji izgovara tvoje riječi onaj je što tka repliku tvoje šutnje u mojoj sobi.
Izmjena reda veličina.
Brisani prostor jednog dojučerašnjeg beskraja. Pobjeda funkcionalnog nad refleksijama.
Moji bljeskovi, žućkasti, u očima, nestaju pred izglednim, smijeranim, očitim. Tvoji rubovi savijaju se prema unutra. Nikada više nećeš osjećati nesigurnost pred svime otvorenim i bez-zahtjevnim. Od sebe ćeš zahtijevati najviše da održiš postojanost.

Gledam te kroz tisuću godina.
Gledam te kroz sjaj grmlja odjevena samo u lišće kako nas tisuće razdvajaju istom sponom što nas ulančava kroz vrijeme i uvijek razdvoji.
To je korak ka stabilnijem sebi; uvijek za korak sebi bliže u novom jedinstvu s drugim bićem.
Ja sam oduvijek bila samo tvoje ispraćanje.
Sigurna, kao što je sigurno da je nešto oduvijek moralo od nečega početi.
Ja sam od takve tvari.
Od zaborava koji stiže sa rođenjem.



15.04.2017., 01:33
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

vučica (labirint)

Čiji je to krik? Dubok, nutarnji, podzemni, istrgnut iz dubine tame unutar bedema grada, bezdna.
Čiji je to dubok i prodoran iskidan tek udasima da bi udahnulo zraka, glas što se odziva kao ranjeni vuk.
Odakle si? Odakle dolaziš - ti, koji progovaraš svojim jezikom kroz moje grlo izduženo iz mračnog grotla iz kojeg probija utamničen zvuk?
Nazvala bih te mladunčem kad bih bila toliko starija i veća od tebe da taj glas što kroti tišinu mogu nazvati svojim mladim, ili bilo čijim, rođenim, poznatim, othranjenim u mojoj jazbini pod rebrom gdje se klupčalo i raslo a da i ne znam što ga je hranilo i iz kojih sve prostora do njega stižući.
Odakle sad da počnem s tobom kad me tako snažno prerastaš da postajem krmeljava kao novorođenče što se zajedno s tobom izvija i plače iz jednog glasa, iz jedne kolijevke?
Zašuti! Dosta!
Pretijesan mi je moj trbuh - kako da te nosim? Kad znam da si neutješno, nenamireno i nikad toliko daleko a da isti tren ne bi bilo tu i preotelo me.

Postajemo prognanici i jednim šumskim okom hitro gledamo - kamo pobjeći? Postajemo prilika što se pretvara u naćuljen sluh šumskog vepra ili krilatog bića jednom davno začaranog u kamen.
Preostajemo jedno drugom kao vrijeme prošlo i vrijeme buduće progledalo u kamenu između dva sna.
Kada miruješ i ja mogu zaspati.
Mogu se dosjetiti toliko stvari koje me čine sretnom, poput - savijati mislima zlatne vilice i žlice.
Mogu zaboraviti.
Zaboraviti te.

15.04.2017., 01:27
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

bez prtljage

Samo korak izvan čarobnog kruga i eto me bez prtljage pod začuđenim nebom (ili su samo moje oči isuviše ravnodušne pred tom začudnošću pa mi izgleda kao da se ono meni čudi). Pružam prst dotičući prozirnu opnu neba pod kojom kao u stakleniku rastemo i bujamo i gradimo nešto nalik na dom u suživljenju sa svom živopisnošću oblika i zvukova, boja, kojima opisujemo naš svijet - živopisnim.
Pružam prst ne bih li njime proniknula u nešto izvan ali pronalazim samo toliko koliko i kad ga uronim u more a oblaci što sporo promiču nebom kao gustina mora zakriljuju beskrajno dno što tek razrijeđeno vjetrom otkriva duboku prozirnost u kojoj se s noći raskrivaju zvijezde u njem utopljene.
Bez prtljage - to je iskorak iz sigurnosti, iz one male izbe u koju sam se sklonila kao i svako biće što čezne svoj komadić neba ali pod golim nebom postaje sve sažetije na samo sebe kad nestane sigurnosti što je omatala toplinom čisto zemaljsko trajanje, omatala ljubavlju, odgađala odrastanje što se tako neobično - kako nam se u sjećanje urežu neke slike - vezalo uz jedan bijeli ljiljan iz doba djetinjstva, pred kućom u dvorištu, jarko žutih prašnika od kojih ostaje žuti trag na nosu, jer sam žudjela udahnuti miris iz svega.
Sad žudim onu istu mjeru koju je tim tragom označila Dovoljnost. Žudim dometnuti riječima ondje gdje mi se dovoljnost uskratila i biti što sažetija pod nebom, bar toliko koliko treba da postanem kao i ta žuta mrlja, koju bih samo iz dva tri puta malo snažnije trljajući naposlijetku ipak obrisala.
15.04.2017., 01:26
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

uvijek je moguće gledati

Mogla sam možda sjesti kraj nje i šutjeti - iako bi me ona sigurno pitala nešto - ili razgovarati s njom, pitati je od čega živi, ima li obitelj, djecu... A možda je i ne bih pitala za tako osobne stvari iako slutim da bi mi ona već i sama ispričala i da je ne zapitam ništa. Možda sam mogla od nje ukrasti komadić korisnosti za sebe onako kako to već uzimamo od ljudi koji nemaju ništa - pa uzmemo i više nego što smo pomislili da im dajemo primijetivši da postoje. Mogla sam možda pred njom otkloniti svaku barijeru pa reći uzgred kao da primjećujem da je lijep dan: „Nemam spokoj jer sam rastrgnuta unutar sebe“.
Što bi mi rekla? Možda: „Nemam za kruh, ali vidim da si dobra žena...“
Da li bi mi rekla: „Ne trebam ništa, samo sjedim ovdje na klupi i promatram prolaznike, promatram more, prisjećam se mladosti... Ponekad me neko dijete podsjeti koliko sam ranjiva ali ono u pratnji majke još korača spokojno i zaštićeno, a okus osamljenosti i prolaznosti s kojom im se budućnost smiješi s mojih usana, učini da me nekad promotre blago – ukoliko me primijete - jer ja sam još daleko i silno nepoznata toj velikoj ispunjenosti što se oko sebe zatvara kao u tvrdu orahovu ljusku. Svoje dobro čuvano jezgro.“
Da li bi mi možda ispričala, kako za čudo – i u najhladniju večer negdje ponad njenog krova čuju se ptice kao da je rano jutro, kao da sviće... A onda bi se nasmijala i rekla da i ne primijeti kad prije protekne noć i da se cvrkuti i čuju jer sviće. „Ali svejedno je malo čudno da ih ima tako rano i zimi“, dodala bi a ja bih nastavila gledati u more misleći o tome kako je jedino svijet slobodan i neovisan o nama taj koji nas prihvaća bez pitanja.
Ne znam što bi mi rekla da sam taj trenutak stala kraj nje, jer nisam joj uputila više nego samo letimičan pogled, pomalo nesiguran kao i uvijek kada naiđem kraj nekog tko je tu s nadom što se ispruža za rukom... pa sam tako kasno, prekasno da bih popravila propušteno - previdjela da se ruka nepoznate žene što mi je mahnula s klupe opazivši moj pogled podigla u pozdrav, a ja sam samo prošla kraj nje.
15.04.2017., 01:10
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

čudo prirode

Postoje ptice koje se javljaju cvrkutima samo u svitanje i samo u suton.
Cvrkuti su im glasni – najprije jedan spiralno izvijeni melodijski ton
a potom kao da je netko zgužvao i zgazio ono što je od cvrkuta preostalo.
I tako ponavljajući...
Potom, učinilo mi se da to ipak nije sve-jedan cvrkut nego dva.
Jedan što poziva a drugi što mu se odaziva.
Jedan što se izvija stremeći uvis i drugi što ga odmah zatim svodi do tla,
prizemljujući.
Kakve li su to ptice čudnih cvrkuta što se javljaju samo u suton i u svitanje dana?
Što li mi o njima govori upravo takva pravilnost koju je ishodila priroda?
Što o prirodi?
Što mogu naučiti, što zaključiti iz takve pravilnosti – kakvu uzročnost?
Čega bi to mogao biti simbol; na što upućuje?
Da li u tom, tako neobičnom ustroju što zaiskri kao kremen pri kretanju
cjeline sustava, pljusne kao pregršt vode izbačen lopaticom vodeničnog kola
pri njegovu ravnomijernom okretanju, leži i neka tajna šireg sustava?

Ne draga moja, odgovara mi glas koji ipak uspijeva doći do riječi:
Ti samo nisi stajala prije, u takvoj tišini – budna pred licem buđenja dana
i u smiraj kad s njega bjelina kopni – a da bi ih čula.

08.04.2017., 09:46
Komentiraj (4) ~ Ispiši ~ #

apstraktne forme

Umjetnost je laž koja nam pomaže shvatiti istinu o stvarnosti
Picasso



Pokušavam u filozofskoj misli pronaći onu stvarnosnu, istinski dodirnu točku s ljudskom prirodom, ne odveć teorijsko precijenjeno mjesto, ne odveć otuđeno od ljudskog, slabog i lomnog bića, ne odveć nad-čovjeka - ono što ne mogu biti.
Proplovih dosad nekolikim morima prepunim otočića na kojima obitavaju Bića koja mi još niti jednom nisu domahnula sa svojih obala iako sam kraj njih prolazila sasvim blizu u svom krhkom čamcu od orahove ljuske - jer i nisu bića. Pokušavala sam uhvatiti bit tih ne-bića za koja doznah da su nešto što bi (mi) sami trebali imati a to je - njihova savršena opremljenost meni superiornim idejama. Opazila sam da se u njihovoj blizini moji prirodni sklopovi neobično rasklapaju u namjeri da propustim unutar sebe što više svojstava tih ne-bića ali ona su me uvijek željela učiniti još minornijom i popustljivijom, kao da su sva - kao jedan - stajala u prešutnom dogovoru da me moraju opovrgnuti ili bar pokolebati svaki put kad bih željela biti to što jesam - nesavršena u odnosu na njih u mnogo pogleda.
Počela sam se korigirati. Strukturno prilagođavati. Popustljivo prihvaćati da su njihove istine - iako sasvim ravnodušne prema meni - nešto prema čemu sama ne smijem biti ravnodušna, pa sam sebi proturiječila ili bih se povlačila ostavljajući svoje tek začete pobune ili bure da se pjenušaju same negdje onkraj poljuljanog ljudskog samoostvarenja.

Nije bilo lako rastvoriti se pored tih utvara što su resile horizont neke daleke i razobličene ljudske božanstvenosti što je otimala lica a stavljala maske, pa su i takve, maskom okrunjene forme izraz strukturnog nesporazuma.

Možda je umjetnički najbolje razrješenje tog nesporazuma, kubizam.
U kubizmu forma je razbijena, sadržaj forme razbijen - upojedinjen pa ponovno sastavljen stvarajući strukturu ostavljenu vlastitom slobodnom povezivanju u kompoziciju. U životu, prilagođavamo li se strukturno formi koju želimo zadržati postajemo tamničari vlastite slobode i taoci prepušteni na milost i nemilost premoćnijoj stvarnosti.
08.04.2017., 08:57
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

previd

Odnekud sam morala doći.
Ali sad mi se čini kao da sam od svijeta iznjedreno nahoče, ostavljeno na putu – kamo, gdje?
Pomislim, možda odgovori i nisu toliko komplicirani ako bih se usudila povjerovati u njegove dobre namjere.
Ima li svijet uopće namjere?
I što namjerava s nama?
Od svega otrgnuta, nisi li zamišljao da će baš tako jednom izgledati moje potpuno neznanje?
Mogu li sjesti na ovaj kamen kad sam već ovdje?
Postoji li nešto što bih mogla uraditi?
Tko se krije iza Tebe kad si me skutima tako rastužila? Ti nisi čak ni rod, govorim ti On, Ona...
Ne usuđujem se pogledati dalje od neba, od zvijezda, toliko si dao da propustim. A sad, tko mi može reći da ovo nije slijed događaja kojeg neki demon prekraja preko tvojih nacrta?
Što sam to trebala znati ako se k znanju tek stiže a neznanje iskupljuje po pravilu – da nema olakotnih okolnosti?
Što smo – ako ništa nismo – i ako nam duša samo spletena titra kao da nikad ništa prije i osim nje i nije bilo.


08.04.2017., 08:43
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

travanjsko jutro

Kiša pomiješana s vjetrom miluje mi obraze.
Sunce mi sa svoje tople postelje šalje prvo tek razbuđeno svjetlo, grli me.
Pod jednim mladim stablom okupa me nježno zelenilo lišća kakvim zrači placentni svijet.
Primadona breza samonikla iz raspukline u podnožju jedne kuće
izvija svoj tanki vrat ne bi li što bolje čula pjesmu svog lišća, milijuna titrica na vjetru.
Zvuk zvona s katedrale miješa se s negdje u taj tren kristalnim zvukom žlice u šalici prvog jutarnjeg čaja.
Maslačci u parku plamte gorućim živim sjajem dok jedna ženska ruka bere cvijet po cvijet tik do ograde što dijeli park od novog groblja.
U mislima stižem u jedno predvečerje kad sam prolazeći tim istim putem kroz park skrenula na travnjak zastajući kraj jednog stabalca izniklog iz smrti gotovo raspalog panja i kao hodočasnik koji bilo gdje može prepoznati oltar - kleknula kraj njeg.
„Svijet je jedno potresno mjesto...“, govorih sebi utrnulog glasa.
U parku pronalazim slobodnu klupu i čudesan trenutak kada mi kod nogu slete dva goluba.
Na kratko sam nedjeljiv prizor s njima, prije nego što stazom odšetam do stabla s kojim dijelim sve svoje neizgovorene tajne.
Prolazim kraj klupe na kojoj sjedi jedan par. Pogađam trenutak kad će on podignuti ruku i nju zagrliti.
Odvraćam pogled i gledam u zeleni atlas progoren buktinjama cvijeća.
Ostajem tiha, nemam stablu puno što za reći. Samo to - da sam sretna.

04.04.2017., 05:25
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

jesu li biljke nešto drugo

Kad sam čula priču o stabalcu naranče što je umrlo razbuktano toplinom lažnog proljeća u studenom da bi ga u siječnju ubio prvi mraz, shvatila sam da je i priroda ljubavi kao i priroda biljke, osjetljive i nježne biljke što svojom snagom i otpornošću može prevladati i studen zime kad zima ne bi donijela i privid proljeća.

Odjeci takve smrti traju dugo... neznano koliko dugo. Duh se uvijek iznova nadnosi nad mjestom s kojeg još nije bio spreman otići, raskinuti vezu s tijelom. Prepušten samom sebi on traži način postojanja, traži oblik, neku sponu sa životom kroz kojeg će opet zastrujati životnim sokovima, bujati obiljem.

Dugo se nisam usuđivala reći koliko je duboko moje korijenje potkopala zima. Koliko je godišnjih doba prošlo neosjetno izmjenjujući se bez mojih udijela. Sad gledam proljetno bujanje, cvjetanje stabala, vedrinu neba između isprepletenih grana, predvečerje mjestimično obojano u plavo i ružičasto kao da je dan svijetlo rublje što se nehotice opralo s komadićem tamnog i purpurno crvenog. Vrijeme odlučnim potezima kista naglašava spregu vječnog i prolaznog, pupanjem grana. Ja znam da se nikad više neću upisati u sadašnjost ovako kitnjastim rukopisom, kao bijeli cvat stabla jabuke.

Možda su moji ciklusi negdje duboko u zemlji, onkraj ravnanja velikog dirigenta na zemljanoj pozornici svijeta. Onkraj redoslijeda godišnjih doba.

"Zemljo, nije li to ono što hoćeš: nevidljiva u nama uskrsnuti? - Zar ti nije to san, jednom biti nevidljiva? - Zemljo! nevidljiva! Što, ako ne preobrazba, nevidljivi tvoj nalog? Zemljo, ljubljena, hoću. O, vjeruj, ne treba ti više proljeća da me osvojiš -, jedno, ah, jedno jedino već krvi je mojoj previše. Bezimeno za te odlučih se odavna. Svagda bila si u pravu, a tvoja sveta pomisao povjerljiva je smrt."
Rainer Maria Rilke

03.04.2017., 20:25
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

između poređenja

Moja majka poredi svoj život preko mog i mene kroz svoj život. Tu - na liniji razdvajanja - gledamo se u tišini svaka sa svojim skrivenim mislima i neodredivim značenjima, ne poduzimajući ništa da se stvari dotičemo u njihovoj suštini jer je suština daleko izvan dosega svega što bi mogle obuhvatiti pogledom čak i kad bi se nastavile ovako gledati danima.
Zato mijenjam teme, pričam o tome kako moram izdržati još jedan ponovni posjet gostiju koji tek što su bili otišli a opet bi htjeli doći, pričamo kako treba izlaziti na izbore jer moja majka još uvijek vjeruje kako građanska svijest može promijeniti svijet (bar ovaj lokalni), nudi mi kolačiće s čokoladom i kandiranim voćem, pa se nasmijemo sceni koju mi prepričava ukratko: tek što je htjela izaći iz dućana sretne znanicu s malim sinom kako upravo ulaze pa se vrati i kupi mu čokoladu a on joj kaže „meni je ovo tvjdo“ i osmijehne joj se osmijehom bez zuba. Smijemo se preko naše linije razdvajanja i nastavljamo pričati o toj znanici - da nije trebala dati otkaz jer se posao danas teško nalazi, da će osjetiti što znači biti u kući, dodajem da ja to najbolje znam a moja majka ne dodaje tome ništa jer ona dobro zna što znači biti - kućanica. Potom se zainteresiram za neke ljude kod kojih je nedavno bila u posjetu - oni imaju probleme isključivo zdravstvene prirode ali dobro izgledaju, dobro se drže, nitko na njima ne bi rekao... itd. - potom se priča polako prazni kao kava u šalici a njene oči opet dobiju onaj predznak slutnje kako ništa nažalost nije onako kako izgleda.
Trudim se izgledati uobičajeno, veselo s povremenim ozbiljnim tonom u očima kad pričamo o nečemu naizgled važnom.
Ne volim kad me pita koliko pušim jer joj tad lažem.
Ne volim da u njenom pogledu vidim kako mi je lice blijedo jer se rumenilo otopilo.
Ne volim taj fluidni efekt make-upa što se izdajnički topi i nestaje pred njenim očima.
Ne volim što kad odlazim od nje, odlazim starija nego što sam došla.
Ima u njenom pogledu i još nešto - usporedba s bijelom kragnom od angora vune našivenoj na ružičastu haljinicu od buklea uz obvezne dokoljenke što se s ruba presaviju bar dva puta, možda i s nekim odlascima na more, pažnjom da ne otplivam isuviše daleko.
Možda gledajući me i poredeći tu razdaljinu s koje me nekad i mogla dozvati ne shvaća tu ogromnu udaljenost s koje me više ne može izvući na istu sigurnu obalu što ničim ne može nadoknaditi sve što je sa nje odnijelo more.
Možda se neusporedivo jednostavno ugnijezdilo u naše šutnje poput malenog jezerca na izlasku iz šume odakle se pogled rasprostire i seže sve do daleke linije horizonta.
Naizgled stvarna ta linija, i naša linija razdvajanja postaje tako poput dalekog ravnog horizonta što se utapa u nešto još dalje čemu se i ne nazire udaljenost i tek pokatkad - kad ponestane važnijih tema ili nam se u razgovor uplete poneki nečujan uzdah - zagledamo se u njega bez riječi.

23.02.2017., 17:16
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

distanca

Dobro je da je oštrica tako blistava i čista.
Hladnoćom, ne zaziva dodir,
drži distancu.
Pamćenje treba sterilizirati.
Ne dopustiti da se u njemu kote
ružičaste zore, cvjetovi nada,
bubre mladice natislih grana
kad prostornim uređenjem ionako
predviđene su za rušenje.
Dobro je da je oštrica tako hladna.
Bljeska kao na „ispod nule“
čistina površine leda
koju prolaznik zaobilazi držeći se
sigurnije staze gdje kroz snijeg
probija stvrdla zemlja i šljunak.
Nema tu mjesta za baršunast pogled
mekan i nježan kao koža ispod
zimskog kaputa, kao uvojci,
krzno okovratnika što se pod bradom vlaži
od toplote daha.
Da bih ti pustila tvoju čistinu
moram stajati na drugoj strani.
Onoj gdje se sve pretapa u jedno krvno
strujanje, bez kojeg nema topline što grije
i kada je vani sve već riješeno
kao što je riješeno već s proljeća
da doći će zima, platinasta, namirena sobom,
šutljiva, sebi dovoljna, drska,
kao i pahulje snijega što zasipaju lice,
ulaze pod kragnu, brišu vidokrug.
Dobro je što je ta oštrica
tako riješena.
Riješeno je sve u Prirodi na načine
što jamče trajanje
a jamčiti ionako preveliki je zahtjev
pred čovjekom, jamčiti sebi,
jamčiti drugima, drugom.
Jamačno, zato mu je i dodijeljen samo
jedan život: iz sućuti ili zbog zadaće pred njim?
Pred tvojom oštricom što srubljuje višak
kaplje s ovu stranu kao iz slijepih očiju vremena
sjećanje na nešto vidno mu prije.
Da je bar pukotina u vremenu negdje zaostala,
možda bi se ponašala kao izvor novoga vala
čestica naših trenutaka...
01.12.2016., 22:41
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

prije spavanja

Bila je večer. Na zidu neobičnog šarenog uzorka, plesale su sjene razigrane narančastim plamičcima malih šumskih duhova oživjelih u vatri što je gorjela u starinskoj peći samo u vrijeme neposredno pred spavanje kad je trebalo tek malo ugrijati sobu. Pucketanje njihovih zlatnih roščića što su ih s veseljem bacali uvis pa su oni prskali i letjeli na sve strane kao zlatne iskre, činili su tišinu sobe glatkom poput pudinga od čokolade a tonuti u taj slatki večernji puding uljuljkan blagim pokretima paperjastih prilika što su izgledale kao mala sretna obitelj na večernjem okupu bilo je kao tonuti u najmekši jastuk s tisuću pogašenih titrica skrivenih u usnulim trepavicama.

Svijet je tad bio topao i prostran, lijep. Tišina je bila prisna kao maleni dječiji prsti što su se jedni s drugima preplićući poigravali i šaptali jedan drugom nešto što su samo oni mogli razumjeti.

Ali kako je to čudno! Kako se nikad ranije nije prisjetila tog šarenog uzorka negdašnjih večeri sve dok prošle noći u njenim najsitnijim satima nije izašla u gradski park i prošetala stazama između grupica stabala što su svojim zbijenim sjenama opisivale netaknut mir širokih krošnji. I kako je uopće izašla vani jer je već bila u spavaćici a nije ni pomislila da bi se u nekom narednom trenutku mogla obući i na prstima išuljati iz kuće odlazeći u park. Nisam sigurna da netko ne bi pomislio da je ta žena "slučaj" jer vidjeti je elegantno obučenu kako s rukom priljubljenom uz stablo stoji i gleda nekud gore osmijehnuta sasvim sigurno upućuje na nešto mnogo neobičnije od pijanca koji teturajući pada po ulici.

Neobično je bilo i meni, iako je poznajem, ali kasnije smo se ipak uspjele sporazumjeti prstima. Pokazala mi je prstom da neizostavno šutim i šutjela sam baš kao bubica sve dok je s osmijehom šaptala nekom već usnulom u njenim trepavicama nešto što su samo oni razumjeli.

I evo sve do sad - nisam rekla ni riječi.
25.11.2016., 19:23
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

pred zrcalom

Kako se samo obmanjuješ vlastitom snagom i čvrstinom,
progovorim konačno, ostajući tupo zuriti u priliku
što zuri u zrcalo nijemim pogledom propitujući moje oči.

Što je to što najviše boli?

Boli kad ukloniš nešto što te čuvalo.
Privid da ne želiš što bi željela.
Zaklon, u kojeg si sklanjala kao u ostavu sve stvari koje si željela dijeliti.
Ponos što se lako držao uz majčinski skut što je uvijek opominjao
kad bi zaustila reći što ne treba.
Dovoljnost što je posuđivala od sebe sve ono što je željela na dar.
Šutnju što je štitila svaku riječ proisteklu iz srca
mekom opnom kroz koju su samo tukle nečujno.
Dostojnost one snage kojom si htjela poduprijeti svu snagu ljubavi
da te ne povije onda kad si bila najslabija.
Slabost koju si štitila dok se nije pričinila snagom.
Zastor pred kojim stojiš i kad se svjetla pogase izgledajući kao da čekaš ruže.
Osmijeh što se unaprijed brani da „nije trebalo“ i kad ruke
što ponekad stisnu zvonce kraj vrata ne nose ništa.
Postupnost kojom vremenu daješ u ruke da namjesto tebe vodi nit što para
jednako i pravi i krivi bod od kojih je spleten tvoj komadić života.
Hrabrost kojom te više ne kuša ljubav već sloboda
što nosi dvosjekli mač za svojim nježnim pasom.
Nježni obzir pod kojeg te sklanja nečije srce kao pod kišobran
da ne čuješ šum kojim ono više ne šumi.
Iluzija sitosti.
Glad što se njome hranila.
Osjećaj da još uvijek postojiš ondje gdje te ima više nego tu gdje stojiš.
Dugi niz godina, koje ćeš možda proživjeti a da te nikad više neće prevariti
da su to njegovi koraci.

I kada skloniš sve to, ostaje ono što najviše boli?
Ostaje istina. Zrcalo što te čekalo toliko dugo dok pred njim nisi zgrnula svu svoju prisutnost.
Ono što te čuvalo bila je odsutnost tebe.
To boli?
Ne, ne više.

25.11.2016., 19:14
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

nikad ništa zaboravljeno

Možda je nekome čudno ali ja sam se iskreno začudila kad mi je rekao da su sjećanja pohranjena svuda po našem tijelu i da se nekad pokušam koncentrirati na, recimo, unutrašnju stranu svog bedra, jer su to predjeli iz kojih znaju izroniti sjećanja, ali tad sam se samo nasmijala govoreći mu da su to vjerojatno neke njegove osobenosti i da ako bih se i pokušala koncentrirati – svašta bi se tu moglo dogoditi!

A onda rano jutros, kad je svjetla u sobi bilo tek toliko da se jedva moglo nazrijeti da sviće, osjetih kako se moja koža sjeća svjetlosti što je prolazila samo kroz uske proreze na vratima što su vodila na prostranu terasu... njegovih pokreta dok ih je zatvarao... ruku što su se potom okretale prema meni kao suncokreti što svijetle u mraku... cvrčaka što su najednom izgubili glas i zašutjeli... I njegovih očiju – da, i njih... - i one su se sjećanjem utisnule negdje u moju kožu kao neizrecivi citat srca što sam ga na trenutak prepoznala u njihovom dubokom tamnom zrcalu.
Sjetih se i kad me poveo kroz kuću. „Ovo je moja mala soba“, pokazao mi je kad smo tek stigli. „A ova ovdje...“, razumjela sam da je nešto posebno kad je otvorio vrata uvodeći me u prozračni meki akvarel sobe što se kroz raskriljen prozor protezao dalje do mora i još dalje do modrih obrisa udaljenog otočića koji je kasnije, kad se spustila noć, izgledao sasvim blizu zbog blještavih svjetala nekog naselja nevidljivog danju. „Što misliš, da li nas vide?“, pitao je pa smo se smijali.

„Nisam nikad razmišljala o tome“, rekla sam mu taj put kad mi je govorio da su naša sjećanja pohranjena svuda po tijelu. „Ali to i nije stvar razmišljanja...“, pokušao mi je objasniti“, „ali ne znam kako objasniti jer ako to nikad nisi osjetila mora ti zvučati čudno.“

Da, uistinu je čudno, pomislila sam kad je u moju sobu nagrnulo već toliko svjetla da sam morala odmah ustati i spremiti se za posao. A zatim, i da je još čudnije, kad sam ogledajući se još jednom prije nego što ću izaći opazila da me iz ogledala promatra netko sasvim drugi.

„Da li ti se sviđa?“, pitala sam stojeći nasred sobe samo sa slamnim šeširom na glavi.

05.11.2016., 01:52
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

nečujno

„Znaš što bih voljela?“, pitala sam te ali nisi čuo. „Voljela bih obući dugačku haljinu od prozračnog bijelog tila i nestati“, ali ti nisi čuo ni to. Pričali smo o mnogim stvarima pa nisi mogao čuti kada sam spomenula i šešir... širokog oboda, bijeli, sa suhim cvijećem a možda i svježim. „Mogla bih sad istrčati na kišu, što misliš?“, ali pitanje se izgubilo negdje u prepričavanju nekih čudnih koincidencija koje nas prate, što sam pozorno slušala jer nisam željela propustiti ni jednu tvoju riječ. Tek povremeno upitala bih te nečujno što misliš da ipak obučem haljinu od zelene svile i stavim brošić od jantara, onaj maleni zlatno žuti grozd što sam ga čuvala neupotrebljivog jer nije imao kvačicu kojom bi se kopčao pa sam ga držala u kutijici. „Idem ga sad donijeti!“, rekla sam brzo ali kad sam se vratila opet smo se nečim zapričali pa ti ga nisam stigla pokazati. „Nisi me pitao što držim u ruci? Pokazat ću ti“, započela sam tajanstveno kao da je taj žučkasti grumen mjerica suhog zlata, ali ti si već ustao uzeti knjigu s police a ja ostala očarano gledati u tvoje prste dok su je listali tražeći neki zaboravljeni pasus i zaboravila na brošić.
U trenutku kad je naš razgovor postajao prigušen i polako kao i svaku večer vodio ka poljupcu za laku noć, pitala sam te isuviše tiho da bi čuo, ne čini li ti se da je ljubičasta boja zalaska sunca ona koja bi se idealno slagala s mojom prozračnom bijelom haljinom i nešto suhog cvijeća... jer nisam znala kako da ti opišem drugačije onu čistu bijelu svjetlost bez boja duge, ali ti si već spavao a ne bi ni znao što pričam...

Ne mogu ti objasniti boje duše bez svijeta što ih zrcali kao ni ljubav bez oblika lakoće s kojim nestaju granice tog svijeta pa ona postaje prozračnom i lakom - toliko lakom da nisi ni osjetio kad sam te pokrila. A onda polako, kao kada pada snijeg, spustila sam svoj dlan sasvim bijel do tvog lica i otkinula jedno pero iz svojih krila. „Uzmi slobodno“, rekla sam tvom snu, „to je samo obično pero. Samo da se sjetiš da sam tu bila, jednom, kad se probudiš“.
05.11.2016., 00:19
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

za što - ni za što

Molim da se riječ Ljubav ne spominje više u mom prisustvu.
Molim da imate obzira prema mom sluhu i da me poštedite potresenosti!
Zar ne znate u koju strunu dotičete, koji damar? Zar ne vidite kakvog duha iz boce zazivate i budite samo da bi sudjelovao u vašem čavrljanju?
Molim da mi se ime više olako ne izgovara jer val koji me tad potopi nije običan i učas me opustoši. Vi i ne znate kako ostajem gola, kao od majke rođena, s prvim plačem što se vječito ponavlja.
A na pravdi Boga!

27.10.2016., 00:44
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

<< Arhiva >>



opis bloga


pričice sa starog bloga
ponešto modificirano




niska


neostvarivo utjelovljenje
paso doble
pravila sam se da ne vidim
olovno nebo
kad pomisliš to nazvati ljubavlju
skulptor
vrpce
zbrka
crtež
utočišta
izmaštala sam te
sempre verdi
nađeni rukopis
metamorfoza
vučica (labirint)
bez prtljage
uvijek je moguće gledati
čudo prirode
apstraktne forme
previd
travanjsko jutro
jesu li biljke nešto drugo
između poređenja
distanca
prije spavanja
pred zrcalom
nikad ništa zaboravljeno
nečujno
za što - ni za što
da sam došla
hoćeš li biti
u Budimpešti
uzbudljivi prizori svakodnevnice
mašnice i masnice
svijeća
kanon srca
jednog dana, možda
žena i krajolik
za jednu drugu mene
pribježišta i otpočinjanja
neumitnost
nenastanjivost
o jednom umjetniku
demetra
ogrlica
na trenutak



e-mail: florija@gmail.com






Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se

































info

design by snd

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se