Vampire.of.Death

petak, 27.11.2009.

Bloody Sensation

napokon neko zatišje u životu prokletnika krvi. bitke su se smirile, svađe utišale, neprijateljstvo zakopalo. ravnodušno prihvaćanje drugih postalo je toliko napeto da se može rezati nožem. suživot je bio gotovo nemoguć, neprirodan i nepotreban. svi se gledaju ispod oka otkrivjući suhu mržnju i prijekor, nepodnošljiv očaj nametnute simbioze. samo jedna iskra mogla je pokrenuti lančanu reakciju početka ledeno krvavog kraja.

savršeni sklad zvijezda na nebu je nemoguć kao što je nemoguće pomiriti zavađene strane iste priče, postavljenu jednu nasuprot druge dok čekaju prvi korak ka dnu prema kojemu idu i radi kojega će okriviti druge da se izvuku iz svoje kazne, daju sve da izbjegnu smrtni sud, vječnu kaznu već davno im priuštenu. zavada sveprisutna uzima danak svaki dan sve više i više, crpeći to malo energije koja je ostala, zadnja zaliha za crne dane, dane koji nisu prošli nego tek dolaze.

nakon zadnje bitke živjele smo u skladu, ako ga se može tako nazvati. uvidjevši moć i prevlast koju smo imale nad prošlim poraženim kovenom nisu nam se usudili približiti, uzvratiti pogled, dati do znanja viđenje našeg prisutstva, prijekor sužanjstva i slabost straha koja ih baca na koljena. koristile smo sekunde uživanja dana u mišlju da su sukobi ostavljeni za nama, da su računi bili položeni i bačeni u zaborav. ali naravno, nije sve onako kako se čini. iznenađenja su svakodnevna, neizbježna i neophodna. potrebna smislu ove paklene pustoši godina i besciljnog lutanja svijetom; življenja.

svađe; bilo bi lijepo bez njih isto koliko bi bilo nemoguće. ostala bi praznina koju je nemoguće ispuniti i zamijeniti ičime drugime. kažu da će nam način života biti isplaćen, vraćen. ah, kamoli sreće...

ispunjenje života i cilja je rijetko, pa zašto se i truditi. svi imamo drugačije mišljenje i viđenje. neki žive za neki opravdani cilj, želju, san. za razliku od drugih kojima je samo osveta na pameti. ona draga, slatka osveta boli. trampa patnje koja daje zadovoljstvo i užitak sadističke posesije, strast prevlasti i robije. zamislite svijet u kojemu caruje dobro, uspijevate li?

da mi je kisik potreban, izostavila bih ga, da me oči varaju, povjerovala bih, da mogu pasti u nesvjest, pala bih, da imam drugi izbor, odbila bih. savijest da imam grizla bi me na prvi pogled nemoguće prikaze. kako povjerovati u nešto što jednostavno ne može biti? ona, stoji preda mnom, figure i obrisa dijamantnog savršenstva stavljenog nasuprot mene. druga verzija istog bića gleda me očiju grimiznog rubina i blistave siluete u poslanju puta osvete. naplate starog duga ostavljenog u prašini i bujici davno zaboravljenih događaja. sva mržnja skupljena u kamenoga srca dobila je priliku pokazati moć. dala je svoj život tvorcu prijezira i nesreće života, ispunjenje za prazninu, ljubav za osvetu; meni.

ostavila sam svoj život i sve što mi je značilo za novi početak, novi život, kako bi bila ovo što jesam sada, ono što želim biti i što sam uvijek bila. pritom se zamjerila osobi koja mi je bila sve u životu, moja svjetlost, moja pomoć, moje utoćiše. nisam htjela nikoga povući u ovo prokletstvo nemira koje je moje breme, na meni je da ga nosim, a ona je to protumačila... kako li je mogla, nakon svega... možda sam i ja kriva. nisam nikome dala mogućnost ni priliku da mi da doznanja kako mu značim i koliko. da mi je samo rekla, da je samo pitala, sada ne bismo bile jedna naspuprot druge, gledajući se u oči ledenog pogleda dok čekamo nečiji završetak, nečiji odlazak. sukob između nas dvije, nekada najbolje prijateljice, sada smrtne neprijateljice...

| Enter my Darkness...Step into you Death (1) | Printaj | ### |

petak, 20.11.2009.

Posthumous Rest

sukob je uvijek bio odgađan. uvijek je bilo nešto na putu, neka prepreka, nešto. bio je neizbježan. morao se dogoditi. doći taj čas kada ćemo se gledati oči u oči. mi i oni. savršenstva ovog svijeta, vladari tame, pobunjenici života. znala sam ishod bitke. ne završava se bajno, nije sve bajka i ne može biti. mogli su u trenu biti uništeni, treptaj oka i početak kraja. no zašto kvariti zabavu, ipak smo je tako dugo čekali...

hladnokrvni su otkad znaju za sebe, umom im se mota samo jedna stvar: osveta našem rodu. svom rodu. sebi. dopustili su si prokletstvo lakomislenosti, užitak bezbrižja koji je tako brzo prerastao u mržnju. bijes koji kola žilama otrova zaslijepio ih je ne dupustivši im da vide svijet drugim očima, da si oproste. traže način da nam uzvrate istom mjerom, vrate uništenje života nas za sebe i svoje ispunjenje već isprazne im duše. žive od danas do sutra samo za jednu stvar. stvar koja će im uskoro biti nadohvat ruke...

zamislite početak svog života. najbolje godine svoje mladosti, razigranost i bezbrižni dani. niste sigurni razumijete li sve oko sebe, razumijete li život. živite iz dana u dan za igru i zabavu. radite što god hoćete i nikome ne polažete račune. a zatim se jednog dana igrajući udaljite od osoba koje su vam podarile život i dolazite u ruke onima koji vam ga oduzimaju. koji se hrane osjećajem moći, koji ga oduzimaju radi zabave i kojima život i sreća nije ništa do potrebe istrebljivanja. hrane se svakim pokazivanjem straha i zauzvrat daruju bol, muku želje za smrti koja dolazi tako sporo...

tako mladi uhvaćeni u zamku života, pakao besmrtnika i besciljnost lutanja. osuđeni na put osvete majci prirodi, uništenje vlastitog roda, sjećanja vlastitog postojanja. ukinuti i zapostavljeni uživati u malim, slatkim životnim radostima tražeći smisao koji im je naglo nametnut. preziru sva bića koja kroče stazama zadovoljstva, sreće i svrhe ispunjene uživanjima njih samih. podcjenjeni svog mladolikog izgleda ne odajući ni trunku zla, dolaze po svoj dio i svoju smisao predodređen trenom ljutnje i predrasuda. dolaze po nas dajući nam sebe. uživajući u svakom dijeliću nas koji otkidaju, svakoj kapi prolivenoj zadovoljstvu, svakom izdahu patnji i boli prožetih shrvanim osjećajem gubitka. najkrvavija bitka je započela, a vi ste joj svjedoci...

uživala sam u svakom trenutku uzimanja zadnjih uzdaha, svakoj prolivenoj kapljici krvi, svakom izrazu boli i razočaranja. svaka sekunda gledanja njihovih nestajanja bila je dragocjena, svaki pogled na njih bio je umirujuć, a svaki čas proveden ovdje isplatio se. meko šapćući o životu napuštali su ga, spokojno čekajući trenutak presude, smrtni sud, prevagu časti. znajući da nisu ispunili svoju misiju, da su uništeni ni za što, da su živjeli ni za što, mirni odlaze...

vodila ih je mržnja i prijezir prema sebi i svome kovenu, svojoj vrsti. poginuli su za svoj ponos, nedostojni gutnuti ga i pomiriti se sa sudbinom, izvući najbolje od nje. svakome je dan život koji trebaju iskoristiti na najbolji način i proživjeti ga kako mi želimo, po svojim pravilima. nikome nije lako i to nije razlog da odustanemo. borba nije rješenje svakog problema, ali borba za vlastiti život, svoja uvjerenja je borba vrijedna poštovanja. borba za sebe traje stalno, nema izbjegavanja, samo mi...sami sa sobom. možete li izdržati?

*ispričavam se na čudnom načinu, tonu i sadržaju ovog takozvanog posta...razlog je gubitak ikakve imalo (ne)postojeće inspiracije i raspoloženja te volje za ičime*

| Enter my Darkness...Step into you Death (3) | Printaj | ### |

nedjelja, 15.11.2009.

This battle between us two, Good and evil, Me and you

bitke traju od ranih vjekova. i uvijek će. razlozi su glupi ili ih uopće nema. nikome nije važno kolike su žrtve i tko stradava. štite osobni interes kao razlog sukoba. nikome nije stalo ni do čega, nikome nije važno, nitko se ne obazire. takav je svijet u današnje vrijeme, a takav je svijet i u carstvu tame...

život je neprocjenjivi dar kojeg trebamo njegovati, graditi, obrađivati puput gline u oblik koji želimo. ako ne ide u smjeru u kojem želimo odustajemo od napretka. nismo sposobni nastaviti započeto nego krećemo ispočetka, na krivi put, lakši način do cilja. nemamo sposobnost ispraviti greške, ići kako želimo ići i kamo želimo. nije nam važan ispravan put dokle god dobivamo što želimo. nije sramota pasti, sramota je ne ustati se. no nikoga nije briga. nitko se ne obazire. nitko nije tu da nas digne kad padnemo. nitko nije tu da nam kaže da smo sami zaslužni za svoj život, svoje odluke, kako ga vodimo i gdje. mi smo tu da se dignemo kad padnemo, mi smo tu da budemo ponosni na sebe, mi smo tu za sebe. život može biti lijep ako mi tako želimo. no naravno. ne misle svi tako...

igra, to je život. niz igara u kojima nekad pobjeđujemo a nekad i gubimo. poraz nije razlog da se naljutimo na život i padamo u rupu bez povratka. poraz je razlog da se dignemo i krenemo naprijed, uzdignute glave, još bolji i ponosniji. no ne biraju svi takav put i način. pali smo, zašto bi ustali? nekima se sviđa provesti život kao niz neograničene zabave, bez posljedica i polaganja računa. zvuči primamljivo zar ne? no isto tako je i strmi put ka propasti. navlačiš se, postaješ ovisan. želiš još, trebaš još. više i više. sve dok ne dosegneš dno dna. no onda pojavi se izbor. da postaneš mrtav za svijet, da nitko ne zna za tebe, nikome nije važno tko si. ili bolje rečeno što...

mislite da govorim o sebi? a ne. ova bića ne znaju granicu. nikad ne stare. nikad ne sazrijevaju. zauvijek uhvaćeni u trenu mladosti, razdoblju beskrajne ludosti. ne poštuju nikoga, čak niti sebe. ništa im nije važno, ništa im ne znači, ništa im ne predstavlja, ništa za njih je sve. oni su iznad svega, iznad neba i zemlje, iznad svemira i beskraja, iza početka i kraja. oni su jedni i jedini, jedinstveni. oni su ono za što se predstavljaju. ništa. ama baš ništa do propusta majke zemlje, trenutka nepažnje. sva nemilost ovoga svijeta, svo zlo, svi poroci skupljeni u jednom biću savršenog oblika, savršene siluete koja ostavlja bez daha. jedan pogled u beskrajne oči predivnog smaragda dovoljan je, jedan udisaj zraka u kojem su previše je, samo jedan trenutak da stoji pred vama je označena sekunda početka besciljnog kraja. da, stojim iza rečenog da su najniži sloj bića tame, nedostojni slave koju uživaju. jesu, zaista. ali istovremeno su najsavršeniji dijamant ikad stvoren, najljepša zvijezda neopisivog sjaja stvorena da te privuče. zatvori u zamku tvojih misli, najgore muke, neopisive boli. tko ih ne bi mrzio, tko ih ne bi obožavao...

bića su dostojna svakog prijezira, svakog lošeg glasa, svakog poštovanja. tako mladi su ušli u zamku svojih prethodnika i tako mladi je provode. traže nove žrtve koje će podijeliti njihovo breme, njihovo prokletstvo. znaju samo za osvetu. srca su crnoga načinjenog od mržnje prema životu, veselju i sreći. srca prijezirnog prema dobroti ovog svijeta, poštenju i zahvalnosti. za njih uvijek će biti zlo protiv dobra. oni protiv nas. tama protiv... tame. za njih ona predstavlja samo zlo, ubojstva i slobodu postupaka, slobodu volje. nije ih briga nanose li drugima nažao dokle god to njima prija. dokle god ih veseli. dokle god rade što ih volja. no zašto bi postojale posljedice da predhode propasti...

svi imamo uspone i padove. neki nas bole i uništavaju, neki nas čine jačima i opreznijima da učinimo istu pogrešku. tjeraju nas da drugačije vidimo svijet. da se drugačije ponašamo. no ne bi bilo zanimljivo kad bismo svi bili isti. nekima su padovi samo izlike da postanu još gori, bezosjećajniji, hladniji. točnije rečeno, njima je. skupljali su mržnju godinama. osvetu. bijes koji usmjeravaju prema nama. ostalima. koji smo zadovoljni ovako. koji smo našli smisao. koji smo sretni kao bića noći i ne bismo htjeli svoj život nazad. sivilo nezadovoljstva. sivilo patnje.

i taj dan je došao. sukob koji se morao dogoditi. koji je bio neizbježan. koji je bio prisutan. najkrvaviji ikad. najoholiji. odlučujući. sudbonosni. a dan je tako lijepo započeo...

dimmu borgir - the sacrilegious scorn songs
Free songs | free Mp3s

| Enter my Darkness...Step into you Death (3) | Printaj | ### |

subota, 14.11.2009.

Jugement day

godine su prolazile kao dani. ne sjećam se kad smo se zadnji puta sjetile svojih prijašnjih života. imale smo svijet pod svojim nogama, ništa nam nije nedostajalo. svaki dan je bio igra, novi izazov, nova zabava. sve se činilo poput bajke koja se morala pretvoriti u baladu. a dan se činio normalno, najobičnijim, još jednim u nizu kojeg ispunjavamo poput križaljke u kojoj nikad ne znamo što nas čeka. tako je i sada. tako je i danas. tako će i biti...

jeste li ikad imali onaj osjećaj da će se nešto dogoditi, niste znali što, samo da je loše? poznat osjećaj? da. pokušala sam izbjeći taj događaj, ali morao se dogoditi. vječna bitka između dobra i zla, nas i njih. uzvišenih bića i običnih pseta, smeća zadnjeg reda, neukroćenih divljaka koji se ponašaju kao da posjeduju svijet, da mogu što god hoće, da nema pravila i granica, da ne postoje za njih. netko im je morao stati na kraj, pokazati tko su i šta su, gdje pripadaju. da, da... znam da zvuči kao govor ohrabrenja, uvod u pobjedosni kraj. ali ne, ne i ovaj put...

mi smo bića noći, vladari tame, hladni poput smrti koju donosimo i daha kojeg ostavljamo. živimo u sijenci stoljećima, sijenci moći, sijenci nas samih. nikad ne spavamo, nikad ne jedemo, ništa ne pijemo; samo vas i vaš život, kompleksnost koju nosite i dar života koji ostavljate. najvrijednije ste što uzimamo, što imamo, što posjedujemo. krhki ste poput pera, naši ste, slabi i nemoćni, spori i predvidljivi. ako imate dostojanje, borite se do zadnjeg daha, predaja će sve samo pogoršati. jer živimo za zabavu, sve je što imamo. uzbudljivost lova, nećete saznati. nagrada za trud, nešto najbolje. užitak besmrtnosti, strast požude. ratnici smo, prebrzi, oku nevidljivi. neslomljivi, nenadjačivi. prokleti ste u našem zagrljaju, zagrljaju smrti. propasti, robije grijeha, tlačenja i boli. nesnošljivo za vas smrtnike, spektakl za nas. sve što će vas snaći. posebna prigoda za vas i njih, bića nedostojna slave koju uživaju, pozornosti koju dobivaju. za nas su ništa, ni do koljena, manji od makova zrna. misle da su uzvišeni, blagoslovljeni, rade sve po svome, izdajice svoga naroda, svoga kovena, plemena. a izdajice uvijek prođu najgore...

rat traje od ranih vijekova. neznamo tko je započeo, mi ili oni, samo znamo da smo neprijatelji. oni su stvoreni da nas unište, mi smo dizajnirani za ubijenje. način destrukcije je jedinstven, jedan i jedini, nepodnošljivi. dogovor nalaže da živimo u miru, ali nitko se na njega ne obazire, nitko ništa ne poduzima. pogotovo ne ovaj dvojac. najsmtonosniji svoje vrste. grupica bijednih stvorova koja živi za nas. naše poslanje u pakao zagrobnog života. vječnu robiju našeg postojanja. dugo su čekali na ovaj dan. zašto bi im uskratili zadovoljstvo. ipak ga imamo nadomet. pa, neka zabava započne...

| Enter my Darkness...Step into you Death (1) | Printaj | ### |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>